Trebalo bi zamisliti to vrijeme, 1955. godinu, kada dvadesetdevetogodišnji Enes Čengić dolazi u Zagreb, gdje se nastanjuje kao dopisnik sarajevskoga dnevnog lista Oslobođenje. Bile su to ozbiljne novine, i ozbiljni dopisnici, koji bi, pomalo, bili i veleposlanici svojih republika, čiji posao nije bio samo da pišu i izvještavaju, nego i da budu viđeni, da se za njih zna i da svojim prisustvom na nekom događaju iskazuju politički stav sredine iz koje dolaze. Odmah, čim je došao, Čengić je htio upoznati Krležu i tražiti mu intervju. I naravno da su ga savjetovali da to ne čini, tvrdili su da je Krleža odbojan prema novinarima i prema javnosti, a zapravo se radilo o onome starom provincijskom refleksu, koji je u onodobnome Zagrebu funkcionirao kao što funkcionira i danas: kada je netko važan, kada izviri iznad prosjeka ili bi imao nešto za reći, zagrebačka kulturna sredina će ga, po mogućnosti, činiti što nevidljivijim. Pogotovo pred nekim tko je došao iz još gore provincije, na koju se gleda s visine i u čijim se predstavnicima vidi samo uljeze i dotepence.

Krleža je već bio prevalio šezdesetu, osjećalo se da je u punoj snazi, radio je na enciklopediji, odlazio kod Tita na Brijune, djelovao je kao društveno-politički radnik, agitirao je i sve manje se bavio književnošću. Milovan Đilas, čije se partijske ruke 1941. plašio, bio je na robiji, ostali protivnici iz predratnog “sukoba na književnoj ljevici” izginuli su u ratu, potonuli su u anonimnost ili su revidirali, i malo tko se te 1955. pristajao sjećati da Krleža nije otišao u partizane. Bio je on najveći pisac socijalističke Jugoslavije, prevodili su ga širom Europe i izvodili njegove dramske komade, tretirajući ga, s puno razloga, kao simboličku kulturnu figuru Titove Jugoslavije. Tih godina on je, više prema inozemstvu nego kod kuće, funkcionirao kao svojevrsni jugoslavenski ministar kulture. Sve, ili gotovo sve, što je od te zemlje svijetu pokazano kao njezino civilizacijsko naslijeđe i identitet, prošlo je kroz Krležine ruke, ako već nije bilo njegov autorski projekt.

Enesu Čengiću trebalo je vremena da prodre do njega, ali to nipošto nije bilo nemoguće. Krleža se dao zavesti, pogotovu novinaru koji je dolazio iz svijeta o kojemu on nije znao gotovo ništa, ali prema kojemu je gajio onu vrstu simpatija, pa i udivljenja, kakvu su tokom devetnaestoga stoljeća osjećali zapadni putnici po Bosni. Imponiralo mu je to što je Čengić iz begovske porodice, premda je o pojmu begovata imao neka vrlo mutna, uglavnom pogrešne saznanja. Bosance on je zamišljao kao potomke bogumila, srednjevjekovnih patarena, koje je progonila i zapadna i istočna Crkva, pa su oni masovno prelazili na Islam. Idealizirao je njihovu razliku u odnosu na Srbe i Hrvate, nalazio je u Bosancima mile i duševne divljake, i manje je o tome svijetu znao nego o Madžarskoj, Njemačkoj, Poljskoj ili Francuskoj. Orijent je za Miroslava Krležu bio jedna velika tajna. A onda se pojavio Enes, sa svojim fočanskim begovskim podrijetlom i svojim suzdržanim privatnim šarmom.

Upoznali su se vrlo brzo, Čengić je donosio Beli cvijeće, načinio je sa njom intervju koji ona nikada neće zaboraviti, ali do razgovora s Krležom, a onda i pravoga, velikog prijateljstva dvojice ljudi proći će petnaestak godina. Od početka sedamdesetih nastajat će materijal koji neće biti samo kronika Krležina života, i Čengićev intervju s njime u šest tomova, nego i svojevrsna povijest hrvatske i jugoslavenske kulturne i političke svakodnevice.

Pritom, mora se i to znati: nije Enes Čengić bio Krležin Eckermann, niti je ovaj pisac u Zagrebu imao status Goethea – steći će ga tek kada umre i kada antitalenti steknu mogućnost da parazitiraju na njemu i da cijeli svoj radni vijek žderu Krležinu strvinu – a u ono stvarno vrijeme, kada je bio još vrlo živ, itekako su se potrudili da mu zagorčaju starost. Bilo mu je već skoro osamdeset, kada je zagrebačka Zora odustala od daljeg izdavanja Krležinih djela, i on se, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, sa svojim knjigama našao na cesti. Kada je glavnome uredniku Zore, pjesniku Ivana Dončeviću, predbacio što to čine, ovaj mu je vrlo sabrano odgovorio: “Neće svijet propasti ne budemo li štampali vaše knjige.” Ovako Krleža Čengiću o tome govori, u zapisu od 2. veljače 1979: “U vrijeme najhrvatskijeg hrvatskog kursa, kad su, recimo, ne hrvatovali nego govorili gluposti, u ono vrijeme sam ja kao kvazi-hrvatski pisac u ovoj zemlji bio diskvalificiran – pa moj film Put u raj nije mogao sudjelovati, odnosno biti prikazan u Areni – tada sam do tog stepena bio diskvalificiran da ne mogu da se popnem na zidine Arene, jer ona je onda bila u rukama tih Samohrvata, a s druge strane sam bio do te mjere diskvalificiran da samo što nisam izletio iz Partije, jer sam bio ‘nacionalist’, i kao hrvatski nacionalist dobio sam nogom u guzicu na difamantan način, ako hoćete, što na koncu nimalo nije bilo ugodno. I to nije bilo prvi put. Zato je meni i zbog tih razloga drago što je Bosna jednog dana meni otvorila vrata i rekla: ‘Izvolite gospodine, sjedite i odmorite se malo.'”

Enes Čengić u to vrijeme je već bio šef dopisništva Oslobođenja u Zagrebu, s dobrim političkim vezama u Sarajevu. Odluka da Oslobođenje preuzme izdavanje Krležinih sabranih djela nije se tada mogla donijeti na razini izdavačke kuće. Bilo je to pitanje od prvorazrednog političkog značaja, o njemu se odlučivalo u bosanskohercegovačkome republičkom i partijskom vrhu, koji je tada intenzivno djelovao na stvaraju bosanskoga političkog subjektiviteta između Srbije i Hrvatske, i na jednakopravnosti Sarajeva u odnosu na Beograd i Zagreb. Objavljivanje Krležinih djela dobro im je došlo. Bio je to projekt od najvećega državnog značaja, za koji Čengić, naravno, ima svoje zasluge, jer je to bila njegova ideja. Na kraju, zahvaljujući tim, danas već zaboravljenim bosanskohercegovačkim političarima, postoje, kakva takva, sabrana djela Miroslava Krleže. Recimo, njegovi Dnevnici u pet tomova nikada u Zagrebu nisu mogli biti objavljeni.

To je bio trenutak u kojemu je Čengić Krležu definitivno pridobio. Bio je starac, prevalio je osamdesetu kada su mu u Sarajevu počele izlaziti knjige, uskoro su mu počeli otkazivati kukovi, izlizala se hrskavica, zglobovi više nisu podnosili toliku težinu, i sve manje je izlazio iz kuće. Osim toga, dok je izlazio, bio im je loš Hrvat, dočekivali su ga s neugodnim viškom poniznosti ili bi mu se rugali, bio je redikul u jednoj nepodnošljivo malo i skučenoj sredini, a u stalnome ratu s onom drugom sredinom, u nadjebavanju s velikosrbima, s kojekavim aleksandrima belićima, iritiran što ga nikada nije bilo u izlozima beogradskih knjižara i gnjevan zbog srpskih posezanja za nečim što je hrvatsko, recimo za jezikom. U tom matoševskom raskoraku između Srba i Hrvata, koji je u njegovom slučaju doveden do krajnosti i do konačne samoće između ta dva plemena, gdje je jednima bio hrvatski nacionalist, a drugima hrvatski nacionalni izdajnik, Krleža je na kraju života u Čengiću našao onoga tko će Belu i njega ispraćati s ovoga svijeta. Našao je ispomoć u danima, mjesecima i godinama bolesti, nekoga tko će obilaziti društvene događaje i pripovijedati mu što se događa u gradu, svoga književnog agenta i svog ličnog sekretara, našao je čovjeka koji će, u najpraktičnijem smislu riječi, rješavati njegove probleme, nastale iz odnosa prema Srbima i Hrvatima, ili iz tjelesne pretilosti, bolesti, starosti…

