Nakon što je duže od pola vijeka ostala zarobljena u lokalne okvire, bošnjačka akademska satanizacija Ive Andrića izišla je u svijet, što se kaže, na velika vrata. U julskom (ovogodišnjem) broju uglednog američkog časopisa “East European Politics & Societies” objavljen je prilično obiman studijski esej Rusmira Mahmutćehajića indikativnog naslova “Andrićizam: estetika za genocid” (u originalu: “Andricism: An Aesthetics for Genocide”). Riječ je o čudnovatom i prilično teško prohodnom tekstu koji zapravo, na osebujan način, varira i sintetizuje sukus dosadašnjih bošnjačkih zamjerki Andriću kao tobožnjem “mrzitelju muslimana”.

Mahmutćehajiću se ipak, kad je riječ o proučavanju Andrićevog djela, u jednoj stvari mora priznati prvenstvo. On je zapravo skovao (izmislio) termin “andrićizam”. Ovo je lako dokazati. Ukucamo li u google pretraživač frazu “andrićizam” (svejedno da li originalno engleski “Andricism” ili u naškoj prevedenoj varijanti) dobićemo jedva dvocifren broj rezultata, a praktično svi se odnose na Mahmutćehajićev esej. Na neki bizaran način to na prvi pogled može izgledati skoro kao kompliment. Mora da je riječ o velikom piscu ako od njegovog prezimena na taj način kreiramo imenicu. A ipak, ne postoje ni šekspirizam, ni tolstojizam, ni geteizam. Jedini termin koji odmah pada na pamet, a da je skovan po analognom modelu, jest “makijavelizam”. Opet, mada termin “makijavelizam” nosi konotaciju bezobzirnog djelovanja radi vlastite koristi, i njena je negativnost dosta blaga ako je usporedimo sa negativnošću koju sa sobom nosi sintagma “estetika za genocid”. Ono po čemu se Mahmutćehajićev pristup ponajviše razlikuje od pristupa Šukrije Kurtovića i Muhsina Rizvića (na koje se, usput rečeno, u svom tekstu ponegdje je i poziva), jest činjenica da je njegova argumentacija više teološka (u nekom neobičnom teozofsko-ekumenskom ključu), negoli sociološka ili književnoteoretska. U svom radu on gotovo nigdje i ne referira na bogatu i raznovrsnu literaturu o Andriću, osim što na nekoliko mjesta neskriveno polemiše sa recentnim esejom Ivana Lovrenovića “Ivo Andrić: Paradoks o šutnji”. Mahmutćehajićeve analize “Pisma iz 1920. godine” i “Na Drini ćuprije” pune su nelogičnosti i ishitrenih zaključaka. Ipak, u kolumni niti ima dovoljno prostora da se takva mjesta pobroje i analiziraju, niti je, u krajnjem slučaju, kolumna žanrovski pogodna za takvo što. Uostalom, oni koji bi s Mahmutćehajićem po ovom pitanju eventualno polemisali trebali bi to takođe uraditi na engleskom jeziku i u nekom globalno relevantnom akademskom časopisu. U tom smislu teško se može očekivati da se Mahmutćehajiću suprostavi književni teoretičar koji se u ovdašnjim parohijalnim okvirima (što bi političari rekli “na lokalu”) proslavio kao temeljni bošnjački akademski andrićobranitelj – Enver Kazaz.

U nepuna dva mjeseca otkad je Mahmutćehajićev tekst objavljen javno ga je, barem u ovdašnjim medijima, dosad komentarisao jedino Denis Kuljiš (u “Nezavisnim novinama”). U podugačkom tekstu (objavljenom u dva nastavka) pod naslovom “Ivo Andrić – teoretičar genocida?” Kuljiš najprije iznosi zanimljive zaključke bazirane na kombinaciji trača i istraživačkog novinarstva iz fotelje. Najprije će ponuditi odgovor na pitanje otkud uopšte Mahmutćehajićev tekst u tako uglednom časopisu. Veli Kuljiš: jedan od urednika časopisa je Ivo Banac, a Mahmutćehajić je “stari Bančev prijatelj i drug iz osebujnoga sarajevskog kruga koji je u doba rata u Sarajevu na antimiloševićevskoj i antituđmanovskoj platformi okupio učene vrhbosanske franjevce, te neke prijašnje partijske književnike i intelektualce, ljude jako obrazovane, kojih nije dotakao plamteći nacionalizam”. (Inače, oni s boljim pamćenjem, naročito ako su čitali zagrebački časopis “Gordogan”, sjetiće se i ranije Kuljiševe opsesije “osebujnim sarajevskim krugom”.) I mada je hvalevrijedna Kuljiševa namjera da pokaže i dokaže kako je Mahmutćehajićev tretman Andrićevog djela besmislen, tekst mu je pun golemih, sasvim kuljiševskih, grešaka i promašaja. Jedna je ilustracija sasvim dovoljna; piše, dakle, Kuljiš: “Sam Ivo Andrić, porijeklom Hrvat, koji je pohađao franjevačku gimnaziju u rodnom Travniku, što je u međuvremenu postalo jedno od glavnih uporišta vahabita, zbrisao je kao mladić iz Bosne odmah u Zagreb, koji mu se, pak, učinio otužnim i provincijalnim, a zatim u Beograd (…)”.

E sad, nije najveći problem to što Andrić nije pohađao franjevačku gimnaziju u rodnom Travniku (nego Prvu mušku gimnaziju u Sarajevu), nego to što u Travniku ne postoji niti je ikada postojala – franjevačka gimnazija. Isusovačka jest, ali to su dvije sasvim različite stvari i dva sasvim različita crkvena reda. Franjevačku gimnaziju iz Visokog Kuljiš “baca” u Travnik samo da bi u istoj rečenicu sastavio franjevce i vahabite u svrhu negativne egzotizacije Bosne i Hercegovine. Paradoksalno, u svojim knjigama, pa i u gore pominjanom tekstu o Andriću, Bosnu i Hercegovinu egzotizuje i Mahmutćehajić, ali uz suprotan, pozitivan predznak, kao nekakvu “dobru Bosnu”. I tako, Andrićeva Bosna, i književna i stvarna, ni dobra ni loša, ni najbolja ni najgora, zemlja kao i svaka druga, neobična, istini za volju, ali sve su zemlje neobične na svoj način, stoji i dalje između dvije vatre, između dva nerazumijevanja i dvije ignorancije, naoko suprostavljene, a zapravo prilično bliske međusobno. Kako Bosna, tako i Andrić sam.

Umro je Marcel Reich-Ranicki, “papa njemačke književne kritike”, preživjeli iz Varšavskog geta, poljski Židov, koji se, kako pripovijeda u svojim memoarima, nakon rata vratio u Njemačku samo iz jednog razloga: iz ljubavi prema njemačkoj književnosti. Bio je aktivan do kasnih životnih doba, pisao je, polemizirao, sudjelovao u redovitoj televizijskoj emisiji, podnosio udarce protivnika, pisaca ozlojeđenih njegovim kritikama, antisemita i upristojenih, salonskih neonacista, koji su nalazili načina da mu daju do znanja da je u Njemačkoj i u njemačkoj književnosti – tuđin.

Posljednji put javno je nastupao 27. siječnja 2012, na Dan sjećanja na žrtve holokausta. Svjedočio je o onome što je doživio, pred zakonodavnim, izvršnim i sudskim vlastima Savezne Republike Njemačke. (m. jergović)

Govor u prijevodu Anne Kathrin Godec

***

***

Poštovani predsjedniče Savezne Republike,

poštovani predsjedniče parlamenta (Bundestaga),

poštovana kancelarko Savezne Republike,

poštovani predsjedniče Saveznog vijeća,

poštovani predsjedniče Saveznog ustavnog suda,

poštovane dame i gospodo, dragi gosti!

Ja danas trebam držati govor povodom godišnjice sjećanja na žrtve nacional-socijalizma. Ali neću govoriti kao povjesničar nego kao svjedok vremena, točnije : kao preživjeli iz Varšavskog geta. 1938. deportiran sam iz Berlina u Poljsku. Do 1940. su nacionalsocijalisti pretvorili jednu varšavsku četvrt u takozvano “židovsko stambeno područje”. Tamo su živjeli moj brat, moji roditelji i ja. Tamo sam upoznao svoju suprugu.

Od proljeća 1942. učestali su incidenti, postupci i glasine, koji su najavili promjene uvjeta u getu. Dana 20. i 21. srpnja svakome je bilo jasno da geto čeka najgore: Na ulicama su ubijali ljude, mnoge su uhitili kao taoce, među njima nekoliko članova, i načelnika “Židovskog vijeća”. Članovi “Židovskog vijeća”, najvažnije službene osobe u getu, nisu bili nimalo omiljeni. Svejedno je stanovništvo bilo potreseno: Brutalno uhićenje doživljeno je kao mračni znak za sve koji su živjeli iza zidova geta.

22. srpnja ispred glavne zgrade “Židovskog vijeća” pojavila su se dva osobna automobila i dva kamiona s vojnicima. Zgrada je opkoljena. Iz automobila je izašlo petnaestak policajaca SS-a, među njima i neki viši oficiri. Jedni su ostali dolje, drugi su se hitno uputili na prvi kat, do službenog ureda povjerenika Adama Czerniakówa.

