Prvu pjesničku zbirku naslovio je vrlo sentimentalno: “I poslije nas ostaje ljubav”. Bile su mu dvadeset i četiri, a igrom slučaja knjiga je otisnuta četiri godine i jedan dan nakon što je pobjegao iz Jugoslavije: u Buenos Airesu, 22. studenog 1964. Samo tada, na knjigu se potpisao imenom koje mu stoji u dokumentima: Borislav Maruna. Otisnuta u petstotinjak kopija, kao izvanredno izdanje Hrvatske revije, opremljena grafikama pjesnikova brata Pere Marune, s motivima iz izbjegličkih logora, ova knjiga odavno već požutjelih stranica nikada u Hrvatskoj nije pretiskana, nisu je u Hrvatskoj čitali ni pjesnici, ako bi se takvih kojim slučajem zateklo.

U “bilješci o piscu” ironično piše: “Nije ‘ratni zločinac’, nema unosnog zanimanja i do 21. studenog 1960. živio je, uglavnom, na račun dječjeg doplatka… Našavši se idućeg dana u Trstu – crta između Sežane i Divače, poslije prvog promašaja – i proboravivši u Italiji sedam mjeseci i pet dana, odputovao je u Argentinu, gdje najprije živi u Cordobi, a od 8. svibnja 1962. u Buenos Airesu.”

Desetljećima nakon ove knjige, i nakon što se vrati u Hrvatsku, Maruna će ponavljati da je hrvatstvo za njega isključivo “moralna kategorija”. Dugo to nisam razumio, bilo mi je sumnjivo. Te riječi zvučale su kao pakleni stroj. Kada sam razumio, njega više nije bilo u blizini.

Svoje putovanje kroz hrvatstvo Maruna je završio blizu Ivice Račana, dosljedno insistirajući na svojoj moralnoj kategoriji. Večeras, 30. lipnja 2013, obojica su mrtvi. Gdje bi se sljedećih sati zatekla ta dvojica ljudi da su doživjeli ovaj dan?

Ivica Račan bi, vjerujem, bio među svojima.

A Boris Maruna bio bi na nekome od sedam kontinenata, možda čak i u Hrvatskoj, ali od jednoga mjesta daleko.

Ne bi na trgu dočekivao goste, ne bi slavio sa razbojnicima.

***

Drugu Hrvatsku mislim

_________________________gospođi Štefici

Drugu Hrvatsku mislim, na granici svijeta,
Na velikom moru; njen stvarni gnjev i njenu nemoć
Samo zbog nje, zbog nje,
Samo zbog nje ja bih palio vatru
Drugu domovinu mislim i pjevam uspravnu pod nebom,
Moćnu nad grobovima

Drugu Hrvatsku mislim, nagnut na njene vodopade
Na njene rijeke studene;
Druge stube do njenog srca da me vode
Oh, Romanijo, tvoje zvijeri i tvoje lišće
Da me tvoje lišće pokriva
Mati mila, drugu domovinu, veliku i mladu nosim u žilju,
Koje čekića iz njenog pepela

Dobrotu mislim, dobrotu i ljubav mislim
Hrvatsku mislim
Da moja žalba, bude moja žalba
Da moja krv, bude moja krv
Da moji mrtvi, budu moji mrtvi

Drugu Hrvatsku mislim na granici svijeta,
Na moru, na velikom moru

Sanjam, sanjam, sanjam
Hrvatsku sanjam
I pjevam onaj dan, kad će njena riječ odjeknuti poput metaka
Poput razbijeljenih metaka u starim hrastovima Slavonije
Drugu Hrvatsku na granici svijeta mislim
Na moru što buči, na velikom moru koje ne uzmiče

_________________________________Borislav Maruna

***

“Toliko mi je stalo do tih fotki da sam trideset godina izbjegavao pokazati ih bilo kome u cjelini. Bojao sam se da će nestati čarolije, mojeg doživljaja. A ti nešto snimaš da to ljudi vide. To je doista paradoks.”

U petak 13. studenoga 1981. godine, kada je Grički top oglasio zagrebačko podne, iz haustora Ilice 8 izišao je goli Tomislav Gotovac.

Takav, posve izložen pogledima, stao je, raširio ruke i povikao, “Zagreb, volim te.” Na svome pohodu prema Trgu Republike, klečao je i lijegao na prljavi ilički asfalt, ljubio ga i izjavljivao ljubav svome gradu. Stigavši na Trg, bio je uhapšen.

Toga je dana beogradska Politika objavila još jedan ulomak iz netom otisnute knjige Vladimira Dedijera Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita 2, koja je oskrvnula autoritet karizmatičnoga vođe.¹ Tri tjedna ranije, koncertom u Kulušiću, završila je Azrina jugoslavenska turneja. Albumom Ravno do dna Branimir Štulić proročki je opjevao narodni strah i depesiju, a naturalistički portret njegovoga vrata, koji je snimio Ivan Posavec, postat će amblemom Novoga vala. Dok je prolazila godina ekonomske krize, “Hrvatske šutnje”, emancipacije republičkih političkih elita, albanskih demonstracija, vijesti o prikrivanim korupcijskim aferama, straha od nove Reaganove politike i sovjetskoga napada², Gotovac je svoja lucidna zapažanja o kakofoniji povijesnog trenutka dijelio s četrnaest godina mlađim Posavcem. Povezao ih je Polet, tjednik koji je od kraja 1970-ih postao eskapističkim pokličem buntovne omladine. Najmlađi majstor jugoslavenske fotografije bio je Poletov reporter, a njegov stariji prijatelj utjelovljenje poletovskog libertinizma, Poletov kolpoter u kostimu Supermana koji je na smjernom srednjoeuropskom trgu izvikivao naslove. Gotovac je, osim toga, umjetnički bio blizak rafiniranome Goranu Trbuljaku, tvorcu inovativne formule grafičkog prijeloma tjednika. Gotovčeve javne akcije, obraćanja ljudima u ulozi prosjaka, čistača ulice, u trenutku gledanja televizije ili brijanja kose i brade, s maskom smrti, pratili su Posavec i njegov kreativni suputnik i kolega iz klase Nikole Tanhofera, Poletovac Mio Vesović. Toga petka trinaestog, svaki će svojom kamerom upamtiti vlastitu priču o ikoničkome performansu.

Posavčeva 41 snimka zrcali novouspostavljene kriterije vrednovanja umjetničke fotografije, spontanost reportažnog postupka iz kojeg “kao da struji život kakav možemo prepoznati u vlastitoj okolini”³, koji su fotografi poput Posavca i Vesovića uveli u galerije. Nagradom Fotosaveza Jugoslavije Posavec će se tri godine kasnije priključiti nekolicini majstora fotografije među kojima su Tošo Dabac, Mladen Grčević, Vladimir Solariček. “Vesović i ja smo snimali stvarni život, ono što se doista događa. Znači, društvo je nagrađivalo taj otklon.” Budno registriranje stvarnosti, znatiželja i izdržljivost Posavca nikada nisu napustili. Istovjetni alkemičarski dar da oplemeni obično i prepoznatljivo, imao je i Tomislav Gotovac. Miljenko Jergović o tome je napisao: “Činjenicu da u isto vrijeme radi na sjaju za ženski magazin i na vlastitim metafizičko-zavičajnim meditacijama netko drugi bi vrlo jednostavno riješio: za novine bi radio sa sklopljenim unutarnjim okom. Takve bi slike bile jednako upotrebljive, uredništvo i čitatelji bi bili prezadovoljni, jer veliki fotografi i zatvorenih očiju sasvim dovoljno vide, ali tako kod Posavca ne ide. On za Gloriju slika s jednakim uvjerenjem, i široko otvorenog oka, kako slika i za neku svoju privatnu vječnost.”⁴

Gotovac i Posavec dijelili su interes za takve “nedostojne teme”. “Ja imam istu mjeru za frajere koji guraju kolica s metlom i one iz Glorije. Neki ljudi vječno pokušavaju mistificirati život. Baviti se nečim čega nema. Gloria je moj izvor života. Mene zanimaju ti likovi, a kako drukčije da do njih dođem? Na kraju svi oni na sekundu dođu kod mene. Nisam se htio riješiti naše stvarnosti i prilike da je komentiram. I Gotovčev art je bio komentar tih priča. Zato smo i bili bliski. Imali smo isti svjetonazor.”

Posavec je i na ovom zadatku nastojao uhvatiti ne samo Gotovčevu izvedbu, već i skice karaktera, reakcija. I danas pokušava dokučiti što su očevidci doživjeli. “Tamo je jedna žena koja je išla s placa i doista me zanima kako je ona to doma interpretirala.” Kada Radoslav Putar 1985. godine piše o Posavcu, čini se kao da opisuje istu situaciju: “Kao da se odjednom našao na samoj pozornici, a na njoj se neprekidno odvija neprekinuti slijed prizora prema kojima nije mogao biti ravnodušan.”⁵

Posavčev pogled otkriva najširi mogući registar emocija: gospođa koja se skanjujući usuđuje promotriti gologa diva tek kada je odmakao, par časnih sestara koje ne smiju ni svrnuti pogled, prostodušnu zainteresiranost stare seljanke, šeretske muške osmijehe, slobodnije od ženskih. Posavec se kreće od satiričnog do tragičnog. Na jednoj fotografiji vidi se pognuti Gotovac iznad kojeg je niz međusobno sličnih nogu, koje kao da ravnodušno i automatizirano odmiču. “Surova je njegova bespoštedna strast prema onome što radi,” ali “On prvo ulaže svoj život do kraja, svoje ljude, svoje najdublje emocije (…)”.⁶

Ograničavajući uvjeti situacije u kojoj se ne stiže postaviti kameru na stativ i donijeti fotografsku odluku, u Posavčevu slučaju pokazali su se kao prednost. Njegov stil lišen klasične kompozicije, očekivane interpretacije događaja i pretjeranog isticanja ključnoga motiva nauštrb zanimljivih marginalija doživio je klimaks u osam minuta fotografske akcije. Postavlja se pitanje kako je bilo moguće snimiti umjetnički artikulirane radove bez mogućnosti njihovoga osmišljavanja. Riječ je o strelovitome opažaju, majstorskoj verziranosti, ali i o nečem trećem. “Postoje ljudi koji uporno i strogo žele pokazati da sve kontroliraju. Ja ne spadam među te. Spontanost takvih snimki se može desiti samo kada si duboko slobodan čovjek.”

Gotovo da se može opipati njegov užitak snimanja Gotovčevog monumentalnog osvijetljenog tijela, koje djeluje poput velike bijele psine među pučkom štafažom. U nekoliko snimaka maksimalni učinak je postignut minimalnim sredstvima: tek svijetla forma tijela i ploha pločnika živopisne teksture i sivih tonova.