Tih šest tomova “S Krležom iz dana u dan” i “Post mortem”, što ih je Čengićeva kći, gospođa Silvana Čengić Voljevica znalački svela na dva, svjedočanstvo su jedne mučne i lijepe starosti. “Pa dobro, jesi li živ, devet dana te nisam vidio?”, govori mu Krleža 14. rujna 1980. I to je refren koji se ponavlja u bezbroj varijacija, skoro u svakome nadnevku, stalno, dvoje staraca broji dane, potom i sate, koliko im Enesa nije bilo. I to je potresno. Krležin se život sveo na iščekivanje gosta iz one jedne bajkovite, izmaštane zemlje o kojoj nije znao gotovo ništa, i u kojoj su mu objavljivali knjige i smatrali ga važnim. Dolazili su mu na poklonjenje iz Sarajeva ti stvarni, odistinski krležijanci, kojima je ritam njegove rečenice ušao u govor i u korak, kojima se Krležino olovo zavuklo pod nokte, a za koje se u Zagrebu onda, kao ni danas, uopće nije znalo, i nije se željelo znati. Imena Hasana Grabčanovića (“Kao student stajao je pred njegovim stanom u Kukovićevoj ulici ili pred ‘Esplanadom’ i više od pet sati, da ga barem vidi.”), Branka Ekerta, Ismeta Krese, ne znače ama baš ništa svim tim zagrebačkim krležolozima i poznavateljima njegova djela, a kada je nedavno u Sarajevu umro Čedo Kisić, pisac, prevoditelj i urednik, jedan od onih koji su stvarali Krležinu sarajevsku legendu, u Zagrebu o tome nije objavljena ni vijest.

A 20. lipnja 1978, nakon što punih godinu dana nije silazio sa Gvozda u Zagreb, Krleža je, nakon vožnje automobilom do optičara, pun dojmova: “O Bože moj kako izgleda ovaj grad… Sve one ulice, uličice, tarabe, oni kokošinjci, one straćare, kuće, kućice, ona dvorišta, pa to je užasno. A knjiga je uglavnom strana roba u tim kućama. Nema tamo ni knjiga ni novina. Sve to ima tamo da se kuha još stotinu godina. To je tkivo tako satkano da nema afiniteta prema pisanoj riječi. To je masa ljudi, a otkud su došli, vrag bi ga znao. I tko je taj tko danas njihov profil oblikuje? Zagreb je na žalost jedno dugo selo koje počinje Dugim Selom i završava se Podsusedom na prostoru od trideset kilometara.” On je gnjevan i nesretan, neprihvaćen kakav je bio kao mladić, kada je intendantu Hrvatskoga narodnog kazališta Josipu Bachu donosio svoje drame, a on ih je redom odbijao. Tako mu je donio i dramu “Leševi” (koju je kasnije i sam Krleža odbacio), u kojoj sin ubija oca. Bach je bio istinski zgrožen. Upitao je tog dečka: “Kad je u Zagrebu sin ubio oca? Navedite mi jedan konkretan primjer!”

Josip Bach je, naime, kao Zagrepčanin bio uvrijeđen. Doživio je to kao potvoru na svoj grad, od nekoga tamo malca, i tako je počela Krležina nevolja s rodnim gradom, a potom i s Hrvatima, koja će ga pratiti sve do kraja, sve do posmrtne maske, koja je izlivena po njegovu mrtvome licu. Bio je to vječni problem s formatima: o Zagrebu i o Hrvatima, o Hrvatskoj i o hrvatstvu, Miroslav Krleža govorio je vidjevši ih većima nego što doista jesu, pa bi mu, zatim, odgovarali iz svojih uglavnom patuljastih i prizemnih perspektiva. I sve do kraja, on to nije želio prihvatiti, nego je i tad, u osamdeset i petoj godini, bez obzira što ga nitko osim Enesa Čengića i Bele nije čuo, poručivao Zagrebu da je jedno obično – dugo selo. Sve vjerujući da nije tako, i da Zagreb nije dugo selo, nego je njegov veliki grad, njegovo djetinjstvo u Agramu, i da će se samo nasmiješiti toj zgodnoj dosjetki. Jer ako je velik, onda Zagrebu ne smeta ako mu se kaže da je dugo selo, koje počinje Dugim Selom i završava se Podsusedom.

Nekoliko godina ranije, 27. svibnja 1973, malo pred osamdeseti rođendan, Krleža predviđa što će se dogoditi nakon njegove smrti: “Prvo će početi da preispituju moje mjesto u literaturi. Reći će: To je bio samozvani sveznadar, čovjek koji je svojom pojavom i djelom zaustavio našu literaturu. Plasirao se i održavao uz pomoć politike i političkoga angažamana, improvizator, hohštapler, demagog… Onda gotovo potpun zaborav, pa će se opet naći netko tko će nešto pročeprkati, otkriti i reći: ‘Stanite, ljudi, imali smo pjesnika.'” Ovo proroštvo se, gotovo u riječ, ostvarilo. Da nije krležoloških sinekura, fakultetskih namještenja i pijanih posrtanja po Leksikografskome zavodu koji nosi njegovo ime, da nije vagininih monologa o barunici Castelli, “velikog krležijanca Franje Tuđmana”, televizijskih trač partija i potrebe da se repertoari kazališnih kuća povremeno nečim ispune, bilo bi tačno onako kako je Krleža najavio. Jedino se neće dogoditi da netko uzvikne ono s kraja, da smo imali pjesnika. Tu je Miroslav Krleža pogriješio. U dugome selu više ne trebaju pjesnike.

Krleža se plašio da mu noću netko ne dođe na vrata. Spavao je s karabinom pored postelje. Plašio se, bez obzira na to što je sve već, navodno, bilo prošlo. Đido je bio u zatvoru, kao najslavniji disident iz komunističkoga svijeta, koji je mučeništvom platio svoju konverziju iz komunista u pokajnika, a Dido je živio slobodan u Argentini, rađao je djecu, pisao memoare, sve dok nije stradao u prometnoj nesreći. Ali je Krleži svejedno ostao njegov strah, jer je na vlastitoj koži osjetio koliko im malo treba da se vrate. Čengića je prihvaćao, pomalo kao da on i nije s ovoga svijeta. Ili kao da su Bosna i Sarajevo izuzetak od nečega u čemu on živi. Dopustio je da bude zaveden, a onda je, pomalo, i sam zavodio sugovornika. To su, inače, i najljepši dijelovi u ovim knjigama, kada Krležu sasvim ponese imaginacija, pa ispriča nešto što je samo po sebi literatura.

Trećega travnja 1976. govori Krleža Čengiću: “Vratili ste se iz Sarajeva, pa sad izvolite, referirajte mi što ima u ‘Turskoj’. Kako rekoh ‘Turskoj’, sjetih se što mi je otac pričao o svom prvom boravku u Zagrebu. Moglo je to biti 1867. godine, jer je bio u četvrtom razredu osnovne škole, a rođen je 1857. S majkom je čitav dan putovao fijakerom iz Varaždina, a onda mu je ona pokazivala Zagreb i odvela ga na Gornji grad na Strossmayerovo šetalište. To je bilo u predvečerje onih dana kada su se održavali veliki vojni manevri na granici Bosne, odnosno Turske. Gorjele su velike vatre i moj otac je pitao mamu:

– Kakva su ono svjetla tamo?

– Sine, tamo ti je vojska, tamo ti je Turska?”

Što ovu priču čini velikom književnošću? To što ju, zacijelo, nije mogao ispričati netko tko nema autentičnoga literarnog dara? A nije ju mogao ispričati, jer upravo taj dar, književni i pripovjedački, ljude dijeli na one koji bi ovakvu anegdotu zapamtili i one koji bi je zaboravili. Da bi se ona upamtila i poslije ispričala, ili iskoristila u literarnom tekstu, mora se osjetiti njezina začudnost. Sa Strossmayerova šetališta, koje se u vrijeme djetinjstva Krležina oca nije bitno razlikovalo od ovoga danas, mogla se vidjeti Turska. Ili nešto što se iz perspektive Varaždinbrega, odakle su cijeli dan putovali majka i sin, činilo kao Turska. I bila je to, zapravo, Turska, i sve je bilo čudo, vrijedno priče i sjećanja. Ovakav fragment čitatelju je dovoljan da zauvijek, kad god pred sobom ima tu jedinstvenu panoramu Zagreba, pogledom traži gdje je Turska.