U zgradi je nastupila tišina, zaglušujuća tišina. Htjeli su, tako smo mislili, uhititi još talaca. I stvarno se ubrzo pojavio Czerniakówljev ađutant, koji je trčao od sobe do sobe i objavljivao njegove naloge: Neka se svi članovi “Židovskog vijeća” odmah jave kod povjerenika. Malo kasnije ađutant se vratio: neka se i svi načelnici jave uredu povjerenika. Pretpostavili smo da je traženi broj talaca veći od broja prisutnih članova “Židovskog vijeća”, najviše njih bilo je uhićeno već dan ranije.

Ubrzo nakon toga ađutant je došao treći put. Sada su mene zvali, sada sam ja na redu, mislio sam, da nadopunim broj talaca. Ali sam se prevario. Kao uvijek kada sam išao povjereniku, uzeo sam notes i dvije olovke sa sobom. Na hodnicima sam vidio stražare s automatskim puškama. Vrata do Czerniakówljevog ureda bila su, suprotno nego inače, otvorena.

Stajao je, okružen nekolicinom viših SS oficira, iza radnog stola. Jesu li ga uhitili? Kada me vidio, obratio se jednom od SS oficira, krupnom i ćelavom čovjeku – bio je to policijski vođa glavnog odjela SS-a, poznatog kao “komanda istrebljenja” – , SS Sturmbannführer Höfle. Njemu me predstavio Czerniaków i to riječima: “On mi najbolji korespondent, najbolji prevoditelj.” Znači, nisu me zvali da budem talac.

Höfle je htio znati da li znam stenografirati. Pošto sam zanijekao, pitao me da li sam u stanju dovoljno brzo pisati da bih protokolirao sjednicu koja će se sada održati. Kratko sam potvrdio. Naredio je da se pripremi susjedna konferencijska soba. Na jednoj od dugačkih strana četverougaonog stola posjedalo je osam SS oficira, među njima Höfle, koji je predsjedao konferencijom. Na drugoj strani sjedili su Židovi: uz Czerniakówa pet ili šest još ne uhićenih članova “Židovskog vijeća”, osim njih komandant židovskog vijeća redara, generalni tajnik “Židovskog vijeća” i ja kao protokolant.

Na dvoja vrata koja su vodila do konferencijske sobe postavili su po dva stražara. Imali su, mislim, samo jedan zadatak: da šire strah i užas. Prozori su po takvom lijepom sunčanom danu bili širom otvoreni. Tako sam mogao prilično dobro čuti čime su se policajci SS-a ispred kuće pored svojih automobile zabavljali: Očito su imali gramofon u kolima, aparat u kovčegu vjerojatno, i slušali su muziku koja čak i nije bila loša. Bili su to valceri Johanna Straussa, koji doduše sam nije bio arijevac. Ali to policajci SS-a nisu mogli znati, jer je Goebbels naredio da se ne baš čisto rasno podrijetlo njegova omiljenog skladatelja prešućuje.

Höfle je otvorio sjednicu riječima: “Na današnji dan počet će preseljivanje Židova iz Varšave. Poznato vam je da ih ima previše. Vama, Židovskom vijeću, naređujem ovu akciju. U slučaju dobre izvedbe oslobodit ćemo taoce, u suprotnom slučaju sve ćemo vas tamo objesiti. Pokazao je prstom na dječje igralište na suprotnoj strani ulice. Bio je to za mjerila geta lijep park koji je nekoliko tjedana prije svečano otvoren. Mali orkestar je svirao, djeca su plesala i vježbala, držali su se govori. Ali sada je Höfle prijetio “Židovskom vijeću” i svim u konferencijskoj sobi prisutnim Židovima vješanjem na tom igralištu. Osjetili smo da taj krupni čovjek, čiju sam dob procjenjivao na najmanje četrdeset godina – a zapravo je jedva imao 31 godinu – neće imati ni najmanji problem da nas odmah ustrijeli ili objesi.

Već je njegov (očito austrijski) njemački jezik pokazao primitivizam i vulgarnost tog SS oficira. Kako je nepristojno i sadistički otvorio sjednicu, tako je službeno diktirao već pripremljeni tekst s naslovom “Javne obavijesti i uvjeti za Židovsko vijeće”. Doduše, čitao je prilično teško i tegobno, ponekad se zaustavljajući. Nije on napisao ovaj dokument, niti ga je redigirao. Poznavao ga je samo površno. Šutnja je bila zastrašujuća i rasla je s neprestanim zvucima: klepetanje mog starog pisaćeg stroja, zveckanje kamera nekoliko SS vođa koji su svako malo nešto fotografirali i ta iz daljine dolazeća tiha i nježna pjesma o lijepom, plavom Dunavu. Jesu li ti marljivo fotografirajući oficiri znali da sudjeluju na povijesnom činu?

Ponekad bi mi Höfle dobacivao pogled provjeravajući stižem li sve napisati. Da, stizao sam, pisao sam da se sve “židovske osobe” koje su živjele u Varšavi, “bez obzira na njihovu starost i rod”, preseljavaju prema istoku. Što to znači, ta riječ “preseljavanje”? Što im je bio istok, iz kojeg razloga su se varšavski Židovi morali seliti? O tome se u Höfleovim “Javnim obavijestima i uvjetima za Židovsko vijeće” ništa nije reklo.

Nabrajalo se, međutim, šest vrsta ljudi koji su izostavljeni iz akcije preseljenja – među njima svi Židovi sposobni za rad, oni su trebali biti zatvoreni; sve osobe u službi njemačkih državnih institucija, osoblje “Židovskog vijeća” te zaposleni u židovskoj bolnici. Kod jedne rečenice sam naćulio uši: Supruge i djeca tih osoba također neće biti “preseljeni”.

Dolje su međuvremenu promijenili ploču. Ne jako glasno, ali se mogao čuti drugi valcer koji je pjevao o “vinu, ženama i pjesmi”. Mislio sam: Život ide dalje, život Nežidova. I mislio sam na onu ženu koja je u malom stanu zauzeta grafičkom radom, mislio sam na Tosiu, koja nije bila zaposlena i zato nije izostavljena iz akcije “preseljenja”. Höfle je dalje diktirao. Sada je govorio o tome da “preseljeni” smiju ponijeti petnaest kilograma prtljage, kao i “sve vrijedne predmete, novac, nakit, zlato, itd.” Da li smiju ponijeti ili moraju ponijeti? – pomislio sam. Već istog dana, 22.srpnja 1942., židovska služba redara, koja je provodila akciju pod nadzorom “Židovskog vijeća”, morala je pratiti 6000 Židova na jedno mjesto pokraj željezničke pruge, mjesto prekrcaja. Otamo su se vlakovi uputili prema istoku. Ali nitko nije znao kamo su transporti otišli, što je čekalo “preseljene”.

U posljednjem odlomku “obavijesti i uvjeta” bilo je rečeno što čeka one koji eventualno pokušaju “zaobilaziti ili ometati mjere preseljenja”. Postojala je samo jedna kazna koja se ponavljala kao refren nakon svake rečenice: “… bit će ustrijeljen”.

Nekoliko trenutaka kasnije esesovci su napustili kuću. Čim su otiši, mrtva tišina pretvorila se u galamu i metež. Brojni zaposlenici “Židovskog vijeća” i jednako brojni molitelji još nisu poznavali nove naredbe. Ali činilo se kao da su već znali što se upravo dogodilo, da se sudilo najvećem židovskom gradu Europe, i da je presuda bila smrtna. Brzo sam otišao u svoj ured jer se dio “obavijesti i uvjeta” u roku od nekoliko sati trebao plakatirati po cijelom getu. Morao sam se odmah baviti poljskim prijevodom. Polako sam diktirao njemački tekst koji je moja suradnica Gustawa Jarecki odmah prepisivala na poljskom u mašinu.

Znači, njoj, Gustawi Jarecki, diktirao sam dana 22. srpnja 1942. smrtnu presudu koju je SS policija izrekla Židovima Varšave.

Kada sam stigao do popisa grupa osoba koje su trebale biti izostavljene iz “preseljenja” i kada je uslijedila rečenica koja se odnosila na supruge, Gustawa je prestala tipkati i rekla, bez da je podigla pogled s mašine: “Trebao bi se još danas vjenčati s Tosiom.”

Odmah nakon diktiranja poslao sam kurira kod Tosie: Zamolio sam je da odmah dođe i da ponese rodni list. Došla je jako uznemirena, jer je panika na ulicama bila zarazna. Brzo sam s njom spustio u prizemlje gdje je u povijesnom odjelu “Židovskog vijeća” radio teolog s kojim sam se već dogovorio. Kad sam rekao Tosii da ćemo se vjenčati, bila je samo blago iznenađena i kimnula je potvrdno.

Teolog koji je bio ovlašten da vrši dužnosti rabina nije radio nikakve probleme, dva činovnika koji su radili u susjednoj sobi fingirali su svjedoke, ceremonija je kratko trajala i ubrzo smo u rukama držali dokument na kojemu je pisalo da smo se već 7. ožujka vjenčali. Ne mogu se sjetiti jesam li u toj žurbi poljubio Tosiu. Ali sjećam se točno osjećaja koji nas je obuhvatio: Strah – strah od toga što će se u sljedećim danima dogoditi. I sjećam se Shakespeareovih riječi koje su mi tad pale na pamet: “tko se ikad u toj nevolji ženio?”

