Ulica Daniela Ozme

S tom fotografijom, najprije objavljenom u Oslobođenju, a zatim i u tolikim svjetskim novinama, započeo je rat. Prije rata nije se moglo dogoditi da nešto bude objavljeno u Oslobođenju i da se za to zainteresira cijeli svijet. Naše misli, riječi i slike ne bi dobacile ni do Zagreba i Ljubljane. Bili smo mali i nevažni, živjeli smo u jednom zaturenom svijetu, i to nas je frustriralo.

A na fotografiji su ljudi, istrčali iz svoje upravo zapaljene kuće. Na krov je pala mina, planuo je suhi, drveni tavan, i jedan za drugim, izgorjela su četiri kata. Djeluju čvrsto te stare austrougarske kuće, debelih ciglenih zidova, i jesu čvrste, ali kad padne granata, one gore od krova do podruma, i ostaje samo vanjska konstrukcija, okvir, ljuštura, školjka. Lijepa školjka od zidova, čija će fasada trajati još godinama, i desetljećima, dugo nakon rata, sve dok netko na istom mjestu ne sagradi novu i drukčiju kuću.

Stanari su, bježeći van, ponijeli ono što im se našlo pod rukom. Ili ono što čovjek smatra najvažnijim kada ga tako iznebuha dignu, probude ga, ili mu samo kažu da ima još najviše sedam trenutaka života u svome stanu. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam. I gotovo! Ono što si uzeo, bit će i dalje tvoje. Drugoga više nema. I tako je žena, bježeći iz svoga stana, ponijela praznu krletku za ptice. Ta besmislena, prazna krletka, dom mrtvog papagaja, ili kanarinca, jer su u Sarajevu nekada voljeli kanarince, ovu je fotografiju učinila tako dobrom, nezaboravnom i važnom, da s njome završava jedna i započinje druga epoha. S praznom krletkom za ptice jedne nekadašnje Sarajke započeo je rat, i ono nakon rata. Započelo je sve ono što traje do danas. Ta crno-bijela slika snimljena je krajem travnja ili početkom svibnja 1992.

Zgrada se nalazila na uglu ulica Kralja Tomislava i Daniela Ozme. U prizemlju je bila lijepa mala samoposluga, s nazivom firme koji je bio ispisan zelenim slovima, koja su svijetlila nakon što bi se spustila noć. U toj je samoposluzi radila teta Katica. Kod nje je Nona kupovala prašku šunku. Bilo je to sedamdeset i neka. U tu je samoposlugu dolazio dječji pisac Stevan Bulajić, autor uzbudljivoga romana “Izviđači Vidrinog jezera”. Imao si knjigu s njegovom posvetom. Tko zna što se s njom dogodilo.

Ulica Daniela Ozme je, zajedno s dijelom Ulice Đure Đakovića, u turska vremena nosila ime Dereboj. Ali pred prvi popis stanovništva iz 1921, kada su i mnoge druge do tada bezimene ulice ponijele svoja imena, a drugim su imena promijenjena, ulica je nazvana imenom fra Ivana Frane Jukića. Ljudi su je zvali Fra Jukićevom, a pomalo i Frajukićevom, po nesretnome fratru, piscu, idealistu i zavjereniku, koji je vjerovao u zajedništvo svih ljudi u Bosni, bez obzira na konfesiju, i takvu je svoju vjeru platio životom, koji mu je postao gorak kao gorki badem cijankalija. Umro je mlad, a nova jugoslavenska država prihvatila je legendu o Jukiću kao jednu od konstitutivnih priča o vlastitom ujedinjenju. Takvih je priča, istina, bilo mnogo, tako da je legenda o Jukiću bila jedna od manje važnih.

Isto je ime Ulica fra Ivana Frane Jukića nosila sljedećih dvadeset i sedam godina. Nisu ga dirali ni ustaše, premda im ovaj fratar nije bio važan. Ali ni ulica nije bila tako važna ni uočljiva da bi je nazivali po nekom drugom. Međutim, 8. lipnja 1948, odlukom mjesnog odbora, Fra Jukićeva je postala Ulica Daniela Ozme. Nazvana je tako po darovitom slikaru i komunistu, za kojeg se sigurno ne može reći je li se 1912. rodio u Olovu ili u Sarajevu. Ali porijeklom je bio olovski Jevrejin. Završio je 1934. Umjetničku akademiju u Beogradu, i radio je kao profesor u Prvoj gimnaziji, sve dok 1937. nije predložen njegov premještaj ili otpust iz službe. Kasne jeseni 1941. pokušao je iz ustaškoga Sarajeva prebjeći na Romaniju, partizanima. Uhićen je i 16. studenog deportiran u Jasenovac, gdje su ga sljedeće godine ubili. Sačuvano je malo Ozminih radova, ulja na platnu i crteža, Za petnaestak eura si u jednom beogradskom antikvarijatu kupio dvije Ozmine grafike, iz ciklusa “Iz bosanskih šuma”.

I tako je ime jednoga bosanskog nesretnika i idealista u nazivu ulice zamijenjeno imenom drugoga, srodnoga i sličnog nesretnika i idealista. Da ih nije dijelilo stoljeće, fra Ivan Frano i Daniel Ozmo bili bi, vjerojatno, dobri drugovi i istomišljenici. Fratar, možda, i ne bi bio komunist, niti bi Jevrejin protiv Stambola kovao zavjere s braćom muslimanima, ali sigurno bi bili na istoj gubitničkoj strani, prezreni zbog svoga manjinstva, kosmičke samoće i vjere u najveću od svih utopija, da može nestati mržnje u Bosni i da svi ljudi, bez obzira na vjerozakon, mogu postati braća. Cinizam komunističkih vlasti, kada su Jukića zamijenili Ozmom, bio je upućen Jukićevim sunarodnicima Hrvatima – kao i kada je mala i neugledna Ulica bana Josipa Jelačića, koja se nalazila iznad Mejtaša, zamijenjena imenom madžarskoga revolucionara iz 1848. i Jelačićevoga ratnog protivnika Lajoša Košuta – koji su među bratskim i ravnopravnim narodima u Sarajevu ponekad bili nešto manje ravnopravni od ostalih, pa je tako zasmetalo i ime fra Ivana Frane Jukića. Jedni su, u toj davnoj šovinističkoj farsi, sarajevskim Hrvatima ispostavljali kolektivni račun za sva zla Nezavisne Države Hrvatske, a drugi su ovakvim promjenama imena ulica poručivali Bog zna kome da oni s Nezavisnom Državom Hrvatskom nisu imali ništa. Baš kao da fra Ivan Frano Jukić jest.

