Sparina nad Evropom i
sumporno svjetlo.
Rađaonica i tek pokoji krik muškarca
iz gerijatrije u drugom krilu.
Dvadeset i četiri sata trudova,
uz nježne boje A.R.Pencka na prozoru.
Crtežima je platio porod sina Anatola,
kaže ginekolog i onda:
Položaj čelom,
dijete zaglavilo,
drugi izlaz,
konačno kiša i
carski rez.
U Kölnu tog dana u četiri.

Sparina nad Evropom i
sumporno svjetlo.
Klaonica i tek pokoji krik muškarca
i žena u palom gradu.
Dvadeset i četiri sata hodanja i više.
Ne bojte se ništa, želim Vam srećan put,
kaže general i onda:
Kolone,
zaglavljene
bez izlaza i
bez kiše.
I rez.
U Srebrenici tog dana u četiri.

Nema punoljetnosti
u sumpornom svjetlu,
čas pred smrti,
čas pred rođenja
u praznom hodu u Potočare.
Nestalo je vrijeme
i svaka moguća udaljenost u
trenutku pred kišom.
Jer što su tisuću i dvjesto kilometra
i što je osamnaest godina
za dušu djeteta?

Jutros vijest u novinama: banjalučki muftija Edhem ef. Čamdžić sinoć je, uoči početka mjeseca ramazana, proučio prvi ezan s munare obnovljene Ferhadije džamije. “Pozvali smo putem ezana sve prognane Banjalučane da se vrate u lijepu Banju Luku, da dođu da nastave živjeti sa svojim komšijama, da nastave širiti toleranciju, da se druže s Ferhadijom”, kaže muftija, i dodaje kako su se na Muftijskom vijeću dogovorili “da se tokom predavanja koja će se održavati tokom mjeseca ramazana govori o dijalogu, suživotu, toleranciji, da se izbjegne svaka riječ jezika mržnje kako se niko ne bi povrijedio, ne samo uz ramazan, nego i tokom cijelog života”.

Da su mi Ferhadija i cijeli njezin ansambl (sahat-kula, Safi-kadin kamen, niski dućani oko nje, pa malo dalje, u produžetku, tvrđava Kastel i Vrbas pod njom…) dio najintimnijega doživljaja svijeta, koji se može pretvoriti i u jaku bol, prvi put sam osjetio onoga dana ujesen 1969. kada je Banja Luka stradala u potresu, a munara džamije Ferhadije prelomljena po šerefi i survala se na zemlju. Sutradan nakon potresa spustio sam se u Banju Luku i nisam mogao očiju odvojiti od toga prizora. Imao sam i neke zapise o tome, propali su i ne sjećam ih se više, i bolje je tako, nema zapisa koji bi mogao opisati taj osjećaj. Još manje mi je moguće opisati osjećaj kada je, pri prvome dolasku u Banju Luku poslije rata 1996, u me zinula praznina na mjestu Ferhadije i sahat-kule: trivijaliziran prostor bez značenja i veličine.

Tekst Povratak na mjesto nesreće napisao sam 2001. godine, kada je najavljen početak obnavljanja Ferhadije.

(9. srpnja 2013)

Povratak na mjesto nesreće

5. 5. 2001.

U ponedjeljak će se u Banjoj Luci dogoditi nešto neobično: bit će simbolično položen temeljni kamen za obnovljenu džamiju Ferhadiju, na isti onaj datum, 7. svibnja, kada je prije osam godina srušena. Tek će se vidjeti kojom će brzinom teći i s kakvim se sve teškoćama susretati stvarna obnova Ferhadije, no ni sama ceremonija polaganja temeljca nije beznačajan znak, kada se usporedi s dugim i mračnim, olovnim godinama protekloga rata i daytonskoga mira, koje su Banju Luku, nekad čudesni prijelazni grad na samomu geografskom i civilizacijskom spoju dvaju svjetova, deurbanizirale, duboko unazadile i ponizile.

Uporna kampanja zagovornika obnove Ferhadije s jedne, i jak pritisak međunarodne zajednice s druge strane, konačno su primorali političare u Banjoj Luci i u Republici Srpskoj da “spuste fenjer” i izdaju načelnu dozvolu za obnovu džamije-simbola. Prije toga naslušali smo se od tipova koji su se zvali, recimo, Umićević (bivši radikalski predsjednik općine), Lazarević (profesor i političar), Brđanin (SDS-ov prvoborac, a sada stanovnik Haaga) svakakvih zlih gluposti i sramnih cinizama: “Ferhadija je djelo okupatora i ne treba je obnavljati…”, “vjerske objekte treba graditi adekvatno broju vjernika, a u Banjoj Luci nema toliko muslimana da bi im trebao tako veliki objekat…”, “Ferhadiju je podigao Srbin, makar i poturica, pa su je Srbi i srušili…”, a najmekši iskaz glasio je otprilike ovako: “Džamije nije trebalo rušiti, ali kada je to već urađeno, sada ih ne treba obnavljati kakve su bile i gdje su bile; to može samo biti izvor novih konflikata…”

Ferhadija i današnja Banja Luka nastajale su zajedno, u pitomoj ravnici s obje strane Vrbasa, nizvodno od istoimenoga srednjovjekovnog naselja, koje u tursko doba ponese naziv Gornji Šeher. Džamija, koju je u Banjoj Luci za Ferhad-pašu Sokolovića prije više od četiri stoljeća, 1579. godine izgradio po svoj prilici mimar Sinan, jedan od najvećih arhitekata svoje epohe na Istoku, pripadala je klasičnom osmanskom stilu tzv. potkupolnih džamija. Ipak, kako je ustanovio vrsni poznavatelj profesor Džemal Čelić, njezino arhitektonsko rješenje unikatno je u našim krajevima: glavni kvadratični prostor pod kupolom produžuje se u drugi, dodatni prostor pod polukupolom, te u dvije bočne lađe pod jedinstvenim bačvastim polusvodom. Sastavni dio cjelovite izvedbe bila su izvanredna unutarnja rješenja, zajedno s bogatom plastikom tzv. stalaktita i bojenim ornamentalnim dekorom. Cjelinu ansambla upotpunjavala je prekrasna sahat-kula, vjerojatno najstarija u Bosni, šadrvan, te tri turbeta (mauzoleja): Ferhad-pašino, njegovih barjaktara, i legendarni grob Safi-kade, banjalučke verzije motiva Romea i Julije. Na Safi-kadinom kamenu generacijama su nesretno zaljubljene Banjalučanke, bez ikakve limitiranosti vjerom ili kojim drugim pripadanjem, palile svijeće u vrućoj nadi da će im pomoći. Nakon eksplozije u rano jutro 7. svibnja 1993. godine, umjesto svega toga ostala je – gola ledina. (Kamenje od džamije kamionima su nacionalni trudbeniciodvozili u šljunkaru blizu Banje Luke, gdje je potpuno smrvljeno.)

Uz nastanak Ferhadije vezuje se nekoliko zanimljivih povijesnih podataka i legendarnih predaja. Pozadina je dinamično razdoblje 16. vijeka, u kojemu traju neprestani bojevi između bosansko-turskih carskih namjesnika i austrijsko-hrvatskih krajinskih vojskovođa. U jednomu od njih Ferhad-paša je 22. rujna 1575. na rječici Radonji ispod Budačkoga grada u blizini današnjega naselja Tušilović (vojnićki kraj) pobijedio vojsku kapetana Herbarta Auersperga. Nesretnomu kapetanu odsjekao je glavu a sina mu Wolfa Engelberta zarobio, pa i jedno i drugo poslao sultanu u Carigrad. Vjekoslav Klaić, od kojega se nijedan naš historičar nije bolje uživio u ove prilike i o njima ljepše pripovijedao, ovako završava svoj prikaz događaja: “Auerspergovi rođaci mnogo su se poslije trsili da im Turci vrate glavu (dotično, kožu s glave) pokojnoga junaka i da puste na slobodu sina mu Vuka Engelberta. Tek nakon dugih rasprava postigoše oboje, pošto su platili ucjenu od mnogo tisuća talira. S tom otkupninom sagradio je Ferhad-paša prekrasnu džamiju u Banjoj Luci, koja po njemu bi prozvana Ferhadijom.”

Isti događaj bilježi i sarajevski kroničar Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit (1825-1888) u svojemu djelu Tarih-i Bosna, tek nedavno s turskoga prevedenom i objavljenom pod naslovom Povijest Bosne; činjenice se ne razlikuju bitno, tek ponešto ton: “Kako je uzvišenom sultanu Murad-hanu od spomenutog Ferhad-bega došla prva odsječena glava i prvi zarobljenici, sultan je time bio zadovoljan, pa je kao nagradu Vukoja vratio Ferhad-begu. Majka navedenog Vukoja, da bi oslobodila svoga sina, obratila se molbom spomenutom nudeći novaca koliko želi. Ferhad-beg zamislio je da u Banjoj Luci podigne džamiju i ostale dobrotvorne objekte, pa je prvo, kao otkupninu za zarobljenike, uzeo toliko novaca koliko će biti potrebno za troškove gradnje i oslobodio spomenutog Vukoja.”

