(Bilješke za poemu)

*

14.

Metafora mnoga me sjeća
Na paralelne tragove skija:
Znak, što trajaće barem do proljeća,
Da kroz taj Sibir prošao sam i ja.

Bila stara ili nova riječ –
Svejedno, ali nek lažna nije:

Ona koja ti u duši uždi
Snove brokatne, kao duždi.

I možda čak do tebe, Krime,
Moje se tada čuju rime

Ko borba da sasvim ne dojadi
Duši u mesu nalik nà dim.

I da nad glavom se nebo maveni
Kad život crn je kao toz kaveni.

Iz njih mi limskih vala sneni
Šum kaže: još si u vaseljeni.

U njima živi tvoj sjen, oče.
U njima žive još sni o raju
Gdje još uvijek konjske ploče
Zlatne otiske ostavljaju.

15.

Kad god sam pisao, ma što,
Dotjerivao sam strpljivo i dugo,
I po dvanaest puta, kašto.
Slatka muka.

Ali to što živjeh, moja tugo!
Sve je ostalo – prva ruka.
Sve mrtvuljavo ko prevod doslovni.

Nije moguća nikoja dorada.
Čak ni ispravljanje grešaka slovnih.
Stoga moj život toliko je jadan:

Sve nasumična žvrljotina puka
Nad njima mi često dođe da zakukam –
Zar da jedna ruža pustinju zakiti?

I danas, ako osmotrim sa vrha
Kojeg i nema, može biti,
Ne znam više kako da nazovem
To što ne živjeh nego ko da sanjah
A nikada mi ne nadmaši snove
A sto puta je teže od pisanja
Što me, ko snijeg lisnu granu, krha.

U stihovima, što me često kaznom
Nagrade, a nikad ne sroči ih šaman,
Ni vidjelac, nego obično neznanje
Svijeta, i mržnja spram sveg što je prazno,
Najčešće stoje spomeni i sanje
Kao kipovi u nišama.

16.

Ima pjesnika koji ćute
biblijski strah od predaje:
ne okreći se, mogu te
zle sile u jednom trenu
kao Lotovu ženu
prometnuti u kip od soli:
njihovu dušu kao da boli
sve što traje.

Ne razumijem njina prëdānja
od predánja:
jer mojoj duši je od njih,
ponekad, kao da lijeće
ponad mrakova zagospodnjih
u svjetlu svijeće,
ne no svijeća, tisućgodnjih.

I kako da se pjesniku ne divim
što vjerovaše: tamnice da sruše
mogu ekserom urezane,
u njihove zidove, riječi –
to mi pomaže da lakše živim
praznih ruku i prazne duše
ove prazne u nigdini dane
ili barem rast pustinje priječe.

Ivan Lovrenović (Zagreb, 1943.),  Hladna voda na sanjivo lice

Ivan Lovrenović je i prije rata pisao vrlo lucidne analize našega ukupnog života, posebno akcentirajući u njima suvremene kulturne prilike i našu kulturno-povijesnu prošlost. To je nastavio i u ratu i poraću. I u tome razdoblju napisao je bezbroj izuzetno pametnih tekstova o našoj zbilji, kasnije vrlo znalački raspoređenih u autorske knjige, s kojima je u publicistici naše regije svrstan u vrhunske autoritete. Teško je naći tip intelektualne analize najbitnijih tema naše stvarnosti sličan njegovome. Ivan Lovrenović je od prvih dana u takvoj svojoj ulozi dosljedan vlastitom moralnom i umjetničkom konceptu svjedoka vremena čije su kritičke prosudbe vrlo cijenjene. Sve što je do sada u ulozi takvoga svjedoka i kritičara svoga vremena Lovrenović uradio označeno je visokim stupnjem intelektualnog poštenja i prema sebi i prema drugom i drugačijem. Rijedak je autor koji u toj oblasti ima vlastiti program i strogo izgrađene kriterije vrednovanja od kojih ne odstupa ni u najtežim trenucima. Motivaciju za stajališta koja brani uvijek pronalazi u svojoj ljubavi prema ovoj zemlji i njezinoj kulturnoj prošlosti, na koju podsjeća s velikim znanjem i sjajnim poznavanjem njezinoga duha. Lovrenovićeve analize su britke i precizne, gotovo nepogrešive u procjenama. U njima ne dozvoljava emociji da ga zavede, uvijek nastoji biti objektivan i dobronamjeran. Temeljit je i izrazito svoj u svakome povodu, bilo da piše o aktualnoj politici, društvenim zbivanjima, kulturi, umjetnosti bosanskohercegovačkog prostora ili prostora bivše nam države, pa i izvan njih, prostorima Europe i svijeta. U svakome svome tekstu potvrđuje se i kao veliki stilist i jezični znalac. Sve njegove analize naših političkih prilika, kako onih u ratu i poraću tako i onih ispred njih, imaju i književnu težinu. To su male studije, eseji o našim naravima i aktualijama u kojima se ne mogu naći nikakvi jeftini i površni sudovi, u kojima je njihov autor duboko zamišljen nad sudbinom svakoga građanina ove zemlje.

Ni u svojim književnim ostvarenjima, s pravom, Lovrenović ne želi isključiti svoj intelektualni ego i njegov dragocjeni kapital. Tip njegovoga književnog djela je u svemu antitradicionalan, svi njegovi atributi računaju na neko pismenije vrijeme od vremena u kojemu je nastao. Zato njegova književna djela i jesu u tome smislu vrlo specifična, njihova budućnost, čini mi se, tek treba doći. Nažalost, nisam ih sva pročitao, najviše sam pratio njegove polemičke tekstove s kojima je hrabro ulazio u različite bitke, ne gubeći ih nikad. Dobivao je s njima briljantne pobjede, a tjerao na poraz vrlo ugledne autoritete, kao i nacionalistički ostrašćene opskurne nasrtljivce. U polemičke bitke nikad nije ulazio zapjenjen, usmjeravao je svoju raspravu na predmet, nije jurišao na čovjeka. Juriš ad homo njemu je posve stran.

U književnom životu javio se s poetskom prozom Obašašća i basanja (Sarajevo, 1975, Zagreb 2004.). U njegovome književnom opusu, pak, posebno mjesto zauzimaju romani Putovanje Ivana Frane Jukića (Mostar 1977, Sarajevo 1984, Zagreb 2003, Banja Luka 2005.) i Liber memorabilium (Zagreb 1994, 2003.). Objavio je još šesnaest knjiga eseja i kulturnopovijesnih eseja, kronika, polemika, putopisne proze, pregleda kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, kao i ilustriranih monografija. U svim ovim knjigama Lovrenović je iskazao svoju sjajnu naobrazbu, izrazit dar umjetničkog kazivanja čiji je temeljni ton obojen tragičnim iskustvom što je odlika gotovo svih nas s ovih prostora, zaljuljanih njegovim povijesnim turbulencijama. Postigao je do sada vrlo ujednačen opus koji još nije ocijenjen, jer je malo onih koji su mu dorasli.

Iz sarajevskog stana na Grbavici, iz kojeg je u ratu protjeran, nestali su njegovi dragocjeni rukopisi za više novih knjiga, od kojih mu je tek nekoliko vraćeno u poraću. Na temelju njih nastalo je njegovo djelo Nestali u stoljeću objavljeno 2013. godine u zaprešićkoj Frakturi i zagrebačko-sarajevskom Synopsisu.

Dijelio sam s Lovrenovićem više radnih godina u predratnoj vrlo moćnoj izdavačkoj kući Svjetlost, sve navedene odlike njegove stvaralačke ličnosti upoznao sam izbliza. Bilo je to vrijeme velikih dometa u izdavaštvu, kojemu je Lovrenović u toj izdavačkoj kući dao izuzetan doprinos. Jedan veliki izdavački projekt potpisivali smo zajednički (Lovrenović kao glavni urednik, a ja kao odgovorni urednik) u vrijeme kad je u spomenutoj izdavačkoj kući, na čelu njezina izdavačkog dijela bio Gavrilo Grahovac. Bila je to biblioteka Savremeni yu roman koja je pokrenuta 1988. godine. U četiri godine trajanja u njoj je objavljeno 27 romana od 17 autora. U tom zlatnom razdoblju izdavaštva zajednički smo potpisali više izabranih i sabranih djela najznačanijih pisaca s prostora bivše države, među kojima su i izabrana djela Mirka Kovača.