Ali srećom, neka se ni to ne zaboravi, bilo je u onom Sarajevu drukčijih ljudi, s plemenitim darom sjećanja, koji su na ovaj grad gledali kao na vlastiti dnevni boravak, pa su ga stalno redili i popravljali, mimo svega što bi ovakvo ili onakvo vrijeme pokvarilo. Jedan od takvih bio je Alija Bejtić, osnivač i prvi direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Sarajeva. Njemu je, kao kamen na želudac, palo što su oduzeli ulicu fra Ivanu Frani Jukiću, i godinama je čekao priliku da se negdje pojavi neka lijepa i važna, prava gradska ulica, koja bi se nazvala Jukićevim imenom. I tako je u proljeće 1966. Alija Bejtić s autoriteta direktora zavoda predložio da glavna ulica na Koševskom brdu postane Jukićeva. Do tada je to bio nastavak Ulice kralja Tomislava, a s nastankom novoga groblja na Barama, te iste 1966, Jukićeva je postala jedna od najvažnijih i najfrekventnijih ulica Sarajeva. Njome se išlo na groblje, s naramcima cvijeća, sa džepovima punim svijeća, i pričale bi se priče, uglavnom anegdote i šale, onima kojima se odlazi u posjetu… U onom Sarajevu, groblja su bila živa.

Ali još nekoliko riječi o Aliji Bejtiću: ovaj Rogatičanin u Sarajevu je pohađao medresu, i završio ju u nedoba, godine 1943. Iako su mu tada bile dvadeset tri, još nije ni započeo škole koje će ga čudnim, zaobilaznim putevima dovesti do Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Naime, tek godinama nakon rata Bejtić upisuje arhitektonski odjel Tehničkog fakulteta u Zagrebu, gdje diplomira 1955. s radom vrlo literarnog naslova: “Povijest i umjetnost Foče na Drini”. Bio je tvrdoglavo uporan i marljiv istraživač, dobar pisac i neka vrsta gradskog prosvjetitelja. Nakon što je 1977. otišao s mjesta direktora Zavoda, radio je kao naučni savjetnik Orijentalnog instituta. Bio je, na žalost, kratkoga vijeka: umro je srpnja 1981, s navršenom šezdeset i jednom.

Alija Bejtić autor je jedne od najvažnijih knjiga o Sarajevu, koja, međutim, nikada neće biti ponovo objavljena. Objavljena 1973, u izdanju Muzeja grada Sarajeva, knjiga nosi naslov “Ulice i trgovi Sarajeva”, i podnaslov “Topografija, geneza i toponimija”, a ne može ni biti reizdana jer podaci u njoj više ne odgovaraju stvarnosti. Kao što stvarnosti ne odgovaraju ni tvoje priče o Sarajevu. Imena ulica i trgova su još jednom promijenjena, do neprepoznatljivosti je pretumban svijet Alije Bejtića, i zapravo nema ni potrebe za njegovom knjigom. Knjiga bi mnoge podsjetila na nešto što oni nipošto ne žele znati, i odgovorila bi na pitanje iz stare sevdalinke: je l’ Saraj’vo tamo gdje je nekad bilo? Nije. Saraj’vo je u knjizi koje više nema, i u sjećanjima ljudi kojih više nema…

Diskretno, gotovo skriveno, na unutrašnjoj strani titularne stranice, u knjizi Alije Bejtića stoji posveta, kao da je u stihove razlomljena:

Preminuloj majki Begiji
koja me naputila
da zavolim knjigu
i u ljudima da gledam ljude

Nikada, svih ovih godina, nisi ovu knjigu sreo u nekom zagrebačkom, beogradskom ili sarajevskom antikvarijatu. Dok si živio u Sarajevu, prije slike s praznom krletkom, posuđivao si Bejtića iz biblioteke, i dugo se pripremao da ukradeš svoj primjerak, jer te je već tada bilo strah da će nestati ova knjiga. Ali nisi ga ukrao.

Početkom dvijetisućitih prekopavao si kartonsku kutiju s knjigama ispred jedne zagrebačke javne biblioteke. Iznesene na kišu, knjige su čekale da po njih dođu iz Unije. Tako se u Zagrebu zove tvrtka koja skuplja stari papir. Svaka je na predlistu imala pečatom utisnuto: OTPISANO.

I tako si našao poluuništen i raspadnut primjerak “Ulica i trgova Sarajeva”. Umotana u onaj mutni bibliotečki najlon, sa slikom Špire Bocarića na ovitku (“Alifakovac, ulje Špire Bocarića, vlasništvo hotela ‘Evropa’ u Sarajevu”), ova knjiga više i ne sliči knjizi, ali je za tebe dragocjena. Kada bi nabavio očuvaniji primjerak, ne bi ni ovaj bacao. Prave se knjige ne bacaju čak ni kada su potpuno uništene. Knjige se sahranjuju kao ljudi.

