Arsenije Jovanović (1932), pozorišni i radijski režiser, kompozitor, suradnik na filmovima Terrencea Malicka, nekadašnji upravnik beogradskoga Narodnog pozorišta, do rata profesor na Fakultetu dramskih umetnosti, poslije emigrant, moreplovac za svoj račun, kapetan čiji se svi brodovi zovu isto – Galiola, po jednoj spasonosnoj hridi, pisac i tihi rovinjski rezident, razgovarao je za knjigu “Kosančićev venac 19” s Mirkom Kovačem. Knjiga je objavljena 2001, ali razgovor iz nekog razloga nije upotrijebljen. Na ovom ga mjestu objavljujemo kao živi dokument. (mj)

***

– Ova štenara to je autentično. Dakle nije tu naravno na strani jala, nego štenara je bila autentična, kad je Miro Glavortić se rastavio u ustvari on je živeo sa jednom ženom koja je imala četvoro dece i dva braka. Jedna krasna žena. Ja sam stanovao kod njih, jedno sedam-osam dana sam spavao tamo. I stanovala je na potkrovlju šumarskog fakulteta to je gore preko puta kafane Mihajlovac na Banovom brdu. I gore je ona stanovala. Dakle imala je recimo četiri sobe, ali da bi došao do one tamo poslednje moraš proći kroz sve ove. Kao u kupeima prolaziš sve kroz jednu sobu, jednu, drugu, treću, četvrtu do. Ja sam stanovao u nekoj srednjoj. I ineča ta žena je imala prvo jedan brak i dvoje dece iz tog braka i drugi.

* Svi su bili u toj kompoziciji.

– Ne ne oni su negde. A drugi muž je bio tada neki tada čuveni harmonikaš, i onda je svirao u nekim orkestrima. Uglavnom Miro je imao jednu, i taj je često dolazio, bio je ljubomoran bez obzira što se razveo s njom. I onda se Miro znao sa njim potući ispred šumarskog fakulteta. A tu upravo ja imam u romanu isto na osnovu jednog realnog detalja, imam Mira kad tu je preko puta šumarskog fakulteta znaš da je tu Crkva svetog Ćirila i Metodija. I Miro koji je katolik i koji je počeo vrlo rano sa tim katoličkim idejama, i crkvom, e onda je tu pošto su tu stalno neki se sukobi odigravali sa mnogo čudnih detalja između tog muža i njega žene, lepa žena je bila onda je Miro tu imao ćuvenu svoju priću susret s đavolom. To je tvrdnja i mi smo poverovali u to i on sam naravno kaže da je to apsolutno realna situacija, tu je imao jedan susret s đavolom u nekom mračnom kutku itd. Nekako su te…

To je pre njegovog romana. To se događa pre njegovog romana.

* Kako se zove njegov roman?

– Nije to njegov roman, to je njegova knjiga ”Satana”. Roman mu se zove ”Psine” ali nije to on opisivao. Nije nikad opisao, imam ja tu ”Satanu”, nije nikad opisao svoj susret sa đavolom, ali sam ga zato ja opisao. Onda je tu bila ta Marijina kćer te žene Marije bila je lepotica. Imala je jedno 15-16. Miro je bio opsednut s tom malom. Ali on je bio opsednut. I njegov jedan najbolji prijatelj, neki Bojović novinar je bio iz Titograda koji je bio sledbenik Mirov po nekim idejama, tako jedan momak onako nije imao jedno oko. Nosio je neke tamne naočare. Ja ga ne znam dobro ne znam kakav je. Uglavnom jednog dana Miro je bio sav očajan jer je ta malo pobegla za tog njegovog sledbenika i prijatelja. Miro je uvek oko sebe imao neku školu, znaš. I to je bio njemu jedan veliki poraz, jer u stvari on je s tom, on je tu Mariju već i s njom kao da je tu zajedno othranjivao to dete njeno da bude njegovo. Barem ovako da bude. Kapiraš.

* DA, to su ambivalentni odnosi.

– I iza toga kad je mala nestala iz te kuće vrlo brzo on odlazi i dakle napušta tu vezu i to je ta Marija mene tada zvala, i to je bila njena greška ovaj težak za nju bio poraz.

* Je l ona znala da je on tu već opsesiju…

– Ne, ne, ne. Nemoguće.

* To si ti slutio.

– Pa čak možda sam i ja iz svega ovo izveo. Sad ja i njemu ne bih ovo kad bih mu rekao. Mada ja bih to njemu rado rekao.

* To je riskantno da mu kažeš.

– Ma nije.

* Dobro, vi ste intimni prijatelji.

– Ma kakvi. Ja mogu njemu. I onda ti je on otišao i sad nema gde da stoji. Ja nemam isto stana. I tu ti je on došao, bila mu je intimna prijateljica Olja, svi oni tamo, Kokan Bradić svi su se oni oko te Medijale i svega toga, Šeika, svako ima negde ima neki kutak, on odjednom izlazi iz te a smatraju ga tvorcem Medijale, onako glavnim.

* Najmističnijim.

– Naj ovako. I onda je tu bio, a tu je bila kad se prođe, znate Kosančićev venac? Kad se prođe, ??? kroz zgradu sa leve strane bila jedna mala kućica.

* To je već na padini, prema Savi.

– Skoro već na padini, skoro ovako dole da bi mogao znaš. Tu je nekada stanovao jedan možda ćeš ga se i ti setiti koga smo mi zvali Švaba. Koji je ovako za neku malu sitnu lovu nešto bi ti pomogao doneo bi ti.

* To nije Ćuška. Pera Ćuška.

– Ne Pera Ćuška je drugo. Ovo je Švaba. Švaba je jadan umro i on je meni isto nešto radio. Jednom se sećam kasnije je to bilo nekoliko godina kasnije, nešto je kod mene, ja taman nešto se uselio u neki stan i on je ukrao neki prsten. Nije bio vredan. Ja ga napadnem. Vidim nema prstena. On kaže ja nikada a vrlo je bio simpatičan. Kada je došao posle nekoliko dana da nešto radi on ga je negde ostavio da bi ga ja pronašao. Švaba je otišao negde nešto se smestio i Miro je upao u tu hladnu malu psetaru, štenaru i mi smo tu kod njega dolazili. Tu su nam bile ovako, to je kratko on bio tu, vrlo kratko. Ali sve je unutra bilo normalno, moglo se leći spavati, i sve, živeti sve si imao što je trebalo da imaš, samo nisi imao vrata.

* Tu je bio zajednički WC ustvari, u tom celom kompleksu.

– Tu se malo uđe ja sam tu ušao četvoronoške onda zamnom Šejka, onda svi. Miro je nešto imao da se vidimo. I tu se sedelo i pričalo.

* Četvoronoške se ulazilo.

– Kako drukčije. Nisi mogao. Mala vrata su a unutra ipak sve normalno, osim tih vrata. To je čudno znaš, ja koji put mislim Bože je l to samo moja vizija.

* Dodatak.

– Moj dodatak ili je to stvarno. Mislim da je ipak to stvarnost. I tako ti je Miro tu, posle je već interesantan jedan detalj. On je e onda sam ja imao već neki stan i onda je nekoliko dana opet on stanovao kod mene, ali je odlazio na Šumarski fakultet jer je tamo radio. On je inače inčenjer hortikulture, jedno od njegovih zanimanja.

* Da, sad se sećam, da.

– On ima više zanimanja, on je, Umetničku školu u Herceg Novom, inženjer hortikulture, građevinski tehničar, građevinac, književnik…

* Obrazovan je.

– Književnik, esejist.

* Mistik, mislilac

– Mistik, matematičar savršeni.

* A je li?

– Da on tvrdi da je sad ovde u Rovinju u ovom da je otkrio neke matematičke formule čudesne, recimo trisekciju trokuta, kruga, da li je to stvarno sve ja nemam pojma ja ne znam ništa. Ali nije bitno glavno je da je on dve godine posvećen tim matematičkim otkrićima. I on tvrdi da je napravio senzacionalnu kvadraturu kruga da je rešio. I sad će da izda tu knjigu ta rešenja. Sa crtežima, sa svim skicama. On je inače matematički genije bio.

* To je za mene novost.

– Da, da. Matematički genije.

* I on se time bavi. Van svake praktičnosti.

– E sad on nije bio vernik do u tih nekih godina ali je bio čak boem. On je pio, recimo on je znao, imao je jake zube, i dan danas ima dobre zube, on je znao da skoči na sto i da odgrize da odrubi čašu, znaš ono zubima, znaš oni tipovi što su

* Da, da znam, i pojede celu čašu i za njim.

– I jednog dana neka devojka je moja verzija njegova je religioznosti a ja mislim da je najtačnija. Da je to prava stvar. Jedna prekrasna plava devojka. On je i on je pratio stalno. U autobusu, pa neke ulice, ali nikada se nije odvažio da priđe. Jednog dana je ona bila, ??? on vidi nju ona je bila u gradu Beogradu, u centru, i ona je tamo i bio je kao tada doneo odluku da joj priđe i išao je znaći do Banovog brda, ona je izašla gore Požeškom, kad se ide prema Šumarskom, i ona je išla, on je za njom i odjednom ona ulazi u tu katoličku Crkvu svetog Ćirila i Metodija. I on ulazi za njom. I u crkvu ona ide na misu. On još nije ništa znao o misi i nije znao molitvu ni jednu. On je bio potpuno laik. Ne laik nego nevernik, ateista, nije ga zanimalo. Ovo je stvarno istinita priča. On misli da je vernik božiji i da je to Bog odlučio a ne on. To su njegova uverenja. On tvrdi da inače mi ne odlučujemo o religioznosti da je to stvar božijeg izbora. Ona je ušla u crkvu, prisustvovala misi, na kraju otišla, pričestila se, on je sve stajao pozadi iza klupa u crkvi. I odjednom kad je on to doživeo, on je to doživeo kao misteriju, on je hteo tada konačno da joj priđe i odjednom je nju izgubio. Nije mogao da je pronađe više. Sad tamo ima jedan mali ulaz, izlaz, pored isto kad se ispred levo ispred klupa napred levo jedan mali izlaz. Tu dođu obićno časne sestre i tu izađu. Da li je ona izašla tamo da li je taj izlaz bio otvoren, on to nikad nije saznao, ali u svakom slučaju on je tu nju izgubio.

* Ona je iščezla?

– Ona je išćezla i on nikada više nije tu devojku video. Ne ozbiljno. Ali ja smatram da ga je ona uvela u crkvu.

* U tvojoj priči bez zaključka proizilazi.

– Bez zaključka. Ne treba zaključak. Ona se jednostavno pojavila, lepa plavokosa devojka i uvela ga u crkvu. Iza toga je on napravio jednu sliku, iskreno rečeno, kič. Pravi čisti kič. I odneo je u jednu kuću časnih sestara, ne znam tačno da li je to na Banovom brdu ili su to Sestre milosrdnice u Kneza Miloša. I on je napravi sliku koju je nazvao Žena odevena u … i tu je napravio tu devojku sa oreolom oko glave, plavu.

* Koliko je godina imao tada, otprilike?

– Sad ću ti reći tačno.

* Ispod trideset?

– Ne, više. Malo iznad trideset. I tu sliku sam ja posle išao kad je on nosio s njim zajedno kod ovih časnim sestrama i oni su je stavili tamo u svoju kapelu primili, tu sliku, primili je. Tako počinje njegova religioznost.

* On je počeo da je traži

– On je traži, on je nikada nije našao. Onda je on nju naslikao i poklonio milosrdnicama i tako počinje njegov život sa crkvom. Počinje iskreno rečeno, učiti molitve, učiti Oče naš, učiti sve ovo. Posle toga sreće sadašnju njegovu suprugu, koja je pričaću ti jednom, koja se udaje za njega a ja sam kum. To je možda jedno od prvih venčanja u crkvi Svetog Trivuna gde ova dobija ime Klara njegova sadašnja žena.

* U Kotoru.

– U Kotoru. Normalno u crkvi dobiješ drugo ime. Dakle i ona prelazi u katoličku veru kao pravoslavka, to je sve znaš …

– Vrlo duhovita, autoritetna. Baš jedna žena čije je poreklo sjajno, to je jedna čuvana porodica, Anđusi??? strašno bogata iz Paštrovića, imala je četiri kuće na Svetom Stefanu. Pričaću ti o Miru kad se potukao na Svetom Stefanu. Čuvena njegova legendarna tuča. Jer je on tamo gradio Sveti Stefan kao građevinac i radio na Svetom Stefanu a njegovi su radnici bili zatvorenici, pa je hteo zatvorenicima olakšati posao da ne vuku one kariolice preko blata, nego da im postavi daske. A poslovođa nije to dozvoljavao jer zatvorenici treba da se muče, i tu je došlo do velikog sukoba, do neviđene tuče, gde je on jednog ovolikog čoveka, grmalja velikog prebio.

* Miro? Neshvatljivo.

– Neshvatljivo. To je jedan detalj. I tu se on posle zbližuje sa nekim Đakovićem. Sa kojim sam i ja posle bio prijatelj. Sa tim Đakovićem on postaje kasnije u Beogradu veliki intimni prijatlj. A taj Đaković je bio osuđen kao četnik na 12 godina robije. Tako da je taj četnik bio naš intimus. I moj i Mirov, pravi četnik.

* Osuđen.

– 12 godina. Pazi, bio je klinac, nosio je pušku i bio sa četnicima. Mlad je bio kad je bio četnik. I onda Mirove, do smrti Mirovog oca, smrt majke, pa do smrti Mirovog oca, to kad ti jednom budem pričao, te detalje. Kad je on došao iz Beograda, a ja dole, pazi leto, vrućina, ja sa Lordanom. To je 80. godina već. Ja sa Lordanom radim scenario. Radimo u hotelu Maestral. Miro dolazi, otac mu je umro, sam je živeo, sestre su mu negde u Kotoru. Miro dolazi onim kamionom koji vozi štampu, sa ženom. Jer znaš, nije imao nikakvog prevoznog sredstva ni ništa i nekako se s ovim otišao pred Borbu ili pred Politiku. I sad taj jedan šofer sve vreme je sedeo tako Miro, Rada njegova žena, ovaj je hvatao Radu za koleno, a Miro je sedeo i gledao tako i morao je da trpi jer kako će doći dole, pustiće ga usred krša, nije smeo ništa da kaže. A osim toga ne plaća se. To je njemu najvašnije, da ne plati.

