Četrdeset se godina navršava od “Hrvatskog Fausta”, najvažnijega hrvatskog dramskog teksta u doba nakon Miroslava Krleže. Onih dana kada je ovaj tekst objavljen u istoimenoj knjizi, u Centru za kulturnu djelatnost i u vrlo uglednoj, grafički neprevaziđeno elegantnoj i lijepoj Maloj ediciji biblioteke Prolog, u bolnici Sestara milosrdnica umirala je Bela. Krleža joj je pisao ganutljive oproštajne ceduljice. I sam već bio je s druge strane teškoga zastora koji svijet živih i stvarnih dijeli od svijeta mrtvih i fikcionalnih. I vrlo je vjerojatno da nikad nije promislio o Šnajderovom “Hrvatskom Faustu”, premda je, gotovo sigurno, u ondašnjim vrlo ažurnim dnevnim novinama čitao kratke vijesti, a možda i prve kritike, knjige koju, isto tako sigurno, neće pročitati. Premda bi čitatelju posvećenom životnom tekstu ove dvojice velikih hrvatskih i jugoslavenskih pisaca – od kojih je Šnajder fatalno hrvatskiji od Krleže, čija je književna, premda ne i životna sudbina sasvim jugoslavenska – zanimljivo bilo zamišljati takvu romaneskno-esejističku scenu u kojoj Krleža čita “Hrvatskog Fausta”, kao tekst s kojim započinje, premda se nikada i ničim ne nastavlja, nova, izrazito autorefleksivna i sasvim krležijanska hrvatska kulturna, književna, a možda i politička povijest. Taj “Hrvatski Faust”, naime, na kojeg se, valja ponoviti, ništa i nitko nije odvažio nadovezati, početak je i kraj jedne hrvatske književnosti i jednoga hrvatskog teatra, koji su Krležu prihvaćali za svoga temeljnog prethodnika i rodonačelnika. I taj “Hrvatski Faust” bio je početak i kraj hrvatskoga, i to zagrebačkog, suočenja s razdobljem Nezavisne Države Hrvatske i s vlastitim fašizmom. Poslije su se, možda, s licem đavola u sebi suočavali neki pisci iz provincije, luzeri i nevoljnici, ali Zagreb nikad više. A Miroslava Krležu su nakon smrti ubili, pretvorivši ga u domoljubnog hrvatskog romantika, bulevarskog pisca i budalu. Ili u mušku Zagorku.

Izlazak “Hrvatskog Fausta” prošao je tiho. Ništa se ne dogodi po objavi dramskoga teksta, jer ljudi uglavnom ne umiju čitati drame. Ne umiju, čak ni ako su pismeni. Čuda će se početi događati tek sljedeće sezone, kada će tekst doživjeti čak tri uprizorenja. U Splitu postavit će ga Dino Radojević. Rođenjem Srbin, Somborac, Bačanin, obrazovanjem i utemeljenjem slovenski redatelj, koji po Gavellinom pozivu stiže u Zagreb, i tu ostaje do smrti. Redatelj klasika i novih hrvatskih kazališnih autora. Već je 1968. režirao “Minigolf”, prvi tekst dvadesetogodišnjeg Slobodana Šnajdera. (Pokušajmo zamisliti danas u Zagrebu socijalno i umjetnički do kraja afirmiranog redatelja kako režira tekst nekakvog dvadesetogodišnjaka, studenta filozofije. Nemoguće, je l’ da?) “Hrvatskog Fausta” on postavlja na Splitskome ljetu. Premijera mu je u subotu, 7. kolovoza 1982. u današnjem HNK Split. Ja ću ga gledati u ožujku sljedeće godine, u sarajevskom Narodnom pozorištu.

Tri mjeseca kasnije, upravo u dan, ali sad je bila nedjelja, 7. studenog 1982. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i u režiji Slobodana Unkovskog, slijedi druga i najčuvenija postavka “Hrvatskog Fausta”. Gledam je istoga onog sarajevskog proljeća, u Narodnom pozorištu. Nisam još navršio šesnaest, i to mi je jedna od formativno najvažnijih kazališnih predstava, općenito kulturnih priredbi, u mom odrastanju. U tom su Faustu igrali Miki Manojlović i Aleksandar Berček. Mladu je glumicu igrala Vladica Milosavljević. Stojan Dečermić bio je Nadredatelj. Branislav Lečić igrao je Dušana Žanka. Manojlović je bio Faust, Berček je bio Mefisto. Katkad će mi se učiniti da su iz uloga u ovoj velikoj, neusporedivoj predstavi, koja je srećom snimljena, pa ju je, makar teoretski, moguće vidjeti u obliku dokumenta, proizašle građanske sudbine i političke karijere glumaca koji su u njoj igrali.

Ubrzo zatim, u Narodnom kazalištu Augusta Cesarca u Varaždinu, u režiji Petra Večeka, odigrana je i treća verzija “Hrvatskog Fausta”. Nje se ne sjećam. Vjerojatno je nisam ni vidio. Ali su u sljedeće dvije sezone na različitim jugoslavenskim pozornicama igrale tri postavke “Hrvatskog Fausta”. Nije to bilo čudo: u to vrijeme velikog teatra i široke jugoslavenske kulturne platforme, komponirane od više republičkih i nacionalnih platformi, događalo se ono što je danas nezamislivo, da uspjeli ili intrigantni domaći tekst istodobno igra na nekoliko različitih pozornica.

Ono što je bilo neobično jest da je “Hrvatski Faust” jasno lociran, vrlo lokalan, tematski koncentriran tekst. U njemu je izravno tematizirana jedna živa kazališna predstava: Goetheov “Faust” u Hrvatskom državnom kazalištu u Zagrebu i u režiji Tita Strozzija, na čiju je premijeru 31. ožujka 1942. pohrlila nacionalna elita – izuzev samog Poglavnika, koji nije išao u kazalište – potvrđujući i samom svojom nazočnošću ovaj veliki trenutak samopotvrđenja hrvatske europske uljudbe. Šnajder se u svom tekstu istodobno bavi zbivanjima na pozornici, u Goetheovom tekstu, i zbivanjima oko pozornice. U svojoj historiografskoj i dijelom biografskoj fikciji on se, pored svega drugog, bavi i pitanjem koje će mu doći glave i koje će dalje određivati njegovu građansku sudbinu: odnosom između stvarnosti i fikcije.