Da Ivo Andrić kojim slučajem nije dobio Nobelovu nagradu, sasvim je malo vjerojatno da bi ju dobio baš Krleža. To je malo vjerojatno jer se ta nagrada ne dodjeljuje državama nego piscima. Ali svejedno, otkako je u Stockholmu 1961. nagrađen Andrić, Jugoslavija je živjela pod dojmom da je za nešto uskraćen Miroslav Krleža. I Tito je bio ljut, mjesecima je odbijao laureata primiti u audijenciju, a kada se udostojio, susret je bio leden, razgovarao je s Andrićem kao s neprijateljem. Naravno, i Krleža je ozračen tim događajem. Prema Andriću iskazuje jedva kontroliranu nesnošljivost, često ga spominje u svojim monolozima i u razgovorima s Čengićem, i svaki mu put, barem nasitno, pokušava nešto oduzeti. Priča kako ga je Ervin Šinko uvjeravao da je Andrić arhaičan pripovjedač, da se tako u Madžarskoj pisalo u devetnaestom stoljeću, na što ga je on, Krleža, razuvjeravao, ali su, eto, Šinkovi argumenti bili jači… Ili govori ovako, citirajući Andrića: “‘Silno mirišu bijeli cvjetovi, a ja kisnem sam i žalostan…’ Temelj Andrićeve literature je zapravo Ex Ponto, i on je taj Ex Ponto na svoj način dobrim dijelom dugo varirao.” Pa rezignira: “Andrić se meni ili ja njemu pletemo među nogama otkad postojimo, a nikakve veze nemamo – dva potpuno odvojena svijeta.” I baš ni u čemu, baš nikad, Krleža nije u pravu dok govori o Andriću, pa ni u tome da su dva potpuno odvojena svijeta. Što nam više vrijeme teče, i kako se stvari u posljednjih dvadesetak godina okreću, njih dvojica kao da bivaju sve bliskiji, sličniji. I usamljeniji.

O drugim piscima, onima s kojima se, srećom, ne mora uspoređivati, Krleža govori s više razumijevanja i s interesom. I u osamdesetima on čita, zainteresiran je, živi u tuđemu književnome tekstu, što bi danas već bila rijetkost: “Nesumnjivo je jedan od najdarovitijih Danilo Kiš, veli Krleža. Na televiziji sam nedavno gledao Miroslava Antića. Govorio je svoje stihove, moram reći izvanredno. To je zapravo kolosalno. Darovit čovjek, brate, nema što. Rijetko takve viđam i slušam na televiziji. Čitao sam i roman Dragoslava Mihailovića Kad su cvetale tikve, i to je dobra literatura. U Hrvatskoj sada nemate nijedno ime pa da kažete: ‘Evo, to je to'” U biti, Krleža s takvim ocjenama čini ono što pripisuje Matošu kada o njemu govori: “Moglo bi se reći da je bio apologeta srpske književnosti, a da je prema hrvatskoj osjećao svojevrstan prezir.”

O Enesu Čengiću nikada se nije pisalo, ni u Zagrebu, ni u Sarajevo. On je pisao o drugima, pa se, valjda, računalo da ne treba još netko pisati o njemu. I to je, kao i mnogo što, bilo krivo. A kad bi se o njemu, ipak, govorilo, bilo je, uglavnom, s podcjenjivanjem. Naročito u krležološkim krugovima, pa još kod onih koji su imali tu čast ušunjati se u Krležina predsoblja. Čengić je odlazio na poštu i plaćao mu račune. On mu je donosio voće s placa. Čengić ga je bedinao. Dovodio mu je liječnike. Čengić ga je vodio u šetnju, na izlete. Nadgledao je kućne poslove, pozivao vodoinstalatera… A to što je napisao, samo znači da je imao dobar diktafon. Da, da, bio je pažljiv prema njemu, solidan je novinar bio, ali bez imalo invencije, i nije mu postavljao nikakva osjetljiva pitanja. Bio je njegov Eckermann!

Tako se, otprilike, diskvalificira Enesa Čengića, ali naravno ne pretjerano javno. Javno se o njemu šuti, evo skoro i dvadeset godina, otkako je umro usred onoga užasnog rata, u kolovozu 1994, dok se spuštao liftom, u zgradi u kojoj je stanovao u Draškovićevoj ulici. I ima neke pjesničke pravde u mjestu njegova kraja. U liftu je, naime, umro i Petar Dobrović, prijatelj čijoj je smrti Krleža posvetio najuznesenije svoje riječi, samo što je Dobrovićev lift išao prema gore. Mimoišla su se tako, u liftovima, dva važna čovjeka u piščevom životu, od kojih teško da je bilo važnijih.

Miroslav Krleža i Ivo Andrić imali su rijetku sreću da su ih razgovorila dva dobra i pouzdana svjedoka. Nijedan nije imao problema s taštinom, nije se pokušavao natjecati sa sugovornikom i nije se igrao nadmašivanja. I što je najvažnije, ni Enes Čengić, ni Ljubo Jandrić, autor knjige “Sa Ivom Andrićem”, u kojoj ga razgovorom prati od 1968. do 1975, nisu izdali povjerenje svojih sugovornika, nego su im do kraja ostali odani. U toj odanosti bilo je čestitosti i dostojanstva, kakvim se ne svjedoči često, i kakvih ni Krleža ni Andrić nisu doživjeli u svojim životima prekoviše. Obojica su, i Čengić i Jandrić, bili ostvareni, dovršeni ljudi, premda će ih drugi pamtiti po dvojici svojih najpoznatijih sugovornika. Enes Čengić napisao je, u dva toma, odličnu monografiju o Branku Ćopiću, objavio je knjigu o Gustavu Krklecu, s kojim je, također, dugo prijateljevao, a u novinarstvu je odživio ozbiljnu reportersku, izvjestiteljsku i uredničku karijeru. Ljubo Jandrić bio je solidan prozni pisac, autor romana “Jasenovac”, o logoru koji ga je biografski i porodično obilježio. Pisao je bez mržnje, i bez pomisli na mržnju kojom bi se moglo odgovoriti na zlo, da bi uskoro zatim, kada su se vremena uskovitlala, a njegov život prerano došao kraju, potonuo u zaborav. Slično se dogodilo i Enesu Čengiću, kojega će se uzalud svoditi na Krležinog batlera. Čengićev begovat nije bio u nečemu što bi mu došlo s porodičnim naslijeđem, nego u onome sa čime se čovjek rodi kao s Božjim darom. Ili umijećem da se sluša Krležom, umjesto da se unaokolo brblja.

Najvažniji događaj u poslijeratnome društvenom životu Miroslava Krleže bio je dolazak mladoga Čengića za dopisnika sarajevskih dnevnih novina. Sve drugo bilo je manje važno, svi drugi bili su manje važni.

On je vjerovao
da duhovni nemir
može pretočiti u zvuk,
miješajući kafu u fildžanu.
U zvuk koji emituje metalna kašičica
dok udara o porculan.

a onda je jednog dana
pijući jutarnju kafu
prevrnuo fildžan.
Ona je tada ustala
uzela truleks
pogledala ga duboko u oko
i rekla
ŠIĆAR.

i poslije stvarno vjerovala
da je njen Salko tog dana
padajući sa sedam i po metara visoke skele
ušićario dženet.

Sasvim iznenada, Goran Ivanović je saznao da je umro.

Sjeo je u jednu kavanu da popije kavu, otvorio novine i na dnu jedne od posljednjih strana pročitao skoro sasvim neupadljivu vijest: “Jučer je u svom stanu nađen mrtav Goran Ivanović (65), umirovljenik. Uzrok smrti nije poznat. Pretpostavlja se da je umro prirodnom smrću.”