* Tu sahranu očevu.

– To je neverovatno. I Lordan kaže, bože, da sam ja to snimio rekao bi kako ja izmišljam. Roman se završava vremenski sa Titovom smrću.

A priznaj ovo ulazak u crkvu da je jedinstven. Žao mi je što nisam to napisao.

* Pa to ti je priča. Ako hoćeš da napraviš priču napravićeš. Mislim, tako da se pojavi ženska koja ga uvede u crkvu i ništa više. I nestane.

– Nestala.

* A on uđe u jedan novi duhovni život.

– A on uđe u život, postane jedan religiozan čovek, vrlo religiozan, i dan danas je. Praktični katolik, apsolutno odmah je upoznao sve sveštenike, sva čuda, išao je na duhovne vežbe u Pariz, tamo je ostao sa nekim jezuitima, mislim da je postao član Opusa???… Izdao je tu knjigu.

* Potpuno fascinanta ličnost.

– I iz sebe je istisnuo tu jednu konkretizaciju žene. Verovatno sad ne bi hteo o tome ni da priča. On je bio zaljubljen u tu. On je tako jurio tu malu. On je meni opisivao kako je to krasna, kako je lepa, kako je kosa.

* Ispovedao ti se.

– Da, kao prijatelj prijatelju. Ali on nikako nije ovu verziju prihvatao. Samo se čudio misteriji, nije on tvrdio nikad, to je moj zaključak da ga je ona uvela u crkvu.

* Da, nije to njegov. On će možda to čak i da negira.

– Sto posto će negirati.

* To kako si već ispričao verujem i ja.

– On verujem u Božiji prst tu. To vreme to je stvarno ono kad su se neke stvari razlamale, rešavale. Ta čitava priča oko Medijale je jedan fascinantan roman. Ja kad bih imao još puno godina da radim možda bih se poduhvatio da napravim jedan roman samo šta se desilo sa ljudima oko Medijale. Svaki je drama. Ilija onaj umire od raka, Šeika umire, tumor na mozgu. Odlaze ovi, raslojava se, Miro Glavurtić počinje da okuplja sada Medijalu da na religioznoj osnovi je pravi.

* Sada?

– Ne, ne. Kad je on . Uvlači Kostu Bradića u religioznost, međutim, on je išao na katolicizam. A Kosta je krenuo s njim u katolicizam. Jer svi kreću iz ateizma. Svi polaze od ničega. Međutim, Kosta je vrlo brzo, za mesec dva, otkrio svoju veru.

* Kojoj se takođe predaje.

– Kosta postaje religiozan. Posle kada se ženi sa onom Ninom, divnom lepom Mađaricom, katolkinjom iz Zrenjanina. On izrodi decu. Njemu su postali opsesija žena, deca, dom. Mi smo odlazili posle, kuću je imao na Dunavcu, tamo u selu jednom.

Sad on živi tamo.

* Na Dunavcu živi?

– Da. Ljerka mu je završila ikonopis u Grčkoj.

??? jer sam ja imao čak jednu ideju da je kupim. Bio sam blizu toga. I strašno veliko prijateljstvo ja i Kosta smo imali. Bili smo veliki prijatelji.

* Kosta je jedna čudna imaginacija.

– Čudna. I on ti je postao posle. I on se isto venčavao u pravoslavnoj crkvi. Popovi su dolazili, krštavao je decu. On je otišao, samo je otišao u krajnost od Glavortića. To je roman da ti pamet stane, kad sve te priče, sve te sudbine, ništa ne izmišljaš.

* Da, to se ne pita dok radiš, kako ti ide roman?

– A ustvari ovaj roman, on se vrti upravo oko svega tog, prostora koji sam ja doživljavao kao mlad tada, oko Medijale, oko Kosančićevog venca, jer tu sam prvi put se suočio sa nečim što postaje karakteristika ovog romana, prvi put sam se tu suočio sa Ciganima koji su donosili Olji stare ramove, stare stvari, lampe, i tu počinje moj veliki interes za te stare stvari. I ja stupam u prijateljstvo i kontakt sa nekim Lazom Stojkovim i ja počinjem se baviti trgovinom starog nameštaja. Tu je bio jedan glumac Branko Petković, biće da ga znaš. Iz Vršca. Ja sam tu otkrio tu strast. Preko jedna male zgodne lepe Ciganice koja mi je inače bila erotska opsesija, moja, imam i u romanu, imam to dete u romanu. To je autentična priča. I tu sam otkrio tu strast, i ja sam posle, znaš koliko sam ja. Ja sam jedno vreme živeo od trgovine nameštaja.

* Ti si upoznao tehnologiju popravke, lakiranja, rekonstrukcije.

– Ja sam tu i to sam upoznao to mi je jedan Mađar u Vršcu otkrio ??? Andra ???

* I to ide isto sa Kosančićevog venca, Olja?

– Da. Sve to, odatle kreće moja strast za ovim kupovanjem, preko Olje. Jer sam video kod Olje da donose neka ogledala ja sam prve stvari.

Koja su sad ovde 500 metara od nas.

* Je li?

– Da, ta ogledala i mnogo toga se nalazi u njenom stanu ovde.

* Ko tu živi sad?

– Tu živi neki mali električar.

Ja stupam u kontakt i prijateljstvo sa nekim Lazom Stojkovim i počinjem se baviti

* Da, ime mi znači nešto.

– Ma zna ga ceo Beogard. Nema ko nije kupovao kod Laze Stojkova. Legenda. Krasan dečko. Mi smo bili pajtaši. Mi smo putovali zajedno po Vojvodini, danima i noćima. Nema sela koje ja ne znam u Vojvodini. Ne postoji. Gde ja nisam zavirio u koje kuće nisam dolazio. kupovao, otkupljivao, preprodavao, i to znaš kako prodavao.

* Je si li zadržao lepše komade?

– Pa ne neke baš. Puno je toga propalo. Ja sa nameštajem kakve bi ja priče ispričao. Moji susreti. Moja otkrića, to je ovaj roman ustvari, jer ovaj glavni junak koji je pisac istovremeno i prodaje stari nameštaj. Pa je tu dosta, ali nije ni izbliza ono što sam

* Ti si kao ribar, koji ide na okean da ulovi pregršt riba.. I ako napraviš dobar lov to još nije ni puna barka, ne možeš okan uloviti.

(Razgovor s Mirkom Kovačem povodom sedamdeset godina života)

* Rođeni ste u selu Petrovići, prosinca 1938. godine, prije punih sedamdeset godina, dakle. Dvije Vas stvari želim pitati odmah na početku. Jedno je pitanje skoro bih rekao metafizičko, a drugo (geo)politički trivijalno. Kako izgleda osvrnuti se na punih sedamdeset godina života, na to “zaokruženo“ vrijeme za koje Biblija tvrdi da nam je od Boga dodijeljeno (otud Dante, znamo, s trideset i pet piše: Na pola našeg životnog puta…)? I drugo: gdje se zapravo, kad u današnjim državnim granicama govorimo, nalazi Vaše rodno selo: u Bosni i Hercegovini ili u Crnoj Gori? U većini biografija stoji da ste rođeni u Hercegovini, u Petrovićima kod Bileće, no neki u posljednje vrijeme, naročito u crnogorskim medijima, gorljivo insistiraju da su Petrovići dio općine Nikšić, dakle – teritorija Crne Gore.

 Da odmah počnem s Czeslawom Miloszem koji o svojih 77 godina govori s čuđenjem i kaže da nikako ne uspijeva sebe ubijediti da je to doista tako. Meni se ponekad učini da je to mnogo i previše godina, a potom nemam za takav osjećaj nekih opipljivih dokaza. A opet, kad ste već citirali Bibliju, u nekoj apostolskoj poslanici stoji da su “sve naše godine tren”, međutim, jedan moj junak, ili sam to ja, ne sjećam se, u ovoj knjizi na kojoj sada radim, kaže: “Ma kakav tren, kakvi bakrači, sve ovo predugo traje, toliko dugo da se užasneš od pređenog puta i prostora, to je razdaljina koja se više nikako ne može sagledati.” Kad se sjetim nekih detalja iz prošlosti, nekih događaja, primjerice, kad me majka vodi u Trebinje kod talijanskog doktora, jer sam imao stalno neke želučane tegobe, imam ih dandanas, onda mi se učini da je to netko drugi, a ne ja, ovaj koji sada jest tu gdje jest i govori o svojih 70 godina. Možda je čudnije što nikad nije bilo predvidivo, ni u jednoj varijanti, da ću ih dočekati ovdje, u gradu Rovinju, gdje sam zapravo ostario, jer ovdje sam došao, ipak u dobrim godinama, nešto prije silazne putanje i početka starenja. Dakle, zadržimo to Miloszevo: “Stalno čuđenje, svakog dana.”

Što se tiče mjesta rođenja, tu nema ničega spornog, to su uredno vođene knjige manastira Kosijerevo na Trebišnjici, to je bio stari manastir iz doba Nemanjića, tu je bio konak, kasnije za vrijeme komunizma, ta je lijepa zgrada konaka pretvorena u bolnicu za grudobolne. Još je bilo nekih manjih zgrada, divnih stabala murvi, velikih krošnji kleka, trešnjevih stabala, sve je bilo tako uređeno, travnjaci su dolazili do samog ruba rijeke. Tu su uvijek bili veliki derneci za mnoge blagdane, a najveći je bio za Gospođin dan koji pada negdje krajem kolovoza. To mi je u djetinjstvu bio omiljeni kutak, žive su mi te uspomene, s lakoćom se sjećam mnogih detalja. Kada je zaustavljena Trebišnjica, tako se to govorilo, dakle kad je počela da se gradi hidroelektrana Grančarevo, konak je potopljen, kao i druge manje zgrade, te jedna lijepa česma koje se živo sjećam, jedino je sačuvan manastir i kamen po kamen prenesen u moje rodno selo Petrovići, i danas je ondje, pokraj još starije crkve Stražnica, smiješno i nakalemljeno djeluje. Kad smo već u ovoj priči, želim reći da dobro poznajem povijest toga kraja, svaki kutak toga prostora, sve obitelji pravoslavne i muslimanske, ali i katoličke, jer smo bili rodinski povezani s nekim obiteljima iz Ravnog, a moj se otac svojatao s nekim Kovačima iz Ljubuškog, neki je Ante Kovač često dolazio u posjet mojemu ocu, govorilo se da smo “istih korijena”, ali ja nikad nisam saznao jesmo li mi od njih ili oni od nas, zapravo me takvo što i nije zanimalo.

Moram reći da je u Petrovićima jedno od najstarijih nalazišta predhistorijskog doba, to je Crvena stijena. Otkriće tih kulturnih slojeva u pećini Crvena stijena, govori o četrdeset hiljada godina postojanja ljudskog života u tim krajevima, a predmeti pronađeni u pećini govore o mediteranskoj civilizaciji. Učenjaci će reći da Crvena stijena sadrži “trideset i jedan kulturni horizont”, slojeve od paleolita do brončanog doba. Inače, cijela ta, da tako kažem, konfiguracija mog kraja postavljena je kao da ju je Marquez projektirao. Primjerice, iz Petrovića putujem vlakom za Trebinje, željeznička je stanica u Petrovićima, i to važna, s tri kolosijeka, tu su se križali vlakovi i postojao je šef stanice, ali ja nisam nikad ušao u vlak na mojoj stanici, nego bih lako trčeći došao na postaju Kosijerevo, jer vlaku treba sat i pol vremena od Petrovića preko Bileće do Kosijereva. Ne znam jesam li jasan? A ja od kuće do postaje Kosijerevo stignem za dvadesetak minuta. Dakle, uštedim četrdesetak minuta, duže spavam, to su bili rani vlakovi, a, što je vrlo bitno, uštedim i pare, jer karta je od Kosijereva do Trebinja mnogo jeftinija. Jedino smo se vraćali iz Trebinja preko Bileće, a to je bila duga vožnja, puna dva i pol sata, ako ne i više. Vraćali smo se preko Bileće zato što smo u Trebinju uvijek nešto kupovali, a uza stranu od postaje Kosijerevo do naše kuće bilo je strašno naporno. Možda sam vas sada malo zapleo u ovu svoju geografiju, ali ja uvijek imam potrebu ponešto razmrsiti.

Dakle, nakon tolike moje priče, Petrovići su nekada u davnini bili u staroj Hercegovini, ja sam rođen u Zetskoj banovini, danas su Petrovići u Crnoj Gori. U vrijeme Zetske banovine i Gruž je pripadao kotaru trebinjskom. Kada sam ja rođen, 26. prosinca 1938. godine, ministar unutrašnjih poslova Zetske banovine bio je otac mog najboljeg prijatelja, velikog pisca, Bore Pekića, Vojo Pekić, dobro sam ga poznavao, bio je krasan čovjek, pričao mi je da je vodio ljuti boj s nekim mladim komunistima iz mog bratstva. Posvuda u mojim knjigama ima natruha iz vlastite biografije, u Gradu u zrcalu, imao sam napisano veliko poglavlje s Pekićevim ocem i njegovim sjećanjem na strica iz romana, Anđelka. Htio sam spajati postojeće ličnosti s fiktivnim, ali to nije išlo, pa sam to veliko poglavlje u tzv. potonjoj ruci izbacio.

Još se ukratko vraćam na svoju biografiju, pa vas više neću gnjaviti, ali dali ste mi šlagvort, što ja tu mogu. Moj se otac kasno oženio, moja je majka iz Lastve kod Trebinja, točnije iz Nudola, ali je njezin djed kupio u Lastvi kuću koja je nekoć pripadala austrijskim oficirima graničarima, jer petnaestak kilometara odatle bila je granica s Crnom Gorom. Moja je majka bila mlađa od mojega oca pune 22 godine, inače je u bliskom rodu s Mirkom Kujačićem, slikarom i boemom, prijateljevao je s Tinom Ujevićem i pravio mu portret, a Tin je prije Drugog svjetskog rata otvarao u Sarajevu njegovu izložbu. O tome će biti riječi u mojoj novoj memoarskoj knjizi Vrijeme koje se udaljava, kažem memoarskoj, a bojim se da je to samo postupak i da naginje jednom specifičnom romanu sa stvarnim živim i mrtvim osobama.