Pisac određuje način na koji će se njegov tekst odnositi prema povijesti, povijesnim okolnostima i stvarnim osobama. Mjera autentičnosti i istinitosti je u tom načinu, i u autorovoj dosljednosti. Ali premda se Šnajder krajnje dosljedno i odgovorno drži vlastitog načina, “Hrvatski Faust” uvrijedio je, već 1982, neku novu kritičku javnost, čija je iznenadna pojava bila određena dvjema smrtima: Titovom i Krležinom. Titova je smrt omogućila da da se govori slobodnije, Krležina – barem u ovom slučaju – da se govori gluplje i ograničenije. Zasmetao im je, i sve do danas će im smetati, način na koji Šnajder u svojoj fikciji prikazuje Dušana Žanka, intendanta, koji se inače na poslu pojavljivao u ustaškoj odori, ali toga se ne bismo rado sjećali, a onda i Tita Strozzija, glumca, redatelja, pisca i prevoditelja, jednoga od onih građana i oportunista, s kojima se iz nekoga čudnog razloga vlasnici svih istina o Zagrebu vazda identificiraju kad im je volja da se zateknu uvrijeđenim. I naravno, još nešto je grdno uvrijedilo, pa do danas uvrijeđenom drži tu i takvu javnost: zašto je takva predstava morala biti postavljena baš u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u Beogradu dakle, tamo gdje su, kaže se u času krajnje uzrujanosti, ionako svi Hrvati ustaše? Na ovo pitanje tada je, godine 1982, postojao jasan odgovor, koji danas, vjerojatno, biva zaboravljen, ili je usljed dekriterizacije i idiotizacije hrvatske književnosti, suštinski neshvatljiv: “Hrvatski Faust” zaigrao je u JDP radi svoje izvrsnosti, jer je prepoznat kao jedan od dramaturški najuspjelijih, retorički i retorski najljepših, najrječitijih, najizrečenijih dramskih tekstova napisanih u toj zemlji nakon Drugoga svjetskog rata. A je li u tome svemu bilo zluradosti zbog činjenice što se ovaj tekst bavi hrvatskim povijesnim grijehom i ustašlukom, koji je, i to da bude jasno, nekima među nama, naročito onima iz provincije, do izbezumljenja već bio nabijan na nos? Zapravo ne! Toga u tom trenutku nije bilo, ali toga će itekako kasnije biti, kada se potjera za “Hrvatskim Faustom” i njegovim autorom bude valjala drumovima i ulicama. Tada je, u vremenima svoje premijere i godinama svog prikazivanja u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, “Hrvatski Faust” doživljavan kao velika gesta hrvatske književnosti i hrvatskog jezika. Jezikom idiota, za Hrvatsku i hrvatstvo, bilo je to kao kostelićko sličuranje i liguranje niz bjelosvjetske snježne padine, ili kao loptanje jedanaestorice vatrenih po moskovskim ledinama. Veliko, veliko samopotvrđivanje.

Naravno, “Hrvatski Faust” nije bio pisan za ona mala splitska i varaždinska kazalištanca, kao ni za to najveće jugoslavensko pozorište, čija veličina nije bila u arhitekturi, nego u duhu i sadržaju. Ovaj je komad pisan za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Ali od 1982. traje duga i očajnička obrana HNK od “Hrvatskog Fausta” i od Slobodana Šnajdera. U toj najdužoj bici u ukupnoj hrvatskoj povijesti, koja se, evo, vodi već skoro četrdeset godina, pobjednik i poraženi unaprijed se znaju. Ali o tome ćemo tek u finalu igrokaza. Tek smo na njegovoj polovici, tek smo u osamdesetima. Onima koji se ne žele sjećati, ili su premladi da bi se sjećali, valja napomenuti da su te 1982. već vrlo jasno, i u Zagrebu i u Beogradu, postojale suprotstavljene političke strane na kulturnoj i književnoj fronti. Ta fronta će, i na jednoj i na drugoj strani, biti fatalno slična onoj crti preko koje će se od 1991. ljudi ubijati, klati, kasapiti, silovati i zakopavati u plitke masovne grobnice. Samo što je ovo još uvijek bila samo društvena igra. Unosna, katkad i zabavna, ta je igra na kraju zamijenila sve kriterije u hrvatskoj kulturi. Uključujući i one temeljne, estetske.

I još nešto vrijedi napomenuti: premda smo 1982. još uvijek duboko u Jugoslaviji, isplativije je u Hrvatskoj biti protiv “Hrvatskog Fausta” i Slobodana Šnajdera, kao što je, još uvijek, u Srbiji isplativije biti protiv Danila Kiša. Općenito govoreći, u Jugoslaviji je, tom socijalističkom samoupravnom raju prosječnih i uravnoteženih, trajno isplativije biti na strani onih koji ništa ne razumiju, ali su na strani naroda. Šnajder nije na strani naroda. Sve ovo je razlog zašto se “Hrvatski Faust” 1982, kao ni svih sljedećih godina do 1991, nije mogao postaviti na pozornici zagrebačkog HNK. Da je drukčije bilo, da je duhovna situacija u Zagrebu i Hrvatskoj bila onakva kakvom ju se danas želi u tom vremenu prikazati, itekako bi “Hrvatski Faust” zaigrao u toj četvrtoj i temeljnoj svojoj postavci. Pogotovu nakon što ga je 1987. veliki Roberto Ciulli postavio u Theateru an der Ruhr, pa će s tom izvedbom doživjeti golem uspjeh po njemačkim zemljama i u svijetu. Nevjerojatno zvuči, ali domaćim će antifaustovcima, tada već osnaženim razvojem političke situacije u Jugoslaviji, njemački uspjeh “Hrvatskog Fausta”, čiji su razmjeri nadmašivali sve ono što je ostatak žive hrvatske književnosti tada mogao značiti Nijemcima i ostatku Europe, to samo biti još jedna potvrda Šnajderovog protuhrvatskog djelovanja. Koja samo budala moraš biti, pa da povjeruješ da će Nijemci hrliti u kazalište da bi uživali u nečemu što je protiv Hrvata! Ali valjda je i to moguće nakon što si bio takva budala da si povjerovao kako se Roberto Ciulli odlučio baviti opanjkavanjem tvoga narodića, za koji on jedva i zna. Ustvari, za koji on zna samo zahvaljujući Slobodanu Šnajderu i nekolicini njemu sličnih luzera.

S ratom započinje u Hrvatskoj ozbiljan progon građanina Šnajdera. Primoran je bježati iz zemlje, jer se cijela jedna novoformirana teatarska i književna scena, na kojoj je meni najzanimljivija figura Igora Mrduljaša, teatrologa i tatarske posvuduše iz osamdesetih, opsesivno krenula baviti “Hrvatskim Faustom”, ne bi li u novom režimu i drukčijoj, a zapravo istoj kulturnoj i kazališnoj situaciji, osvojila istaknute pozicije i zauzela teritorij u repertoarima, kanonima i akademijama. Tužno je bilo gledati kako se dopređašnji krležijanci preko Šnajderovih leđa prekobicavaju u nove ljude. Recimo, veliki, nekoć veliki, Georgij Žorž Paro.

Ozbiljan građanski Šnajderov progon u devedesetima, kada je živio malo u inozemstvu, malo poluilegalno u Zagrebu, biva ublažen ozbiljnim međunarodnim uspjehom njegovih tekstova na ozbiljnim svjetskim pozornicama. Sam “Hrvatski Faust” zaigrao je tako 1993. u bečkom Burgtheateru, u režiji Hansa Hollmanna. Bio je to još jedan udarac njegovoj slijepoj publici.

S dolaskom trećesiječanjske vlasti, piscu je vraćen građanski ugled, ali i činovnički položaj u javnoj instituciji. Ravnatelj je Zagrebačkog kazališta mladih, konačno se u Zagrebu igra jedan njegov tekst. Bilo je to “Peto evanđelje”, u režiji Branka Brezovca. Ali ubrzo doživljava poslovni slom. Nije reizabran, pa ulazi u sukob sa svojom nasljednicom, i svoju novu situaciju nastoji prikazati kao nastavak kontinuiteta nečega što se zbivalo u devedesetima. To nije moguće, niti korektno, jer ga, kao zaslužnika, zapošljavaju u Kazalištu lutaka, da na bijelom hljebu dočeka mirovinu. Nije to neki naročit privilegij, Zagreb i hrvatska kultura neusporedivo su više dugovali svome velikom piscu, ali nije ni nastavak progona. Nakon “Petog evanđelja” njegovi se tekstovi opet u Zagrebu više ne igraju, a povremene lijeve vlasti, kao i ljevičari među kazališnom izvedbenom aristokracijom, bježe od “Hrvatskog Fausta” kao đavo od tamjana. Zbiva se i neozbiljna afera u Rijeci, s Oliverom Frljićem koji je, kobajagi, htio postaviti “Hrvatskog Fausta”. To posljednje Šnajderovo poniženje, koje mu je, eto, namijenio njegov lijevi, antifašistički, borbeni i modernistički serkl, ostao je, posve prirodno, bez komentara. Jer kao što se oni drugi ne bi baš zamjerali Thompsonu, tako se ovi ne bi zamjerali Frljiću ili Šnajderu. I sve je u savršenoj ravnoteži.