“Goran Ivanović, šezdesetpetogodišnjak, umirovljenik, pa to sam ja!”, rekao je u sebi, zaintrigiran, ali ne mnogo začuđen. Toliko je usamljen, toliko zaboravljen od svih, da se već poodavno pita da li postoji. Čak mu se događa da se s mukom prisjeća svog imena i prezimena. Ta vijest u novinama učinila ih je stvarnim i dozvala mu ih u pamćenje. Nitko ga ne zove, nitko mu se ne obraća, nitko mu ne šalje pisma. Njegovo ime i prezime postoje, valjda, samo na požutjelim dokumentima koja se nalaze tko zna gdje u nekim nadleštvima i uredima, ili počivaju na dnu tko zna kojih ladica u njegovom stanu, a on ih nikad ne uzima u ruke. Poštar mu, doduše, kucne na vrata i donese račune za struju i stan, ali on samo pogleda iznose na njima, ode na poštu i uplati. Ima mlađeg brata koji živi u inozemstvu i koji ga je zaboravio; nikad mu se ne javlja. Ovdje pak, u ovom gradu, ima drugog, starijeg brata, čovjeka s nametljivim svjetonazorima koje on, Goran Ivanović, ne može ni dijeliti ni shvatiti, pa ga brat zato ne želi ni vidjeti. Dogodi mu se i to da na ulici sretne nekog od ljudi iz njegovog nekadašnjeg poduzeća, ljudi koje je u tim godinama svakodnevno viđao na poslu, ali oni pored njega samo prođu ne prepoznavši ga. A to je i razumljivo, jer ga nisu zapažali ni dok je radio.

Potpuno je sam, dakle, na svijetu, pa ga to navodi na zaključak da je netko u tom dvojstvu nestvaran: ili on, ili svijet. Čita vijest o svojoj smrti i pita se: da li sam stvarno umro, da li postojim?

Odlazi u svoj stan koji mu, kao i uvijek, izgleda strašno pust. Nema u njemu života.

Opipava se, gleda svoj lik u ogledalu, i rekao bi da je tu, da ipak jeste – ili mu se to samo čini?

Ali susjedi ga, kao i uvijek, ne primjećuju.

“Tko sam ja?” pita se. “Ja što se, ni sam ne znam kako ni zašto, krećem po ovom sablasnom gradu?”

“Ako je vijest u novinama točna, onda mora biti da sam stanovnik groblja.”

Odlazi na groblje da mu tamo, u uredu Uprave, kažu gdje je grob Gorana Ivanovića.

Činovnik otvara debelu knjigu pa ga pita, prelistavši je: “Kojeg Gorana Ivanovića? Ovdje ih imamo četvoricu.”

Zahtijeva, uporan, da mu činovnik kaže gdje su grobna mjesta sve četvorice.

Dvojica imaju počivalište u Gaju urni. Tu sigurno nije on. “Ne, ne” – gleda, s užasom, svoje ruke, dodiruje glavu – “ovo tijelo sigurno nije bilo u ognju.”

Odlazi na grobove one preostale dvojice. Nad jednim se diže običan drveni križ; na drugom je skromna mala kamena ploča. A na ploči je, uz godinu smrti, urezana i njegova godina rođenja!

Ispod te grobne ploče vjerojatno zjapi praznina. Njegovo postojanje, ni od kog opaženo izvan nje, sasvim je u skladu s njegovim nepostojanjem u njoj. To je logična veza.

Jedne od sljedećih noći doći će do tog groba, dignuti ploču i leći unutra. Tako će novinsku vijest učiniti istinitom – postat će pokojnik čiji će identitet biti konačno utvrđen, na kamenoj ploči, imenom i prezimenom. Dok god kamen bude trajao.

A tko zna, možda će tu, pod tom pločom, imati i društvo…

A što kada ti Genij slobode okrene leđa. Zamahne krilima. I nasmiješi ti se svojim zlatnim dupetom?

A ti si u Parizu, na Trgu Bastille. On je gore na stupu visokom pedeset metara i pedeset dva centimetra, na 6 posto istočno. A ti si dolje, na pločniku. I nisi preko granice ponio svoj mali bestrzajni top.

Da mu uzvratiš smiješak.

*

Jesen je dolazila oko Velike Gospe, čim se august prepolovi i pođe svom kraju. Iako nije bilo velikih žega, sunce nikada ne bi upeklo kao što upekne u Mostaru, niti bi kada bilo sparno kao u Zagrebu ili Beču, nego bi i usred najgorih julskih vrućina u sumrak nastupala prijatna svježina, te bi se i po tome znao smisao akšama i akšamluka iz narodnih pjesama, s prvim bi se znacima jeseni osjetilo kratko olakšanje, jer bi tada, s Velikom Gospom, dolazilo najljepše doba godine, koje bi trajalo kratko, negdje do petnaestog septembra, rijetko koji dan duže, kada nigdje nije bilo kao u Sarajevu, i kada bi se sve, i klima, i povijesno vrijeme, i ljudi, našlo u savršenom skladu, i čovjek bi nakratko znao zašto se zatekao tu, i zašto živi u tom gradu, daleko od svijeta i od svojih. Zatim bi, kada se i rujan popolovi i pojave se, iznenada, prvi jutarnji mrazevi, i krene se od Otesa i od Sarajevskoga polja navlačiti magla, nastupalo ono najduže i najgore doba godine, koje bi se znalo razvući sve do kraja aprila, tokom kojega se nad gradom ne bi zaplavilo nebo, niti bi zasjalo sunca, niti bi se imalo po čemu znati da će ta klimatska nevolja ikada proći. Cijelih sedam mjeseci tokom godine čovjek ne bi mogao razumjeti kome je i kako na um palo da na tom mjestu, u tom grotlu među planinama, podiže grad. Osim ako Sarajevo nije nastalo jedne godine između petnaestog augusta i petnaestog septembra, a ljudima se poslije više nije dalo seliti.

Nakon što je iz Direkcije željeznica otišao u mirovinu, Franjo Rejc honorarno je radio kao knjigovođa u Hotelu Pošta. Sve do 1966. kod Konjica je, na Glavatičevu, držao pčele, i obilazio ih vikendom, da bi u proljeće te godine, kada mu se rodio unuk, poklonio posljednjih dvanaest košnica, čime se naglo okončala njegova skoro četrdesetogodišnja pčelarska karijera. Na jesen iste godine predat će i knjigovodstvo, koje je bilo tako uredno i sređeno da se iz njega mogla iščitati cijela povijest ovoga činovničkoga hotela, čiji su se fragmenti još dugo mogli naći po Franjinim ladicama u stanu na petome katu u zgradi gospođe Heim, u Ulici Jugoslavenske narodne armije, a potom i na Sepetarevcu, i bit će tih pabiraka, dopola ispisanih sveščica, hotelskih prospekata i praznih žućkastih listova s memorandumom pri vrhu, sve do 1992. i početka opsade, nakon čega će i toga iščeznuti.

Knjigovodstvo, kojim se u životu bavio kratko, jedva sedam-osam godina, nakon što je umirovljen kao konstruktor reda vožnje, Franjo nije lako ostavio. Bio je radan čovjek, posao ga je smirivao, životni smisao nalazio je dovodeći stvari u red, sređujući papire i protokole, administrirajući svakodnevicom i pretvarajući je u povijest, tako da je napuštanje posla za njega značilo polagano odustajanje od života, umiranje na rate, s godišnjim dobima koja su u Sarajevu djelovala tako sudbonosno.

Od knjigovodstva je morao odustati zbog bolesti. Pritiskala ga je srčana astma, i sve teže je podnosio dugu sarajevsku zimu, rastegnutu od kraja rujna do sredine travnja, pa su liječnici savjetovali da zime provodi na moru. Tako je, sa ženom Olgom i s tek rođenim unukom 1966. na 1967. prvi put zimovao u Drveniku, u staroj dalmatinskoj kući, koju je njihov sin Dragan kupio nekoliko godina ranije. Prijala mu je, srcu i plućima, morska klima, ali se, istovremeno, suočio sa skorim nestankom i s uzaludnošću i besmislom života, kada se ništa ne radi i ništa se ne piše. Tako je, da si olakša muku, počeo učiti engleski jezik. Uz slovenski koji mu je bio očinji i srpskohrvatski koji mu je bio materinji, te njemački na kojem se školovao, talijanski koji je naučio u zarobljeništvu i bio je jezik najljepših godina njegove mladosti, madžarskoga koji je naučio kao vjeran podanik Monarhije i kojim se služio na željeznici, prevodeći službene dopise, i u pčelarstvu, dopisujući se s madžarskim pčelarima i raspravljajući s njima o europskoj i američkoj truleži, o majskoj bolesti, i o toj čudesnoj pčelinjoj preosjetljivosti na putovanja, o tome da su selidba i egzil glavni uzročnici kuge, te francuskoga jezika, koji je naučio nekako usput, čitajući knjige koje nisu bile prevedene na naš jezik, Franjo Rejc posljednjih je godina svoga života učio engleski. To je, pričalo se, jezik budućnosti. U njegovom slučaju, bio je to jezik pomoću kojega se varakao sa smrću.