Ispao sam opširan, na ta se pitanja odgovara s dvije ili tri rečenice, ali u posljednje vrijeme javljaju se neki samozvani moji biografi, s netočnim činjenicama i glupim provincijskim zanovijetanjima. Jedan od takvih, ime mu se ne spomenulo, zapravo je dovoljno reći da je crnogorski nitkov, portret te hulje vrhunski je napravio Marko Vešović, piše u nekoj svojoj kupusari da je moja majka bila tužna žena, on, jadan, misli da je tuga nešto sramotno. A zapravo je suprotno, bila je vesela, iako za veselje nije baš imala puno razloga. Kada bih sve to ispravljao što se o meni pisalo, samo bih se time bavio. U toj istoj kupusari ta hulja piše kako se ja stidim Petrovića i pričam da sam iz Bileće, što je suludo i bolesno. Kako je ono Andrić rekao, “svatko se mora negdje roditi”, ali ne vidim zašto je bolja Bileća od Petrovića, pogotovu Bileća iz koje je taj isti gad, zajedno s kamiondžijom i nekažnjenim ratnim zločincem Vučurovićem, progonio muslimane. Uostalom, taj polupisac prvi je put vidio lokomotivu na željezničkoj stanici u Petrovićima. Kupusara vrvi od budalaština i laži da se moraš triput križati i čudom čuditi da je takva spodoba doktor književnosti. Ti i takvi doktori zapravo su i vodili ovaj krvavi posljednji rat.

* Na stranu današnje državne međe, jasno je da je u životu & literaturi Vaš zavičaj onaj prepoznatljivi hercegovačko-dalmatinski areal, ono što Ivan Lovrenović negdje naziva “jednim cjelovitim mediteransko-balkanskim svijetom“. Kako se danas sjećate djetinjstva u tom zavičaju? Kako ste ulazili u “svijet knjige i književnosti“?

 Za mene postoje dva zavičaja, jedan je taj literarni, ili ako hoćete fiktivni, koji doista postoji i za mene je stvaran; drugi je pak taj zavičaj koji jest stvaran, ali za mene odavno ne postoji, a pogotovu ne postoji sada, nakon ovog posljednjeg rata. Ne vjerujem da su neki drugi i nečiji zavičaji bolji, na ovim našim balkanskim pustopoljinama, pa ako sam što činio ovih proteklih godina, onda sam stalno bježao od zvičaja, a on me tako proganjao da sam bježeći od njega sve više postajao njegov zatočenik. Naravno, mislim na svoje knjige, u njima se ponosim svojim zavičajem točno onoliko koliko ga u stvarnosti prezirem. Da nije bilo toga zavičaja ne bih nikad stvorio takve karkatere, takve likove, takve svjetove, niti bih o svim tim mračnim nagonima išta znao. Može se biti pisac i bez zavičaja, ali ja vjerojatno nisam mogao drukčije. Vjerojatno bih umio pisati neke priče na zadane teme, drame iz bračnog života, ili erotske romane, da se razumijemo to ne smatram nižim rodom, ali mene to nije zanimalo, niti me zanima, jer ima pisaca koji će o tome bolje pisati nego ja, ali nitko ne može od mene bolje napisati neke priče iz zbirke Ruže za Nives Koen, neke karaktere iz Vrata od utrobe, niti bilo što od onoga iz Grada u zrcalu.

Singer točno kaže da je književnost povezana s pamćenjem. Ja se katkad užasnem mnogih stvari kojih se sjećam, ali ne možete ih potisnuti, jer što ih više potiskujete, one se sve češće javljaju. Naravno, pisac ne može sve što je proživio unijeti u svoje knjige, ma koliko bio spreman razarati samog sebe. Sve što se više odmičem od djetinjstva, mislim na godine, slike onoga što je davno prošlo postaju sve čišće i jasnije, katkad čujem svoje riječi, točno znam što sam rekao u ovoj ili onoj situaciji, iskrsnu neka poniženja, nešto što vas je zaboljelo, djetinjstvo je nevjerojatan materijal, ali od svega toga moraš uzimati malo i to mijesiti i oblikovati. Katkad mi se učini da sam sve osim djetinjstva zaboravio, premda nije tako, nego je djetinjstvo važna dionica života. I ona s godinama postaje sve važnija.

Što se tiče čitanja, imao sam sreću što sam se rano počeo družiti sa starijima od sebe, bio sam đak, a družio sam se sa studentima književnosti, čak i s pjesnicima. Bio sam u osmom razredu gimnazije u Beogradu kada sam upoznao Kiša ili kao đak navečer u kavanama sjedio s Brankom Miljkovićem i drugim piscima iz “beogradske boheme”, a ujutro išao na satove. Mogao sam imati trinaest ili četrnaest godina, kada sam se domogao nekoliko velikih kutija knjiga određenih za smetlište. Bio je jedan ludi komunist, ideolog, nekoć prije Drugog svjetskog rata štamparski radnik, a poslije rata upravitelj Gradske čitaonice, koji je prema svojim kriterijima čistio čitaonicu od dekadentnih i mračnih pisaca, među njima su bile i neke knjige Tolstojeve i Dostojevskoga. On je meni povjerio da kariolicom odvozim kutije tih knjiga na smetlište koje nije bilo daleko, a ja sam ih odvezao kući i sakrio na tavan. Moja je majka drhtala, “pohapsit će nas”, ali mi je pomagala da ih sakrijem. Prva knjiga koje se tako živo sjećam, koju sam gutao, a kojoj je bila namijenjena lomača, bila je Tolstojevo Djetinjstvo, dječaštvo; mislim da sam je pročitao dvadesetak puta. Onaj njegov uvod kad se obraća čitatelju da se može pisati iz glave i srca, dugo nisam razumio, trebalo je da uđem u književnost da bih to shvatio, ali to je jedna od knjiga kojoj sam se najčešće vraćao. Ja se i danas često vraćam Tolstoju. Treba pročitati u svjetlu čečenskih događaja Tolstojeva Hadži Murata, to je remek-djelo.

* Nedavno ste u Vijencu objavili odlomak iz još neobjavljenih memoara Vrijeme koje se udaljava o otkriću poezije Tina Ujevića koji se odnosi upravo na to vrijeme. Pred kraj tog teksta stoji sljedeća fraza: “Ubrzo sam, još kao gimnazijalac, odmaglio u Vojvodinu, potom u Beograd…“. Možete li se ovdje ukratko prisjetiti vojvođanskih i ranih beogradskih godina Vašeg života?

 I to s Ujevićem je autentično, čak bih rekao da je sve tako bilo, ako se to za književnost uopće smije reći. Tin je dospio u taj tovar knjiga za smetlište, jer je netko pričao ili čuo priču da je Tin Ujević bio na prijemu kod Pavelića i da nije strijeljan zato što je pijanac, pa mu je oprošteno. Koještarije su inače suština naših političkih i intelektualnih naklapanja. Ja sam Tina znao napamet, znam ga i danas, a moja majka, koja je dugačku pjesmu Ženidba Maksima Crnojevića cijelu znala napamet, nakon te moje epizode sa spašenim knjigama, znala je Kolajnu naizust, o tome će biti u knjizi Vrijeme koje se udaljava.

U Vojvodinu sam otišao iz Nikšića, iz nikšićke gimnazije u kojoj sam se sukobio, naravno oko literature, s nekim profesorima. Najprije sam otišao u Vrbas, potom kod jednog slijepog daljnjeg ujaka, zvao se Mitar Kujačić, bio je slijep od rođenja, kolonist iz Klobuka, to je selo odmah iznad Aranđelova i Jazine kog Lastve trebinjske, u tome sam selu proveo dobar dio djetinjstva kod moje bake Jovane Kujačić, koju sam volio više nego majku. Ali kod toga rođaka, u selu Klek kod Zrenjanina, nisam dugo ostao, pa sam kao gimnazijalac stigao u Beograd. Teško bih u ovom trenutku mogao evocirati te uspomene iz Beograda, jer sav sam u tome, to razdoblje ispunjava više od dvjesta stranica ove knjige na kojoj radim.

* Već nakon što ste objavili svoj prvi roman Gubilište našli ste se na udaru onodobnog “ideološkog malja“. Kako je to izgledalo?

 Gubilište je od jednog dijela kritike bilo dobro prihvaćeno, kritičar NIN-a je o pojavi prve knjige nekoga tko u tom trenutku nema još 24 godine, pisao da je malo trebalo da budem događaj godine, odmah iza Seoba Miloša Crnjanskog. U to vrijeme ugledni kritičar Politike, a bome i partijski ideolog, Muharem Pervić, napisao je panegirik. A onda dolazi buka i bijes zavičaja. Malo po malo to prerasta u hajku, a mi smo hajkača uvijek imali, uvijek lov na neke glave. Ja više ne znam kako sam se osjećao, jer je sve to nekako bilo za i protiv, pa se može reći da sam se, kao mlad pisac, pomalo i šepirio. Ali bilo je užasno to što sam se morao svakog tjedna javljati jednom udbašu koji je bio zadužen za mene. Taj se čovjek zvao Lajo Labudović, Crnogorac, najprije sam dolazio u njegov ured, uvijek točno u sekundu, kad on to zakaže. Tako je to išlo prvih mjesec dana, a onda je počeo da zakazuje, najprije u kavani “Drina”, pa na Kalemegdanu, na klupi, a kasnije neka bizarna mjesta, da je to meni sve skupa izgledalo vrlo čudno i privlačno. On bi me vozio na razna mjesta, u neke štale s konjima izvan Beograda, na ručkove u udbaške menze, ali nikakvih grubosti nije bilo, može se reći samo razgovori o književnosti. Bio je potpuno opsjednut književnošću, znao je napamet Majakovskog, recitirao ga je na ruskom, itd. I onda, nakon tri-četiri godine, pada šef jugoslavenske policije Aleksandar Ranković, a s njim i moj Lajo, bio sam prvi kojemu je došao da se jada, jer mi smo se kroz ta ispitivanja zbližili. I doista, kasnije smo postali odlični prijatelji, sjedili smo svakog dana zajedno u kavani hotela “Majestic”, s vedrinom smo se sjećali toga vremena kada mi je bio isljednik. Pričam o ovoj epizodi koja je sada humorna, iako tim humorom ne želim nimalo ublažiti nasilni politički režim i njegove torture; taj je režim školovao sve one ubojice iz ovog posljednjeg rata.

* Priča o “velikoj četvorki“ jugoslovenske književnosti, o prijateljstvu Filipa Davida, Danila Kiša, Borislava Pekića i Vas, mnogo je puta (pre)priča(va)na. Biste li ovdje još jedanput pokušali?

 Bojim se da na tu temu nemam ništa više reći od onoga što sam napisao u knjizi Pisanje ili nostalgija, tu govorim o svima nama, neki su mi predbacivali da sam bio strog prema Pekiću, ja tako ne mislim, bio sam malo začuđen izlaskom njegove korespodencije u kojoj se sam razotkrio. Ali želim nešto reći, bez obzira na te moje zamjerke, pa i te sporne točke njegova karaktera, jedno mišljenje za nas, drugo za Ćosića i Palavestru, ja ga izuzetno cijenim kao pisca, kao osobu sam ga jako volio, mi smo bili nevjerojatno bliski. Ta je moja ljubav prema Pekiću ostala trajna unatoč ovim nesuglasicama koje ipak nisu izazvale nikakvo zlo. Nemamo nijedan njegov tekst protiv Miloševića, jer nije smio od SANU. Ali on je toliko moćna i svjetla figura, da mu neke mrlje apsolutno ništa ne mogu.

* Decenijama ste živjeli u Beogradu. Možete li opisati kako se atmosfera u gradu i društvu mijenjala kroz to vrijeme, a naročito kako se rat približavao. Kako je bilo suprostaviti se kasnih osamdesetih Miloševićevoj politici? Je li bilo teško donijeti odluku o selidbi i zašto ste izabrali baš Istru za svoju destinaciju? Negdje ste kazali da je Kiš krajem sedamdesetih, kad je preseljavao u Pariz, razmatrao i mogućnost da preseli Dubrovnik, no da je rekao da čovjek ne može iz većeg grada seliti u manji. Je li u tom smislu Vama bio neobičan prelazak u Rovinj?

 Beograd je bio, ako tako mogu reći, moj zavičaj po izboru, volio sam taj grad i bježao iz njega, ili točnije od njega, vrlo često i mnogo prije konačnog odlaska. Ja sam dosta vremena živio u Zagrebu, jedno vrijeme u Beograd se više i nisam imao gdje vratiti, jer sam se razveo i napustio stan. I ta naša “četvorka” koju spominjete sve je manje bila zajedno, Pekić je u Londonu, Kiš je lektor u Bordeauxu, David je urednik drame na televiziji, ja sam u toj deceniji 1970 – 1980 napravio zbirku priča Rane Luke Meštrevića, dva romana Ruganje s dušom i Vrata od utrobe, na desetke tv drama, dva tv filma s Lordanom Zafranovićem, scenarije za četiri igrana filma, svaki je snimljen. Stalno sam u pokretu, na putu. Kako sam sve filmove radio za “Jadran-film” iz Zagreba, onda sam više bio u Zagrebu. I povrh svega toga, ponovno sam dospio na crne liste, nagrađen sam za zbirku priča, pa mi je ta nagrada oduzeta. Prljavi feljton o meni izlazi u “Politici”. Sve u svemu, to je bilo burno i plodno razdoblje. I nakon uspjeha romana Vrata od utrobe, i nakon filmskih uspjeha, mislio sam da je došlo vrijeme da se u Beogradu skrasim, sređujem svoj život, zarađivao sam puno kao scenarist, primjerice, od scenarija za film Okupacija od 26 slika, mogao sam kupiti tri golfa, a napose što je film prodat u trideset zemalja i što ga je onda gledalo u Jugoslaviji preko dva milijuna gledatelja, a ja sam od svega toga imao postotke. I onda dolazi to burno razdoblje od druge polovice osamdesetih godina. Pomalja se lice jednog Beograda koje nisam poznavao. Velika većina ljudi s kojima sam prijateljevao, vidi u Miloševiću mesiju, počinje vrijeme razilaženja; već krajem osamdesetih mi smo potpuno na različitim stranama. Moje društvo je manjina, dok je rulja sve glasnija i “narasta kao inflacija”, kako bi rekao Canetti. Ja sam već onda kad je Milošević uzeo vlast u Srbiji odlučio napustiti Beograd i otići u Istru, u neki mali grad, ili čak selo, premda sam Istru poznavao samo ono turistički, obilazio sam je kad god sam dolazio na Filmski festival u Puli, a često sam dolazio. Upoznao sam neke Istrane još na Sajmu knjiga u Beogradu, kao izdavače, Armanda Debeljuha, Aldu Klimana, upoznao sam Milana Rakovca, vrlo brzo smo se sprijateljili i tako mi se Istra otvorila i s te strane. Rovinj je bio slučajan, jedan Novosađanin jeftino mi je iznajmio stan. Ali kako je bilo dosta medijske buke oko mog dolaska, ja sam imao na desetke poziva da dođem u Zagreb, primamljivih ponuda i obećanja, ali sam isto tako bio zgrožen Tuđmanovom politikom. I moram reći da sam uživao kada su mu Istrani zviždali. Sada mirno, u ovim godinama, mogu reći: Istra je moj najbolji izbor, odnosno naš najbolji izbor, jer bez supruge, njezine podrške i njezine inicijative teško da bih u tomu uspio.