Antun Hangi, učitelj iz Bjelovara, koji je cijeli radni vijek proveo u Bosni i početkom prošloga stoljeća objavio do danas nenadmašenu etnografsku studiju o životu i običajima bosanskih Muslimana, zabilježio je staru pučku pjesmu u kojoj se opijeva sudbina Auerspergova (“Ošperganova”) sina i gradnja Ferhadije:

Govori joj paša gospodine:
Borom tebi, Ošpergana majko,
Namisti mi veliku kaldrmu,
Od tekije do Novoselije,
Po Šeheru hamame izvodi,
Namisti mi veliku džamiju,
Kao što je tvoja Ruška crkva,
Sahat-kulu napravi mi,
Kao što je zvonik tvoje crkve,
I još uz to tri tovara blaga,
I tri litre bijela bisera,
Pustiću ti Ošpergana sina.

Lijepu varijaciju dedalovsko-ikarske legende o graditeljima Ferhad-pašine džamije čuo je Ivan fra Frano Jukić, rođeni Banjalučanin, i zapisao u svojemu Putovanju po Bosni godine 1843.: “Još bivši djetetom čuo sam pripovijedati, kako su Turci tri neimara, kad su dogotovili džamiju, naumili pogubiti, da ne bi još takvu gdjegod načinili. Ovo pročuvši, neimari naprave sebi krila te tako pobjegnu iz džamije, a nijesu mogli pregorjeti bradavah, koje leteći izvrnu se i odsijeku dvojici krila, te tako padnu mrtvi kraj Vrbasa, gdje im se i sada kazuju grobovi; a treći, ponajmudriji, odbacivši u dobar čas bradvu, spasi se.”

Ferhadija jest primarno muslimanska bogomolja, i jest da su se muslimanski vjernici i vjerski službenici prvenstveno borili i izborili za njezinu obnovu. No, cijelo vrijeme dok je ta borba trajala, moglo se vidjeti i osjetiti kako to uopće nije samo muslimanska borba; kako ta mirna, uporna, nepopustljiva akcija ima mnogo širi smisao i kontekst, makar ga je teško racionalno objasniti i imenovati. Da nije bilo tako, pitanje je koliko bi još dugo, i s kakvim krajnjim ishodom, trajala. Ne znam koji su sve izvori iz kojih struji ta dodatna energija što se nazire izaili ispod “pokreta za Ferhadiju”, ali za tri takva izvora siguran sam da ih nije teško odrediti.

Najprije, grad! Banja Luka je to doista bila, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožijem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom. Među njima trima Banjoj Luci – ne Sarajevu, kako se stereotipno ponavlja – istinski je pripalo da bude mjesto na kojemu se zbiva ono mehko i plodno sljubljivanje kultura Balkanskoga Orijenta i Srednje Europe.

Potom, Ferhadija kao fokus, zbirno mjesto, orijentacijska točka svih urbanih smislova i gibanja. I u svakodnevnom životu, i u prostoru imaginacije i kolektivnoga pamćenja generacija njezinih stanovnika, potpuno neovisno o njihovom vjerskom identitetu i zainteresiranosti. Ferhadija je Banjoj Luci na potpuno jednak način bila isto ono što su, recimo, Sveti Duje Splitu, Aja Sofija Carigradu, Katedrala Zagrebu, Nôtre Dame Parizu, Begova džamija Sarajevu, katedrala Sv. Stjepana Beču, Petrova crkva Rimu…

I, naposlijetku, ljudi. Na Banjalučane rat i agresija protiv Bosne i Hercegovine sručili su se na poseban način. Nisu bili u opsadi i pod granatama, linije frontova bile su daleko, ali pakao nije ih mimoišao. U mračnim godinama Karadžićeva etničkoga fašizma biti u Banjoj Luci Bošnjakom-muslimanom i Hrvatom značilo je – proklinjati vlastito rođenje. Kako je bilo biti Srbinom, eventualno normalnim građaninom, eventualno nezaražen “slatkim mlekom…”, eventualno osjetljiv na stradanja drugih, a slab i nemoćan – o tomu još uvijek nema nikakvih autentičnih iskaza. Hoće li ih biti ubuduće, hoće li sadašnji dječaci i djevojčice sutra pitati očeve i matere što se i kako se događalo 1992-95, teško je znati. Tek, Banjalučani pogrešneetničke grupe bez rata su rastjerani diljem zemaljske kugle, a njihov snažni banjalučkiidentitet progoni ih i ne da im mira, sliven u žudnju za slikom grada kakva se nosi u pamćenju, u snovima. Pogledajte koju od bezbrojnih banjalučkih web-stranica na internetu, bit će vam jasno o čemu govorim. Pune su slika: Ferhadija i njezina sahat-kula iz svih mogućih uglova, Vrbas, banjalučke čuvene aleje lipa i kestena, Gornji Šeher, pa opet Vrbas…

Zemlja krvi i epizodista

Razgovaram li sa strancem, trudim se biti dobrohotan. Uljepšavam prilike u mojoj zemlji, krajolike opisujem čarobnima, i to je uglavnom istina, a ljude prikazujem ljubaznima, otvorenima, poštenima i dragima, kakvi oni obično nisu. A da moram reći istinu, koja, naravno, nikome ne treba, nevoljko i u nelagodi bih razgovarao samo s nekim za koga sam siguran da mi se neće smijati. O Hrvatskoj i Hrvatima ispovjedio bih se možda samo iskusnom i stručnom psihoanalitičaru koji je u karijeri upoznao kojekakve smiješne i sramotne ljudske izopačenosti, a razgovor bi nam, po prilici, ovako tekao:

“Pričajte mi o svom djetinjstvu”, počeo bi on, s blokom za pisanje na koljenima, izvaljen u kožnom naslonjaču kraj mojega uzglavlja.

“Ma, pustite djetinjstvo, doktore”, prekinuo bih ga ja odozdo s kauča. “Došao sam zbog Hrvatske i hrvatstva.”

“Nesigurni ste u svoje hrvatstvo?”

“Ne, dapače, u rijetko što sam siguran kao u to. Moji su vjekovima unatrag Hrvati, zdrav katolički korijen iz imotskog kraja. Ni u najstarijim crkvenim knjigama nećete naći da se na našu lozu navrćala ijedna druga sorta osim hrvatske. Moj problem s nacionalnim identitetom je drugačije naravi… Tu je na stvari… Vidite… Mogu li računati na vašu diskreciju?”

“Sve što kažete ostat će u ovoj prostoriji.”

“Pa, gledajte, ima nekih ljudi koji se nazivaju domoljubima i ponosni su na svoje podrijetlo, doživljavaju kao ne znam kakvu povlasticu da su Hrvati, dok mene ta etnička činjenica, upravo suprotno, ispunjava snažnim kompleksom inferiornosti. I onda se ja, prirodno, upitam…”

“… Jeste li normalni?”

“Tako je.”

“Okej, počnimo s time, kako ste rekli, kompleksom inferiornosti, premda je, da vas upozorim, postavljanje dijagnoze moj posao. Zašto se vi kao Hrvat doživljavate manje vrijedim?”

“A kako bih se drugačije trebao osjećati? Čime bih se mogao pohvaliti, koji je to veliki podvig ili jedinstveno dostignuće kojim je moj narod zadužio čovječanstvo? Historija se uvijek događala mimo nas, mi smo u svim revolucijama i ratovima bili statisti, eventualno tek sitniji epizodisti. Za usporedbu… Gledate li kaubojske filmove, doktore?”

“Često i rado ih gledam.”

“E, vidite, Hrvati su vam kao oni bezimeni Meksikanci koji poginu odmah na početku kaubojskog filma. Hrvati su kaskaderi koji s krikom padnu s krova konjušnice pogođeni hicem iz kolta glavnog junaka. Uzmite, na primjer, jednu od najznamenitijih, najhrabrijih i najnesebičnijih zgoda u povijesti našeg naroda, kad je Nikola Šubić Zrinski 1566. kod Sigeta spasio, kako kažu, kršćansku civilizaciju, suprotstavljajući se s dvije i po tisuće branitelja grada turskoj sili od stotinu tisuća ljudi.”

“Dvije i po tisuće protiv sto tisuća?!”

“Znam, ne morate mi ništa govoriti. Idiot. Mjesec dana nakon bitke glava mu je, zamotana u krvave krpe, još putovala uokolo. A zbog koga, molim vas? Zbog nekakvih nezahvalnih Habsburga koji za njegov život pet para ne bi dali. Jer, gledajte kako je to stoljeće kasnije završilo. Petar Zrinski, praunuk Nikole Šubića, ustao je za narodnu pravicu, za mrvu popišanog hrvatskog dostojanstva, i znate što mu je ista ta habsburška gamad u Bečkom Novom Mjestu napravila?”

“Da mu nisu možda odsjekli glavu?”

“Bingo!”

“Neugodno.”

“Užasno neugodno, doktore. Čisto se zasramim kad se sjetim da sam zemljak takvih budala i gubitnika koji su ratovali za tuđi račun i završavali bez ostatka jednako, kao dekoracija na bedemu, s ćelenkom na vrhu koplja.”

