Marko Križan, zadnji nastup, performans u Muzeju suvremene umjetnosti – s art grupom GORGONA NOVA, u vrijeme izložbe Josipa Vanište, 16. lipnja 2013.

Ulica doktora Stjepana Tomića

Među onih nekoliko predmeta – džepni sat, zahrđali đački stilograf, knjiga o Paulu Valeryju, kipić svetoga Ante u metalnoj futroli…- koji su dotrajali do mene, a pripadali su ujaku Mladenu, nalazila se knjižica s imenom pisca Henri Barbusse i naslovom “Le Feu”. Na titularnoj stranici u podnaslovu je stajalo “Journal d’une escuoade”, a iznad toga, u desnom uglu, krasopisom u modroj tinti: prof. Stjepan Tomić. Bila je to, među srpskohrvatskim, slovenskim i njemačkim, te ponekom talijanskom, jedina francuska knjiga u kućnoj biblioteci. Krvavocrvenih platnenih korica, s utisnutim teškim crnim slovima, godinama se istovremeno pojavljivala na različitim policama i u raznim dijelovima stana na Sepetarevcu, kao da je živa i ima moć bilokacije, koja se u vatikanskim kauzama prihvaća kao važan dokaz svetosti. Mnoge su druge knjige u međuvremenu izgubljene, nestale su ili nam ih nisu vraćali oni u koje smo nekada imali povjerenje a sad ih se više ne možemo sjetiti, dok je ona ostajala tu, na oku i dohvatu ruke, knjiga koju nisi mogao čitati jer nisi znao francuski, i koja te nije ni toliko zanimala da obilaznim putem nešto saznaš o njezinu sadržaju. U vrijeme kada si ti išao u školu, ime francuskoga novinara i romanopisca, člana komunističke partije Henrija Barbussea više nije bilo važno. Ako si kad i čuo za njegov najslavniji roman, moćnoga naslova “Oganj”, nisi ga mogao prepoznati u pitomoj, jedva čujnoj francuskoj riječi “Le Feu”. Tu knjigu, podnaslovljenu kao “Dnevnik jedne kaplarije”, konačno si pročitao početkom novoga vijeka, dok su ti i otac i majka u Sarajevu još bili živi, u izdanju Kraljevske Zemaljske tiskare u Zagrebu 1919 i ediciji Zabavne biblioteke, urednika Nikole Andrića. Bila je to razorno moćna i živa evokacija Velikoga rata, knjiga uz koju ti je sinulo što bi moglo značiti francusko “Le Feu”. Telefonirao si majci, molio je da pronađe francusku knjigu, tu je negdje u neredu svih naših knjiga, i pročita ti ime kojeg se nisi mogao sjetiti, to obično hrvatsko i sarajevsko: prof. Stepan Tomić.

Stjepan Tomić je Mladenu predavao matematiku i fiziku u nižim razredima gimnazije. Kada je 1937. profesor predložen za premještaj ili otpust iz državne službe, skupa s grupom naprednih lijevih nastavnika Velike muške gimnazije, koju ćemo mi kasniji nazivati Prvom gimnazijom, Mladen Rejc bio je četrnaestogodišnjak, pred malom maturom, koje će biti oslobođen jer je sve razrede prolazio s “odlikom”. Prije kraja školske godine, na proljeće, poslije polugodišta, profesor Tomić premješten je u Veliki Bečkerek (današnji Zrenjanin), tako da je knjiga Henrija Barbussea “Le Feu” ostala Mladenu. Je li Tomić knjigu darovao učeniku, ili ju je samo pozajmio, a mladić je u onoj strci nije vratio? Može biti i jedno i drugo. Sigurno je, međutim, da je vjerovao Mladenu, dajući mu knjigu koja se u Kraljevini Jugoslaviji često znala naći na listama zabranjenih ili barem sumnjivih djela, temeljnih policijskih dokaza nečije komunističke agitacije. Snubio je dječaka za ideje slobode i komunizma. Umiješao se u njegovu sudbinu, ne sluteći da bi mu na taj način, možda, mogao spasiti život. Da je temeljitije pročitao “Le Feu”, taj antimilitaristički književni manifest, ili da je, možda, bolje znao francuski, moj ujak Mladen ne bi se odazvao vojačenju u njemačku vojsku, i ne bi u kasno ljeto 1943. pao kao neprijateljski vojnik. Ili bi, isti kakav je bio, pao na nekoj svojoj Sutjesci ili Neretvi, sa crvenom zvijezdom vodiljom s unutrašnje i vanjske strane čeone kosti?

Međutim, ni učenik ni njegov profesor matematike nisu imali sreće. Pali su, pošto su, kao u onoj pjesmi, bili skloni padu.

Bila je nedjelja kada su Nijemci 6. travnja 1941. napali Jugoslaviju. Profesor Stjepan Tomić tada je, očito, imao samo jedno na umu: da se vraća u Sarajevo. Zašto? Tko ga je čekao tu, kome je u ovome gradu bio dužan? Nije bio Sarajlija, nego Jajčanin, i već su mu bile četrdeset četiri. Je li, možda, putovao po odluci Partije? To je malo vjerojatno, jer ni Partija nije tako munjevito odlučivala, da bi ga poslala tamo gdje će već sljedeće nedjelje pasti mrtav. U nedjelju 13. travnja Nijemci su, prije nego što će početkom tjedna ući u grad, žestoko bombardirali Sarajevo. Je li to bio izraz njemačke pedanterije, ili želja da se Jugoslaveni do kraja ponize, ili su, naprosto, Sarajlijama utjerivali strah u kosti, tek grad nije nitko branio, i za ovo bombardiranje nisu postojali vojnički razlozi. Profesora Stjepana Tomića avionska bomba je ubila u blizini Austrougarskoga vojničkog groblja. Ubila ga je našim riječima – kod Lava.

Malo je vjerojatno da bi slučaj mogao udesiti da se profesor i njegov bivši učenik, koji je sad bio pred velikom maturom, susretnu u tih nekoliko ratnih dana otkako je Tomić doputovao iz Velikog Bečkereka. Koliko mu je, uopće, trebalo da doputuje u tom ratnom kaosu, kada su željeznice iskočile iz voznih redova, izmjenjivale su se vlasti i države, jedno izvanredno stanje zamjenjivano je drugim? Doputovao je najranije u četvrtak? Ili u petak? Ili je došao u subotu, taman da stigne na svoju bombu…

Na dan 24. srpnja 1962. bio je utorak. Najvažnija promjena koju je za tebe donijela epoha interneta tiče se kalendara. Lako vidiš koji je kad bio dan u tjednu, pa ti se učini kao da si s internetom korak bliže vremeplovu, i vremenu na koje si baždaren. Tog utorka, 24. srpnja 1962. Skupština općine Centar donijela je “posebno rješenje” kojim se ulica “Ispod mrtvačnice” prezvala imenom doktora Stjepana Tomića, predratnoga profesora matematike, fizike i filozofije u Prvoj gimnaziji. Time je i mjesto na kojemu je profesor poginuo ponijelo njegovo ime, tako da poslije netko može reći kako je doktor Stjepan Tomić pao smrtno ranjen u Ulici doktora Stjepana Tomića. To su predlagači, vjerojatno, i imali na umu, kada su ovu ne baš tako kratku, ali sasvim neuglednu sarajevsku ulicu, između ulica Moše Pijade i Hasana Brkića, nazvali po njemu.

Prometnica koja vodi ispod velikoga i prostranog bolničkog centra, koji je u vrijeme svoje izgradnje bio pravo čudo bolničke, ambijentalne i parkovne arhitekture, nastajala je kad i prve koševske klinike i sanatoriji. U plan grada prvi je put ubilježena 1882, ali će proći desetljeća prije nego što se s druge strane ulice, nasuprot bolničkoj ogradi, pojave prvi kućni brojevi. Narod ju je, međutim, prozvao “Ispod mrtvačnice”, jer je od svakog lječilišta, ambulante i oporavilišta mrtvačnica Sarajlijama bila veća i važnija. A važnije je uvijek ono oko čega se može isplesti priča, pa još ona konačna i defitivna priča, u čiju autentičnost nitko neće posumnjati, i koja će se pripovijedati s autoritetom smrti, jedina sarajevska priča za koju neće ni biti važno je li istinita, ili je nadopričana i izmišljena. Problem s ulicom koja je ponijela ime “Ispod mrtvačnice” javit će se tek kada izniknu prve kuće s adresom “Ispod mrtvačnice”. Koliko god takva adresa djelovala mistično i privlačno u nekoj kafanskoj priči, nije bilo Sarajlija koji bi htjeli da im kao adresa stanovanja u ličnoj karti, recimo, piše: Ispod mrtvačnice 17a.

Nisi povezivao ime ulice, kojom si često pješačio kada bi išao ocu u bolnicu na očinske razgovore i po džeparac, s imenom, koje je ispisano tintom u crvenoj knjizi “Le Feu”. Kada bi ugledao ploču Ulica doktora Stjepana Tomića, svaki put nakratko bi pomislio da je Stjepan Tomić bio liječnik na Koševu. I da te je ikad, sve do konačnog preseljenja iz Sarajeva i do nestanka tvoga grada, netko upitao tko je bio doktor Stjepan Tomić, ti bi mu s uvjerenjem rekao: slavni sarajevski liječnik. Da nije tako slavan, ne bi imao svoju ulicu. I još tako dugu, jednu od općenito dužih i monotonijih sarajevskih ulica. Bez ijednog izloga, bez ulaza, haustora, kafane, Ulica doktora Stjepana Tomića služi tome da se u dane velikih utakmica njome ubrzano pješači na putu prema stadionu, ili jednako žurno, na povratku s Koševa. Tom ulicom nikad se nije moglo ići nogu pred nogu, jer bi se hodaču činilo da gubi vrijeme, da mu hodnja predugo traje, i da je svaki minut u Ulici doktora Stjepana Tomića izgubljen minut jednoga ljudskog života. Valja požuriti da bi se stiglo. Valja požuriti čak i ako ti se nigdje ne žuri. Valja požuriti, kao što je profesor Stjepan Tomić iz Zrenjanina žurio u Sarajevo, da se susretne sa svojom smrću…

Zorom sam sreo Adama. Na svježe pokošenoj livadi, kamo noću silaze srne, nepomična je figura protjeranoga praoca. Njegovo ime Adàm dolazi od adamà, što je na hebrejskom zemlja i ženskog je roda. Zakoračio je prema rubu livade i rukama si obavija glavu. U bronci je. Lois izrađuje gipsanu figuru pa onda ide u ljevaonicu u Veronu. Lijevati broncu već je tri tisuće godina najsavršeniji način da se zadrži neki oblik. Mi iz Adamova roda, koji si utvaramo modernost zbog nekih električnih naprava, plodovi smo koji nisu pali daleko od stabla, oduvijek smo goli pred glasom koji od nas traži da položimo račun.

Za prvog svjetla u zori učahurenoj u oblacima Loisov Adam doima se kao da će zakoračiti izvan vrta. Njegovo je tijelo dežmekasto i zbijeno, mora sadržavati buduće oblike potomaka, pa tako i moj. Podiže djetinju obrambenu kretnju od udara gorke riječi koja ga protjeruje. Ide u kaznu i u svijet koji ne poznaje, ide u smrt koja će sve opravdati i uvijek će biti milosrđe.