I eto nas pri finalu igrokaza. Ne pripovijedamo mi ovo samo zbog četrdesetogodišnjice, nego i zbog nečega što je suštinski važnije. Oko nedavne smrti Mire Furlan priređene su po medijima i na društvenim mrežama velike svehrvatske karmine, sve s naricanjima, pravedničkim busanjima u prsa i sastavljanjem spiskova onih koji su 1991. i kasnijih godina sudjelovali u njezinu progonu. Tada se, nad njezinim simboličnim odrom, glumici ispričao ravnatelj Drame u HNK, redatelj Ivica Buljan. Učinio je to u ime svojih prethodnika, a pomalo i u ime same institucije. Ali fatalno kasno. Mrtve uši ne čuju. Za takve isprike možemo reći da se to ljudi ispričavaju samima sebi i svojim savjestima. No, moglo bi se to i drukčije. Makar tako da se progoni umjetnika i njihovih djela ne ponavljaju, i da estetska i duhovna mjerila određuju repertoare i kanone. Međutim, Buljan se, samo nekoliko tjedana kasnije, u intervjuu u Nacionalu istresao na Slobodana Šnajdera. Imao je za to dobar razlog, jer je Šnajder, s nekolicinom istomišljenika, upravo potpisao peticiju protiv intendantice Dubravke Vrgoč i njega. Ali jedno je osvetništvo građanina Šnajdera, a drugo je Šnajder pisac, autor “Hrvatskog Fausta”, prema kojem ravnatelj Buljan ima ozbiljan dug, koji je itekako usporediv s dugom koji je imao prema Miri Furlan. Naravno, dok je Mira Furlan bila živa. (Uzgred, u tom intervjuu Buljan pomalo rekreira činjenice: veli da je Bandić namjestio Šnajdera u Kazalištu lutaka. I to je istina. Ali veli da je Andrea Zlatar namjestila Dubravku Vrgoč u HNK. Što je samo pola istine. Sunamjestio ju je isti Bandić, jer je Zlatar, to Buljan zna, jer je to javna stvar, bila namjerila namjestiti Velimira Viskovića na mjesto intendanta…)

Ivica Buljan, kao i svi njegovi prethodnici od 1982, ima dug prema Šnajderu i “Hrvatskom Faustu”. Taj dug ima svoj rok. Za života autora u Hrvatskome narodnom kazalištu, u onoj žutoj zgradi na Trgu Bandićeve publike, dužni su postaviti “Hrvatskog Fausta”. Zato što je to najvažniji hrvatski dramski tekst postkrležinske ere, zato što je Šnajder jedan od trojice najvažnijih hrvatskih dramatičara nakon Krleže (druga dvojica su Brešan i Matišić), jedini koji nikad nije postavljen u HNK, zato što je tekst pisan za HNK i govori o hrvatskoj povijesti kroz HNK, i zato što će, ne bude li “Hrvatskog Fausta” u HNK, biti moguće reći samo jedno: da su razlog tome politički progon, nacionalistička kampanja i zabrana, koji u postkomunističkoj Europi nemaju presedana. Ta stvar neće se moći popraviti nikakvim isprikama Slobodanu Šnajderu. Pritom, ovaj komad kao da je pisan da bi ga režirao – Ivica Buljan.

Možda bi, kada bi takvo što pokušao, to bio kraj svih Buljanovih ravnateljstava. Možda bi, kada bi, i protiv svoje prirode i protiv vlastitog socijalnog instinkta, pristala na takvo što, pokušaj postavljanja “Hrvatskog Fausta” bio i kraj svih intendantura Dubravke Vrgoč. Možda bi njemu nakon ovog bilo onemogućeno da režira u Zagrebu i možda bi ovo značilo njihovu zajedničku socijalnu smrt. Možda bi ih, na kraju krajeva, i sam Šnajder odbio, i time na sebe preuzeo svu odgovornost za neigranje “Hrvatskog Fausta” na matičnoj pozornici. Ali priča o “Hrvatskom Faustu” je takva da njih dvoje, Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč, nemaju drugog izbora nego da to učine. Ili da budu likovi u igrokazu koji se nastavlja dok god je autor živ. I dok god ga ne zaliju iste one suze kojima je zalijevana mrtva Mira Furlan.

“Hrvatski Faust” ima u zamisli i svoj drugi dio, koji se trebao jedne od ovih naših godina odigrati u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Centralna figura te priče trebao je biti Miroslav Krleža. Šnajder je ovaj komad možda već napisao. Ne znam je li to učinio, ne mogu ga pitati, jer on sa mnom ne govori. Ali izgleda da se od predstave u Beogradu odustalo. Ovo nije 1982, i više nema načina da se jedna lokalna, zagrebačka i hrvatska priča premijerno uprizori u Beogradu. Danas hrvatske predstave umiru i prije nego što budu postavljene. To je razlog što je Šnajder, kao i Brešan, na kraju postao romanopisac. Roman je samom sebi pozornica.

Koncert grupe Usta na usta u skopskom MKC-u 1982. trebalo je da zaokruži uspešnu godinu benda: često smo bili na prvom mestu top-liste “Tri gonga” kod Đoke Georgieva, pobedili smo na rok-festivalu u Ohridu, bili smo predgrupa Bijelog dugmeta na starom skopskom sajmištu. Bend je izrastao od kabaretskih performanasa USTA, pa su u nastupima bile prisutne sceničnost i improvizacije, koje su nas, mislim, izdvajale od tadašnje makedonske rok-scene u naponu. 

Velika sala MKC-a bila je prepuna, u atmosferi iščekivanja, instrumenti postavljeni na bini, a crni ozvučeni klavir postavljen napred, prema publici. Mogu da prizovem ceo prizor od pre takoreći 40 godina, ali se tačnog datuma ne mogu setiti, a ni Ermis, iako pamtimo da se tog dana desio zemljotres, jedan od onih koji su posle katastrofe godinama s vremena na vreme zatresali grad. 

Pre koncerta, zemljotres, a i sama pomisao na njega, bili su predaleko od radoznalog uzbuđenja koje je vladalo među posetiocima, dok smo se mi iz benda dogovarali kako štosno da počnemo nastup. San, Kučkar, Nonte i Žarko su se popeli na binu, uzeli instrumente, počeli da ih štimaju i da me traže: – Sašo! Sašo! Pa gde je Sašo, kud je izašao sada?! Skrivalica je naravno bila dogovorena, kao što je bio očekivan i efekat kod publike – okretali su se, komentarisali, neki su se pridružili izvikujući moje ime. Posle nekoliko minuta, probio sam se kroz tu gužvu glasova, “evo me, evo me”, kao bajagi dotrčao ko zna odakle, seo za klavir i uz improvizaciju započeo prvi song. Koncert je počeo, pesma za pesmom, ušli smo u ritam i mi i publika. 

Nonte je solirao, publika đuskala, kad odjednom, tresak! Ali ne od nekog otkačenog rifa sa Nonteove gitare, nego direkno iz podzemlja. Zemljotres! Gitarski solo se u trenutku prekida, svi uz vrisak poleteše prema izlazu, gurajući se u žurbi glavom bez obzira da što pre pobegnu podmuklom Zlotvoru. Kakva panika, kakva dezorganizacija! 

Svi pobegoše, osim nekolicine koji su do tada podskakivali u ritmu muzike, a sada su s podsmehom posmatrali begunce. I ja sam ostao da sedim za klavirom, možda zato što sam se ukočio od straha, ali i zbog stampeda mladih, uplašenih tela. Sve je bilo tako brzo i iznenadno. Nije mi preostalo ništa drugo osim da se vratim crno’belim tipkama i počnem da improvizujem, dok su mi se u glavi vrtele svakakve misli. I tada se iz blizine začu neki glas, čiji glas?, nisam znao, pored klavira je stajao mladić, dvadesetogodišnjak, i reče: – Dobro odsvirano. 