Kao autor, Lovrenović je gotovo u svim književnim oblicima u kojima se do sada ostvarivao istovremeno i umjetnik i znanstvenik. Perfekcionist. U njegovome stvaralačkom temperamentu duh znanstvenika stalno održava svoju ulogu: ona je kao hladna voda kojom se zapljuskuje sanjivo lice da ne bi ostalo krmeljavo i bunovno. Da bi u dan među ljude krenulo što čistije. Svijetla obraza u svakome pogledu. S nesumnjivim vrijednostima ma o čemu govorila kreacija.

*

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.), Pobjednik

Malo je pisaca koji sve svoje protivnike pobjeđuju tako lako. Usput. Jedan od tih rijetkih jest Miljenko Jergović. Istina je, zapravo, da Jergović protivnika i nema mnogo, kao vrlo čitan i cijenjen pisac, poštovalaca ima kudikamo više. Njegov je najveći protivnik onaj u njemu samome: on mu ne da mira kad bira teme svojih djela a ni kad ih umjetnički oblikuje. On je u njegovome temperamentu, ali i u osjećanju pravičnosti i pune slobode i demokratičnosti. U tom smislu Jergović je vrlo nemilosrdan spram svih tabua i predrasuda. Nemilosrdan je i spram takvih taloga nasljedstva u samome sebi, u svom intelektualnom i stvaralačkom biću. Izlaže se svim opasnostima kada ih pronalazi u društvu i pojedincu, ponajprije u programima institucija svih profila. Napada žestoko sve što je u njima nazadno, neprimjereno vremenu i dosegu demokracije. U svojim vrlo čitanim prozama, ali i u kolumnama, ne štedi ni sebe ni svoje najbližnje, u svim životima pronalazi i nakaradno i poetsko. Ne razmišlja mnogo je li ili nije stoposto u pravu, nastoji zatalasati sve što je u žabokrečini. Pišući preispituje vlastitu savjest, ali i savjest hrvatskog društva u svim njegovim ćelijama. Čini to vrlo hrabro, prodire u najosjetljivije društvene teme čak i kad piše pjesme. Žanrovski je vrlo razuđen, s intelektualnom energijom rasipan. U tom je smislu pravo energetsko vrelo, a teško je utvrditi kako je postao njegov vlasnik. Kako je stekao to ogromno znanje kojim ga napaja. U tom svom intelektualnom vrelu posjeduje znanje starca s više završenih fakulteta, a koristi ga poput rasipnog mladića koji je odlučio u svim oblastima života zavesti potpuno novi red.

Otkako je iz Sarajeva preselio u Zagreb njegova hiperproduktivnost me i zadivljuje i zbunjuje i čudi. Dokle će se u javnosti uspjeti održati kao tvornica za proizvodnju tekstova? Dokle će se tako nemilice rasipati i po novinama? I dokle će izdržati i pohvale i osporavanja? Hoće li ga uspjesi uspavati, osporavanja ušutkati?

Pratim ga s radoznalošću kako i o čemu piše i uvijek zaključujem da sve obavlja profesionalno i vrlo uvjerljivo. Vrlo otvoreno piše o svemu. Briljantnim stilom. Bez kalkulacija. Ni o čemu bez dobrog poznavanja materije. Ne čitam baš sve što njegovo pero napiše, povremeno se zaputim u šumu tih njegovih briljantnih tekstova i zašutim. Čitam kritike o njegovome peru, na temelju svega toga slažem u sebi sve komponente mišljenja o njegovome radu. Dugo taj proces u meni traje, završava konačnim prihvaćanjem svega što radi. I sve što radi branim u sebi šutke, bezrezervno. Ponekad ne smijem ni samome sebi priznati to potpuno prihvaćanje. Onda ga opet ga nastavljam pratiti s divljenjem s kojim sam sebe šutke častim. I tad se pitam: kad je to taj mladi čovjek stigao tako dobro prostudirati, kad je o tome o čemu piše uspio izgraditi tako precizna stajališta. Nema kod Jergovića ni u jednoj obrađenoj temi praznih prostora, i o onoj najbanalnijoj ispisuje sjajne studije sa snažnim osobnim pečatom. Za svoje godine napisao je dosta proznih djela, kolumna nevjerojatno mnogo. Ali, niti u jednom svom tekstu nije ostavio neprofesionalizam, niti u jednom nije ziheraš i nekreativac bez vlastitog stava. Pa se često i zamislim: hoće li ga njegova nekalkulantska mišljenja koštati skupo, hoće li zbog njih nastradati od primitivaca koji ne poštuju ničiji drukčiji govor.

S mnogim njegovim stajalištima, dakako, može se polemizirati, ona su izazovna u svakome pogledu, ali ona svome autoru, prvenstveno argumentima i uvjerljivom obranom demokratskih normi i civilizacijskih dostignuća, čvrstinom i zrelošću stajališta o svemu tome, unaprijed osiguravaju obranu, a protivniku poraz. U svakoj temi hrabro gazi duboku vodu bez straha da će ga dubine povući i potopiti.

Počeo je s poezijom (Opservatorija Varšava, 1988.), nastavio s pričama (Sarajevski Marlboro, 1994.), člancima, ogledima, esejima, dramom (Kažeš anđeo, 2000.), novelom (Buick Rivera, 2002.), pa tek petnaest godina kasnije i s romanom (Dvori od oraha, 2003.) nakon kojega su došla još četiri. Sve druge njegove knjige pjesama, priča, članaka, ogleda, eseja, novinske kronike, kolumna, feljtona, projekata, skica, nacrta i izabranih priča gotovo je nemoguće na malom prostoru i ispisati. Od 1988. do 2013, u tih 25 godina stvaralačke prisutnosti, sve je to javnosti darovao s duhom čovjeka čija je energija neiscrpna. Gotovo sve što je Jergović do sada napisao prevedeno je na više stranih jezika (21) i počašćeno s više međunarodnih nagrada. To je veliki uspjeh ovoga mladog pisca.

Gotovo svih tih proteklih godina koliko ga pratim nisam se ni ja prestajao čuditi toj njegovoj produkciji bez osjećanja da žuri (eh, da nisam žurio, danas bih sigurno imao bar jednu savršenu knjigu, i dosta!), ali i čuđenje i moje osjećanje da žuri pobijedio je kvalitetom. Iako nikad nisam bio njegov protivnik, iako sam uvijek bio samo njegov radoznali čitatelj, poražen sam i raznovrsnošću tog njegovog opusa. I njome me je pobijedio, ali i svojom sjetom, duhovitošću i provokacijom. I njima je pobijedio i moju povremenu uzdržanost i moj povremeni oprez. Tako je pobijedio i sve koji su njegovo intelektualno i umjetničko rasipništvo svrstavali u manu, kao i njegovu žurbu. Koji su erupciji njegovoga dara proricali skoru sušu. Sve je pobijedio Miljenko Jergović, pa i sama sebe, jer je za 47 zemaljskih godina sjajnim stilom, lucidnom mišlju, savršeno uradio mnogo više i vrjednije nego li što su to neki izvikani hrvatski pisci za dvostruko više ljeta života. Pobijedio je sve svoje protivnike Miljenko Jergović, baš sve. A njegovi protivnici nisu samo osobe koje se povremeno jave da mu ospore ovo ili ono, njegovi protivnici su razni životi koje je proživio on i koje su proživjeli drugi i koje književno oblikuje stalno. I kad spava i kad je budan. I kad piše i kad s prijateljima uz kavu dodiruje razne teme.

Pobijedio je sve sitne duše, svojim bogatim i vrlo uvjerljivim i vrlo postojanim opusom, dakle, Jergović je već pobijedio i vrijeme. Već. A toliko je godina pred njim, još. Još!