Vidio sam tolike Adame na slikama, ilustracijama: nigdje ne proizlaze iz zapisane figure u knjizi Postanka/Bereshìt. “Afar min adamà”, prah sa zemlje, to je njegova građa, podignuta odozdo i uskrsla iz vlage daha koji je oblikuje. Njezin stvoritelj je lončar koji radi s glinom. “Djelo tvojih ruku svi mi” izvikuje mu Izaija, citirajući ga kao sukrivac naše nesavršenosti, oslovljavajući ga u akuzativu Oče naš. To je njegovo Adàm, posuda proizašla iz vihora prašine. Na rubu livade jedne rujanske zore susreo sam ga. U metalurgiji bronce stajao je zgusnut ponavljajući Pismo. To je Adàm, njegovo prvo slovo je alef, majka svih riječnika i alfabeta. Ništa ne izmišljate vi koji ste umjetnici, prije će biti da oponašate trag alefa od kojeg potječe svaka riječ i forma. Vraćate se do Adàma najsitničavijim vizionarskim posluhom. Drugi ste, maknite taj izgled napudran prvinama. Kome pođe za rukom da bude drugi tvorac, oslobođen nadutosti originalnosti, u sjeni je Elohima, njegov je radnik. Lois sa svojim Adàmom u vrsti je tih majstorija.

Najsavršeniji umjetnik u Pismu je onaj koji u pustinji izrađuje sav sveti pribor što ga je Mojsiju zapovjedio na Sinaju. Ime mu je Betzalèl, što na hebrejskom znači: u sjeni El(ohìma). Obavlja zadaću pod jedinim diktatom i diktaturom dostojnih ljudskoga roda. Loisov Adàm u prigušenom svjetlu oblaka na zemlji je gol, ali se štiti rukama i zatvara desno uho. Povreda je u bubnjištu zahvaćenu glasom onoga tko ga izgoni, sram je u izrazu lica e ne u golom spolovilu.

(rujan 2002.)

Objavljeno u monografiji Peter Weiermair: Lois Anvidalfarei, izd. Kunstinitiative Tirol 2004.

S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić

Stopping by Woods on a Snowy Evening

Whose woods these are I think I know.
His house is in the village, though;
He will not see me stopping here
To watch his woods fill up with snow.

My little horse must think it queer
To stop without a farmhouse near
Between the woods and frozen lake
The darkest evening of the year.

He gives his harness bells a shake
To ask if there is some mistake.
The only other sound’s the sweep
Of easy wind and downy flake.

The woods are lovely, dark, and deep,
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep.

*

Zaustavljen uz šumu u snježnoj noći

Znam čiji je ovo hrastov gaj
Dolje u selu živi taj
I neće me vidjet’ gdje u tišini
Gledam snijegom pokriven kraj.

Konjiću mom ludo se čini
Da stojimo tu u divljini
Između šuma i jezera
Najmračnije noći u godini.

Praporcima nježno me tjera
I reče kako mi zamjera.
Zazvoni pustoš nepregledna,
Kroz pahulje i vjetar sa sjevera.

Šuma je krasna, mračna bez dna,
Al’ čovjek svoja obećanja zna
I dug mu je put prije sna
I dug mu je put prije sna.

*

Preveo i prepjevao Ante Tomić

Na Starome placu bio je ulaz za djecu i vojnike. Dok su basovi i baritoni skandirali “Pero, majstore”, mi smo sopranima uzvraćali “Borota, pederu!”

***

Kad se nismo igrali kauboja i indijanaca, bili smo partizani i Švabe. Mi. Ja sam bio Nijemac.

Zanimljivo, dok se klinci dogovaraju tko će zauzeti koju stranu, kome priliči uloga hrabroga gerilca koji je ustao protiv mrskoga zavojevača, a koga sljeduje rola okupatora zadojenog idejom o rasnoj supremaciji, jedino što se računa su kriteriji arijevštine.

Lijepi, snažni, visoki i skladno građeni – dakle, iberkinderi – postaju partizani, a mi preostali – niski, mršavi, debeli, kilavi… – Švabe.

Toliko sam dao Njemačkoj. Hoće li mi Njemačka to ikada vratiti?

***

“Šta god se odsvira na crnin tipkama, ispadne dobro.”

“Ma je?”

“Majke mi! Slušaj ovo… Ili ovo… ili…”

“Jebate, da ne poviruješ!”

D. je uvijek nalazio lakši i kraći put. Bio je kralj prečice.

Možda je zato i umro kako je umro, preko noći, preko reda.

***

Prije se stvari nisu bacale kao danas. Krpili smo, prekrajali, lijepili, lemili, varili, zakucavali, brusili, blanjali, ravnali, bojali, dodavali, oduzimali…

Svijet se tada mogao popraviti.

Na naše police s knjigama, početkom šezdesetih, udomaćila se Odesa Isaka Babelja, u prevodu Gustava Krkleca, vjerojatno dar Brne, moje guvernante, s kata naviše. “Djeci nisam nikada poklanjala slikovnice. To je roditeljski posao. Ja im dođem više kao nadgradnja.” – govorila je ona.

Djeca su čekala u redu za nadgradnju. Roditelji imaju prednost, bolje rečeno, jedan roditelj. Majka ju je pročitala, sto posto; otac možda, vjerojatno samo kao partijsku dužnost, zato što je to bila knjiga kolege revolucionara kojeg je pomeo Staljin, a možda i nije, ne znam. Brat je imao posla s njom van mog sjećanja. A ja, hvala na pitanju… Ja sam često uzimao u ruke tu nedebelu knjigu, tvrdo ukoričenu modrim platnom, zaštićenu izvana papirnatim glatkim ovitkom, milovao dlanovima taj sjajan papir, kojeg je moje djetinjstvo kolokvijalno zvalo – popela, listao je, no slova mi se nisu primala. Nešto me odbijalo od nje.

Sjećam se, popela je imala famozno minimalističko grafičko rješenje; podloga naslovnice teget-modra, ime autora, na žućkastoj nepravilnoj formi kao papirnatoj splavi usred te crnomorske modrine, bilo je ispisano istoimenom bojom mornara, uz tu žućkastu nepravilnu formu nadovezivala se jedna crna ista takva, kao sjena splavi ocrtana o dno bistrog mora, dok je sam naslov, u donjoj polovici, bio ispisan žućkasto bljedunjavim verzalom. I ništa više! A štaš više? Takve nekomercijalne naslovnice, kao i naslovnice biblioteke Reč i misao, ostaju vječni parfem u vizuelnoj memoriji. Štivo je bilo prošarano gustim crno-bijelim ilustracijama koje su me, kao i mračan lik Benje Krika pod crnomorskom mjesečinom, tjerale od knjige godinama. Pratila me Odesa i na novoj adresi, ali sam je i dalje držao na sigurnoj udaljenosti police. Crno bijela televizijska slika preuzimala je primat nad slovima u papiru za dušu.

Onda je Josip Kotnik proveo Neila Armstronga Mjesecom, sedamdesete su već ljetovale na obali Mora tišine, primilo me pa izbacilo iz Partije, kao s tamne strane Mjeseca, te lančano i iz Gimnazije. Rebel rebelu! Svratio sam do police s knjigama, zagazio Crnim morem, zapisao se kao član Krikove kontrabande, i tako zakoračio žljezdanom stazom krijumčara života.

Na onom istome c/b teveju, igrala je serija Ognjem i mačem, a u njoj je, našom kućom, na rečenoj novoj adresi (kao pužu, kao čergi, kuća nam je, kao vjera, kao sloboda, kao život, uvijek isti teret, samo se adrese mijenjaju), prošetao apotekar Čurin, Židov iz Odese.

Govorilo se već da smo se mi Ćurini čoporativno jednom dokuferisali iz crnomorske Odese, pa se zagubili ko prtljaga po garderobama ovdašnjim, prepušteni sami sebi, u mraku strmog stepeništa balkanskih krčmi, nakon svih fajrunta. Znači da smo inicijalno Ukrajinci, možebitno odnekud davno i odeski Židovi? Možda me je i zato Беня Крик primio među svoje, možda, no nisu me držali ni mjesto niti etiketa.

U Kinoteci me poljubio Sergei Eizenstein s Potemkina, i unovačio za estetiku, dok su se niz odeske stube nemilosrdno strmopižđivala dječja kolica. Povratka nije bilo. Mamo Na Birinav! Kolektiv, bilo kakvog predznaka, u konačnici ubija. Znakove treba ostaviti pored puta, kad su te već ukrali Cigani i spasili mornari iz izvrnutih kolica, a korake upisati posred puta kojim su me vodili sami mornari, sami Cigani, sama kontrabanda. Grk Zorba, Andrija Maurović, Winsor McCay, Sherwood Anderson, William Saroyan, John Cassavetes, Lee Marvin, Leonard Cohen, Steve McQueen, Jadran Gobbo i Otprilike ovako, Janko Polić Kamov, Van Gogh, Gauguin, De Chirico, Picasso i Garge Herriman, sav moj rod, pronosili su me s ramena na rame. Alem-kamena s ramena. Zvali su me ovako i onako ili nikako. Odazivao sam se svakom njihovom pozivu, i kada ga nije bilo.

Ruske su konje iz Rubljova, iza platna, osedlali Ugari, a ovima ih je ukrao ravničarski Benja Krik, ne Židov, već ukrajinski (tako se onda govorilo, danas bi se reklo moldavski) Rom, ako Romi pripadaju ijednoj adresi osim vedrom nebu, imenom Lojko Zobar, sin Maksima Gorkog, rođenog iz usta Makar Čudre, na obali Crnoga mora. Moj igrač, moj brat. Imao sam s kim hodati valovima i jedriti na konjskim sapama.

Zobar i prelijepa Rada, preponosni Romi da bi pripadali ikome, pa i jedno drugom, odlaze u nebo. Malo kasnije, za njima će i drug Tito. U izlozima knjižara primijećena je knjiga, neugledne i komercijalne vanjštine i oslobođena od ilustracija, Babeljeva Crvena konjica / Odeske priče, u ediciji 10 ruskih romana, izdavač Liber. Teget-modra Odesa ostala je u meni pod beskrajnim nebom otočke izolacije, dok sam kroz crteže sanjao horizonte. Krenule su osamdesete. Ukrao sam formulu života, prokrijumčario je iskustvom starog rebela, i postao otac.

Da upišem, dakle, Hrvat?! – bila je više nego sigurna popisivačica stanovništva, okružena sve samim mojim ukućanima Hrvatima. Trebalo me obilježiti, žigosati za neka buduća vremena. O tempora, o mores! O teget-modra, o more! Prigrli me daljino, jedino tamo pripadam!

Već sam zajebao, u zadnjih desetak godina, sve velike i sigurne Kalupe Kolektiva, kao što su Partija, Diploma/e, JNA, Dug Domovini, u produžecima ili na penale, sve isto. Dres pobjednika nije mi se skidalo.

Pitao sam i Grka Zorbu i Andriju Maurovića, Winsora McCaya, Sherwooda Andersona i Williama Saroyana i Johna Cassavetesa, Lee Marvina i Janka Polića Kamova, Steve McQueena, Leonarda Cohena i Van Gogha, Gauguina, De Chirica i Picassa i Gargea Herrimana, pitao sam i Isaka Babelja i Benju Krika i Lojka Zobara, Jadrana Gobba i Otprilike ovako, Princa Valijanta i Rasti Rajlija, Den Derija i Zavišu, Polaganu Smrt, pitao sam Život, netom rođeno dijete, od kojeg sam nanovo učio govoriti jezikom zvijezda, pitao sam zvijezde, pitao sam more, svoje taget-modre vene, pitao sam maslinu, pitao sam ih, i molio ih u istom nek mi oproste na vlastitoj rupi u obrazovanju, pitao – koje su nacionalnosti. To ne postoji, glasio je odgovor likova bez adrese. Ako su te spasili mornari i ukrali Cigani, imaš zvjezdanu kuću i jastuk od mašte, vjetar u koraku, more u venama, glad u miljama i oblake u imenu – tebe ne ljubi nijedna zastava niti ijedna slična pornografija života, rekli su.