O prijateljskom liku iznova pripovijeda zažareno i ozbiljno: “Takav se čovjek morao desiti. Da se bilo tko tamo skinuo, to bilo zanimljivo. Ali on je bio drukčiji, on je bio monumentalna skulptura. To se s njime moralo desiti. O tome je Denegri govorio, on ga je savršeno nacrtao. Bilo raznih pokušaja, ali velika nesreća mnogih ljudi je ta što je postojao Gotovac.”

Posljednje četiri fotografije, snimljene uz teleobjektiv, otkrivaju Posavčev autentični street-wise reporterski duh. “To je bio konspirativan rad. Zato je Gotovac i pozvao nas dvojicu u slučaju da nekome od nas oduzmu snimke. Međutim, nitko nije znao da sam ja angažirao jednog tipa, kojemu sam predao prvi film. Rekao sam mu da to skloni dok mu se ne javim. Stavio sam novi film i teleobjektiv, jer sam mislio ‘ako ovaj uzmu, glavna akcija je na sigurnom’. Na kraju sam rekao i Borisu Turkoviću da snimi događaj.” U nekoliko fotografija je ugrađen i duhoviti znak vremena: transparent s najavom filma Lordana Zafranovića Pad Italije. Dvije godine ranije, Polet je pao u nemilost zbog negativne ocjene Zafranovićeve Okupacije u 26 slika, koju je dao Nenad Polimac. Godinu kasnije je duplerica s Gotovčevom montažom međuratnih pornografskih fotografija izazvala nerješiv konflikt državnog aparata i redakcije Zorana Franičevića.

Tomislav Gotovac je akciji naknadno dao puni naziv: Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te…). Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari! Vlastiti lik na fotografiji 5. podsjetio ga je na nosoroga, žuđeni plijen Hawksovih lovaca, “čistu i iskrenu životinju koja ide samo naprijed”.⁷ Istaknuo je da hatari na svahiliju znači poziv u pomoć i dometnuo: “Ovo je isto rad koji zove u pomoć. Pomozite mi, ja sam usamljeni nosorog koji ne zna što će sa sobom.”⁸

Izlaganje samoga sebe bio je projekt kojemu je Tomislav Gotovac predao vlastiti život i doveo ga do obračuna s vlastitom inhibicijom, odnosno sustavom koji se dominantno odnosi prema individualnoj slobodi. Sredstvo oslobađanja bila je golotinja, iznikla iz rane fascinacije Meštrovićevim Zdencem života i primarnoga erotskoga nagona prema golim tijelima roditelja. Sramežljiv i osjetljiv pojedinac, Tomislav Gotovac odlučuje da čim jutrom otvori oči, sagleda život kao film. Taj koncept “totalne režije” u vezi je s potrebom omnipotentne kontrole nad sudbinom, htijenjem da se život izrežira ne bi li se oteo kaosu. Gotovac kao da poručuje – čak i ako sam protagonist nevolje, ja sam je izabrao. Za razliku od većine koja pristaje na karakterne laži i tuđi scenarij, Gotovac je prisvojio ulogu scenarista, pa je prometejski izjavio: “Ja imam svoju zvijezdu.”

Prolaskom godina i lomova koje su donijele, život Ivana Posavca, Tomislava Gotovca, Zore Cazi-Gotovac, životi njihove djece srasli su u jedno tkivo. Kada se 1984. godine Posavcu dogodilo najgore što se čovjeku može dogoditi, Gotovac je uz njega bio svakodnevno, satima, pa tako dvije godine. “Spasio mi je život.” Prilikom postavljanja izložbe, dizajnerica Nika Pavlinek lakonski je dobacila: “Sve ovo podsjeća na Križni put.” “Križni put, to je to! Samo se nikada nisam usudio reći.” U izložbu je odmah uvrstio rad iz ciklusa Pietà, snimljen 1989. godine. Tih nekoliko fotografija bile su narudžba Denisa Kuljiša za Start. Posavski William Eggleston svojega je Isusa razapeo u Cerju Letovaničkom, u blizini rodne Dužice. Kada su u osvit rata u ropotarnici završavale mnoge pametne i lijepe stvari, Posavec je među smećem Startove redakcije ugledao svoje slajdove, s visoko dignutim Raspećem kao na Bruegelovoj prijeteći golemoj Golgoti. Za Gotovca je Isus bio prvi performer.

Jednom snimkom, pod rednim brojem 23, Posavec je obujmio čitavo Gotovčevo drhtavo i budno postojanje. Dok se publika, sabita uz rubove zgrada, sabire u grupice, Tomislav Gotovac samotno napreduje sredinom ulice, zanesenoga lica i nosi pogled čovjeka koji je uhvatio nešto blistavo.

___

1 Mujadžević, D., Bakarić. Politička biografija, Plejada d.o.o., Zagreb, 2012., str. 333.

2 Prema kazivanju Dina Mujadževića.

3 Denegri, J., U srazu slenga i seoske kletve, Foto-kino revija XI/XII, Beograd, 1985.

4 Jergović, M., Umjetnik i njegovih pet pataka, Europa Press holding, Zagreb, 2008., str. 9.

5 Putar, R., Posavec, Salon fotografije Beograd, Beograd, 1985., str. 7.

6 Viculin, M., Ivan Posavec, Klovićevi dvori, Zagreb, 2002., str. 8.

7 Izjava Tomislava Gotovca dana u dokumentarcu Rubikon redatelja Željka Radivoja, Zagreb, 2001.

8 Ibid.

Držao sam ga na dlanu i pitao ga odakle i kako?
Pucanj se nije čuo, bio sam u zaklonu, možeš biti
i naš, i njihov, s veselja nisi jer danas nije dan svadbi.

Odakle i zašto je došlo?
a ono mi odgovori da je pitanje suvišno
da bi mi svako puščano zrno isto reklo:
Iz puščane cijevi, od čovječje ruke, u ime Božje.

Odrastao sam ispod Picassove slike “Žena koja pije apsint”, čiji je original u lenjingradskom Ermitažu.

Teroristi: pjesničke duše bez talenta.

Gumena dječja lutka pretvori se u živo dijete. Šta s njim?

Djetešce u bešiki pretvara se u lutku. Otmičari.

Šiba od ružinog trnja.

Bila je tako stara i slaba, i kad bi dlanom htjela pomesti mrvice sa stola, one bi ostale tu.

Jascha Heifetz od nekog je čovjeka na putovanju čuo Esterlitu, meksičku pjesmu o prostitutki koja mu povjerava sve gadosti što ih je doživjela u životu.

Tamo dolje ispred mravinjaka mravi razapinju Krista mrava.

Tu raspeše Krista mrava! Raspeli smo Krista mrava!

Bogomrav.

“Kad udovica Ledvinova zaleprša papučama.” Josef Škvorecky

Bog, sitna tačka u visinama.

“Sjećanje nam je kao biračka kutija.” Sergej Dovlatov.

Plašili su nas Baba Rogom. Nema ih više.

Raj je svaki trenutak u kojem ne postoji svijest o mogućem stradanju.

“Dijete je zavrištalo poput bolesne kokoši”, kaže SS čuvar iz Auschwitza u BBC-evom dokumentarnom filmu o djetetu kojeg su njegovi drugovi kao cjepanicu ubacili u kamion. Poput bolesne kokoši, kao cjepanicu.

Oči ostaju mlade.

“Hristos je bio neprestano tužan, i bez te tuge hrišćanstvo je nezamislivo.” Gajto Gazdanov.

Složena, višeslojna, oscilirajuća, preopširna i dugotrajna povijest (ta tri beskrajno duga tisućljeća nemira, kaosa i nereda) Pule, koja se snažno (posvuda) osjeća i svugdje je prisutna, prije svega joj (njoj, Puli, rijetki grad ženskoga roda!) je breme, neodređeni, trajni i stalni balast, preteški teret na krhkim leđima grada, neopisivo gradsko opterećenje, angažirano i suvremeno rečeno: historijsko zagađenje, smog prošlosti, negoli urbana kvaliteta ili neka posve druga, nebitno koja, dimenzija gradskosti. Nepobitno, Pula je u Istri (na Jadranskome moru), ali nije nikada bila, niti može biti, Istra, i obrnuto, Istra nije Pula, u Puli se ne ogleda i ne zrcali Istra (ni današnja Hrvatska, kao što ni ranije nije fašistička Italija ili još ranije Austro-Ugarska, Venecija, Rim…), a Istra samo usput, mimogred, nerado, formalno (iz geološke, zemljopisne, poluotočne datosti) prihvaća Pulu kao jedinu (istarsku) gradsku činjenicu. Nije mediteranski ni srednjoeuropski grad, a istodobno, i mediteranski i srednjoeuropski (arhitektonska vojno-urbana difuzija). Odvajkada vojni grad, njegova bitna komponenta postanka, nastanka i urbana uspona, danas je posve satrta, uništena (ispražnjeni garnizoni, vojne akademije i škole, vojarne bez mornara, vojnika i časnika, i svih onih nestalih pratećih sadržaja, kavana, oštarija, vinarija, plesnjaka, bordela, kina…); odnedavno demilitariziran i neprepoznatljiv, pokušava (o)živjeti (jer, nakon tri tisuće godina opstanka, osuđen je na postojanje), ma koliko god to glupo, blesavo, besmisleno, paradoksalno i apstraktno značilo ili zvučalo, suvremenu povijesnost nepovezane prošlosti. Iznimno važan, bitan i presudan fragment puljske povijesti je austrougarska epizoda.

U okrilju Austro-Ugarske Monarhije Pula je ponovno postala, kao nekad davno za rimske vladavine, grad, te kao tada stalno rastuće i razvijajuće urbano i vojno-pomorsko središte carevine Austrije (Cislajtanije u Austro-Ugarskoj) doživljava procvat u ama baš svakom pogledu. Suvremena i danas prepoznatljiva Pula službeno je utemeljena 9. prosinca 1856. godine kao glavna luka Carske i kraljevske ratne mornarice nakon čega je austrijskom zaslugom izgrađena i urbanizirana do sadašnje postojanosti u gotovo svakoj pojedinosti k.u.k. raspoznatljiva grada. To je iznimno važan datum u povijesti grada vrijedan daleko veće pozornosti od izmišljena i neutemeljena Dana grada koji se obilježava 5. svibnja, nadnevka iz 1945. godine kad partizani još uvijek nisu oslobodili Pulu od njemačkih postrojbi na Muzilu (sutradan, 6. svibnja, u borbama za Muzil poginulo je 22 partizana a pedesetak ih je ranjeno).