* Devedesetih godina pišete angažirane tekstove, vodite prepisku s Filipom Davidom, završavate Kristalne rešetke? U kakvom su Vam sjećanju te ratne godine i doba neposrednog poraća?

 Nisam nikad vjerovao da ću pisati političke i angažirane tekstove, ali kada se pred vašim očima rađa fašizam, onda morate reagirati ma koliko to bilo uzaludno. Jedan moj tekst iz 1989. objavljen u zagrebačkom “Danasu” nosi naslov Rađa li se naše čudovište. Tko bi rekao da će Filip David uzeti političko pero u ruke, ali njegov osjećaj za istinu, njegova pravdoljubivost, otpor prema nacionalistima, čine ga sjajnim piscem političkih tekstova, piše briljantno, britko. Nešto slično se dogodilo u Bosni s Ivanom Lovrenovićem koji je danas nedvojbeno najbolji politički analitičar. Ono što sam počeo u Beogradu i ja sam nastavio u Rovinju pišući dugi niz godina za “Feral”, jer i Hrvatska je pod Tuđmanom bila nepoželjna i mučna; te dvije tadašnje politike, hrvatska i srpska, prelijevale su se jedna u drugu i jedna iz druge. Poslije dvije hiljadite u “Feralu” sam pisao uglavnom književne tekstove, mnogi od tih tekstova ušli u nedavno izašlu novu verziju moje knjige Evropska trulež.

* U proteklih nekoliko godina izdavačka kuća Fraktura objavljuje Vaša sabrana djela. Šta za Vas kao pisca znači činjenica objavljivalja sabranih djela? (Komplet Vaših izabranih djela štampala je sarajevska Svjetlost još prije rata…) Unutar sabranih djela ste u gotovo svim ranije objavljenim knjigama izvršili promjene koje nisu samo kozmetičke, makar su te knjige, na neki način, već bile dio ovdašnjeg književnog kanona. Zašto ste to učinili?

 Ja sam odavno maštao da sve svoje knjige iznova napišem, ne zato što su one loše ili mi se ne sviđaju, ima čak onih koji kažu da su bolja prijašnja izdanja, premda se ja uopće s tim ne slažem, nego sam težio perfekciji, a bolji način nisam mogao naći osim da usavršavam ono što sam već uradio. Da sam kipar to bih isto činio. Da sam slikar također. Da izrađujem nakit radio bih jedan određeni komad u sto varijanti. S knjigom je najteže. Borges je jednom rekao: “Sve bih svoje knjige iznova napisao”. S druge strane, mislim i uvjeren sam, da su moje knjige jako dobile u ovoj hrvatskoj varijanti, oduvijek sam sanjao da pišem na hrvatskom, pa i pisao sam, ne samo Malvinu ili dijelove Uvoda u drugi život, Ruganja s dušom, nego je i ponajbolje poglavlje, ono o kalendarima, u romanu Vrata od utrobe napisano na hrvatskom. Sasvim točno, promjene nikako nisu kozmetičke. Sabrana djela koja Seid objavljuje u “Frakturi” neka su vrsta mog testamenta. Ako ikad itko bude htio objavljivati moje knjige, ili ih, u što ne vjerujem, ubaciti u neku lektiru, onda će se morati obratiti Seidu, samo su ta izdanja dopuštena za objavljivanje, ostala ni po koju cijenu. Uostalom, to već primjenjujemo, prijevodi su prema tim izdanjima, Seid je taj koji to vodi, otuda izdanje u Beogradu na hrvatskom, bez ijednog promijenjenog zareza, ili sada kod istog izdavača roman Malvina koji se ovih dana pojavio, pa u Crnoj Gori Pisanje ili nostalgija također je na hrvatskom. Dakle, u “Frakturi” je konačno testamentarno izdanje, u tome i jest smisao objavljivanje toga mog kompleta u dvije “škatule”, prva ima osam knjiga, druga će imati možda i više.

* Kao dio sabranih djela, premijerno je objavljen Vaš zasad posljednji roman Grad u zrcalu. Njegova je recepcija gotovo nevjerovatano dobra. Ne samo da ste dobili nekoliko književnih nagrada i kritičarske hvalospjeve, nego i jako veliku masmedijsku pažnju. Prija li Vam takva situacija?

 Ugodno sam iznenađen dobrim prijemom te knjige u Beogradu, bila je dugo među najčitanijim, imala je dva izdanja, sretna je okolnost da je to izdavač koji radi na svojim izdanjima. Moram također reći da sam upravo iz Beograda dobio ponajviše pisama, mailova, poruka preko drugih osoba, itd. Piše mi jedna mlada cura, prva godina književnosti, govori o romanu inteligentno, da bi na kraju rekla: “Uživala sam u toj divnoj staroj ijekavici srpskog jezika”. Ili jedan mladić, i sam pisac, inače Sarajlija koji je završio Pozorišnu akademiju u Beogradu, predstavio se imenom i prezimenom, piše mi: “Ne stidim se što sam plakao čitajući vašu knjigu”. Itd., ima mnogo toga. Pitate me, godi li mi. Moram reći da ja i nisam naviknut baš na hvale, sve u svemu mnogo sam više osporavan, a u nekim razdobljima doslovce i pljuvan, pa mi je taj pomak drag. Neću reći da nije bilo hvala, ali obično od onih sladokusaca, od malog broja mojih “dvojnika”, da još jednom potegnem tu divnu Nabokovljevu dosjetku. U Zagrebu, vozim se tramvajem s Filipom Davidom, prilazi mi gospođa, ne pita može li razgovarati sa mnom, ja sam u društvu, nego počne redati scene, “ona posjeta ocu”, “onaj porođaj u vlaku”, “ona nevjesta u vjenčanici u Dubrovniku”, itd. itd., priča i priča, pa tek na kraju shvaća i kaže: “Joj, oprostite, ja sam ovako upala, vi ste u društvu, ali nisam mogla odoljeti.” Filip David, koji je inače duhovit, kad smo izašli iz tramvaja kaže: “Evo, to je moj san, to ja nikad neće doživjeti. Čak i da mi je neka gospođa prišla zamijenila bi me s tobom, ili s Davidom Albaharijem.”

* Započeli smo razgovor spominjanjem Vašeg sedamdesetog rođendana, pa da ga tako i završimo. Nedavno je, baš tim povodom, u Hrvatskom društvu pisaca održan znanstveni skup o Vašem opusu. Faulkner je negdje rekao da romansijer nakon što završi roman prestaje na njega misliti i već misli na neki drugi. Da li ste i Vi, dok ste slušali referate o Vašim objavljenim romanima, već razmišljali o nekom novom koji tek trebate napisati?

 Moram priznati da sam se čudio jednoj davnašnjoj izjavi Meše Selimovića, kad je rekao da se uvijek uzbudi pri ponovnom čitanju neke svoje knjige. Ja nijedan svoj roman koji je tiskan nisam pročitao, ono kako se čita knjiga, od početka do kraja, možda sam tek letimčno pogledao, ili se na nekom pasusu zadržao, jedino sam čitao kada sam ih ponovno radio ili dorađivao. S prvim dijelom Faulknerove rečenice se slažem, onog časa kad je knjiga otišla iz moje “kovačnice”, prestajem misliti na nju, što ne znači da počinjem misliti na novu, zapravo tiskanjem knjige, istodobno se oslobađam nje i svake druge, potrebne su mi stanke. Plodni pisci, kao Faulkner, naravno da odmah misle na sljedeću knjigu, inače ne bi taj opus tako moćno izgledao.

Taj skup u HDP-u bio je ugodan što su tu bili meni dragi ljudi, moji dobri prijatelji s kojima se uvijek lijepo vidjeti, a sve manje imamo priliku da se viđamo, i sve ćemo je manje imati. Ja sada radim na toj memoarskoj knjizi o kojoj sam maloprije nešto rekao, dugo sam dvojio oko pristupa toj knjizi, počeo sam je pisati u trećem licu, da se oprobam kao objektivni promatrač, ali sam to napustio i vratio se prvom licu. Pričam odavde, iz Rovinja, često se pozivam na svoje mjesto boravka, ali kroz priču o sebi dolazim do ovog vremena, do rata i ratnih godina, posebice rata u Bosni kada u ovaj mali gradić dolaze izbjeglice. Tu ima dirljivih priča i ja uzimam stvarna imena, neka su poznata, neka nisu, ali to su sve bolne, bolne priče, ali u svim tim bolima i jadima nalazili smo smisla za humor. Primjerice, vozim mog pokojnog prijatelja Mustafu Ibrulja, slikara koji je inače opremao moje knjige kod sarajevske “Svjetlosti”, u Trst, moram ga predati jednoj gospođi koja treba da ga prihvati i smjesti u nekom planinskom kampu blizu Perugie, ne znamo je, nikad je vidjeli nismo, samo nam je rečeno da je mala, u crnom i malo šepava. I sad, na jednom velikom pustom platou negdje na periferiji gdje smo ugovorili sastanak, stojimo ja i Mustafa, moja je supruga otišla do jednog kioska da nam kupi neko piće, čekamo bome dugo, nigdje crne šepave žene i najednom, iz daljine, pojavljuje se crni pas, ono ofucan, vidi se da je skitnica, polako ide prema nama, šepa na zadnju nogu, zapravo skakuće, jer nema šapice, ide pravo na nas, i ja kažem Mustafi: “Evo je, dolazi”. I kad je ugledao toga crnog psa, Mustafa se valjao od smijeha, a kad se doista pojavila ta osoba, mi smo se toliko smijali da je ona mislila da smo ludi. Ovo pričam, samo da bih rekao: život mi je ponudio toliko istinitih priča i otežao mi posao, jer mnogo je lakše izmišljati, nego stvarne, istinite priče točno obraditi.

(objavljeno u Novom izrazu, Sarajevo, 2009, no. 45-46)

(Bilješke za poemu)

*

11.

U pjesmi me lako utješiti mogu
Sitnice. Recimo, otisci nogu
Djetinjih na toplom, u Budvi, pijesku.

No ne pišem samo da sam bliži bljesku
Koji još bije od papljanskih breza
Da mi razbije tu tmoru, tu moru,
I ove strofe ne veze tek jeza:
Odvajkada pisanje je meni
Kao u rodnome kraju junsko veče
Kroz koje žuborka potok bezimeni
Što mi je bio sa svijetom veza:
Znao sam da, malen al junački, teče
Ka Crnome Moru.

Il u Kuparima, kad prije milion
Ili više ljeta, konobar sam bio,
Krenula bi bura u svitanje.
Upamtio sam: visoko ko Povljen,
Do Amerike išlo je valovlje
I odnosilo i moje sve znanje
I moje sanje
I moje gatanje.

A ova je slika najbritkija sablja
Što je kuju snovi:
Pjesma je studenac gdje može korablja
Pučinom da plovi.

12.

_________Sjeni Kiprijana Račanina

U tren kad sjednem stihove da pišem,
Precizne, jerbo beskorisne
I, kao baš sve ljudsko, uzaludne,
U koje danas ponajviše
Mećem čemere, priviđenja i sne,
Ne jedared – budne,
U tome času isto mi je ko da
(A ovo kasno postade mi znano)
Diskutiram sa uraganom
Koji duva kroz moj smrtni odar,
A dolazi iz svih zemnih jama,
Čak iz zora što će tek da me ozare,
Iz griva u trku, nalik na požare
Riđe, i koje prema indijama
Aleksandre nose.
Poezija – to su kapi rose.
Ali one iz džehenema.
Gdje rose, bezbeli, nema.

I nikad ne služi ničem (osim ako
Ne priječi duši da je korist sputa) –
Kao što me luna zvala da, onako,
Baš ni zbog čega, po Papama lutam.

I jeste, pjesme, svijete, mijesim
Od zaborava onoga što jesi,
Od zaborava onoga što jesam:
Vječita nesvjesa.

13.

Jest, ozgo nam je sreću slalo:
Naše riječi, čak ni vjeđu
Ne podignuvši, da između
Svih njinih laži prave slalom.

Laži svih onih što svetotatstva
Služe im mjesto svetotajstva.

I znaš, dok od njih napad nervni
Čekaš, da su im i sni rezrevni.

I nije bila – sa tom vjerom
Umrijećemo – rijetkost da maska
Njina od naše ruke s perom
Načini sablju iz Damaska.

Jer nude Hrista s osmijehom
Onih s plakata predizbornih
Što pričešćuju se tmicom i grijehom
Za čin razorni svagda orni.

Oni koji potomcima našim
Svijet će kao oglodanu kost
Da ostave. Oni aminaši
Koji vjeruju da je adski mrak
U njihovim dušama most
Do Boga čak.

A njini pogledi, idealno prazni,
Kažu da Boga nema. No ne zebem
Od toga. I čak odgovorno tvrdim:
Jedared, kad mu dozlogrdi
Njino rzanje, što nam duše gnjete,
Savaot će, evo viđećete,
Začas stvoriti samoga sebe.
Kako bi mogao ih kazni.