U izlogu od oblaka nad dimnjacima konc-logora, izabrao sam Porajmos, onaj koji nema spomenika ni broja, ali ne odričući se i talenta apotekara i Benje Krika i izgubljene zvečke nad odeskim stepeništem, i tako se ponosno upisao u spisak, žigošući sebe kao moguće gorivo i loživo nekim potencijalnim pripadnicima ljudskog smeća, nacionalistima i fašistima, podastirući se svim budućim ložačima ljudskosti i ljudmesa, da im jebem sve po spisku. Od 1981., u smiješnoj i tužnoj rubrici ljudske gluposti, nacionalnost, pored mojeg imena stoji – Ukrajinski Rom!

1987. godine, iz Odese mi se dobri Nenad Kage Gattin javio kartolinom. Mira i on putovali su Ukrajinom, da mu objektiv vidi puta. Bio je to loš tajming, za oboje. Najveća Brežnjev-Potemkinova laž razotkrila se godinu dana ranije u Černobilu. Posljedice su ih dočekale i nisu nikad napustile. Na kartolini, jednoj od dražih uspomena na njih dvoje, još i sada piše:

Cigo, bija si u pravu, Odesa je puna Čurina!

Pa je dodao, jer Kage je svakog vraga znao, a to je najbolje pamtio njegov razvijač:

Gelem, gelem, lungone dromensa
Maladilem bakhtale Romensa.
A Romale katar tumen aven,
E tsarensa bahtale dromensa?

A Romale, A Chavale!

Sine man yekh bari familiya,
Murdadas la i kali legiya,
Aven mansa sa lumniake Roma,
Kai putardile e romane droma
Ake vriama, usti Rom akana,
Men khutasa misto kai kerasa

*

A Romale, A Chavale!

(Lutao sam, gutali me drumovi daleki
Kadli nasred puta veseo Rom neki.
O Rome, odakle tebe tako sretna,
A samo ti šator na cesti i noga spretna?

O Rome, o romska mladosti!

Bila jednom u mene obitelj vela i vesela,
Dok Crna legija nije došla ubijati izdaleka.
Hrlite za mnom Romi iz svijeta cijela,
Za Rome drumovi su otvoreni dovijeka.
Vrijeme je na tvojoj strani,
Sada možeš, Rome, ustani
Visoko, do sunca što prži,
Nek se Rom uz Roma drži.

O Rome, o romska mladosti!)

Ja sam, hvala na pitanju, još na nekoj od mojih bezbrojnih adresa, osluškujući ubojice svoje.

p.s.

Ako slučajno na YouTube potražite film Emila Loteanua Табор уходит в небо / Cigani idu u nebo, dočekat će vas ova licemjerna poruka – “Videozapis koji ste zatražili ocijenjen je ocjenom N+ V i može imati sadržaj koji je neprikladan za obitelj. Registrirajte se“, i sve to zbog par sisa glavne glumice, dok su ustaški i četnički i ini fašistoidni pamfleti blagoobiteljski prikladni, pak su registracija i adresa suvišne.

Goran Babić (Vis 1944.), Dalmatinac, Mostarac, Hrvat, Jugoslaven, svakako je veliko ime hrvatske kulture. Čovjek za kojega je Slobodan Prosperov Novak, u svojoj klasičnoj ostrašćenosti, u “Povijesti hrvatske književnosti” ustvrdio kako je riječ o himeri hrvatske politike, dok mu je Veselko Tenžera pripisavao totalitanu svijest, uvijek je bio dosljedan i svoj, na braniku ljevice i jugoslavenstva. To ga je, još u drugoj polovici osamdesetih koštalo i posla i društvenog statusa, ali ničim nije omelo stavove koje je javno iskazivao.

Teško se odlučiti je li riječ o većem pjesniku ili polemičaru, no posve je neupitno da će se u nekoj dalekoj budućnosti, neopterećenoj političkim razmiricama i društvenim rascjepima njegove polemičke knjige izdvojiti kao literarni vrhunci polemičke književnosti na ovim prostorima. Nezaboravne su njegove polemike s Igorom Mandićem i Predragom Matvejevićem, kao i pisma koja je javno slao Ivici Račanu 1988. godine. Bio je dugogodišnji glavni urednik časopisa za kulturu “Oko”, suradnik Stipe Šuvara i pripadnik de facto poražene lijeve partijske frakcije u SKH. Babić je ujedno jedini istinski politički emigrant suvremene Hrvatske, koji je otišao da se nikad ne vrati. K tome je otišao u Beograd, što su mu brojni ljudi u Hrvatskoj zamjerili.

O okolnostima njegovog odlaska, svojevremeno je svjedočio Pero Kvesić, u intervjuu za Jutarnji list, u lipnju 2000. godine, rekavši: “Ja slučajno znam kako se to dogodilo. Te večeri Tuđman je objavio da prekida sve razgovore s Beogradom i nastupila je jedna strašna noć, u kojoj je čovjek mogao očekivati samo rat, osobnu katastrofu, smrt. Okolo je bilo svakakvih ljudi, a lista lokalnih neprijatelja započinjala je sa Šuvarovim i nastavljala se s Babićevim imenom. Istina, već sutra su se pregovori s Beogradom nastavili, rat je bio malo odgođen, ali Babić je s obitelji već bio na željezničkom kolodvoru i čekao je prvi vlak. U inozemstvo nije mogao jer nije znao strane jezike, u Ljubljanu nije mogao jer je za Slovence bio isto što i za Hrvate. Mogao je u Sarajevo ili u Beograd, a vlak za Beograd bio je prvi. Da je otišao u Sarajevo, mislim da bi u današnjem Zagrebu bio neka vrsta hrvatskog junaka.”

Goran Babić otišao je u Beograd, 21. siječnja 1991. godine, a činjenica da mu je jedna kćer rođena u Mostaru, druga u Zagrebu, a treća u Beogradu, jasno govori o njegovom životnom putu. Do danas je objavio više desetaka knjiga (pjesama, polemika, eseja, drama, ali i historiografskih rasprava), pri čemu su od onih iz novijeg vremena posebno zanimljive njegove historiografske rasprave i objavljeni dokumenti na temu hrvatskog nacionalizma i društvenog ambijenta u socijalističkoj Jugoslaviji. Ovo je prvi Babićev istup za vodeće hrvatske medije, od odlaska u Beograd, ne računajući veliki intervju u Prosvjeti od prije par godina, koji je našao put do malog broja čitatelja.

U jednom od nekoliko svojih tekstova posvećenih Vama Miljenko Jergović je osvrćući se na Vašu antologiju jugoslavenskog pjesništva “Žeženo zlato moga jezika” iznenađen pojavom pjesme Željka Sabola “Kad izgovorim tvoje ime Hrvatska” iz 1971. Citirajući stihove te pjesme … upitao se što li Goran Babić danas osjeća dok čita Sabolove stihove?

Nakon 40 i više godina osjećam ono isto što sam osjećao i kad sam je prvi put čitao. Pjesma je tada (1971) u političkim krugovima bila ocijenjena kao nacionalistička i pjesniku je zaprijetio progon, pogotovo stoga što je živio u provinciji čiji su zakoni i praksa nemilosrdniji nego u prijestolnici. Imao sam nekog utjecaja na razumniji dio tadašnjeg hrvatskog rukovodstva pa sam uspio da koliko-toliko otklonim opasnost. Sabol i ja, inače, nismo bili prijatelji, ali smo bili kolege i dobri znanci pa sam znao da je on pošten čovjek, koji nikome ne nanosi zlo. Nekoliko decenija kasnije uvrstio sam iz mnogo razloga te stihove u svoju antologiju i danas mislim da nisam ništa loše uradio. Da je Željko živ, vjerojatno bi mu bilo drago.

Iz Hrvatske ste u Beograd otišli 1991. godine, rekavši u jednom razgovoru s Radom Dragojevićem kako ste otišli da se više nikad ne vratite. Imate li namjeru ikad više doći do Zagreba?

Nemam takve namjere, a držim da nema ni smisla otvarati stare rane. Hrvatski je sabor na svom zasjedanju u jesen 1990. godine aklamacijom prihvatio izjavu tadašnjeg HDZ-ovog zastupnika Damira Mejovšeka prema kojoj sam ja, po imenu i prezimenu, “isprdak ljudskog roda” i od te se ocjene nikad nije ogradio niti zamolio za ispriku. Zašto bih preko toga prelazio? Ako ja nisam potreban Hrvatskoj, zašto bi ona ovakva bila potrebna meni? Pogotovo što je spomenuta uvreda tek jedna iz mnoštva najnevjerojatnijih blasfemija upućenih na moj račun kroz proteklih 25 godina. Nema valjda nijednog hrvatskog idiota, koji nije našao za shodno da tu i tamo ne pljucne po meni, od akademika kakav je Slobodan Novak, vidjeti “Protimbe”, šesta knjiga, gdje sam, navodno, “uvrjeda za Gospoda” i od niske pogrde pokojnog Branimira Donata u “Vjesniku” do bolesnika na fejsbuku kakvi su Gavrilović i Grakalić. Ne, u takvu se Hrvatsku ne vraćam, ne letim iznad kukavičjeg gnijezda.

Ako je nešto u Vašem javnom djelovanju bilo konstanta, koju uostalom nikad niste skrivali, to je bila uvjerena pripadnost ljevici. Zašto ste, promatrano iz te perspektive, izabrali odlazak, umjesto aktivnog unutarnjeg otpora protiv Tuđmanove politike, čime biste se naslonili na tradiciju revolucionarne ljevice?

Pa pokušavao sam ponešto učiniti tih godina upravo na tragu te “revolucionarne ljevice”, ali nije išlo. Možda nije zgorega podsjetiti da sam bio jedan od osnivača Socijalističke partije Hrvatske, a što sam govorio može se vidjeti u mojoj knjizi “O čemu razmišlja mrtvac”. Uostalom, u to vrijeme ako i jesam eventualno bio glavni neprijatelj desnice, svakako nisam bio glavni čovjek hrvatske ljevice. To je nesumnjivo bio Stipe Šuvar. Nažalost ni Šuvar nije bio mnogo bolje sreće. Zar nije njegova Socijalistička radnička partija Hrvatske na izborima dobila svega 18 000 glasova? Zar nije na njega pokušan i atentat? Zar se njemu išta loše moglo pripisati? Zar nije učinio za stvar hrvatske kulture i školstva više nego ijedan od njegovih preteča i nasljednika? Zar nije bio “dobar Hrvat”, koji nije otišao u Beograd? Svejedno mu ništa nije pomoglo. Mase su, opijene Tuđmanom i Kaptolom, glasale protiv “revolucionarne ljevice” te tu hrvatsku novovjeku sramotu nipošto ne treba zaboraviti.

Mislite li da je beogradska atmosfera ranih devedesetih godina bila išta manje nacionalistička u odnosu na zagrebačku?