Istog dana, 22. srpnja, vidio sam Adama Czerniakówa posljednji put. Došao sam mu u ured da pokažem poljski prijevod obavijesti kojim je trebao informirati stanovnike geta o “preseljivanju” koje je počelo nekoliko sati prije. I taj je put bio ozbiljan i sabran kao i uvijek.

Nakon što je pročitao tekst, napravio je nešto vrlo neobično: Korigirao je potpis. Kao i obično, pisalo je: “Povjerenik Židovskog vijeća u Varšavi – diplomirani inženjer A. Czerniaków”. Prekrižio ga je i umjesto toga napisao: “Židovsko vijeće u Varšavi”. Nije htio ponijeti osobnu odgovornost za smrtnu presudu na plakatu.

Već prvi dan “preseljenja” Czerniakówu je bilo jasno da doslovno nije imao šta reći. U ranim poslijepodnevnim satima bilo je jasno da milicija, koliko god se trudila, nije bila u stanju odvesti naređeni broj Židova na mjesto prekrcaja. Tako su u geto ušle teško naoružane grupe vojnika u SS uniformama – nisu bili Nijemci, nego Letonci, Litavci i Ukrajinci. Odmah su otvorili vatru iz strojnica i stjerali stanovnike iz stambenih zgrada prema mjesta prekrcaja.

U kasnim poslijepodnevnim satima 23. srpnja postigao se željeni broj u “Akciji Reinhard”, od 6000 Židova na mjestu ukrcaja. Svejedno su se kratko nakon osamnaest sati pojavila dva oficira iz “Akcije Reinhard” u kući “Židovskog vijeća”. Htjeli su razgovarati s Czerniakówom. Nije bio tu, bio je već u svom stanu. Razočarano su jahaćim bičem pretukli zaposlenika u službi “Židovskog vijeća”. Vikali su da povjerenik treba odmah doći. I Czerniaków je došao.

Razgovor je bio vrlo kratak, trajao je samo nekoliko minuta. Sadržaj se može razaznati iz poruka koje su poslije nađene na Czerniakówljevom radnom stolu. SS je naredio da se broj Židova koji je sljedeći dan trebao doći na mjesto prekrcaja poveća na 10.000 – i nakon toga na 7000 dnevno. Nije se tu radilo o slučajnim brojkama, nego su očito ovisili o broju raspoložih vagona za stoku koji se obavezno trebao napuniti. Ubrzo nakon što su SS oficiri napustili sobu, Czerniaków je pozvao uredsku služavku. Zamolio ju je da mu donese čašu s vodom.

Blagajnik “Židovskog vijeća”, koji se slučajno nalazio u blizini Czerniakówe radne sobe, malo kasnije čuo je kako je tamo više puta zvonio telefon i nitko nije podignuo slušalicu. Otvorio je vrata i vidio tijelo povjerenika “Židovskog vijeća” u Varšavi. Na stolu je stajala prazna bočica s cijankalijem i poluprazna čaša vode.

Na stolu su bila dva pisma. Jedno, upućeno ženi, glasilo je: “Naredili su da vlastitim rukama ubijem djecu mog naroda. Ništa drugo mi nije preostalo nego da umrem”. Drugo pismo je bio upućeno “Židovskom vijeću”. U njemu kaže: “Odlučio sam odstupiti. Nemojte misliti da je to djelo kukavice ili bijeg. Ja sam nemoćan. Puklo mi je srce od tuge i sažaljenja, ne mogu to više podnijeti. Moj čin pokazuje istinu, a možda i pravi put djelovanja…”

O Czerniakówljevom samoubojstvu geto je saznao drugoga dana – već rano ujutro. Svi su bili potreseni, čak njegovi kritičari, protivnici i neprijatelji. Razumjeli su njegovo djelo, da je to zamislio kao znak, signal, poruku da je situacija varšavskih Židova beznadna.

Tiho i skromno je otišao. Onemogućen boriti se protiv Nijemaca odbio je biti njihov alat. Bio je čovjek s principima, intelektualac koji je vjerovao u ideale. Ovih ideala i načela htio se držati čak pod nezamislivim uvjetima. Ta, u prijepodnevim satima 22. srpnja 1942. započeta, deportacija Židova iz Varšave u Treblinku trajala je do sredine rujna. To što se zvalo “preseljivanje” Židova bilo je samo jedno iseljavanje – iseljavanje iz Varšave. Imalo je samo jedan cilj, jednu namjeru: smrt.

Sunce je teplilo šetiembra
miljardevetstokvarnarisiedme
Smo trgali grojze i ala u kaštelanu
Smo zobali i kantali
O Maramao perche sei morto
Inglieži su se smijali španjuleti bi nan dali i mi njima grozd
Zona A e Zona B e le lire co’l samer
Naše korijere su se stale ma se nisu pofrmale
Jena kontra druge su pasale via Trieste e via Pola
Smo se gledali spod oka kako i bisni brieki
E Tito a Pola e i Baccoli in cariola
Ja osan san hi ima a ti četrnajst
Ja prez oca e ti senssa pare
Mi scampavo de voi
Ti scampavi de noi
Aj poveri voi aj poveri noi
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
Ma ča se nismo baratali jeni drugima pripoznali da je mista za čovika da je Istra za sve
O Sergio

Smo bižali sprid vas
Ste bižali sprid nas
Ste nas žive nažgali
Smo vas u jamu kalali
E ‘desso paghemo i conti i colpevoli e inocenti ingornati e barufanti ma piutosto tutti quanti
Vi u smihu mi u suz
Mi u smihu vi u suz
Cimitri puni naših kosti ma ča nikad nan ni dosti
E mi tegno una pistola co’i oci bianchi e neri mi tegno una pistola caricada
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
I sad ti pišem dva tri vierša i Tamara to kompona ma iera meio se ti restavi qua
O Sergio

Camisse nere dei squadristi
Oio de ricino e pugnal e benzina e gnente farina ma solo benzina e daghe fogo
Ai s’ciavi d’ Antignana e ai comunisti bumbabri de Dignan
E eiaeia alala i na juriš na juriš i živio i na smrt
Bomba’a’man i žica špinana
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
E chi magnera nostre nespole žižule nima ki pobrati mrtvi nan neće drugo žeti ni kositi ni vaditi
__________________________________________________________________boksit
‘sta nostra storia puttana rufiana ča nas je rashitala a Woolongong Missisaga Kumanovo Niš Varese
O Sergio

Bandiera rossa e stella che iera rossa anche ela progressisti e comunisti e ruffiani voltacabana
Oltre’l confin i riconi magnafogi e vendicassi
E tutta la reassia
I svi ča nisu naši
E tutti gli italiani
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
E ‘desso magnemo merda grossa
E picio Sergio co’la chitara impegnada i lipo intonana
Coltiva una rosa bianca
Per Elisa, Elisa, Ellisa
Cantando per la sua gente
Quella de la
E quella de qua
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
O Sergio

na kolokviju iz političke filozofije
tomica hobbes igra tenis i govori mi
sinko da nema države
ne bi ni petog seta
bilo bez ubojice

pa odigra duboku slajs paralelu
tenis sviju protiv svih

u prirodnom stanju tenisač je
uplašen za svaki svoj bekhend
tenisač je tenisaču vuk

država je nastala na tom strahu
i na strahu od krivo dosuđene
meč lopte

što više straha to više države
što više tenisa to više ubojica
državnih ubojica
državnog tenisa

“Besmislica ili nesmisao odnosi se na nešto što je glupost ili bez smisla. To može biti izuzetno nejasan, nelogičan ili neobičan događaj ili fenomen koji je suprotan umu pojedinca i suprotan smislu primjerice značenja. Dva stara sinonima su gluposti ili ludilo.”

Gornji pasus nije, kako biste pomislili, odgovor malog Ivice na pitanje učiteljice “Ivice, reci nam što je to besmislica?”, niti je to njegov odgovor na pitanje “što je pjesnik zapravo htio reći?”, kad su ono na satu hrvatskog učili stihove Zrinka Tutića i velečasnog Zlatka Sudca “Nema smisla u besmislu”. Otkriće da je besmislica “nešto bez smisla” plod je dugogodišnjeg istraživanja stručnjaka iz hrvatskog izdanja Wikipedije, i njihova definicija pojma “apsurd”.

Apsurd, jasno, nije isto što i besmislica: razlika je u tome što je besmislica, primjerice, “tvrditi da je besmislica isto što i apsurd”, dočim je apsurd, primjerice, “tvrditi da je apsurd isto što i besmislica”.

Tvrditi pak da je “apsurd, primjerice, tvrditi da je apsurd isto što i besmislica” jest, primjerice, Camusov paradoks apsurda, ali zašto bi se uopće mladi hrvatski enciklopedisti zamarali Albertom Camusom i “suprotnim smislovima primjerice značenja”? Da su krenuli tumačiti “apsurd”, još se ne bi makli od slova “A”. Ovako su elegantno “apsurd” definirali kao “besmislicu”, “besmislicu” kao “nešto bez smisla”, i evo ih već na slovu “C”, “crvena boja”: “Nastaje miješanjem magente i žute, jedna je od liturgijskih boja, znak Duha Svetog i mučeništva.”

