Jurij Andruhovič, Rekreacija, 1992.

Uvriježilo se u znanosti o književnosti govoriti o prva tri romana Jurija Andruhoviča kao o trilogiji. U toj tvrdnji zasigurno ima istine, no moglo bi je se, bar kada je u pitanju treći, Perverzija, i poricati. O drugome sam dijelu trilogije, Moskovijadi, izvještavao u ranoj fazi ovoga serijala, a sada će biti riječi o prvome, Rekreaciji. Za Perverziju ostavljam neko kasnije mjesto.

U svome ću izvještaju poći od prilično jednostavne teze, no nisam siguran da će se put njezina dokazivanja pokazati jednako jednostavnim. Naime, htio bih ustvrditi da književnost ranog Andruhoviča pripada u nešto što bih nazvao (kasnim) nastavkom (rane) ukrajinske avangarde. Budući da ta avangarda nije došla do svoje konačne realizacije ili ispražnjenja poetološkog modela (razlog je tomu, zna se, pokolj koji je nad njom izvršila Staljinova tajna policija u doba velikih čistki), u povijesti je ukrajinske književnosti između nje i generacija koje su joj slijedile nastala jedna lakuna koju nije bilo moguće popuniti. Kratki je period otopljavanja (od 1956. do 1964.) bio nedovoljan kako bi se prema tradiciji uspostavio kritički odnos. Generacija kojoj je valjalo izvršiti prevrednovanje isključena je iz procesa. Dakle, Andruhoviču, i „njegovima“ pripao je zadatak daljnjega ispisivanja jednog nedovršenog projekta. Upravo stoga se njegova književnost ranoga perioda ne može smatrati obračunom s tradicijom (kako je to bilo, na primjer, u jugoslavenskim književnostima šezdesetih), već njezina revalorizacija, pridavanje zaslužnoga mjesta u povijesti ukrajinske književnosti.

Jasno mi je da bi ova teza u suvremenoj, bar njemačkoj, ukrajinistici naišla na nabiranje čela. Tome bi vjerojatno doprinijeti i njezina elaboracija koja slijedi. No budući da moje kolegice i kolege ovaj tekst zasigurno neće čitati, zadatak mi je dokazivanja unekoliko olakšan. Pođimo, dakle, dalje. Na čemu zasnivam ovakvu tvrdnju, osobito kada je riječ o Rekreaciji, Moskovijadu ostavljam po strani makar se i u njoj mogu pronaći veoma slične pripovjedne mustre? Pažljiva mi lektira teksta nudi najmanje dvije uporišne točke. Junaci su Rekreacije četiri pjesnika koji tvore jednu, ma koliko labavu, grupu. Kao što je poznato, jedna od središnjih odlika klasične avangarde bilo je povezivanje u skupine koje su svoju potvrdu pronalazile u sačinjavanju manifesta – kao za njih tipičnog i od njih de facto „izumljenog“ žanra. Time se otvara prvi asocijacijski niz. 