Tako sam se upoznao s Ermisom Lafazanovskim, koji je posle nekoliko godina objavio svoju prvu knjigu pripovedaka “Pola božjeg luka“, a decenije kasnije romaneskne bisere “Hrapeško”, “Nedelja”, “Istorija ljudi koji su umrli od straha”. Ali tada je još bio mladić koji je voleo rok-muziku. 

I nije se uplašio zemljotresa.  

Kad iz roda krenu –
Papirnim maramicama,
Sa razmekšalih obraza,
Suze brišu.

Onda se sažalimo
I bojimo se da je tamo
Taj njen muž ne bije
Ili da joj povazdan svekrva
Ne ugoni u glavu
Kako je neumješna.

Naše odive, kad u goste dođu,
Sve na njima i ono u rukama
Miriše na tamo neku
Tuđu kuću
Koja je drugačija od naših u selu.

Naše odive su tanke u struku i visoke –
Bajraci među ženama,
Kada se na putu sretnemo
Grle nas s obje ruke i ljube…
Naše odive nose pod grlom
Zlatne mahmudije
I sahat na ruci koji često skidaju –
Sa radiom ga ravnjaju.

Za našim odivama,
Kad u goste dođu,
Idu djeca njihova
Koja se stide reći kako se zovu.
A kad se oslobode
Tjeraju pilad oko kuće
I vrište.

Ponosni smo na naše odive
– One tamo u domu njihovom
Pričaju kako imaju dobar i pošten rod
Da boljih na svijet nema.

I mi vjerujemo, našim odivama,
Da smo takvi
Pa pozategnemo
Kad kroz narod krenemo.

Gospođica Rajka umrla je u onu najgoru zimu kada je 1992. prelazila u 1993, kada nije bilo ni struje, ni vode, a u ljudima je rastao očaj, jer su tad i oni najdobrostiviji i najvedriji već shvaćali da rat neće završiti za koji dan ili za koji tjedan. Neće završiti niti za godinu-dvije, a sasvim je vjerojatno da mu neće biti kraja niti za naših života, koliko god ti životi potrajali. Premda, sva je prilika da neće potrajati dugo.

Ali upravo je gospođičina smrt bila jedan od onih rijetkih događaja te zime, koji bi ljude ozarili i dozvali im osmijehe na smršavjela i posivjela lica. Možda i jedini takav. Zato se njezina smrt dugo i spominjala, jer kada ga dovedete na ivicu očaja, i kada mu pomoć više niotkud ne stiže, gotovo svaki čovjek traži razlog da se – nasmiješi.

Tako su se na Koševskom brdu smiješili kada bi tko po stoti put ponovio isto:

– E, umrije nam gospođica Rajka!

Razlog te njihove miline, koja je, možda, i naša milina, budući da se vijest o gospođici Rajki i njezinoj smrti širila i po drugim dijelovima grada, tamo gdje je odranije nisu poznavali, ležao je u činjenici da nije umrla od metka ili granata. Nije umrla čak ni od gladi, žeđi, straha ili svejedno koje i kakve muke, koja bi se mogla povezati s ovim ratom. Umrla je iznenada, od svoje rođene smrti i u svom krevetu, onako kako se umiralo u miru, tako što je jedne večeri zaspala i nije se više probudila. Našli su je, kažu, kako leži, u položaju spavača, izrazom lica kao u slatkom snu. Smrt je prešla preko nje lagano, kao kad peruškom razneseš paučinu.

Ljudima bi drago, svaki pomislio da ćemo i mi ostali uskoro umirati tako kao što umrije gospođica Rajka.

Nije imala nikog svog u Sarajevu, pa joj nitko, osim komšiluka, nije ni išao na Svetog Josipa na sprovod. A išlo se da pokažeš obraz, jer gdje ćeš komšinici da ne dođeš na sprovod, ali i da se uludo junačiš pred onima gore. Jer neće te valjda divljaci s brda, s topovima i snajperima, zaustaviti da ne odeš komšinici na sprovod. I tako, bit će da je previše svijeta i otišlo, jer je u pola fratarske molitve zasulo i iz neba i iz zemlje. Popadaše ljudi među one nadgrobnike, sakrivaju se za kamenove, a ono gruha sa svih strane. Gledaju tako nauznak izvrnuti kako oni kameni anđeli pod gelerima gube krila, glave, one ručice sklopljene kao u molitvu, i sve misle kako živ insan ovako nešto još nije vidio. I još misle kako je to kod katolika čudno: na grobovima zidaju kamene meleke. Biva da ih čuvaju kad budu mrtvi.

Ali srećom, nitko ne pogibe na sahrani gospođice Rajke. Jedina šteta bi što su neki popadali u blato, a nekim se od zora ili u padu raspukle hlače. Bilo ih je koji su rekli da je tako bilo zato što je gospođica Rajka bila dobra žena. I onda nas je na svom sprovodu sačuvala žive i čitave. U svašta ljudi vjeruju, pa i u to da mrtvi paze na žive više nego što živi paze na mrtve. Premda može biti i da je tako. Nitko to ne zna.

Je li prošla sedmica ili dvije, tek eto ti onih podrumaša iz mjesne zajednice, što su se, umjesto da idu na liniju i brane grad, obukli u paradne uniforme, zapasali pištolje, pa iz kancelarija vode rat. Idu njih dvojica, jedan s jedne, drugi s druge strane, i sprovode obitelj: muž, čovjek srednjih godina, s francuzicom na glavi, po kapi mu znaš da je musliman i da bi mogao biti redovan u džamiji, žena kao da i nije njegova, fino sređena, kao da radi u banci ili u fri-šopu, i četvero djece, trojica sitnih muškića i za glavu im veća sestrica.

– Mi smo iz Rogatice! – govori muž, kao da se time nešto izvinjava.

– Senada! – kaže ona, pa pruža ruku, ljubazna, a kao da već pomalo popravlja ono što on čini.

Takvi će nam svo vrijeme biti: on nešto kaže ili uradi, Senada popravlja. A djeca ko djeca, nedaju se smiriti, utišati ni zatvoriti, nego po vas dan bi okolo divljali i dizali viku. U ovom ratu mnogim je materama to najgore: kako da djecu zatvoriš u kuću? 

– Najbolje bi ih bilo svezati, ko ratne zarobljenike, i tako ih držati!-  govorila je, kao da joj je vazda bilo milo skandalizirati kone, koje bi samo po cijeli dan gledale kako tko pazi na svoju djecu, pa da mogu druge ogovarati.

Od prvog dana zvali smo ih muhadžirima, pa su tako i zvanično, za komšiluk, postali Muhadžiri. Nitko im nije znao pravo prezime.

Gotovilo se da su iz Rogatice pobjegli bukvalno sa četničkog noža.

Spasilo ih što Džemal, tako se muž zvao, Srbe od ranije nije begenisao, nije ih volio, nego je još od onih dobrih vremena od njih očekivao neko zlo. Senadi se čudili kako s takvim nazadnim čovjekom može biti, a ona bi se smijala, govorila dobar je on, samo nepovjerljiv, ko ono pašče kojeg su tukli dok je bilo malo! 

Jesu li Džemala tukli, ili ga nisu tukli, to nećemo saznati, ali da nije bio takav, tko zna bi li u Rogatici ostali živi. Najprije su posvuda stradali oni koji su komšijama najviše vjerovali.