Na engleskoj Wikipediji, recimo, pojam “apsurd” objašnjen je na pet-šest kartica teksta, uz pomoć rečenog gospodina Camusa i Sørena Kierkegaarda smješten u odnos nihilizma i ateističkog i monoteističkog egzistencijalizma, dok je na hrvatskoj, eto, matematički precizno definiran kao “besmislica bez smisla”, a filozofski rastumačen kao “neobičan događaj suprotan smislu primjerice značenja”. Odnosno, stručnom terminologijom, “glupost i ludilo”. Kratko i jasno. Nema tu “ili-ili”, jebo vas Kierkegaard.

Albert Camus, da je živ, ostavio bi se pisanja i vratio na gol juniorske ekipe alžirskog Racing Universitairea. Ne bi on tu imao što dodati.

A to bi otprilike bilo sve što se ima reći i o hrvatskoj Wikipediji, o kojoj se zbog skandaloznog tretiranja Drugog svjetskog rata, i svih pojmova u kojima se uopće spominju Hrvati, posljednjih dana govori čak i više nego o ćirilici. Hrvatsko izdanje popularne internetske enciklopedije – koju puni gotovo stotinu dvadeset hiljada suradnika, dakle sasvim pristojan sociološki uzorak – od samog je svog početka, međutim, ogledalo tužnog, hm, općekulturnog, hm, “stanja nacije”.

Nije, naime, hrvatska Wikipedija jednostavno ksenofobna, šovenska i filofašistička, već je, još gore, jednostavno ignorantska i nepismena. “Još gore” zato što ksenofobija, šovinizam i fašizam ne nastaju iz enciklopedija – nije NDH 1941. nastala na upravo odštampanom prvom svesku Ujevićeve Hrvatske enciklopedije – već iz neobrazovanosti, neznanja i nerazumijevanja. Ukratko, iz “gluposti i ludila”.

Prije nekoliko godina na hrvatskoj sam Wikipediji naišao na jedinicu “Drugi svjecki rat”. Baš tako, “Drugi svjecki rat”. Ništa što je neznani marljivi enciklopedist napisao pod tim naslovom više ne može biti strašnije. Od imbecilnih članaka o Hrvatima i Srbima, ustašama i četnicima, fašizmu i antifašizmu, strašnije je kad hrvatski internetski povjesničari, recimo, u članku o Petru Krešimiru IV spominju njegovu kćer Nedu, iako je nesretna Neda samo romantični lik iz romana Eugena Kumičića.

Od kretenskog tumačenja pojma “Za dom spremni!” kao “hrvatskog pozdrava” meni je, eto, strašnije kad njegovu navodnu tristo godina staru ukorijenjenost u hrvatskom narodu dokazuju romanom(!) Josipa Eugena Tomića “Za kralja – za dom”, čija se radnja(!) odvija u 18. stoljeću. Radnja romana, halo!

Jedinica “apsurd”, odnosno “besmislica”, nasumičan je pak uzorak tkiva takve enciklopedije i zorno pokazuje o čemu je tu riječ. Zorno, naime, pokazuje sve što nije u redu s inače sjajnom idejom internetske demokracije, i što s tom idejom nije u redu u Hrvatskoj.

Jednostavno, postoje stvari koje ne može svatko. Ne može svatko operirati srce, ne može svatko napisati “Stranca”, dokazati Fermatov teorem, sklopiti putnički avion ili predriblati sedam engleskih igrača i dati gol. Naročito ne može svatko pisati enciklopediju.

Da su prije dvjesto pedeset godina čuvenu Francusku enciklopediju umjesto Rousseaua, Voltairea, D’Alamberta i društva pisali sveznalice iz pariških krčmi, a umjesto Denisa Diderota uređivao neki nadobudni administrator pod nickom ViveLeFrans09, ne bi pedesetak godina kasnije u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina stajalo da “svi građani imaju pristup javnom položaju i službi u skladu sa svojim mogućnostima”, niti bi pisalo da sve to mogu “bez obzira na razlike, osim u vrlinama i talentu”.

Svi bi građani mogli sve, bez obzira na mogućnosti, vrline i talente, baš onako kako mogu pisati i enciklopediju. Svakako, danas bi vam trebalo mnogo sreće pred operaciju srca: zaista, kolike bi bile šanse da vas od svih entuzijasta u državi operira baš onaj sa završenim medicinskim fakultetom i specijalizacijom iz kardiokirurgije?

Koncept demokratske enciklopedije bez sumnje je neobično plemenit, a u nekom drugom svijetu i fantastično praktičan, jer se temelji na zamisli da bi članak o apsurdu u slobodno vrijeme sastavio neki profesor filozofije, netko tko je pročitao Kierkegaarda i Camusa, članak o molekularnoj biologiji molekularni biolog, a članak o Drugom svjetskom ratu kakav ozbiljan profesor povijesti. I da sve zajedno uređuje – naročito da sve zajedno uređuje! – ozbiljan tim ozbiljno obrazovanih ljudi.

Koncept apsolutne slobode ne može spriječiti budalu da se dohvati pisanja i uređivanja enciklopedije, ali u prosvijećenim društvima taj je problem tek načelan. Nije, jebiga, problem kad neobrazovana budala ima nerealnu ambiciju, već kad ima realnu mogućnost. Zato neprosvijećena društva, baš kao i njihove Wikipedije, uređuju neobrazovane budale.

Ima dobri, stari Kierkegaard – iskoristimo priliku da mu čestitamo dvjestoti rođendan – jednu pametnu o tome. “Ljudi”, veli on, “traže slobodu govora kao zamjenu za slobodu mišljenja, koju tako rijetko koriste.

Ono šta se reče, pametnome dosta. Ostalima, jebiga, hrvatska Wikipedija.

Šehidi, hej šehidi – hrana za perad, sirovina za šampone

Uvjeren sam da me sjećanja ne varaju: Krajem decembra 1996. godine gledao sam na BBC-iju morbidnu vijest koja je počinjala pitanjem: Did people in Afghanistan dig up bones for money? (Da li su ljudi u Afganistanu iskopavali kosti za pare?).

Naravno, kosti u ovoj vijesti jesu ljudske kosti, to jest, kosti šehida Afganistanaca i tzv. internacionalnih mudžahida i ratnika (ili uglavnom njih) poginulih u odbrani Afganistana od sovjetske ruske okupacije s kraja 1979. godine naovamo. Takvih je grobalja tamo koliko vam je volja. Kako sam vidio iz ove BBC-ijeve vijesti, jedan cjeloviti ljudski skelet prodavao se za dvanaest rupija. Po tadašnjem kursu, za četiri prodana šehidska skeleta mogao se dobiti okruglo jedan američki dolar! A za jedan američki dolar tada se u Kabulu mogao kupiti jedan oveći komplet dječijih pelena za jednokratnu upotrebu.

Kuda su išle ove iskopane, pa potom prodate šehidske kosti? Odgovor je, također, morbidan. Kosti su bile isporučivane tvornicama za spravljanje koncentratske hrane za farme i industrijske komplekse koji uzgajaju perad, a sve to u Islamskoj Republici Pakistan!

Ovu strašnu vijest o sramotnoj trgovini ja sam tada čuo i pogledao, ali nekako brzo i gorko smetnuo s uma.

Dva su glavna razloga zašto sam postupio tako. Prvi, tada su moje oči bile prezasićene ljudskim kostima, jer u Bosni i Hercegovini su se baš u to vrijeme počele iskopavati masovne grobnice i, kako mediji obično kažu, kosti i smrtni ostaci počeli su se dostojanstveno sahranjivati. Drugi razlog zašto sam potisnuo ovu BBC-ijevu vijest nahodi se u tome što sam, makar izdaleka, reagirao muslimanski. Imao sam, naime, u vidu i realnu mogućnost da nama, muslimanima, taj zapadni BBC nešto podlo podmeće, da nas muslimane tako BBC želi dodatno ocrniti. A mi, naravno, nismo takvi. Zna se, a i vjerujemo, da nismo takvi.

Ali, na svijet je uskoro došla 1998. ili 1999. godina Gospodnja. Na ambicioznoj al-Jazeeri (koliko se sjećam i na MBC-iju) vidio sam vijest u trajanju od dvije ili tri minute: Afganistanska djeca rumenih obraza nose ljudske kosti u sepetićima i u vrećama, potom kosti razvaguju, pa ih sasipaju kao suha ogrijevna drva u parkirane šlepere. Čuje se veseli dječiji žamor i nevina graja, jer se prodaja ljudskih (šehidskih!) kostiju odmah kešira, pare se broje na licu mjesta, trgovina je unosna, prođa je vidljiva! Sve pošteno, iz ruke u ruku (yeden bi yedin) – kako bi kazali stručnjaci za šerijat. A oni parkirani šleperi te ljudske kosti voze u tvornice šampona – opet direktno u Islamsku Republiku Pakistan!

Sada nisam imao kuda, sumnji nije bilo mjesta. Jer, vijest je emitovana na našoj muslimanskoj al-Jazeeri.