U ovoj je rubrici često bilo riječi o neoavangardnoj grupi BuBaBu koju je Andruhovič osnovao skupa s Oleksandrom Irvanecom i Viktorom Neborakom. Stoga se neću ponavljati, ali ću staviti akcent na riječ skupina koja nedvojbeno uspostavlja kontinuitet s centralnim poetološkim postulatima avangarde. Izvana vođeno „grupiranje“, skupa s programatski formuliranim manifestima, tvori jedan sloj kasnoga ili neo-, avangardizma grupe BuBaBu čiji se utjecaj spočetka najočitije manifestirao u performativno organiziranim nastupima. Drugi se, zasigurno i važniji, element poetike koju, post festum, valja odvojiti od usko shvaćene postmoderne, formira u onome momentu u kojemu članovi grupe postupno napuštaju grupni mentalitet čiji su ciljevi (prije svega provokacija) ostvareni i zapućuju se sve snažnije individualno obojenim putom. No rana Andruhovičeva proza je u poetološkome smislu dalje ispisivanje prekinutog pripovjednoga modela avangarde. U njezinu se središtu nalazi slijeđenje toka svijesti protagonistica i protagonista; ona se u svojoj realizaciji dobrim dijelom zasniva na apsurdnome i grotesknome; cilj joj je isprovocirati čitateljicu i natjerati je na stavljanje u pogon slobodnih asocijativnih nizova koji neće težiti ka uspostavljanju smisaone cjeline već, čak i po cijenu potpunoga razaranja narativne strukture i suspenzije razumljivosti, recepciji koja ostavlja slobodne ruke u interpretacijskome poslu. Intertekstualno će se veza s izbrisanom, prinudnom zaboravu izloženom, ukrajinskom (u ovome slučaju galicijskom) avangardom uspostaviti čestim prizivanjem jednog od njezinih najvećih predstavnika Bohdana Ihora Antoniča. (Njega smo u drukčijem kontekstu sreli u romanu Osam prstena.) Ovdje bi se negdje trebao završiti krug kojega sam sklopio kako bi pokušao bar donekle elaborirati svoju tezu.

A sad nešto i o romanu samome. Rekreacija prati jednodnevni boravak skupine četiri prijatelja u fiktivnome zakarpatskom gradu Čertopilu u kojemu se održava festival pod nazivom Uskrsnuće duha. Moglo bi se reći da romanom dominira karneval. Cijeli događaj u sebi nosi nešto nestvarno. Već od početka putovanja ne može se sa sigurnošću reći kakav cilj, ako uopće neki, slijede pjesnici. Zapravo može: stalo im je do alkoholiziranja na tuđi trošak, a zadatak koji valja odraditi kako bi se do alkohola došlo svodi se na poneko čitanje poezije u javnom prostoru. No da sve ne bi prošlo tako jednostavno brinu se pobočni akteri: članovi organizacijskog komiteta, njihovi pomoćnici, supruga jednog pjesnika kao i ukrajinski emigrant koji je u Švicarskoj ostvario uspješnu liječničku karijeru. Andruhovičeva dramaturgija je elastična. Junaci se pojavljuju čas kao grupa, čas kao pojedinci. Bilo da ih se promatra kao sudionike jednoga zajedničkog festivala, bilo da se o njima misli kao individuama koje su izgubljene u vremenu i prostoru, uvijek ostaje dojam da se kreću bez svoje volje, kao da njima dirigira neko čudno više biće koje se njima poigrava, šaljući ih s jednog mjesta na drugo a da im pri tom uskraćuje najznačajnije točke orijentacije. No takvi šahovski potezi pripovjedne instance (jer o njoj je riječ) dovode ih i u nove i neočekivane konstelacije koje su, zapravo, ako ih se pažljivije pogleda, tek ironično nizanje stereotipnih scena tipičnih za burlesku: muž koji se iznenada nalazi u bordelu dok ga žena vara s najboljim prijateljem, da bi ih, pri povratku iz javne kuće, zatekao in flagranti; žutokljunac kojemu u zadatak pada briga o pjesnicima što ga dovodi u niz neprilika i, prvenstveno, pravi predmetom njihove sprdnje. Osobno me se najviše dojmio monolog prostitutke u kojemu sam prepoznao daleke odjeke unutarnjega monologa Molly Bloom iz Joyceova Uliksa: „otišla sam u kupatilo, no tamo je sjedio balavac i rigao, dala sam mu kalijev permanganat i istjerala ga van, otišao je u prvu sobu, ali nijedna cura nije bila slobodna, dakle opet se obruši na mene, ‘samo ću ti masirati leđa’, lijepio se kao kuga, počeo se svlačiti, a ja sam ga zviznula mokrim ručnikom po njuški, mala zvijeri, išla sam u školu s tvojom majkom, sin mi je samo pet godina mlađi od tebe, služi u Moskvi u inženjeriji, piše da ne može više izdržati i da će zbrisati, a ti se si ovdje lijepo smjestio, ždereš moju kobasicu…“ 