Životoplov Alberta Einsteina

*

ŠETNJA FAKULTETIMA — IZVAN BRAKA

1910. GODINA

Na Züriškom sveučilištu Einstein predaje uvod u mehaniku, termodinamiku, kinetičku teoriju topline, vodi fizikalni seminar i zajedno s profesorom Alfredom Kleinerom rukovodi laboratorijskim vježbama. U Zürichu najviše se druži sa starim prijateljima, bivšim studenskim kolegom Marcelom Grossmannom, profesorom geometrije na ETH-u, i liječnikom Heinrichom Zanggerom, a početkom godine susreće dragog školskog kolegu iz Aaraua Adolfa Fischa (planinskog spasitelja), sada profesora u Winterthuru. Već potkraj ožujka dobiva ponudu u više sveučilišno zvanje, redovita profesora Sveučilišta u Pragu.

U francuskom časopisu Archives des sciences physiques et naturelles objavljen mu je prvi i drugi dio opsežne studije (stopedesetak stranica) Le Principe de relativité et ses conséquences dans la physique moderne, Načela relativnosti i njene posljedice na suvremenu fiziku.

Njegov asistent Ludwig Hopf (1884-1939), s kojim je u Annalen der Physik napisao dva zapažena rada o klasičnoj statistici zračenja, bio je talentirani pijanist (Albertu uvijek dobro došla pratnja za sviranje violine), a pored fizike zanimao se i za psihoanalizu pa je Einsteina upoznao s Carl Gustavom Jungom i Eugenom Bleulerom (to sasvim slučajno poznanstvo pokazat će se kasnije vrlo korisnim), direktorom psihijatrijske klinike Burghölzli, koji su bili zainteresirani za neke aspekte teorije relativnosti.

Sestra Maja udaje se u ožujku za pravnika i slikara Paula Wintelera, brata Einsteinove prve ljubavi, i sljedeće se godine nastanjuje u Luzernu.

Početkom proljeća posjećuje ga poznati fizičar i kemičar, poput njega njemački Židov, Walther Nernst (1864-1941) koji je 1905. (u Einsteinovoj godini) otkrio treći zakon termodinamike, radi diskusija o kvantnoj hipotezi, a koncem semestra stiže i Arnold Sommerfeld (1868-1951) po istom pitanju.

Drugi sin Mileve i Alberta, Eduard (nadimkom Tete i Tedel) rođen je 28. srpnja.

[Eduard Einstein (1910-1965), često vrlo boležljivo i osjetljivo dijete, tankoćutne naravi, nakon završene gimnazije (jedan od najboljih učenika; glazbeno i literarno darovit, iznimno inteligentan, fotografskoga pamćenja), proučavajući Freuda upisuje studij medicine u Zürichu, želeći postati psihijatrom. Međutim, ironijom sudbine, 1930. pada u duboku depresiju i dobiva prvi napad agresivne shizofrenije (po svemu sudeći potaknute neuzvraćenom ljubavlju); od tada je na stalnoj skrbi brižne majke (do njene smrti, 1948.) i umobolnice Burghölzli (bezuspješno je liječen elektrošokovima i inzulinskim drastičnim terapijama), gdje i umire u invalidskim kolicima nakon moždanog udara, u Zürichu. Albert svoga sina Eduarda, koji je za svoje duševno stanje najviše krivio oca, nakon emigracije u Ameriku (1933) više nikada nije vidio.]

Krajem rujna je na seminaru i u gostima u Beču kod, njemu prirodnofilozofski bliskim, bolesnoga i otežanog govora zbog inzulta (još od 1898.), Ernesta Macha (1838-1916), fizičara Antona Lampe i Victora Adlera, Friedrichova oca, predsjednika i utemeljitelja austrijskih socijaldemokrata.

Kako Einsteinova primanja nisu pokrivala potrebe četveročlane obitelji u skupom Zürichu, Einsteinovi su iznajmljivali sobe studentima, a Mileva je, pored svih kućanskih poslova za obitelj i njegu boležljivoga maloga Eduarda, pospremala sobe i kuhala tri obroka dnevno za studente. Jedan od studenata podstanara obitelji Einstein bio je i Svetozar Varićak (student kemije), sin profesora na Zagrebačkom sveučilištu i hrvatskoga akademika, matematičara Vladimira Varićaka (srpske nacionalnosti) koji je zarana sudjelovao u proučavanju matematičke interpretacije specijalne teorije relativnosti, napose pomoću neeuklidske geometrije Lobačevskog te je prethodne i ove 1910. godine s Albertom razmijenio desetak pisama na tu temu.

Hrvatski fizičari promptno reagiraju na pojavu teorije relativnosti, u isto vrijeme kada i ostala Europa, koja kasnije postaje uzročnikom učestalih sporova i sukoba (kritika, polemika, fizikalno-teorijski i filozofijskih raspri, od prihvaćanja, osporavanja, do omalovažavanja) prije svega među hrvatskim znanstvenicima, zatim filozofima i, na koncu, dežurnim ideolozima. Dvjestotinjak radova hrvatskih autora o teoriji relativnosti, od kojih više od trećine u inozemnim časopisima, uvjerljivo pokazuje da znanstvena i filozofijska misao u Hrvatskoj nije vremenski zaostajala za svijetom (kao danas). Prvi pobornici, Vinko Dvořák (1848-1922) i Stanko Hondl (1873-1971) u sveučilišnim predavanjima i vježbama iz fizike (optike) već akademske 1908/09. i 1909/10. spominju i objašnjavaju Einsteinovu teoriju iz 1905., a matematičar Vladimir Varićak (1865-1942) od 1910. objavljuje nekoliko zapaženih radova u Physikalische Zeitschriftu (do 1936. objavio je 26 znanstvenih radova o teoriji relativnosti), u ljetnom semestru 1914. predaje dva sata tjedno kolegij Geometrijska interpretacija teorije relativnosti. Nasuprot njima fizičar, Stjepan Mohorovičić (1890-1980, sin Andrije Mohorovičića, seizmologa i meteorologa, čuvenog po najvećem seizmološkom otkriću, diskontinuiranoj plohi u Zemnjinoj kori, po njemu nazvanoj Moho-sloj), otpočetka zadrti neprijatelj teorije relativnosti i zagovornik teorije etera usred Prvoga svjetskog rata objavljuje tri priloga protiv teorije relativnosti (do 1939. publicirao je 29 znanstvenih radova proturelativističkoga sadržaja i razvio alternativnu teoriju). Sličnih stavova bio je i veliki popularizator fizike, Oton Kučera (1857-1931) koji u brojnim tekstovima i na mnogim predavanjima zastupa postojanje etera i pobija teoriju relativnosti. Napadom Stjepama Mohorovičića na Vladimira Varićaka i Stanka Hondla otvorena je duga polemika “za i protiv” teorije relativnosti (stvorena su dva nemala tabora pristaša i protivnika Einsteina), sukob koji se protegnuo sve do 50-ih godina prošloga stoljeća.

Prijateljuje i raspravlja s matematičarom (bivšim profesorom na ETH-u) Adolfom Hurwitzom (1859-1919, s kojim redovito i svira violinu), povjesničarom Alfredom Sternom, pronalazačem parne i plinske turbine Arelom Stodolaom, profesorom krivičnog prava Emilom Zürcherom… Često ide (naravski, bez Mileve) na razna predavanja (primjerice njemu nebitno: Ljubav i njene posljedice na podsvijest), koncerte i ne propušta afterpartyje po kavanama ne bi li susreo simpatične djevojke, njegovim riječima, “rijetke ljepote i šarma”.

Einsteinova djetinjasta znatiželja tražila je (nimalo jednostavne) odgovore na sasvim jednostavna pitanja, poput: Zašto je nebo plavo? Pozabavio se plavetnilom neba i u listopadu objavio sveobuhvatan, izvrstan rad Theorie der Opaleszenz von homogenen Flüssigkeiten und Flüssigkeitsgemischen in der Nähe des kritischen Zustandes (posljednji iz klasične statističke fizike) o svjetlucavosti neba (i općenito o pojavi kritične opalescencije, pojavi koja opisuje sposobnost fluida da veći dio upadnih zraka svjetlosti ne propusti, nego reflektira, odbije), u kojem potanko izvodi i objašnjava jednadžbu proporcionalnosti, na osnovi Smoluchowske teorije raspršenja svjetlosti u plinu ili tekućini iz 1908., između gustoće energijskoga toka rasapa i energijskoga toka upadne svjetlosti iz čega zaključuje da se selektivno raspršenje sunčeve svjetlosti zbiva mahom na molekulama u atmosferi koje pripadaju uglavnom plavom dijelu spektra, što danjem nebu daje karakterističnu modru boju, a podjednako se zbiva i s narančastocrvenom bojom ujutro i uvečer.

Početkom listopada kemičar Wilhelm Ostwald nominira Alberta Einsteina prvi puta za Nobelovu nagradu, a još su nominirani u njegovoj kategoriji (teorijsko i matematičko-fizikalni doprinosi) Gullstrand, Planck i Poincaré, a nagradu dobiva Johanes Diderik van der Waals za njegove jednadžbe stanja plinova i tekućina.

Od 15. listopada povećala mu se plaća na 5.500 švicarskih franaka, a Franz Oppenheim, jedan od suosnivača i suvlasnika tvornice Agfa, ljubitelj znanosti i dobrotvor znanstvenih ustanova, želeći ostati anoniman, u studenom mu posredno (posrednik je berlinski kemičar Emil Fischer) daruje, ničim izazvan, 15.000 njemačkih maraka u tri godišnja obroka po 5.000 (posljedica slave).

Objavio je šest znanstvenih radova.

1911. GODINA

Imenovan je 6. siječnja redovitim profesorom teorijske fizike, na Planckovu preporuku, Njemačkog sveučilišta u Pragu, kojega je prvi rektor bio Ernest Mach; nacionalno podijeljenog sveučilišta na većinsko češko i manjinsko, njemačko govorno područje (odnos je 90 naprema 10%) s podosta netrpeljivosti i nesnošljivosti među tim ne samo jezično različitim socijalnim skupinama. Austrougarski ministar religije i prosvjete, grof Karl von Stürgkh, obavještava ga da dekretom cara Franje Josipa od 1. travnja (kad treba prijeći u Prag) ima plaću u iznosu od 9.872 krune.

U veljači u pratnji s uvijek sumnjičavom Milevom (sinove u Zürichu čuva Milevina majka Marija) odlazi održati predavanje u nizozemsko Sveučilište u Leidenu i u prvi posjet nobelovcu i budućem prijatelju Hendriku Antoonu Lorentzu (1853-1928), začetniku nekih elemenata specijalne teorije relativnosti.

Einsteinovi napuštaju Zürich 30. ožujka i sele u Prag (Trebizskeho 1215, kasnije Lesnicka 7), kamo u pripomoć stiže i Milevina majka Marija do dolaska služavke Fanni. Na formalni zahtjev Sveučilišta na kojemu predaje mehaniku i termodinamiku (asistent mu je Emil Nohel), Einstein se po prvi puta izjašnjava članom židovske vjerske zajednice.

U lipnju proučava mogućnost mjerenja savijanja zraka svjetlosti u gravitacijskome polju za vrijeme potpune pomrčine Sunca i izračunava, koristeći se svojom jednadžbom ekvivalencije mase i energije ali koja počiva ustvari na Newtonovoj teoriji i zakonu gravitacije a ne na još nedovršenoj općoj teoriji relativnosti, otklon zrake svjetlosti pozadinskih zvijezda koji bi trebao iznositi 0,87 lučnih sekundi (tu mu se potkrala i aritmetička pogreška, dobio je vrijednost od 0,83 lučne sekunde) što nije ni polovica stvarne, prirodne vrijednosti.

Postaje priznat i ugledan fizičar u europskoj znanstvenoj zajednici. Dobiva ponude sveučilišta u Utrechtu i Zürichu, a u rujnu mu u posjete dolazi liječnik, profesor na Sveučilištu u Zürichu, i prijatelj Heinrich Zanggner (1874-1957) te ga izvješćuje da je i ETH zainteresiran za njegovu profesuru.

Potkraj listopada i početkom studenog sudjeluje, s referatom o problemu specifične topline pri niskim temperaturama i britkim diskusijama o fenomenu kvanta, na 1. Solvayevom kongresu o krizi u suvremenoj fizici u Bruxellesu na kojemu su i Nernst, Poincaré, Hasenöhrl, Planck, Lorentz, Rubens, Langevin, James Jeans, Sommerfeld, Rutherford, Marie Curie… Kongres je pored značajnih znanstvenih rasprava postao poznat i po javnom obznanjivanju ljubavne romanse bivših obiteljskih prijatelja (pariški Le Journal, 4. studenog) na kongresu prisutnih, Paula Langevina (nesretno oženjenog i oca četvero djece), koji je na kongresu iznio zanimljivi misaoni eksperiment izravne posljedice specijalne teorije relativnosti glede diletacije vremena (naširoko poznati paradoks blizanaca), i udovice Marie Curie (Pierru je Curieu u Parizu 19. travnja 1906. konjska zaprega smrskala glavu) što Einsteina nije uopće diralo niti uzbuđivalo kao ostale sudionike i posjetitelje kongresa.

U Pragu (često je u salonu Berthe Fante, praškim pivnicama i kavanama) se druži s matematičarom (i violinistom) Georgom Pickom, arheologom i dobrim poznavateljem sanskrta Moritzom Winternitzom, fizičarom Antonom Lampom, cionističkim filozofom Hugom Bergmannom, književnikom Maxom Brodom (kome je Einsteinov osobiti karakter poslužio za lik mladoga astronoma Keplera, u romanu Tycho Brahes Weg zu Gott, Spasenje Tycho Braha), susreo se i s Franzom Kafkom…

Mileva ponovno sumnjiči Alberta za preljub (naravno, suprug svaku sumnju negira), ovoga puta sa služavkom Fanni koja je neudana i bez poznatog priležnika rodila dijete nepoznata oca; bebu je u početku čuvala Mileva, kaneći je dati na usvajanje ili u sirotište (kao što je prije devet godina kanila sa svojom kćerkom Lieserl), no ubrzo je Fannina majka preuzela skrb o svom unuku.

Objavio je dvanaest znanstvenih radova, komentara, diskusija, napomena i osvrta iz molekularne fizike, mehanike fluida, fizike čvrstoga stanja, specijalne i opće teorije relativnosti, kvantne teorije i statističke mehanike.

1912. GODINA

Na preporuku Marie Skłodowske-Curie (1867-1934), Maxa Plancka i Henria Poincaréa (1854-1912) Einsteinu je ponuđen povratak u Zürich, sada kao redovitom profesoru na ETH-u (30. siječnja).