Istina, pretpostavlja se da porijeklo ovih kostiju sada nije imalo samo rusko-sovjetske okolnosti, već se radilo o šehidima iz beskrajnih međumuslimanskih sukoba u Afganistanu oko pravoga islama i prave zajednice, to jest oko vrle i kreposne islamske države.

Nepotrebno je spominjati da u toj nesretnoj afganistanskoj zemlji sunitski talibani (pravi muslimani) već godinama napadaju druge sunite (neprave muslimane ili muslimane s falinkom!). I u samom Pakistanu već nekoliko potonjih godina talibani ili pravi muslimani napadaju neprave muslimane (šiije, sufije, sekularne sunije, itd.). A i ovi, onda, uzvrate ponekada njima. Tako džamije i džemati lete u zrak, baš kao i tekije, hanikasi, turbeta, drevni mauzoleji i mezarovi evlija. Propagandisti pravoga islama na taj način svakodnevno vrše čišćenje povijesti, odstranjuju novotarije, higijeniziraju narodne ili pučke tradicije islama, ugone mlitave muslimane u suru. Jednom riječju, oni su ti jedini koji znaju kako izgleda prava vjera u Boga, svi drugi su nevjernici i pokvareni ljudski šljam vrijedan trijebljenja i ubijanja!

Odakle da pođe naša teologija, naša teozofija, naš akaid i tefsir?

Danas svi gledamo Siriju, taj ponovljeni Afganistan, iz dana u dan. Vijesti su strašne. Ši‘ije i sunije se međuse trijebe kao zvjerovi.

Kad gledam Siriju i kad slušam kako se uz gromoglasno Allahu akbar! ispaljuju rakete, topovske kanonade i salve, uvijek se sjetim onih kostiju afganistanskih šehida i toga kako su postale unosan resurs za izradu industrijske hrane i vitaminskog koncentrata za sretnu cvrkućuću perad. Bože, u kakvim li će velikim mlinovima (i da li će) biti samljevene kosti današnjih sirijskih šehida, za par godina?! U kojim li će mračnim ždrijelima i želucima miliona industrijske peradi biti svarene te kosti?!

Danas, u haotičnom muslimanskom svijetu, svako među nama ko gleda u naše vjerske islamske knjige, ili ko ima makar trunku edeba, ahlaka i morala, trebalo bi da donese jednu važnu odluku: Gotovo sve naše islamske teologije, gotovo sve naše teozofije, sufizmi, irfani, akide’i-sahihe, zamalo pa svi ti naši današnji komentari Kur᾿āna i tefsiri, sve te naše nabožne debate i magle – sve to moralo bi se preispitati unutar ovog surovog međumuslimanskog prolijevanja krvi, i razmotriti u vezi sa ovom bizarnom trgovinom ljudskim kostima spomenutom na početku ovog eseja.

Istovremeno bi, prije bilo kakve rasprave, trebalo obaviti jedan dugotrajni zavjet na šutnju i dugotrajni post. Jer, zapravo, ima li od šutnje, nijemosti i plakanja boljeg odgovora na sve ovo sektaško divljaštvo u današnjem muslimanskom svijetu?!

Ipak, govoriti i pisati o svemu ovome moramo i trebamo. Pri svemu tome se u govoru i pisanju o današnjem sunovratu međumuslimanskih odnosa moramo držati starog pobožnog pravila islama: Naš govor o nasilju ne smije i sam pobuđivati daljnje nasilje!

Vrijeme je da se muslimanski alimi i intelektualci osvijeste usred jedne ružne činjenice: Naime, još i prije, a napose nakon tzv. “Arapskog proljeća“, sindrom Afganistana kao kuga umnaža se diljem muslimanskog ummeta! Ši‘ije i sunije u Iraku posvađani su na nož za narednih pola milenija! Krv teče ulicama Tripolija (i libijskog i libanskog), umire se masovno u lokvama krvi pred kamerama svjetskih medija na ulicama Kaira, Bagdada, Damaska, Homsa, Haleba… Afganistanske i pakistanske gradove koji osviću u krvi međumuslimanskih sukoba gotovo da nije moguće ni pobrojati. Sutrašnje samoubilačke eksplozije već danas su posve stara i ubuđala vijest!

U haosu u kojem sudjeluju ruke i politike velikog broja današnjih muslimana i njihovih predvodnika nema pravila, nikakvog. Ubijaju se muslimani međuse bilo da su ih okupirale “Amerika i Engleska“, ili kada “Amerikanaca i Engleza“ (i njihovih armija) tu uopće nema! K tome, nikad se kod današnjih muslimana ne zna kad će i koji će među njima američku intervenciju smatrati srećom, a kada i koji nesrećom!

Ipak, autoru ovih redaka previše bi bilo baviti se krupnim svjetskim pitanjima i razlozima za očiti pakao u današnjem nepreglednom muslimanskom i islamskom svijetu. Osim toga, u našoj javnosti imaju znaniji i pozvaniji od mene da nam sve te ogavne planetarne stvari u politici potanko objasne. Gospoda Hajrudin Somun, Zlatko Dizdarević, Nusret Čančar, Neven Kazazović, Nerzuk Ćurak… kompetentniji su od potpisnika ovog eseja da nam objasne geostrateške, neoblokovske, hladnoratovske, američke, ruske, britanske, francuske, saudijske, iranske i druge politike i njihove razloge zašto danas veliki dio muslimanskog ummeta tako prezreno umire, strada, skapava, trpi i rida u krvavim suzama. I zašto ždere krvave zalogaje.

Sve što na ovim stranicama želim pokušati reći tiče se moguće veze onih šehidskih kostiju, koje se pakuju u šlepere, i današnjih muslimanskih i islamskih sektaških teologija, teozofija, irfana, sufizama, tefsira, mezheba, akidei-sahiha…

Naravno, kao ni mnogim drugima koje sve ovo boli, ni meni nije nepoznato da su krvave drame u muslimanskom svijetu umnogome posljedica svjetskih kretanja. Rekli bismo kako u svoj ovoj krvi koju muslimani jedni drugima prolijevaju vidimo samo vrh ledenog brijega.

Ali, ipak, nije sve do bijeloga svijeta, ima makar nešto i do tih samih muslimana.

Makar ima na tom vrhu ledenog brijega jedno parče koje pripada muslimanima, i za njega su sami muslimani odgovorni. Kad se pametan i ozbiljan čovjek nađe na vrhu ledenog brijega, on nastoji svoje stanje što prije srediti i umiriti na tom malom prostoru gdje se obreo, sve prema prilikama gdje se našao.

Kad lađom plovimo rijekom, morem ili okeanom, posve je jasno da smo srazmjere lađe spravili prema sebi i svome stanju u kojem jesmo kad plovimo, te prema svojoj potrebi da se preplovi i preživi. Nismo lađu spravili prema beskrajnim dubinama okeana i tektonskim strujama koje kolaju osam milja pod morem.

Zato smatram da se vjerske elite i vjerski prvaci u muslimanskim zajednicama i društvima trebaju baviti poglavito ovim područjima današnje opće muslimanske tragedije, područjima koja jesu po naravi muslimanska (mezhebi, sekte, sljedbe, vjerskopravne škole, propagande o odbrani tobožnjeg pravog i čistog islama, itd…). Jer, stotine miliona muslimana danas usred su tragedije koja je u gotovo svim svojim dimenzijama pripravljena rukama samih muslimana, ili njihovih bahatih vjerskih i političkih lidera, koji posežu za stranicama Kur᾿āna, posežu za samom vjerom i za ranom islamskom poviješću da bi činili zlo i sijali nered, haos i užas po zemlji.

Novim Sifinima ćemo vas istrijebiti!

Dok gledamo današnje muslimane u krvi i haosu, da podsjetim one čitatelje koji su možda zaboravili: Sifin je mjesto gdje su prvi muslimani vojevali jedni protiv drugih, boj na Sifinu odigrao se 26. jula 657. godine po Isau, a.s. Sifin je, kasnije, postao paradigma krvavih međumuslimanskih sukoba. K tome, Sifin je nesaglediva tragedija, jer su se tu posvađali i pocijepali ne samo obični muslimani, već su i sami Drugovi Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., zauzeli nasuprotne strane i okrenuli mačeve jedni protiv drugih. Zveket mačeva tu je bio jači od milozvučnog glasa Kur᾿āna. Želja za vlašću na Sifinu je nadjačala prefinjenu vjeru. Drugim riječima, Muavija je nadmudrio Aliju, rat je varka, vlast je davno rekla da vladar nema brata.

Sve otkada postoje sunije i ši‘ije, a u zametku postoje od uspostave muslimanske zajednice u Medini i prvih pravovjernih halifa (632. – 661.), ta su dva bloka suprotstavljena, Sifini (i svi kasniji Sifini) uvijek su samo posljedica nemoći muslimana (njihove uleme i ajatullaha) da uspješno zatvore pretince prošlosti. I nemoći da relaksirano i izmiriteljski gledaju na prošlost.

Jer, naime, u čemu se sastoji, i kakvo je to golemo dobro, koje nam doista dolazi iz evociranja uspomena na Sifin?! Odgovaram: Nikakvog dobra nema u kontinuiranom proizvođenju nove sifinske mržnje i podjele među muslimanima!

Uostalom, sud o Sifinu i o Kerbeli muslimani trebaju prepustiti eshatologiji, Sudnjem Danu i dragome Bogu. Pa, Bog ima i postoji baš i zato da se ne bi sve prepustilo ljudima i njihovim malim mozgovima.