Ali vratimo se Ulici Daniela Ozme. Nije to nikada bila važna ulica, a ni naročito lijepa. Nisu tu stanovali slavni ljudi, niti su nicale lijepe ni naročito velike građevine. Ulica Daniela Ozme, Fra Jukićeva, Dereboj, samo je trebala spajati ulice Kralja Tomislava i Đure Đakovića, i da ni po čemu drugom ne bude upamćena. Ali nije joj tako bilo suđeno. Ova je ulica privlačila povijest, u njoj su se ukrštale ljudske sudbine, u Ulici Daniela Ozme umiralo se tragičnije i češće nego u drugim sarajevskim ulicama, živjelo se, slavilo i pijančevalo, kao na malo kojem dijelu Sarajeva. Ulica Daniela Ozme bila je, kroz skoro cijelo dvadeseto stoljeće, geometrijsko središte Sarajeva, mistična tačka modernizacije grada, njegovo srce, koje nije smjelo stati, jer stane li srce Ulice Daniela Ozme, neće više biti Sarajeva…

Prvih godina nakon Velikog rata, u Fra Jukićevoj je, blizu ugla s Alipašinom, koja će jednom postati Ulica Đure Đakovića, otvorena “kafana i restoracija Volga”, u koju se moglo ući i s Titove, a lijepa i prostrana kafanska bašta nalazila se na mjestu današnjega Higijenskog zavoda. Volgu su držala braća Muzur, a u telefonskom imeniku Sarajeva za godinu 1941, tiskanom pola godine pred rat, čitamo da se Volga prostirala na dva ulična broja u Fra Jukićevoj, na 31 i 33, i da je u vrijeme s malo telefonskih priključaka, imala čak dva telefona. U kafanu se telefoniralo pozivom na broj 30-32, a u restoraciju na 35-19.

Kada se u ranu jesen 1930. Tin Ujević doseli u Sarajevo, Volga će postati jedna od njegovih kafana (uz kafanu hotela Central, Lovački rog, Zvono, Zoru, Napretkov podrum, Dibeka…). U Volgi će pjesnik ponekad objedovati, u restoranskoj bašti, pogleda prema Miljacki i onoj lijepoj i skladnoj Alipašinoj džamiji, koja je prizoru pružala povijesni i kulturni kontekst. Jugoslaven, srbofil, anarhist, prijatelj Vladimira Gačinovića, zavjerenička duša i genijalni hrvatski pjesnik Tin Ujević bio je fasciniran džamijama i tim “Bliskim, domaćim istokom”, kojemu je zaneseno klicao: “Sarajevo! Više nego da mi neko kaže Waterloo ili nevesinjsku pušku, Sarajevo kao drugi Agadir upućuje me na tragične udese moderne historije. Varoš mi ipak izgleda mistično mirna u poređenju larmom Beograda.” Živio je kao podstanar, najprije kod jedne Srpkinje, a onda kod stare Jevrejke, i ovako je o domaćima govorio: “Pognuti fataliste koji se ne protive volji Alaha i njegova proroka. Žene koje u vrijeme jazza i svilenih čarapa pokrivaju lice neprovidnom tkaninom. Miljacka koja se provlači kroz varoš sa šumom i mutna, kao zakrvavljena.” Bio je očaran vlastitom slikom toga grada i ljudi, dalekom, možda, od stvarnosti, ali ljekovitom u životu i u poeziji: “Sarajlije su ljudi koji izuzetno cijene merak, pa mezete proverbijalnom polaganošću parče sira uz piće, ali samo umaču zrno kukuruza nad staklo koje pokriva sir.” Poslušajte još jednom kako bogato i vremenito zvuče Tinove rečenice, u kojima slobodno, bez suvremenog prenemaganja, istočne riječi spaja sa zapadnim, pa tako u svom meraku jučerašnji Sarajlije mezete proverbijalnom polaganošću ono lijepo srpsko parče, koje izgovoriti neće, još manje napisati, niti jedan današnji hrvatski lirik, makar isto koliko i Tin bio zaljubljen u vlastitu sliku bliskoga, domaćeg istoka.

Na kraju je, nekoliko godina kasnije, Tina Ujevića iz Sarajeva potjerala zima. Na nju se nikada nije navikao, i plašio se da će u tom gradu jedne zime i skončati. Jednom kada je otišao, više se nikada nije vratio. Srušena je u ratu i poslije rata “kafana i restoracija Volga”, nestalo je braće Muzur i njihovih kućnih adresa i telefonskih brojeva, ali je u jednom podrumskom kafeu u Ulici Daniela Ozme, gdje su se u travnju 1992. okupljali novinari i pisci, na zidu visila portretna fotografija Tina Ujevića, snimljena u Volgi.

Drugi svjetski rat je u Fra Jukićevoj upamćen po najvećem stradanju Sarajlija tokom jednoga savezničkog bombardiranja. U sklonište koje se nalazilo na mjestu poslijeratnog sjedišta Saveza socijalističke omladine probila je avionska bomba i rastrgnula i u ništa pretvorila silan svijet. Taj događaj opisivao si, minut po minut, kroz jedan narativni tok romana “Gloria in excelsis”.

U sljedećem ratu, u zgradu Omladine useljava se Komanda Armije Republike Bosne i Hercegovine. Bilo je to u travnju 1992. Tog i sljedećeg mjeseca značajan dio dnevnoga društvenoga i kulturnog života Sarajeva odvijao se u toj ulici, iako su po njoj, češće nego po drugim ulicama, sipale mine i granate. Ali u to naivno, rano doba posljednjega rata u našoj povijesti, ljudi kao da još uvijek nisu vjerovali da su te mine smrtonosne, i da će se rat voditi sve do uništenja njihovoga svijeta.

Na jednome prozoru Ulice Daniela Ozme u svibnju 1992. vidio si profesora estetike Predraga Fincija. On je tu stanovao, a ti si ga vidio kako se sunča, na prozoru na kojemu više nije bilo stakala. Ili si, možda, Fincija vidio u svome snu, koji će se, zatim, godinama ponavljati, kao da ti pokušava nešto ispričati. I tako je ostalo, sve dok se san nije ugasio. Profesor estetike nije ti u tvome snu nikada uspio ispričati ono što je trebao, a tebi je, kada ga, rijetko i usputno, sretneš u Sarajevu, Opatiji ili Londonu, neugodno o tome pitati, iako ti se čini da bi Predrag Finci trebao znati što ti je to u snu htio reći.