Sa zimskim selidbama u Drvenik izgubio se i sarajevski ritam godišnjih doba. Ali jedno je, ipak, ostalo: prvi jasan nagovještaj jeseni, oko petnaestog augusta, svake godine.

Otkako je otišao u penziju, Franjo bi u kancelariju u Hotelu Pošta išao svakoga dana, malo poslije podne. Ostajao je obično do pet, a onda bi, umjesto da pređe tih pedesetak koraka od hotela do zgrade u kojoj je živio, kretao Kulovićevom, pa niz Titovu, sve do Velikog parka. Šetao bi asfaltiranim stazama, pod visokim, nikad obnavljanim stablima, koja su na tom mjestu rasla od osme godine austrougarske vladavine, kada su mladice zasađene, a park prvoga listopada te 1886. svečano otvoren. Nakon što bi se popeo sve do Ulice Mustafe Golubića i Doma milicije, Franjo bi sjedao na klupu da se odmori. Bila je to uvijek ista klupa, koja danas na tom mjestu više ne postoji. Govorio je da tu ima najviše zraka, da je najsvježije i najugodnije ljeti baš tu sjediti. Zimi bi samo stajao uz klupu, i osluškivao.

Tačno na tom mjestu, polovinom augusta, dahnula bi jesen niz Veliki park, i nastupalo je najljepše doba godine u Sarajevu, koje je trajalo kratko, i zato se morao tačno znati njegov početak, da bi ga cijelo moglo doživjeti.

Nakon što bi se na klupi odmorio, Franjo bi se polako, nogu pred nogu, zaputio kući. I tako svaki dan, nastojeći da uspori vrijeme koje je, međutim, sve brže prolazilo.

Trideset dunuma koliko je zapremalo groblje Čekrekčinica, Vakufska je uprava 1885. ustupila Zemaljskoj vladi, uz poštenu naknadu i uz uvjet da nišani ostanu tu gdje jesu, a da okolo njih bude zasađeno drveće i načinjeno groblje. Nije to bilo sasvim u skladu s vjerom, u mezarja se ne dira, među grobove se bez potrebe i razloga ne zalazi, ali došla su bila moderna vremena, bečki je ćesar tražio svoje, ljudi su se promijenili, a i groblje je, ruku na srce, bilo vrlo staro. Navodno ga je na svojoj zemlji ogradio i svojim vakufom učinio Muslihudin Čerkrekčija, početkom šesnaestog vijeka. Tu je i pokopan, tako da mu se i danas znaju nišani.

Projekt za Veliki park bio je djelo činovnika Zemaljske vlade Huga Krvarića. Iako nije bio vrtni arhitekt – kakvih je bilo u Beču, a projektirali su i lijepe i raskošne zagrebačke parkove – njegov se projekt ostvario i trajno održao, tako da se u vrijeme kada Franjo na uvijek istoj klupi dočekuje jesen ne razlikuje od stanja iz 1886. Staze su ostale iste, klupe su još uvijek na istim mjestima, samo je, u međuvremenu, izniknula, usred parka, kosturnica narodnih heroja, a u dnu, pri Titovoj ulici, fontana.

Hugo Krvarić bio je iz Dugog Sela, blizu Zagreba. Školovao se u Zagrebu i u Beču, a u Sarajevo je došao odmah po okupaciji Bosne. Tu se nastanio i dobio sina. Možda je u Sarajevu i umro, tko to više zna. Sin Huga Kravarića, Kamilo, rodio se 1894, kada su stabla Velikoga parka već ojačala. Rodio se 25. travnja, taman u vrijeme kada su olistala. Školovao se u Prvoj gimnaziji, pa u Zagrebu. Postao je kazališni kritičar, cijenjen i aktivan između dva rata. Seli se u Osijek, i postaje urednik Hrvatskog lista, dnevnih novina koje su izlazile za vrijeme NDH. Godine 1945. odlazi u emigraciju, živi i 1958. umire u Argentini. Blizak Pavelićevom krugu.

Je li se Kamilo Krvarić u Argentini sjećao Velikog parka? U kojim bi trenucima, u koja doba godine, i koliko puta, pomislio na to mjesto? Nemoguće je to znati, i već dugo nikoga nije briga za Huga Krvarića i njegova sina Kamila, zabludjeloga kazališnog kritičara, pristigloga iz sarajevske provincije i iz kuferaške obitelji, od onih koji nikome nisu pripadali i nigdje nisu prispjeli, bez domovine i bez zavičaja, i onda bi ponekad, poput Kamila, političkim radikalizmom, viškom nacionalnih i vjerskih osjećaja, svakodnevnom mentalnom i socijalnom gimnastikom, pokušavali negdje postati – domaći. Iako se o njemu ne zna gotovo ništa, biva jasno, u prisjećanju na kolovoški šum lišća u Velikome parku, i na Franju Rejca koji tu, na klupi, čeka jesen, kako je Kamilo Krvarić postao blizak Paveliću.

Hugo Krvarić, njegov otac, imao je dara. Tako je od jednoga starog mezarja načinio lijep austrijski park, s fascinantnom mrežom staza, na koje su se ljudi toliko navikli da ih i ne primjećuju. Te staze izlaze na sve četiri strane, i na četiri ulice koje drže Veliki park. S donje je strane Titova. Kroz guste krošnje i između visokih vitkih stabala, Franjo sa svoje klupe vidi Hotel Istru, koja će uskoro, dvije godine nakon njegove smrti, biti srušena. Ali on to ne zna, i nije ga briga. Iz njegove perspektive, ta građevina vječno će stajati tu, u Ulici Stjepana Radića, nazvana po najvećemu jugoslavenskom poluotoku – kako se govorilo u školi – kojega su Titovi partizani vratili matici zemlji. U Istri je Franjo imao prijatelje, drugove s kojima je nekada davno sudjelovao u uroti za oslobođenje Trsta, Istre, Gorice i Rijeke od talijanske uprave. Njegovi drugovi pomalo su se bavili terorizmom, a on ih je iz Sarajeva potpomagao. Zvali su se TIGR. Bio je to akronim, a bio je i – tigar.

Tokom Drugoga svjetskog rata, u Sarajevu se skrivao inženjer Bonić. Puljanin i tigrovac, koji je iz rodnoga grada morao bježati pred smrtnom osudom. Da su to znali, ustaše bi ga deportirali svojim saveznicima Talijanima, ili bi ga, nakon pada Italije, postali u Jasenovac. U Sarajevu inženjer Bonić je kupio kuću koju će, nakon što se poslije rata on vrati u Pulu, Franjo godinama prodavati, sve dok ju konačno ne proda… I na kraju, od svega je ostalo samo ime jednoga hotela: Istra.

Zdesna od njegove klupe ulica je Kralja Tomislava. Nazvana po hrvatskome kralju, u povodu tisućgodišnjice njegova kraljevstva, koja se te 1925. slavila diljem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, čemu i danas svjedoče mramorne spomen-ploče diljem zemalja bivše Jugoslavije. O Tomislavu je tadašnja propaganda stvorila legendu kao o ujedinjujućemu, zajedničkom kralju svih južnih Slavena. Po njemu je kralj Aleksandar Karađorđević 1928. nadjenuo ime sinu drugorođencu, ali i hercegovačkome gradiću Duvnu.