I tako, donese on tu svoju nepovjerljivost, da ne kažemo i mržnju, prema Srbima ravno u stan pokojne gospođice Rajke, koja jest pokopana na Svetom Josipu, kod katolika, ali je bila i Srpkinja i pravoslavka. (Razlozi zbog kojih je završila na krivom groblju nisu za ovu priču. Možda je jednom, ako bude vremena, ispričamo na drugom mjestu.)

Čim su ga ona dvojica uvela unutra, Džemal se okrenuo i izašao van:

– Neću ja ovdje!

– Zašto, bolan, nećeš, jesi li normalan?

– Vidi ono tamo! – govori, pa pokazuje u lijepi Rajkin dnevni boravak, i u ikonu svetog Nikole na zidu, nad čelom teškoga crnog trpezarijskog stola. – Neću da poslije bude kako sam ja učinio njima ono što su oni učinili meni!

Tako je rekao, a ne znaš drhtili mu glas od bijesa ili od suza.

– Šta ti je, čovječe, pa žena je umrla. I to je od svoje smrti umrla, a ne od metka ili granate. A bila fina da nije mogla finija biti. Pa ti sad nećeš u njenu kuću! Nije ti žao djece i žene! – uvjeravalo ga.

– Neću pa neću! – govori Džemal, i sjedi na stepeništu, dok se oko njega skupljaju i razilaze ljudi.

Cijelog jednog jutra trajalo je to njihovo useljavanje. Na kraju se više nitko ni ne sjeća kako su se Muhadžiri na kraju uselili i tko je Džemala nagovorio da uđe u stan, kojeg se ispočetka plašio i mrzio ga otprilike onako kako je mrzio one koji su ga izbacili.

Ali ni Senadi ni djeci nije dao da dotaknu sve te sitne stvari i predmete, koji su naokolo bili razređeni kao za gospođičinog života, nego ih je sam, kao da su kontaminirani, pospremao u onaj mali djevojački sobičak, koji je zatim zaključao i nikoga više, pa ni rođenu ženu, nije puštao unutra. U tom sobičku bili su koferi sa životom gospođice Rajke, svijećnjaci, heklani stolnjaci, albumi s fotografijama i ikona svetog Nikole. Nju je gurnuo negdje iza svih stvari, sve okrećući pogled u stranu, kao da bi ga proćelavi sijedi starac sa zlaćane drvene slike mogao pogledom ureći.

Tako su na kraju počeli živjeti u tom stanu.

Senada je imala dovoljno svog posla. Trebalo se brinuti o tolikoj djeci, naročito o tim muškićima, koji kao da su vragu izašli ispod košulje, a i puštala ga je da se sam izbori sa svojim mislima i demonima. Vazda je ona tako. Neka se Džemo sam u pamet da, jer ako ga se bude u pamet zatjerivalo, ukopat će se nasred ceste ko magarac. Tako je govorila komšinicama. Nije Senada rodom bila iz Rogatice, nego odnekud iz Hercegovine, od Gacka ili od Nevesinja. Zato joj je, kažu, takva i bila životna filozofija.

Možda bi on i otklonio s pameti gospođicu Rajku da nije bilo džaka s parama. Jedine lične stvari pokojne vlasnice stana koju nije od sebe sakrio u djevojačkoj sobici. A nije, naprosto zato što je džak – ona velika jutena vreća u kojoj se preko oceana doprema kava – bio pun kovanica od pet dinara, i u njemu je bilo, bit će, i preko sto kilograma. Stajao je u uglu dnevnog boravka, tamo pod onim zidom gdje je bio i televizor, koji, bezbeli, nije radio, jer struje neće biti svo vrijeme njihova života u Rajkinom stanu. Na džaku s parama se živjelo, djeca bi se po njemu igrala, Senada bi na njega prisjela da se odmori, a Džemo ga je samo sa strane gledao, šutio i dumao.

Šta li je bilo toj ženi pa da skuplja kovanice od pet dinara, koje su najprije nešto vrijedile, a poslije više nisu vrijedile ništa? Kakva li ju je muka i samoća na to natjerala? A samoća je nekakva morala biti, jer da nije samoća u pitanju, onda bi i drugi ljudi skupljali kovanice od pet dinara, ne bi ih skupljala samo ona.

Tako je mislio, a to što je mislio navečer bi, uz svijeću, raspravljao sa Senadom, sve je ispitujući što ona o tome misli. Senada mu je razložno odgovorila da će najbolje biti da upita komšije. On se najprije opirao, nije htio, ali znatiželja uvijek biva od čovjekova nepovjerenja.

Tako je krenuo obigravati po komšiluku, nepovjerljiv i plah, s onom francuzicom nabijenom na čelo, takav da su mu se djeca smijala, ali ga se stariji nisu plašili, pa bi mu kazali i ono što Džemal ne bi ni pitao. Ili bi ponešto slagali, iz zabave i pasjaluka, ili da sebi poprave uspomenu, kao što se popravi drveni zidni sat s kukavicom. 

On ih je puštao da govore i usput razabirao laž od istine.

I na kraju, kako to već biva, istina je bila čudnovatija od svega što su ljudi mogli izmisliti.

Zašto su je zvali gospođica, a umrla je u sedamdeset i kojoj? Zato što se cijeloga života spremala za udaju. Bila je iz bogate kuće, sudačka kći. Roditelji su joj se nakon Prvoga svjetskog rata doselili iz Beograda, pošto je oca kralj postavio da u Sarajevu bude glavni sudija. Tako su to ljudi rekli. A Rajka se rodila u svili i kadifi, kao prvo dijete. Mati joj godinama poslije nije mogla zanijeti, pa je, kratko pred rat, jednog za drugim rodila dvojicu sinova. Tad ih je tako opila sreća da su izgubili svaki ljudski oprez, i nisu se sklanjali pred ustašama. Tako su i sudija, i žena mu završili u Jasenovcu, a Rajka, curetak, završila sa sitnom braćom, o kojoj se morala brinuti. Ratna siročad.

(Bit će da je tu Džemal prvi put osjetio nešto za njih, i da je u sudiji Srbinu i njegovoj obitelji prepoznao sebe i svoje. Ali on je, za razliku od tog čovjeka, bio oprezan pa je na vrijeme pobjegao. Nikome se, međutim, ne može zamjeriti ako nije. Čovjekova dobrota, koliko god bila budalasta i naivna, ne smije se proglasiti za zlo. Tako se, eto, Džemal prepoznao u sudiji Dimitrijeviću, pa si možda i uvrtio u glavu da je njegova naivnost, zbog koje je završio u Jasenovcu, bila potrebna da on ne ispadne naivan.)

Oko braće se brinula kao da im je mati, ali, podižući ih, nije stigla svršiti škole za koje je, kažu, imala pameti i strpljenja, niti se na vrijeme stigla udavati. Bilo joj je skoro četrdeset kada su obojica navršili osamnaestu, i otišli svojim putem, u Beograd i u svijet, a ona se tad, baš kao da je usput pogubila razum, dala u potragu za muškarcem svoga života. Tražila ga je po kinima, pozorištu i operi, u salonima preostale sarajevske građanske gospode, i nije ga našla, ali koliko god u tom bila blesava, nikad neće biti za ruganje onoj vječno zlobnoj čaršiji, koja samo čeka kad će netko, naročito neko usamljeno žensko, sići s uma i pretvoriti se u čaršijsku ludu. Bila je vedra i nasmijana, nikad iz nje nikakvog mraka, brižna i pažljiva prema komšiluku, vazda horna da se oko nekog pobrine i nekome nesreću olakša. Golubu slomljenog krila, mački, psu, usamljenim starcima po Koševskom brdu, sirotinji i sirotinjskoj djeci. Voljela je svijet, pa je tako i svijet volio nju, odbijajući u Rajki prepoznati ludu Jedino čime su je obilježili bilo je to kako su je zvali. Gospođica Rajka. Ali i svi drugi u ovom gradu imali su takve prišivke, nadimke, kodna imena, identifikacijske lozinke u koje bi često stao čovjekov karakter i sudbina.