Poslije je u tom stanu neko vrijeme živio Marko Vešović, a nakon što se odselio i on, ugasila se i tvoja priča o Ulici Daniela Ozme, na čijem je uglu jednom stajala žena s praznom krletkom za ptice, i nije znala na koju bi stranu pošla. Njezino je Sarajevo planulo i do temelja izgorjelo onoga dana na početku rata, a njenu su sliku sljedećih dana, uz jutarnji espresso, gledali novinski čitatelji širom svijeta, čudeći se kavezu koji drži u ruci. Ono što je tada svaki od njih pojedinačno pomislio, i kako je sebi i svojima objasnio zašto je nepoznata Sarajka bježeći iz požara ponijela praznu krletku za ptice, bio bi najbolji ratni roman o Sarajevu, koji bi se, u nekoliko tisuća jutarnjih epizoda, zbivao od Rio de Janeira do Vladivostoka, okolo svijeta.

jedan osobni mail

Jučer je bila 110. godišnjica Kosovelovog rođenja – a sam itekako dobro znaš kako je Kosovel uvijek, što bi se reklo, “aktuelan”. I kako je… uf! Uglavnom, jedan od mojih omiljenih.

Pa mi je onako iznenada iskočilo u pamet sjećanje na događaj koji sam totalno zaboravila. Bilo je to za onih nekoliko dana rata. Tada sam živjela u stanu s pogledom na aerodrom Brnik.

Otac je bio na vikendici pod Krvavcem koji su upravo bombardirali (TV toranj), majka u drugom dijelu grada, preko mosta, gdje se nije moglo proći, a ja u tom stanu. Moj prijatelj Marijan bio je nekakvim literarnim poslovima u Kanadi.

Budala nisam imala uključen radio/TV, nekako nisam čula ni sirene. Iznenada, počeli su bombardirati aerodrom, ja gledam sve to kroz prozor, nisam mogla da sklonim pogled, nisam se mogla otrgnuti ni odmaknuti. Nisam shvaćala da je to “live” a ne “live on CNN”. Buljim tako kroz prozor kao idiot, pa krene nekoliko trenutaka tišine, i zazvoni telefon. Na drugoj strani Marijan – hoće, da mu pročitam određenu pjesmu Srečka Kosovela. I tako ja čitam njemu “Nocoj smo”, opet počne nešto da grmi, i opet, umjesto da se sklonim, ja samo na sav glas vičem tu pjesmu

Evo je:

Nocoj smo

Nocoj smo poslušali burjo

in prav nič nismo spali,

tiho o vsem čudnem in strašnem

smo se pomenkovali.

Kako mora biti na morju,

kadar tonejo brodovi,

in kako so strašni in mrzli

in grozni morski valovi.

Nocoj smo poslušali burjo

in prav nič, prav nič nismo spali,

mislili smo, kako bi lepo bilo splavati

kar z burjo preko obali.

Mrzlo jutro je zableščalo,

(o bogve kje so že bile ladje),

mi pa smo šli na vrt, pobrali

pod hruškami, jablani rdeče sadje.

Vreme najbolje vidljivosti hazarske pičke. Vreme najslabije vidljivosti hazarske pičke prema nalazu d. Suka.

Hazarska pička, nađena u urni rimskog legionara prilikom radova na gradskoj kanalizaciji, maja meseca 1986. Miris hazarske pičke menja osobine prema godišnjem dobu. Pička je inače nevidljiva u neparne dane. Poznati hazarski pičkolog, dr. Suk (čije je ime izvedeno od glagola ”suknuti”) primetio je da je Hazarska Pička najopipljivija u vreme boravka islamskih delegacija kada se može pročitati datum: 4.IV.

Lako je moguće da si i ti, čitatelju, jedan od onih bezbrojnih Adamovih potomaka što znaju kakvo je to zlo kad ti zbog neimaštine krče crijeva, dok sa zavišću gledaš one koji imaju, a ti si lišen toliko toga nužnog za pristojan ljudski život. Da li ti se tijekom takvih dana dogodilo da počneš maštati o nekakvom tvom neizmjerno bogatom, a dotad tebi nepoznatom rođaku iz Amerike, Australije ili nekog drugog prekooceanskog raja, rođaku koji te je nenadano, nemajući nikoga bližeg od tebe, usrećio učinivši te svojim nasljednikom? Ja sam – priznajem – u mojoj sirotinjskoj mladosti pokušavao umiriti glad tim ludim, ali tako lijepim, tako slatkim sanjarijama. Maštao sam, iako sam sasvim dobro znao da se te djetinje tlapnje ne mogu i neće ostvariti.

Pa ipak, ostvarile su se.

Sad, u mojoj starosti, mada na čudan način.

Ali bolje ikad nego nikad; bolje ikako nego nikako.

Prije nekoliko dana, ili tjedana, pred vratima mog stana pojavio se nepoznat čovjek, otprilike tridesetogodišnjak, koji je po izgledu mogao biti Arapin, ili Indijac: tamnoput, s brčićima, s dugom crnom kosom vezanom straga u “konjski rep”. Progovorio je tražeći riječi i teško ih izgovarajući, kao da samo natuca naš jezik. “Je li to obitelj B…?” rekao je, ali je prije toga pogledao u pločicu na vratima: možda mu je moje prezime bilo previše komplicirano pa ga je morao pročitati. Zatim me je pažljivo osmotrio; vidio je da mi je noga u gipsu, i da hodam sa štakama (nekoliko dana ranije pao sam i slomio potkoljenicu). Pošto sam na njegovo pitanje odgovorio potvrdno, saopćio mi je da ga šalje brat koji za sat-dva mora doputovati iz Kanade, i da bih ja tog popodneva trebao otići do jednog hotela na periferiji grada, gdje će odsjesti njegov brat, pa će mi on, njegov brat, tom prigodom predati paket koji mi šalje tetka iz Toronta.