Opsada Sarajeva, započeta 1992. ofenzivom Jugoslovenske savezne armije, okončala se 1996. godine. U gradu, nekada modelu multietničnosti , u kojem su živjeli Bošnjaci muslimani, Srbi pravoslavci i Hrvati katolici, od kulturnog naslijeđa Habsburgovaca, koji su Bosnom i Hercegovinom upravljali od 1878. do 1918. godine, jedva da je išta ostalo, čak i u doslovnom smislu: 35.000 kuća je razoreno (po snimanju stanja u jesen 1993.), 11.000 ljudi iz svih etničkih skupina izgubilo je živote. Nakon Daytonskog mirovnoga sporazuma u novembru 1995. najveći broj bosanskih Srba napušta Sarajevo u strahu od bošnjačke odmazde. Opsada Sarajeva bila je nešto kao izlog bosanskoga rata, izazvanog proglašavanjem nezavisnosti (bošnjačke) “Republike Bosne i Hrcegovine” od savezne jugoslavenske države u martu 1992. Bošnjačko-hrvatske gradske četvrti bile su opkoljene srpskim jedinicama. Iako je vojna nadmoć napadača bila neusporediva, uspjeli su zauzeti samo dijelove grada u kojima su prevladavali Srbi

U Sarajevu i oko njega operirale su tri od njihovih tadašnjih matičnih zemalja (Jugoslavija, Hrvatska te Bosna i Hercegovina) podržavane neprijateljske vojske. S okolnih je brda grad s jedne strane bio izložen topovskoj paljbi i granatiranju, s druge su ga strane terorizirali (srpski) snajperisti koji su djelovali u samom gradu. Dramatična situacija u Sarajevu pokazala je “Zapadu” realitet rata za civilno stanovništvo. Suosjećanje međunarodne zajednice s ljudima u opkoljenome gradu pojačalo je pritisak na SAD i NATO, koji su zračnim napadima na srpske položaje promijenili odnos snaga te prisilili ponajprije Beograd, u liku Slobodana Miloševića, a zatim i “Republiku Srpsku” s Pala da sjednu za pregovarački stol.

Nezaboravna je umjetnička intervencija Susanne Sontag: ona je 1992. u Sarajevu uprizorila Čekajući Godota Samuela Becketta. Ono što je ona željela da bude doživljeno kao čin solidarnosti, mnogi su osudili kao egocentričnu promotivnu akciju. Principijelnu kritiku izrazio je Jean Baudrillard svojim tekstom “Bez sažaljenja za Sarajevo”: intelektualci poput Sontagove žele kompenzirati gubitak zbilje vlastite kulture posuđivanjem krvave stvarnosti na Balkanu. U stvarnosti nisu slabi oni koji se nalaze u okruženju, nego pomagači koji se smatraju superiornima: Sarajevo je “pakao, ali u neku ruku hiperrealni pakao koji su zamorne medijske i humanitarne aktivnosti učinile još hiperrelanijim, jer ga stav cijelog svijeta prema njemu čini još nerazumljivijim”.

Svezak priča Miljenka Jergovića Sarajevski Marlboro objavljen je 1994. dok je opsada Sarajeva još trajala, ali je autor kao bosanski Hrvat već živio u Zagrebu. Naslov aludira na bosansko-američke odnose, budući da navodi lokalnom pušačkom ukusu prilagođenu inačicu marlbora “dizajniranu” od strane stručnjaka Philipa Morrisa. O tome se radi u jednoj priči koja govori o američkoj nesposobnosit da događanja u balkanskom ratu sagleda drugačije nego kao kliše.

U izdavačkom je katalogu prvo njemačko izdanje priča bilo najavljeno jednim odlomkom koji je u knjizi potom izostao. Opisivao je improviziranu filmsku projekciju u okruženom Sarajevu. “Medijski štakori” iz cijelog svijeta prisutni su u traženju “bizarnog” te reflektorima prekidaju Monty Paythonov film kako bi sirote stanovnike snimili pri gledanju. Tako je u osnovi svaki pogled na Sarajevo voajeristički te svaka priča o bosanskom ratu pored literarnog ima i kroničarski značaj. Priče Miljenka Jergovića, međutim, zaslužuju biti čitane u prvom redu kao literatura.

Jergović, rođen 1966. godine, kao autor započeo je s pjesmama, a smisao za poetske detalje prozaične svakodnevnice, za puno malih opažaja iz kojih nastaje nešto kao atmosfera karakterizira i njegove pripovjedačke tekstove. Neiskusan Jergović nije bio nikad. U Sarajevu (i kasnije u Zagrebu) radio je za tjednik Nedjeljna Dalmacija koji danas više ne postoji, vodio je kulturnu emisiju na lokalnoj televiziji, pisao o politici, filmu, rocku i crtićima, ne samo za bosanske i hrvatske novine, nego i, rano, za njemački feljton. Poslije dugogodišnjeg rada u satiričnom splitskom tjedniku Feral tribune koji je prestao izlaziti 2008. godine, danas piše kolumne za (lijevo orijenitirana) liberalna glasila Globus i BH Dani.

Sarajevski Marlboro bila je Jergovićeva prva zbirka kratkih priča i odmah ga je učinila poznatim, jednako tako razbio je i jezične granice koje autor za sebe nikad i nije želio definirati na način na koji su to činili hrvatski nacionalisti koji su srpskohrvatski suzili na hrvatski, a bosansku su inačicu zajedničkog jezika željeli vidjeti očišćenu od turskog sedimenta. Kada je Jergovića jednom strani prevodilac upitao koji jezik da navede kao jezik originala, rekao je da mu je svejedno.

Kao svi uistinu veliki autori, a mi ovdje govorimo o jednom koji će uskoro biti uvršten u krug kandidata za Nobelovu nagradu – M. Jergović kratkim koracima mjeri mikrokozmos uskoga područja svoje domovine, krećući se istovremeno koracima od sedam milja u pravcu svjetskih vrijednosti. “Nekome je all over the world od Baščaršije do Marijindvora, a nekome je okolo zemaljske kugle” – kaže se u priči Grob. Regionalni način čitanja i propitivanje condition humaine međusobno se ne suprotstavljaju, naprotiv. Tu se ništa nije promijenilo nakon što je Jergović 1993. preselio u Zagreb – ostaje vjeran Sarajevu, gradu svog rođenja, i Bosni kao realnom i imaginarnom prostoru: “U životu ne postoji druga domovina”. Slika Sarajevskog Marlbora, koji povezuje začin domaćeg duhana s globalnim pušačkim standardima je, kako je rekao njegov bosanski kolega, pisac Muharem Bazdulj, idealna metafora za Jergovićevo pisanje, a to vrijedi i u vremenima u kojima je uživanje duhana izgubilo svoju nedužnost.

Za umjetnika proze Jergovića mala je forma, kratko pripovijedanje i naročito kratka priča koja munjevito osvjetljava jedan odlučujući dio života, brzo postala znak prepoznavanja. Zajedno s autorovom kosom, kako je primijetila slavistkinja Miranda Jakša po Jergovićevim portretima na brojnim knjigama, duže su postajale i njegove priče. U Mami Leone (njem. 2000.) Jergović je pored ciklusa sa snažnim autobiografskim pričama iz djetinjstva, postavio red samostalnih priča. Slijedi Jergovićev prvi roman Buick Rivera (njem. 2006.), koji je on, dakako, u originalu oprezno nazvao “novela”. Priča o dvojici bosanskih iseljenika koje povezuje automobilska nesreća na američkom tlu u Toledu, Oregon, te ih konfrontira s njihovom prošlošću, odigrava se neminovnošću grčke tragedije. Pored satiričnog razmatranja američkog “Way of Life” nakon trauma 11. septembra i sve komike koja leži u duelu između Hasana “dobrog” Bošnjaka i Vuke “zlog” četnika, provlači Jergović gorki, smrtno tužni rezime elastičnosti savjesti. Riječ “genocid” Vuko, neodoljivo šarmantni nasilnik, ne želi čuti: “Mi se nikad nismo mrzili kako se ovi ovdje mrze. Mi smo samo raščistili nesporazume.”

Svojim, na njemačkom 2008. godine objavljenim Dvorima od oraha (u njem. prijevodu Opus Magnum Das Wallnusshaus) stvorio je Jergović apsolutnu opreku kratkoj formi: orijentalno opulentni obiteljski epos, uistinu stoljetni roman koji je zategao luk između Dubrovnika i Sarajeva, između mora i planina, između monarhije i građanskog rata neposredne prošlosti koji se s užasom citira samo kao kraj. Dvorima od oraha otvara Jergović svoje prirođeno područje istraživanja, prostor sjećanja Jugoslavije sa svim političkim zbrkama, svim strahotama stoljeća, ali i sa svim seizmičkim krivuljama pop-kulture, s međunarodnom publikom, koju ne uči samo strahu, nego i čuđenju.