Sprijateljuje se s Paulom Ehrenfestom (1880-1933), austrijskim znanstvenikom (židovskog podrijetla) s nizozemskoga Sveučilišta u Leidenu za njegove posjete Pragu potkraj veljače, fizičarom koji je doprinio razvoju kvantne mehanike, termodinamike faznih prijelaza te među prvima, pored Plancka, nazvao Einsteinov rad iz 1905. teorijom relativnosti (mada Einsteinu taj naziv nije bio prikladan i skloniji je bio točnijim određenjem: teorija invarijantnosti), a uz to i dobrim pijanistom (često zajedno sviraju).

U travnju je u Berlinu na razgovorima s Nernstom, Planckom, Rubensom, Warburgom i Fritzom Haberom, direktorom novoosnovanog Kaiser Wilhelmova instituta za fizikalnu kemiju i elektrokemiju, ali i kod tri godine starije obiteljske rodice, družice iz djetinjstva, dvostruke sestrične, prva rođakinja po majci i druga po ocu (majke su im sestre, a djedovi po ocu braća), k tomu još razvedene, Else Löwenthal s kojom započinje toplokrevetnu ljubavnu vezu, kakvu je već imao nešto ranije, kako je kasnije priznao Elsi, ali samo kratkotrajnu seksualnu avanturu, s njenom mlađom sestrom Paulom, uz veliku potporu i navijanje majke Pauline (koja je napokon uvidjela pravu zgodu da se Albert konačno riješi primitivne Mileve) i njene sestre Fanny, Elsine majke.

[Elsa Einstein (1876-1936), kći Rudolfa Einsteina (tekstilni tvorničar), bratić Albertova oca, i Fanny Koch, nepoznata formalna obrazovanja, udala se 1896. za trgovca tekstila Maxa Löwenthala u Hechingenu s kojim je imala dvije kćerke, Ilse i Margot. Razvela se 1908. i preselila u Berlin gdje se 1919. udala za rođaka Alberta Einsteina. Umire u Princetonu 20. prosinca 1936. nakon mučnih srčanih i bubrežnih tegoba.]

U Zürichu 24. svibnja umire njegov bivši profesor fizike Heinrich Friedrich Weber (koji mu nije nikada budio lijepe uspomene) što je saznavši, ponukalo Alberta da Zanggeru u pismu iskreno napiše kako je Weberova smrt dobra stvar za Politehnikum.

U srpnju obitelj Einstein odlazi iz podvojenog Praga (ne samo na Njemačko i Češko praško sveučilište) i vraća se u Zürich (Hofstrasse 116).

Dalje razrađuje fotonsku teoriju svjetlosti te emisiju i apsorpciju zračenja u članku Über die thermodynamische Begründung des photochemischen Äquivalenzgesetzes (O termodinamičkom obrazloženju zakona fotokemijske ekvivalencije, Annalen der Physik, ser. 4, sv. XXXVII i XXXVIII, str. 832-838 i 881-884) koju je razmatrao još na proljeće u Pragu s mladim doktorom fizikalne kemije Ottom Sternom (1888-1969).

U kolovozu surađuje s prijateljem Marcelom Grossmannom, pročelnikom matematičke katedre na ETH-u, na formalno matematičkoj aparaturi osnova opće teorije relativnosti (proučavaju primjenljivost Reimannova neeuklidskog prostora i tenzorskog računa) i po prvi puta gravitaciju opisuju uz pomoć metričkog tenzora. U Einsteinovim bilješkama iz toga razdoblja (tzv. züriška bilježnica), koja vrvi samo jednadžbama i proračunima, zapisana je aproksimacija završne jednadžbe polja gravitacije koju Einstein napušta kao zabludu i pogrešan zaključak, da bi joj se vratio i formalno izveo tek tri godine kasnije.

Na ETH-u tjedno predaje tri sata analitičke mehanike i dva sata termodinamike (asistent mu je Otto Stern), a u njegov kabinet na Fizikalnome institutu, bez obzira na strogu zabranu pušenja u zgradi, postaje popularna pušionica svim djelatnicima koji, poput njega, guštaju u kreativnom dimu cigareta.

U Milanu umire Jakob Einstein, dragi Albertov stric koji ga je u dječaštvu i pubertetu uveo u svijet matematike i prirodnih znanosti.

Druga nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog W. Ostwalda, E. Pringsheima, C. Schaefera i W. Wiena u kategoriji teorijske fizike pored Heavisidea, Lorentza, Macha i Plancka a nagradu dobiva nepoznati Nils Gustaf Dalén za pronalazak automatske regulacije paljenja lampi razrijeđenog acetilena na svjetionicima i plutačama (što je po svemu čista nauka, dakle primijenjena znanost u praktične svrhe i sa znanošću nema nekakvih konotacija).

Objavio je šest znanstvenih radova, većinom iz opće teorije relativnosti.

1913. GODINA

Na Einsteinov trideset i četvrti rođendan (14. ožujka), nakon podužeg neviđanja, sestrična Elsa šalje mu srdačnu čestitku čime prekida višemjesečnu šutnju, na što Albert predlaže susret što je moguće prije.

Krajem ožujka putuje u Pariz, na pozivno predavanje o termodinamičkoj dedukciji fotokemijske ekvivalencije, i posjećuje Mariju Curie, Paula Langevina i svoga dragog olimpijca Mauricea Slovinea iz bernskih dana, pisca, izdavača i urednika filozofskih i znanstvenih djela. Na putu ga je trebala pratiti i Mileva (stalna sjena njegove seksualne slobode), ali kako je u svome dnevniku 14. ožujka zabilježila kći Albertova prijatelja Adolfa Hurwitza, kada su ona i majka posjetile Einsteinove, prestravile su se kad su ugledale Milevino otečeno lice u modricama; nije mogla takva na put.

Zajedno s Micheleom Bessoom izračunava pomak Merkurova perihela, s Marcelom Grossmannom nastavlja istraživati matematički formalizam teorije gravitacije i potkraj svibnja zajednički objavljuju, još uvijek nezaokružen rad Entwurf einer Verallgemeinerten Relativitätstheorie und eine Theorie der Gravitation, Zasnivanje poopćene teorije relativnosti i teorije gravitacije, a s Adriaanom Danielom Fokkerom piše o Nordströmovoj teoriji gravitacije.

Pred kraj ljetnog semestra Paul i Tatjana Ehrenfest stižu na dva tjedna u Zürichu, gdje Albert i Paul u svakodnevnim šetnjama po okolnim planinama debatiraju o fizici, poglavito o upravo obznanjenom novom modelu atoma Nilsa Bohra.

Sredinom ljeta u posjet Zürichu dolaze Max Planck i Walther Nernst (uljudno, sa suprugama) ponuditi mu članstvo u Pruskoj akademiji znanosti i profesuru na Berlinskom sveučilištu, što nije nimalo formalno službena i bezazlena već iznimno časna ponuda koju su 12. srpnja potpisali Heinrich Rubens, Emil Warburg, Max Planck i Walther Nernst, a koja je 3. srpnja prošla tajno glasovanje (21 za i 1 protiv) Fizikalno-matematičkog razreda Akademije, posebice zbog toga što se Einstein odrekao njemačkog državljanstva, nije odslužio vojni rok a k tomu je i Židov. Ovu je novost Albert prenio, uz napomenu da se ne prenosi dalje, samo svojoj rođakinji u Berlinu, Elsi.

U kolovozu obitelj Einstein i Maria Curie s djecom na odmoru su i planinarenju u jugoistočnoj Švicarskoj i jezeru Como (svojevremenom mjestu strastvene nepažnje).

Polovicom rujna Einsteinovi su u Novom Sadu i na salašu kraj Kaća. Nestašni i libidom obdareni poznati fizičar prečesto zalazi u kaćansku prodavaonicu mješovite robe (između ostalog, kao notorni pušač, po duhan) kod privlačne i zamamne prodavačice Berthe.

Iz Novoga Sada Albert je trebao, prema planu, sa suprugom otputovati za Beč na Kongres njemačkih prirodoslovaca da 23. rujna drži referat o sadašnjem trenutku gravitacijske teorije, ali uspio se posvađati prije puta (20. rujna) kako bi mogao sam otputovati. Iz Beča putuje za Berlin na opuštanje s ljubavnicom Elsom (jer mu je dosta Mileve, toga “neprijaznoga, neduhovitog stvorenja koje nimalo ne uživa u životu i koje, svojom nazočnošću, gasi tuđu radost življenja”), a čemerna i utučena Mileva u Novom Sadu krsti djecu, Hans Alberta i malog Eduarda, u srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Krajem listopada (od 27. do 31.) prisustvuje na 2. Solvayevom kongresu o strukturi materije u Bruxellesu ali ne sudjeluje referatom već samo u diskusiji.

Potkraj godine (7. prosinca) Einstein prihvaća velikodušnu ponudu Sveučilišta u Berlinu i Pruske akademije znanosti da postane članom njena Fizikalno-matematičkog razreda te pristaje postati ravnateljem budućega akademijskog Kaiser Wilhelmova instituta za teorijsku fiziku i redoviti profesor Sveučilišta u Berlinu ali bez ikakve obveze redovita predavanja (što ga je najviše privuklo) za ukupno 12.900 njemačkih maraka godišnje.

Treća nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog W. Wiena i B. Naunyna, a nominirani su još u kategoriji za teorijsku fiziku Lorentz, Nernst i Planck, međutim Nobela dobiva nizozemski fizičar Heike Kamerlingh Onnes za istraživanja svojstva materijala na ekstremno niskim temperaturama (pronalazak supravodljivosti) i, između ostaloga, za proizvodnju tekućega helija.

Objavio je šest znanstvenih radova uglavnom iz opće teorije relativnosti, što ga posljednjih godina trajno zaokuplja.

Nakon što je duže od pola vijeka ostala zarobljena u lokalne okvire, bošnjačka akademska satanizacija Ive Andrića izišla je u svijet, što se kaže, na velika vrata. U julskom (ovogodišnjem) broju uglednog američkog časopisa “East European Politics & Societies” objavljen je prilično obiman studijski esej Rusmira Mahmutćehajića indikativnog naslova “Andrićizam: estetika za genocid” (u originalu: “Andricism: An Aesthetics for Genocide”). Riječ je o čudnovatom i prilično teško prohodnom tekstu koji zapravo, na osebujan način, varira i sintetizuje sukus dosadašnjih bošnjačkih zamjerki Andriću kao tobožnjem “mrzitelju muslimana”.

Mahmutćehajiću se ipak, kad je riječ o proučavanju Andrićevog djela, u jednoj stvari mora priznati prvenstvo. On je zapravo skovao (izmislio) termin “andrićizam”. Ovo je lako dokazati. Ukucamo li u google pretraživač frazu “andrićizam” (svejedno da li originalno engleski “Andricism” ili u naškoj prevedenoj varijanti) dobićemo jedva dvocifren broj rezultata, a praktično svi se odnose na Mahmutćehajićev esej. Na neki bizaran način to na prvi pogled može izgledati skoro kao kompliment. Mora da je riječ o velikom piscu ako od njegovog prezimena na taj način kreiramo imenicu. A ipak, ne postoje ni šekspirizam, ni tolstojizam, ni geteizam. Jedini termin koji odmah pada na pamet, a da je skovan po analognom modelu, jest “makijavelizam”. Opet, mada termin “makijavelizam” nosi konotaciju bezobzirnog djelovanja radi vlastite koristi, i njena je negativnost dosta blaga ako je usporedimo sa negativnošću koju sa sobom nosi sintagma “estetika za genocid”. Ono po čemu se Mahmutćehajićev pristup ponajviše razlikuje od pristupa Šukrije Kurtovića i Muhsina Rizvića (na koje se, usput rečeno, u svom tekstu ponegdje je i poziva), jest činjenica da je njegova argumentacija više teološka (u nekom neobičnom teozofsko-ekumenskom ključu), negoli sociološka ili književnoteoretska. U svom radu on gotovo nigdje i ne referira na bogatu i raznovrsnu literaturu o Andriću, osim što na nekoliko mjesta neskriveno polemiše sa recentnim esejom Ivana Lovrenovića “Ivo Andrić: Paradoks o šutnji”. Mahmutćehajićeve analize “Pisma iz 1920. godine” i “Na Drini ćuprije” pune su nelogičnosti i ishitrenih zaključaka. Ipak, u kolumni niti ima dovoljno prostora da se takva mjesta pobroje i analiziraju, niti je, u krajnjem slučaju, kolumna žanrovski pogodna za takvo što. Uostalom, oni koji bi s Mahmutćehajićem po ovom pitanju eventualno polemisali trebali bi to takođe uraditi na engleskom jeziku i u nekom globalno relevantnom akademskom časopisu. U tom smislu teško se može očekivati da se Mahmutćehajiću suprostavi književni teoretičar koji se u ovdašnjim parohijalnim okvirima (što bi političari rekli “na lokalu”) proslavio kao temeljni bošnjački akademski andrićobranitelj – Enver Kazaz.

U nepuna dva mjeseca otkad je Mahmutćehajićev tekst objavljen javno ga je, barem u ovdašnjim medijima, dosad komentarisao jedino Denis Kuljiš (u “Nezavisnim novinama”). U podugačkom tekstu (objavljenom u dva nastavka) pod naslovom “Ivo Andrić – teoretičar genocida?” Kuljiš najprije iznosi zanimljive zaključke bazirane na kombinaciji trača i istraživačkog novinarstva iz fotelje. Najprije će ponuditi odgovor na pitanje otkud uopšte Mahmutćehajićev tekst u tako uglednom časopisu. Veli Kuljiš: jedan od urednika časopisa je Ivo Banac, a Mahmutćehajić je “stari Bančev prijatelj i drug iz osebujnoga sarajevskog kruga koji je u doba rata u Sarajevu na antimiloševićevskoj i antituđmanovskoj platformi okupio učene vrhbosanske franjevce, te neke prijašnje partijske književnike i intelektualce, ljude jako obrazovane, kojih nije dotakao plamteći nacionalizam”. (Inače, oni s boljim pamćenjem, naročito ako su čitali zagrebački časopis “Gordogan”, sjetiće se i ranije Kuljiševe opsesije “osebujnim sarajevskim krugom”.) I mada je hvalevrijedna Kuljiševa namjera da pokaže i dokaže kako je Mahmutćehajićev tretman Andrićevog djela besmislen, tekst mu je pun golemih, sasvim kuljiševskih, grešaka i promašaja. Jedna je ilustracija sasvim dovoljna; piše, dakle, Kuljiš: “Sam Ivo Andrić, porijeklom Hrvat, koji je pohađao franjevačku gimnaziju u rodnom Travniku, što je u međuvremenu postalo jedno od glavnih uporišta vahabita, zbrisao je kao mladić iz Bosne odmah u Zagreb, koji mu se, pak, učinio otužnim i provincijalnim, a zatim u Beograd (…)”.