“Tetka iz Toronta? Kakav paket?” pitao sam.

“Ne znam, paket s nekakvim stvarima, a i sa novcem.”

Odmah sam znao da mi neobični posjetitelj želi izmamiti novac, jer nisam imao nikakvu tetku u Torontu. Ali bio sam obuzet dvojakom mišlju: najprije, dozvao sam u sjećanje svoje davnašnje maštarije o bogatom rođaku s one strane “bare”, što me je dovodilo, htio ja to ili ne, do primamljivog, ma koliko neutemeljenog zaključka “Eto, moj se nekadašnji naivni san ostvaruje”. Međutim, drugi, trezveniji dio moje misli, bio je u znaku znatiželje. Htio sam vidjeti na koji će me način neočekivani glasonoša pokušati ubijediti da mu dam novac. Poziv u hotel na periferiji bio je lukavo smišljen čim me je došljak ugledao: bio sam u invalidnom stanju, stoga je bilo očigledno da u hotel na periferiji ne mogu otići, ali taj poziv je činio posjetiteljevu priču stvarnijom i uvjerljivijom, a posjetitelja je prikazivao samo kao donosioca dobre vijesti, a ne kao prevaranta.

“Kao što vidite”, rekao sam, “nisam u stanju da tamo odem.”

“Onda ćemo ovako”, odgovorio je momak. “Avion s mojim bratom sletjet će za otprilike sat vremena. Ja ću otići tamo, uzeti paket i donijeti vam ga.”

“To bi nesumnjivo bilo veoma ljubazno s vaše strane”, odgovorio sam.

“Problem je samo u tome što ja nemam novca za taksi do aerodroma i natrag.”

Aha! pomislio sam. Tu smo.

“Nemate novca za taksi? To bi, pretpostavljam, iznosilo oko 15 eura?”

“Ne znam. Nisam odavde. Vjerojatno toliko.”

I eto: svjesno sam se dao prevariti. Donosiocu lijepe vijesti dao sam novac “za taksi”, iako sam znao da ga bacam u vjetar. Dao sam mu ga kao honorar za koliko-toliko vješto i maštovito smišljenu priču. Ali i kao nagradu za poklon koji sam nenadano dobio. Za ponovno oživljenu maštariju o bogatom rođaku iz Amerike koji se ovaj put maltene uobličio kao “tetka iz Toronta”. Crnoputa, s brčićima i s konjskim repom.

Tetka koju, naravno, više nisam vidio. Ali još uvijek je očekujem…

Svakodnevno raste u kostima
U mesu ga možeš napipati
Ne mjestima gdje te izobličuje salo

Jednog jutra zatekne te u ogledalu
U oči ubrizga strah da nisi više svoj

Nastojiš ne misliti o njemu
A uporno ti se dokazuje
U drhtanju ruku, umoru, kretnjama
Koje te čine nemoćnim

Promijeni okus svemu
Jabuci, vodi, vinu, usnama njenim

Na uzbrdici te ponizi lupanjem u grudima
Čini ti se da dišeš kao pas na žegi

Pokušaš ga pripitomiti drogom iluzije
A probudi te iz najtvrđeg sna žigom u koljenu

Vremenom uraste u mozak
Diktira stvarima oblik
I one traju daleke i tuđe

Nagovara te da se iseliš
Iz sebe u zemnu kuću
Da revnosno završi
Započeti posao kad se
Raspeš u atome

U deset smo se našli kod pijace
Jer tu nam je najbliže
Ja sam ponio dva viskija
A Cigo je iz daljine mlatio vinom

Do dvanaest smo sve pocugali
Još je samo Krpa imao neko pivo
Pričali smo o ženama, radnoj vizi
Teslinom štitu i morskim torpedima

Hajmo pišat’ rekao je Cigo
I zakoračio u groblje
Nestali su po nekim ćoškovima
Meni je bila zanimljiva česma

Gledao sam je kako stoji ponosna
Dočekujući ljude na ulazu
Pišao sam najprije po njoj
A onda i u lonče koje je tu visilo

Ujutro je Krpi umrla baba
Donijeli smo kovčeg
I stali mirno čekajući da joj odaju
Posljednju počast

Nisam vidio kad su je spustili u raku
Nisam vidio kad su bacali zemlju
Samo mi se bolesno otkidao smiješak
Dok su iz žutog lončeta ispijali vodu

“Rastat ću se!”

Fino se ja ovako požalim najboljoj prijateljici a ona izbečila oči na me k’o da ću svojom krivicom. Još me pita šta hoću, vidim da mi muž želje iz očiju čita.

Ma kakvih očiju?! Da je očiju! Nego ja glupača kazala. Ustima. Jezik pregrizla dabogda. “Pa eto vidiš, ti poželiš a on stvori. Znaš li ti kakva je to sreća?”

“Jok, ti znaš!”

Ne prestaje ona nabrajati:

“Stvarno što ti hoćeš?! On se jadan toliko naprezao. Sama si rekla da ti je to najveća želja za rođendan.”

I zbilja jesam. Glupača.

U petak, dakle prekjučer, napunila sam 45. Poslije uspješnog partija ostalo mi je još samo oprati suđe, kad je moj najdraži, na kojeg sam već cijelo večer režala, u nadi da će ipak odnekud izvući ogroman buket cvijeća i neki poklon dostojan mene i mojih godina (tko će, molim te čekati godišnji i obećane, u Sarajevu po mjeri pravljene, “Edo” cipele), ušao točno minut prije ponoći u kuhinju sjajnog pogleda, još sjajnijeg osmijeha i pravog držanja sa svečano ispruženim dlanom i riječima “Sretan rođendan!”