Ponekad i ponegdje se te “paralele” mogu povlačiti, a ponekad i ponegdje baš i ne. U ovom slučaju je to dosta teško ocijeniti budući da tada u Beogradu po mom mišljenju i iskustvu još nisu preovlađivale otvorene, odnosno ogoljene i drastične separatističke parole i trendovi do čega je došlo kasnije. To se najbolje moglo vidjeti na primjeru izmjene naziva ulica i trgova. U Zagrebu se ime Trga žrtava fašizma ukinulo dobre dvije godine, ako ne i više, prije nego što su svoje ulice u Beogradu na osnovu slične nacionalističke platforme kojoj sam se također tih godina suprotstavljao izgubili Adžija, Lola, Rozman, Pavle Pap i drugovi. U Zagrebu je to obavila Hrvatska demokratska zajednica, a u Beogradu nažalost Demokratska stranka. Prošlost je definitivno pobijedila i iz tog bunara zadugo nećemo izaći jer se sa dna, na kojemu smo, nikakva svjetlost ne ukazuje i ne nazire.

U hrvatskoj javnosti, naravno onoj politički upućenoj, vlada jedna ukorijenjena percepcija o Vama kao o čovjeku, koji je aktivno podupirao Miloševićevu politiku početkom rata. Da li je to točno i koji su bili Vaši razlozi za to?

Poučen poraznim iskustvom svog bavljenja politikom u Hrvatskoj, čvrsto sam bio odlučio da se po prelasku u Srbiju tim poslom više ne bavim i u toj sam odluci izdržao evo kroz sve ovo vrijeme, a ne jednom sam javno kazao kako u najmanju ruku nije pristojno miješati se domaćinu u posao u njegovoj kući. Upravo to me je, uostalom, na neki način i održalo u životu. Da sam se u Srbiji u bilo kom vidu i u bilo kojem trenutku politički angažirao, tj. da sam pristupio nekoj stranci, partiji ili pokretu, automatski bih se opredijelio protiv neke druge, treće ili četvrte, a mene ovdje nisu prihvatile stranke već sredina, mnoge meni naklonjene osobe. Jedino na šta sam pristao jest angažman u Društvu za istinu o NOB-u i Jugoslaviji jer mislim da na taj način nastavljam zavjet svojih roditelja. No ovdje bih ubacio jednu kratku digresiju. Ako i zanemarimo neshvatljivu potrebu , tako vidljivu u hrvatskoj javnosti da u svakom trenutku viri preko ograde u srpsko dvorište, još manje je jasno kako isti znatiželjnici ne vide da ovdje u Srbiji čak ni tada, “ranih devedesetih”, nije postojao samo Milošević, nego da su tada ovdje živjeli i djelovali i Dragiša – Buca Pavlović, Bogdan Bogdanović, Radomir – Rade Konstantinović, Ivan Stambolić, Ivan Đurić, Miloš Minić i bezbrojni drugi hrabri i čestiti ljudi, koji se nikako ne mogu povezati sa SPS-om. A što se Slobodana Miloševića lično tiče, istina je da smo se jednom sreli, na Vukovom saboru u Tršiću 1988. godine, kad smo Desanka Maksimović, Oskar Davičo i ja bili gosti manifestacije, a on neka vrsta domaćina. Tad smo se rukovali i više se nismo vidjeli u životu.

Mislite li da je činjenica kako Jugoslavenska narodna armija granatira i ubija vlastite građane i gradove, poput Vukovara, Sarajeva, Mostara i Dubrovnika duboko porazila ljude sa istinskim jugoslavenskim osjećajem, u tim gradovima, a i na cijelom jugoslavenskom prostoru?

To je nesumnjivo tako bilo i samo budala može osporiti notorno. Uostalom, Perišićeva granata u Mostaru je oštetila i grob mog oca Mate na groblju “Masline”, ali ta čitava tragična i žalosna priča ne počinje tada, nego znatno, znatno ranije. Ne pada mi na pamet da branim silne gluposti i zločine koje je JNA svjesno i nesvjesno počinila, izgubljena podjednako u svojoj doktrini i u svojoj praksi, ali bih svejedno upitao gdje su bili ti silni razočarani a projugoslavenski orjentirani građani kad su se tri godine ranije po Zagrebu počele pojavljivati huškačke parole protiv Srba? Sjećamo li se možda onog vojnika, Makedonca, koga je na tenku na rivi golim rukama davio jedan zabrinuti splitski građanin u času dok Armija još nije bila ispalila ni metka ni granate? Pitomci su sa splitske rive letjeli u more, koliko se sjećam, još 1985. godine!

Kako tumačite impotentnost hrvatske ljevice i uopće politiku Ivice Račana, koja je malo toga napravila da se prvo suprotstavi, a zatim i razgradi nacionalističku politiku Franje Tuđmana?

Predložio bih da se kao ilustracija držanja i uloge cjelokupne te, Račanove, “ljevice” upotrebi slučaj Zdravka Tomca jer takav primjer nije zabilježen u novijoj evropskoj povijesti. Sa dotičnom personom ja sam, naime, imao ne malih problema još dok je radio u kabinetu Jakova Blaževića, ali je njegov potonji dolazak na mjesto potpredsjednika SDP-a ipak senzacija, do danas neodgonetnuta, ravna Letičinom mjestu Tuđmanovog savjetnika, njegove dvorske lude. Ali, rekao bih,da je mnogo veći problem ono mnoštvo, koje je u jednom vremenu za takvu politiku glasalo. Takvi su nesretnici podržavali ubojice porodice Zec, Loru i Pakračku poljanu, mučilišta u Gospiću i Sisku, Paulin Dvor, Velesajam i sva druga strašna mjesta. Nedostatak spoznaje o sebi i nedostatak bilo kakvog stida jest taj prtljag i bagaža, koje će ova generacija “hrvatskih ljudi” ostaviti svom potomstvu, a ljevica se u tom užasu, takva kakva je bila (sa Domitrovićima, Sardelićima, Ivaniševićima itd), ne samo da nije snašla već je često i sudjelovala u katastrofi.

S obzirom da ste bili jedan od uglednijih članova Partije te da ste i sami sudjelovali u unutarpartijskim procesima u desetljećima prije rata, kako objašnjavate takav povijesni i politički poraz nakon 45 – godišnje vladavine?

Ovo je vrlo dobro pitanje na koje uopće nije lako odgovoriti jer čovjek ne zna otkud bi počeo. Znamo kako je sve završilo, a ne znamo kako je počelo i ne vjerujem da će našem neznanju pomoći ni otvaranje mogućih arhiva. No ako nam već ne može pomoći historiografija, može realnost. Ne treba, naime, nikako zaboraviti da je za vrijeme Tuđmana postojala i djelovala Lora, a ne može se poreći strašna i sramotna činjenica da je Lora najveća neizbrisiva mrlja na sveukupnoj historiji grada pod Marjanom. Često se nađe pero da me priupita zašto se podjednako ne pozabavim sličnim strahotama sa srpske strane, a ja kažem tom percetu da sam i to činio u mjeri u kojoj je to s moje strane bilo pristojno, ali da je svakako najlogičnije da svako mete ispred svoje kuće, a moja je kuća dična Dalmacija u kojoj sam rođen. Vis i Opuzen u čijim se matičnim knjigama moje ime vodi. Kako je, dakle, došlo do toga da taj Split, Split Bajamontija i Smodlake, Tina Ujevića, Ivana Rendića, Ivice Kukoča, Baje Jurjevića, Jure Pločara, Živka Jeličića, Silvija Bombardelija, Miljenka Smoje, Srđana Vrcana, Bernarda Vukasa, Vladimira Beare, Veljka Rogošića i tolikih drugih velikana postane leglo najcrnje ustašije, biskupa Barišića i suca Lozine? A kad smo već kod Barišića, prije njega Franića, a nije drugojačije ni u slučaju Bogovića, Srakića, Jezerinca i družine, zar je moguće da nadležni biskup ne zna što se pod njegovim nosom događalo u Lori ili na Velebitu itd? Pa biskup zna, dojave mu, i kad muha prdne, a nekmoli kad mjesecima urla sprženi, sažeženi sužanj, zarobljenik u vojnom kazamatu! Ali kako da čemerni Lozina sudi svojim biskupima? Ne znam kako da odgovorim na jezivo pitanje o preobrazbi Splita i Dalmacije općenito No, možda se najkraći odgovor na Vaše pitanje krije u postupnom napuštanju, od strane rukovodstva SKH, partizanske linije i tradicije i postupnog prelaska na pozicije neke vrste socijaldemokracije, potpuno nemoćne da se nosi s nacionalizmom.

Budući da Vam je dobar dio obitelji stradao u ustaškim logorima, kako se odnosite prema činjenici svojevrsne rehabilitacije ustaške države u Hrvatskoj devedesetih godina, posebno u svjetlu činjenice da je predsjednik te zemlje bio partizan i Titov general?

U usporedbi sa nevjerojatnim gubicima moje majke, moja je sudbina neusporedivo lakša, ali to ne znači da ne zapažam ono što ide ka rehabilitaciji Hitlerove ideologije i prakse. Teško da ću, recimo, zaboraviti onu Glavaševu dreku kad je pri razmjeni zarobljenika devedesetih tjerao oslobođene da se izjasne kao ustaše. Da je u tome uloga Tuđmana od presudne važnosti nije uopće sporno, ali mene mnogo više čudi da to pronicljivi Krleža nije na vrijeme uočio, u danima i noćima kad je sa Ksaverijem (Tuđmanov nadimak) šahirao na Gvozdu. Doduše, Tuđman je bio nevjerojatno lukav čovjek, što je davno zapazio Pero Morača, ali nažalost u Hrvatskoj jedino Anka Berus, pa se ni Krleži to ne treba zamjerati. Uostalom, kako starost napreduje čovjek je sve manje imun na laskanje, a general, vojni kadrovik, je i u tom pogledu bio velemajstor. Kako ovo, međutim, ne bi ostalo prazno slovo evo nepoznate ilustracije. Kad sam devedesetih radio na knjizi o njegovim glasovitim “Bespućima povijesne zbiljnosti” zapazio sam između ostalog i mjesto gdje on govori kako je Aleksandar Ranković spriječio preko Krajačića njegov izbor u Akademiju, iako je, navodno, na inicijalnom glasanju akademijinog razreda bio jednoglasno izabran. Moj nekadašnji profesor na ekonomskom fakultetu u Zagrebu akademik Jakov Sirotković bio je u vrijeme kad sam radio na tom rukopisu posljednji još živi član tog akademijinog tijela, koje je navodno jednoglasno podržalo njegov izbor. Zamolio sam ga da mi nešto više kaže o tom izboru, a Jakica se blago nasmijao rekavši da u Tuđmanovim riječima ima trunka istine jer da je zaista tada bio dobio “jedan glas”, koji mu je udijelio njegov mentor iz skandala sa zadarskim doktoratom Vasa Bogdanov. U Tuđmanovoj interpretaciji se naravno taj “jedan glas” pretvorio u jednoglasni izbor, ali se storija ni tu ne okončava jer sam nakon toga zamolio svog tadašnjeg znanca i prijatelja, a sadašnjeg akademika Petra Strčića, upravo postavljenog na mjesto šefa akademijinog arhiva, da potraži zapisnik sa te sjednice odbora na kojoj je vršen taj nesvakidašnji izbor, ali je pošteni Strčić na svoje veliko čuđenje našao da je u sto i dvadeset godina dugoj tadašnjoj historiji akademije netragom nestao taj jedan jedini zapisnik.

Široj javnosti je nepoznata činjenica da ste vi zapravo Mostarac. Dolazite li u svoj grad i što mislite o njemu danas, nakon svega?