A sami muslimani bi na Ovom svijetu iz sifinskog slučaja, kao i iz kerbelanske katastrofe, trebali da izvedu i promoviraju dalekosežne projekte mira kako među sobom, tako i između sebe i drugih vjera, kršćanstva i judaizma prije svih drugih.

Recimo, zadaća je današnjih muslimana da mire, stalno i uporno, halifu Muaviju i halifu Aliju. Je li to moguće? Naravno da jeste. Evo jednog skromnog savjeta iz ove zabite Bosne, jednog moga kratkog prijedloga: U Teheranu bi današnji iranski moćnici mogli podići veliki internacionalni univerzitet pod imenima “Hazreti Alija i hazreti Muavija“. A u Kraljevini Saudijskoj Arabiji mogli bi na sve univerzitete uvesti redovno i dobrohotno proučavanje i komentiranje filozofskih i teozofskih djela Mula Sadre Širazija ili Mir Damada. Tu je izlaz, ili jedan od izlaza. U mirenju davnih zakrvljenih muslimana, a ne u otvaranju novih sifinskih priča.

A i za Jezida, sina halife Muavije, za kojeg se tvrdi da je vodio muslimanske vojske koje su na Kerbeli umorile Husejna, unuka Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., dakle, i za samoga Jezida treba naći makar neki eshatološki izlaz. Recimo, muslimani danas, i ši‘ije i sunije, trebaju organizirati zajedničke ceremonijalne dove na kojima će moliti dragoga Boga dž.š. da oprosti Jezidu i njegovim vojskama.

Tražim li ovim prijedlogom previše?

Mislim da nije previše. Evo, podsjećam nas sve redom: Već godinama se islamska ulema i kršćanski i drugi svećenici sastaju u Assisiju (u Italiji) i mole za mir i oprost! Zašto se, onda, sami muslimani ne bi sastajali, i ši‘ije i sunije, jedne godine u Kerbeli, druge u Medini, treće u Komu, četvrte u Damasku… i zajedno (kao izmirena tužna braća) molili dragoga Boga da oprosti nediscipliniranim i nestašnim muslimanima iz prošlosti, pa time i Jezidu?!

Ponavljam pitanje: Da li ovim tražim mnogo ili nešto ružno?! Ako neko misli da jeste mnogo, treba da zna da je od moga zahtjeva daleko više, i daleko i nesagledivo skuplje, prolijevati krv nakon ši‘ijskih ceremonija proklinjanja Muavije i Jezida, zbog događaja koji su se zbili prije nekih hiljadu i četiri stotine godina! Od moga prijedloga daleko je groznije sunijsko proklinjanje ši‘ija koje se sve donedavno vršilo sa minbera u jednoj većinskoj ehli-sunijskoj zemlji!

Pišem ovo sve sa željom da se relaksiraju pogledi na muslimansku prošlost. Mi moramo osloboditi današnje generacije muslimana, posebno omladinu, od ideoloških i mezhebskih čitanja islamske vjere, kulture, tradicije. Tako ih oslobađamo od opasnosti da sami zapodijevaju i vojuju nove Sifine.

Spominjem Sifin (i to kako ga mirom prevazići) naprosto zbog toga što sindrom Sifina i njegova ponavljanja nije muslimanima proizveo niko drugi (nikakva “Amerika i Engleska“) osim samih muslimana.

Jednako tako, tumačenje islama, tumačenje Kur᾿āna, potom tumačenje davnih vremenskih i civilizacijskih prostranstava islamske i muslimanske povijesti – sva ta područja su danas prije svega u rukama, u glavama i u odlukama samih muslimana. Drugim riječima, ako “Amerika i Engleska“ određuju muslimanima cijenu žita, nafte, satelitskih medija, informacijskih tehnologija, cyber izuma i oružja, te tipove raketa kojima vrše intervencije po muslimanskim zemljama, nije valjda da im “Amerika i Engleska“ određuju i samo ratoborno i mrzilačko tumačenje mezheba, rigidno tumačenje Kur᾿āna i islama?!

Nije valjda da im “Amerika i Engleska“ određuju čak i samo tumačenje povijesti islama i ranih predanja o sifinskim sukobima davnašnjih ši‘ija i sunija, kao i bezbrojnih davnih muslimanskih bitaka i davnih sifinskih trvenja?!

Na to, baš na to, ovdje upozoravam, baš o ovom međumuslimanskom nasilju želim pobuditi odgovornu šutnju naše uleme, mnogobrojnih doktora, akademika, profesora. Šutnju prije svega, a za pametan govor biće vremena kasnije.

S tim u vezi, s gorčinom želim svratiti pozornost na hiljade današnjih džamijskih minbera (govornica) u tradicionalnim zemljama islama, sa kojih muslimani jedni druge spremaju u džehennemske komore baš kao što su nekada nacisti otpremali jevreje. A te se poruke sa džamijskih minbera umnažaju i kao kuga šire internetskim stranicama, razulareno emitiraju, prijeti se smrću, bijesovi rata se potpiruju, nered je, kako to kaže Kur᾿ān, zahvatio “i kopno i more“!

Ali je taj nered prvo zahvatio duše mnogih muslimanskih elita danas, onih elita koje su na vlasti ili su vlastima bliske, na univerzitetima, u medijima, u politikama. I baš kao što naša današnja muslimanska teologija treba poći od morbidne činjenice onog spomenutog trgovanja ljudskim kostima, jednako tako mora poći od činjenice da su se muslimanske elite u tradicionalnim zemljama islama danas prodale sektaškim vlastima, štaviše, cijena im nije veća od one već spominjane cijene vreće kostiju za koju se može kupiti oveći komplet dječijih pelena za jednokratnu upotrebu.

Današnje muslimanske elite u tradicionalnim zemljama islama, muslimanska ulema, doktori, profesori, akademici – oni su prvi odgovorni za sukobe ši‘ija i sunija, za međumezhebska krvoprolića, za distribuiranje ideologije anatemizma i tekfirizma među muslimanima. Te elite, ulemanske i druge, glavni su krivci pa se danas muslimani surovo krve oko pravoga islama, oko čiste vjere, pravoga mezheba, oko zaslužnih i manje zaslužnih Drugova Božijeg Poslanika, Muhammeda, a.s.

(Jedan naš diplomata nedavno mi je pričao sljedeće: Bio je na džumi u Dušanbeju i osobno vidio i čuo da ehlisunnetski imam sa minbere više ne spominje halifu Hazreti Aliju! Samo spominje Ebu Bekra, Omera i Osmana! Tu je na djelu nevjerovatna ehli-sunnetska redukcija okrenuta protiv ši‘ija!)

Jednako tako tvrdim da su šejhovske, ulemanske, ajatolahske i druge vjerske elite glavni krivci za mrzilačko čitanje povijesnih vrela islama i za pakosno tumačenje davnih sifinskih bojeva i bitaka, baš kao što su te elite odgovorne i za sve pogane napore da se te sifinske bitke uvijek iznova zapodijevaju, rasplamsavaju. Tako se Sifin, na veliku žalost muslimana, multiplicira na potezu od gorja Hindukuša do planina Atlasa.

Skromni potpisnik ovih redova često učestvuje na simpozijima sa sunijama i ši‘ijama po bijelom svijetu, u svijetlim hotelima i njihovim salama. I kad god se spomene ko je na Sifinu bio upravu, Alija ili Muavija, osjetim da je najpametnije pred tim tako učenim ljudima, sunijskim bijelim ahmedijama i ši‘ijskim crnim turbanima, navesti samo jednu jedinu arapsku poslovicu: “Prošlost je nalik izmuženom mlijeku. Baš kao što se izmuženo mlijeko ne može vratiti u vime, nije se rodio ni onaj ko će vratiti prošlost!“

Dakako, svi znademo jako dobro (i jasno nam je kao dan) da mnogi alimi i šejhovi, ajatulasi i hudžetulislami ne tumače davnoprošle događaje ranoga islama e da bi došli do istine! Cilj im je sasvim drugi: Potrebno je tim zadriglim tumačenjima prošlosti sebe ustoličiti za glavnog nasljednika tog nevinog prvog doba islama, tog zlatnog vremena islama (kako mu obično tepamo).

Tu su glavni razlozi zašto danas sunovrat doživljava i ši‘ijska i sunijska ulema. Umjesto da običnom narodu, prostome vjerničkom puku, tumače islam kao radost, kao Božiju utjehu muslimanima na Ovom svijetu, oni im islam tumače kao gromoglasne ideologije bilo ši‘izma ili sunizma.

Ši‘izam je odavno već prestao da se tumači kao normalan islamski vjerski duhovni pravac. A i sa sunizmom je odavno ista stvar, i sunizam je postao gruba ideologija napumpana petrodolarima. Oboje se svelo na frontovske grudobrane, na bizarne ideološke izme. Ši‘izam je danas upregnut da promovira ideološko iranstvo, a sunizmu su stavljena uzda kako bi ga se vodilo u smjeru promocije ideološkog arapstva. Na Bliskom istoku je tako, nažalost. A često i drugdje, nažalost.