U Ulicu kralja Tomislava ulijeva se Ulica Mustafe Golubića, koja park štiti s gornje strane. Mustafa je bio sovjetski obavještajac, atentator i silan čovjek, po čijoj bi se mračnoj legendi trebao napisati roman, ako je već preskupo snimiti film. A nema ni glumca koji bi odigrao Mustafu Golubića i ostao živ. Nijemci su ga 1941. živog uhvatili u Beogradu. Kažu da je na sebi imao uniformu SS oficira. Mučili su ga danima, lomili su mu kosti, koliko god ih je imao, ali on im nije htio reći ni kako se zove. Nije mogao hodati, pa su ga na drvenoj kancelarijskoj stolici odnijeli na strijeljanje. Nijemci nisu ni znali koga su pogubili. Nije iz, izgleda, bilo ni briga, kao što je i danas malo koga briga za Mustafu Golubića, Hercegovca iz Stoca, Kominterninog ubojicu, kojemu bi se, kažu, oči napunile suzama kada bi trideset i neke, u kasno noćno doba u nekoj praškoj pivnici tiho zapjevao: “Cvati, ružo, nemoj opadati, boluj Ahmo, nemoj umirati, jer te nemam nigdje ukopati…”

Sa četvrte strane Veliki park iviči jedna uličica, koja je tako malena i neugledna da nikada nije ni ime mijenjala, iako se nalazi u samome centru grada, tamo gdje se imena ulica, a ponekad i živih ljudi, najčešće i najradije mijenjaju. Nikada Franjo Rejc nije njome prošao, jer se Trampinom nije imalo kamo ići. Trampina je bila čikma, nazvana po Trampama, kojih danas više nema, porodici koja je, piše Alija Bejtić, davala hatibe i imame Čekrekčijine džamije podno Kovača, koju je dao sagraditi isti Muslihudin Čekrekčija, koji je ogradio zemlju za ovo mezarje,

Hadži hafiz Abdulatif Trampa bijaše hrabar čovjek, poput Mustafe Golubića, i isti takav usamljenik usred velikih europskih buna i prevrata, pa je stao uz ono nesretnika koji su u ljeto 1878. odlučili braniti Sarajevo od vojske baruna Filipovića. O tim danima, ali ne o Abdulatifu Trampi, nego o Mari milosnici, pisao je Ivo Andrić u jednoj od najljepših i najpotresnijih svojih priča, u kojoj i danas ima više Sarajeva nego što ga je u svim našim sjećanjima i što ga je na zemlji, ali bi i o njemu, posljednjemu velikom izdanku Trampi, netko mogao napisati barem priču.

Nakon što je pobuna skršena, kao što skršene bivaju sve pobune koje bi vrijedilo pamtiti, Abdulatifa nisu pogubili, kao što su mnoge druge, nego su ga predali možda i strašnijim mukama. Robijao je dugo, u zatvoru u Olomoucu, u Češkoj, da bi se vratio u Sarajevo, kada su se već primile mladice u budućem Velikomu parku.

Poslije rata, taksi te je provezao Trampinom ulicom, koja više nije bila čikma, i niz koju se, uz kafanu Park, vozilo brzo, kao po svakome drugom drumu. Tebi se to činilo nepristojno prebrzo, baš kao da je drum pregazio čikmu, a s njom i njezinu povijest, koja će što zbog brzine, što zbog umiranja, na kraju biti zaboravljena. Tim putem, od Obale vojvode Stepe, pa kroz Radićevu i preko Titove, pa preko onoga širokog pločnika, i niz Trampinu, pa desno, uz staru štampariju, Slogu i do Dalmatinske, taksisti izbjegavaju prometnu gužvu i vječne zastoje u Kulovićevoj, kao da svojom vožnjom i sebi i putniku nastoje namiriti izgubljeno vrijeme. A namirenje nema, niti ga može biti. Čovjek ništa ne dobiva kad projuri Trampinom, takvom brzinom da ne stigne ni izgovoriti hadži hafiz Abdulatif Trampa.

Djelo Huga Krvarića trajno je kao malo šta u Sarajevu. Rušile su se zgrade, austrougarske vile gorjele su u više ratova, turske kuće od nepečene gline rastapale su se na stoljetnim kišama, padali su hoteli, a na njihovom mjestu nicale su robne kuće, jedna pa druga, lice grada se nagrđivalo češće nego uljepšavalo, sve dok ga za mnoge, i lica i grada, nije nestalo. Izumrle su i Trampe, nestalo je Krvarića, ali je Veliki park čudom ostao. Samo što više nema klupe na koju bi o Velikoj Gospi dolazila jesen, ono kratko, najljepše doba u godini kada je Sarajevo imalo svoj razlog, i kada se kuferašima činilo kako ih je i Bog, i kralj i car naš Franjo Josip nagradio kada ih je poslao tu.

Klupa je sad dvadesetak metara niže, ali to više nije isto mjesto. Ali svejedno, ako netko za njega još zna, lako će ga naći. Pa može tu odstajati, ili čučnuti i sačekati da dođe ono što će svima jednom doći.

Od vremena do vremena taj se besmrtnik tajanstveno pojavljuje na različitim geografskim širinama i među ljudima izazove veliku uznemirenost. Jedni su ga znali kao Giacoma Girolama Casanovu, u Rusiji su ga zvali Grigorij Jefimovič Rasputin, Crnogorcima je ostao u legendi kao lažni car Šćepan Mali, dok ga pustinjski narodi pamte kao Lawrencea od Arabije. Među nama je do prije nekoliko dana živio predstavljajući se kao Željko Malnar, za prijatelje Cico.

A ni kao Malnar, Hrvat i Zagrepčanin, nije imao jedinstven građanski identitet, dolazio je u toliko socijalnih uloga da je teško bilo povjerovati kako je riječ o jednoj osobi. Bio je, oprostit ćete mi ako štogod zaboravim, novinar, putopisac, televizijski voditelj, državnik, filozof, šaman, prorok, pijanac i bludnik, svetac, odmetnik, antipapa, ispirač zlata, gerilski pukovnik, gusar, vitez lutalica, maskirani osvetnik, gospodar zvijeri, šaptač konjima, noćni jahač, bijeli vrač, hrabri lovac, ciganski kralj i milostivi zaštitnik udovica i siročadi. Njegovo ime otvaralo je pećine s blagom. Uhapšeni revolucionari su ga izvikivali pred streljačkim vodovima. Željko Malnar bilo je jedno od stotinu eskimskih imena za snijeg.
Dolazio je iznenada i bez najave, kao prikaza, kao grom. Njegov crni motor bi se na treperavom obzorju čudesno materijalizirao od vjetra i prašine, ali svi su opet znali da je to on. Trik mu se, ruku na srce, s vremenom nešto otrcao. Beduinski starac koji štapom razgrće žeravu od sušene devine balege, Tibetanka što u aluminijski lončić muze ružičasto jakovo mlijeko, Samoanac koji mačetom raskoljuje kokosove plodove, Čukč koji dere tuljana i kartaši bele u peščeničkom kafiću i autopraonici jednako bi, ne podižući pogled, rekli:

“O, Malnar”.

Gradili bi se ravnodušnima, kao, nije im bilo stalo, ali svi su, bez izuzetka, u sebi zadrhtali od ljubavi za toga velikog u crno odjevenog muškarca. Kad bi on naopačke zajašio stolicu, zagrlio naslon, nasmiješio se i vragolasto namignuo, sve ih je imao. Do kraja svijeta bi za njim pošli. Kao frulaš iz Hamelina Cico bi ih poveo u nezamislive avanture, nagovorio na nevjerojatne ludosti, koje oni tri ili četiri dana kasnije, kad bi se vratili kući, ne bi znali objasniti svojim suprugama.

Ali, često zapravo i nije trebalo objašnjavati. Dosta je bilo reći: “Bio sam s Malnarom”, a ljutita žena najednom bi se razvedrila i uzviknula: “Malnar?! Kako je on? Je li slučajno mene spominjao?” Sve lažljive isprike zašto ste bez košulje i šepate na jednoj cipeli postale bi tada suvišne jer su i sve žene, naravno, bile zaljubljene u Željka Malnara.

Pa i Malnar je volio žene, koliko već može voljeti netko tako nestalnog srca i nemirne prirode kao on. Zbog jedne je naposljetku, pričaju, i umro. Znam, sad ćete kazati kako je Željko Malnar u sedamdesetoj godini izdahnuo na plućnom odjelu zagrebačke bolnice, ali ne vjerujte svemu što pročitate u novinama. Ozbiljni svjedoci tvrde kako se to dogodilo u Maliju u zapadnoj Sahari, gdje je živio s tuareškom princezom Tiziri.

Ona je imala već gotovo dvadeset pet i prošlo joj je doba za udaju, stotine je prosaca odbila ta ohola djevojka prije nego su se njih dvoje upoznali. Naočitog je stranca gledala krišom, iskosa, poslužujući kozletinu s kuhanim korijenjem, dok je večerao s njezinim ocem Saidom, starješinom plemena, a Cico je tu noć neoprezno popio čitavu bocu Chivasa i ujutro se, što da vam pričam, probudio gol u njezinom naručju. Oženjen. Tiziri, čije ime na berberskom znači mjesečina, bila je prekrasna žena, vješta kuharica i darovita, strastvena ljubavnica, a kalašnjikovom i takobom, tradicionalnim tuareškim mačem, rukovala je poput muškarca, no bila je, nažalost, nemoguće naravi, ljubomorna, divlja, okrutna i podla kuja. Malnar je bio sav u masnicama i ogrebotinama. Luđakinja mu je jednom čak iščašila rame.