U vremenima kada su već civilizacijske i kulturološke, građanske i malograđanske, ideologijske i politikanske, i svakojake druge (ne)potrebe nametnule i nameću tradicijske običaje slavljenja grada, novija je povijest Pule neupitna i nedvojbena, jer slavljenički bilježi i carski obilježuje značajan datum utemeljenja, postanka i nastanka suvremenoga grada 9. prosinca, najtočnijega Dana grada Pule, 1856. godine kad je car Franjo Josip I. polaganjem povelje i blagoslovom kamena temeljca za puljski Arsenal (tri je puta udario čekićem po kamenu), uz podizanje carskoga stijega, odsvirane himne i počasne paljbe s tvrđave (dvadeset i jedan topovski plotun), stvarno i formalno potvrdio Pulu kao glavnu luku Carske i kraljevske ratne mornarice.

Vojno-pomorska orijentacija i (bojna) brodogradnja uvelike su odredile specifičnu gradskost Pule. Na početku postupno su izgrađena tri obrambena fortifikacijska prstena oko i u gradu sa 26 velebnih utvrda (povezanih podzemnim kilometarskim tunelima), 8 topničkih bitnica, šezdesetak baterija, a nastavilo se brojnim vojarnama, vojno-obrazovnim ustanovama, zapovjedništvima, admiralitetom, vojnom bolnicom, mornaričkim klubovima, pomorski muzejom… Arsenal je posvema u funkciji ratne mornarice, tvornica oružja (prije svega torpeda), bojnih brodova (krstarice, razarači, fregate, topovnjače, torpiljarke, napose podmornice…), pripadajuće opreme i naoružanja. Podatak lučkoga admiraliteta iz 1908. godine da samo 36% Puljana “nisu neposredno izdržavani od strane vojske” i da “vojska financira 75% prihoda pulske općine”, jasno kazuje o golemoj vojnoj komponenti u svim segmentima grada. Zahvaljujući vojnom emporiju austrijske ratne flote u Puli, njen identitet i status rastuće europske metropole gotovo je sasvim determiniran zajedno sa svim razvojnim (i stihijskim) planovima akcelerirajuće urbanizacije.

Već 1871. godine na Monte Zaru sagrađen je Carski i Kraljevski Hidrografski zavod Ratne mornarice Austro-Ugarske Monarhije (K. und K. Hidrographisches Amt) s četiri odjela: Zvjezdarnica, Spremište nautičko-fizikalnih instrumenata, Spremište pomorskih karata i Mornarička knjižnica. U Mornaričkoj su zvjezdarnici bile ustrojene četiri službe: Služba točnog vremena (topovski hitac s Kaštela točno u podne odjekivao je svakoga dana), Kronometarska služba, Meteorološka služba i Geomagnetska služba. Zavod je objavio prvi suvremeni peljar Jadrana, a izvršena su i geomagnetska mjerenja Jadrana. Meteorološki opservatorij započeo je još 1874. izrađivati dnevne vremenske prognostičke karte. Do 1918. Zavod je objavio više od stotinu znanstvenih i stručnih knjiga, godišnjaka i časopisa. Hidrografski zavod je na području astronomskih istraživanja, meteorologije, brojnih pomorskih ekspedicija i u brodogradnji postigao dostignuća koja su svojevremeno Pulu učinila poznatom u svjetskim znanstvenim i pomorskim krugovima. (Nakon raspada Austro-Ugarske, Zavod i Zvjezdarnica su opljačkani, a zgrada je Hidrografskog zavoda 1944. razorena u anglo-američkom bombardiranju, preostao je samo mali dio lijevoga krila zgrade u kojem je danas Astronomsko društvo Istra.)

Pod ravnanjem Johanna Palise, od 1872. do 1880., pulska Mornarička zvjezdarnica postala je svjetski poznata po otkrićima 28 malenih planeta (asteroida i planetoida), od kojih prvi dobiva ime Austria, a slijede prigodna imena: Polana, Adria, Istria… Krajem osamdesetih godina 19. stoljeća Alois Beer otkriva novi fotografski žanr, mornaričku fotografiju što ga je posebno vezalo za Pulu te postaje Carski i kraljevski mornarički fotograf. Peter Salcher, profesor fizike i mehanike, u Puli je 1899. fotografski snimio i istraživao (zajedno s Ernestom Machom) nadzvučne pojave u letu topovskih zrna. Siegfried Popper bio je najznačajniji konstruktor modernih bojnih brodova (napose klase Tegetthoff). Franz Pitzinger, profesor brodogradnje, uveo je u Puli 1910. elektrolučno zavarivanje u brodogradnju. U Puli je, iako je napušta s nepune dvije godine, rođen 22. prosinca 1892. Herman Potočnik (poznatiji pod pseudonimom Heraman Noordung) koji potkraj 1928. objavljuje knjigu “Problem vožnje svemirom” (Das Problem der Befahrung des Weltraums), temeljno (i prvo) djelo astronautike, svemirskih letova i raketne tehnike…

Gradska infrastruktura, koja nije postojala ni u naznakama sredinom 19. stoljeća (ni u kakvom pogledu, jer Pula je davno i odavno izgubila urbani kontinuitet), i sve ono što je trebalo Pulu činiti ondašnjim suvremenim gradom (i lukom) promptno je izgrađeno: Pula je 1854. uključena (najviše poradi vojske) u električnu brzojavnu mrežu, telegrafski promet; u pogon se 1871. pušta gradska plinara; na carev rođendan, 18. kolovoza 1876., Pula je povezana željezničkom prugom sa svim većim i značajnijim europskim gradovima (1887. izravna linija za Trst, 1911. za Beč); od 1892. stalne parobrodske linije za Trst (svakodnevno s pristajanjem u lukama istarskih gradića), Rijeku, Dalmaciju i Albaniju (3 ili 4 puta tjedno) održava austrougarski Lloyd i “Società di navigazione a vapore Istriana”; gradski je vodovod proradio 1896., kad je sagrađena i Gradska bolnica; secesijska Glavna tržnica (Zentral-Martkhalle, Mercato Centrale) predana je na uporabu građanima 1. studenog 1903.; javna elektrana proradila je 29. siječnja 1904.; električni tramvaj svečano je pušten u promet 24. ožujka 1904. (Zagreb to čini tek 1910.); od 1908. Pula je u telefonskoj mreži; “Östereichischen Riviera Aktiengesellschaft” 1909. otvara poslovno-putničke autobusne linije prema Puli…

Demografska eksplozija Pule neusporediva je s ostalim hrvatskim i većinom europskih gradova. Od 1848. (oko 1.100 stanovnika) do 1910. (58.562 stanovnika od kojih 16.014 vojnih osoba), dakle u razdoblju od 62 austrijske godine, broj Puljana se povećao 53 puta (zapanjujućih 5.280%), uz prosječni svakogodišnji prirast 920 žitelja, a u razdoblju posljednjih deset godina pak, od 1900. (35.341 žitelja) do 1910., taj je svakogodišnji prirast vrtoglavo narastao na 2.322 stanovnika. (Usporedbe radi, u posljednjem dvadesetogodišnjem hrvatskom razdoblju popisivanja stanovništva, od 1991. kada Pula doseže populacijski maksimum bilježi najveći broj stanovnika: 62.378, samo kad je službeno popisivanje posrijedi, jer prema očekivanom akcelerirajućem prirastu Pula je 1914. imala oko 70.000 duša, do 2011. godine kada broji približno jednako onoliko koliko i sto godina ranije: 57.460 žitelja, prosječna godišnja depopulacija iznosi 246 Puljana.) U razdoblju od 1857. do 1910. (kad je Pula drugi po veličini hrvatski grad nakon Zagreba, a broji desetak tisuća stanovnika više od Rijeke, dva puta više od Osijeka, tri puta više od Splita i Zadra…), pet najvećih hrvatskih gradova bilježe daleko manji prirast stanovništva od pulskih, fascinantnih 1.643 posto: Zagreb 367%, Rijeka 324%, Zadar 217%, Osijek 205% i Split 197%. Populacijsku i gospodarsku ekspanziju, dakako prati i stambena izgradnja: od bijednih 214 zgrada 1842., puljska općina 1910. broji 6.346 suvremenih zdanja, kuća, vila s 11.294 stana ne računajući kuće i stanove časnika i dočasnika, ne samo u i oko središta gradu već i u okolnim kontradama koje se pretvaraju u prigradske četvrti (Veli Vrh, Kaštanjer, Šijana, Vidikovac, Sisplac, Veruda, Stoja, Valmade, Valdebek…).

Kao srednjoeuropski, mediteranski (više zemljopisno no sadržajno), ali prije svega, vojno-pomorski grad, Pula je bila etnički, civilizacijski, kulturno, jezično i po mnogo čemu drugome posvemašna heterogena zajednica, tomu su znatno doprinijeli časnici (tadašnja, u punom smislu riječi, gospoda, intelektualci), dočasnici i brojni vojnici (pretežito mornari) iz svih naroda Monarhije, ali jednako tako i doseljeni stručni, obrazovani kadrovi (liječnici, profesori, inženjeri, pravnici, znanstvenici…), kvalificirani radnici, majstori, obrtnici, trgovci, obični radnici… Premda je njemački bio službeni jezik (od 1853.), kao uporabni jezik nametnuo se talijanski koji je uspio zadržati dominaciju u gradskoj svakodnevici. Civilni i vojni dužnosnici i službenici upravnih ustanova i raznih (državnih) institucija govorili su njemački, kvalificirani radnici, pripadnici srednjega i sitnoga (malo)građanstva talijanski, a radnici, uglavnom došljaci sa sela, nastojali su svoj materinski hrvatski jezik, čakavski dijalekt što prije zamijeniti talijansko-mletačkim, polesanskim (puležanskim) dijalektom zbog većih mogućnosti zaposlenja, napredovanja u poslu i, na koncu, gradske pripadnosti. Asimilacija i akulturacija bila je tako brza i učinkovita da se ponekad već u prvom naraštaju gubilo hrvatsko etničko obilježje i napuštao hrvatski jezik (točnije, istarska čakavica), tako da dobar dio puljskih Talijana potječe iz hrvatske sredine. Koliko njih? To vjerojatno, kako vrijeme odmiče, nećemo nikada saznati.