“Dobro, ako možda nisu nadareni za ratovanje, svakako mora biti nešto drugo u čemu su se Hrvati istakli.”

“O, kako ne, napravili su penkalu i kravatu.”

“Joj, nemojte sad biti zajedljivi. A što ćemo s Nikolom Teslom, čovjekom koji je osvijetlio planet?”

“Tesla je bio Srbin.”

“I to je problem?”

“To je užasan problem. Uzgredno, sad sam se sjetio, i Slavoljub Penkala je bio Poljak. Niz je hrvatskih velikana, znate, nehrvatskog podrijetla. August Šenoa – Čeh. Ljudevit Gaj – Francuz. Dimitrije Demetar – Cincar. Petar Preradović – Srbin. Vatroslav Lisinski – Nijemac. Ladislav Ružička – Čeh. Ivo Andrić… dobro, nije važno…”

“Čekajte, pa imate u Hollywoodu onoga glumca, Radu Sherbedgiu.”

“I on je Srbin. Ali, kad spominjete Hollywood, priznajem, imamo i mi jedno veliko svjetsko glumačko ime… Samo malo, kako se ono zove… Znat ćete ga, igrao je u onoj bolničkoj seriji.”

“Kojoj bolničkoj seriji? Doktor House?”

“Nije Doktor House. Ona druga…”

“Uvod u anatomiju?”

“Nije ni Uvod u anatomiju.”

“Chicago Hope?”

“Ne.”

“Stažisti?”

“Ne.”

“MASH?… Kineska plaža?”

“Dalje.”

“Doktorica Quinn, žena vrač?”

“E, jebi ga, doktore.”

“Hitna služba?”

“To! Tako je, Hitna služba. Goran Višnjić igra u Hitnoj službi.”

“Koji je Goran Višnjić?”

“Onaj zgodni, mlađi. Došao je u kasnijim sezonama, kad je Clooney otišao.”

“Mislite na onoga liječnika Rusa?”

“Ne, on je naš… Ili, ne… Zapravo, kad bolje promislim, i Višnjić bi lako mogao biti Srbin.”

“Oprostite, a kako vi znate da je netko Srbin?”

“Bejbi, u Hrvatskoj se uvijek zna ako je netko Srbin. Mi smo jedna takva mala, klaustrofobična, zagušljiva garsonjera od države da svatko svakoga zna, a kako nemamo velike pameti i nizašta nismo osobito nadareni, obično pričamo o glupostima. Iza nas je trinaest ispraznih stoljeća koje smo većim dijelom proveli pod tuđinskom vlašću. I to, suprotno vjerovanju, nije uvijek nužno bilo najgore. Mrski zavojevači sagradili su naše najljepše renesansne palače i barokne dvorce, otkrili nam blagodati vodovoda i kanalizacije, sagradili ceste i željeznice…”

“Mislite da to sami od sebe ne biste znali?”

“Teško je to reći. Sami od sebe napravili smo, rekao sam već, samo kravatu. A zar je to neki rezultat? Za tisuću i tristo godina netko bi sposobniji vjerojatno uspio napraviti nešto korisnije od toga šarenog modnog dodatka. Što će vam uopće kravata? Vi je, vidim, i ne nosite i vjerojatno vam uopće ne nedostaje. Imate dobar život i bez toga duguljastog komada tkanine. Slično je i s Hrvatima, da nas nema, nikome ne bismo nedostajali. Zemaljska lopta jednako bi se vrtila oko svoje osi i kružila oko sunca. Čitava povijest čovječanstva, od kamene sjekire do space shuttlea, ostala bi više ili manje nepromijenjena bez toga naroda statista i epizodista. I to mene baš onako, kako bih rekao, jebe. Osjećam se uzaludno i glupo. A vi mi sad recite kako se to stručno zove.

“Zaista, tu imamo klasičan primjer kompleksa niže vrijednosti.”

“Eto, što sam vam rekao.”

Dolac bi trebalo spustiti na Jelačić plac

Ako bi mi ovo bilo prvi put, bilo bi jednostavnije govoriti o Hrvatskoj u 1000 riječi. Ali, nije prvi put. Vrijeme i starost podjednako obvezuju na zaborav, ali i na pamćenje.

Evo što su me naučili i pokazivali mi drugi. Odveli su me od Kipa slobode do vrha Empire State Buildinga (New York). I od Golden Gatea do Fisherman’s Warfa (San Francisco). S jednim Amerikancima imao sam sastanak urečen pod Eiffelovim tornjem. I tamo, u Parizu, stekao sam dojam – ali, to je bio samo dojam – da bih im trebao govoriti o Leonardu da Vinciju, ili o gradnji Saint Chapelle. Zato što su oni s drugog kontinenta, a ja s ovog istog. Kao da pripadnost uvijek obvezuje na poznavanje i na zagovor.

U Rimu sam obišao Forum , zatim fontane, pa Palaču Venecija. U Veneciji Markov trg; u Beču katedralu Sv. Stjepana; u Pragu Hradčane; u Jeruzalemu Zid plača itd. Sve su to, tako reći, slavna mjesta globalnog sela, proslavljena u filmovima, knjigama, i prospektima. Neka su stoljećima pripadala tzv. grand tour, „velikom obilasku“ na kojemu su se druge nacije obrazovale. U njih je uložen novac, pa veća i manja darovitost pojedinaca-umjetnika.

Naša Hrvatska je mlada je država, od svoga osnutka bila je više godina, najmanje četiri, u ratu. Danas joj najveću reklamu daje Haaški sud, procesi za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Što, dakle, govoriti strancu o njoj, o mojoj zemlji?

Nedavno sam se družio s jednom starijom gospođom iz Italije. Ove 2013. nju je oduševilo isto ono što i moje Amerikance prije skoro 4 desetljeća: tržnica Dolac. Bilo bi najbolje vratiti Dolac na Trg bana Jelačića, pomislio sam, tamo gdje se nalazio i tijekom II. svjetskog rata. Uostalom, sir i vrhnje ostali su znak gradskog i hrvatskog identiteta, barem za pokojnog pisca Branimira Donata.

Ali, što ja to brbljam i tražim. Stranci ne mogu određivati domaćinski život. Istovremeno, kao njihov domaćin nemam im pravo zadati nešto što im se mora svidjeti. Povedem li bilo koga u bilo kakav obilazak on će pokazivati svoj odnos prema njemu, sklonost ili nesklonost, bez obzira na kućni odgoj i taktičnost. S tim se moram pomiriti, čak i onda kada mu se moja zemlja ne sviđa.

Hrvatsku sam predstavljao u određenom broju riječi, u određenom opsegu, još u bivšoj domovini. Moji američki prijatelji doputovali su u Zagreb davne 1975. Putovali smo doslovce od izvora Save do Skoplja u unajmljenom autu – opel-kadetu, u kome se moj Amerikanac, naučen na automatski prijenos, zdušno mučio. Putovali smo uz Jadransku obalu od Pule, preko Splita do Dubrovnika. I obišli sva nezaobilazna ili “nezaobilazna” mjesta, kao što su pulska Arena, Dioklecijanova palača, srednjovjekovne zidine Dubrovnika. Kao i aktualnoj Talijanki, najviše im se sviđao Dolac. Prepoznali su ga u barkama iz kojih su nam Dalmatinci nudili na plaži grožđe, lubenice itd.

Da svojedobno nisam snimao TV dokumentarce, ne bih ni vidio Hrvatsku koju sam zavolio. Pritom mislim na zaboravljene zaljeve Brača sa starohrvatskim crkvicama, na zaljeve otoka Krka. Mislim i na tursko kupalište i turbe u Iloku, na turski han kod Vranskog jezera. Na ostatke stare Aserije kod Benkovca, pa na rimske mozaike nadomak Bribirske Glavice. Na “mala mjesta srca moga”, kao što to pjeva Arsen, na mala mjesta moje prošlosti. Tu, u njima se očituje velika povijest o kojoj je moguće naširoko raspredati, iako su joj ostaci vrlo skromni, no meni jedini, i dragocjeni. Nekako je lakše pripovijedati iz glave o Hrvatskoj, nego li na licu bilo koga mjesta o kome je riječ. To nije njena posebnost, već općenito uvažen odnos riječi i stvari. Kao da su riječi nježnije od svakog mogućeg prizora.

Već duže vrijeme zanima me veza između Lepoglave i Svetog Petra u Šumi početkom XVII. stoljeća. Prije svih onih Jozefina, Karolina, prije cestovnih poveznica Zagreba i Karlovca s morem. Jalovo zamišljam kako je to pavlin Ivan Belostenec putovao od Hrvatskog Zagorja do Istre, i kako je skupljao hrvatske riječi – kajkavske, čakavske i štokavske – za svoj “Gazofilacij”. Njegovo putovanje moralo je trajati najmanje 2-3 tjedna samo u jednom smjeru, a putovao je pješice, vrlo rijetko na konju, koji je bio dragocjenost. Sjećam se, usput, da je slavni kanonik Franjo Rački putovao, još polovicom XIX. stoljeća, 10-ak dana od Zagreba do Senja.