U ophodnji kroz somnambulnu noć Rekreacija se postupno bliži kraju. Pred jutro je cijela skupina u hotelu, trijezni se i pokušava pohvatati konce onoga što se zbilo. U momentu u kojemu se čini da je burna noć privedena kraju i da su pripreme za predstojeći festival Uskrsnuća duha došle do vrhunca, u hotelske sobe upadaju naoružani vojnici, hapse goste i odvode ih na strijeljanje. U toku je državni udar (naravno, riječ je parodijskom ismijavanju puča protiv Gorbačova) kojim se smjenjuje izabrana vlast a na njezino mjesto dolaze pripadnici vojske i pristalice staroga režima. U odlučujućem momentu, svi se sudionici festivala nalaze naslonjeni na zid za strijeljanje, pred njih stupa predsjednik organizacijskog komiteta i  obznanjuje da je riječ o vrhuncu proslave Uskrsnuća duha. Sve je brižljivo pripremljena kazališna igra, vojnici nose kostime, tenkovi na ulicama dio su rekvizita, isto tako i strojnice. Na mjesto straha dolazi olakšanje, no predsjednik ih još jednom mora podsjetiti da valja čitati poeziju. Tek nakon toga može se nastaviti s pijankom.

Je li Rekreacija primjer karnevalske umjetnosti? Bufonada? Teško je na to pitanje pružiti jednoznačan odgovor. Kratka je analiza pokazala da u njoj dominiraju elementi avangarde čiji je afinitet prema karnevalu nepobitan. Sreli smo grotesku i apsurd, struju svijesti i aluzivne nizove usmjerene na tradiciju ukrajinske avangarde. Sve nas je to moglo odvesti u pravcu prihvaćanja moje ishodišne teze. Djelovanje Jurija Andruhoviča se u toku godina koje su slijedile objavljivanju Rekreacije i Moskovijade zasigurno promijenilo, možda i skrenulo u pravcu postmodernističke razigranosti. Ali unutar oživljavanja ukrajinske književnosti u devedesetima zasigurno se nalazio projekt dubinski prožet tradicijom koju je valjalo revalorizirati. Što je u krajnjoj liniji značilo: spasiti je od zaborava na koju ju je osudilo brahijalno nasilje. Andruhoviču, i drugim članovima grupe BuBaBu, to je nedvojbeno uspjelo.  

Upoznavali smo se kraj šporeta u mračnom pasažu,
sa svim našim šerpama koje su krčkale sirotinjska jela.
                                                                                   U ratu.

Upoznavali smo se u memljivom austrougarskom skloništu.
dok je malter s plafona sipao po nama živima.
                                                                                           U ratu.

Upoznavali smo se po skrivenim marindvorskim ulicama,
u blizini kestena s kojih se klatiše mrtva tijela partizana.
                                                                             U onom ratu.

Upoznavali smo i kućne ljubimce u koje se uvukao strah,
pa smo komadali apaurine napola i djelili sa životinjama.
                                                                              U Vrazovoj 6.

Prva je otišla Dragana Đajić koja je svirala klavir noć prije,
svog odlaska iz grada.

Nakon nje je umrla Vera sa prvog i Vito sa zadnjeg sprata,
čijim sahranama niko nije svjedočio.

Umrla je i Fatimina luda mater čije su zadnje riječi bile,
da tokom granatiranja učimo Ajetul Kursiju naopako.

Minka Šaković i Saša Kontić odselili su u Holandiju,
i ostavili dobermana da čuva knjige da ih ne izložimo.

Za njima su otišli Biserka i Zijo Šaković,
čija su tijela iz Amsterdama vraćali na Bare.

Mikici su vremenom otkazali bubrezi,
pa sam čuo kako šapće mužu – umirem.

Habiba Begler moja nastavnica francuskog,
razbolila se i umrla savršeno usamljena.

Mišo i Ranka Đajić prodali su stan,
sa zvoncetom na konop kojeg su skinuli novi stanari.

Didica je preko čitavog zida imala sliku Davida Bowia,
prodala je i sliku i stan.