Kozmopolitska obojenost i multikulturalnost, koju se prečesto unaprijed neopravdano i pretjerano afirmativno podrazumijeva te sa simpatijama prihvaća (i kvalitetno shvaća), na primjeru je Pule prije zabluda nego odlika, jer nipošto i nikako ne predstavlja (uobičajenu politikantsku frazetinu) dobar suživot i skladnu snošljivost mnogonarodnoga stanovništva. Nerijetko (dakle, učestalo) je upravo takva nepripremljena, neprimjerena, naprasita i prisilno nastala multietničnost izvor mnogim političkim tenzijama, socijalnim nerazumijevanjima, kulturalnim nesporazumima i inim sukobima, kojih u Puli nije nedostajalo, dapače.

Austrija je Puli vratila život u svakom pogledu: mogućnost zapošljavanja, stanovanja, školovanja, liječenja, sigurnosti… te najbitnije: suvremenost i urbanost, elemente gradskosti iz kojih je nikla potreba za kulturom, razonodom i zabavom. Između današnjega Danteova trga i Ulice Sergijevaca uz crkvu Gospe od Milosrđa, zaslugom pulskoga građevinskog poduzetnika i dobrotvora Pietra Ciscuttija, otvoreno je već 28. prosinca 1854. prvo onodobno kazalište u Puli, mala kazališna zgrada Teatro Nuovo (kapaciteta, koliko je poznato, manje od tristotinjak mjesta, što je zadovoljavalo ondašnje puljske potrebe za scenskom zabavom), a veliko suvremeno kazalište Politeama Ciscutti (opet zahvaljujući Ciscuttijevim novcima) svečano je otvoreno dvaput, najprije građevinsko zdanje (zgrada) 2. prosinca 1880., potom i potpuno opremljen teatar (s najširim otvorom pozornice u Hrvatskoj) za osamsto gledatelja: parter, dva reda loža, balkon i stajaća galerija, 24. rujna 1881. s operom “Ruy Blas” Filippa Marchettija (uzgred, Rijeka dobiva kazalište 1885., Split 1893., Zagreb 1895.). Višenamjenska dvorana, polivalentne forme i sadržaja, nije ugošćavala samo kazališne predstave (pulski dramski ansambl oformljen je tek 1949.) i glazbene programe (opere, operete, koncerte, razne orkestre, zborove…), već i plesne i dobrotvorne zabave, političke zborove i gradske svečanosti, cirkuske priredbe, varijeteske i kabaretske predstave, vodvilje, burleske, svakojake spektakle i atrakcije (dresirane životinje, akrobati, mađioničari, iluzionisti, najjači ljudi na svijetu, umjetnici vatre…), pa i boksačka, hrvačka i mačevalačka natjecanja.

Od subote, 21. studenoga 1896., samo deset mjeseci i tri tjedna nakon Pariza (Luis i Auguste Lumiére u Indijskom salonu Grand Caféa, 28. prosinca 1895.), Politeama Ciscutti na programu ima još jednu za ono doba posvema novu, fantastičnu atrakciju – kinematograf (le cinématographe). Prva pulska kinematografska projekcija ispala je totalni fijasko: “živuća slika” nejasna, nedovoljno osvijetljena, neoštra, neuredna, isprekidana, pokatkad okrenuta naglavce, pa su i najstrpljiviji gledatelji s gunđanjem i negodovanjem napustili Ciscutti tražeći povrat novca. No ubrzo su u Puli putujući kinematografi postali masovnom i popularnom pojavom u šatorima i unajmljenim dvoranama s poprilično, za razliku od prve, kvalitetnim projekcijama. Prvi stalni pulski kinematograf, ujedno drugo stalno kino u Hrvatskoj nakon Rijeke (Salone Edison u prizemlju kuće Adamić na Fiumari 2, danas Fiumara 14, sedam tjedana prije pulskog), Električno kino Internazionale (Bioscopio elettrico Internazionale), vlasnika Ivana Tominca (u puku zvano i kino Tominc, Cinematografo Tominz), u neposrednoj blizini tržnice, na početku ili u neposrednoj blizini današnje Fontičke ulice, bila je specijalno sagrađena baracca (paviljon) za projiciranje filmova, a svečano je otvorena i počela s redovitim prikazivanjem filmova 3. lipnja 1906. Drugi stalni kinematograf u Puli, i treći u današnjoj Hrvatskoj, kino Excelsior (Salon Excelsior) otvoreno je 23. rujna 1906. u sali kod Zlatnih vrata (Portarata). Godine 1911. u Puli su tri kinematografa: Minerva, Edison i Leopold, dotada ih je ukupno bilo sedam od kojih su tri promijenila prijašnje nazive (novi vlasnici, nova imena) i jedan se ugasio, dok su u dobrano, zapravo europski kinoficiranoj Rijeci tada djelatna 9 kina, a u nešto većem Zagrebu svega dva (Union i Kinematograf ćirilo-metodskih zidara). Iduće se godine, 1912., otvara četvrti stalni kinematograf, kino Ideal, 1913. peti, kino Eden (i za goste otočja Brijuni otvorena je kinodvorana u hotelu Neptun III) te 1914., godine početka Velikog rata, šesti i sedmi, kino Marine-Kasino i Politeama Ciscutti (Zagreb je tada na smo četiri kinematografa, a Rijeka čak dvanaest).

Mediteranska klima, bogata baština očuvanih i brojnih antičkih spomenika, muzeja (pomorski, vojni, arheološki…), srednjoeuropsko gradsko ozračje (preteže nad mediteranskim), uređeni parkovi, šetnice, lungomare, kazalište, kina, varijetei, kabarei, hoteli, restorani, kavane, gostionice, kao i blizina Brijunskoga otočja čine grad značajnom turističkom odrednicom početkom dvadesetog stoljeća (do početka Prvoga svjetskoga rata), što mu donekle, makar naizgled, ublažava militaristički biljeg. Paul Kupelweiser kupio je, uredio i sanirao zapušteno malarično otočje (Nobelovac Robert Koch početkom dvadesetog stoljeća iskorijenio je malariju) te pretvorio Brijune u poželjno lječilište i mondeno turističko odmaralište s atraktivnim sadržajima koje je postalo stjecište europskih i svjetskih kulturnih, znanstvenih, političkih, vojnih, gospodarskih, aristokratskih i mnogih drugih uglednika.

Pored europske aristokracije (prinčeva, grofova, knezova, baruna…), društvene elite, političara, visokih časnika i bogatih industrijalaca, poznatih i značajnih slikara (John Quincy Adams, Julie De Boor, Hugo Charlemont, Josef Engelhart, Eduard Kasparides, Gustav Klimt, Paul Ress…), znanstvenika i liječnika (Nobelovac Emil von Behring, Angelo Celli, Carl Isidor Cori, Anton von Eiselsberg, Sigmund von Exner-Ewarten, Alfred Frölich, Anton Gnirs, Alois Kreidl, Willy Georg Kükental, Nobelovac Guglielmo Marconi, Heinrich Obersteiner, Karl Georg Schillings, Paul Gerson Unna…), glazbenika (Bronislaw Hubermann, Leopold Geldstet, Lilli Lehmann, Karl Muck, Klara Musil, Franz Schalk, Raoul Walter…), skladatelja (Eugen d’Albert, Robert Heger, Felix Weingartner, Oskar Nadbal, Richard Strauss…), glumaca (Margarita Alfvén, Lucy Bernau, Hedwig Bleibtreur-Römpler, Max Devrient, Joseph Giampietro, Werner Krauss, Hansi Johanna Niese, Max Reinhardt, Heinrich Schnitzler, Hans Sönker, Otto Tressler, Rudolf Tyrolt, Hilde Wagner…), na otočju su i u Puli onodobni znani književnici i pisci: Hermann Bahr (dramatičar, pripovjedač, putopisac, esejist, kritičar, feljtonist, “Dalmatinsko putovanje”), Ernst Decsey (književnik i glazbeni kritičar), Ivan Cankar (pjesnik, prozaist, “Erotika”), Hanns Heinz Ewers (prozaik, dramatičar, scenarist, ekscentrik, narkoman, erotoman, nakratko nacist…), Emillie Exner-Ewarten (feministička spisateljica), Felix Falzari (prozaist i pjesnik, njegove pripovijetke i novele često dotiču pulske i istarske teme, kapetan fregate), Friedrich Freska (dramatičar, romanopisac, satiričar), Franz Karl Gizney (pjesnik, dječji pripovjedač, rodom Puljanin) Fritz Orlando von Herzmanovsky (književnik i slikar), James Joyce (profesor engleskog jezika u Puli od 30. listopada 1904. do 5. ožujka 1905., čuveni roman “Uliks”), Wielhelm Kienzl (skladatelj i pisac), Alfred Henschke Klabund (pisac, novinar, dramatičar, povjesničar književnosti, cenzuriran zbog nemoralnosti), Karl Kraus (dramatik, esejist, kritičar, feljtonist, opaki polemičar, izdavač, urednik i često jedini autor časopisa Die Fackel, 8. studenog 1913. u pulskom hotelu Riviera održao je javno predavanje), Paul Maria Lacroma (književnica na talijanskome i njemačkome jeziku), Karol Lanckoronski (pisac, sakupljač umjetnina, grof i mecena), Heinrich Mann (satirični romanopisac i kritičar), Thomas Mann (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1929., Gustav Aschenbach iz Pule kreće po “Smrt u Veneciji”), Felix Salten (dječji književnik, “Bambi”), Hugo Salus (novelist i liričar), Alice Schalek (spisateljica, autorica romana brijunske tematike), Arthur Schnitzler (književnik i liječnik, istaknuti predstavnik bečke moderne, zabranjivan), Georg Bernard Shaw (književnik, dramatičar, satiričar, dobitnik Oscara i Nobelove nagrade za književnost 1925.), Karl von Thaler (publicist, dramatičar, prozaist, urednik bečkih novina Neue Frei Presse), Jakob Wassermann (književnik i kritičar, popularan autor 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća)…