“Stari, ja to više nemrem”, dobacio je iznervirani Malnar naposljetku Saidu, vinuo se u sedlo svog crnog pastuha i u galopu odjahao ravno u pješčanu oluju, najveću u posljednjih dvije stotine godina, da umre pod dinama i njegove bijele kosti, oglodane pustinjskim škorpionima, nitko nikada ne nađe.

“Cico! Cico!” vikala je Tiziri za njim očajno, no sve je bilo uzalud.

“Pa šta si mu rekla?” upitao ju je zapanjeni otac.

“A ništa”, odgovorila je tuareška princeza otirući suze. “Samo sam mu prigovorila da mi ne ostavlja prljave čizme nasred šatora.”

Drugi, opet, kažu da ni tako nije bilo. Kakav Mali, kakvi bakarači, pričaju oni pljuckajući između žutih krnjataka, Željko Malnar je nestao na Velebitu. Otišao je posjetiti svoga prijatelja, stogodišnjeg mudraca koji samotno živi u kolibi na vrhu planine, pod samim nebeskim svodom, da mu odnese nešto hrane, bocu jeftinog vinjaka i novu knjigu pjesama Danijela Dragojevića. Ustali su u zoru i slušali lajanje pastirskih pasa iz doline, pijuckali čaj koji domaćin kuha od gorskih trava i od kojega gdjekad ima stravične vizije, dok su se oblaci šuljali oko njihovih nogu.

“Misliš da ja to mogu”, upitao je Malnar u jednom času prijatelja.

“Naravno da možeš. Samo se, Cico, opusti”, odgovorio je mudri čovjek s planine.

I Cico je zatvorio oči i lagano zakoračio na oblak. Jednostavno je odletio na njemu preko Velebita. Iz daljine, s drugog oblaka, razdragano su mu mahali otac Abraham, Buda, Isus Krist i prorok Muhamed.

“Ali, ljudi”, javi se ovdje Braco Ciganin s drugog kraja šanka, “ja sam ga vidio u bolnici. Žena i ja smo ga išli posjetiti.”

“Eh, moj Braco, tko zna koga ste vas dvoje vidjeli i s kim ste vi razgovarali”, podsmjehne se pripovjedač i zovne još jednu rundu za dušu njihova pokojnog prijatelja.

visoka sam podzemna voda
vodostaj mi je nevidljiv
i promjenjiv
pritišćem vodoravno
i penetriram
i u najmanje pukotine
i onda se širim
skupljam
i širim

skupljam

neuništiv sam
na mene ni gravitacija zemlje
kao na zaobljenu kišu
ne djeluje
(ali gravitacija mjeseca je s                                                                                                )

lutam horizontalno
i tražim
svoju sljedeću osmozu

– Možeš li da mi pomogneš?

– A ti, možeš li ti meni da pomogneš?

– Što vičeš toliko?

– A ti, što ti vičeš?

* * *

– Sinoć, koja ti je bila ona cica u parku?

– A s kim si ti bio?

– Kakvo je to pitanje?

– A kakvo je to tvoje pitanje?

* * *

– Odjednom sam se našla usred divne poljane, prepune najlepšeg cveća.
Šta to znači, kaži mi?

– Interesantno. Iz podruma na poljanu. Interesantno.

– Možda je to u vezi sa Vladinom sahranom u nedelju?

-… U poverenju, jel ti nekad bio dečko, a?

* * *

– Napuštam te, mili moj.

– Ma zašto baš sada? Ispratiću te do Dramskog, pa ti levo, a ja nazad.

– Mislila sam, napuštam te onako, zauvek. Postali smo stranci.

– Ma lako ću ja to, ispratiću te, pa ću autobusom nazad.

* * *

– Svršila si?

– Pusti me da uživam još par sekundi.

– Dođi, da te zagrlim.

– Pusti me, da se odmorim. Još par sekundi.

* * *

– Zaćuti već jednom. Ti si neverovatno sebičan čovek. Samo na sebe misliš.

– Ne nerviraj se toliko, sve će biti OK.

– Kako da bude OK, kad te uopšte nije briga za mene. Samo te služim. Daj mi ovo, uradi mi ono.

– Možda si u pravu… dodaj mi, molim te, tu pepeljaru sa stola.

* * *

– Možeš li da pukneš od ljubavi?

– Možeš, ako ti je ljubav debela.

– Ali ja patim, a gojim se. Sve mu praštam, sve mu dozvoljavam. On je i dalje vitak i zgodan, a vidi mene.

– A koja si ti krvna grupa, a koja je on?

* * *

– Dobar dan. Dokle?

– Do Centra. Partizanskom… Pogledajte vrh Vodna. Napadao sneg.

– Stvarno? Nisam stigao ni da vidim. Od jutros sve u kolima, znate kako je, putnici, gužva…

– A imate li decu?

* * *

– Zdravo komšo, kud si pošao?

– Da bacim đubre.

– Zašto ga čak ovde bacaš? Imaš kontejner bliže, pred zgradom.

– Da, ali po Feng Shuiju moram da ga bacim desnom rukom, ako ga bacim levom, ode mi sva energija.

* * *

– Komšo, imaš vozačku?

– Nemam.

– Pa kako onda voziš?

– U poverenju, otac mi je građevinac.

* * *

– Psssst, Luna, mirno, mirno!

– Susede, pas vam nešto mnogo laje. Da nije žensko?

– Jeste, žensko je.

– Kučka jedna. Moja je isto ženka, ali me sluša, istrenirao sam je, ne sme ni da pisne. A da vas ja nešto pitam, da niste možda samac?

* * *

– Ne možete tu da šetate kuče. Ovo je školsko dvorište.

– A kako vi šetate vašeg buldoga?

– Pa ja sam čuvar. Čuvam školu.

– A ja sam pedijatar. Čuvam dečje zdravlje.

* * *

– Baš ti jelek dobro stoji.

– Hvala. I tebi haljina. Čini te mlađom.

– Mlađom?… Taj jelek, da nije možda onaj od lane?

– Sad se setih odakle mi je poznata haljina. Moja koleginica Fani ima istu takvu.

* * *

– Koja je prognoza za sutra?

– Pretežno oblačno, povremeno sa kišom i grmljavinom.

– Ne verujem im. Rekli su i za danas da će biti oblačno i da će padati kiša, a napolju je pravo proleće. Ako hoćeš, možeš da izađeš sa kratkim rukavima.

– E, malo ga pretera. U oktobru sa kratkim rukavima? Pa nisi ti fudbaler, a i oni su počeli da nose dresove dugih rukava.

* * *

– Šta ti se to danas desilo?

– Ma ništa. Ovi novinari su sve pomešali. Mislim, bila je pljačka, ali ne u mojoj samousluzi, već kod Voje, na drugom kraju ulice.

– Večeras ste bili na svim televizijama. Evo, ima vas i u večerašnjim Vestima. Dali su i inicijale razbojnika, a i tvoje, pardon, Vojine. S.I. i V.P.

– Pa točno, Vojo Petrovski… Šta?! Stanko Ivanov, au, pa to sam ja?!

* * *

– To je samo jedan siroti starac. Nikome ne bi naneo zla. Samo je prosio za neki denar.

– Da, ali komšinica tvrdi da ju je napao. I hteo da joj ukrade tašnu.

– Nemoguće. On, čoveče, ima više od osamdeset, jedva se drži na nogama.

– Sve je moguće. A ti, jesi li napunio sedamdeset i pet?

* * *

– Zar je neophodan ovakav tretman prema ovom dobrom čoveku?

– Pre svega, hteli bi da pomognemo pravnoj službi da raščisti istragu oko tog slučaja, pa ćemo izdati saopštenje.

– Ali dame i gospodo, prijatelji, on satima sedi u kancelariji, ispred kompjutera, i ne miče se odatle ni za vreme pauze, sve do kraja radnog vremena.

– Pa kako je stigao onda da napravi vanbračno dete?

* * *

– Sve će nas zakopati svojim parolama, politikanstvom i aferama.