(Pa da, istina je, mislio je Džemal, tako i nas zovu Muhadžiri. Već i poštar, još jedan Srbin, misli da nam je to prezime. Pa bi nam, možda, i postalo kad bismo zauvijek ostali u ovoj šejtanskoj kasabi. Džemal je otpočetka htio što dalje od Sarajeva. U Rogaticu mu se nije vraćalo, ali da se nekako dohvatiti svijeta. Jednom kad ode u taj će svijet, protiv svoje volje, ponijeti nešto od čega je prethodno zazirao.)

I to je, zapravo, bio sve. Dok se okreneš, mine život. A život gospođice Rajke minuo je u potrazi za mladoženjom, kojeg je, činilo mu se, tražila tako da ga ne nađe, te u previjanju golubjih krila i u mazanju pekmeza po kruhu za komšijsku djecu. Treba bježati odavde, mislio je Džemal, a ni Senadi ta njegova misao nije bila mrska, ali nije mu više bio mrzak taj stan u kojem su se našli. Kretao se po njemu kao da živi u tuđem snu. Dodirivao je zidove, milovao preostale Rajkine stvari, ali nikad nije otključao onu sobicu. 

Jedino što mu nitko nije znao reći bilo je otkud puna vreća petodinarki. Zašto ih je skupljala? I koliko ih je dugo i uporno morala skupljati da ih toliko skupi? O tome komšiluk nije ništa znao. On je još neko vrijeme tražio odgovor, a onda je zaključio da je gospođica Rajka skupljala petodinarke da bi je on ovdje pronašao.

Dan kad je rođen otac bio je aprilski
Neobično topao za to doba godine i za to podneblje
Planina Romanija, selo Kape
Tetka Sema je tog dana u porodičnoj kući pravila ručak
Djed i nana su orali zemlju
On upravljao plugom
Ona vodila volove
Znalo se da pravoslavci obilježavaju Veliki petak
Na vratima kuće pojavila se ona sa bebom, neopranom i neprerezanog pupka, u naručju
Tetka u limenom ibriku donese vodu, ko led hladnu
Sa izvorišta Vroce opra bebu i okali tek rođenog gorštaka
Mog babu 

Post scriptum:
17. 4. 1959. godine bio je Veliki petak
17.4 2020. godine moj otac proslavi 61. rođendan i opet je bio Veliki petak

PUSTA BOSNA  71

Potres pomjerio seosko groblje
Iz Banovine u Baniju

Mrmori mramor
Tri se kostura popela po svoja imena

PUSTA BOSNA  72

Sinoć je, još u u veljači, oko 20.30 sati, vlak udario u automobil, koji je iz nekog razloga bio
zaustavljen na pružnom prijelazu, petstotinjak metara od silosa s žitom. Strojovođa je tvrdio da je kočio, trubio, signalizirao svjetlom; sve uzalud.
Vlak je udario automobil. U njemu djevojka, žena Kristina C.(36),
susjetka iz Crvenog solitera.
Bila je sama u autu, raskomadanom od siline udarca, i bačenim s pruge.
Susjetka iz “Schindlerovog lifta”, jedno od dvoje djece gluhonijemog bračnog para s prvog kata!
Iza tankih vrata čuje se cviljenje od bola, (nalik bliskom zujanju pčele, kako samo cviliti još mogu oni koji glasa nemaju, oni koji glasa ničijeg još i ne čuju) za djetetom – koje je govorilo, čulo, vidjelo, smijalo se. I pjevalo je.

I kretalo se.
Kako im objasniti da kćerka – nije čula voz.

S takvim talentom i uz ovakve elite, Bandić je trebao biti anđeo da ne postane lopov

Kad sam se jutros probudio, sjedila je u svojoj fotelji i čitala prve šarene vijesti na kompjutoru. Kaže mi: vidi!, i ja joj preko ramena gledam, bez naočala i već pomalo kratkovid. Crno-bijela fotografija nekog čovjeka iznad glavne vijest, zabijam nos u ekran da vidim što piše, i kad shvatim, prvo što mi na um pada je ova slika. Ljeto je 1999, pusti predsmrtni grad, koji je sa svih strana pritisnula depresija i beznađe. Građani su se razišli po svojim morskim vikendicama, po ljetovanjima i klijetima u okolici, a mi već danima sjedimo ispred Čarlija i, kako bi to Džoni u onoj pjesmi rekao, kužimo svijet. Tu nam je u blizini, na Iblerovom trgu, redakcija. Ako nečeg ima, pišem za novine. Ako nema, pišem “Dvore od oraha”, koji malo-pomalo rastu, pa se urušavaju kao trošan grad po kojem udaraju potresi. On svakoga dana naiđe iz kancelarije u Praškoj, gdje vodi neke velike poslove, kao da nije mrtva sezona, i sjeda za stol. Autsajder je u životu i u politici, u gradu koji kao zrela kruška pada u krilo njegovoj stranci. Ali nitko, a pomalo ni on, baš ne vjeruje da će Račan i njegova metropolska ekipa, koju još uvijek sačinjava neki intelektualan svijet, prepustiti grad njemu. Nije do toga što je premlad i što nije pravi, dovršen političar, nego je došljak, još i Hercegovac – vrijeme je kada se Hercegovce zamišlja kao bijeločarapane, s golemim mobitelima – a višestruko poniženom i ojađenom Zagrebu, kojem Tuđman nije dopuštao njegove izabrane gradonačelnike, jer nije mogao dopustiti “oporbenu situaciju” u glavnome gradu, potreban je neki reprezentativni Zagrepčanin. Neki Relja Bašić, koji jednog od ovih dana nailazi baš dok mi tu sjedimo, i kojeg – to mi nitko jednog dana neće vjerovati – upoznajem s njime, ili Ivo Škrabalo, čovjek raskošnog duha, kojeg je Tuđman glatko odbio, premda mu je rođeni brat bio Tuđmanov ministar vanjskih poslova. Istina, ni Škrabalo nije rođeni Zagrepčanin, nego je Bačanin, rodom iz Sombora, ali ta je varoš, za razliku od Gruda, Zagreba dostojna. Sjedili smo, dakle, tih ljetnih dana s predodređenim gubitnikom, Hercegovcem, koji je, kao i većina Hercegovaca, umio lijepo pripovijedati. Pričao je u slikama i gegovima, malim i uvijek zaokruženim narativnim cjelinama, u vicevima.

Ta ljetna sjedenja ispred Čarlija neće se ni na koji način odraziti na moj život. Mislim da neće ni na živote njih trojice, koji su do danas ostali novinari. Trebat će nam vremena, ne mjeseci nego godine, da shvatimo kako vječni i nesmjenjivi zagrebački gradonačelnik nema veze s tim čovjekom kojeg smo od duga vremena dobro upoznali, sjedeći s njime za stolom na terasi puste zagrebačke kavane, monotono kao u nekom Fassbinderovom filmu. Najprije sam se iščuđavao kako se tako munjevito preobrazio, a onda sam, kako se prethodno iskustvo nije uklapalo u opću sliku svijeta, pomalo i zaboravio ta kahvenisanja s Milanom Bandićem. Ustvari, nikad ih nisam zaboravio, nego sam iz smjestio među neupotrebljivi filmski ili narativni materijal, u arhivu propalih priča, pjesama i romana, koji nikada neće biti objavljeni.