Povremeno dolazim, bio sam i sad za Novu godinu jer se upravo navršilo pedeset godina od prerane očeve smrti pa se čitava porodica okupila na groblju. Međutim, u Mostaru se mnogo toga posve izmijenilo tako da fragmente svoje mladosti tek tu i tamo prepoznajem. Andrić je na jednom mjestu kazao kako ga u Mostaru fascinira svjetlost, dok je u mom slučaju to godinama bio miris, miris mnogobrojnih bašči, zelenila i vode. Možda je u neku ruku Radobolja bila važnija od Neretve, ali sad su bašče uglavnom nestale i primitivni je prvobitni kapitalizam uništio pluća grada. Sad tamo više ništa ne miriše, a i mnogi su moji znanci već pomrli tako da onu glupu križinu na Humu ne mogu razumjeti drukčije do kao neku žalosnu karikaturu što kao zlokobna ptičurina natkriljuje moje uspomene. Ne znam koje je govno tu skalameriju gore podiglo i postavilo da ruži i ono malo ljepote što je još tamo preostalo. Pripadam Mostaru Alekse Šantića, Avde Huma i Ilije Jakovljevića, a škutorija me nikad nije zanimala

Čime objašnjavate onako ratno djelovanje Vašeg nekadašnjeg prijatelja Slobodana Praljka u Mostaru?

Neka se pitanja i problemi teško mogu valjano objasniti u jednom razgovoru za novine, a napose kad je riječ o temi tako složenoj kao što je ova. No bilo kako bilo, groblja su po mostarskim parkovima prepuna nekih mladih imena i to je najvažnija činjenica, dok je sve ostalo stvar ovog svijeta. Negdje sam već kazao kako današnja evropska civilizacija ima dva toponima koji će odrediti njenu sudbinu. To su Lampeduza i Mostar. Lampeduza je, kao metafora, ono malo kopno, otočić, na koje se svake noći iskrca poneki afrički ili azijski Odisej na svom bijegu iz bijede u zamišljeno carstvo izobilja. Mostar je s druge strane tačka u kojoj se susreću i prožimaju tri velike evropske religije (islam, katoličanstvo i pravoslavlje) te mira i suživota u Evropi ne može biti dok se red i sklad ne postignu najprvo tamo gdje tog reda i sklada danas ima najmanje, tj. u Mostaru. Zar bilo koji pametnjaković može pomisliti da će ovakvo postojeće stanje potrajati do sudnjega dana? Barbarogeniji doduše svako malo pomisle kako su upravo oni zaduženi i ovlašteni da uređuju historiju, ali oni i jesu barbarogeniji stoga što nisu geniji. Loše kopije se oduvijek ukrcavaju među originale, kako u muzejima tako i u životu. Što se tiče Praljka i naših odnosa i oni su stariji od nas. Naime, njegovi roditelji Filomena i Mirko su bili prijatelji mojih roditelja još iz Drugog svjetskog rata. Danas djeluje gotovo nestvarno, ali je upravo Mirko Praljak, kao žandarm, po nalogu Partije, onako golem i naoružan sprovodio 1941. godine mog oca iz dubrovačkog u mostarski zatvor i uspio da se othrva ustašiji u Šurmancima, skupini ubojica koja je na svaki način htjela da zarobljenog partizana odvede nad jamu. Jasno je da mene ne bi bilo da se tada tako nije dogodilo, a sve ostalo neka ostane dio naše privatnosti.

U kulturnoj javnosti ste ostali poznati po svojim žestokim polemikama na razne teme, pri čemu su Vas mnogi optuživali za staljinističke metode progona dok ste djelovali u “Oku”. Kako ocjenjujete to razdoblje i držite li takva razmišljanja opravdanim?

Pa ako se i u jednom listu godinama njegovala polemika, bilo je to u “Oku”, a polemika svakako nije monološka već isključivo dijaloška forma. Sjećam se jedne svoje svađe s Danilom Kišom, koji mi je zamjerio što sam objavio tekst onog Pižona Golubovića protiv njegove knjige, a ja sam ga upitao otkad tako prononsirani demokrati predlažu zabranu bilo čijeg teksta. Koristim priliku da mlađi svijet našeg jezika upoznam sa fragmentima jednog već davnog dopisa, koji će unekoliko objasniti pravu pozadinu ovog odnosa o kojemu vaše pitanje govori. Naime, uskoro će se navršiti punih 35 godina otkako je tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uputio hrvatskoj vladi, tj. njenoj “Komisiji za vjerske poslove”, jedno pismo iz kojeg ću citirati kraći ulomak. Dakle vrhovni poglavar takozvane Crkve u Hrvata piše još daleke 1980. godine slijedeće: “Još veći napad na Društvo sv. Ćirila i Metoda objavljen je u “OKU” dne 24. siječnja 1980. gdje je izašao članak glavnog urednika Gorana Babića pod naslovom “Falanga u ime oca i sina i duha svetoga”. Taj članak već je samim naslovom teška uvreda katoličkog uvjerenja. K tome je članak pun uvreda, netočnosti, zlonamjernih insinuacija, gdje se “sveto i književno društvo” sv. Ćirila i Metoda te revija “Marulić” i suradnici Društva proglašuju “društvancem od zla oca i gore matere”, gdje se krivo “dešifriraju” neki pseudonimi, neki pasusi tumače sasvim denuncijantski u smislu nacionalne mržnje i netrpeljivosti, a o suradnicima se na kraju članka kaže (str. 5) doslovno: ’Ova družba vrlo pažljivo prati i analizira zbivanja u našem kulturnom životu, i ako već nije sposobna za neki kreativni posao ili čin, za izricanje smrtnih presuda se polako priprema. Sad, dok je vrijeme, može se, mislim, na to ukazati’. Što to zapravo znači? Čitavo Društvo i njegovi članovi unaprijed se proglašuju – i to paušalno bez trunka odgovornosti – budućim koljačima.

I to piše isti onaj Goran Babić koji je još nedavno pisao, sasvim neobjektivno i nepošteno, o “koljaštvu” časnih sestara u Jastrebarskom za vrijeme drugog svjetskog rata. Ni pola brige, da taj Goran Babić ne zauzima vidno mjesto ne samo u “Oku”, časopisu za kulturu, nego i na ljestvici postojećih društvenih institucija.” Osam godina nakon Kuharićevog pisma tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, pokojni Stanko Stojčević 1.8.1988. godine šalje svoje pismo adresirano na petnaestak tad relevantnih imena u Hrvatskoj i u tom svom pismu između ostalog kaže: “Već skoro dvije godine dana tražim da se na odgovarajući način i primjereno iznađe rješenje uposlenja druga Gorana Babića i njegove supruge….. U nekoliko navrata usmeno sam obaviješten da je za to nađeno adekvatno rješenje. Ne ulazeći u uzroke, ali je činjenica da to rješenje nije nađeno.” Šta današnjem čitaocu kazuju ova dva pisma? Ništa drugo do da je i prije Tuđmana praktičnu vlast u Zagrebu i okolo njega u svojim šakama čvrsto držao Kaptol, ali da to toliki naivni, poškropljeni svetom vodicom, nisu vidjeli ni tada kao što ne vide ni sada. Svatko od nas može imati o sebi najbolje mišljenje i smatrati da je njegov doprinos u borbi protiv neprijateljske ideologije ne znam kako velik i značajan, ali jedino desnica zna otkud joj prijeti opasnost. A kao što se iz Kuharićevih riječi vidi, on, neosporno sve do smrti glavni čovjek desnice u Hrvata, kao svog stvarnog protivnika označava ovo moje neznatno ime, dok tolike nabijeđene ljevičare ne spominje ni tada ni ikada.

Vaš sumještanin Predrag Matvejević davno je opisao kako se u emigraciji osjećao “između azila i egzila”. Kako se Vi osjećate u Beogradu?

Često neki pitaju zašto sam od svih mjesta na svijetu tada izabrao baš Beograd da se u njemu sklonim. Moja rusa glava je tih godina bila u ozbiljnoj opasnosti, koja sve do danas nije nestala pa stoga i ne prelazim hrvatsku granicu, iako u ovim godinama zaista ne predstavljam nikakav remetilački faktor. Na kraju se kao jedino spasonosno mjesto na planeti ukazao Beograd u kojem, jedinom, tadašnji Tuđmanovi kadrovi nadležni za ubijanje nisu imali pogodno tlo.

Držite li da sve zemlje i društva nekadanje Jugoslavije čine jedinstven kulturni prostor i ako je tome tako koja je konceptualna razlika živjeti primjerice u Beogradu, a ne u Ljubljani, Zagrebu, Splitu ili Sarajevu?

Možemo se beskrajno natezati o pitanjima o kojima su naši stari prije stotinjak i više godina vodili mnogo ozbiljnije razgovore, ali ćemo za zapadnjake opet i uvijek biti tek divlji balkanski morlaci. Ja naravno o nama, svima zajedno, tako ne mislim, ali vidim da se ta građevina definitivno rasturila i da od jedinstva do daljnjega nema ništa. A inače, posve je jasno da mi u bivšoj Jugoslaviji, uz određene razlike i pomjeranja, uistinu predstavljamo taj “jedinstveni kulturni prostor”. Doduše, sve se manje poznajemo, smanjujemo se, sve se više usitnjavamo i drobimo i kroz neko vrijeme od bilo čega krupnog, velikog i značajnog ovdje neće ostati ništa. Uostalom, jasno je da je do toga doveo rat, pa je jedino logično da se danas pitamo o tome kome je taj rat donio korist. U ovim ratnim užasima, tj. po njihovom okončanju, u punom su sjaju zasjale sve naše crkve. U novouspostavljenom balkanskom ambijentu danas se masovno grade isključivo tornji katoličkih katedrala, minareti džamija i kupole manastirske. Ne postoji društvena institucija iz koje ne viri neki pop, mantija i hostija tako da smo se svi zajedno vratili za najmanje jedno stoljeće unatrag te se o ovim novim državama (državicama) više ne može govoriti kao o sekularnim društvima. Ima, naravno, među crkvenim ljudima sjajnih pojedinaca, poštenih i samoprijegornih ljudi, ima skromne i čestite čeljadi te mnogo izuzetno obrazovanih pojedinaca, ali ima i ratnih zločinaca. Zar bi Norac i Orešković ubijali ljude, uglavnom Srbe, po Velebitu, da su recimo računali na reakciju dobričine Mile Bogovića? Ovih dana će navodno novi Papa, ako ga u međuvremenu ne ubiju, poslati ličkog biskupa u mirovinu, ali to neće povratiti u život onog Đorđa Kalanja koga je predsjednik Hrvatskog sabora smijenio sa položaja tužioca u Gospiću jer ovaj desetak dana nije dolazio na posao. A nesretnik nije dolazio jer je mrtav i spaljen ležao na padini Velebita…

Za proteklih nešto više od dvadeset godina izdali ste cijeli niz knjiga, od pjesničkih, preko esejističkih do historiografskih i izrazito političkih. Jeste li nakon svega zadovoljni svojim životom u tom razdoblju i biste li opet napravili isti izbor?