Trebam li, uopće, govoriti strancu o Pavlinskome redu, srednjoeuropskoj pojavi koja je toliko obogatila Hrvatsku, posebno u kulturi i umjetnosti, kako bi red potom bio ukinut Bečkim dekretom, a njegovo bogatstvo prenijeto u Budimpeštu.

Bolje je pričati gostu o prohodnosti zemlje, o putnim pravcima i vezama. O onome o čemu pišu Lara Černicki i Stašo Forenbaher, o “Starim cestama do mora”. O tome kako su hrabri ratnici poput Filipa Vukasovića bili ništa manje hrabri graditelji. Ili, kako je Napoleonov osvajač maršal Marmont doprinio povezanosti mediteranske i kontinentalne Hrvatske. No, i priča o putnoj povezanosti Hrvatske opet obiluje jalovim projektima i snovima, što zbog neimaštine, što zbog podijeljenosti koju su strani vlastodršci poticali među domaćim stanovništvom.

Pritom mislim na plovnost rijeke Save, i na nedosanjanu riječnu luku u Zagrebu, koju su planirali ilirski prvaci Hrvatskog narodnog preporoda. Čini mi se da je baš Ambroz Vranyczany kupio parobrod u inozemstvu, poslao ga od Siska prema Zagrebu da bi ovaj – potonuo. Zvao se „Sloga“. Danas ta riječna luka nije niti san Zagrepčana, no tko zna, budućnost je dovitljivija od nas, prolaznih stanovnika sadašnjosti.

Vjerojatno sam sklon skromnim ostacima, i izjalovljenim snovima, to je moja pogreška. Istovremeno, oni odslikavaju kako slabosti tako i snagu ove zemlje da preživi pogibelji, i da ide dalje. Sjećam se drevne hrvatske prošlosti iz čitanki i povjesnica, one što govori o kraljevima Zvonimiru i Tomislavu, pa odmah zatim profesorice Nade Klaić u kuti od glota, koja mi govori da je svoje neumrle radove napisala u kuhinji jedne višekatnice. Trebam li iz pristojnosti tajiti vlastito siromaštvo, ili ga jednako spominjati kao i druge istine, čuvajući s istom pomnjom povijesne činjenice i legende.

Očito je, opredijelio sam se za usporedno pokazivanje i pričanje o Hrvatskoj. Lakše bi mi bilo samo pripovijedati, posebno ono za što mislim da je vrijedno i istinito reći. Ali, za pokazivanje “terena” moram znati podnosi li moj stranac, primjerice, visinu. Bilo bi lijepo kad bi se popeo na zvonik sv. Duje u Splitu, do vrha, i zagledao otoke pred gradom, iznad Dioklecijanovog zida. Tamo ga više ne bih mogao pratiti, zbog vrtoglavice. Na vrh Biokova po ljetu bih još, vjerojatno, mogao. Zato da mu pokažem kamene, napuštene kuće, zato da vidi pred kakvom su beskonačnom prirodom izdržali naši stari, pružajući utočište redovniku Albertu Fortisu.

Dubrovnik bih mu najradije pokazivao u veljači, kad je pust, njegove zidine, stube i Orlandov stup. Potom bismo sjeli u avion i vratili se u Zagreb zameten snijegom. On bi nosio mimoze i gledao kako po njima prši snijeg, a ja bih se hvalio kako je moja zemlja velika, najveća na svijetu.

Možda bih, ipak, odustao od pokazivanja čitave zemlje, i ograničio se samo na jedan njen dio. Privlače me, na primjer, dvorci Hrvatskog zagorja. Za razliku od kamenih kuća na Jadranu, ili u sv. Vidu, blizu ušća Neretve, pokrivene kolibe zagorskih kmetova i seljaka više ne postoje – postoji etno-selo blizu Kumrovca. A blizu njega ona ruševna kuća u kojoj se rodila Sidonija Erdoedy Rubido, koja je prva otpjevala Lijepu našu. Trebalo bi samo malo potegnuti do Novih Dvora Klanječkih, i pronaći u dubokoj sjeni starog stabla Mihanovićev grob.

Tko zna što se danas događa s Kajfežovom Miljanom. Tamo sam snimao TV seriju „Kroz Hrvatsko zagorje“, prema istoimenoj knjizi Gjure Szabe. Takve građevine stalno traže još. Temelji povijesnih dvoraca i starih građevina progone nas baš kao i vlastiti, po stanovima i kućama. Siromašni preci često su ih gradili jedino onako kako su mogli. (Tu bih umetnuo, kako jedino hrvatski plemići nisu dobili obeštećenje od Beča prilikom ukidanja kmetstva.) Prošlost i povijest odražavaju se na izgledu starih gradina i dvorova više no što znamo, i više no što bismo željeli znati. Učitelj Janko Leskovar prozvao ih je propalim dvorima.

Uvijek, i na sreću, muke pradjedova postaju muke praunuka, i s njima se moramo nositi, pa makar danas graditi onako kako treba. Ne slijede nas samo loše stvari, već i one lijepe i dobre. Sve to čini cjelinu, i mladost i starost, i blještavost i oronulost, moje zemlje i mene samog.

Zemlja bez privrede i ekonomije, a s puno vode i vjetra

Hrvatska je zemlja od četiri milijuna i tristo tisuća stanovnika, naseljenih na 56. 542 četvorna kilometra. Državni subjektivitet stekla je odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, 29. studenog 1943. u bosanskome gradiću Jajcu, a ostvarila ga oslobođenjem domovine, godinu i pol kasnije. Prvi predsjednik Hrvatske (tojest, predsjednik Prezidijuma Narodne Republike Hrvatske) bio je pjesnik Vladimir Nazor. Svoju samostalnost Hrvatska je stekla u borbi protiv fašizma, unutar partizanskih jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, zajedno s drugim narodima i narodnostima koji će sudjelovati u formiranju jugoslavenske federacije. Nakon što nije postignut dogovor o opstanku Jugoslavije, 25. lipnja 1991, odlukom svoga parlamenta, Hrvatska je proglasila nezavisnost. Prvi predsjednik nezavisne republike bio je Franjo Tuđman. Nakon što je bivša federalna armija pokušala spriječiti ostvarenje samostalnosti, uslijedio je rat. U tom ratu su se protiv deklarirane nezavisnosti, a za uspostavu vlastite države na značajnom dijelu hrvatskoga državnog teritorija – čije su granice zajedničkim dogovorom jugoslavenskih rukovodstava određene nakon Drugoga svjetskog rata – protiv Hrvatske vojske i policije, a na strani ostataka federalne armije, borili brojni hrvatski Srbi. Rat je dvaput završavao. Prvi put, sarajevskim primirjem od 3. siječnja 1992, nakon čega bivša jugoslavenska vojska više nije sudjelovala u ratu. Drugi put, rat je završen masivnom policijskom operacijom, u kolovozu 1995. Sudbina Srba, kao najveće manjinske zajednice u Hrvatskoj bila je dvojaka: dio njih je izbjegao ili je prognan (o čemu se ne slažu službeni hrvatski i srpski izvori), nakon čega su spaljena njihova sela, srušene bogomolje, opustošena zemlja. Drugi dio, nastanjen blizu granice sa Srbijom, uglavnom je ostao, jer je u tom dijelu Hrvatske rat završen primirjem, uz medijaciju Ujedinjenih naroda. Danas, u Hrvatskoj živi preko 90 posto Hrvata. Srba je oko 4 posto. Ostalo su druge nacionalne manjine i neopredijeljeni.

Hrvatska je zemlja neobičnog zemljopisnog oblika. Postoji sjeverna i južna, ili bolje rečeno – gornja i donja Hrvatska, dok se između nalazi druga država: Bosna i Hercegovina. Hrvatska je malena država, neobično dugih kopnenih granica. Još su zanimljiviji uvjeti u kojima je nastajala hrvatska nacija. Kako su imali svoj jezik, a jedno vrijeme i svoje pismo, Hrvati su se jasno razlikovali od imperija pod koje su za dugih stoljeća potpadali. Sa sjeverozapada, pod utjecajem Austro-Ugarske, formirali su se kao srednjoeuropski narod. Sa zapada i od mora, pod utjecajima Venecije, bivali su Mediteranci. A s istoka, i iz svoje bosanskohercegovačke unutrašnjosti, naseljene pravoslavcima, muslimanima i katolicima (koji će se i sami odrediti kao – Hrvati), oni će postajati balkanski narod, pod jakim orijentalnim i turskim utjecajima. Hrvatska tradicijska kultura i narodni folklor određeni su tom polivalentnošću, dijelom i izmiješanošću.