Prema uzoru na stare i ugledne engleske klubove, austrougarska se vojna gospoda družila u formalno osnovanim društvima, pa je tako i pulski časnički Marine-Kasino od 1872. bio središte društvenog, kulturnog i zabavnog života časnika i službenika Mornarice i njihovih obitelji. Bio je to elitni časnički klub koji je 1913. iz temelja nanovo sagrađen (kao da rata nikada neće biti) daleko većih dimenzija i znatno prostraniji (današnji Dom hrvatskih branitelja) s mnoštvom dvorana različitih namjena: klubovi, saloni, koncertne i plesne sale, kino, restorani, kavane, barovi, kafeterije, pivnice, vinoteka, knjižnica, čitaonice, streljana, sobe za biljar, kartašnice, igraonice, brijačnice… Bečki ugođaj kavanskog druženja i gospodske manire Mornaričkog kasina, ćaskanja i čitanja novina (usput, 25. lipnja 1900. počinje izlaziti prvi puljski dnevnik na talijanskome jeziku Il Giornaletto di Pola, 15. listopada 1905. dnevnik na njemačkome jeziku Polaer Tagblatt, a tek od 1. srpnja 1915. i dnevnik na hrvatskome jeziku Hrvatski list), prenijete su u gradsku kolotečinu. Već 1882. u gradu su tri javne kavane, najposjećenija Pavanello na Rivi, Café grande na Forumu i Café vienese u kazalištu. Pet godina kasnije otvara se Miramar, dugo godina (do evakuacije stanovništva u Prvom svjetskom ratu) najpoznatija i najotmjenija pulska kavana (“il primo ed elegante caffé di Pola”) visokoga društva. Zadnjeg desetljeća devetnaestoga stoljeća u Puli je 14 kavana (uglavnom na Forumu, Rivi, u Ulici Sergijevaca, Kandlerevoj i Arsenalskoj ulici) i 4 hotela (Riboli, Alla citta di Pola, Europa i Ladavaz). Početak novog stoljeća otvara nove kavane na Portarati (Nazionale i Commercio), Forumu (Al Municipio, Civile e Militare i Unione), u Ulici Sergijevaca (Aurora i Al Corso), Arsenalskoj ulici (Rauch, Zentral i Specchi), Kandlerovoj ulici (Europa), Šijanskoj ulici (Progresso), u blizini kazališta (Sezession), iza Augustova hrama (Flora) i u Narodnom domu (gdje je smještena većina hrvatskih društava) te devet hotela: Imperial, Zentral, De la Ville, Piccolo, Miramar, Riviera (najveći i najugledniji), Belvedere, Leopold i Trieste.

Tipično vojni grad tolerirao je široku hedonističku kulturu i epikurejsku zabavu svake vrste svim građanskim i vojnim slojevima, uključujući i, naravno, potrebitu tjelesnu razonodu i ugodu poglavito vojnicima (svih rangova), samcima, gostima i ostalim interesentima. Istodobno s hotelima, kavanama (sa živom komornom glazbom) i restoranima (morski specijaliteti, divljač, bečka i pariška kuhinja) za gospodu i imućniju srednju klasu, nicale su svugdje po gradu i predgrađu brojne pivnice (najpoznatija je bila Alla cittá di Pilsen u današnjem Circolu), pansioni, plesnjaci (ljeti poznati Pattinaggio), barovi, kafeterije, trattorie, gostionice, oštarije (rado se išlo na pršut kod Stopara u Šijanu, na ribe kod Blažića na Stoji, na maneštru i fuže kod Kalčića na Verudi… dakako, uz malvaziju i teran), konobe, vinarije i razna svratišta za vojnike i mornare, trgovce i obrtnike, službenike i radnike.

Navečer je ljeti najživlje bilo u Ulici Sergijevaca s okolnim uličicama (ondašnji korzo) i na rivi, gdje su na terasama sjedili časnici i poduzetnici u kavanama te radnici i obrtnici u obližnjim oštarijama, odakle se najbolje mogla promatrati gradska i lučka vreva, uz obavezne komentare (s terasa oštarija) prešetavajućim garnizonskim vojnicima, Puležani su ih posprdno nazivali “njoki” (gnocchi – Švabe) ili “olovni napuhanci” (piombi – olovnjaci), koji su pokušavali, ako je ikako moguće, upoznati neku slobodnu gospodičnu, najčešće bezuspješno.

Nakon prošetavanja rivom i Sergijevom vojnici i ročnici završili bi većinom u nekom od sedam kina (Minerva, Edison, Leopold, Idel, Eden, Marine-Kasino ili kino-kazalištu Politeami Ciscutti) na popularne serate nere, “crne večeri”, kratke filmove samo za muškarce, soltanto per uomini, erotske ili, ako imaju sreće, pornografske filmiće, u svakom slučaju projekcije nagih “živućih fotografija” primamljivih djevojaka (evo nekih naslova: “Francuska zabava”, “Na obali ribnjaka”, “Zabranjeno kupanje”, “Kako dama naplaćuje kamatu”, “Ludost ne zna za godine”, “Radoznalost u kupaonici”…), što je većinom završavalo prosvjedima, negodovanjem i zvižducima nezadovoljnih gledatelja, jer kako bilježe dnevne novine: “pojedini su im filmovi izgledali nepotpuni” ili “najavljeni slobodniji dio programa nije bio dovoljno slobodan”. Demokratski kino Edison proširuje repertoar, ne zaboravlja nježniji spol pa jedanput tjedno priređuje i “crne večeri samo za dame”, suvremenim feminističkim rječnikom rečeno, uvedena je erotska i pornografsko rodna segregacija pulske punoljetne populacije, koja nije zasmetala ni muškim ni ženskim konzumentima.

Garnizonci dubljeg džepa mogli su si priuštiti pravu tjelesnu zabavu i ugodu u nekoj od pregršt pulskih “kuća tolerancije”, kako su tada nazivali javne kuće (mada ni to nije primjereno ime, jer sve su kuće javne osim privatnih, a u ovom slučaju baš su privatne javne, odnosno bludilišta). U Puli su prije Velikoga rata postojala brojna (prema socijalnim skupinama) različito kategorizirana bludilišta (legalna, Austrija je prostituciju tretirala kao svako drugo poduzeće, i ilegalna, utaja državnih pristojbi i poreza), a usluge su se obavljale u više hotela (i Rivieri!) ili u iznajmljenim i lascivno preuređenim kućama (najviše u Kandlerovoj i Castropolinoj ulici te u blizini hotela). Farfaline, tako su Puljani tepali prostitutkama, imale su urednu tjednu radnu dozvolu, ako su radile legalno, na temelju tjednih specijalističkih liječničkih pregleda. Popularnost, strasnu zabavu, dobro poslovanje i visoku konjunkturu pulskih bordela (i legalnih i jeftinijih ilegalnih) pokazuje godišnja brojka od 600 do 800 oboljelih od sifilisa (bez ostalih spolnih nedaća) koji su završili na obradi u Mornaričkoj bolnici…

I tako su Puležani sa svojom mornaricom živjeli bezbrižno (u šetnji korzom i rivom), zajebantski (usputnim dobacivanjem), radosno (u kinima i bludilištima) i veselo (u kavanama i oštarijama) sve do konca lipnja 1914. Početkom srpnja iste godine kino Minerva ne prikazuje “tolerantne filmiće”, već ozbiljne dokumentarce “Sahrana nadvojvode prijestolonasljednika i grofice od Hohenberga” (u tri dijela: “Prijenos ljesova s pokojnicima iz Sarajeva na brod Viribus Unitis”, “Pokop u Trstu” i “Tužne svečanosti u Beču”) i “Sarajevska drama”, nagovještavajući neizvjesnu budućnost Dvojne Monarhije. Prvi svjetski rat službeno je počeo točno mjesec nakon mladobosnačke “Sarajevske drame” (u amaterskoj režiji) Gavrila Principa, kad su 28. srpnja 1914. zvona puljskih crkava označila objavu rata Austro-Ugarske Monarhije Kraljevini Srbiji. Nekoliko dana ranije, anticipirajući austrougarski ponos, izvršeno je djelomično novačenje muškoga stanovništva. Ni tijekom druge polovice 1914. Pula još uvijek nije značajnije slutila ni osjećala Veliki rat pred vlastitim vratima. Novine su slavodobitno pisale o pobjedničkome prodoru njemačke i austro-ugarske vojske na tek uspostavljenim dalekim bojištima, a samo su rijetko i povremeno stizale tužne vijesti o pogibiji ili ranjavanju pojedinih sugrađana, dok je za to vrijeme (do kraja kolovoza) Ratna mornarica užurbano polagala oko 1.500 razornih plutajućih mina uokolo luka zapadne obale Istre radi zaštite, jednako tako minama okružene glavne ratne luke Pula, brodogradilišta, pomorskoga i zrakoplovnoga arsenala. No, zaštitno pomorsko miniranje, kako se pretpostavljalo i kasnije ispostavilo, vrlo je rizično po vlastito brodovlje.

Najprije je 13. kolovoza putnički brod na redovitoj liniji Trst-Kotor-Trst Austrijskoga Lloyda, Baron Gautsch s 246 putnika (djeca do 10 godina starosti i vojni obveznici nisu bili u popisu putnika) i 64 člana posade naletio na morsku minu sedam nautičkih milja sjeverno-zapadno od Brijunskih otoka i potonuo. Spašeno je 148 putnika i 31 član posade. Računa se da je nestalo i smrtno stradalo oko 160 putnika (pronađeno je samo 67 tijela). Nedugo potom, 23. kolovoza, na vlastitu, austrijsku minu je naišla torpiljarka TB-26 (poginulo je 11 članova posade, a samo ih se sedmoro spasilo). Naravno, ta vijest nije objavljena u pulskim (ni austrijskim) novinama. Trgovački parobrod Josephine potonuo je iz istih razloga 17. studenoga, 10 nautičkih milja zapadno od Pule. Naposljetku, 20. prosinca pred pulskom je lukom zaplela u protupodmorničku mrežu francuska podmornica Q-87, a nakon izrona potopila su je dva ratna broda, razarač Magnet i torpiljarka TB-63T, iz luke (poginula su tri člana posade, dok ih je 23 spašeno i zarobljeno). Podmornica je kasnije popravljena i uključena u k.u.k. flotu, a zapovjednik podmornice u listopadu 1915. postao je poručnik bojnoga broda Georg Ludwig von Trapp (poznatiji po filmu “Moje pjesme, moji snovi”), čija je brojna obitelj neko vrijeme živjela u Puli.

Pucnjava topova i neprijatelj pred lukom, svim je Puljanima jasno (ili novohrvatski, transparentno) (o)značilo da se rat opasno približio gradu. Nakon objave rata Italije Austro-Ugarskoj, 23. svibnja 1915., uvedeno je ratno stanje u gradu (i policijski sat, sve aktivnosti prestaju u devet sati navečer), a već 10. lipnja suspendirana je općinska uprava. Sve ovlasti preuzeo je grof Rudolf von Schönfeldt, carsko-kraljevski tvrđavni nadglednik ili, kako su ga češće zvali – komesar. U Puli i oko nje našlo se oko 50.000 vojnika, većinom unovačenih vojnika s područja Istre, koji su poslije kratke vojničke obuke raspoređeni u vojne postrojbe na područje Srbije, Bukovine, Galicije, na Soču… U zaoštrenim ratnim uvjetima pooštrena je i radna stega.