Koristim priliku da kažem nešto više o Beogradu i mom ovdašnjem životu. Kao prvo, u posljednjih gotovo hiljadu godina sva je hrvatska politika i sudbina nužno obilježena srpskim faktorom jer je to, uostalom, i logično budući da nas sve veže, a ništa, osim crkava, ne razdvaja. S tom činjenicom su baratala i računala sva velika hrvatska imena tako da to nije nikakva novotarija ili izum ovoga trenutka, nego konstanta prisutna na različite načine u svim prohujalim vijekovima. Čak bi se moglo reći kako se i cijela hrvatska povijest može podijeliti upravo tom razdjelnicom, tj. srpsko-hrvatskim odnosom. Jedni su, dakle, bili protiv hrvatsko-srpskog jedinstva i prijateljstva, a drugi su se zalagali upravo za jačanje i razvijanje tih veza. Među ovim potonjim nesumnjivo je najznačajniji Josip Broz Tito, najveća ličnost ovog podneblja, a uz njega bi se dala nabrojati golema niska odličnih pojedinaca čije opredjeljenja nikakva sadašnja praksa ne može pobiti. Ja sam, dakle, samo jedan od neznatnih baštinika takve ideje, koja trenutno nije dominantna ni validna što ne znači da jednog dana možda ponovo neće biti. Kao takvog, mnogi Srbi su me prihvatili kao svog druga, sina i brata te se tako kroz sve ovo vrijeme prema meni i drže, a ja opet nastojim da im se ne petljam u domaćinstvo, a naročito da im ne solim pamet u njihovoj rođenoj kući jer to u krajnjoj liniji nije ni pristojno. Moja najmlađa kćer je ovdje rođena, ovdje ću ja biti sahranjen, ovo je moja zemlja. Bio sam među njima i kad im je bilo najteže, kad ih je bombardirala američka neman. Onog dana 1999. godine kad je prva bomba pala na Srbiju, u kojoj su u toj “humanoj” intervenciji ubijene hiljade civila, ja sam izjavio da me se, kad je već smrt za mnom stigla, od tog časa ima smatrati srpskim piscem. Ne, ni u jednom trenu se nisam pokajao i kad bih ponovno živio ponovno bih isto učinio. Ne treba zaboraviti ni to da u nekim jamama u Jajincima na periferiji Beograda, pod Avalom, počivaju ostaci moje bake i djeda, majčinih roditelja, predratnih stanovnika Beograda čija negdašnja kuća u Kursulinoj 26, kod Kalinića pijace, više ne postoji.

*

Kraća verzija ovog intervjua objavljena u Jutarnjem listu, a cjelovita na portalu Autograf

Ležala je u bolničkom krevetu i čekala da umre. Oni koji su joj bili najbliži, oni koje je voljela i koji su voljeli nju, izmjenjivali su se kraj uzglavlja šapućući riječi sapete strahom, prožete ljubavlju i nježnošću. Riječi naoko svakodnevne, neprikladne, riječi što su se sudarale sa zidovima bolničke sobe i samo na trenutke dopirale do njene drogirane svijesti. Proživjela je trideset i sedam godina u ovome svijetu, završila škole i fakultet, voljela, rodila kćer i radila posao u kojem je uživala. A sada je ležala pod hladnim neonskim svjetlom, osluškujući kako se svijet i dalje kreće, kao kazaljka na bolničkom satu, kao sjena kazaljke, kao vrijeme.

Jednog siječanjskog jutra, dok su vani lepršale sitne snježne pahulje, doktor joj je Brozović rekao kako pomoći više nema. Povećao je dozu morfija i šapnuo na uho kako je došlo vrijeme da se oprosti od voljenih, da se oprosti od svijeta.

Nositi smrt u sebi, a smijati se jutru, šali ili smijeha radi – to je čovjek. Intuicija po kojoj je svemir odraz naše svijesti a sveopća je povijest u svakom čovjeku te nestaje njegovom smrću, odjednom je ispunjavala svaki lucidan trenutak. Ljudska svijest klizi kroz život dodirujući sne kao voda dno čamca. Smrt putuje kroz tminu utroba uzavrelim krvotokom, diše u nama i svakim smo joj dahom bliži.

Razmišljala je o svemu što ostavlja neostvareno i neizrečeno, pokušavala zamisliti odsustvo bola i tišinu, a na trenutke je tražeći u sebi znakove smrti što se približava, proklinjala gene i nasumičnost nestanka.

Nestalo je nade, doktori su digli ruke, i sve što joj je preostalo bili su ljudi koje je voljela i koji su s njom dijelili posljednje dane, uzdahe i riječi što su pronalazile put kroz stupor izazvan snažnim dozama morfija. Doktor Brozović obavijestio je obitelj kako ga je pobijedila smrt. Preostalo je samo da čekaju kada će zašumjeti valovi Stiksa, a težina će joj novčića po posljednji put sklopiti oči.

Gledala je svoje voljene osjećajući kako uzdah po uzdah, zrnce po zrnce, atom za atomom njeno biće šušteći klizi niz usko grlo klepsidre tamo gdje svjetlo više ne dopire. Sjetila se Epikurovih riječi: “Dok postojim, smrti nema. A kad dođe, mene više neće biti.”

U trenutku kada je umrla uz nju su bili mama, muž i sestra. Često su kasnije pričali kako se odjednom uspravila u krevetu, nasmiješila se, nježno ih pogledala i šapnula: “Tko zna što je u ovome dobro?”. Zatim se naslonila na znojem promočene jastuke, uzdahnula i zatvorila oči.

Želim vjerovati kako je u nevidljivom trenutku rasprsnuća svijesti začula smijeh onih koje voli.

Bilo bi s moje strane suptilnije kad ne bih narušavao jedno od malobrojnih bogosluženja što su nam još ostala. Ma koliko da smo posumnjali u gotovo sve, još i danas negujemo kult Poezije i Pesnikâ, i to je valjda jedino Božanstvo koje se ne stidimo da obožavamo s velikom pompom, sa dubokim klanjanjem, visokoparnim glasom… Ah, ah, Šeli! Ah, ah, Slovacki! Ah, Pesnikova reč, Pesnikova misija i Pesnikova duša! A ipak treba da se bacim na te molitve i da po meri svojih mogućnosti pokvarim taj ritual u ime… prosto u ime elementarnog besa kakav u nama budi svaka greška stila, svaka laž, svako bekstvo od stvarnosti. A pošto se spremam za borbu protiv oblasti posebno uzdignute, gotovo do neba, moram da se čuvam da i sam ne uzletim kao balon i da ne izgubim čvrsto tle pod nogama.

Teza ovog ogleda: da gotovo niko ne voli pesme i da je svet stihovane poezije fiktivan i krivotvoren učiniće se, pretpostavljam, isto tako smela koliko i neozbiljna. A ipak evo ja ustajem pred vama i izjavljujem da se meni pesme uopšte ne dopadaju i da me čak gnjave. Reći ćete da sam možda bedni ignorant? Ali ja radim u umetnosti odavno i njen jezik mi nije tako potpuno tuđ. I uz to ne možete protiv mene upotrebiti vaš omiljeni dokaz tvrdeći da nemam pesničke osetljivosti, jer je ja baš imam i to u velikoj meri – a kad mi se poezija ne otkriva u pesmama, nego pomešana sa drugim prozaičnim elementima, na primer u Šekspirovim dramama, u prozi Dostojevskog i Paskala, ili prosto prilikom običnog sunčevog zalaska, ja treperim kao i drugi smrtnici. Pa zašto me onda gnjavi i muči taj farmaceutski ekstrakt zvani „čista poezija“, a naročito kad se pojavljuje u stihovanoj formi? Zašto ne mogu da podnesem taj monotoni pev, neprekidno uzvišen, zašto me uspavljuju ritam i rima, zašto mi se jezik pesnika čini nejnezanimljivijim od svih mogućih jezika, zašto je ta Lepota tako malo privlačna i zašto ne znam nošta gore, ništa smešnije no što je način na koji Pesnici govore o sebi i o svojoj Poeziji?

Ali bio bih možda sklon da priznam neku svoju specijalnu defektnost u tom pogledu… da nije jednog ogleda… jednog naučnog ogleda… Prokleti, u umetnosti, Bekon! Savetujem vam da se nikad ne trudite da vršite oglede na terenu umetnosti, jer ta oblast to ne podnosi – a sve deklamacije sa temom umetnosti mogu da ostanu samo pod uslovom da niko ne bude toliko indiskretan pa da zagleda koliko se one poklapaju sa stavrnošću. Lepih stvari bismo, na primer, saznali kad bismo počeli da ispitujemo koliko lice koje se ushićuje Bahom može uopšte da se ushićuje Bahom, to jest koliko je uopšte sposobno da uhvati nešto od muzike i Baha. Zar mi se nije dogodilo (pored toga što nisam kadar da odsviram na klaviru čak ni „skoči mačak na banak“) da priredim ne bez uspeha dva koncerta – koncerta koji su počivali na tome što sam počeo da bubnjam po instrumentu bez glave i repa, obezbedivši pre toga aplauz od nekoliko znalaca, kojima sam poverio intrigu i najavivši da ću svirati modernu muziku? Kakva šteta što se oni koji o umetnosti raspravljaju nadahnutim Valerijevim načinom ne spuštaju do takvih konfrontacija. Onaj ko se te strane prilazi našoj estetičkoj misli s lakoćom može otkriti da je ovo carstvo prividne zrelosti zapravo najnedozrelije dvorište čovečanstva gde vlada blef, mistifikacije, snobizam, laž i glupost. I biće dobra gimnastika za naše kruto mišljenje ako se vremena na vreme zamislimo samog Pola Valerija kao sveštenika Nezrelosti, kao bosog popa u kratkim gaćama.

Sproveo sam i sledeće oglede: kombinujući pojedine rečenice ili delove rečenica iz pesama datog pesnika, gradio sam apsurdnu pesmu i čitao je u grupi poštovalaca kao novo delo velikog pesnika – na opšti ushit ovih ljubitelja; ili bih počeo da ih propitujem, veoma svestrano, o jednoj ili drugoj pesmi, i utvrđivao da je „ljubitelji“ nisu čak ni pročitali do kraja. Pa kako onda? Toliko se oduševljavati, a čak i ne pročitati do kraja? Do te mere uživati u „matematičkom savršenstvu“ pesničke reči, a ne zapaziti radikalno pokarabasivanje preciznosti? Tako se nadmudrivati, toliko deklamovati o tim stvarima, naslađivati se nekakvim suptilnostima, nijansama, i istovremeno činiti tako teške, tako elementarne grehe? Naravno, posle svakog od tih ogleda nastajali su veliki protsti i vređanja, a ljubitelji su se kleli svime što im je sveto da nije tako… da u stvari… ali taj se greh odbijao od čvrste stene Ogleda.

Našao sam se dakle pred licem sledeće dileme: hiljade ljudi pišu pesme; stotine hiljada obožavaju tu poeziju; slavni geniji iskazivali su svoje misli u stihovima; od pamtiveka Pesniku ukazuju poštovanje – i naspram te planine od slave dolazim ja sa svojom sumnjom da se pesnička misa obavlja u potpunoj praznini. Oh, kad ne bih umeo da se zbog te situacije zabavljam, sigurno bih bio još više uplašen.

No i pored toga ipak moji ogledi su me potkrepili u duhu i već sam smelije počeoda tražim odgovor na to mučno pitanje: zbog čega mi ne prija čista poezija? Zbog čega? Pa zar nije zbog istih razloga zbog kojih mi ne prija šećer u čistom stanju? Šećer je pogodan za slađenje kafe, ali ne i da ga čovek jede kašikom iz tanjira, kao kašu. U čistoj stihovanoj poeziji zamara prekomernost: prekomernost poezije, prekomernost poetskih reči, prekomernost metafora, prekomernost sublimacije, najzad kondenzacije i očišćenosti od svih antipoetskih elemenata, što pesme čini sličnim hemijskom proizvodu.