Kao što je to slučaj i kod svih njenih istočnih susjeda, hrvatske državne granice nisu granice njezinoga kulturnog, nacionalnog, a često ni političkog identiteta. Toponimi koji su značajni za hrvatsku kulturu ponekad se nalaze u drugim državama, gdje su se rađali i živjeli i mnogi znameniti Hrvati. To je razlog za sukobe i nerazumijevanje sa susjedima, uglavnom tokom dvadesetog stoljeća. Iako se obično smatra da balkanske mržnje i sukobi traju stoljećima, te da je riječ o zlim tradicijama, upisanim u nacionalni identitet, prije 1918. i uspostave zajedničke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, među ovim narodima nije bilo sukoba, iako je bilo prisezanja za istim teritorijima. Recimo, i Srbi i Hrvati ispisali su čitave historiografske tomove, uglavnom zasnovane na legendama i teško provjerljivim činjenicama iz narodne epike, o srpskoj ili hrvatskoj pripadnosti Bosne i Hercegovine. Na kraju, zbog legendi se devedesetih godina na Balkanu i ratovalo. Iako europski promatrači i povjesničari te ratove u pravilu karakteriziraju kao građanske ratove, čega se Hrvati groze, jer svoj rat doživljavaju kao jugoslavensku agresiju na Hrvatsku i srpsku pobunu u Hrvatskoj, balkanski ratovi su se, u pravilu, vodili zbog – kulture. Dakle, zbog identiteta, jezika i pripadnosti.

Hrvatska je zemlja propale privrede, opustošena privatizacijom takozvanoga društvenog vlasništva, koja je započela dok je trajao rat i u kojoj su sudjelovali isključivo ljudi bliski vlastima. U prvih deset godina, radikalnoj desnici Franje Tuđmana, u sljedećih deset godina, lijevo-liberalnim koalicijama i reformiranom HDZ-u Ive Sanadera. Hrvatska je visoko zadužena država, koja već petu godinu ne izlazi iz ekonomske krize. Nacionalna valuta je trajno precijenjena, ali bi devalvacija, iz različitih razloga, dovela do potpunoga ekonomskog i društvenog sloma. Građani su godinama poticani da podižu stambene kredite, a bankama je dopušteno da njihovu vrijednost vezuju za stranu, a ne za domaću valutu, čime bi pad kune doveo do egzistencijalnog sloma većine gradskih domaćinstava u Hrvatskoj. Porezi u Hrvatskoj su vrlo visoki, porez na dodanu vrijednost drugi je po visini u Europi. Nezaposlenost je velika, komunalne režije i cijene telefonskih usluga su među najvišim u Europi.

Istovremeno, Hrvatska je bogata i vrlo raznolika zemlja. Onako kako je šaren njezin kulturni i nacionalni identitet, i ulijeva se u maticu iz više različitih izvora, i kako su Hrvati, sami po sebi, vrlo izmiješani sa susjednim slavenskim narodima, ali i s Talijanima, Austrijancima i Madžarima, tako je, nekim čudom, vrlo raznolika i kontradiktorna ljepota njihove zemlje. Većih rudnih bogatstava nemaju, osim kamena, koji je ponegdje vrlo kvalitetan. Hrvatska je, još uvijek, vrlo šumovita zemlja, a u kraškom području skupljaju se goleme količine čiste vode. To je zemlja vjetra, uglavnom sjevernog i južnog, u velikom broju varijacija, po smjeru i snazi. Njezine rijeke su, uglavnom, manje zagađene i pripadaju dvama slivovima: jadranskome i crnomorskom. Slabo su plovne.

U Hrvatskoj se rodio veliki američki znanstvenik, Srbin po podrijetlu i nacionalnom osjećaju: Nikola Tesla. Kada je umro, u zimu 1943. nad otvorenim grobom svirao mu je svjetski slavni violinist, Hrvat Zlatko Baloković, pjesmu srpske vojske iz Prvoga svjetskog rata “Tamo daleko”. U Hrvatskoj je živio, Čeh po rođenju, Hrvat po osjećaju, Slavoljub Penkala, čovjek koji je izumio kemijsku olovku. Ali najvažniji hrvatski izum je: karantena. Dubrovnik, maleni grad država, u Srednjem se vijeku štitio od kuge razrađenim sustavom karantene, u kojoj su morali proboraviti svi koji su htjeli ući u grad.

Hrvatska je lijepa mala zemlja, koju dugo nisu mogli pronaći. Kad bi je tražili na zapadu, nje tamo nije bilo. Okrenuli bi se prema istoku, nije je bilo ni tamo. Hrvatska je negdje tu, između.

Gomila naslaganih jutarnjih novina
Iz vremena službe u odjelu korekture,
Listam naslove iz kojih trubi “domovina”
Prije nego što ih pospremim u đubre:

Put Djeda Mraza otkriva hanuma Obama.
Amerikanci napravili čovjeka-svinju!
Uraganom opet poharana Alabama,
Kardašijan Hamfrisa proglasila za hinju!

I priroda oplakuje smrt vođe Kim Džong Ila.
Majmun u poluvremenu projahao na juncu;
Mačka iz Virdžinije za senat se kandidovala.
Džinovski smajli se ukazao na Suncu!

Bengalski tigar umislio da je poput miša
Zid u Drezdenu svira kada pada kiša.

Knjiga nad knjigama Mirka Kovača je kratki roman “Životopis Malvine Trifković”. Tako je na mojoj ATP listi: na čelo te liste probiju se i priče “Rane Luke Meštrevića”, “Slike iz obiteljskog albuma”, “Tripo Đapić, teškaš”; “Putovanje s Tinom”, “Sjećanje na šarenu pticu”, “Noć i dan”, sva poglavlja o udbašu Kuzmi (“Uvod u drugi život”, “Kristalne rešetke”), “Kalendari” iz romana “Vrata od utrobe”, posljednje poglavlje romana “Grad u zrcalu”. Pa volim scenarije za filmove “Mali vojnici” (da nije bilo generalnog štrajka u Francuskoj, u Kanu, taj film bi krajem šezdesetih dobio Zlatnu palmu, reditelj Bato Čengić), “Lisice”, “Duvanski put”, “Okupacija u 26 slika”; pjesma “Zdravica za sretnu novu 1973.”, i stihovi

“Bit će holodno.
Bit će golodno.”

Sve je to napisao onaj dječak što “umoran od branja oraha, zaspiva na rubu trpeze.

Pa volim Kovačeve stranice o Bunjuelu i snovima, scenu M. K. sa Evom Balaš, Evom Ras na Kalemegdanu, zagledani u daleku pticu, sve njegove stranice gdje se pominje Miro Glavurtić, pa poglavlje M. K. i Dragan Lubarda u novom romanu, autobiografskom romanu M. K. Nisam pročitao to poglavlje, ali vjerujem Kovačevom daru…

E, ali kada sam dobio od Kovača “na ruke” novouređeno izdanje romana “Ruganje s dušom”, više nisam bio tako siguran da je Malvina… njegova najbolja knjiga. Često se vraćam toj knjizi i ona me uznemiri. “Tako sam uznemiren”, tako bi Kovač rekao. Ovaj roman prvi put je objavljen 1976, a u posveti Kovač mi ovako piše na novom izdanju: “Dragi moj Bota, ovo je ruganje, prevod onog apstraktnog u stvarno…” Pa se malo Kovač pošprdne, ali godi nehaju taštine: “Sve ostalo znaš bolje od mene. Tvoj M. Kovač, Rovigno, 05. 05. 2007.”

Dvije stvari učinile su da se sudbonosno zagledam u ovaj novi Kovačev roman: 1) Scena Anđula, dječaka sa djedom Jozom, ili partitura za muzikalni suicid. 2) Finalno poglavlje, “Vječno žuđeni spas”, Goja i Anđul ili odbrana porodične nesreće. Luđak kao plemićki grb.

Obje ove scene su autobiografske. A kako to znam, to će Kovač razumjeti. Ovaj bi roman mogao nositi naslov Pad kuće Birš (kao Pad kuće Ašer) ili Propast obitelji Birš. U prvom poglavlju “Kratko rodoslovlje” osam je portreta članova porodice Birš. Ta porodica je starinom iz Sente, mađarsko-srpskog porijekla, sa natruhama ciganske krvi. Zbog ljepote i otmjenosti.

Roman “Ruganje s dušom” mogao se zvati i Smrt Elide. Kovač je Elidu stavio u centar priče “na samrtnu postelju, jer je samo ona mogla okupiti oko svojega odra rasutu i otuđenu rodbinu”. Pa, ipak, dva glavna lika u Kovačevom romanu su Anđul i Goja Birš. Dva junaka najbliža piscu i dva moja lica.

Goja Birš: “Krsno ime bilo mu je Gojko, po želji Josifova kuma Stevana Zimonjića (pa slijedi junačka, porodična legenda znamenitih junaka Zimonjića)… na krštenju u pravoslavnoj crkvi, kad ga je Stevan držao na rukama, imao je šest mjeseci, pripovijeda se da ljepše dijete u toj crkvi nikad kršteno nije… Nakon desetog mjeseca, dijete se počelo deformirati; šake i stopala ostali su iste veličine kao pri rođenju, glava se razvijala, posebice čeone kosti, a u trećoj godini još ne bješe prohodalo, niti je riječ izustilo, samo je mumljalo glasom odrasloga. Kada ga je kum vidio tako nakazna, rekao je da to dijete ne može nositi ime njegova oca; neka se odsad zove Goja. To mu je ime naknadno upisano u crkvene knjige; pod tim je imenom živio 33 godine.”