Tad je, strahujući od izravna napada na grad, započeo prvi (od tri, često zaboravljen) egzodus Puljana. Odlučeno je ukloniti sve stanovništvo s područja grada i Puljštine koje nije potrebno ili sposobno za rad i rat (prije svega žene, starce i djecu). U kategoriju potrebnih građana spadali su civilne osobe zaposlene u vojnim zavodima, radnici za rasvjetu i vodovod, vatrogasci, osoblje bolnica, ljekarnici, osoblje pogrebnih poduzeća, poduzeća za prijevoz, dušobrižnici, liječnici, babice, inženjeri, strojari, trgovci, krčmari, mesari, pekari, kovači, limari, stolari, zidari, bačvari, sedlari, remenari, brijači, bolničari, tiskari, krojači, ostali obrtnici… i prostitutke “za opće dobro i moralnu podršku”. Svi su navedeni imali posebnu iskaznicu koja je služila kao propusnica i bon za svakodnevnu prehranu. Sveukupno je u Puli ostalo otprilike 12 tisuća civila. Najvećim je dijelom stanovništvo Pule i Puljštine evakuirano (svibnja i lipnja 1915.) u prihvatne (sabirne) logore Austrije, Mađarske, Moravske i Češke. Računa se da je s područja grada evakuirano preko 26 tisuća ljudi, od kojih se jedva polovica, krajem 1917. i 1918., vratila u grad.

Za vrijeme a napose potkraj Velikog rata Pulom vladaju glad, boleštine, štrajkovi, razbojstva, inflacija, socijalna i politička previranja, stalne uzbune (spomenimo samo, 41 zračni napad), opsadno stanje, opća apatija, ali ipak još uvijek i svemu usprkos, preostali malobrojni Puljani i vojnici bez obzira na nedostojne, ratne uvjete, zalaze u kavane i oštarije (na nužnu alkoholnu okrjepu), gledaju se filmovi (mahom žurnali i izvještaji s ratišta), zabavlja se na svakojake načine, uglavnom sjećajući se blistava, vesela grada kakav je bio prije i uoči Prvoga svjetskoga rata.

Završetak Velikog rata Puli je priskrbio samo kratkotrajan mir i ništa više, samo neophodan mir. Negdanja po svemu europska Pula za talijanske vladavine nazaduje u svakom, baš u svakom pogledu, slijedi fašizam, politička i etnička represija, drugi egzodus (odlaze hrvatski sugrađani), nestaje multikulturnosti, a potom i Drugi svjetski rat, Treći Reich, saveznička bespoštedna bombardiranja grada, Anglo-američka uprava, treći egzodus (grad napuštaju talijanski sugrađani), prazan grad, partizani, komunisti, Jugoslavija, socijalizam, obnova, neki sasvim drugi socijalistički ljudi, nova multikulturalnost…, ali biljeg austrijskog (austrougarskog) i vojnog grada (makar izvanjski, u arhitekturi i urbanitetu) trajno ostaje.

Od 9. prosinca 1856., kad je car Franjo Josip I. udario temelje budućega europskog grada na rimskim ruševinama (i kad je carski tri puta udario čekićem po kamenu) pa do 20. prosinca 1914., kad je pred pulskom lukom zaplela u protupodmorničku mrežu neprijateljska francuska podmornica naznačujući pravi početak Prvoga svjetskoga rata za Pulu, dakle punih 58 godina (i 11 dana) Pula je ustrajno, stalno i rapidno rasla, razvijala se u urbanu cjelinu, u prepoznatljiv, osebujan, kozmopolitski sebisvojstven mediteransko-srednjoeuropski grad, da bi upravo koncem 1914. dosegla vrhunac identiteta vlastite postojanosti, specifične, osobite samosvojnosti kao rijetko koji europski grad. Veliki je rat uništio grad, upropastio Pulu, ostali su obrisi i sjene. Kasniji svakovrsni i sveukupni identitet Pule, grada pametne (povijesno mudre) vremešnosti i uvijek neshvaćene mladosti, pečat je austrougarske prošlosti, povijesni biljeg patetika stalnih oscilacija urbana stvaranja i rastvaranja, gradnje i razgradnje svakojakih (i stvarnih i lažnih) urbaniteta, rijetkih međutaka gradskosti, puljskih sjena identiteta, gušta vlastita hlada.

U Puli, nježnom vojnom gradu ženskoga imena, gotovo sve je već postojalo, svega je bilo, sve se već zbilo, sve se dogodilo prije, prije nego smo znali…, isključivo i samo zahvaljujući Austro-Ugarskoj Monarhiji (i nešto malo povijesnoj slučajnosti).

Vrag će ga znati kome je prvom u ovo sumorno hrvatsko ljeto na um palo da postavi jedno od onih pitanja koje čovjeku na um padnu dok vlak već satima stoji na otvorenoj pruzi, upaljen je crveni signal, nitko više ne zna kad ćemo se pokrenuti, mašinovođa drijema u kabini, kondukteri su nervozni: jesu li Dubrovčani Dalmatinci? U suštini, pitanje je poput onog je li lubenica voćka ili povrćka, je li koralj flora ili fauna, je li Andrić Srbin ili Hrvat? No, dok za lubenice i pomorsko raslinje (ili podmorsku gamad?) još i postoje odgovori, o Andriću i o Dubrovčanima možemo bezbrižno dumati do kraja svijeta, pouzdanog odgovora nećemo naći. Uostalom, takva se pitanja i ne postavljaju zbog odgovora, nego zbog brbljanja ili podjarivanja publike. U civilizacijski i kulturno opustošenim krajinama, vlast i telalbaše žive, uglavnom, od podjarivanja publike.

Nikada u svojoj povijesti, još od stoljeća sedmoga, kada su Cavtaćani umakli iz rodnoga Epidauruma, navodno pred nekulturom i primitivizmom Avara i Slavena, i na morskoj hridi po imenu Laus ogradili sebi Dubrovnik, pa sve do 1808. i pada Dubrovačke republike u ruke onih koji su na Dubrovnik krenuli kao ozbiljna neprijateljska vojska, a u Grad ušli bez ikakvih gubitaka, kao turisti, taj grad i njegova gravitirajuća okolica, ili njegov državni teritorij iz onih slavnih doba, nije pripadao istoj državi kao Dalmacija. Ili ono što se Dalmacijom kolokvijalno zove. Ne samo da Dubrovčani sve do pada nikad nisu imali istoga cara, kralja ili dužda kao Dalmatinci, nego su veći dio vremena u tih tisuću godina susjedovanja bili, barem formalno, krvni neprijatelji. Dalmatinci su, ako do bola pojednostavimo tu kratku i lelujavu povijest naših identiteta, bili uglavnom pod mletačkom vlašću, i gledali su kako da Dubrovniku otkinu koji komadićak njegova teritorija, a Dubrovnik se uzdao u svoga moćnog carigradskog zaštitnika, i bio je spreman sa cijelim Istokom, koliko god Istok bio dubok i dalek, ući u savez, samo da se izbori protiv Venecije. Dakle, Dalmacije. Pogledajte samo tu veličanstvenu Lastovsku bunu, koja je trajala od 1602. do 1606, kada su se boljestojeći Lastovci odali secesionizmu, dostojnom svih današnjih južnih osetija, sjevernih cipara i istočnih timora, u čemu su imali kompletnu vojnu potporu venecijanske mornarice i armade, koja je u ta doba bila moćnija od američke Šeste flote. Dubrovčanima, kojih nikada nije bilo ni za jedne poštene epidemije kuge – pa su zato i izumili karantenu – i vazda su bili pred izumiranjem, čemu je doprinosio striktan i vrlo konzervativan zakon o nasljeđivanju plemstva – u današnji terminima: zakon o državljanstvu, naravno nije bilo ni na kraj pameti da se Veneciji i njezinim dalmatinskim postrojbama suprotstave snagom oružja. Umjesto toga, oni su vrlo lukavo, vehementno, udvorno, urnebesno i cirkusantski, nadigli cijeli tad poznati svijet i proizveli: Lastovsku krizu. Sudbina otoka odlučivala se na španjolskim i austrijskim dvorovima, uz moćno brundanje turskoga sultana. I naravno, Mlečani su do nogu potučeni, bez ispaljenog topovskog džuleta, bez ijedne potopljene gajete, i povukli su se s Lastova pred kraj četvrte godine krize. A što je bilo s nesretnim pobunjenicima, to vam je bolje i ne znati. Svoj identitet i subjektivitet, Dubrovačka je republika branila surovo i krajnje konzervativno i konsekventno. Stoga ni značenje riječi Sloboda, koja se tako romantično vezuje za Dubrovnik, nema ama baš nikakve veze sa Slobodom i slobodarskim tradicijama prosvjetiteljske i prosvijećene Europe. Dubrovačka je sloboda bila vezana uz instituciju Republike, dakle, države i državne tradicije, i ničega naročito libertinskog u svemu tome nije bilo.

Pa kako je Dubrovnik imao snažan subjektivitet, i mogao je oko svojih potreba animirati cijelu Europu, a Dalmacija je bila podložna subjektivitetu Venecije, i mijenjala se identitetski onako kako su se mijenjale povijesne okolnosti i tuđinske vlasti, ispada da bi, možda, pravilnije bilo upitati se, dok tako čekamo zeleni signal na otvorenoj pruzi, jesu li Dalmatinci, možda, Dubrovčani? S kulturnoga, povijesnog i identitetskog gledišta takvo bi pitanje, možda, imalo više smisla. Naime, koliko god Dubrovnik teritorijalno bio manji od Dalmacije – koja, uglavnom, i nema jasnih teritorijalnih granica – on je u svakom drugom smislu veći, prisutniji, postojaniji. Iako, ne znamo koliko ta postojanost, iz današnje perspektive gledano, ima smisla. Ako Dubrovnik treba da bude muzej Vlahušićeva i HNS-ovog Golfsburga, koji će biti izgrađen na Srđu, tada subjektivitet i postojanost mogu predstavljati samo smetnju, čim nadilaze okvire i značaj folklornoga društva, koje će tancati uz zvuke lijerice, tako da gospari mogu u miru glasno podrigivati na crnjak, češnjak i japansku sabljarku kad im u posjet iz Zagreba dođe ministrica kulture. No, u tom slučaju, Dubrovčani više nisu ništa – ili poput nogometnoga kluba svoje ime prodaju kakvoj međunarodnoj korporaciji, i postaju Dojčetelekomštat ili Frankfurt am Majn – pa samim tim nisu ni Dalmatinci.