A sad, pošto preko njezina ramena pročitam da je umro, sjetim se, eto, baš toga. Ne padnu mi na pamet ni razoren grad, sa slijepim i praznim izlozima, ni čudovišno urušena dvorišta u Vlaškoj ulici, ni one tužne donjogradske kuće, sagrađene jednom davno za židovske naručitelje, u čijim su prizemljima s prednje strane još uvijek skupi dućani, dok stražnje strane nema, urušila se kao da smo u Bombaju ili u Kalkuti; ne padnu mi na pamet braća Pripuz ni braća Mamić, mladi neonacisti u navijačkim odorama, koji su po potrebi bili spremni zaigrati ulogu njegovih tjelesnih čuvara; ne pada mi na pamet ni ta grandiozna dvadesetogodišnja pljačka, u kojoj je sudjelovalo više različitih elita, ni ti preuređenjem unakaženi trgovi, ni božićni sajmovi i adventi u Zagrebu, ti vrhunci idiotizacije i poniženja Zagreba, ni sve te ženskice u skupim bundama, čija ljepota i pamet koštaju koliko i noge nekoga afričkog fudbalera, za čiju kupovinu braća su od njega posuđivala novac; ništa mi kažem drugo na pamet ne pada, nego kako kao ljudi o istom poslu i u istom životu sjedimo u Čarliju, usred samrtnog zagrebačkog ljeta, i razgovaramo o jematvi, o mostarskoj žilavki, o ekipi s Peščenice i o tome što čovjek da učini kada mu u podstanarskom stanu iznenada noću, usred kolovoza, pukne cijev u kupaonici.

Ne pada mi to na um zato što sam dobar čovjek, ili što bih želio dobro misliti o ljudima. U tom sjećanju je neka moja istina o njemu. Ono što se kasnije događalo, nije imalo veze sa mnom. Tog je ljeta 1999. bio samo gradski vijećnik, dobar i rječit oporbenjak, zabavljen lijevim idejama i zabrinut za život sirotinje, i predsjednik gradskog SDP-a. To je postao zato što je srednjostojeće građanstvo, činovnici, radnici i idealisti, glavom bez obzira pobjeglo iz stranke, a od tih srednjih i osrednjih grade se gradske strukture. On je oduvijek bio zaposlen kao partijski stručni kadar, i tako je isplivao za predsjednika. (Prije njega predsjednica je bila žena koje se više nitko neće sjetiti, zvala se Vesna Vešligaj.) A kako se na kraju moglo dogoditi da ga Račan i njegovi pripuste za gradonačelnika? Tako što se pokazao kao vješt organizator? Ili tako što je umio okupljati ljude čak i kada se svim drugima činilo da ljudi uopće nema? Mislili su svi oni da će Bandić kratko izdržati. On je, kao i Putin, koji u isto vrijeme dolazi na čelo Rusije, bio prelazno rješenje. Ali ono što je za njegovo uzdizanje važno je da se Zagreb kao mlada nevjesta tad sam od sebe predavao SDP-u, a da SDP baš i nije znao što bi s njim. Nijedna druga opozicijska stranka nije imala šanse da takvu nevjestu osvoji, jer su sve druge bile sumnjičene za nevjeru. Oni koji se sjećaju, sjetit će se da je to vrijeme kada su SDP-ovci pred HSLS-ovcima ili HNS-ovcima i HSS-ovcima imali tu odlučujuću prednost da se ne bi, nakon što budu izabrani, transformirali u HDZ-ovce. Zato je SDP tad osvojio Zagreb, a bio je stranka pozicionirana upravo tamo gdje je danas Možemo. Ljevije od SDP-a bili su Šuvarov SRP te Degenova i Tripalova Akcija socijaldemokrata. Dvije već sasvim nevidljive strančice. 

I onda je Bandić našao ljude, da bi ubrzo ljudi krenuli da pronalaze njega. I Zagreb je u najkraćem roku bio njegov. Osvojio ga je socijalnom inteligencijom, velikim talentom za okupljanje družina raznih vrsta, i dubinskom ideološkom ambivalentnošću. Bio je sve, i nije bilo ništa. Ljudi su bili ucijenjeni vlastitim sudbinama i obiteljskim naslijeđima, mnogo više nego dubinskim uvjerenjima, pa su tako u jednoj epizodi bili partizani, a već u drugoj ustaše. On je, takav kakav je po svojoj prirodi doista bio, imao argumente za sve njih, jer je istovremeno bio sve ono što su oni mogli biti. Tek na samom kraju, kad bude mijenjao ime Trga maršala Tita, jer će to biti preduvjet njegova opstanka, Bandić će se odreći, premda nikad sasvim, polovice sebe. To ga je pomalo i ubilo. Ili je ubilo cjelinu onoga što je po svojoj naravi bio.

Imao je ogroman politički talent. Organizacijski, manipulacijski, mobilizacijski. Bio je vrlo empatičan čovjek. Mogao je biti socijalni radnik, ili ministar socijale u nekoj vrlo ozbiljnoj Vladi. Ali prema zakonima odnosio se kao prema prometnim znakovima, kojih se svi samo orijentacijski drže. Moralan i kriminogen. I takav je, čini mi se bio. Na samom kraju njegova je struktura podsjećala na poluraspadnutu mafijašku organizaciju. Tad je, međutim, bio sam, kakav je bio na početku, onoga ljeta kada je s nama sjeo za stol.

Ali važno je ono što se zbilo između početka i kraja. U tom vremenu, u tih dvadeset godina, kroz Bandićeve urede, ali i kroz njegovu glavu i srce, prošle su sve zagrebačke elite. Silna je gospoda slijeva i zdesna kolaborirala s njime, bilo privatno, bilo javno, politički, stranački, grupno. Ispod njegovih apela, proglasa i pisama podrške naći ćete najneočekivanijih imena. Ali ne trudite se, moje ime nećete naći. Kao ni imena ostale trojice za stolom ispred Čarlija. Drugi su, međutim, tu. I to stvar čini zamršenom i kompleksnom.

Doista, nije problem u Bandiću. Problem je u svim tim elitama. Problem je u svima koji su mu ikad prilazili. Gotovo da bih pomislio, gotovo da bih se odvažio reći da su oni pokvarili tog čovjeka, koji se samo nije znao nositi sa svojim opasnim talentima. Zamislite da ste najtalentiraniji krivotvoritelj novčanica kojeg je vidio svijet! Ne daj Bože takvog talenta nikome! Da te takav talent ne upropasti, moraš imati narav anđela i moral sveca. Nesretnik Bandić nije bio anđeo i svetac. Ali oni koji su mu prilazili rado će se i spremno prikazati kao anđeli i sveci, premda su skupa s njim gotovo do zemlje sravnili ovaj zanimljivi mali grad.

 Ibrahimu Hadžiću 

Može to biti bilo koje doba, bilo koji čas,
važno je samo da nas neko drugi podsjeti na
njega, oživi i obistini slike koje nije vidio.  

Ti podsjetiš me na dane kad razgoni nas hladnoća
po toplim kućama. Podsjećaš me kako dječarac,
stajao sam kraj prozora, i šarao, povlačio prstom
po vlažnim, zamagljenim prozorskim staklima.
Dublje od zaborava, stvarnije od sjećanja javi se
doba ono kad išli bi u goste dobrim ljudima
i djeci u starim kućama, mi djeca iz starih
smeđih zgrada, kad zablenuli bi se, očuđeni
onim istim, našim šarama iscrtanim i
ispisanim po studenim staklima na pendžerima.
Starog kraja i ranog djetinjstva sjetim se svog
kao iščezlih mirisa. Od tada pa do danas ostade
jedna memljiva tajna: šta to, tako dugo a tako šturo,
i kao da su zaboravile na nas i kao da se plaše
da ih i zaigrani slušamo, razglabale su majke
o svemu što se priča i taji u komšiluku i gradu. 