Zadnji sam preostali stanar ove zgrade,
kojom izgubljeno lutam kroz mračnu divlju šumu.

Godinama smo ih mi preostali slijedili,
u smrtima i prodajama nekretnina gdje smo začeti.

Osipali smo se po ovom i onom svijetu,
starili i trulili u našim i tuđim grobovima.
                                                           U miru.

Zoran Žmirić, Korina Hunjak: Kaleidoskop, Naklada Fragment, Split 2024.

Riječi, raspoloženja i osjećaji, a onda i cijele priče koje bi književnost teško mogla podnijeti, lako će proći na filmu i u stripu. Književnost je stara umjetnost, ostarjeli su i pjesništvo i proza, pa se valja čuvati općih mjesta, riječi koje su se izlizale i čija značenja kao da su se potrošila, priča u kojima su smrtonosne stupice lošeg ukusa, koje bi možda mogli izbjeći samo najveći majstori. Strip je, međutim, mlad. Osim toga, još uvijek je u njemu sačuvano sjećanje na platforme s kojih je potekao ili na kojima se objavljivao, recimo na dnevne novine, ili na dječje strip-magazine, tako da nema riječi, emocija ni priča koje su potrošene. To ga ponekad čini važnim i spasonosnim.

“Kaleidoskop”, crtani roman, sačinjen od relativno kratkih poglavlja, piše Zoran Žmirić, a crta Korina Hunjak, i skoro da je otpočetka do kraja zasnovan na emocijama i fabulama koje bi se vrlo teško – ovakve kakve jesu – artikulirale u prozi. Kroz majstorski, vrlo čist i precizan crtež, koji nam u sjećanje dozove Milana Trenca, iz vremena dok se Trenc bavio stripovima a ne filmom i kazalištem, pripovijedaju se doživljaji glavnog junaka s ljudima. On je, uglavnom, po vani. Čitatelj stječe dojam da ima neki problem u životu, s ljudima ili sa samim sobom, ali tom problemu nećemo saznati ništa. Hoda gradom, sjedi po klupama, u menzama je, gostionicama i kafićima, i promatra ljude. Oni su neobični, ali ništa neobičniji od ljudi koje ćete sami sresti, čim prekoračite kućni prag. Zoran (tako se glavni lik zove) aktivan je promatrač, upitat će nešto i kad bi svatko drugi šutio, i zapravo vrlo podsjeća na samog Zorana Žmirića. Ljudi koje susreće su nesretni, usamljeni, frustrirani, neurotični, ludi… On bi da sređuje stvari, jer na takav način sređuje sebe. Vanjski svijet preslika je njegovoga unutarnjeg svijeta, koji je preslika vanjskog svijeta…

Autori donose stanje svijeta u kojem, recimo, postoji pedofilija, ali i paranoja od pedofilije, svijeta u kojem je stvorena svijest o problemu, ali odmah zatim i opsesija problemom, koja sve čini još gorim i težim. Žmirićeve priče krajnje su jednostavne, s povremenim neočekivanim obratima, a Korina Hunjak crta ih – i prethodno, naravno, režira – na virtuozan način. “Kaleidoskop” knjiga je o hrvatskoj gradskoj svakodnevici, knjiga o jednom određenom vremenu, za koju je zapravo šteta što prethodno nije tiskana u novinama, u novinskim magazinima, na informativnim web-portalima, i što će na kraju stići samo do one specifične, pomalo i sektaške publike, koja kupuje i čita strip publikacije.