Spustila sam pogled i na njegovom dlanu ugledala crni kamen, malo manji od zrna bibera. Otvorila sam usta u namjeri da, kao svaka fina i brižna supruga, vrisnem od veselja, ali je izletjela psovka furije, ruka se sama pokrenula i udarila njegov ispruženi dlan odozdo, a kamenčić odletio u nepoznatom smjeru. Od tada ga tražimo evo već drugi dan i već drugi dan ni jedan od moja tri muškarca ne razgovara sa mnom.

Sve zato što sam u četvrtak, glupača, u jednom trenutku napada ljubavi prema bližnjem, zaista poželjela od muža za rođendan dobiti kamen, a on, onakav kakav jest, shvatio to doslovno i tako sam ga u petak, dakle na sami rođendan, točno pred ponoć, zaista i dobila. To me razbjesnilo i bilo mi došlo da ga udavim, mog dragog muža, koji mi inače uopće ne ispunjava tako spremno želje i da mu onaj njegov kamen vratim gdje mu je i bio. Samo da mi ga je nać’.

Moja najbolja prijateljica me ne razumije.

Ni ja nju!

Nije baš lako jednoj mladoj i lijepoj ženi, kakva sam inače ja, proslaviti 45-ti. Zato pripreme počinju na vrijeme. Dva mjeseca prije rođendana odleži se najprije gripa. I to ne ona gripa od 35, kad se još može šmrcati i trčati na posao, kuhati ručak, trknuti na roditeljski. Gripa sa 45 obara s nogu i budi razmišljanja o cijepljenju koje se preporučuje cijeloj populaciji, a neophodna je, kažu, svim ugroženim grupama kao što su kronični bolesnici ali i stariji ljudi. Da ne govorimo o depresivnim. Stariji depresivni moraju. Ja sam odlučila, poslije dugog mozganja, još ove godine priznati samo ono depresivna, a dogodine, kad budem uz to još i starija, da se stvarno cijepim. Što znači ove godine nisam.

Poslije gripe sam, još uvijek kašljući, odlučila, slušajući Goranu, koja je u nedjelju prala prozore i lijepo me uvjerila da drugim danima ne može stići, da napravim iznimku i u nedjelju navečer i ja ispeglam jednu manju kamaricu rublja. Mislim se ja, kad može to Bog Gorani, koja ne može stići, iako nema trojicu, nego samo jednog momka za peglanje, oprostiti, oprostit će i meni. Tako lijepo ispeglam i time pripremim sve za ponedjeljak – dan ljenčarenja po Snježaninom receptu. Kaže Snježana, naime, ona uvijek ponedjeljkom; pošto je tad slobodna a muž joj radi i sin ode u školu, odmara i to tako da niti pegla niti kuha, samo ljenčari. Tako se, kaže, najbolje akumulira energija za naredne dane.

Što nije istina, odmah da vam kažem. Ja sam vam skoro cijeli dan tankala baš kako mi je ona preporučila. Jedva sam izdržala. Muž je otišao na posao a kad je na poslu, onda tamo i spava, dječaci su svakako roštiljali negdje sa svojom rajom, tako da sam zaista mogla ljenčariti do besvijesti.

Cijelo jutro sam ležala dosađujući se u krevetu, a onda ustala, lijepo se dotjerala i našminkala pa izašla kratko prije podne iz kuće da vidim šta ima u gradu. I isprobam nekoliko majica. Onda odem ispijati kave sa onom istom Snježanom i njenim prijateljicama, koje mi potvrde sve odreda kako je dan ljenčarenja neophodan u životu svake zaposlene žene. Ako neće da joj živci odu. I kako moraš kupiti sve tri majice koje su ti se pravo svidjele već zbog toga što su različitog stila, a tvoj je stil upravo takav – različit. Dakle da bi i sportska i elegantna, a i hipi došla na svoje, moraju se zaista kupiti sve tri, inače bi se mogla izgubiti osobnost.

Trudeći se, dakle, zadržati svoju teško stečenu osobnost, odlučim ja i kupim zaista sve tri majice i još, po belaju, ugledam jednu jaknicu koja može udružiti sva tri moja životna stila i opredjeljenja. Drugim riječima, jednu na kojoj k’o da piše moje ime.

Tako sam vam ja ljenčarila vas dan, jedino sam u kupovini bila vrijedna. Navečer mi je ljenčarenje pravo dojadilo, a i grizla me savjest “čuj tri majice odjednom i još jaknu uz to” pa sam odlučila ipak ispeglati preostalo rublje, planirajući kako ću ljenčarenje nastaviti sutra i s posla otići na dogovoreni sastanak sa prijateljicom koju nisam vidjela sto godina. Naš doručak u Weku – prodavaonici namještaja, odgađale smo već više od godinu dana i ja sam već pošla sumnjati kako je prijateljstvo dvije zaposlene žene skoro neodrživo ako se jedna uda (ona druga već odavno), rodi dijete (ona druga već ima dvoje) i odseli 15 kilometara dalje.

Tako ja, dakle, ovaj put, da bih mogla odmah poslije k njoj, krenem na posao, na jutarnji dio radnog dana, autom. Inače prevalim ta dva kilometra do posla pješke. Na poslu sam zviždučući skakala od jednog do drugog klijenta radujući se mom lijepo isplaniranom danu. Trknuti na kavu, vratiti se kući i uraditi začas ono što nisam stigla jučer, jer sam morala ljenčariti, ispružiti se onih mojih deset minuta uobičajenog ljenčarenja uz Lidiju Bajuk, pa trk na posao popodne.

Ali…

U osam sati zvoni telefon. Moj dragi krenuo kamionom kući i trebam doći autom po njega na firmin parking. Na moj pokušaj spašavanja željenog sastanka i prijedlog da dođe taksijem, kaže da mora kući jer ga noćas boljelo. Jako. Onako kako ga je boljelo i prije pet godina. Što znači kamenac u bubregu.