Pri tome ključna djela zapanjujuće produktivnog pisca na njemačkom jeziku još i ne postoje: kao lirska zbirka Hausmajstor Šulc (2001.) za koju je, nagradama sviknuti autor, dobio Premio Napoli ili roman Ruta Tannenbaum (2006.) u kojem Jergović kroz sudbinu jedne židovske obitelji prikazuje postupno osvajanje Zagreba od strane duha hrvatskog fašizma Pavelićeve ere, jedne do danas tvrdoglavo prešućivane strane nacionalne povijesti. Za tu je knjigu Jergović u Tuzli primio nagradu Meša Selimovic – onu, koju je bosanski grad nazvao po svom čuvenom piscu i sinu te za koju, u nacionalno naglašeno pomirljivoj namjeri, konkuriraju pisci “srpskohrvatskog” jezika iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne. Baš kao njegovog bliskog zemljaka, Ivu Andrića, autora djela Na Drini ćuprija i dobitnika Nobelove nagrade 1961. god., Jergovića se s pravom ne smatra samo bosanskim ili hrvatskim, nego “jugoslavenskim” piscem u onom nekadašnjem smislu.

Na početku ovog impozantnog razvoja stoji, dakle, Sarajevski Marlboro, prvijenac kao majstorsko djelo, koje je u međuvremenu prevedeno na deset jezika . O pričama koje pripovijeda jedan eglen-efendija ovdje govori “Izetovim pričama nikada nije bilo kraja, kao što kraja nema ni vremenu, onome koje je prošlo i onome koje dolazi, no one nikada nisu bile dosadne, uvijek su nosile neku poruku i pouku, i nikada nisu bile proizvoljne, uvijek je postojala neke tanka nit koja ih je povezivala i koja je navodila čovjeka da ih sluša, pa makar zbog njih ostao i gladan i žedan i makar mu se život pretvorio u napetu šutnju kojoj sve stvari postaju važne tek kada su dobro ispričane.” Autorova nit ispletena je ratom, a istovremeno utkana na orijentalni način, a individualne sudbine važnost dobivaju tek pripovijedanjem. Kao, na primjer, ona rječitog Izeta koji na mučnom četničkom saslušanju ne izusti niti riječ, zbog čega ga drže za prilično krupnu zvjerku. On ponovo pronalazi govor te kao “Kondor s Treskavice” biva zamijenjen za 10 Srba, da bi opet dobio batine, ovaj put od zaluđene subraće po vjeri. Lukava podvala ostavlja, dakle, čitatelja u uvjerenju da može odahnuti – ali susjed, kojem je Izet pomogao dobrom pričom, svoje saslušanje nije preživio.

Jergovićeve priče su takoreći kišom granata atomizirane novele, bljeskalice nečuvenog, koje, kao i svaka dobra ratna literatura, abnormalno rasvjetljuju kao svakodnevicu, kroz koju na dohvat ruke prosijava sreća mirnih vremena. U svojoj programatskoj jezgrovitosti i jednostavnosti ovaj izričaj podsjeća na čuvenu zbirku priča Crvena konjica (1926.) Isaka Babelja, u sučeljavanju strahota rata i poetskih dojmova, u svome jarosnom humoru. Kao refenentna figura prepoznatljiv je i Raymond Carver, Jergovićev najdraži (strani) autor: u umijeću izostavljanja, u vibrirajućem banalitetu neslućenih međuovisnosti, u odabiru sudbonosnih momenata i istovremenom ostavljanju kraja otvorenim. Autor Sarajevskog Marlbora se služi prividnim realizmom čija čvrsta površina kroz neizgovoreno otkriva pogled u dubinu. Tu i tamo ne preza ni od toga da pripovjedačkim sredstvima navođenu spoznaju na kraju, sigurno je sigurno, izlije u poentu.

Miljenko Jergović pripovijeda anegdote, pripovijeda ljubavne priče – i o stvarima, čak i autobiografski: o svom kaktusu koji nije preživio njegu u skloništu, o svom starom “austrijskom ogledalu” koje je geler veličine zrna riže razbio u tisuću komada, o prstenu svoje bake koja je baš za vrijeme svjetskog nogometnoga prvenstva 1986. ležala na samrti.

Rat je i ovdje otac svih stvari, ali ostaje u pozadini, kao režiser svjestan da ne mora stalno dokazivati svoju moć, da je njegova sama prisutnost dostatna da sudionici zaplešu kako on svira. Stvari su to spram kojih su nemoćni i oni naviknuti na rat, umjetno umirovljeni, kaktus kao “neki sitni derivat tuge, naizgled bezopasan, kao gorki badem cijankalija.” Protiv rastuće simboličke snage stvari, nije niknula nijedna travka razuma. Čovjek se, smatra pripovjedač “u životu treba čuvati detalja”, jer su zlobni, jer previše odaju. Stvari su, konačno, ono za što se hvataju i zasićeni životom. Jedan čeka da iznikne mrkva koju je posijao i zna da “čovjek živi iz znatiželje”.

Jergovića su već uspoređivali s Ivom Andrićem i Miroslavom Krležom, on se može mirno mjeriti i sa Srbinom Aleksandrom Tišmom. U toj koncentriranoj, nenakićenoj prozi nema ideologije i postoji vrlo malo iluzija o Upotrebi čovjeka (kako se zove Tišmin veliki roman o Drugom svjetskom ratu u Novom Sadu). Jergovićeve priče su natopljene melankolijom, a ipak imaju nešto vickasto, njegov je svijet, kako je opazio Claudio Magris, “vitalan a istovremeno sablastan”. O zastrašujućem izvještava kao da je normalno, jer je tada tako i bilo. U međuvremenu se otvara, ranije usputni, filozofski uvid u organiziranu mržnju, koju je zastrašujuće bosansko prokletstvo uspjelo vezati, koja je sve uspavane pse zemlje odjednom probudila i pustila sa lanca. Jadikovka za spaljenim umjetničkim djelima i knjigama (sarajevska sveučilišna biblioteka, Vijećnica, gorjela je jedan dan i jednu noć) javlja se kao frivolno licemjerje: “Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.”

“Who will be the Witness” – tako je napisano iznad trećeg dijela, koji se sastoji samo iz teksta Biblioteka. Knjiga pred nama je odgovor na to pitanje: Jergović, ni u kom slučaju neutralan svjedok, se smatra kroničarom i arhivarom tog besmislenog rata u kojem je nasilje “stalno mistificirano, drugome podmetano, tako da se više ništa ne može identificirati, nasilje svih protiv svih” (Claudio Magris). Onaj tko se sjeća ne može naknadno dati smisao onome što je besmislenom, ali ga zna imenovati: “Ratujemo oko svake livade, ama nismo joj znali ni imena, skupila se Bosna ko marama kad je iskuhaš u loncu za veš.” Sarajevski Marlboro je štivo koje čini očiglednim da jugoslavenski građanski rat ima nešto s nama, s našim ljudskim postojanjem, ali i s našim samorazumijevanjem kao Europljana čija je slika o miroljubivom poslijeratnom kontinentu postojano zamućena ovim neprevladanim skandalom. Umjetnik sjećanja, Jergović bez oklijevanja započinje sa svojim poslom odabiranja i prikupljanja, on, začudo, ne treba vremensku distancu u koju se brojni zaklinju da je potrebna da bi se povijest čitala kao literatura.

Iako Jergović svoju povijesnu lekciju uči na vlastitoj koži, on se suprotstavlja ustaljenom mišljenju, on slijedi anđeoske i vražje igre laži braneći one koji se otimaju stvarnosti da bi spasio istinu, koja bi, kako misli jedan pisac pisma (aluzija na jedan tekst Ive Andrića), bila uvredljiva za sve strane. Oni, koji očajnički pokušavaju “zalijepiti razbijenu sliku svijeta”, nekoć bi se suprotstavili lažima historičara.

Peter Handke je pokušao nešto slično tako što je stao na stranu Srba, on je to, obzirom na jednostranost zapadnih medija, smatrao činom izjednačavanja pravde. Miljenko Jergović se, međutim, kao onaj koji je bio prisutan i morao sudjelovati, zalaže za objektivnost – za tešku objektivnost pripovjedača, koja se sastoji od brojnih, sasvim subjektivnih krhotina vlastitog i tuđeg iskustva. Tako on oslobađa teško pojmljiva događanja iz hiperrealiteta medijskog insceniranja u realitet literature.

A ova je Jegoviću sasvim po volji – kao majstoru ekonomičnosti, efekta i poente, kakav je bio i Isak Babelj: “Nikakvo željezo ne može takvom užarenom hladnoćom prodrijeti u ljudsko srce kao pravovremeno stavljena točka”.