Dobra kratka priča se, kao i važna epizoda u romanu, ponekad zasniva na umijećima prešućivanja ili neizricanja onog što će zvučati efektnije ako ne bude kazano, nego ako samo bljesne u čitateljevoj glavi, kao njegova vlastita primisao. Dobri pisci, a Zoran Žmirić nesumnjivo jedan je od boljih proznih pisaca suvremene hrvatske i nekolicine okolnih književnosti, umiju se služiti tim funkcionalnim prazninama u pripovijedanju, pa bi se čak moglo i reći da je riječ o umijeću koje prilično pouzdano dijeli dobre od slabih, darovite od nedarovitih, ili kultivirane i ostvarene od nekultiviranih i neostvarenih. Teško je prešućivati tako da čitatelja precizno navedeš na trag prešućenom, ali je, vjerojatno, dvostruko teže prešućivati u stripu, jer će u stripu ista praznina biti dvostruko naglašena. Korina Hunjak, međutim, to tako lijepo umije nacrtati. Čudesno je lijepo, recimo, poglavlje – ili ćemo reći da je to samo kratka priča, kratki strip – naslova “Jezikova juha”. Ono što je u njemu prešućeno čini nekoliko paralelnih priča u čitateljevoj glavi.

U socijalistička vremena u nas, koja su u posljednjim decenijama bila modno-misaono i stilski obilježena suvremenim teoretičarima i kritičarima marksizma, te egzistencijalizmom u književnosti, vrlo su mondene bile riječi: otuđenje, alijenacija… Kad bismo iz tog doba mogli čitati “Kaleidoskop”, rekli bismo da je ovo u značajnoj mjeri knjiga o urbanom otuđenju. Ili o osjećaju otuđenosti jednoga jedinog čovjeka, njezina glavnog junaka, dok svakodnevno promatra svijet oko sebe. I još bismo rekli da je ovo knjiga u kojoj jedan čovjek – ili dvoje njih, Žmirić i Hunjak – očajnički pokušavaju spašavati svijet. Recimo, poglavlje “Ford Taunus”, o starcu i njegovom autu, govori upravo o tome.

Jedna od važnih funkcija umjetnosti, i jedna od rijetkih koje se mogu jasno predočiti i riječima kazati, jest funkcija ganuća. Priča, slika, kazališna predstava, čovjeka ganu. Doživljajem ganuća potvrđujemo sebi da smo živi. Ganućem resetiramo sve druge osjećaje. Ganućem popravljamo emocionalne fokuse. Danima sam, malo pomalo, čitao “Kaleidoskop”, i bivao sam ganut.

Laž

O nepoznatima ne znamo ništa, zato i jesu nepoznati. U poglavlju/epizodi/priči “Kamion u jednosmjernoj” pokazano je i ispričano kako u komunikaciji s nepoznatima funkcionira laž. Njome se u našoj urbanoj svakodnevici najvidljivije služe prosjaci i žicari, koji se obično služe lažju koja je trenutno u modi, pa često zaboravljaju da i oni koje žicaju znaju za tu laž. Ili to, možda, čine svjesno, znajući da je ljudima ionako važnije da u vlastitim očima ispadnu darežljivi i dobri, nego da učine nešto dobro. “Kamion u jednosmjernoj” zasnovan je, međutim, na originalnoj laži. Koja na neki svoj način prestaje biti laž…

Boje

Poglavlja se razlikuju po bojama, kao što se po bojama razlikuju i čovjekovi doživljaji. Ako bismo se malo udubili u stvar, shvatili bismo da naša vrlo svježa sjećanja imaju svoje dominantne boje. Prošli dani imaju dominantne poje. Zeleni, žuti, crveni, smeđi… Poslije, s protokom vremena, većina toga zadobiva boju sepije, ili se razabere u neke vrlo snažne kolore djetinjstva…

In memoriam: Bora Đorđević (Čačak 1952 – Ljubljana 2024)

_____

Nema više Dženis,
umro Elvis Prisli,
umiru lagano zvezde rock’n’rolla,
tek kad neko umre o njemu se misli,
započinje opšta rasprodaja bola.
O njemu se tada govori i piše,
pokojniku slavnom naglo skače cena
i svako se trudi da zaradi više,
lešinari trče po svoj deo plena.

Rasprodaja bola, Riblja čorba 1979.