Granice neke regije u Hrvatskoj su, skoro u pravilu, granice jednoga govora ili dijalekta. Govor Dubrovnika i većeg dijela ozemlja nekadašnje Dubrovačke republike jasno se razlikuje od dalmatinskih govora. Kultura Dubrovnika razvijala se, dakle, u jednome jeziku, a kulture Dalmacije u drugome jeziku, ili u drugim jezicima. Istina, postojala je komunikacija, ali Dubrovnik je vrlo živo komunicirao i sa svojim hercegovačkim zaleđem, pa nitko ne pita jesu li Dubrovčani Hercegovci, još je življe komunicirao s Bosnom, a ne daj Bože reći da su Dubrovčani Bosanci, dok je u Istanbulu vazda bilo više Dubrovčana – bogme, dobro raspoređenih unutar struktura – nego u glavnome gradu Dalmacije Zadru, ili, recimo, u Splitu, pa nikoga tko bi danas ustvrdio kako su Dubrovčani, shodno tome, naprimjer Turci. O odnosima Dubrovnika sa srednjevjekovnom srpskom državom, s takozvanim Dušanovim carstvom, ne bismo smjeli ništa ni govoriti, ne zarad činjenica, nego zbog vlastite fizičke sigurnosti. Što god bismo o tome kazali, vodstvo Hrvatskog društva pisaca vjerojatno bi animiralo huligane da nas napadaju po ulici. I ne bi im bilo prvi put. Stoga, računajte da Srbe u priči o Dubrovniku nismo ni spomenuli. Srba naprosto nema, ni u Dubrovniku, ni u Dalmaciji.

Mogli bismo tako i dalje, sve dokazujući da Dubrovnik nije Dalmacija, i da Dubrovčani nisu Dalmatinci. Ali postoji jedan vrlo snažan suprotni dokaz. Ustvari, postoji dokaz koji je nadmoćan svemu drugom što bi nam uopće u povijesti ili u aktualitetu Dubrovnika moglo pasti na pamet: Ako Dubrovčani ustvrde da su Dalmatinci, onda pada u vodu svaka dalja rasprava. Tada su oni doista Dalmatinci, kao što je i današnji Dubrovnik dio Dalmacije. U tom slučaju, dopušten je samo drukčiji razgovor o nekom jučerašnjem, davnašnjem Dubrovniku, ali ta vrsta razgovora nikada i nikako ne može utjecati na današnje stanje stvari. Živi identitet nekoga svijeta, svejedno govorimo li o Zagrepčanima, Dubrovčanima ili Tršćanima, onakav je kakvim ga odrede živi ljudi. Nije važno što o tome misle akademici, političari, vojskovođe i drugi razbojnici, koji bolje od vas znaju što vi zapravo jeste. Naravno, to se odnosi na sve, ali baš sve slučajeve i obrasce deklariranja, pa ukoliko, recimo, značajan dio katoličkoga stanovništva Vojvodine sebe deklarira kao Bunjevce, prostački je kada netko u Zagrebu te ljude smatra odnarođenim Hrvatima. Isto tako, muslimani u Bosni ogromnom su većinom Bošnjaci, i nisu Hrvati, niti s Hrvatima ikakvih – osim komšijskih, domovinskih, nadidentitetskih, svekulturnih, jezičkih – veza mogu imati, ali svaki bosanski musliman ima pravo, ne manje nego bilo koji bosanski katolik, da se osjeća pripadnikom hrvatskoga naroda. Osjećaj je temeljni kriterij nacionalne, zavičajne, regionalne, kulturne pripadnosti.

Dakle, što kažu današnji Dubrovčani, jesu li ili nisu Dalmatinci? O tome bi se, možda, mogla provesti anketa. Ali kakav bi bio njezin smisao? Zapravo nikakav, osim što bismo doznali jednu bizarnost više. I doznali bismo koliko se današnji Dubrovčani razlikuju od Dubrovčana iz vremena Iva i Luja Vojnovića, ali i onih još ranijih vremena patricijske Republike i njezinoga slavnog veleizdajnika i pisca Marina Držića. Vjerojatno se izrazito razlikuju, no pitanje je na koji se način ta razlika artikulira. I artikulira li se uopće?

To je, možda, temeljno pitanje današnjega Dubrovnika, svakako važnije od budalaste upitanosti nad eventualnim dubrovačkim dalmatinstvom: kako se artikulira identitet današnjega Dubrovnika, i tko ga, zapravo, artikulira? Mladi polihistor i kroničar Dubrovnika, gospar Ivan Vigjen, i najustrajniji graditelj dubrovačke materijalne i nematerijalne povijesti Niko Kapetanić? Ili gradonačelnik Andro Vlahušić, kojemu upomoć stižu premijer Milanović, sa stranačkom poglavarkom Vesnom Pusić i graditeljima Golfsburga? Ili današnji Dubrovnik artikulira Luko Paljetak, to rijetko autentično čuđenje u svijetu, dok opjevava grad koji, malo po malo, nestaje? Kako gospar Luko što u Dubrovniku opjeva, tako toga više ne bude. Za njegova ljudskoga vijeka, koji još uvijek nije ni prosječno dug, nestalo je jednoga Dubrovnika, a o ovome drugom teško da bi i bezobrazniji pjesnik mogao išta spjevati?

Kada ministrica kulture Andrea Zlatar, u brizi za temu i sadržaj poezije gospara Luka, dolazi u Dubrovnik da bi se izvoljela prošetati Vilom Kaboga, koja je obnovljena marom njezina prethodnika i njegove ekipe u Ministarstvu, ona zapravo čini isto što i vlasnici vikendica na jugu, koji u ova doba godine odlaze da rastvore grilje i otvore prozore na svojim građevinama, upuste sunce da raznese i raščini svu vlagu i zimu prethodnoga godišnjeg doba. To je, naime, jedna vrlo privatna gesta, koja se nipošto ne bi smjela ticati šire društvene zajednice. Jer zaboga, što nas briga hoće li gospoda ove godine piturati škure, ili će to ostaviti za sljedeće ljeto. U neoliberalnom kapitalizmu, koji zastupa stranka ministrice Zlatar, kao i sama ministrica, dok obilazi Dubrovnik, da provjeri kako napreduju pripreme za izgradnju Golfsburga i kakve su šanse da se gospari Vigjen i Kapetanić pošalju na višegodišnji službeni put, kao što je to učinjeno s gosparom Slavenom Toljem, dok gradonačelnik Vlahušić ne definira Dubrovnik za novi milenij, pituranje škura i obnova Vile Kaboga jednako je privatan zahvat. Klijentelizam ministrice Zlatar, vidljiv na svakome koraku, i u svim područjima takozvanoga kulturnog sektora, za koji je zadužena ekipa iz Runjaninove 2, gdje je svatko svakome prijatelj, rođak i kum, u savršenoj je opreci s eventualnim javnim interesom u otvorenju obnovljene Vile Kaboga. Ako je htjela pokazati, a jest, da Dubrovnik i okolicu Dubrovnika ne obnavlja Niko Kapetanić, s Društvom prijatelja dubrovačke starine, nego Dubrovnik obnavlja android, fantom ili avet iz Ministarstva kulture, tada na Vilu Kaboga imamo pravo gledati kao na androidovo ili, možda, ministričino privatno predsoblje.

Postoji, naravno, i drugi način na koji bismo mogli gledati na povijesni trenutak u kojem će se postaviti to budalasto pitanje jesu li Dubrovčani Dalmatinci, ili možda nisu. Kada prvoga srpnja, dakle, za samo nekoliko dana, Hrvatska uđe u Europsku Uniju, prostor nekadašnje Dubrovačke republike naći će se teritorijalno odvojen od ostatka Unije. Ne bi to bilo dramatično, da nije prethodno odlučeno kako to treba da bude dramatično. A ako već treba, onda će u zbilji i biti dramatično. Eno, u Neumu su već podignuti granični prijelazi na kojima, s hrvatske strane, vlada režim kakav nikada nije vladao na granici Slovenije i Hrvatske, od vremena kada su Slovenci ušli u Uniju. Ne govorimo o ceremoniji prelaska granice i njezinim birokratskim elementima, nego o načinu na koji smo odlučili tu ceremoniju provoditi, ne bismo li što zornije sebi dokazali kako nam je domovina raspolovljena. I tako smo, poslužimo se jezičnim genijem naših dragih susjeda, da drugima napakostimo – sebi secnuli neku stvar. Secnuli smo Dubrovnik, a sada se pitamo je li Dubrovnik Dalmacija. Ako nije, eto ti separatizma. Makar umišljenog, fantomskog, klijentelističkog, čiji je cilj da se građanstvo senzibilizira ili da se, s ciljem izgradnje Golfsburga, pobudi nacionalizam u ljudima. I da onda Andro Vlahušić postane branitelj hrvatstva u najjužnijem, amputiranom, kraku Hrvatske, a da se posljednji dubrovački gospari proglase za nacionalne izdajnike i secesioniste, koji govore o nekom nedalmatinskom Dubrovniku? Nakazno je, zazorno, u ljudskom smislu odvratno, ali osjeti li investitor i tu potrebu, požele li tehnomenadžeri i takvo što, HNS-ovac Andro Vlahušić mogao bi se ispostaviti kao branitelj hrvatskoga Dubrovnika, kao Frano Supilo naših dana, kao martir Crvene Hrvatske pred vajkadašnjim članom i dužnosnikom HDZ-a, vrlo konzervativnim Hrvatom Nikom Kapetanićem. Uostalom, pogled sa Srđa, s otvorenih pendžera Golfsburga, mogao bi biti još i ljepši ukoliko se u Dubrovniku insceniraju folklorne plemenske borbe, kao u Namibiji u vrijeme njemačke kolonizacije. U tim bi borbama drugi akter ove priče, gospar Ivan Vigjen, koji je sa svojom listom Srđ je Grad, i njezinim suverenim ulaskom u Gradsko vijeće, ozbiljno ojadio HNS-ove i SDP-ove vizionare napretka, mogao stradati tako što bi ga u čelo pogodila golfska loptica, doletjela sa Srđa. To bi izazvalo trenutačnu amneziju, i stvar bi bila riješena. Samo je još amnezija potrebna da bi se ostvarile ambiciozne zamisli Andra Vlahušića u definiranju budućega Dubrovnika. Koji će takav, još ljepši, stariji i moderniji, biti dalmatinski Vir za treće tisućljeće, pri čemu će se eventualno proučavanje povijesti i kulture nekadašnjega grada vršiti isključivo uz pomoć bakteriološke analize. Ništa drugo se tu više neće moći proučiti.