E, sad bi ovdje došao rez. Ili Kovačev omaž obilježenim, nakazama Dostojevskog, Foknera, sve tamo do luda kod Šekspira i Jana Kota. Ruganje s dušom je roman o ludi: “Jer obitelj bez kurve, luđaka i barem jednog izroda nije potpuna.”

Drugi glavni lik je Anđul, pisac koji piše hroniku porodice Birš. Anđul od anđeo je autobiografski portret, kao na slikama starih majstora. Anđul, ili M. K. Anđul je kopile, posvojče Elide. Majka mu je od loze Meštrevića. Rodila je Anđula u šesnaestoj godini:

“Vele da je mlada majka umrla onog dana kad je svoje dojenče, u njegovom osmom mjesecu, odbila od sise.” I, kako to biva u dobroj tragediji “za mladom majkom otišla je i njezina mater. Mještani bi rekli od tuge za svojom jedinicom.” S djetetom je ostao djed Jozo. Kod majstora se melodrama prekine na pravom mjestu. Melodrama se prekida promjenom ritma u sudbini te grane porodice Meštrević. Nove Rane u lozi Meštrevića ili omaž Daglasu Sirku. Autobiografski je i mig prema Kovačevom uzoru N. V. Gogolju: “Anđul je nosio svoj ptičji profil… Poduži nos nakalemljen na protegljasto lice…”

Prekidam ovu fusnotu i evo me do slike zbog koje sam opčinjen ovom Kovačevom knjigom. Slika muzikalnog suicida u osmom poglavlju. Kovač je rijedak svat među piscima, i u modernoj svjetskoj književnosti, u čijoj prozi postoji čitav katalog samoubistva. Enciklopedija suicida. I evo ih kao glumci dječak Anđul i djed Jozo. A svjetlo kao kod Terensa Malika u filmu “Božanstveni dani”. Puno, raskošno svjetlo Sunčane zvijezde. Ova je slika Kovačeva trauma iz djetinjstva i volio bi je, to sam siguran, Akiro Kurosava. Anđul ovu scenu čita iz rukopisa Elidi na samrtnoj postelji. Slika “djeda Joze koji se lagano spustio na zemlji ispod murvine krošnje i legao na bok. Tako iskošen otkivao je kosu za sijeno. Položena na nakovanj, odjekivala je kroz selo cin-cin-cin, već od ranog jutra. Isprobavao bi je s tri ili četiri otkosa koji fijuknu kao zmija u travi. Zabodena na kosište, s dva bapka za držanje, kosa je lovila zraku po zraku jutarnjeg sunca. Očistio bi je šakom vlažne trave. Onda bi umočio beleđiju u rog-vodir privezan oko bedra. Oštrio bi je sigurno i spretno u stalnom igranju palca koji je otvrdnuo i već otporan na njezin rez. I beleđija dahće u svako doba dana, sve do podne, kad se o ručku i kosac i kosa povuku u hladovinu. Tako se i Anđulov djed izvalio na padinu, na onaj uvaljani ležaj od trave, u hladu murvine krošnje. Rub kose oštar kao plam prešao je palcem. Onda je samo jednom prevukao preko grla, blago kao gudalom, ali dovoljno da se ne vraća po drugi put.”

Kako je veličanstvena likovnost ove slike. Kao kod nekog od velikih Holanđana, ali je tu, za novo izdanje “Ruganja s dušom”, presudan uticaj Bobe Matić. I kako je precizan Kovačev jezik, presijavaju se predmeti iz rekvizitarija kosca: nakovanj, kosište, bapak, beleđija, rog-vođir… Kovačev kosački jezik, pa spiritistički jezik, jezik antikvara, medicinski jezik, jezik ljekara vještaka, jezik boja, kao jantar boja; apotekarski jezik, trgovački jezik, religijski jezik: jevrejski, katolički, istočno-pravoslavni; klesarski jezik, jezik fotografa, bokserski jezik, jezik duhanara, udbaški jezik, jezik fratara…

U antologiju opisa suicida M. Kovača ide i farmaceutsko ubistvo Julke Dumče, najbolje družbenice Malvine Trifković u vaspitalištu Sv. Majke Angeline: “Ključ od čekmežeta držala je u jednom džepiću svoje podsuknje. Kad god sam htela da otvorim čekmeže, uvlačila bih ruku ispod njenih haljina. Ona je bila rada, da ga što duže tražim… I kao što sam Bog može da se naruga, tako se gotovo preko noći njeno lice i telo nagrdilo bubuljicama. U to doba ja sam samo skupljala adrese ljudi koji su nudili svojim preparatima brzo izlečenje…: Ko rabi Karasi krem, brzo izgubi puhice, lišajeve i kožne ospe… Julka je tražila da je izoluju, pa je voditeljica Petronela Barota mene preselila u četvorku i još naložila da se iz Julkine sobe iznese ogledalo, da se udare mlečna prozorska okna i da se njena posteljina, uvek zamašćena, menja svaka dva dana. Njen stric Eugen Dumča, gradonačelnik Sentandreje, jedini je muškarac koji je kao posetilac ušao u spavaonicu Doma Sv. Majke Angeline. Svi predmeti kojima je mogla sebi naškoditi bili su uklonjeni iz njene sobe, pa ipak, jednog jutra, baš uoči Svete Trojice, dok se rascvetavala lipa u dvorištu, Julka Dumča uzela je sebi život i osvanula mrtva u svojoj postelji, s debelim slojem pudera na licu.” Danas, danas kad ovo pišem je Sveta Trojica.

I teku samoubojstva kod Kovača sve do nevjeste u romanu “Grad u zrcalu”. Scena s nevjestom počinje karnevalski, jedan ostarjeli harlekin poziva namjernike i turiste da uđu u Sponzu, pa da im ispripovijeda povijest te čuvene građevine Dubrovnika. Uđe s njima i dječak M. (ili dječak Anđul), i tu u Sponzi, u Divoni, u staroj carinarnici “potkraj jednog stupa ugleda mladu u bijeloj vjenčanici… Golubovi su prhnuli i uzletjeli, svatovska povorka uputila se u katedralu.”

Dječak u potrazi za ocem gluvari Raguzom i na Gundulićevoj poljani (Osman počinje uzdahom. Počinje taj junački ep sa: Ah…) ponovo ugleda nevjestu kako, kao u De Sikinom filmu “Vrt Kontinijevih”, zamače ulicom Lučarica. Nestane odbjegla nevjesta u labirintu Dubrovnika. Odiseja dječaka gradom u zrcalu završava se kod Buže. Dječak kroz maleno okno ugleda morsku pučinu. Na pučini brod a “na rubu stijene… odbjeglu nevjestu… a sasvim daleko, na obzoru, tamo gdje se more spaja s nebom, spremala se nevera, pa je sve češće lampalo…

Povjetarac je nešto pleo i mrsio oko nevjestina struka, a kad bi malo jače puhnuo, pripio bi vjenčanicu uz njezino tijelo… Htio sam gurnuti neki kamenčić niz liticu kako bih je izazvao da se okrene i pogleda me… Ono što bješe naumila, nevjesta je… izvela, otisnula se sa stijene i poletjela kao kakav golemi galeb. Povjetarac je napuhao njezinu vjenčanicu, a bijeli veo lepršao je… a onda se naglo otkvačio i kao pahulja odletio na drugu stranu, prema izbočini stijene. Nevjesta je vjerovatno još letjela, ali je iz svoga kuta više nisam mogao vidjeti…”

Ovaj bih esej o Kovaču mogao nasloviti Kosac i nevjesta, ili kod majstora su sva samoubistva estetska. Suicid kao lirski čin. Nevjesta iz “Grada u zrcalu” kao Nike od Samotrake. I neka bliska patnja sad mi ne da u san da utonem. Najpouzdaniji svjedok je dječak, dječak strašne slike pretvara u lirsko: pootvara rane svjetlosti plave, žive kao krv.

Blistavost propadanja porodice Birš – to je ta druga scena koja me trajno uznemirava, uznemirava i ushićuje u “Ruganju s dušom” – posljednje poglavlje “Vječno žuđeni spas”.

Posljednje poglavlje kao posljednja odbrana (i dani) pada kod kuće Birš. Posljednji odjeljak je odjecano čudo, etida bola: “bol i jest… dio obiteljskog ponosa”. I zato je Kovač odlučio da dva posljednja glumca u finalu romana, dva glumca na rubu pameti (i scene) budu Goja i Anđul. Porodični luđak i hroničar povijesti porodice Birš. Kakav oni tu igraju božanstveni dupli pas. I kakav prezir prema građanski uređenom svijetu. Ovo poglavlje je pohvala lude, lude koja još od vremena Šekspira svijet razumije bolje od drugih. Luda razumije tajnu šifre svijeta. On je zaumni, brzopotezni igrač. Scena ritualnoga kupanja Goje, u vrijeme Uskrsa, završava se riječima Elide koja je “vjerovala da se obiteljska luda rađa tako što se u nju slijevaju ostaci maloumlja svih predaka, sa ženske i muške strane:

Goja je rođen da bi se s njim ugasila naša loza.”