______

Pesnici su retko kad anđeli; za života svakako ne. Iako je u svojoj najproslavljenijoj pesmi zazivao anđela, nije to bio ni Bora Đorđević. A pesnik je svakako bio. Onoliko dobar koliko je to dopuštao njegov ogroman, mada trajno nepočešljan talenat, i onoliko loš koliko je to ponekad sebi dozvoljavao da bude. Možda mu se moglo, a možda nije mogao drugačije. Najbolji kada je ranjen i ranjiv, najslabiji onda kada peva u ime nečega što nije on sam, ali čemu je mislio da je dužan da pripada. Po svaku cenu, ko god na kraju bio onaj ko će morati da je plati.

A pesnik ne bi smeo nikome osim samom sebi da ispostavlja ceh. Nemoguće je da to Bora nije znao. O tome svedoči svaki njegov dobar i jedinstven stih, svaki preliv u njegovom hrapavom glasu antiromantičnog trubadura.

U zemlji radnika i seljaka na brdovitom Balkanu, gde niko nije ozbiljno shvatao tzv. rokere, a rokeri su taman bili počeli da preozbiljno shvataju same sebe, Bora je bio valjda prvi „drekavac i čupavac“ kojem su oni otužni stariji muškarci u sivim odelima, mučenici prostate i m-učitelji prostote, priznali status pesnika. Pardon: književnika. Pesnik nije status, to je pozvanje. I Boru je, srećnog i polaskanog, učlanilo u Udruženje književnika Srbije – taman kada su nacionalisti u njemu preuzeli dominaciju – što je on, dolazeći iz jedne prezrene supkulture, doživeo kao počast, mada je time on učinio beskrajno više za njih nego oni za njega. I svoje opsesije i demone lirika i pesnika počeo da usitnjuje za njihove prostačke opsesije, poverovavši im da su i njegove, ili da bi to morale biti, ako mu je već sa nadležnog mesta priznato i oštambiljeno da je Pravi Srpski Književnik. Tako je opakim fantazijama nedarovitih podario dar i glas. Na njihovu sreću, on to neće razumeti ni tada, ni bilo kada kasnije. 

A Riblja čorba je negde taman do tada snimila sve najvažnije albume, Bora je napisao skoro sve važne pesme koje su njegovom daru dosuđene, Bajaga je odavno otišao svojim putem – što će se pokazati jednim od najdalekovitijih poteza otkad se u ovim krajevima sviraju gitare uključene u struju – i sve je polako postajalo jedna sredovečno-tezgaroška rutina, a Bora sve više ličio na kinesku kopiju sebe, na raspričanog vicmahera za ekipu sa jeftinijim ulaznicama, onu koja će anticipirati ili prosto omogućiti poetiku „Kursadžija“. Dobro, biće to u nekoj dalekoj, nesanjanoj budućnosti. Koja je morala doći, jer su skoro svi vodili ka njoj. Sve sa Borom, ne sumnjajte.

Ali, mnogo pre tužnog trećeg čina, dogodio se početak, promena naizgled niotkuda. Riblja će se čorba pojaviti nekako pred Titovo ljubljansko bolovanje i oštejugoslovensku smrt, i u godinama presporog izdisanja jalovog i dosadnog, depresivno provincijalnog rokenrola koji je bio prirodni saundtrek memljivih i dremljivih SFRJ sedamdesetih (s retkim izuzecima kao što je bio Buldožer i… mora da je bio još neko?!), a pred eksploziju panka i Novog talasa, kao prvih istinskih Događaja na tom planu „ikada“. Riblja čorba je možda formalno-stilski mogla da podseti na derivat onog prvog, ali po drčnosti i stavu mnogo je bila bliža ovom potonjem, a da zapravo nije pripadala ni ovamo ni onamo. 

To što je, sa odmicanjem osamdesetih, postajala sve neposrednije politična, zapravo je Čorbi takođe davalo svojevrsni „pankerski“ kredit koji ni po čemu drugom ne bi ni imala ni tražila. To što je ta političnost u jednom trenutku otišla na potpunu stranputicu, drugi je par rukava. Ali je na ovom mestu možda zanimljivije spomenuti nešto drugo, jer naši rokenrol hagiografi o tome nikada ne govore; toliko nikada da to ne može da liči na slučajan previd.