Pev je veoma svečan oblik iskaza… Ali, evo, tokom vekova, množe se pevači – koji su, pevajući, primorani da zauzimaju držanje pevača – a to držanje s vremenom postaje sve ukočenije. I jedan pevač podstiče drugoga, jedan drugoga učvršćuje u sve nepopustljivijem samozaboravljanju u pevanju, i evo, oni već ne pevaju za gomilu, već pevaju jedan za drugog; i među njima se, na putu neprestanog rivalstva, stalnog usavršavanja u pevanju, stvara piramida čiji vrh seže do neba i kojoj se mi divimo odozdo, sa zemlje, dižući nosove. Ono što je trebalo da bude trenutni polet proze, postalo je program, sistem, profesija – i danas se biva Pesnik isto kao što se biva inženjer ili lekar. Pesma nam se razrasla do nakaznih razmera i već ne vladamo mi njome, nego ona vlada nama. Pesnici su postali robovi – i mogli bismo pesnika odrediti kao biće koje već ne može da iskazuje sebe, jer mora da iskazuje Pesmu.

A u umetnosti ne može valjda da bude važnijeg zadatka no što je baš taj: iskazivati sebe. Nikad ne treba da gubimo iz vida istinu da se svaki stil, svaki određeni stav formira kroz eliminaciju i da je, u suštini, osiromašenje. Stoga nikad ne treba da dozvolimo da bilo koji stav previše redukuje naše mogućnosti, da nam postaje brnjica na ustima – a ako je reč o stavu tako veštačkom, gotovo pretencioznom, kakav je stav „pevača“, trebalo bi tim više da budemo na oprezu. No mi, još i danas, ako je reč o umetnosti, mnogo više vremena i napora posvećujemo usavršavanju u ovakvom ili onakvom stilu, nego nastojanju da u odnosu prema njima zadržimo unutrašnju suverenost i slobodu, da izgradimo pravi odnos između nas i našeg stava. Činilo bi se da je Forma za nas vrednost sama po sebi, nezavisno od toga koliko nas ona obogaćuje ili osiromašuje. Do samozaborava usavršavamo umetnost, ali se ne uzbuđujemo mnogo pitanjem – do koje mere je ona još sačuvala neku vezu s nama. Negujemo Poeziju, bez obzira što ono što je lepo ne mora po svaku cenu da bude „uglađeno“. Ako, dakle, hoćemo da kultura ne izgubi svaku vezu s ljudskom ličnošću, moramo s vremena na vreme prekinuti naše vredno stvaralaštvo i proveriti da li ono što stvaramo izražava nas same.

Postoje dve međusobno suprotne vrste humanizma: jedan koji bismo mogli nazvati religijskim, trudi se da čoveka baci na kolena pred delom ljudske kulture, prisiljava nas da obožavamo i poštujemo na primer, Muziku, ili Poeziju, ili Državi, ili Božanstvo; ali druga, drskija struja našeg duha trudi se upravo da čoveku vrati njegovu suverenost i nezavisnost u odnosu prema tim Bogovima i Muzama koji su, najzad, njegova, čovekova tvorevina. U ovom poslednjem slučaju, reč „umetnost“ piše se malim slovom i nesumnjivo je da stil koji je kadar da obuhvati obe te tendencije jeste puniji, autentičniji, i da preciznije odražava antinomičnost naše prirode nego stil koji sa slepom krajnošću izražava samo jedan od tih dvaju polova našeg osećanja. No među svim umetnicima psenici su valjda oni koji najusrdnije padaju na kolena – najviše se mole – oni su sveštenici par excellence i ex professo, a Poezija, u tom zahvatu, postaje naprosto bogosluženje. Upravo ta isključivost čini da su stil i stav pesnika tako drastično nedovoljni, tamo ničim nedopunjeni.

Porazgovarajmo još malo o stilu. Rekli smo da umetnik mora da iskazuje sebe. Ali, iskazujući sebe, on mora mnogo voditi računa o tome da njegov način govora bude u skladu s njegovom suštinskom situacijom u svetu, on mora dati ne samo svoj odnos prema svetu, nego i odnos sveta prema sebi. Ako ja, mada sam kukavica, uzimam herojski ton, onda to činim greškom stila. Ali ako se izražavam tako kao da me svi poštuju i vole, dok me u stvari ljudi ne cene niti me vole, ja takođe činim grešku stila. A ako pak hoćemo da budemo načisto s našom suštinskom situacijom u svetu, ne možemo izbegavati konfrontaciju sa stvarnostima drugačijim od naše. Čovek koji se formirao samo u dodiru s ljudima sličnim sebi, koji je proizvod isključivo svoje sredine, imaće tešnji, gori stil od čoveka koji je upoznao razne sredine i ljude. I evo, u pesnicima smeta ne samo ta njihova ničim kompenzirana pobožnost, to njihovo potpuno predavanje Poeziji, nego i njihova nojevska politika u odnosu prema stvarnosti: jer oni se od stvarnosti brane, neće da je vide ni da je priznaju, namerno se navikavaju na stanje ošamućenosti, koje nije njihova snaga, već njihova slabost.

Zar pesnici ne stvaraju za pesnike? Zar ne traže jedino pristalice, to jest ljude iste kao što su i oni sami? Zar te pesme nisu isključivo proizvod jedne tesne grupe? Zar one nisu hermetične? Naravno, ne prebacujem im što su „teški“ – ne zahtevam da pišu „na način svima razumljiv“ niti da stupe pod strehe. To bi bilo jednako zahtevu da se dobrovoljno odreknu najbitnijih vrednosti, kao što su svest, razum, veća osetljivost i dublje znanje o životu i svetu radi spuštanja do prosečnog nivoa – o, ne; nikad se s tim neće pomiriti nijedna umetnost koja sebe poštuje! Onaj ko je razuman, suptilan, uzvišen, i dubok, mora govoriti razumno i suptilno i duboko, a ko je rafinovan mora govoriti rafinovano – jer nadmoćnost postoji i postoji ne zato da bi se ponižavala. Prema tome, nije zlo što savremene pesme nisu dostupne bilo kome, već je zlo što su rođene iz jednostranog, tesnog međusobnog kontakta identičnih svetova, identičnih ljudi. Ta i ja sam autor koji uporno brani svoj nivo – ali istovremeno (spominjem to da mi se ne bi predbacivalo kako negujem onu vrstu pisanja protiv koje se borim), moja dela ni za trenutak ne zaboravljaju da van moga tesnog sveta postoje i drugi svetovi. I ako ne pišem za narod, ipak pišem kao neko ko je od naroda ugrožen, ili od naroda zavisan, ili od naroda stvaran. Takođe mi nikad nije palo na pamet da uzimam pozu „umetnika“, pozu zrelog „pisca“, priznatog stvaraoca, nego istupam baš u ulozi kandidata za umetnika, ja sam onaj koji samo želi da bude zreo – nalazim se u neprestanom i žestokom sukobu sa svim što me koči u razvoju. I moja umetnost formirala se ne u dodiru sa grupom ljudi meni srodnih, nego baš suočena s neprijateljem i u dodiru s neprijateljem.

A pesnici, međutim? Zar pesma jednog pesnika može da preživi ako upadne u ruke ne prijatelja-pesnika, nego u ruke neprijatelja, u ruke nepesnika? Kao svaki drugi iskaz, pesma bi morala da bude tako začeta i tako ostvarena da ne nanese sramotu svom stvaraocu, čak ni onda kad svakome ne bi trebalo da se dopadne. Čak i više, treba da pesme na sramote tvorca čak ni u slučaju da se samome njemu – tvorcu – ne dopadaju. Jer nijedan pesnik nije isključivo pesnik, i u svakom pesniku živi ne-pesnik koji ne peva i ne voli pevanje… a čovjek je nešto šire od pesnika. Ali stil rošen među priznavaocima jedne iste religije umire u dodiru sa gomilom nevernika; nesposoban je da se brani i da se bori; nesposoban je za pravi život; to je stil tesan.

Dozvolite da vam ukažem na sledeću scenu… Zamislimo da u grupi od dvadesetak osoba neko ustane i počne da peva. To pevanje dosađuje većini slušalaca: ali pevač neće toga da bude svestan; ne, on se ponaša kao da ih sve ushićuje; zahteva da svi padnu na kolena pred ovom Lepotom, zahteva apsolutno priznanje za svoju ulogu Poete-proroka; i mada niko njegovom pevanju ne pridaje veću vrednost, on pravi lice kao da njegova reč ima značenje odlučujuće za svet, pun vere u svoju Pesničku Misiju on sipa gromove, on buči, grmi, luduje u praznom; ali, štaviše, on neće da prizna pred ljudima niti pred samim sobom da to pevanje čak i njega samog gnjavi, muči, razdire – jer se on ne izražava slobodno i prirodno, ni neposredno, nego u formi nasleđenoj od drugih pesnika, u formi koja je odavno izgubila dodir s neposrednim ljudskim osećanjima; i tako on ne samo što objavljuje Poeziju, nego se i oduševljava Poezijom; pošto je Poet, on veliča veličinu i važnost Pesnika; ne samo što zahteva da svi drugi padaju pred njim na kolena, nego i sam pred sobom pada na kolena. Zar se ne bi o takvom čoveku moglo reći da je uzeo preveliki teret na svoja pleća? Jer on ne samo što veruje u moć poezije, nego i samoga sebe prisiljava na tu veru, ne samo što žrtvuje sebe drugima, nego i njih prisiljava da taj božanski dar primaju kao pričest. I kako u takvom hermetičnom stanju duha može da nastane nekakva pukotina kroz koju bi prodro život spolja? A nije reč o nekom trećerazrednom pevaču, ne, to se odnosi i na najslavnije, najbolje pesnike.

Kada bi pesnik umeo prema svom pevanju da se odnosi kao prema maniji, ili kao prema obredu, kad bi pevao kao oni koji m o r a j u da pevaju, mada znaju da pevaju u praznom. Kada bi umesto oholog ja Pesnik bio sposoban da izgovori te reči sa stidom, ili sa strahom… ili čak s prezirom… Ali ne! Pesnik mora da obožava Pesnika!

Ova bespomoćnost prema stvarnosti karakteriše, dakle, na razoran način i pesnikov stil, i pesnikov stav. Ali čovjek koji beži od stvarnosti ne nalazi više ni u čem oslonca… postaje igračka stihijskih sila. U onom trenutku kad su pesnici izgubili iz vida konkretno ljudsko biće i kad su pogled uperili u apstraktnu Poeziju, ništa više ih nije moglo zadržati na kosini koja vodi u provaliju apsurda. Sve je počelo da im raste samo po sebi. Metafora, lišena svake uzde, zaintačila se, razbesnela se do te mere da u stihovima danas i nema ničeg drugog sem metafora. Jezik je postao ritualan – one „ruže“, oni „sumraci“, „čežnje“ ili „boli“ koji su nekad imali nekakvu svežinu, postali su zbog zloupotrebe prazan zvuk – a to se odnosi i na modernije „semafore“ ili kojekakve „spirale“. Sužavanje jezika prati sužavanje stila, koje je dovelo dotle da danas pesme nisu ništa drugo do desetak odobrenih „doživljaja“ datih u nametljivim kombinacijama oskudnog jezika. Postepeno, kako je Sužavanje postajalo sve Uže, ničim obuzdavana Lepota postajala je sve Lepša, Dubina sve Dublja, Plemenitost sve Plemenitija, Čistota sve Čistija. Dok se, s jedne strane, pesma lišena kočnice razrasla do granica gigantske poeme (nalik na one prašume, istinski poznate samo nekolicini eksploatatora), s druge strane, počela je da se kondenzuje do već sintetičkih i homeopatskih razmera. Već je počelo prepuštanje nekim pronalascima i eksperimentima, uz grimase strašnog posvećenja u tajnu – i tu dosadnu orgiju, ponavljam, ništa nije u stanju da obuzda. Jer tu više nije reč o stvaranju čoveka za čoveka, već samo o obredu koji se obavlja pred oltarom. A na deset pesama najmanje jedna će biti posvećena veličanju Moći Pesničke Reči ili glorifikovanju Pesnikovog poziva.