E sad, nije najveći problem to što Andrić nije pohađao franjevačku gimnaziju u rodnom Travniku (nego Prvu mušku gimnaziju u Sarajevu), nego to što u Travniku ne postoji niti je ikada postojala – franjevačka gimnazija. Isusovačka jest, ali to su dvije sasvim različite stvari i dva sasvim različita crkvena reda. Franjevačku gimnaziju iz Visokog Kuljiš “baca” u Travnik samo da bi u istoj rečenicu sastavio franjevce i vahabite u svrhu negativne egzotizacije Bosne i Hercegovine. Paradoksalno, u svojim knjigama, pa i u gore pominjanom tekstu o Andriću, Bosnu i Hercegovinu egzotizuje i Mahmutćehajić, ali uz suprotan, pozitivan predznak, kao nekakvu “dobru Bosnu”. I tako, Andrićeva Bosna, i književna i stvarna, ni dobra ni loša, ni najbolja ni najgora, zemlja kao i svaka druga, neobična, istini za volju, ali sve su zemlje neobične na svoj način, stoji i dalje između dvije vatre, između dva nerazumijevanja i dvije ignorancije, naoko suprostavljene, a zapravo prilično bliske međusobno. Kako Bosna, tako i Andrić sam.

Umro je Marcel Reich-Ranicki, “papa njemačke književne kritike”, preživjeli iz Varšavskog geta, poljski Židov, koji se, kako pripovijeda u svojim memoarima, nakon rata vratio u Njemačku samo iz jednog razloga: iz ljubavi prema njemačkoj književnosti. Bio je aktivan do kasnih životnih doba, pisao je, polemizirao, sudjelovao u redovitoj televizijskoj emisiji, podnosio udarce protivnika, pisaca ozlojeđenih njegovim kritikama, antisemita i upristojenih, salonskih neonacista, koji su nalazili načina da mu daju do znanja da je u Njemačkoj i u njemačkoj književnosti – tuđin.

Posljednji put javno je nastupao 27. siječnja 2012, na Dan sjećanja na žrtve holokausta. Svjedočio je o onome što je doživio, pred zakonodavnim, izvršnim i sudskim vlastima Savezne Republike Njemačke. (m. jergović)

Govor u prijevodu Anne Kathrin Godec

***

***

Poštovani predsjedniče Savezne Republike,

poštovani predsjedniče parlamenta (Bundestaga),

poštovana kancelarko Savezne Republike,

poštovani predsjedniče Saveznog vijeća,

poštovani predsjedniče Saveznog ustavnog suda,

poštovane dame i gospodo, dragi gosti!

Ja danas trebam držati govor povodom godišnjice sjećanja na žrtve nacional-socijalizma. Ali neću govoriti kao povjesničar nego kao svjedok vremena, točnije : kao preživjeli iz Varšavskog geta. 1938. deportiran sam iz Berlina u Poljsku. Do 1940. su nacionalsocijalisti pretvorili jednu varšavsku četvrt u takozvano “židovsko stambeno područje”. Tamo su živjeli moj brat, moji roditelji i ja. Tamo sam upoznao svoju suprugu.

Od proljeća 1942. učestali su incidenti, postupci i glasine, koji su najavili promjene uvjeta u getu. Dana 20. i 21. srpnja svakome je bilo jasno da geto čeka najgore: Na ulicama su ubijali ljude, mnoge su uhitili kao taoce, među njima nekoliko članova, i načelnika “Židovskog vijeća”. Članovi “Židovskog vijeća”, najvažnije službene osobe u getu, nisu bili nimalo omiljeni. Svejedno je stanovništvo bilo potreseno: Brutalno uhićenje doživljeno je kao mračni znak za sve koji su živjeli iza zidova geta.

22. srpnja ispred glavne zgrade “Židovskog vijeća” pojavila su se dva osobna automobila i dva kamiona s vojnicima. Zgrada je opkoljena. Iz automobila je izašlo petnaestak policajaca SS-a, među njima i neki viši oficiri. Jedni su ostali dolje, drugi su se hitno uputili na prvi kat, do službenog ureda povjerenika Adama Czerniakówa.

U zgradi je nastupila tišina, zaglušujuća tišina. Htjeli su, tako smo mislili, uhititi još talaca. I stvarno se ubrzo pojavio Czerniakówljev ađutant, koji je trčao od sobe do sobe i objavljivao njegove naloge: Neka se svi članovi “Židovskog vijeća” odmah jave kod povjerenika. Malo kasnije ađutant se vratio: neka se i svi načelnici jave uredu povjerenika. Pretpostavili smo da je traženi broj talaca veći od broja prisutnih članova “Židovskog vijeća”, najviše njih bilo je uhićeno već dan ranije.

Ubrzo nakon toga ađutant je došao treći put. Sada su mene zvali, sada sam ja na redu, mislio sam, da nadopunim broj talaca. Ali sam se prevario. Kao uvijek kada sam išao povjereniku, uzeo sam notes i dvije olovke sa sobom. Na hodnicima sam vidio stražare s automatskim puškama. Vrata do Czerniakówljevog ureda bila su, suprotno nego inače, otvorena.

Stajao je, okružen nekolicinom viših SS oficira, iza radnog stola. Jesu li ga uhitili? Kada me vidio, obratio se jednom od SS oficira, krupnom i ćelavom čovjeku – bio je to policijski vođa glavnog odjela SS-a, poznatog kao “komanda istrebljenja” – , SS Sturmbannführer Höfle. Njemu me predstavio Czerniaków i to riječima: “On mi najbolji korespondent, najbolji prevoditelj.” Znači, nisu me zvali da budem talac.

Höfle je htio znati da li znam stenografirati. Pošto sam zanijekao, pitao me da li sam u stanju dovoljno brzo pisati da bih protokolirao sjednicu koja će se sada održati. Kratko sam potvrdio. Naredio je da se pripremi susjedna konferencijska soba. Na jednoj od dugačkih strana četverougaonog stola posjedalo je osam SS oficira, među njima Höfle, koji je predsjedao konferencijom. Na drugoj strani sjedili su Židovi: uz Czerniakówa pet ili šest još ne uhićenih članova “Židovskog vijeća”, osim njih komandant židovskog vijeća redara, generalni tajnik “Židovskog vijeća” i ja kao protokolant.

Na dvoja vrata koja su vodila do konferencijske sobe postavili su po dva stražara. Imali su, mislim, samo jedan zadatak: da šire strah i užas. Prozori su po takvom lijepom sunčanom danu bili širom otvoreni. Tako sam mogao prilično dobro čuti čime su se policajci SS-a ispred kuće pored svojih automobile zabavljali: Očito su imali gramofon u kolima, aparat u kovčegu vjerojatno, i slušali su muziku koja čak i nije bila loša. Bili su to valceri Johanna Straussa, koji doduše sam nije bio arijevac. Ali to policajci SS-a nisu mogli znati, jer je Goebbels naredio da se ne baš čisto rasno podrijetlo njegova omiljenog skladatelja prešućuje.

Höfle je otvorio sjednicu riječima: “Na današnji dan počet će preseljivanje Židova iz Varšave. Poznato vam je da ih ima previše. Vama, Židovskom vijeću, naređujem ovu akciju. U slučaju dobre izvedbe oslobodit ćemo taoce, u suprotnom slučaju sve ćemo vas tamo objesiti. Pokazao je prstom na dječje igralište na suprotnoj strani ulice. Bio je to za mjerila geta lijep park koji je nekoliko tjedana prije svečano otvoren. Mali orkestar je svirao, djeca su plesala i vježbala, držali su se govori. Ali sada je Höfle prijetio “Židovskom vijeću” i svim u konferencijskoj sobi prisutnim Židovima vješanjem na tom igralištu. Osjetili smo da taj krupni čovjek, čiju sam dob procjenjivao na najmanje četrdeset godina – a zapravo je jedva imao 31 godinu – neće imati ni najmanji problem da nas odmah ustrijeli ili objesi.

Već je njegov (očito austrijski) njemački jezik pokazao primitivizam i vulgarnost tog SS oficira. Kako je nepristojno i sadistički otvorio sjednicu, tako je službeno diktirao već pripremljeni tekst s naslovom “Javne obavijesti i uvjeti za Židovsko vijeće”. Doduše, čitao je prilično teško i tegobno, ponekad se zaustavljajući. Nije on napisao ovaj dokument, niti ga je redigirao. Poznavao ga je samo površno. Šutnja je bila zastrašujuća i rasla je s neprestanim zvucima: klepetanje mog starog pisaćeg stroja, zveckanje kamera nekoliko SS vođa koji su svako malo nešto fotografirali i ta iz daljine dolazeća tiha i nježna pjesma o lijepom, plavom Dunavu. Jesu li ti marljivo fotografirajući oficiri znali da sudjeluju na povijesnom činu?

Ponekad bi mi Höfle dobacivao pogled provjeravajući stižem li sve napisati. Da, stizao sam, pisao sam da se sve “židovske osobe” koje su živjele u Varšavi, “bez obzira na njihovu starost i rod”, preseljavaju prema istoku. Što to znači, ta riječ “preseljavanje”? Što im je bio istok, iz kojeg razloga su se varšavski Židovi morali seliti? O tome se u Höfleovim “Javnim obavijestima i uvjetima za Židovsko vijeće” ništa nije reklo.

Nabrajalo se, međutim, šest vrsta ljudi koji su izostavljeni iz akcije preseljenja – među njima svi Židovi sposobni za rad, oni su trebali biti zatvoreni; sve osobe u službi njemačkih državnih institucija, osoblje “Židovskog vijeća” te zaposleni u židovskoj bolnici. Kod jedne rečenice sam naćulio uši: Supruge i djeca tih osoba također neće biti “preseljeni”.

Dolje su međuvremenu promijenili ploču. Ne jako glasno, ali se mogao čuti drugi valcer koji je pjevao o “vinu, ženama i pjesmi”. Mislio sam: Život ide dalje, život Nežidova. I mislio sam na onu ženu koja je u malom stanu zauzeta grafičkom radom, mislio sam na Tosiu, koja nije bila zaposlena i zato nije izostavljena iz akcije “preseljenja”. Höfle je dalje diktirao. Sada je govorio o tome da “preseljeni” smiju ponijeti petnaest kilograma prtljage, kao i “sve vrijedne predmete, novac, nakit, zlato, itd.” Da li smiju ponijeti ili moraju ponijeti? – pomislio sam. Već istog dana, 22.srpnja 1942., židovska služba redara, koja je provodila akciju pod nadzorom “Židovskog vijeća”, morala je pratiti 6000 Židova na jedno mjesto pokraj željezničke pruge, mjesto prekrcaja. Otamo su se vlakovi uputili prema istoku. Ali nitko nije znao kamo su transporti otišli, što je čekalo “preseljene”.

U posljednjem odlomku “obavijesti i uvjeta” bilo je rečeno što čeka one koji eventualno pokušaju “zaobilaziti ili ometati mjere preseljenja”. Postojala je samo jedna kazna koja se ponavljala kao refren nakon svake rečenice: “… bit će ustrijeljen”.

Nekoliko trenutaka kasnije esesovci su napustili kuću. Čim su otiši, mrtva tišina pretvorila se u galamu i metež. Brojni zaposlenici “Židovskog vijeća” i jednako brojni molitelji još nisu poznavali nove naredbe. Ali činilo se kao da su već znali što se upravo dogodilo, da se sudilo najvećem židovskom gradu Europe, i da je presuda bila smrtna. Brzo sam otišao u svoj ured jer se dio “obavijesti i uvjeta” u roku od nekoliko sati trebao plakatirati po cijelom getu. Morao sam se odmah baviti poljskim prijevodom. Polako sam diktirao njemački tekst koji je moja suradnica Gustawa Jarecki odmah prepisivala na poljskom u mašinu.

Znači, njoj, Gustawi Jarecki, diktirao sam dana 22. srpnja 1942. smrtnu presudu koju je SS policija izrekla Židovima Varšave.

Kada sam stigao do popisa grupa osoba koje su trebale biti izostavljene iz “preseljenja” i kada je uslijedila rečenica koja se odnosila na supruge, Gustawa je prestala tipkati i rekla, bez da je podigla pogled s mašine: “Trebao bi se još danas vjenčati s Tosiom.”

Odmah nakon diktiranja poslao sam kurira kod Tosie: Zamolio sam je da odmah dođe i da ponese rodni list. Došla je jako uznemirena, jer je panika na ulicama bila zarazna. Brzo sam s njom spustio u prizemlje gdje je u povijesnom odjelu “Židovskog vijeća” radio teolog s kojim sam se već dogovorio. Kad sam rekao Tosii da ćemo se vjenčati, bila je samo blago iznenađena i kimnula je potvrdno.

Teolog koji je bio ovlašten da vrši dužnosti rabina nije radio nikakve probleme, dva činovnika koji su radili u susjednoj sobi fingirali su svjedoke, ceremonija je kratko trajala i ubrzo smo u rukama držali dokument na kojemu je pisalo da smo se već 7. ožujka vjenčali. Ne mogu se sjetiti jesam li u toj žurbi poljubio Tosiu. Ali sjećam se točno osjećaja koji nas je obuhvatio: Strah – strah od toga što će se u sljedećim danima dogoditi. I sjećam se Shakespeareovih riječi koje su mi tad pale na pamet: “tko se ikad u toj nevolji ženio?”

Istog dana, 22. srpnja, vidio sam Adama Czerniakówa posljednji put. Došao sam mu u ured da pokažem poljski prijevod obavijesti kojim je trebao informirati stanovnike geta o “preseljivanju” koje je počelo nekoliko sati prije. I taj je put bio ozbiljan i sabran kao i uvijek.