Bora je, naime, u tragične „godine raspleta“ ušao kao zoon politikon i u njima jasno izabrao stranu, podlegavši zavodljivoj iluziji da je njegova i da je dobra – ili bar da je samo njegova; da, bilo bi bolje i za njega i za sve da nije. Ali, šta je bilo s druge strane jednog estetsko-generacijskog zida? Koliko smo samo puta slušali i čitali kmezave lamentacije prvaka i baštinika jugoslovenske, a naročito beogradske pank-novotalaštine, svih tih paket aranžmana, artističkih radnih akcija i ostalog, kako je njima bilo sve baš tako lepo u to vreme i kako pooojma niiiisu iiiimali da su rat i krvavi raspad zemlje doslovno od sutra na repertoaru? Pa jeeebote, nama ništa nisu javili… U kakvom su mehuru od površinske dekadencije dveju i po prestoničkih ulica, klubova i kafana ti ljudi proživeli svoje potencijalno najkreativnije godine? Dok su se doslovno dve-tri zgrade od njih – ne baš u nekoj naročitoj tajnosti – kuvali ratovi, oni su po salonskim stanovima „kuvali“ ono što se vari na kašičicu pod plamenom upaljača, verujući ne čak ni da su iznad situacije, nego da nikakve situacije ni nema! A kad je đavo već došao po svoje, i to s kamatama, i kad je za sve bilo kasno, odjednom šok i veverica – phuuu, vidi sranja, kad puzim ne mogu da guzim… Stvaarno? Smor, jebote.

Bora sebi nije mogao da dozvoli taj luksuz ako ništa drugo onda zato što se sojuzio s onima koji su učinili sve što su mogli da do Situacije dođe. I to je činio dosledno od samog početka pa do kraja, darujući glas ne samo gorima od sebe, nego gorima od najgorih. Bilo je to njegovo prokletstvo, ali i njegov izbor odraslog i treznog čoveka. Mučno je slušati kako ga sada narikače – braneći zapravo neke svoje životne petljavine, a ne njegove – patronizuju i pričaju kako naš Bora, lakomisleni pesnik-dečak, sve to „nije mislio ozbiljno“. To su, međutim, ozbiljne mistifikacije. Nije mu se to omaklo slučajno i uzgred u nekom kafanskom pijanstvu, nego je to bilo nešto u šta je poverovao kao u važan deo svog identiteta i svojih uverenja i i pri čemu je ostao. Zašto je danas odjednom tako strašna jeres da se to kaže? Zato što je čovek umro? S obzirom na to da će svako živ jednom umreti, najbolje je onda ni o kome nikada ne govoriti ništa kritički, jer će mu jednom izrasti anđeoska krila, a ti bi mogao biti zasut katranom i perjem. Dok se i sam ne zaanđeliš…

Šta pesnik nagaravljenog perja, nakon svega čime je počastio, ali i čime je možda ojadio bilo sebe bilo druge, znači svakome od nas koji smo, između ostalih, poneli i njegove pesme u vlastitom neodbacivom prtljagu odrastanja? Na to svako može jedino sam za sebe da odgovori, i u principu nema neispravnih i netačnih odgovora, ako su iskreni. To podrazumeva i to da se iza njih ne diluje neka politikantska agenda u kojoj bi preminuli pesnik trebalo da posluži kao priručno sredstvo za ispiranje biografije ili neku drugu formu grebanja o sadržaj ostavinske rasprave bilo koga iz tipično naglo namnožene Ožalošćene porodice. 