Ši‘ije, sunije – šanse za izmirenje

Ne pišemo ove stranice da bismo kazali kako razlike među mezhebima treba ukinuti, te kako treba izbrisati i mezhebe same. Ne, nipošto. Nisam ja ni za kakva čišćenja. Nasilno čista stanja najčešće su metlom (tenkom, sarinom) počišćena stanja! Htjeti izbrisati prirodno nastale mezhebe i škole tumačenja, htjeti ukinuti ši‘ije, sunije, sufije, hanbelije, ibadije… – značilo bi pristati na ono isto nasilje reducioniranja islama kakvo vidimo diljem današnjeg muslimanskog svijeta. Naprotiv, valjano i moralno opredjeljenje danas treba biti u relaksiranju odnosa među muslimanima različitih mezhebskih, kulturalnih, jezičkih i civilizacijskih zona.

Ali se naša zadaća danas sastoji i u otvorenom stavu koji treba uvijek zastupati, naime, da je danas Islamska Republika Iran najodgovornija zemlja za pretvaranje ši‘ijskog mezheba u jednu besprizornu ši‘ijsku ideologiju ili u otvoreni iranizam, baš kao što treba kazati da je i Kraljevina Saudijska Arabija najodogovornija za pretvaranje sunijskog islama u ogoljeli sunizam kao ideologiju, u neku vrstu ideološkog arapstva. Na obje ove ideologije, i njihovo promoviranje, troše se milijarde dolara, onako – a bezmalo u vjetar!

A, zapravo, obični muslimanski ummet i islamska sirotinja očekuju kako od Irana, tako i od Saudijske Arabije, da mire muslimane i muslimanski ummet, da među njima šire sulh, naravnanje i relaksaciju.

Jednako tako, muslimanski ummet očekuje od allame Jusufa al-Qaradawija, kao i od njegovih pandana što sjede pod crnim turbanima u Iranu, da mire muslimane, a ne da ih zavađaju. (Na ovom mjestu predajem rahmet Mahmudu Šeltutu, rektoru al-Azhara, on je još sredinom XX. stoljeća pozvao u Kairo iranskog ajatullaha Burudžerdija, otvorio je dijalog među muslimanima, nadao se da će taj dijalog doprinijeti svjetskome miru općenito! Nadao se da će od tog mira imati koristi ne samo muslimani, već i jevreji i kršćani! Ali, nažalost, današnji muslimanski svijet nema Šeltuta.)

Ustanoviti programe očuvanja naše bosanskohercegovačke tradicije islama u našoj Islamskoj zajednici

Potrebno je ovdje uputiti nekoliko savjeta samima sebi, našim obrazovnim institucijama, našoj Islamskoj zajednici.

Mi, bosanskohercegovački muslimani, utemeljili smo – tokom gotovo šest stoljeća – jednu lokalnu mikrohanefijsku muslimansku kulturu i duhovnost. Naša Islamska zajednica takvu duhovnost treba brižljivo i predano čuvati.

Sve to s nekoliko lijepih ciljeva:

Da afirmiramo naše stare džamijske običaje, da čuvamo naše mukabele, da vratimo ugled našim tradicionalnim bosanskim medresama, da njegujemo i širimo naše tradicionalne bosanske mevlude, zikrove (uz tespihe od bosanskohercegovačke lijeske), dove i dovišta, kao i tihe bosanske ezane.

Da čuvamo sve one naše stare i skromne bosanske džamije i tekije, da čuvamo svaki onaj šutljivi tekijski zid, ili džamijsku tetimu – sve to ne na korist nekakve napuhane ideologije bošnjaštva, već u ozračju naše lijepe i otvorene duhovnosti islama kakvu je bosanskohercegovački musliman znao njegovati.

Da lociramo stare lokalitete gdje su naši preci obavljali ceremonijale kišnih dova. Da čuvamo izvore rijeka gdje su oni klanjali namaz. Da poštujemo pećine ispred kojih su se okretali prema dalekoj Mekki. Da pronađemo evlijanske mezare diljem Bosne, pa da ih obilježimo i čuvamo. (Jer, zla su vremena, Bog znade hoće li više biti novih evlija u Bosni).

Da oživimo čitanje naših domaćih alima i autora koji su pisali o islamu. Za nas su djela Mehmeda Džemaludina Čauševića ispred ši‘ijskih tefsira, za nas su fetve Huseina Đoze ispred fetvi Bin Baza iz Arabije!

Da ustanovimo mnoge dane sjećanja na naše bosanskohercegovačke alime, hafize, šejhove, sufije, književnike, pjesnike. Da se tako sjetimo hafiza Saliha Gaševića, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića… autora bosanskih mevludskih spjevova. I Teufika Muftića, velikog poliglote, autora voluminoznog Arapsko-bosanskog rječnika, prevodioca kapitalnih djela…

Sve to naše lokalno bosanskohercegovačko mnogo je vrijednije od onog što nam danas može stići iz zavađenog islamskog svijeta.

Čuvanjem naše drevne i domaće bosanskohercegovačke tradicije ehli sunneta ve l-džema’ata mi ćemo čuvati oba draga mošusa, i onaj od Hazreti Fatime, ali i onaj od Hazreti Aiše.

I tako pomoći da se naša Ajka, Bošnjanka iz Šturlića, u radosti sjeti dragoga Allaha, i u miru veze svoj lijepi vez na đerđefu.

Josip Frančić radi kao elektroinženjer na rudniku. Već je tu kada oni dolaze u Kakanj. Srdačan, vrlo komunikativan i prirodan čovjek, uvijek u razgovoru s rudarima i s nepismenim običnim svijetom po Zgošći. Ne vidi mu se, na prvi pogled, da je gospodin, a jest gospodin, ni da je posvršavao sve te škole u Grazu i Beču. Tamo je upoznao i ženu, tu je sad s njim, u Kaknju. Njoj je ime Marija, ali nitko je tako ne zove. Nadimak joj je za kakanjske prilike i za bosanski govor skoro neizgovoriv, ali svi na njega pristaju, pa i najgora sirotinja, iz poštovanja prema inženjeru, gospođu zove – Muc.

Kako su se Olga i Franjo s njima zbližili, vrlo brzo se toga nitko više nije sjećao. Joža je među rijetkima na rudniku koji ne piju, Muc je iz Beča donijela modne žurnale, rukavice do lakata i šeširiće, herc romane, Karla Krausa i Stefana Zweiga, kristalne servise i koješta drugo što je Olgu zanimalo, pa je, nekako i prirodno, stvorena simbioza – kako je to izrekao Joža Frančić – dviju kuferaških obitelji. Ono što je Olga nalazila u Zehri, ticalo se emocionalnog i duhovnog svijeta, kao i njene ženskosti, dok je Muc donosila kulturu i duh bečkoga hohštapleraja. Kada bi razmišljala o bratu Rudiju, i njegovim dugogodišnjim bečkim i gracerskim študijima, Olga mu je pomalo i zavidjela, tako da joj je Muc svojom pojavom nadomjestila ono što je, možda, i sama mogla imati, da se nije tako rano udavala i rađala djecu.

(Sasvim usput: nije mi mrsko zamišljati Nonu u toj za nju sretnoj okolnosti da 1922. onaj Nonetov spermij nije začeo njezino jajašce, i nije se rodio moj stariji ujak Mladen, nego je ona, umjesto da se uda, pošla u Beč studirati glazbu ili književnost i jezike. Jasno mogu zamisliti njezine bečke godine, i svijet u kojem ne bi bilo ni mojih ujaka, ni majke, svijet u kojem, naravno, ne bi bilo mene…)

Muc govori savršeno jasnim, orođenim i zbliženim kakanjskim govorom. Jezik kuferaša je prepun germanizama, pa tako i njezin. Ali rođena Austrijanka, koja prije dolaska u Kakanj nije znala ni riječi ovoga jezika, i germanizme izgovara onako kako je u Kaknju običaj. Kao da to nisu njene riječi i nije njen jezik.

Prema domaćim ženama odnosi se u skladu sa svojom naravi, hirovito, tako da je neke zovu ludom Švabicom. Zatvaraju prozore kad prolazi čaršijom. Sakrivaju djecu, da ih ne urekne. Ali druge, uglavnom katolkinje, rjeđe muslimanke, smiju se Muc, blesava je, misle, ali draga. I nije zlo ako njena blesavost pređe na njih i na njihovu djecu.

Zehra kaže za Muc: njoj se i dragi Bog čudom začudi kad ju takvu vidi i čuje.

Muc će u toj kasabi nakraj svijeta roditi dvojicu sinova.

U kući, u miru i vrisci porođajnog zora, onako kako rađaju žene u Zgošći. I nije joj, pored svih onih modnih žurnala, palo na pamet da nešto gubi što ne rađa onako kao što se rađa u Beču. Stariji sin bit će Josip. Po ocu, djedu, pradjedu… Najstariji sin uvijek se zvao Josip. Mlađi je Branko.

Joža ti je inženjerska pamet, kaže Franjo, njega politika ne zanima.

Ne obadava on ni kralja ni otadžbinu.

O svemu razgovaraju, ali o politici nikad.