Dubrovčani mogu, ali i ne moraju biti Dalmatinci. Grad u kojem žive, živeći uglavnom izvan njegove napuštene stare jezgre, za njih je njihov jedini životni prostor. I tako o njemu razmišljaju, kao o životnom prostoru. Iz zagrebačke perspektive, Dubrovčani su jedino i samo Dubrovčani. A Dubrovnik je prostor memorije, kulturnoga i civilizacijskog sjećanja, prostor jednoga od rijetkih posve izvjesnih hrvatskih identiteta. Sve osim Dubrovnika uglavnom je mit, legenda i guslarski deseterac. Zato bi Dubrovnik Hrvatskoj trebao biti važan, mnogo važniji od Golfsburga. U Dubrovniku smo bili ljudi i Europljani, a u Golfsburgu možemo biti samo sobarice i panduri, koji se, honorarno, mogu za bolje novce podati igračicama i igračima golfa.

Moj dragi prijatelj i krasan pisac György Szerbhorváth iz Malog Iđoša u Bačkoj otkrio mi je prošli tjedan nevjerojatan demografski podatak da oko nas žive Egipćani. Dobro, u Hrvatskoj ih baš i nema, ili ih barem popis stanovništva ne bilježi, ali u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori i na Kosovu oni su priznata i ne sasvim beznačajna nacionalna manjina.

Otkud Egipćani na Balkanu, upitat ćete se vi sada, upravo kao što sam se i ja upitao. Ključ zagonetke jednostavniji je nego što biste očekivali. Jednom davno, prije mnogo vjekova, kad su se Cigani pojavili u Europi, pogrešno se vjerovalo kako oni dolaze iz Egipta, a tragovi toga vjerovanja ostali su i u nekim jezicima. Englesko ime za Ciganina – Gypsy, na primjer, izvedeno je iz imenice Egipt – Egypt, a jednako je i sa španjolskim Gitano ili s arhaičnim dalmatinskim Jeđup i Jeđupka.

Domišljato koristeći tu staru zabludu dio se Cigana počeo predstavljati Egipćanima iz istog razloga i po jednakoj osnovi zbog koje se neki u Hrvatskoj pišu kao Rumunji, iako ni s Rumunjskom ni Rumunjima blage veze nemaju. Razumjet ćete taj običaj, nije lako biti Ciganin. Bolje je zatajiti koji si i čiji si, nego dobiti po tamburi. Nesretni ljudi, da bi izbjegli diskriminaciji koja je od vremena do vremena znala biti veoma okrutna, skrivali su se iza lažnih imena. Od klanja i konclogora bježali su u tuđe identitete, obično bez većeg uspjeha jer ih je fašistički ološ, smeđekošuljaši i skinheadsi s bejzbolskim palicama, i tamo nalazio.

No, Egipćani su, eto, preživjeli. Dočekali su i da im vlast prizna njihovo neobično ime. Dapače, pokojni Slobodan Milošević jednom je, navodno, izjavio da su mu oni omiljena nacionalna manjina i, ako je to istina, imao je dobar razlog da tako nešto reče. Egipćani na Kosovu u većini su bili lojalni srbijanskom režimu. Kako biste očekivali, ta im je činjenica život učinila dosta nepodnošljivim kad je južna pokrajna s nepokornom albanskom većinom proglasila nezavisnost. Od toga vremena Egipćani se iseljavaju s Kosova, ukrcavaju svoje stvari na prikolice kao što su njihovi preci stotinama godina činili, i putuju na sjever tražeći sigurnije adrese i bolji život za sebe i svoju djecu.

Nekoliko egipatskih obitelji stiglo je tako u beskrajnu vojvođansku ravnicu, u Mali Iđoš u Bačkoj i izazvalo veliku uznemirenost među među autohtonim življem. Jer, otkad je svijeta i vijeka, ovo je mađarsko selo. Kosti Mađara leže u plodnoj zemlji ispod Malog Iđoša, takoreći, dublje od kostiju dlakavog mamuta i sabljozubog tigra, dublje možda i od okamenjenih ostataka dinosaura i narodu, dakako, nije svejedno da se tu sad pojavljuju nekakvi stranci sumnjivog podrijetla i imena i za gotov novac, za devize, kupuju kuće od Geze, Erneszta i Arpadá. Izvin’te, komšija, koji su to Egipćani, jebo ih faraon?

“Dobro”, pitaju ih ljudi sumnjičavo, “a kojim jezikom vi govorite?”

“Pa našim”, odgovaraju Egipćani tajanstveno.

György Szerbhorváth duhovito i točno, s mnogo istinitih detalja, perfektno opisuje tu nacionalističku paniku među mađarskim seljacima u priči koja je nedavno objavljena u zajedničkoj zbirci sedam pisaca, knjizi koja je nešto kao izraz zahvalnosti vlasniku i osoblju Kuće na Ravnom bregu u Mokrinu kraj Kikinde, gdje smo nas sedmero, u banatskoj sitosti i spokoju, boravili čitav lanjski rujan. Okupili smo se tamo ponovno prošle subote da predstavimo zbirku i György je tada ispripovjedio nešto čega u njegovoj priči nema, a što je mene potaklo da napišem nešto svoje.

Dakle, prije nekog vremena u Malom Iđošu netragom je iščezao brončani kip mađarskog velikaša Hunyadija Mátyása, Matije Korvina, kako ga Hrvati i Srbi zovu i u čijim se narodnim pjesmama on pojavljuje kao pravedni, hrabri i velikodušni “dobri kralj Matijaš”. Ovaj nemio incident strahovito je razbjesnio i najpomirljivije i najtiše među poslovično pomirljivim i tihim vojvođanskim Mađarima, a sumnja u počinitelje je, pogađate, pala na Egipćane. Ima tu, neugodno mi je priznati, i neke logike. Pridošlice Egipćani, premda se ne žele zvati Cigani, često se bave tradicionalnom ciganskom djelatnošću sakupljanja metalnog otpada i nije teško zamisliti da se koji od njih naprosto nije mogao obuzdati pred masivnom skulpturom.

Prizor u kojemu Egipćani pred zoru, po hladovini, dok pošten svijet spava, kradu mađarsku povijest iz središta mjesta i šapatom psuju na svojem misterioznom egipatskom jeziku ukrcavajući je na starog tamića, bio mi je trenutak čarobnog nadahnuća. Ne zamjerite dobrim Ciganima, pomislio sam, jer oni nemaju kraljeva ni kneževa, nemaju slavnih vojskovođa, osloboditelja ni osvajača, nemaju biskupa prosvjetitelja, predsjednika, vođa revolucija ni očeva nacija, nema u njih povijesnih ličnosti jer oni povijest zapravo ne poznaju i ne trebaju. Kočoperne brončane figure sa sabljama i križevima njima su sve jednake. Upitate li ih za razliku, Cigani će primijetiti samo kako su im draži spomenici s konjima jer propeta živina pod stražnjicom velikaša znatno podiže njegovu cijenu na tržištu sekundarnih sirovina.

I nije to možda najgori život koji možete živjeti. Jer, vidite, tako rasterećeni od povijesti, tradicije i identiteta, od krsta časnog i slobode zlatne, Cigani žive u miru s drugima. Ne zaklinju se krvavim barjacima i ne započinju ratove. Nemaju svetih ciganskih zemalja koje valja ne pitajući za žrtve osloboditi. Optužuje ih se za koješta, ali uistinu nikada se nijedan Ciganin nije putničkim zrakoplovom zabio u poslovni toranj, a ne pamti se ni da je netko od njih waterboardingom mučio ratne zarobljenike. Oni nemaju ništa ni protiv Židova ni protiv Palestinaca. Ne mrze ni Ruse ni Čečene, ni Tutsije ni Hutue. Nisu, napokon, držali ništa nalik konclogoru u Jasenovcu niti su ubijali u Srebrenici i Vukovaru. Cigani, u najkraćemu, nikome ništa nisu krivi. Ne čineći strašne stvari uime vjere i nacije, te bezazlene skitnice su najnedužniji od svih naroda koji žive i koji su ikada živjeli na ovoj plavoj lopti.

U mislima ih gledajući kako zorom mažnjavaju kip Matije Korvina u Malom Iđošu, padne mi na pamet kako bi trebalo pustiti da sve mramorne postamente oni tako obrste. Naprosto, neka nas Cigani ukradu. Sve naše kraljeve i velmože, vođe i predsjednike, čitavu povijest koja nam ništa osim jada i nesreće nije donijela, sva teška brončana obećanja i zavjete koje smo dali precima, Cigani bi trebali izrezati, pretopiti i prodati u stanici za otkup sekundarnih sirovina. Ostali bismo tada bez identiteta i nikome više ništa ne bismo bili dužni. Mogli bismo početi jedan novi, bolji i sretniji život pod nekim drugim imenom. Evo, recimo, zašto ne, kao Egipćani?

Logor Danica prvi je koncentracijski logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uspostavljen 29. travnja 1941, dakle jedva dva tjedna nakon što su ustaše uspostavile efektivnu vlast na prethodno okupiranom teritoriju. U prostore bivše tvornice umjetnih gnojiva uglavnom su zatvarani Židovi i Srbi. Nije to bio logor smrti, ali ni klasičnomi radni logor. Danica bi se najprecizije mogla odrediti kao tranzicijski logor, koji je trebao funkcionirati sve dok se Vjekoslav Luburić (poslijeratnih ideolog “općehrvatske nacionalne pomirbe”, koju je, gotovo bez nadogradnje, preuzeo predsjednik RH Franjo Tuđman i artikulirao je kroz državnu politiku) u Njemačkoj ne upozna s načinom organizacije koncentracijskih logora, a zatim uspostavi logorski sustav NDH. Koncentracijski logor Danica postojao je do početka rujna 1942, nakon čega je zatvoren zbog neadekvatnosti prostora. Židovi iz Danice deportirani su u logor smrti u Jadovnom, gdje nije bilo preživjelih, te u Jasenovac. Srbi su, osim u Jadovno i u Jasenovac, dijelom bili protjerani u Srbiju. (Protjerivano je, uglavnom, svećenstvo Srpske pravoslavne crkve, te bogatiji gazde, nakon što bi bili “oslobođeni” cjelokupnog vlasništva.) O logoru Danica na hrvatskoj Wikipediji postoji natuknica, koja je klasični primjer historijskoga revizionizma i rehabilitacije NDH, te relativizacije i prešućivanja ustaških zločina, prebacivanjem težišta na poslijeratne komunističke zločine.

Na mjestu koncentracijskog logora Danica, od kojeg je preostao samo jedan sablasni zid, te još uvijek aktivni vodotoranj, u sklopu Street Art Festivala, održanog tokom svibnja u Koprivnici, Antonio Grgić postavio je umjetničku instalaciju, pod nazivom “Nestanak”. Vrata podsjećaju na ono što nedostaje, na one koji nedostaju. (m.jergović)

*

*

*

*

*

*

*

*