*

[1] Autorica je rođena 1964. godine u Beču, a esejističke i književnokritčke teksktove obajvljuje u glasilima: Der Standard, Die Presse teLiteratur und Kritik; od 2007. godine na Sveučilištu u Beču predaje noviju njemačku književnost.
[2] Izvorni tekst objavljen je u Volltext, Zeitung fuer Literatur, br. 1, 2009., str. 1:12 a prevela ga je Cecilija Toskić.

1.

Početkom februara pao je snijeg i činilo se kao da ćemo na jedan dan pobjeći iz vlastitog života. Buljuci djece do podne su dizali dreku da bi pred suton, suznih očiju, obraze pripili prozorskim oknima. Bilo je nečega, kao iz vlastitog djetinjstva, preslikanog u tom prizoru.

Dopadala mi se ta iznenadna otuđenost kojom me snijeg oslobodio od svakodnevnice, taj osjećaj nemoranja kojem se mogu prepustiti. Dopadalo mi se razmišljati o drugim stvarima, recimo, o Nervalu; da li bi pjesnik potaknut idiličnim pejzažom, konačno uspio svladati melanholiju?

Za sedam-osam dana, koliko je snijeg padao, grad su zadesile četiri smrti. Previše, čak i za mnogo veće sredine u kojima ljudi imaju privilegiju ne poznavati tuđe nesreće.

Između sporova koje stariji vode oko toga kako ovakav snijeg nije padao još od Šotrinog filma, ispraćam dženazu. Spuštam ruku na neznančevo rame i kažem: “Ne pamtim da sam ovo doživio ni onda kad sam sa Hemingwayem pohodio vrhove Kilimandžara”. Gledam kako se prema meni okreću dva naborana staračka lica. U njihovim očima nazirem sasvim izražajnu prisutnost sućuti. Sa glava smiču francuske kape i puštaju pogled niz kolonu. Preko usana, jedva čujno, prevaljuju: “Šteta… A tako mlad čovjek”. Mladić, kome sam pokušao dočarati ljepotu jutros pročitane knjige, pažljivo, uz zbunjen osmijeh, skida moju ruku sa svog ramena. Zatim pruža korak i nestaje u gomili. Katkad se okrene da bi, širom razrogačenih očiju, potražio luđaka u meni.

2.

Gužvamo se ispred kamena mejtaša. Ravnamo safove. Sanduk, prekriven zelenom čohom, leži ispred naših pogleda.

Hodža posreduje između nas i Boga. Kaže: “Ovaj snijeg samo je kušnja na koju nas Svevišnji stavlja”. Ispred mene, u drugom safu, stoji čovjek. Gledam ravno u njegov potiljak. On se na hodžine riječi premeće s jedne noge na drugu, kao da će svakog trena izgubiti abdest.

Ljudi iza mene zanemaruju pravilo o skrušenosti, koje se podrazumijeva u ovakvim prilikama, i romore. Spominju malj kojim će ukućani, kad za to dođe vrijeme, lokalne trgovce udarati direktno u čelo. Jer drukčije, vele, neće ispustiti dušu.

Hodža podiže ruku; autoritetom svoje figure opominje na šutnju. Tri puta se kolektivno glasamo združeni u nakani da halalimo mrtvacu. Pogledom klizimo, prvo po desnom, potom po lijevom ramenu. Zatim se kolona povlači prema haremu. U kabur spuštamo sanduk. Klečimo. Dugo klečimo. Smrznutim dlanovima umivamo lice. Ponavljamo rituale iz prethodnih dana.

3.

Putem kojim smo došli do harema ne preporučuje se vraćati kući. To je zbog toga da ne bismo repove smrti pustili među ukućane. Oni koji Knjigu poznaju bolje od mene takve teze nazivaju gatkama.

Svejedno. Koračam prema polumraku obližnjeg bifea. Tri dana nemamo struju. Svijeće, raspoređene u četiri ugla, neodoljivo podsjećaju na rat. Često razmišljam o ratu. O tome kako smo tada svi podjednako bili isti. Umjereniji. Da rat za posljedicu ne nosi nepodnošljiv broj smrtnosti, i danas bih potpisao da živim u njemu. Sklon sam se zapitati da li je ta ratna posljedičnost do brutalnosti dovela naš osjećaj za žaljenjem.

Naslonjen na izlizanu plohu šanka, gledam djevojku koja na otvorenom dlanu drži tacnu. Obrisi njenih grudi naziru se ispod majice s pogužvanim likom Evite Peron. Noć grize u pladanj s preostalim ostacima dana.

4.

Sinoć je ovdje, lakat do moga, sjedio Abdel Keskin. Razgovarali smo o Mirku Kovaču. Još mogu razabrati riječi koje mu drhte na usnama. Jednu na drugu, on pripaljuje novu cigaretu, potpuno začuđen nad mrakom koji se sliježe iznad nas i kaže: “Jadan je ovaj grad“.

U radijskoj kutiji spiker zapomaže kako struje neće biti ni narednih dana. Apelira na one koji su u mogućnosti pružiti pomoć selu, koje zapomaže gore, odsječeno od ostatka svijeta. Nemaju hrane. Abdel primijeti: “Jebeš selo u kojem je sramota stvarati zalihe u hrani!”

Koliko samo istine stane u jednu rečenicu!

Danas smo u smrznutu raku položili Abdelovo tijelo.

5.

Poznavao sam ga godinama. Tu i tamo, našli bismo se za istim stolom, svako za sebe prisutan u šutnji. Baš kao i mene, opčinjavala ga je samoća. Ljudski život, na moje čuđenje, volio je porediti sa biljkama – ne uspijeva svaka na istom mjestu. Bio je strastveni zaljubljenik u književnost; štošta korisnog naučio sam od njega. U posljednje vrijeme ponovo je otkrivao Kovača. Sviđao mu se, u odnosu na mlade piščeve dane, taj zaokret u stilu, ta vratolomija prisutna u rečenici. Nebrojeno puta do u detalje mi je prepričavao njegov posljednji roman: zamišljenu sliku Dubrovnika koji drhti pod jarom, dok se junakovo lice zrcali u ogledalu, onaj čujan šum talasa prije nego se razbije o hrid, stotinu puta opisan Jozipin lik i priznanje da bi mu se dolje, u gaćama, uvijek nešto propinjalo kad bi zamišljao kako Jozipa, ta seoska učiteljica, sa glave smiče periku…

Gajio je iluziju kako će se jednom, kad za to dođe vrijeme, preseliti u Rovinj i u tiha predvečerja ispraćati slapove sunčevih zraka koji se gase na zvoniku crkve sv. Eufemije.

Mjesto gdje bi u konačnici bio sretan nikad nije pronašao. Nikad nije dočekao da dođe njegovo vrijeme. Da kao biljka uspije makar na jednom mjestu. Čak ni rat nije uspio razbuditi sanjara u njemu. Naprotiv, postao je melanholik, nevješti vojnik koji je imao nesreću jednom odlutati iza linija. Rovinj nikad nije vidio. U poraću se dogodilo da mu se svijet okrene naopačke, da Sanja nije mogla razumjeti ono što su psihijatri složili u skraćenicu PTSP; jednog jutra sa stola je podigao ceduljicu: “Mala je sa mnom. Ne traži nas.” Skoro pa neprimjetno, u njegov pogled uselila se tuga.

Pola godine kasnije Upravni odbor škole u kojoj je (više nego poletno) predavao književnost pronašao mu je zamjenu po nalogu nabusitog stranačkog kadra koji se busa u svoja gajretska prsa, a ustvari je samo licemjer koji je ovdašnji pokolj pratio zavaljen iz fotelje nekakve bjelosvjetske vukojebine, a danas, nakinđuren lažnim patriotizmom, poslove dijeli po logici podobnosti.

U bescjenje je dao svu imovinu; kuću, polovni auto i cijelu biblioteku. Zakoračivši u život iz nekoć pročitanih knjiga, drijemao je po straćarama, potpuno poistovijećen s polusvijetom o kojem je toliko toga znao… Ordinirao je prometnim gradskim raskršćima, na opće čuđenje svijeta, vječno nasmijan i sanjiv. A onda je čuđenje progutala ravnodušnost. Djeca su pronašla novu zabavu i prestala grabiti za njim. Ništa od prijašnjeg Abdela u toj figuri nije ostalo; ispod tamnog samtnog kačketa izraslo je cijelo busenje kose, pantalone se sijale od iznošenosti, sako svakim danom postajao širi, pod nokte se naseljavalo svo crnilo bijede… Samo je učtivost u njegovom glasu ostala jednaka. Knjiška.