Nakon što je pročitao tekst, napravio je nešto vrlo neobično: Korigirao je potpis. Kao i obično, pisalo je: “Povjerenik Židovskog vijeća u Varšavi – diplomirani inženjer A. Czerniaków”. Prekrižio ga je i umjesto toga napisao: “Židovsko vijeće u Varšavi”. Nije htio ponijeti osobnu odgovornost za smrtnu presudu na plakatu.

Već prvi dan “preseljenja” Czerniakówu je bilo jasno da doslovno nije imao šta reći. U ranim poslijepodnevnim satima bilo je jasno da milicija, koliko god se trudila, nije bila u stanju odvesti naređeni broj Židova na mjesto prekrcaja. Tako su u geto ušle teško naoružane grupe vojnika u SS uniformama – nisu bili Nijemci, nego Letonci, Litavci i Ukrajinci. Odmah su otvorili vatru iz strojnica i stjerali stanovnike iz stambenih zgrada prema mjesta prekrcaja.

U kasnim poslijepodnevnim satima 23. srpnja postigao se željeni broj u “Akciji Reinhard”, od 6000 Židova na mjestu ukrcaja. Svejedno su se kratko nakon osamnaest sati pojavila dva oficira iz “Akcije Reinhard” u kući “Židovskog vijeća”. Htjeli su razgovarati s Czerniakówom. Nije bio tu, bio je već u svom stanu. Razočarano su jahaćim bičem pretukli zaposlenika u službi “Židovskog vijeća”. Vikali su da povjerenik treba odmah doći. I Czerniaków je došao.

Razgovor je bio vrlo kratak, trajao je samo nekoliko minuta. Sadržaj se može razaznati iz poruka koje su poslije nađene na Czerniakówljevom radnom stolu. SS je naredio da se broj Židova koji je sljedeći dan trebao doći na mjesto prekrcaja poveća na 10.000 – i nakon toga na 7000 dnevno. Nije se tu radilo o slučajnim brojkama, nego su očito ovisili o broju raspoložih vagona za stoku koji se obavezno trebao napuniti. Ubrzo nakon što su SS oficiri napustili sobu, Czerniaków je pozvao uredsku služavku. Zamolio ju je da mu donese čašu s vodom.

Blagajnik “Židovskog vijeća”, koji se slučajno nalazio u blizini Czerniakówe radne sobe, malo kasnije čuo je kako je tamo više puta zvonio telefon i nitko nije podignuo slušalicu. Otvorio je vrata i vidio tijelo povjerenika “Židovskog vijeća” u Varšavi. Na stolu je stajala prazna bočica s cijankalijem i poluprazna čaša vode.

Na stolu su bila dva pisma. Jedno, upućeno ženi, glasilo je: “Naredili su da vlastitim rukama ubijem djecu mog naroda. Ništa drugo mi nije preostalo nego da umrem”. Drugo pismo je bio upućeno “Židovskom vijeću”. U njemu kaže: “Odlučio sam odstupiti. Nemojte misliti da je to djelo kukavice ili bijeg. Ja sam nemoćan. Puklo mi je srce od tuge i sažaljenja, ne mogu to više podnijeti. Moj čin pokazuje istinu, a možda i pravi put djelovanja…”

O Czerniakówljevom samoubojstvu geto je saznao drugoga dana – već rano ujutro. Svi su bili potreseni, čak njegovi kritičari, protivnici i neprijatelji. Razumjeli su njegovo djelo, da je to zamislio kao znak, signal, poruku da je situacija varšavskih Židova beznadna.

Tiho i skromno je otišao. Onemogućen boriti se protiv Nijemaca odbio je biti njihov alat. Bio je čovjek s principima, intelektualac koji je vjerovao u ideale. Ovih ideala i načela htio se držati čak pod nezamislivim uvjetima. Ta, u prijepodnevim satima 22. srpnja 1942. započeta, deportacija Židova iz Varšave u Treblinku trajala je do sredine rujna. To što se zvalo “preseljivanje” Židova bilo je samo jedno iseljavanje – iseljavanje iz Varšave. Imalo je samo jedan cilj, jednu namjeru: smrt.

Sunce je teplilo šetiembra
miljardevetstokvarnarisiedme
Smo trgali grojze i ala u kaštelanu
Smo zobali i kantali
O Maramao perche sei morto
Inglieži su se smijali španjuleti bi nan dali i mi njima grozd
Zona A e Zona B e le lire co’l samer
Naše korijere su se stale ma se nisu pofrmale
Jena kontra druge su pasale via Trieste e via Pola
Smo se gledali spod oka kako i bisni brieki
E Tito a Pola e i Baccoli in cariola
Ja osan san hi ima a ti četrnajst
Ja prez oca e ti senssa pare
Mi scampavo de voi
Ti scampavi de noi
Aj poveri voi aj poveri noi
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
Ma ča se nismo baratali jeni drugima pripoznali da je mista za čovika da je Istra za sve
O Sergio

Smo bižali sprid vas
Ste bižali sprid nas
Ste nas žive nažgali
Smo vas u jamu kalali
E ‘desso paghemo i conti i colpevoli e inocenti ingornati e barufanti ma piutosto tutti quanti
Vi u smihu mi u suz
Mi u smihu vi u suz
Cimitri puni naših kosti ma ča nikad nan ni dosti
E mi tegno una pistola co’i oci bianchi e neri mi tegno una pistola caricada
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
I sad ti pišem dva tri vierša i Tamara to kompona ma iera meio se ti restavi qua
O Sergio

Camisse nere dei squadristi
Oio de ricino e pugnal e benzina e gnente farina ma solo benzina e daghe fogo
Ai s’ciavi d’ Antignana e ai comunisti bumbabri de Dignan
E eiaeia alala i na juriš na juriš i živio i na smrt
Bomba’a’man i žica špinana
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
E chi magnera nostre nespole žižule nima ki pobrati mrtvi nan neće drugo žeti ni kositi ni vaditi
__________________________________________________________________boksit
‘sta nostra storia puttana rufiana ča nas je rashitala a Woolongong Missisaga Kumanovo Niš Varese
O Sergio

Bandiera rossa e stella che iera rossa anche ela progressisti e comunisti e ruffiani voltacabana
Oltre’l confin i riconi magnafogi e vendicassi
E tutta la reassia
I svi ča nisu naši
E tutti gli italiani
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
E ‘desso magnemo merda grossa
E picio Sergio co’la chitara impegnada i lipo intonana
Coltiva una rosa bianca
Per Elisa, Elisa, Ellisa
Cantando per la sua gente
Quella de la
E quella de qua
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
O Sergio

na kolokviju iz političke filozofije
tomica hobbes igra tenis i govori mi
sinko da nema države
ne bi ni petog seta
bilo bez ubojice

pa odigra duboku slajs paralelu
tenis sviju protiv svih

u prirodnom stanju tenisač je
uplašen za svaki svoj bekhend
tenisač je tenisaču vuk

država je nastala na tom strahu
i na strahu od krivo dosuđene
meč lopte

što više straha to više države
što više tenisa to više ubojica
državnih ubojica
državnog tenisa

“Besmislica ili nesmisao odnosi se na nešto što je glupost ili bez smisla. To može biti izuzetno nejasan, nelogičan ili neobičan događaj ili fenomen koji je suprotan umu pojedinca i suprotan smislu primjerice značenja. Dva stara sinonima su gluposti ili ludilo.”

Gornji pasus nije, kako biste pomislili, odgovor malog Ivice na pitanje učiteljice “Ivice, reci nam što je to besmislica?”, niti je to njegov odgovor na pitanje “što je pjesnik zapravo htio reći?”, kad su ono na satu hrvatskog učili stihove Zrinka Tutića i velečasnog Zlatka Sudca “Nema smisla u besmislu”. Otkriće da je besmislica “nešto bez smisla” plod je dugogodišnjeg istraživanja stručnjaka iz hrvatskog izdanja Wikipedije, i njihova definicija pojma “apsurd”.

Apsurd, jasno, nije isto što i besmislica: razlika je u tome što je besmislica, primjerice, “tvrditi da je besmislica isto što i apsurd”, dočim je apsurd, primjerice, “tvrditi da je apsurd isto što i besmislica”.

Tvrditi pak da je “apsurd, primjerice, tvrditi da je apsurd isto što i besmislica” jest, primjerice, Camusov paradoks apsurda, ali zašto bi se uopće mladi hrvatski enciklopedisti zamarali Albertom Camusom i “suprotnim smislovima primjerice značenja”? Da su krenuli tumačiti “apsurd”, još se ne bi makli od slova “A”. Ovako su elegantno “apsurd” definirali kao “besmislicu”, “besmislicu” kao “nešto bez smisla”, i evo ih već na slovu “C”, “crvena boja”: “Nastaje miješanjem magente i žute, jedna je od liturgijskih boja, znak Duha Svetog i mučeništva.”

Na engleskoj Wikipediji, recimo, pojam “apsurd” objašnjen je na pet-šest kartica teksta, uz pomoć rečenog gospodina Camusa i Sørena Kierkegaarda smješten u odnos nihilizma i ateističkog i monoteističkog egzistencijalizma, dok je na hrvatskoj, eto, matematički precizno definiran kao “besmislica bez smisla”, a filozofski rastumačen kao “neobičan događaj suprotan smislu primjerice značenja”. Odnosno, stručnom terminologijom, “glupost i ludilo”. Kratko i jasno. Nema tu “ili-ili”, jebo vas Kierkegaard.

Albert Camus, da je živ, ostavio bi se pisanja i vratio na gol juniorske ekipe alžirskog Racing Universitairea. Ne bi on tu imao što dodati.

A to bi otprilike bilo sve što se ima reći i o hrvatskoj Wikipediji, o kojoj se zbog skandaloznog tretiranja Drugog svjetskog rata, i svih pojmova u kojima se uopće spominju Hrvati, posljednjih dana govori čak i više nego o ćirilici. Hrvatsko izdanje popularne internetske enciklopedije – koju puni gotovo stotinu dvadeset hiljada suradnika, dakle sasvim pristojan sociološki uzorak – od samog je svog početka, međutim, ogledalo tužnog, hm, općekulturnog, hm, “stanja nacije”.

Nije, naime, hrvatska Wikipedija jednostavno ksenofobna, šovenska i filofašistička, već je, još gore, jednostavno ignorantska i nepismena. “Još gore” zato što ksenofobija, šovinizam i fašizam ne nastaju iz enciklopedija – nije NDH 1941. nastala na upravo odštampanom prvom svesku Ujevićeve Hrvatske enciklopedije – već iz neobrazovanosti, neznanja i nerazumijevanja. Ukratko, iz “gluposti i ludila”.

Prije nekoliko godina na hrvatskoj sam Wikipediji naišao na jedinicu “Drugi svjecki rat”. Baš tako, “Drugi svjecki rat”. Ništa što je neznani marljivi enciklopedist napisao pod tim naslovom više ne može biti strašnije. Od imbecilnih članaka o Hrvatima i Srbima, ustašama i četnicima, fašizmu i antifašizmu, strašnije je kad hrvatski internetski povjesničari, recimo, u članku o Petru Krešimiru IV spominju njegovu kćer Nedu, iako je nesretna Neda samo romantični lik iz romana Eugena Kumičića.

Od kretenskog tumačenja pojma “Za dom spremni!” kao “hrvatskog pozdrava” meni je, eto, strašnije kad njegovu navodnu tristo godina staru ukorijenjenost u hrvatskom narodu dokazuju romanom(!) Josipa Eugena Tomića “Za kralja – za dom”, čija se radnja(!) odvija u 18. stoljeću. Radnja romana, halo!

Jedinica “apsurd”, odnosno “besmislica”, nasumičan je pak uzorak tkiva takve enciklopedije i zorno pokazuje o čemu je tu riječ. Zorno, naime, pokazuje sve što nije u redu s inače sjajnom idejom internetske demokracije, i što s tom idejom nije u redu u Hrvatskoj.

Jednostavno, postoje stvari koje ne može svatko. Ne može svatko operirati srce, ne može svatko napisati “Stranca”, dokazati Fermatov teorem, sklopiti putnički avion ili predriblati sedam engleskih igrača i dati gol. Naročito ne može svatko pisati enciklopediju.

Da su prije dvjesto pedeset godina čuvenu Francusku enciklopediju umjesto Rousseaua, Voltairea, D’Alamberta i društva pisali sveznalice iz pariških krčmi, a umjesto Denisa Diderota uređivao neki nadobudni administrator pod nickom ViveLeFrans09, ne bi pedesetak godina kasnije u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina stajalo da “svi građani imaju pristup javnom položaju i službi u skladu sa svojim mogućnostima”, niti bi pisalo da sve to mogu “bez obzira na razlike, osim u vrlinama i talentu”.

Svi bi građani mogli sve, bez obzira na mogućnosti, vrline i talente, baš onako kako mogu pisati i enciklopediju. Svakako, danas bi vam trebalo mnogo sreće pred operaciju srca: zaista, kolike bi bile šanse da vas od svih entuzijasta u državi operira baš onaj sa završenim medicinskim fakultetom i specijalizacijom iz kardiokirurgije?

Koncept demokratske enciklopedije bez sumnje je neobično plemenit, a u nekom drugom svijetu i fantastično praktičan, jer se temelji na zamisli da bi članak o apsurdu u slobodno vrijeme sastavio neki profesor filozofije, netko tko je pročitao Kierkegaarda i Camusa, članak o molekularnoj biologiji molekularni biolog, a članak o Drugom svjetskom ratu kakav ozbiljan profesor povijesti. I da sve zajedno uređuje – naročito da sve zajedno uređuje! – ozbiljan tim ozbiljno obrazovanih ljudi.

Koncept apsolutne slobode ne može spriječiti budalu da se dohvati pisanja i uređivanja enciklopedije, ali u prosvijećenim društvima taj je problem tek načelan. Nije, jebiga, problem kad neobrazovana budala ima nerealnu ambiciju, već kad ima realnu mogućnost. Zato neprosvijećena društva, baš kao i njihove Wikipedije, uređuju neobrazovane budale.

Ima dobri, stari Kierkegaard – iskoristimo priliku da mu čestitamo dvjestoti rođendan – jednu pametnu o tome. “Ljudi”, veli on, “traže slobodu govora kao zamjenu za slobodu mišljenja, koju tako rijetko koriste.

Ono šta se reče, pametnome dosta. Ostalima, jebiga, hrvatska Wikipedija.