Anđul odvodi Goju iz zavičaja, do samostana Sv. Križa u primorskom gradu, to je azil za umobolne. Nije to nimalo slučajno kod Kovača što je doživotnu skrb u prihvatilištu za Goju obezbijedio Antun Birš. Njegov moralni sabirnik pod najvećim je upitnikom od svih članova porodice Birš. On je kao posljednja hulja orobio (antikviteti) i obeščastio Elidu na samrtnom odru. E, to je Kovač. Anton je ovdje u drugoj ulozi. Druga strana zvona njegove duše.

Ludak je vječno dijete i gledaj kako počinje poglavlje o Goji i Anđulu:

“Kad luđak ostavlja rodni grad (ili selo ili svoju kuću) prati ga ptica. Dolijeće iskosa kao da je samo jedno krilo zabodeno u zrak.” Ovako počinju elegije i još je to refren za Anđula čiji pticoliki profil podsjeća na profil Kovačevog uzora N. V. Gogolja. Anđul brižljivo bira stvari koje će staviti u Gojin kovčeg. A Goja uzima šaku pepela i svoj kostim krsti kao: “Halju od pepela”, ili kostim kao vječna kuća.

Elegija je osnovni tok u ovom poglavlju: Goja je vjerovao da se sunce svaki put utopi u mračnoj provaliji i da stoga pjevaju ptice… Goja bi ujutru trčao i da ga dočeka i mahne mu, ali bi se njegove nogavice natopile rosom… pa bi zastao i zasukao ih do koljena da bi mogao nastaviti sve dok ne bi lipsao od umora, a onda pao u travu ližući “rosu vlastitim jezikom”.

Goja u dosluhu, u apsolutnom dosluhu s prirodom, ili luda kao vilenjak: “Goja u pčelinjaku ugleda staru cipelu; nekada ju je nosila njegova majka, a uzani remen na kopču vezala je ispod gležnjeva… Goja jasno vidi majčina stopala blistava od rose kako spretno skakuću.” Rosa, rosa i puža kao rima: “Ahmetova kočija stiže; ona će ih izvesti izvan grada i proći pokraj kuće u kojoj je Goja proveo dobar dio djetinjstva, a potom će se uputiti na kolodvor… Goja u ruci drži ružu, čupka latice i baca ih dok kočija odmiče makadamskom cestom.” Luda ili krik ruže i Oto Tolnaj u terci s Kovačem:

“draga dušo nisi
čula krik
Nisi čula krik
zadavljene ruže.”

Mirko Kovač, Oto Tolnaj i Danijel Dragojević, tri jugoslovenska pisca, tri irska jugoslovenska pisca koja su već odavno zaslužila (ja sam im je već uručio) Nobelovu nagradu.

Luda ima velike trenutke lucidnosti:

“Sijaš se na

suncu kao zmija…

i zamahne rukom kao da će udariti Anđula po licu, ali to je ispao samo blag dodir.”

Bliskost dva porodična izroda, ili Anđul u ulozi zaštitnika. Goja se sjeća Anđula u vrijeme djetinjstva, u vrijeme svjetkovine:

“Dječak začešljan na Uskrs.

Opet nešto bulazni, kaže Ahmet.

Potjeraj konja, Ahmete, reče Anđul. Radi ono za što te Bog stvorio. I ne bulazni o stvarima koje ne razumiješ.”

Slijedi mitska, gradska scena tuče u kojoj je Anđul “tri puta bacio na zemlju cara uličnih razbojstava, nekog Makuša”. Bila je to osveta razbojnicima koji su maltretirali i izrugivali se s Gojom. To je autobiografska slika, Kovač je u mladosti jako držao do ulične časti. Anđul kao zaštitnik lude, zaštitnik porodičnog bola i prezir prema utvrđenom, palanačkom, građanskom poretku ponašanja najbolje se vidi u kadru iz vlaka. I ta scena počinje lirskim prologom:

“Goja se penje na papučicu putničkog vagona prvog razreda, zanesen trzajem, snažnim i neprirodnim, jer prekida pupčanu vrpcu zavičaja. Za to vrijeme dvije sleđene suze opeku mu lice.”

Cio ovaj posljednji odjeljak je na rubu fantastike:

“Najednom, hitrinom laste koja se zabija pod strehu državnog magazina, pojavljuje se majka u crnini; ona donosi miris pčelinje ljubice. On vikne izustivši njezino ime.” U čistom kupeu šaroliko društvo i mlada majka s mališom: “Ona svaki čas ustaje da bi primirila i obuzdala svojega vragolastog dječačića koji zadirkuje ljude u kupeu… Postaje nesnosan, a onda se okomi na Goju, koji trpi i mirno podnosi to zločesto dijete. Anđul se ljutito i prijetećim glasom obrati ženi:

‘Smirite to derište ili ću to ja učiniti.’

‘Ako budeš zločest, obrati se žena svom djetetu, bit ćeš kao i ta luda. Ne zadirkuj ga, može te ugristi. Ne diraj rukama njegove bale i sline da se ne zaraziš.’

‘Ta je luda u odnosu na vaše dijete dobra i pitoma’, upusti se Anđul u svađu, ali to čini smireno… ‘U vašem potomku, mamice, raste gad. Vjerovatno budući zločinac. Možda oceubojica. Ili će majku ubiti na spavanju. Ako gada ne obuzdate, oboje ću vas izbaciti iz kupea.’

Žena se pokuša suprotstaviti, ali je dočekaše dvije-tri Anđulove pljuske, a dječaka privede za uho i reče mu da će ga tako držati i još jače stezati sve vrijeme putovanja, Anđul im je ulio strah, nakon toga bilo je mirno u kupeu.”

Ova je slika pisana za Luisa Bunjuela i onda sve krene ka lirskom smiraju. Jer, kao što postoje vesela samoubistva, tako postoje odvajkada i vesele lude:

“Prikovan za staklo, raspet kao sveta luda, Goja se raduje što se sve kreće, proniče i srlja u propast, a on miruje. Mala oronula stražara-bogomolja izgubljena je u daljini. Sunce se premješta s jedne i druge stane, kao da se utrkuje s vlakom. Ptica umorna od lebdjenja munjevito slijeće u krošnju. Ona je izgubljena u pitomini koja sve više nadolazi i širi prostrano mediteransko obilje. More se ukazalo u izmaglici i treperenju, a izlazak iz vlaka popraćen je kričanjem galebova, pa ih je Goja, cijelim putem do samostana vjerno oponašao. Anđul ga nikad prije nije vidio tako vesela.”

Valja, zna Kovač, veselo i otmjeno, stupiti u carstvo sjena:

“Goja je počeo tiho jecati, posmatrajući dragi Kristov lik kako se malim ljestvama uspinje do vlastita stratišta; čini to odvažno, jer zna da će njegovo stradanje donijeti dobro drugima. Pa ipak, Krist naglo zaplače, jer je ostavio nekoga tko mu je drag. Goja tada položi glavu u Anđulovo krilo…” Kristove suze za ostavljenog Goju i suze za nesrećnu Porodicu Birš jer: sve nesrećne porodice…

“Svijetli prostor iznad crkve presijeca uže: crni simbol porodičnog klatna pomiče se tamo-amo. Kad zvona stanu, uže nikako da se umiri. Kao da se spaja neki onostrani šum s postojećim vremenom.

Sa zvonika prhne jato ptica kao uznemireno lišće.”

Kovač je daleke 1963. napisao pjesmu “Evo knjige u koju nema sumnje”:

“Život će odbiti da
prizna sebe
ako se oduzme bol.”

Sva u znaku bola je i Kovačeva priča “Pukotina” koja ovako počinje:

“Negdje koncem ljeta 1963. godine, nakon pokopa na trebinjskom groblju i oproštaja od prijatelja, prišao mi je zagonetan čovjek zamolivši me da mu posvetim zeru vremena…” Slijedi ispovijest čovjeka koga je ošinula 1948. i koji je iskusio pakao mađarskih, emigrantskih logora. Fehko Jančić uređivao je, nakon povratka iz Mađarske, jednu čudnu biblioteku:

“U knjigama se javljaju pukotine, pa makar ih napisao i sam Gogolj. Znam da je nezahvalno to što radim, ali imam potrebu dopuniti tamo gdje zjapi! Pa čak i odstraniti ono što mi se čini da nije u redu. Ili jednu riječ zamijeniti drugom. A sad ću da užežem svijeću i da vam to pokažem na primjeru vaše knjige.” Kovač u ovoj nakani nije dao nesrećnom uredniku podršku, pa je nakon dva dana grizodušja došao do njegovog ćumeza, da ga, ipak, ohrabri. Zatekao je u sobičku milicionere i isljednika, poznanika (Fehmo Jančić počinio je samoubojstvo): “… iskrsnula je jedna neobična stvar koju ni mi milicajci nismo u stanju da odgonetnemo. Tu bi nam ti mogao pomoći. Sve ove knjižurine ovdje, umazane su i govnjive. Tu je nešto dopisivao i prepravljano, pa opet brisano i žvrljano; budala nije imala drugog posla. A samo jedna knjiga je čista. Doduše, i ona je isprljana, kao da je nešto pokušavao da ispiše ili ispravi. A onda je i to gumicom izbrisano. Koja je to knjiga? – upitah.