Ti podsjetiš me, što dječarac odavno nisi.
Ne ličiš više ni izgledom na svoje pleme.
Blijed, nosiš naočare, kačket i brkove,
čuvaš odnjegovane akušerske prste.
Pesnik, granice ljudskog čuvstva slovima
ispipavaš, posnim govorom, mrsnom kazom,
daješ sve od sebe na dva nar(j)ečja odjednom.
Gledam, dok se mi dan-noć usavršavamo,
poprimamo boju zidova pored kojih prolazimo,
poprimamo boju prašine i sipkosti,
dok se pretražujemo po maternjem jeziku,
dotle šire se sudbonosni abrovi o toj,
na kraju krajeva, akcenatskoj razlici.  

Sjećaš me ti, što još uvijek, za hladnih dana
napišeš na prozorskom staklu nekoliko riječi
i par nervoznih znakova. Kad otopli, tvoj rukopis
iščezava sa stakla i sve postaje providno;
sasvim lijepo vidiš ljude, drveće, ptice.
I nebo. Ali kad sunce zađe i kad zahladni,
sve nestaje, a samo tvoja slova na staklu
ponovo postaju čitljiva. Navedu me
da i danas, dokon, mrtav-ozbiljan ponovim
jednu od dječačkih  igara: prinesem usnama
i nosu ogledalo, pa ako zasuzi, nadnaravno lako,
ovlašnim potezom malog prsta ispišem
sve što znam: da još uvijek ko nekad
oko providnog, prejasnog znaka magli. 

Znali smo to i tad, kada pišući po staklu,
mi djeca, od jednog istog svi, ono što nam je
zapisano, vršcima kažiprsta i noktima smo
prepisivali po mrzloj, zamagljenoj podlozi.
I nikada, do dana današnjeg, do najzrelijih
godina, nismo mu pismom bili bliže
nego tad, kada usamljeni dječaci,
gledali smo kroz prozor,
kako snijeg se na zemlju spušta
kao kanon molebni, kao molitva
za oprost svih naših budućih grijehova. 

***

Lijepo vidiš: tvoja baba stoji pored tvog grada, veća od njega; rukom je uhvatila jednu crvenu nit u koju je onako sav umršen i uvijen do neprepoznavanja i mirno je namotava na klupko. Bože, zašto je počela to raditi, ko će sve ovo vratiti u klupko, tu nerazmrsivu gužvu crvene vune, i koliko će za to biti potrebno vremena?

Sve ćemo mi to oteti rasulu, diko babina.

Golube moj pitomi.

Sredićemo predivo, mače moje nejačko.

Ne žali što ni njime nećeš moći sve kazati.

Pleteš i tkaš sa čim imadeš. U nas najviše od poparanog praviš novo.

Tako je kako je.

Sunce babe svoje.

A klupko raste i grad se pomalja.

Oko babe se skupili miševi. Ona im baci šaku kuruza, ko kokošima.

Ne ljuti se na njih, diko babina.

Nikad se ne ljuti zato što je neko miš.

Tako je kako je.

Najvažnija je živa glava na ramenima.

Sunce moje iza gore.

***

„Pis, maco!“

Tvoj dlan je mali i osjetljiv, a babina ruka ogrubjela. Skupila je tri prsta kao u blagoslov i spustila ih u tvoj dlan.

„Pis, maco!“

Pa te zagolicaju oni njeni prsti, a od toga te podiđe ježenje od tjemena do prstiju na nogama.

„Pis, maco! Đe si bila?“

Zagolica ponovo.

„Na selu, na prelu.
Šta s’dobila?“

Novi zagolicaj.

„Litar vina!
S kim s’ popila?“

Novi zagolicaj.

„S Petrom đakom, za petnjakom!“

Ovdje si već sva naježena, od glave do pete, u slatkom iščekivanju onoga što slijedi: hrapavi prsti tvoje babe brzo pretrčavaju tvoju podlakticu, penju se do ramena i zaustavljaju trepereći iza tvog uha.

„Pazi gore miiiiiišššššššššš!“

Ti vrištiš od radosti i prestravljenosti – mačka juri miša uz tvoju ručicu, odbjeglog iz tvog malog dlana, ali baba će ga uhvatiti, tu, iza uha, tvoja je baba gospodarica miševa i mačaka, gospodarica svijeta iz začarane šume.

A taj svijet gledaš sa babinih ramena. Njena ramena pokrivaju svijet i on ti ne može ništa, na njima se ljuljaš u prolazu. Baba pjeva i od toga sve zlo šuti.

U tom si svijetu, u toj začaranoj Draginjinoj šumi, ti najvažnije stvorenje. Sve postoji samo i isključivo zbog tebe.

Ti si maća Banijka babe svoje.

Baba je vel’ka Banijka, najveća. A ti si maća.

Baba te na ramenima odnese „za kosu“, na padinu koju miluje sunce na zalasku, i na kojoj je jedna od babinih mnogobrojnih bašči, i pusti te da vičeš iz sveg grla na drugu stranu: „Oooooooj, Boooooorooooovćaaaaaaniiiiiiii!“ Dereš se iz petnih žila, onako malena i goropadna, a baba se smije. Jer je za njenu djevojčicu najvažnije da nauči biti goropadna – time se odgaja smjelost. A babi je smjelost na prvom mjestu, onda sve ostalo. Iako ona prva od te tvoje smjelosti strada, spremna je to da prihvati. Iako će ti ponavljati ono što je naučila od svoje matere: „Dobar je stra’ kome ga Bog da!“ – ipak će u tvojoj goropadnosti uživati više no u ičemu.  

Na babi stoji svijet. Ona ga hitne na leđa kao vreću cementa ili brašna. Tako hitne i tebe na ramena. Ti je uhvatiš za uši a njoj spadne rubac, pa se smijete zajedno.

Baba je raznositeljka života. U njenoj je pregači sjeme iz kog može iznova nići cio svijet, iz kog se mogu nahraniti svi gladni. Kud baba prođe, tud niče nešto jestivo, raste bilje kao u čaroliji; sve buja i pada pod težinom ploda. Baba miriše na vareniku i sir. Babu prate krave, poslušno kao psi. Razumiju sve što ona govori i misli.

Babi si ti najvažnija, i zato ti babi pakostiš. Igraš sa njom sitne igre moći. Sakriješ se u kotur žice. I slušaš je kako te očajna doziva i traži, provjeravajući nisi li se, malena i goropadna, udavila u avlijskoj čatrnji. Ti znaš da si u tom trenutku izvor njenog mučenja – ali ne možeš prestati jer si opijena svojom novopronađenom moći. Ni nad kim odraslim ti nemaš moć koju imaš nad svojom babom. Ona će sve oprostiti. Kad izađeš iz kotura žice, dobićeš bijelu kavu, a ne grdnju. 

Kriješ se od babe svoje kao miš neki, kazaće ti ona. Mišu babin nejački.

Studeni

Bura je, i ona u naš mali stan
unosi s terase saksije cvijeća

Bez reda po stolu odlaže
blagene, muškatine, garifice…

Prije nego nešto progunđam,
promrzla na prstima priđe

i čvrsto me zagrli

Recept

Slušam je dok dvjema iz naše zgrade
govori o receptu za kolač koji je
nedavno otkrila

Prstima desne ruke kao da s police
spušta sastojke u riječi

Brašno, pa jabuke, cimet…

Govori radosno, razdragano,
raširenih zjena

Na svaki detalj kojeg se dotakne,
komšinice korak uzmaknu
Zatvore po jedna vrata

Zar ne vidiš, da neće napraviti
tvoj kolač s jabukama
Da pobjegle su

Pođem joj reći, potišten

Svakog jutra

Prije prve cigarete,
prije prvog gutljaja kafe

Ona brižno pred mene spusti
kockicu čokolade, komadić
keksa

Okean ljubavi