6.

Za šezdeset minuta može se popiti desetak piva. Možda i više, premda je neumjesno hvalisati se takvim podvizima. Konobarica je naslonjena na vrata i odsutno zuri u noć. Djevojci koja prilazi šanku kako bi usne ponudila plamenu svijeće kažem: “Nemoj to činiti. Možda ne znaš, ali ako to učiniš, jedan moreplovac na pučini ovog će trena izgubiti život.”

“Ti zaista vjeruješ u to?”

“A, zašto ne bih vjerovao?”

Ona na usnama nosi nepripaljenu cigaretu i nestaje u tami.

7.

Ponekad bi se desilo da Abdel izađe iz svoje anonimnosti. Viđao bih ga kako stoji na raskršću sa dlanom ispruženim prema prolaznicima. Često bih i sam gutao knedle tiskajući kovanice u njegove ruke. Učtivo zahvalivši, zamolio bi me da sačekam časak, pod uslovom da ne žurim.

Katkad uistinu ne bih žurio. Dopadalo mi se dokoličariti uokolo, umišljati kako poput Victora Hugoa tumaram gradom, pogledom prateći prolaznike, njihova lica i pokrete, uobražavajući sebi da tako stvaram profil nekog novog Quasimoda.

Sjećam se tog vrelog ljetnog podneva, te opipljive jare u zraku… Stajao sam tamo, ispred matičnog ureda, kad se jedan auto naglo zaustavio. Imao je zatamnjena stakla koja se spuštaju pritiskom na dugme da bi na dnevno svjetlo provirila ruka. Na dugačkim prstima koji stišću cijeli svežanj novčanica vidio sam crvenim lakom obojene nokte. Zatim se ruka povukla unutra, na semaforu se upalilo zeleno i auto je, kao u filmskom kadru, nestao iz našeg pogleda. Kasnije, dok smo sjedili u restoranskoj bašti, udišući miris što ga je iznad nas prosipala lipa, profesor se namah prenu. S njegovih usana kao da se otkinu tek jedna riječ.

Sanja!

U pozadini njegovog osmijeha još neko vrijeme titrao je ushit, a onda je opet postao onaj stari, meni dragi šutljivac. Onda je ponovo postao Sokrat.

Otada je, primijetio sam, sve manje pohodio ulicu ili makar nije ona raskršća kojima sam ja u žurbi prolazio. Kasnije su se dovukle kiše i vjetrovi sa zvucima melanholičnih prizvuka. Na mjestu gdje sam ga jednom čekao, više ga nije bilo.

Kod jednog, za mene značajnog pisca, postoje sljedeće riječi: “Nekako je nepristojno umrijeti u jesen. Kič je umirati u jesen, kad i sve drugo. S lišćem.”

Abdel Keskin umro je sredinom februara, u zimu, onda kad je snijeg narastao do kolektivnog očajanja. Momci iz Gorske službe spašavanja pronašli su nečije tijelo dok su se pokušavali probiti do sela o kojem smo prethodne noći zajedno slušali. Pored njega, odbačene, ležale su dvije kese s namirnicama.

8.

Snijeg ima ulogu optičke varke. Stvara privid kako smo kolektivno postali bolji ljudi. Pod nepogodom, kakvu ni najstariji u ovom gradu ne pamte, pekari besplatno dijele hljeb od jučer, za Cigančad iz ruševina našlo se mjesta u kolektivnom centru, jedan je gazda naložio konobarima da nakon fajronta ne zaključavaju vrata lokala kako bi beskućnici imali gdje prenoćiti…

A onda je u radioaparatu nestalo baterije.

Nudim se da skočim u noć. Otvaram vrata trgovine. Cijene u rafovima stoje ovako:

svijeća, komad – 5 maraka

lopata za grtanje snijega – 40 maraka

jaje, komad – 1 marka.

Trgovac stoji za pultom. Podiže pogled sa dnevnog izdanja novina i kaže:

“Izvoli?”

Namah prepoznah čovjeka u čiji sam potiljak danas gledao. I sînū mi; kad je u gradu posljednji put padao snijeg vrijedan pamćenja, ja sam tad bio 20-godišnjak. Zaklonjen iza svoje mladosti, u to vrijeme mogao sam se oholiti i reći trgovcu kako bih želio kupiti malj i pokloniti ga njegovim ukućanima. On bi, nevješto skrivajući nelagodu, progutao moju drskost i već sutra, uzgred budi rečeno, na kafu pozvao mog oca.

Ali noćas, dok preko pulta gledam njegov besraman izraz lica, ja imam više od trideset. Još sam mlad da bih imao želje. Ali ipak…

Baterije nisam kupio. Otvorio sam vrata i sjurio se u noć, potpuno svjestan činjenice kako sam upravo stvorio lik Quasimoda. Napolju, snijeg je padao jednakom žestinom.

9.

Dok nemoćan ležim u krevetu, zagledan u nebo koje ne obećava, iz nekog neobjašnjivog razloga stanem razmišljati o početku priče Konjušnica Vitomira Lukića: Noću čujem kako me sa dna nekog laganog svemira gdje se zameće san, dohvati nejak razlog i moja svijest mutna, teška plovi, plovi, razdanjiva se. Vraćajući se nečemu od čega se ranije otkinula, ona povećava napetost iz koje se odjednom rodi stvarni trenutak. Tako dalek.

10.

Jutros sam od svoje majke čuo kako je prestalo kucati srce u tijelu našega komšije Jasmina. Po starom dobrokomšijskom običaju, pomagao sam kopati mezar. Kasnije sam uzeo abdest, stao ispred kamena mejtaša i pitao se: čiju ću nesreću danas prepoznati? Na čiji ću potiljak nasloniti pogled?

Prva sjećanja moje majke su iz travnja 1945.

Skoro će navršiti tri godine, njezina majka nosi je u sklonište, nebo paraju saveznički bombarderi. Paraju ga kao crnu suknju koja će biti pretvorena u krpe za pod. Djevojčica se ne boji, odlazak u sklonište veliki je događaj. Svi su tamo.

Između zgrade gospođe Heim u kojoj živimo, i Narodnog pozorišta, još uvijek su sitni, nakrivljeni bosanski kućerci, sagrađeni od drveta i ćerpiča. U našem skloništu su i obitelji iz tih kuća. U skloništu je i mali Kemo, godinu-dvije stariji od moje majke, koji stanuje u najmanjem kućerku, tik uz pozorište.

Prvo čega se majka u životu sjećala bio je Kemo, koji sjedi nasuprot ulazu u sklonište, i jede veliki komad pite. Vrijeme je gladi, komad, možda, i nije tako velik, ali ona veću pitu nikada nije vidjela, niti će je do smrti vidjeti.

– Mama, mama, gledaj, Kemo jede pitu! – viče djevojčica. I to je prva izgovorena rečenica koje se sjeća.

Sljedeće što pamti je gospođa Matić, susjeda s trećega kata, majka Seke i Sineka. Matićkin muž je Srbin, ali ona je rođena Zagrepčanka. Sinek je idiot: početkom rata otišao je u četnike. Svi to znaju, ali Matićku ni njezinog Đuru nitko ne dira. Eno je, sjedi u skloništu, na vojnoj bačvi za benzin, i kusa nešto iz šerpe koju je ponijela sa sobom u sklonište.

Možda je to isto bombardiranje, možda su i dva različita bombardiranja, pa je jednoga dana Kemo jeo pitu, a drugoga dana Matićka grabila iz šerpe. To se u ranim sjećanjima ne može razabrati. Ali majka se sjećala hrane. Bilo se gladno u proljeće 1945, a bolje neće biti ni sljedećih nekoliko godina.

Kraja rata, ulaska partizana u grad i velikih promjena među ljudima ona se nije sjećala. Kao dijete, ništa od toga nije doživjela, jer ništa nije bilo upečatljivo kao Kemina pita.

Igrala se iza kuće, u dvorištu Templa. Bio je to raj za djecu iz zgrade. Sve je bilo puno šarenih kamenčića. Ona bi ih skupljala i donosila kući. Prvi put nisu joj ništa rekli. Njezina majka okrenula je glavu. Otac je šutio. Drugi put, oduzeo joj je kamenčiće i rekao:

– S time se ne igra!