Prokleta аvlija.”

Siguran sam da ni nesrećni urednik iz priče “Pukotina” ne bi imao nikakvu primjedbu na novu verziju Kovačevog romana “Ruganje s dušom”. Što se mene tiče, ovaj roman nema nikakvu pukotinu. A onu pticu što leti romanom “Ruganje s dušom” nacrtao je veliki majstor linije Dragan Lubarda. Evo, brzojavom šaljem je Kovaču na ruke: Svjetlost, svjetlost /u koju ptica leti od planete do planete, tamo ti pišem, pozdravljam te.

***

Nijedan jugoslovenski pisac nije takav virtouz u jeziku kao Mirko Kovač. U svojim pričama i romanima, scenarijima, dramama, esejima. Kovač je podigao spomenik (pamjatnik) našem jeziku (pa nek ga svako zove kako mu odgovara). Koliko je tu pohranjeno blaga, koliko zaboravljenih riječi koje više niko ne koristi: smira, lukšija, opogani, trina, potajice, začađila, uždio… Miljenko Jergović je otprilike rekao kako u Kovačevom jeziku ima više ljepote nego u prirodnim ljepotama Hrvatske, a ja licitiram (i) dalje ima u tom jeziku ljepote više nego u u pejzažima Crne Gore i Hercegovine… Jani Rico u slavu Kovačevog jezika: “I reči su/ žile/ kroz njih teče krv/ kad se reči pomešaju/ koža papira se/ zapali crveno/ kao/ u ljubavnom času/ koža muškarca/ i koža žene.” U znaku Erosa je Kovačev jezik.

***

Roman počinje u vrijeme smjene carstva u Hercegovini: odlazak Turske i okupacija Austrougarske. Kovač veli da su mnogi došli u Hercegovinu “kao državni službenici, inžinjeri, graditelji, avanturisti… I dan-danas u hercegovačkim župama postoje prezimena kao primjerice Bezer, Šteferl, Vegar, Vizner, Šetka, Ereš, Svelch, Deak, Žuvelek… Beidnegl… Paranos… Neka su od tih prezimena postala brojna bratstva ljutih Hercegovaca, kako je govorio stari Meštrević, a to znači da im je rodna gruda i vjera u Boga preča od morala, dobra, prijateljstva, ljubavi, pa čak i od vlastita života.”

Bilo je važnih odlazaka i u suprotnom pravcu, samo to Kovaču, kome je omiljeni igrač Šekularac, nije, baš, navijački odgovaralo. Na granici stoljeća Đuro Bobek iz Trebinja krenuo je u pečalbu u Zagreb. Radio je na željeznici (Kovačev životni san…) i sa Marijom Ulčar živio je tik iza željezničke stanice, u naselju Trnje. Onda su došla i djeca Fridrih, Vilim, Stjepan, Olga i Oto. Stjepan Bobek, najbolji jugoslovenski fudbaler u povijesti, kapiten Partizana više od decenije.

*

Objavljeno u podgoričkoj Pobjedi

Nikada neću saznati kakav je osjećaj izgraditi kuću, a kamoli izgraditi grad. Udariti temelje krute, i ukroćene materije, s lakoćom podizati katove. Što se mene tiče, zvuči u svakom slučaju bolje od slaganja katova na torti. Građenje, nekim ženama je urođen taj nekako apriorno muški ples snage, mogli bi ga nazvati “bacanje materije uvis”. Opasna je, zanosna i precizna ta igra s konstrukcijom mase u kojoj se treba kretati, s formom, strukturom, volumenom, svjetlom i sjenom, zrakom i zemljom. Kaže da se žene teško orijentiraju u prostoru, ali nekim je ženama dano da budu prostor, da osjećaju prostornost i kakvoću materije kao netko vodu i zrak, i to je osobita vrsta vizije. Današnje najpoznatije arhitektice svijeta većinom imaju lijepa i čudna imena, poput arkada, kupola i svodova. Recimo Zaha Hadid, Ada Karmi Melamede, Zoka Zola, Winka Dubbeldam, Rocio Romero, Zahava Elenberg, Maya Lin, Yen Ha. Jedna graditeljica iz biblijskih vremena isto tako nosi neobično ime, Šeera, a ime joj se prevodi kao “krvni srodnik”. I uistinu, ona je rođakinja, davna sestra današnjim arhitekticama. Zamišljam da je Šeera imala duge obrve svijene u lukove ko u najljepših mostova i kosu boje pečene cigle. Tlom ju je nosilo visoko, snažno i suncem opaljeno tijelo. Ova je zapanjujuća žena bila plemenite loze, kći patrijarha Efraima, Jakovljeva praunuka, a Josipova unuka. Nasljednica je očeva blagoslova snage i množenja koji je dobio od oca Jakova uz polaganje ruku (Knjiga Postanka, 48 poglavlje). Ipak, sve to možda nije toliko važno za središte njezina bića, njene oči. Šeera je vidjela oblike gdje ih prvotno nije bilo, iz blata i vode, iz kaosa je izvodila red. Po tom je talentu za svladavnje entropije bila na sliku Božju. Za svoje je vrijeme bila svakako neobična pojava, jer je bila žensko biće a ujedno urbanistica, graditeljica, vizionarka. Tko zna, možda je osjećala u pupku središte arhimedovske i logoritamske spirale, vidjela bi zlatni rez u presjeku jabuke, znala sve čudarije u prirodi vezane za Fibonaccijev broj, onaj koji zovu “Božjim omjerom”. Ne znamo kako je i gdje naučila graditeljstvo i arhitekturu, no kako je bila iz bogate i plemenite krvne linije, imala je privilegiju ostvarivati neobične snove. Ili, kako bi Virginia Wolf rekla, imala je “vlastitu sobu”. Primjerice, slavna istraživačica Arktika, Louise Boyd, vjerojatno ne bi u povijesti bila prva žena na Sjevernom polu, da nije bila bogata nasljednica, pa često povijest ne pišu samo pobjednici, već i nasljednici. U Prvoj Ljetopisa 7:24 stoji da je Šeera izgradila čak tri grada, Donji i Gornji Bet Horon i Uzen Šeeru. Ne znamo kako se izgledali Šeerini gradovi, no biblijski se pojam grada razlikuje od od današnjeg. Zanimljivo, u Bibliji se grad doživljava feminilnim, točnije, majkom, a građani su njezina djeca. Primjerice, grad lišen stanovnika prorok Izaija uspoređuje sa ženom kojoj su oteli muža i djecu. Da bi grad bio grad tada nije bila važna površina, ni broj stanovnika. Bila je to naseobina opasana jednostrukim ili dvostrukim zidom, a oko vanjskoga je zida bio opkop s vodom. Na gradskim su zidinama bile podignute kule, najveća, migdal, bila je nad glavnim vratima. Unutar zidina, kuće su bile od tesana kamena i tekle su duž tijesnih ulica gusto zbijene jedna uz drugu. Sav se javni život, sjednice, suđenja, trgovanje, odvijao na glavnom trgu, i kod glavnih vrata. Ulaz u grad noću je bio zatvoren velikim, željezom okovanim drvenim vratima. Ali Šeeru, čini se, nisu zanimale dnevne skitnje, vreva i gradska svakodnevica. Čini se da je bila terenska žena, koja je rijetko kad bila čista; naime, vjerujem da nije samo stajala i nadgledala radove, već je zavrnula rukave i s drugima kopala kanale, prenosila kamenje. Tek bi uvečer sjela vani s djevojkama oko vatre, prepričavala anegdote i gledala u daleke zvijezde. Iz biblijskih redaka se lako da zaključiti da se Šeera nikada nije udavala ili rađala djecu, građenje obitelji naprosto nije bila njezina građevinska uloga na zemlji. Grad je majka, pa je Šeera bila majka čak trima majkama.

Tog hladnog studenog 2001. Ivan Kožarić imao je samo osamdeset godina, a ja već tridest i dvije, dok nas je Branko Franceschi vozio iz Rijeke u Zagreb, razgovarali smo o mnogočemu, ne sjećam se više tema, sjećamo se samo tona, veselog, zafrkantskog i opuštajućeg. Kožarić se vraćao kući s otvorenja svoje izložbe u Galeriji O.K. , ja sam, a da to nisam niti znao, na neki način činio isto, odlazio sam kući, u grad koji nisam poznavao. Rastali smo se na pločniku, nedaleko bolnice Vrapče, u tom sam kvartu imao prvi zagrebački stan. Nakon dva tjedna sreo sam Kožarića na otvorenju jedne izložbe, pljesnuo je rukama i oduševljeno rekao: Aha, znači vas mlađe puštaju četvrtkom! Da, odgovorio sam, nas mlađe puštaju četvrtkom. Što su nama Kožarićeve devedeset i dvije godine? Pouka iz vitalnosti, lekcija iz ljubavi za život ili poziv na igru koju smo zaboravili? Vjerojatno sve to zajedno, ali i još nešto – politička korektnost činovnička je izmišljotina, nema humora bez uvrede, stvar je samo u podnošenju i razumijevanju.