Kad je moj plovak sa 100 sletio na –100 morala je negdje pri tom padu oslobođena energija. Pokušavala sam ne hodati k’o muha bez glave. Pokušavala sam i ne rasplakati se i ne biti ljuta ni na koga i ni na šta, ali nikako nisam uspijevala.

Bila sam ljuta na njega jer mi opet određuje život, na sebe što sam izabrala to određivanje, na Goranu koja nedjeljom pegla rublje i sve joj u redu, na Petriju, koja slučajno, jer zaboravi da je svetac, posadi jedan obični kupuščić pa joj muž odmah nastrada u jami, na Snježanu jer već godinama ljenčari ponedjeljcima, na život jer tako brzo i nenadano, pogotovo nepoželjno mijenja vrijeme sreće i vrijeme bola, na vrijeme bola, koje nam ne dozvoljava niti da se sjetimo osjećaja iz vremena sreće.

Otišla sam po njega, onda je on otišao liječniku, pa ga je liječnik poslao u bolnicu, pa su ga u bolnici, iako ga više nije boljelo, zadržali, ujutro mu islikali bubrege, a popodne saopćili: kamenac, 3mm, pred samim mjehurom što znači da je kanale već prošao, ako ne izađe narednih dana sam, morat će ga izvaditi operativno.

Ja sam poslije onog pada raspoloženja već pronašla ravnotežu, držala ga za ruku, grijala u srijedu pivo bez alkohola i donosila u bolnicu, motivirala ga na šetnju, u četvrtak, kad su ga otpustili, otišla po njega i kod kuće u jednom trenutku glupe nesebičnosti i velike zabrinutosti, izjavila da nikad više neću nedjeljom peglati niti ponedjeljkom ljenčariti, da nikad neću kupiti tri majice odjednom i da bih najviše željela za rođendan dobiti na ruke taj njegov kamen.

I tako mi je on ostvario želju. Točno pred ponoć.

Po mojim predračunima, ako dakle kamenci nastave ovim tempom, sljedeći će stići na moj pedeseti. Već sad sam odlučila da se ipak ne rastajem, ali da držim jezik za zubima. I boljelo ga, ne boljelo da poželim za rođendan neki draži kamen. K’o sve pametne žene.

U svemu ovom utješio me moj dragi ujak. Zaželio mi za rođendan dug život, dobro zdravlje i puno sreće. A pamet će, obećao je, doći s godinama. Sad se u to uzdam, a mojoj najboljoj prijateljici želim da se uda, pa nek’ i njoj njezin želje iz očiju čita k’o i meni moj.

Veliko je moje srce, duga je lista mojih dužnika: PLO, Viet Cong, Sendero Luminoso, Polisario, Farabundo Marti… Pitaj boga kome sve nisam dao dinar, dva, pet…

Revolucionarni akviziteri znali bi, od prilike do prilike, svraćati u školu, da nas upoznaju s patnjama nekoga dalekog naroda, podijele nam simbole njihova hrabroga pokreta za slobodu i pravdu te uzmu naš sitniš za marendu.

“Jiš ka vuk, oli nisi priko velikog odmora kupija krafen?”, pronicljivo će baba.

“Nisan. Da san pineze za gladnu dicu.”

“Čigovu?”

“Ma ne znaš ih ti.”

***

Kad se Dalmatinac prestraši i zbuni jer se nenadano našao pred velikim, složenim, iznimno osjetljivim problemom, nešto iskusniji prijatelj svu će mu ozbiljnost situacije pokušati predočiti sljedećom frazom: Nije to, Mare, daj pizde!

Ako je tomu tako, trebao bi, valjda, vrijediti i obrat te raširene, tradicijom ovjerene, pučke izreke: kako nema lakše stvari od nagovora rečene Mare da svoju ljupku središnjicu velikodušno ponudi na slobodnu uporabu zainteresiranima.

Okrijepljeni teorijom, skrećete na teren prakse, upoznajete mnogu Maru i s užasom shvaćate da su njihovi voljni momenti beznadno niski.

Od toga trenutka počinje se razvijati vaš prezir prema narodnoj baštini kao takvoj.

***

Puno prije žive krave, vidio samo živoga slona. Prvo su me odveli u cirkus, pa tek onda na selo.

Izlazim ti ja iz auta, a premda mnom kuća. Do nje još jedna, ali bez prozora i vrata, samo s rupama različite veličine. Sve mi strano, tuđe – i priroda, i predmeti, i ljudi – sve osim vonja. Miriše na slonove. Sad će se valjda odnekuda pojaviti akrobati, žongleri, iluzionisti, klaunovi, pa ludo hrabri dreseri lavova i tigrova… Hoće li?

Neće, dušo, jer to šta smrdi, to se nije posra slon, nego krava.

***

Umrijeti se može na milijun načina. Moj prijatelj S. izabrao je najgori. Njegovi su došli sa strane, mama je predavala hrvatski, a kod kuće se govorilo književnim standardom. Da su divanili makedonski, njemački ili farsi, bio bi nam manje smiješan.

Nogomet je, čuli ste, muška igra. Kada bi netko pretjerao s muževnošću, valjalo ga je upozoriti: “Alo, nemoj se cipat!”

S. se nastojao uklopiti. Jednoga jutra, nakon što je dobio udarac puntom patike u potkoljenicu, smrknuto je priprijetio grubijanu: “Halo, nemoj se cijepati!” I umro. Ne navršivši dvanaestu.

Socijalna smrt moga prijatelja otkrila mi je koliko je jezik važan.