To joj se duboko upisalo u sjećanje. Iako nije ništa skrivila, niti je otac vikao na nju, djevojčica se posramila. Zbog srama se ovog i sjećala.

U prvom bombardiranju Sarajeva, travnja 1941, kada se ona još nije ni rodila, bomba je pala na novi sefardski hram, na Templ koji se nalazi uz zgradu gospođe Heim, i oštetio ga. Dan kasnije, domaća je halaša navalila da pustoši i skrnavi sinagogu. O tom strašnom događaju, koji su moji Nono i Nona gledali sa svog prozora, i nisu učinili ništa, slušao sam cijeloga života. Bio je to argument protiv svakog i svačijeg nacionalizma i rasizma, a naročito antisemitizma, nešto što su njih dvoje vidjeli i doživjeli, i zbog čega su osjećali doživotni sram. Nisu učinili ništa. A šta su mogli učiniti, suprotstaviti se ustašama?

Podrazumijevalo se da su Templ pustošili ustaše i njihovi pomagači. Uz tu činjenicu sam odrastao, ona se prenosila kroz vrijeme, o njoj se govorilo, ona je određivala naše postupke i stavove. Toliko da sam u jednome svom romanu (Gloria in excelsis), te u više eseja i novinskih tekstova pisao o ustaškome pustošenju Templa.

Prije nekoliko godina zagrebački povjesničar Zlatko Hasanbegović upozorio me je na grešku. Koja i nije bila greška, nego cijelo jedno vjerovanje, upisano i ovjereno u porodičnoj memoriji. Naime, ustaše su u Sarajevu ušli nekoliko dana nakon pustošenja hrama, koje je obavljeno u danima bezvlašća. Bilo je to spontano divljaštvo sarajevske halaše, u kojemu su sudjelovali domaći muslimani i Cigani. Oni su iznosili menore, razmotavali svitke Tore, izbacivali namještaj, pljačkali i šenlučili… Njih su, a ne ustaše ili Nijemce, Nono i Nona gledali kroz prozor svoga stana.

Zašto se toga nisu željeli sjećati? Nema odgovora, vjerojatno ga nikada nije bilo. Možda im je, kao i drugima, bilo lakše optužiti ustaše, koji su, ionako, počinili u Sarajevu nepojmljiva zla, pa je najjednostavnije pripisati im i nešto za što nisu mogli biti krivi? Možda su pokušavali sami sebe opravdati, skinuti sa sebe krivnju što oboje nisu učinili ono što im je u tom času, vjerojatno, palo na pamet: skupa s komšijama iz zgrade sići pred Templ i stati pred taj ološ? Zbivanja koja su uslijedila dala su im za pravo, Nono i Nona sasvim sigurno ne bi pred ustašama izvukli živu glavu da su se tog dana suprotstavili svojim sugrađanima koji su, nošeni slijepom mržnjom prema Jevrejima – koja je, očito, bila starija i od Pavelića i od Hitlera, a o kojoj se u Sarajevu zanavijek šutjelo – pošli da pljačkaju sinagogu. Ali dok se to događalo, njih dvoje nisu znali što će se događati u budućnosti, i zaista su, kao i svi drugi u zgradi gospođe Heim, bili suodgovorni za zlo koje se dogodilo.

A možda su istinu smetnuli s uma i zato što su znali da se s tim ljudima mora dalje živjeti. Ustaše dođu i odu, ustaše su uvijek neki drugi, nisu to nikada bili naši sugrađani, dok oni koji su pustošili Templ ostaju zauvijek tu. Oni su domaći, njih nikada neće osuditi nijedan sud, jer ih i ne može osuditi, pošto nisu – ustaše. I nisu Nijemci, nisu četnici. Nono i Nona su, kao i svi kuferaši, mogli osjetiti svoju privremenost u ovome gradu. Ta ih je privremenost vezivala za one kojima je opustošen hram. Ona je bila osnova svakoga njihovog straha.

– S tim se ne igra! – rekao je Javorki i oduzeo joj šarene kamenčiće.

Ti su kamenčići bili dijelovi uništenog mozaika iz sinagoge, koji je najprije bio razvaljen njemačkom bombom, a onda je raznošen i rasturan kundurama i šakama onih koji su ulazili u Templ i raznosili njegova bogatstva. Bilo ih je po dvorištu, na ulici i po cijelom gradu. Šareni kamenčići prekrivali su Sarajevo. Bio je to pravi dječji raj. Uz njih se zaboravljalo i na glad. Trebao je veliki trud da se to šarenilo potisne u svijesti.

Mozaik u Templu nikada nije obnovljen, onakav kakav je bio. Niti je više ikada bilo nove sefardske sinagoge. Ono malo Jevreja, kojih je nakon rata u gradu preostalo, Bogu su se molili u aškenaskom hramu. Tamo se mole i danas, iako među njima odavno nema Aškenaza. Kamenčići mozaika su rasuti i raznešeni, i odavno im se više ne može naći traga. Ima ih, vjerujem, po cijelom svijetu. Ljudi su ih, možda, odnosili sa sobom kada su odlazili u aliju, da u Palestini nađu svoj Izrael, ili u Ameriku, Kanadu, Argentinu, da nađu neki komšiluk koji će biti bolji prema njima. Šarenih kamenčića iz mozaika našlo bi se u koritu Miljacke, ispod uličnog asfalta, u bistričkim baščama, u gradskoj kanalizaciji… Ali baš nijedan od tisuća njih nije uništen, jer je materija, kažu oni koji znaju, neuništiva. Tako će trajno ostati i potvrda odgovornosti onih koji su prisustvovali rasturanju mozaika. Moj djed i moja baka, Nono i Nona, skupa s mojom majkom, djevojčicom koja je sakupljala šarene kamenčiće, leže u istome grobu na Barama, ali i dalje nema načina da se umiri onaj strašni osjećaj iz dana kada svjetina upada u hram. Mozaik je trebalo sastaviti, a priču ispričati, onako kako se stvarno dogodila.

U gradu smorenom od julske vreline
samo na biciklu pirka vjetrić;
ti drvoredi što promiču pored mene,
taj asfalt što podatno klizi pod gumama –
sve je to moje od davnina

I taj zaljubljeni par na klupi,
šarov što dahće isplažena jezika,
taj glas sa tonske probe za “Baščaršijsku noć” –
sve sam to ja kad sam bio mlad

Jedna je stvar lebdjeti iznad grada,
a sasvim druga lebdjeti u njemu.

U granama što listaju sunčeve zrake,
u spletenim lozama uz ograde kuća
razaznajem nedokučivu formulu
neminovnosti mojih posrnuća

Točkovi premotavaju minule korake.
I, kad bih stigao do početka trake,
znao bih da je sve premontirano
da se složi s ovim ljetnim danom;
i plakatom, što mi u susret hita:
“Život kako ga piše Cedevita”.

______________________________________Gledajući ovu zemlju ja imam
___________________________________stalno isto osjećanje: ne znam
___________________________________ništa – ništa, naslućujem mnogo,
___________________________________a razumijem, čini mi se, sve
__________________________________________Ivo Andrić, nobelovac

*

Kada se čovjek s ovih prostora, umoran od dnevnih utega i životnih neizvjesnosti, od političkih potezanja konopca oko svega i svačega poželi odmoriti, u njegovoj svijesti, kao idealna destinacija, prije svih, mogu se pojaviti slike gradskih zidina, kula Minčete i Revelina, Pila i Straduna. Mogu se pojaviti slike opjevanog Srđa i drevne Raguze, grada koji se, svojom zapadnom stranom, naslonio na more i sljubio s Lokrumom, svojim prvim susjedom. Kada putnik ili namjernik osjeti toplinu kamenog saga Straduna, onda tu želi ostati do posljednjeg trenutka planiranog odmora. Želi ostati, a da i ne osjetiti veličinu svoje zablude.

Zašto?

Zato što je, na zapadnim obalama Konavala, na devetnaestom kilometru od Dubrovnika i petom od Zračne luke Ćilipi, ispod Jadranske magistrale, na brežuljku šumovitog poluotoka Rata, obraslo mediteranskim raslinjem, uvijek zelenim borovima, čempresima, načičkanim palmama i agavama, zagrljeno morem, smješteno najljepše dalmatinsko malo misto – grad Cavtat. Ime grada kroatizirani je oblik imena Civitas vetus. Tako su onovremene izbjeglice nazivale svoje matično stanište – Epidaurus.