Složimo se da ova bolesna stanja nisu svojstvena samo pesnicima. U prozi je taj religiozni stav takođe činio velika pustošenja, i ako uzmemo dela kao što su, na primer, Brohova Vergilijeva smrt, ili Ulis, ili neka Kafkina dela, doživećemo isti taj utisak – da se „izuzetnost“, „veličina“ tih dela ostvaruje u praznini, da ona spadaju u red knjiga za koje svi znaju da su velike… no koje su nam na neki način ipak daleke, nepristupačne i hladne… jer su napisane na kolenima, s mišlju ne o čitaocu, nego o Umetnosti ili o drugoj nekoj apstrakciji. Ta se proza rodila iz istog onog duha koji nadahnjuje pesnike.

Ako se, ostavljajući dela, pozabavimo ličnostima pesnika i malog sveta koji te ličnosti čine zajedno sa svojim poštovaocima i privrženicima, još više će nam postati tesno i zagušljivo. Pesnici ne samo što pišu za pesnike, nego se još uzajamno hvale i uzajamno odaju jedni drugima čast. Taj svet, ili tačnije, taj svetić se ne razlikuje mnogo od drugih hermetičnih, tesnih i specijalizovanih svetova: šahisti smatraju šah za vrhunac ljudskog stvaralaštva, imaju svoju hijerarhiju, govore o Kapablanki sa istom pobožnošću kao pesnici o Malarmeu, i jedan drugoga učvršćuju u osećanju sopstvene važnosti. Ali šahisti nemaju težnje za tako univerzalnom ulogom, i ono što se od bede može oprostiti šahistima, kod pesnika postaje neoprostivo. Usled takvog izdvajanja sve se tu nadima, pa se čak i prosečni pesnici na apokaliptični način naduvavaju, a pusti problemi dobijaju ošamućujuću važnost. Prisetimo se samo makar onih užasnih polemika s temom asonanci, tona kojim se raspravljalo o tom pitanju – činilo se tada da sudbina čovečanstva zavisi od toga da li se može rimovati „mogu“ i „klonuv“. Eto šta se dešava kad kolektivni duh dobije prevagu nad univerzalnim duhom.

Druga, ne manje kompromitujuća činjenica jeste broj pesnika. Pored već spomenutih prekomernosti dolazi još i pekobrojnost pesnika-proroka. Te ultra-demokratske brojke raspinju iznutra aristokratsku i oholu državu – i odista je zabavno kad ih čovjek vidi sve zajedno na nekom kongresu: kakva gomila izuzetnih bića! Ali zar umetnost što svetli u praznom nije idealan teren upravo za one koji su ništa, čija se prazna ličnost sa oduševljenjem iživljava u tim usitnjenim formama? A već odista su smešne sve te kritike, ti člančići, aforizmi, eseji što se pojavljuju u štampi o temi poezije. To vam je pretakanje iz šupljeg u prazno – ali istovremeno to je pretakanje bombastično i već do te mere naivno, do te mere detinjasto, da čovek prosto ne može da veruje kako ljudi koji se bave perom ne osećaju svu smešnost te publicistike. Još ni danas nisu shvatili, ti stilisti, da se o poeziji ne sme pisati u poetskom tonu i da se njihovi listući raspinju od poetskih elukubracija. Takođe je velika smejurija koja prati te recitale, konkurse i manifeste, ali valjda se nad tim ne vredi rasplinjavati.

Mislim da sam manje-više objasnio zbog čega me stihovana poezija ne uzbuđuje. I zašto su se Pesnici koji su se potpuno posvetili Poeziji – i koji su toj instituciji bez ostatka podredili svoja bića zaboravljajući na postojanje konkretnog čoveka i zatvarajući oči pred stvarnošću – našli (već vekovima) u katastrofalnoj situaciji. Uprkos prividnom trijumfu. Uprkos svim pompama i tom ceremonijalu.

Ali moram još da odbijem jedan prigovor.

Samo dobrovoljnom zaslepljenošću može se objasniti nečuveni simplicizam kojim se pesnici (ljudi inače ne glupi niti naivni) brane kad čovek dirne u njihovu umetnost. Mnogi od njih traže spasa u izjavi da pesme pišu radi svoje lične prijatnosti – kao da sveukupno njihovo ponašanje ne opovrgava to tvrđenje. Ima i takvih koji sasvim ozbiljno misle da pišu za narod i da njihove smišljene šarade predstavljaju duhovnu hranu za prostodušne. Svi ipak nepokolebljivo veruju u društveni odjek poezije i teško će moći da shvate kako je moguće napadati ih s te strane. Kazaće: – Kako?! Zar možete da sumnjate? Zar ne vidite gomile koje dolaze na naše recitale? Količinu izdanja koju doživljavaju naše zbirke? Studije, članke, rasprave pisane o nama? Divljenje kojim su okruženi slavni pesnici? Upravo vi nećete da vidite kako stvari stoje…

Šta ću im odgovoriti? Da su sve to – iluzije. Istina je da na recitale dolaze gomile, ali je takođe istina da čak i veoma obrazovan slušalac apsolutno nije kadar da razume pesmu deklamovanu na recitalu. Koliko mi se puta dešavalo da učestvujem na tim beznadežnim sedeljkama na kojima je recitovana pesma za pesmom – a svaka od njih morala bi da bude najmanje triput, s najvećom pažnjom, pročitana da bi se približno dešifrovala njena sadržina. Što se tiče izdanja, znamo da hiljade knjiga biva pokupovano da nikad ne bi bile pročitane. O poeziji pišu, kao što rekosmo, pesnici. A divljenje? Zar konji na trkama ne bude još veće zanimanje – ali čega ima zajedničkog ta sportska žila s kojom pratimo sva rivalstva i sve te ambicije – narodne i ostale – što prate ove trke, s pravim umetničkim uzbuđenjem?

Pa ipak, takav odgovor, mada pravilan, ne bi bio dovoljan. Problem našeg kontakta s umetnošću mnogo je dublji i bitniji. I po mom shvatanju je u najmanju ruku nesumnjivo – da ako uopšte hoćemo nešto od toga da razumemo, moramo potpuno prekinuti s tom previše olakom mišlju da nas „umetnost ushićuje“, i da „uživamo u umetnosti“. Ne, umetnost nas samo do izvesne mere ushićuje, a uživanja koja nam pruža veoma su sumnjiva… I zar može da bude drugačije ako je opštenje s velikom umetnošću mučno, teško opštenje sa zrelim ljudima, šireg dometa i snažnijeg osećanja. Ne uživamo – nego pre nastojimo da uživamo… i ne razumemo… trudimo se da razumemo…

A kako je površna misao zbog koje se ova složena pojava svodi na prostu formulu: umetnost ushićuje zato što je lepa. – Ah, tako mnogo ima snobova… ali ja nisam snob, ja iskreno priznajem ako mi se nešto ne dopada – govori ta prostodušnost i čini joj se da je već sve obavljeno.

Ali tu se jasnu daju osetiti činioci koji nemaju nikakve veze sa estetikom. Zar mislite, kad nas u školi ne bi prisiljavali da se oduševljavamo umetnošću, da bismo u kasnijim godinama imali već toliko spremnog oduševljenja? Zar mislite, kad nam cela naša kulturna organizacija ne bi nametala umetnost – da bismo se za nju toliko zanimali? Zar to nije naša potreba za mitom, za obožavanjem, koja se iživljava u tom našem divljenju, i zar obožavajući više od nas, i same sebe ne uzdižemo? Ali pre svega ta osećanja divljenja, oduševljenja – da li se rađaju iz nas ili „među nama“? Ako se na koncertu razleže burno odobravanje, to uopšte ne znači da je svaki od onih što tapšu tako oduševljen. Jedan bojažljiv pljesak izaziva drugi – uzajamno se podstiču – i na kraju se stvara takva situacija da svako mora u sebi da se prilagodi tom skupnom ludilu. Svi se „ponašaju“ kao da su oduševljeni, iako niko nije „odista“, ber u toj meri, oduševljen.

Bilo bi, znači, greška, naivnost dostojna žaljenja kad bismo od pesama ili od bilo koje druge umetnosti zahtevali da ona bude, eto tako, naprosto, izvor ljudskog uživanja. I ako se, s te tačke gledano, osvrnemo oko sebe po svetu pesnika i njihovih obožavalaca, onda će nam svi njegovi aspurdi i smešnosti izgledati opravdani: jer očevidno tako treba da bude, i sasvim je u prirodi stvari da umetnost, slično kao i oduševljenje koje ona budi, bude pre delo skupnog duha nego neposredna reakcija jedinke.

A ipak – ne. A ipak ni takav zahvat neće uspeti da spase pesnike ni da doda rumenila životu i stvarnosti njihove poezije. Jer ako je stvarnost baš takva, onda je oni, u svakom slučaju, nisu svesni. Za sve njih se dešava naprosto: pevač peva, a slušalac, ushićen, sluša. Sasvim je sigurno da kad bi bili sposobni da priznaju te istine i da iz njih izvuku konsekvencije – morali bi radikalno da promene sam svoj odnos prema pevanju. Budite ipak spokojni: ništa se nikad neće promeniti kod pesnika. I ne prepuštajte se iluzijama da će pred licem onih skupnih sila koje nam iskrivljuju naša individualna osećanja oni pokazati bilo kakvu volju za otpor – ma i samo radi toga da umetnost ne bi bila fikcija i obred, nego pravo opštenje čoveka s čovekom. Ne, ti kaluđeri više vole da se klanjaju!

Kaluđeri! To ne znači da sam protivnik Gospoda Boga ili raznih njegovih redova. Ali čak i religija umire u trenutku kad se pretvara u obred. Previše lako, zaista, prinosimo na te oltare autentičnost i važnost našeg postojanja.

[Vitold Gombrovič, Dnevnik I (1953-1956), preveo Petar Vujičić, Beograd 1985]

Živi Ilija Ladin! – pročitaj ovo na svatri načina, sa svatri naglaska što ih
Blago nama
Nudi akcenatski sustav štokavski:

Žívī Ilija Ladin (uzlazno, kratko, s dužinom na zadnjem vokalu), kao kad se pita:
Što radi Ilija Ladin?
A odgovara: žívī.
Pa, i živi!
Jer, iako je umro, nije umro Ilija Ladin, trajno je živ.
Kako?
Evo kako: kao mogućnost da bude tako živo reinkarniran u pjesmi drugoga – recimo, ove
Pjesnikinje¹ koja ga se sjeća njegovim a opet svojim jezikom, slikama, ritmom, tonom.

Žîvi Ilija Ladin (silazno, dugo), kao kad se pita:
Koji Ilija Ladin?
A odgovara: ne mrtvi, nego žîvi Ilija Ladin
Onaj kojemu i nije suđeno da može umrijeti
Kad je moguće da ga pjesma, tuđa, na ovakav način sklanja
Od smrti.

Žívi, Ilija Ladin! (uzlazno, dugo), kao zapovjedni način
Taj imperativ pjesnikinjina pjesma, sva, saopćava iznutra, neizravno
Ne grubo kao zapovijed, nego nježno i obuhvatno kao ljubav:
Žívi, Ilija Ladin, ne šali se!
Jer ima nas kojima si potreban živ i rječit
Rječit svojim zaumnim, magijskim jezikom, kojim te, evo
Dozivamo!

*

1 Ferida Duraković, Nemoj jesti sam (Iliji Ladinu), pjesma pobjednica natječaja „Grah za Iliju Ladina“ 2011. godine.