Toplega februarskega dopoldneva se je zamaskirani moški s kanto polno dreka prebijal skozi sobotno množico v središču Splita. Nimam podatkov o tem, da se je kdo obrnil za njim, da je koga zanimalo, kaj je tistega jutra v mestu tako smrdelo, a zagotovo vem, da ni sprehajalca s kanto nihče ustavil in vprašal, ali je z njim vse v redu. Možakar se je namreč brez večji težav uspel prebiti do pjaca, kjer je kot vsako sobotno jutro na kavi sedel pisatelj in kolumnist Ante Tomić, mu stresel drek na glavo, zamrmral nekaj v stilu “nećeš ti više pisat o meni” in izginil v noč. No, v bistvu se je samo pomešal med s soncem obsijano splitsko množico in pustil zmedenega Anteja, da si svojo posrano glavo razbija z vprašanjem, kdo izmed vseh tistih drekačev, ki se jih že leta iz tedna v teden tako vrhunsko smeši, si ne želi več nastopati v njegovih kolumnah.

Pravzaprav, ko takole razmišljam, nisem povsem prepričan, ali je bil zanj hujši udarec to, da mu je z njegovega slavnega klobuka kapljal človeški drek, ali morda to, da so se mu v istem trenutku skozi glavo sprehodili vsi junaki njegovih kolumn in da je imel takrat pred očmi celo parado hrvaških rasistov in homofobov, lopovov in primitivcev, vojnih zločincev in profiterjev.

A Ante Tomić v resnici ni glavni junak te zgodbe. On se je po neljubem dogodku zgolj dvignil, odšel domov, zdrgnil s sebe ves drek, nato pa se je vrnil na pjaco ter si naročil novo kavo. Zvečer je zgolj še vse to duhovito opisal in, prepričan sem, mirne duše zaspal.

Glavni junak te zgodbe je zakrinkani moški s kanto dreka. Njega je potem, ko se je mimo množice splitskih sprehajalcev neopažen prebil do doma in prižgal svoj računalnik, tam pričakala vesoljna slava. Postal je namreč velika zvezda vseh internetnih forumov in družabnih omrežij v državi in z vseh koncev Lijepe naše se je razlegalo navdušenje nad njegovim izvirnim dejanjem, nad njegovim pogumom in brezobzirnostjo, njegovo odločnostjo v boju za pravico in lastno dostojanstvo.

A kaj je v resnici presenetljivega v tem, da so se brezimneži, ki vsakodnevno obsesivno pljuvajo po ljudeh z imenom in priimkom, navduševali nad neznancem, ki je znanemu pisatelju in kolumnistu stresel na glavo kanto dreka? Pravzaprav nič. Vse te horde anonimnežev so se pač nevede navduševale same nad seboj in pele hvalospeve lastnemu početju.

Možakar s pjaca je bil pač le analogna verzija brezštevilnih digitalnih drekačev. Utelešenje sodobnega spletnega anonimneža. Če bi na spletu obstajal glavni trg, bi na njem že stal njegov spomenik. Če bi forumaši ustanovili svojo državo, bi bil na zastavi narisan prav on, zamaskiranec s kanto, iz katere se usipa človeški drek. Kar so nepregledne množice dan za dnem počele v virtualnem svetu, je ta človek naredil v resničnem. Z njihovimi neargumentiranimi, ksenofobnimi in primitivnimi žaljivkami je napolnil kanto in jih stresel Anteju na glavo. Če njegovo sporočilo prevedemo nazaj v jezik spletnih komentarjev, bi se glasilo: “Jedi govna!”

Nič posebej izvirnega torej. Če ta nadvse priljubljen balkanski dovtip namreč vtipkate v googlov iskalnik, vam samo za obdobje preteklega meseca prikaže okoli sto štiriinšestdeset tisoč (164.000) zadetkov. Zato niti ni tako čudno, da se je od vseh sporočil, ki jih Anteju puščajo njegovi oboževalci pod njegovimi besedili, v realni svet transportiralo prav to. Še več, če bi Ante malo bolje premislil vse skupaj, bi moral biti z izkupičkom kar zadovoljen.

Prav lahko bi se namreč zgodilo, da bi po podobnem scenariju v realnost naplavilo spletnega komentatorja, ki bi imel za Anteja Tomića namesto “Jedi govna!” pripravljeno mnogo hujše sporočilo. Pod njegovimi kolumnami piše namreč vse sorte stvari. Skoraj toliko kot jih piše “Jedi govna!”, jih, recimo, piše tudi “Puši kurac!”, in prepričan sem, da bi bilo srečanje z enim od njih za Anteja še veliko bolj neprijetna izkušnja. Predvidevam tudi, da bi se Ante, tako kot večina normalnih in tudi nenormalnih občanov, srčno želel izogniti srečanju z nekom, ki bi mu želel s spleta na pjaco prenesti sporočilo “Jebem ti sve po spisku!”. In komentatorjev, ki Anteju sporočajo prav to, sploh ni malo.

Tako kot jih ni malo, ki Anteju pod njegovimi besedili žugajo z vsem mogočim in mu grozijo celo s smrtjo, ob čemer se nam preprosto mora zastaviti vsaj kakšno neprijetno vprašanje. Če lahko iz mračnjaške spletne kloake prileze bitje iz mesa in krvi in s svojo kanto dreka sredi belega dne prikoraka na trg, ali lahko potemtakem pričakujemo, da bo že jutri naplavilo tudi nekoga, ki bo v rokah držal kaj manj smrdljivega, a bolj topega ali ostrega?

Ko se ves tisti obup, gnev in sovraštvo nakopičeni na medmrežju začne materializirati in začno spletni komentarji dobivati otipljivo obliko, je pač čas za preplah pa naj se vam še tako zelo zdi, da je Split mesto na drugem koncu Mlečne ceste in da je vse, kar vas v zvezi z njim vsaj pogojno zanima, vozni red trajektov za Supetar in Jelso med junijem in septembrom.

Prvič zato, ker vam nihče ne more zagotoviti, da imajo stroj, s katerim se virtualni govnači transportirajo v realni svet, samo v mestu pod Marjanom, drugič pa zato, ker v resnici ni treba biti Ante Tomić, da vam množice spletnih komentatorjev iskreno zaželijo en topel fekalni obrok.