Duga je i burna povijest ovog grada.

Nekoliko stoljeća prije Krista, na mjestu današnjeg Cavtata bila je grčka kolonija Epidaurum, a zatim rimska utvrda Epidaurus s obrambenim zidinama, amfiteatrom i građevinama koje su krasile najurbanija središta toga vremena. Sredinom sedmog stoljeća, bježeći pred dolaskom slavenskih naroda, ondašnji žitelji Cavtata izbjegli su u podnožje brda Srđ i tamo osnovali naselje iskrivljenog latinskog naziva – Raguza. Iz tog nukleusa nastao je u cijelom svijetu poznati grad Dubrovnik.

Cavtat je, po mnogo čemu, jedinstveno mjesto na jadranskoj obali. Jedinstveno po bujnom mediteranskom raslinju, pješčanim plažama, dugim šetnicama, kulturno-povijesnim spomenicima – prije svega po tragovima povijesti staroj nekoliko tisuća godina.

Grad je, u nekoliko ratnih pohoda, pretvaran u ruševine. Svoje današnje obrise dobio je za vrijeme Dubrovačke Republike koja ga je gradila prema svojim urbanističkim planovima.

Ako se, kao turist, s blistavo uređene rive, šetnice i Kneževog dvora uputite starim ulicama i stepenicama do vrha poluotoka Rata, nedaleko od franjevačkog samostana, dočekat će vas hramovi nekadašnje grčke akropole i rimskog foruma. Ali i ovovremeni ukras grada Cavtata – mauzolej znamenite cavtatske brodovlasničke obitelji Račić. Na groblju sv. Roka, na zahtjev Marije Račić, slavni hrvatski kipar Ivan Meštrović, od bijeloga bračkog kamena i bronce, sa svodom na kojemu je prikazao glave anđela, sagradio je mauzolej i u njegovom zvonu urezao misao: – Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš i tajnu smrti i vjerovati da je život vječan!

Mještani radoznalo pričaju da se u neposrednoj blizini Račićevog mauzoleja nalazi velebni ljetnikovac jednog ovovremenog, kratkotrajnog, nebitnog bosanskohercegovačkog političara.

Što bi se reklo – svako vrijeme ima svoje brodovlasnike, graditelje i snalažljive političare!

Devetnaesto stoljeće podarilo je malom Cavtatu nekoliko velikih povijesnih ličnosti. U prosincu 1834. godine rođen je Baltazar Bogišić, znanstvenik, akademik, pravni i povijesni pisac. Njegovim najznačajnijim djelom smatra se Opći imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore, zakonik koji je proglašen za najvrjednije djelo europske pravne misli toga vremena. U Kneževom dvoru u Cavtatu čuva se Bogišićeva kulturna zaostavština: 22.000 vrijednih i rijetkih knjiga, 70 inkunabula, deset tisuća grafika, numizmatička zbirka antičkog novca i novca Dubrovačke Republike. U neposrednoj blizini gradske šetnice nalazi se spomenik ovom velikom znanstveniku. Kod njega uvijek treba zastati i promotriti ga!

U ljeto 1855. godine u Cavtatu je rođen je Vlaho Bukovac, jedan od najvećih hrvatskih likovnih umjetnika. Zagreb, Pariz i Prag, darovitog su mladića pretvorili u jednu od najznačajnijih osoba umjetničkog i kulturnog života toga vremena. Njegova brojna umjetnička djela: Hrvatski narodni preporod (svečani zastor Hrvatskog narodnog kazališta ), Cavtatski karneval, Ruke moje majke, Isus – prijatelj malenih (Župna crkva u Tomislavgradu) i portreti djela su najveće umjetničke vrijednosti.

Zato je njegova rodna kuća s eksponatima zagrebačke, pariške, praške i cavtatske faze, pravi raritet, nezaobilazna povijesna vrijednost i turistička poslastica. Kao što je i sam Cavtat sa svojom bogatom povijesti jedinstvena turistička destinacija.

Nasuprot spomeniku Baltazaru Bogišiću, na pročelju jedne renesansne građevine, ploča od bijelog bračkog kamena svjedoči da je u Cavtatu, koncem mjeseca studenog 1870. godine, rođen Frano Supilo, publicist, političar i novinar. Urednik Crvene Hrvatske, Novoga lista i Riječkoga novog lista, duboko razočaran u mijene na jugoslavenskoj političkoj sceni i mutne planove engleskog i talijanskog kolonijalizma, život je skončao u potpunom rastrojstvu. Umro je u jednoj londonskoj umobolnici.

Zanimljivo je kako tragično znaju završiti sudbine velikih ljudi i velikih ideja!

Urna s posmrtnim ostacima Frana Supila nekoliko godina bila je zaboravljena u londonskom krematoriju. Nitko po nju nije dolazio. Jedan Franin prijatelj, ogorčen ponašanjem aktualne vlasti, urnu je preuzeo, čuvao u svojoj kući i, nakon nekog vremena, dopremio u Dubrovnik. Urna s posmrtnim ostacima velikog političara, čestitog sanjara, pisca i novinara, pohranjena je u Gradskoj vijećnici. U posljednjem desetljeću minulog stoljeća, u prahu i pepelu, nestala je ideja na kojoj je Frano Supilo predano radio i u čiju je realizaciju i mogućnost vjerovao.

Od vremena Krista do današnjih dana ne postoji nijedno stoljeće u kojemu ljudi nisu bježali sa svojih prirodnih staništa. Često i u potpuno nepoznatom pravcu. Tako je bilo i prije dvadesetak godina. Kada se, s magistralnog puta M-17 na Buni ili u Čapljini, svejedno je, odvojite i – preko Stoca, Ljubinja i Trebinja pođete do Dubrovnika i Cavtata, na jednom putnom pravcu dočekat će vas novi stambeni nukleus zvani Šuškovo, na drugom, jednako tužno, sivo i nesretno naselje zvano Bobanovo. Iz ovih stambenih nukleusa, za razliku od onog koji se oblikovao podno Srđa pod imenom Raguza, nikada ništa novo, dobro i civilizirano neće nastati. Ostat će samo sjećanje na pitoma staništa Lašvanske doline i srednje Bosne, na vihor rata i nerazumne odluke onih koji su ih pozvali i, kao vreću krumpira ili tovar zimskog ogrjeva, ostavili u nedođiji. Ostavili na vjetrometini, u carstvu vukova i poskoka, u hercegovačkoj vukojebini prvog reda.

Gdje su vrtići i škole, ambulante i prodavaonice, groblja i kapelice? Nigdje!

Tko brine o sudbini ovih ljudi? Nitko! Ili malo tko. Uglavnom, u vrijeme predizbornih aktivnosti.

A onda, kada se zatvore glasačke kutije, sve će biti po starom. Zaboravit će ih pobjednici, a i oni koji su mislili da to mogu postati. Hoće li, na putu do svoga raskošnog, renesansnog cavtatskog dvorca i ljetnikovca, zastati onaj kratkotrajni neuspješni političar i vidjeti kako žive ljudi na surovoj dubravskoj visoravni, na vjetrometini podno Šatorove glavice?

Hoće li netko od ovih izbjeglica, razočaran prilikama u kojima se zatekao, nesretan zbog ideje koja se, iz dana u dan, ukazuje sve teže ostvarivom, život skončati u potpunom rastrojstvu kako se, na dan pisanja ove kolumne, 25. rujna 1917. godine, dogodilo čestitom domoljubu, političaru Frani Supilu.

U umobolnici kakva je nekada bila na susjednim Domanovićima.

Zar bi i to nekome moglo biti čudno!?

Željan slave,
krvolok iz Mongolije, Džingis Kan
krenu da se najede tuđeg straha
pa spali gradove i porobi narode
od Žutog mora do Jadrana
od Sibira do Bagdada

I svake noći, pred njegovim šatorom
bio je poboden sulde – duhovni bajrak.
To je koplje za čiji šiljak su vezane
grive najbržih konja

Tu, ispod oštrice, među grivama,
na vetru je odmarala Džingis Kanova duša.

Tako i vijekovima nakon njegove smrti,
Mongoli u hramovima čuvali su sulde,
ali 1937.
tajni agneti KGB-a prevrnuše svaki kamen
i ukradoše sulde.

Naredba iz Moskve bila je jasna:
drug Staljin traži čačkalicu.