– Oni će nas zakopati, mi ćemo se otkopati.

– Dvadeset godina je prošlo čoveče, dvadeset godina!

– Dobro što me podseti. Skupljamo se za dvadeset godišnjicu mature. Kod “Žabara”. Dolaziš?

* * *

– Alal ti vera, stalno te viđam u društvu tvog brata, te na Vodnu, pa u parku, bioskopu…

– Nije mi brat. Sin mi je.

– Ma zezaš me. Sin?! Pa kad si ga dobio?

– Sa petnaest.

* * *

– Dete, dođi ovamo. Evo ti deset denara ako mi kažeš gde stanuje doktor Vojkan.

– Pa ti si doktor Vojkan.

– Dete, ne pitam te ko je doktor Vojkan, nego gde živi.

– Tata, zar me ne prepoznaješ? Pa ja sam Jovica, tvoj sin!

* * *

Hokus, pokus, prevarantus.

Hokus, pokus, prdikokos.

***

S makedonskog preveo autor

Željko Malnar vladao je snagom svoga tjelesnog autoriteta. Razgrtao je ljude, lijevo i desno, ne vodeći računa o posljedicama. Nije ga bilo briga za one koji ga nisu zanimali. Bio je golem čovjek, zastrašujućih dlanova – kao lopate strahanovke Alije Sirotanovića – jak i krakat, poput diva Rubezahla, a pritom i vrlo nezgodne naravi. Za razliku od većine velikih ljudi, trome naravi i dobre ćudi, kojim ih je priroda učinila manje opasnim po sitniju ljudsku zvjerad, Malnar je bio vrlo okretan, dječački okrutan i živ. Nije bilo lako onima koje bi uzeo na zub, onima koje nije volio. Morali su izbjegavati prostore u kojima se on pojavljivao, njegove ulice i dijelove grada. Srećom, redom su to bili ljudi koje se nije moglo žaliti, jer su na ovome svijetu i u ovome gradu bili mnogo moćniji i utjecajniji od njega. Bjesnio je, a nije im mogao ništa.

Bio je temeljito obrazovan čovjek, s onom vrstom unutarnjeg preobraženja kakvo se susreće kod dobrih redovnika, pokojeg franjevca ili monaha iz srpskih manastira na Kosovu, iz čega je proizlazila i njegova socijalna strategija. Pripadao je onoj zagrebačkoj i jugoslavenskoj mladosti koja je šezdesetih godina hrlila na istok. U tim svojim indijama našao je pouzdanje i životne temelje, na kojima je zatim mogao graditi cinizam i socijalnu grotesku, sve ono po čemu će, za veći dio publike, Malnar ostati upamćen kao šaljivdžija, cirkusant, autor jedinoga freak showa u povijesti naših javnih pozornica. I dobro je da ga na takav način pamte, znači da se savršeno dobro kamuflirao, jer on nije bio ni cirkusant, ni humorist, a najmanje od svega bio je novinar. Bio je tužan čovjek, rijetko svjestan svijeta oko sebe, i u stalnoj potrebi da ljudima pokaže koliko griješe. Služio se onom najstarijom, biblijskom socijalnom strategijom: ukazivao je na našega najmanjeg brata, i okružio se u Noćnoj mori isključivo takvima, našom najmanjom braćom, ne bi li ljudi nešto shvatili. A njima je, eto, bilo smiješno.

Lijepo je za njega reći da je bio pustolov. Počeo je vrlo mlad, u jedinoj europskoj prašumu, bosanskoj Perućici. To je bilo prije odlaska u Indiju, dok je još studirao medicinu. Poslije je obišao najudaljenije zakutke svijeta, neke u zbilji, u džipu, na motociklu, ili pješice, s mačetom u ruci, a neke u snovima i u mašti. Upoznali smo se 1985, u Domu mladih, u Sarajevu. On je, uz dijapozitive, promovirao jednu od svojih avantura. Slijedila su pitanja publike. Digao sam se, negdje iz posljednjeg reda, i upitao ga što je on od svega toga izmislio. Gledao je u mene nekoliko trenutaka, onako velik i strašan. Imao je pred sobom dječarca, provokatora, jednog u publici opčinjenih i omađijanih sljedbenika, ali je reagirao munjevito: “Izmislio sam sve! Zar nije uzbudljivo?” Čuo se smijeh olakšanja, ljudi su mislili kako mi je doskočio. Nije mi dopustio da mu razbijam iluziju, koju je stvarao na veličanstven način.

Sreli smo se opet četiri godine kasnije, na istome mjestu. Upamtio me, premda me je vidio samo jednom, iz daljine. Kao lovac koji pamti svaku šumsku zvjerčicu. I tada je nešto promovirao. Poslije smo se zapili u kafiću koji se zvao Dedan. Tražio je da baš tamo idemo, jer mu je o Dedanu pričao neki njegov drug iz Indije. Oko četiri ujutro Malnar je htio tući nekog tipa, jer je mislio da je ovaj rekao nešto što zapravo nije rekao. Pokušavao sam biti prevoditelj između jezika koji su u trenutku postali strani. Poslije sam ga pratio do hotela. Htio je tući milicionera. Vrlo razložno mi je objašnjavao zašto. Srećom, nijednog milicionera nismo usput sreli.

Kada sam 1993. stigao u Zagreb, uvjeravao me da to nije mjesto za mene. Rekao mi je da imam sreće što odlazim, i da sad mogu otići gdje god želim. Ostao sam u Zagrebu. Tako je, valjda, moralo biti. U to vrijeme Željko Malnar postaje televizijska zvijezda. Njegov show trajat će godinama, prelazit će s jedne na drugu televiziju, na trenutke će se činiti kako ulazi u maticu nacionalne kulture, da bi odmah zatim kliznuo na margine. S godinama je okupio ekipu čudaka, onih koji su na najvećoj distanci od zagrebačke gradske elite, pa bi se onda cijele noći poigravao njihovim stvarnim i izmišljenim biografijama. Je li Malnar manipulirao tim ljudima? Naravno da jest, ali nije ih unesrećivao. Pomagao im je da žive, puštao ih da budu ono što jesu, ili da izmišljaju svoje uloge, i kroz njih je prelamao političku i društvenu stvarnost Hrvatske. U atmosferi apsolutne političke nekorektnosti, kakvu je stvarao u svome televizijskom programu, Željko Malnar razotkrivao je besmisao svakog šovinizma. Osim što je bio pustolov, bio je vrlo dosljedan moralist. Kao gospodar samoće, igrao se osjećajima publike.

Da bi se doživjela pustolovina, nije potrebno daleko ići. Urođenici su tu, vrlo blizu nama, u susjednome stanu. U Amazoniji i u Perućici, kao i na Peščenici Željko Malnar činio je istu stvar. U Globusu ili na televiziji, lako je mijenjao medije. Umio je biti slobodan čovjek i okružiti se ljudima koji ga vole. Imao je apsolutno poštovanje za tuđu samoću. Znao je gdje je granica koja se ne prelazi. Maltretirao je ljude, vrijeđao ih, svašta im govorio, i uvijek je savršeno dobro znao što se ne smije reći, kada se treba umuknuti, kada se mora biti dobar, samo dobar. Pokušavao je ljude poučiti o toj granici. Naivni guru, ulični mesija, baraba i probisvijet, lice jedne lijepe zagrebačke mladosti…

Jedanaesti je srpanj, osamnaest godina od velike srebreničke smrti, a mi govorimo o Malnaru. Slučaj je to dobro udesio. Kada je na sarajevskoj tržnici Markale mina iz srpskoga minobacača ubila sve one ljude, njegova televizijska emisija prikazivana je u crno-bijelom, nestale su boje. Cijele je noći govorio o tim ljudima, bez mržnje i patetike, istinito. Na jedan od dana sjećanja na Srebrenicu, Željko Malnar pojavio se u crnom odijelu, s kravatom. Dobro je o njegovoj smrti govoriti danas.

Bio je velik pustolov. Brinuo se o životinjama, naročito o psima i konjima. Brinuo se o ljudima o kojima drugi nisu. Imao je dlanove kao lopate, prijeku narav i dobru dušu. Bio je težak i plemenit čovjek, lijep i pametan. Kada jednom svega svijeta nestane u velikoj eksploziji, i ostane samo pustinja i ništa, mogao si se nadati da ćeš i tada sresti njega. Te nade je nestalo. Nema više Malnara.