Nakon što godine prođu, i dogodi se sve što se jest i što se nije trebalo dogoditi, često se, od duga vremena, raspreda o tome zašto se Joža pravio lud čim Franjo spomene Stipicu Radića, kamarada Lenjina ili Benita Mussolinija. Gledao je u stranu, zijevao, ili se čudio Franji zašto se on toliko brine oko nečega na što nema nikakvog utjecaja. Nego, bolje mu je da se bavi pčelama i redovima vožnje. A revolucije neka drugi dižu. Na svijetu postoje dvije vrste budala, rekao mu je Joža Frančić, jedni okolo podmeću požare da bi usrećili svijet, a drugi ih gase. Znaš li ti, pitao ga je, kako se u Dalmaciji zaustavlja požar kada, nošen burom, krene prema maslinicima i vinogradima? Kontrapožarom. Makija se polije benzinom i potpali duž crte kojom se kreće požar. Kada se sudare jedan s drugim, kontrapožar obično nadjača.

Dobro je Franjo upamtio tu priču, koju mu je Joža ispričao, ne bi li ga okrenuo od politike. Zašto je to činio? Da ga nečega poštedi?

Frančići u Kaknju ostaju nekoliko godina iza Franje i Olge. Pred rat sele se u Mostar. Veza među njima ne slabi, iako se rijetko viđaju. Razmjenjuju pisma i božićne čestitke, ali ništa od toga nije sačuvano. Olga se nakon Mladenove smrti potrudila da i tih pisama nestane. Kao da je u strahu da bi netko mimo njezine volje mogao sakupiti sve te papire, i rekonstruirati priču, onako kako se odvijala od dana kada su se ona i Franjo sreli, do trenutka kada nepoznati partizan nišani i povlači okidač kao da puca u divlju svinju. Ili je mislila da će, uništavajući papire i fotografije, prebrisati i svoja sjećanja.

Franjo i Joža posljednji put čuju se telefonom 6. travnja 1941.

Sjedio je u svojoj kancelariji, u Direkciji željeznica, kada je oko deset ujutro netko javio da su sve veze prekinute, i da se očekuje novi val njemačkih bombardera. Htio je provjeriti je li to istina, napamet je otvorio notes s telefonskim brojevima, i nazvao Jožu Frančića. Odmah se javio. Razmijenili su nekoliko konvencionalnih rečenica, nisu ni znali što bi jedan drugome rekli, i to je bilo sve.

Koliko će mjeseci proći prije nego što ustaše u Mostaru provale ilegalnu komunističku grupu, na čijem je čelu inženjer Josip Frančić? U ratu vrijeme drukčije prolazi. Logika ratnog vremena takva je da čovjek uskoro više ne zna što se kad dogodilo, tako da ni Olga ni Franjo nisu sigurni kada je do Sarajeva stigla vijest da je Joža osuđen na smrt i pogubljen. Sigurno je da se to dogodilo prije Mladenovog novačenja u njemačku vojsku. Olga je vjerovala da je važno samo to da Mladen bude što dalje od ustaša i od ustaških sudova – dakle, u njemačkoj vojsci. Franjo je mislio da se od Jožine sudbine može pobjeći samo odlaskom u partizane.

Malo ga, ipak, muči zašto se Joža Frančić pred njim godinama pravio da ga politika ne zanima. Je li to ona čuvena partijska konspiracija? Ili je sumnjao u njega, nije mu se činio pouzdanim? Takva pomisao ga vrijeđa, ljuti se na strijeljanog Jožu Frančića, da može, sad bi mu rekao kako to nikako nije u redu. Družiti se s nekim tolike godine, posjećivati ga, igrati se s njegovim sinovima, a istovremeno ga smatrati tako nepouzdanim da mu nikad ne iskažeš svoju vjeru. Bijedno je to, rekao bi on njemu, ali ne može, jer Jože više nema. Više je vjerovao rudarima nego njemu. Sad je to jasno kao dan, Joža Frančić je sve vrijeme agitirao na rudniku. I zadnjem je nepismenom seljaku više vjerovao. A Franjo je mislio da mu je Joža prijatelj.

On je tebe štitio. Iznenada mu je rekla.

Od čega me je štitio?

Od tvoga mahnitanja i lajanja po Kaknju. Jadan ne bio, Joža ti je glavu spasio kad ti nije priznao tko je ni što je!

Muc ostaje u Mostaru, sama sa sinovima. Pred kraj rata mobiliziraju ih, jednog za drugim, kako navrše punoljetstvo. Joža, sin Jožin, i Branko naći će se u onoj beskonačnoj koloni hrvatskih domobrana i ustaša, kancelarijskih činovnika i pokojeg preobučenog koljača, u kojoj će, za upravljačem crnoga mercedesa, biti i sarajevski taksi šofer Orman. Proći će oni tako vrlo dug put, opisat će svojom hodnjom elipsu, koja će po svom smislu i sadržaju ostati neusporediva u njihovim životnim i emocionalnim iskustvima. I što je najteže, zavjetovat će se, ako prežive, na cjeloživotnu šutnju o onome što im se na tom putu događalo.

Branka su prije pustili. Bio je sedamnaestogodišnjak, Poglavnik ga je, kao đaka, obukao u odoru Hrvatskih oružanih snaga, kakvu su nosili i najokorjeliji ustaše, jasenovački koljači, da bi i njega i cijeli njegov naraštaj dječaka rođenih 1927. izjednačio s ubojicama. Podvodio je tako Poglavnik i djecu pod zajedničku hrvatsku sudbinu, nutkajući ih kao jaganjce gnjevu ratnih pobjednika. Partizani su, uglavnom, odbijali generaciju 1927, nego su im skidali uniforme i slali ih organizirano kući.

Joža, sin Jožin, prehodao je, za razliku od brata, od juga Austrije, gdje je zarobljen, sve do juga Srbije, gdje su ga, kao jednoga od rijetkih preživjelih, napokon pustili, a da, zapravo, nisu ni shvatili da on nije ništa kriv. Bila bi grehota pogubiti ga nakon što je živ stigao do Niša.

Jesi li kome rekao što ti je bilo s ocem? Pitala ga je majka.

Nije se imalo kome reći.

Kako nije?

Nije joj znao objasniti kako se u tih hiljadu kilometara što ih je prešao pješke, praćen puščanim cijevima oslobodilaca, nije našao baš nijedan čovjek kojemu bi on, domobranski podnarednik Josip Frančić, mogao ispričati što se dogodilo s njegovim ocem, elektroinženjerom Josipom Frančićem, i da tako otkupi svoju glavu.

Poslije rata, Muc skupa sa sinovima dolazi u Sarajevo. Obojicu ih vodi Olgi i Franji, da pričaju što im se dogodilo. To traje dugo, došli su popodne, a otići će sutradan, prvim jutarnjim tramvajem. Nisu se Joža i Branko tužili – na što bi se, i kome, mogli tužiti u slobodnom Sarajevu 1947. – nisu, makar i od njih dvoje, tražili neku svoju pravdu. Za njih, kao ni za sve druge u priči, za Muc, za Olgu i Franju, i za stotine likova, koji bi se pojavili da je ova priča roman, ili da je cijela, po redu i do kraja upamćena, druge pravde osim revolucionarne, zapravo, niti nema. Ali toj dvojici mladića trebao je netko kome će reći ono što su prethodno izrekli samo majci. Nakon što u jednoj dugoj prosinačkoj noći, malo pred Božić, ispričaju ono o čemu se mora šutjeti prijateljima svojih roditelja, njihovo stradanje bit će završeno. I više se neće spominjati. Vjerojatno nikad.

Marija Frančić živi u Sarajevu kao umirovljenica.

Sjećam se da me je Nona početkom sedamdesetih vodila sa sobom kod Frančićke. Kada je nestalo onoga svijeta u kojem su obje živjele, Olga je Mariju Frančić prestala zvati – Muc. Prekinula je s tim imenom, jer je postalo smiješno. Ili je nju na nešto podsjećalo. Tako je Muc postala Frančićka, ili gospođa Frančić. Glasna i vedra gospođa, uspravnog držanja, i na svoj način šašava. Ona nije mogla bez muškaraca, što je Olgu užasavalo. A kad je ne bi užasavalo, bilo joj je smiješno. Imala je nekoga Stojana, hercegovačkog seljaka, koji joj je dolazio u Sarajevo. Pričala je o njemu zaljubljeno, kao da joj je osamnaest. Olga bi gledala kako da okrene njezinu priču. Ako ne bi išlo, zašutjela bi i čekala da priča prođe.

Onu rečenicu, koju nakon Zehrine smrti Olga izgovara samo jednom, izgovorit će pred gospođom Frančić:

Teže sam podnijela Zehrinu smrt, nego sestrinu. Da mi nije bilo Zehre, ja bih se ubila.

I meni bi bilo lakše da su mi stradala obojica sinova, samo da mi je Joža ostao živ – rekla je Muc, začuđena što se o takvim stvarima uopće i govori.

Pa je duboko uzdahnula, pogledala Olgu, onda Javorku, i veselo započela:

A moj Stojan…

Gospođa Marija Frančić umrla je sredinom sedamdesetih. Eno joj na Barama groba.

Hrvatsko književno kolo

Jesi li čitao
Bosanskohercegovačko književno kolo
Mire Petrovića
Na jergovic.com?

Zanimljivo ga je Petrović opisao.

A, kakvo je tek hrvatsko?
Isto onakvo!
Samo što je sto puta gore!