I za mene bi, naravno, Bora mogao da bude toliko toga, i bio je, i biće. I pesnik nekih davnih svitanja iznad crkve Svetog Marka, ne nužno baš one na koju je on mislio. I čovek koji je još u dubokom miru znao kako je to kad neke žene prate vojnike (pa posle kanda zaboravio), i čovek koji me je jednom razočarao, a onda mnogo, mnogo puta naljutio. Što ni za koga nije bilo tajna, ponajmanje za njega. I čovek s kojim sam voleo da (se) igram u Šejtanovom ratniku, i da se svađam u Kulturnom nokautu – kao, oko ćirilice i latinice, koje su ovde uvek šifre za nešto drugo – a da se nikada nismo sreli.

Ali biram da on za mene bude pre svega jedan snažan, osećajan glas, gotovo krik domotožja iz moje i njegove domovine. To je onaj glas koji peva zajedno sa Arsenom Dedićem i Zoranom Predinom: „sve preko reka, šuma i planine, na zelen otok moje domovine“. U toj se domovini rodio, u Čačku, u toj je domovini umro, u Ljubljani. I ja ću tako, to jest slično. Druge domovine nama nema; ako je i pokušao da zaboravi na to, život ga je smestio gde treba, kao što to uradi svima nama.  

Vreme, 11. septembar 2024.

Mene je lako zbuniti
Razoružati još lakše
I sve mi argumente banalizirati
Samo me pustiš u oči svoje 

U njenim očima diže se suzostaj
Pomiješan s crnom maskarom
Znam, tu bih se utopio
Ako si poplavi obraze

(skica za priču o patikama, starenju i smrti)

Dobro me slušajte. Čak i kad bi vam anđeo s neba došao kazati nešto
mimo onoga što sam vam ja kazao, ne biste mu smjeli vjerovati.
Čak i kad bi vam ja kazao nešto
mimo onoga što sam vam kazao, ne biste mi smjeli vjerovati.

Emmanuel Carrere – Kraljevstvo (Vuković i Runjić, 2020.): iz Poslanice apostola Pavla Galaćanima. 

Prijevod: Vlatka Valentić

*

Masna mrlja je na vodi. Za svakog vjetra voda se mreška, a mrlja nepovratno blijedi. 

Počiva li u njemu bogohulniku ipak nevina vjera u vječnost, zemnu ili onostranu, svejedno?

*

Od  starica na umoru odvojen je provizornim paravanom: s metalnih konstrukcija između kreveta vise tegobni barjaci bolesti, posivjele uboge bolničke plahte. 

Jadnice u poderanim spavaćicama, smežurane hrpice kože i kostiju, prazne se na sve otvore, jedna glasno i teško psujući, druga uz jedva čujni hropac. 

Nesnosna tupa bol, slabo umirena lijekovima, razdirala mu je utrobu. U tirkiznu plastičnu kantu pored kreveta, zarobljen crijevima za infuziju poput olinjala psa na lancu, pogrbljen piša svaki sat, neprecizno, raspršenim mlazom, slušajući kako tamna mokraća udara o stijenke kante.

Leži. U čas vidi tvrdo lice dežurne sestre, tanke malje ponad gornje usne orošene su znojem, a zapah njezine kože kiseli je umor.

Iza naboranog drvenog prozora s kojeg se ljušti bijela farba, njišu se grane procvale krošnje, poput kakvog zamaštanog klatna, ali mijene noći i dana od drugog su svijeta.

U dnu sobe sve je jednaka polutama, umirujuća i ljekovita, kao da se njegova bol ukotvila u vrijeme i zaustavila ga. 

Dva puta je rijeku prešao.

*

Pristupačne cijenom, uočljivo bezlične u suženom prostoru između lijepog i ružnog, rođene su 1992. godine u Manahattan Beachu, Kalifornija, iz trgovačkog bratstva Roberta i Michaela Greenberga.

Sir Richard Starkey nazuo ih je prvi put u sedamdeset petoj godini. Bubnjao je u njima tehnički besprijekorno, ali s očitim manjkom strasti, mehanički, kako se već u starosti i za novac svira.

Nosili su ih i drugi znani, umirovljeni, poput košarkaša Fernanda Romaya (Real Madrid), traktoriste, košarkaša i glumca Milovana Tasića (Zetor, Radnički FOB Beograd, Ko to tamo peva), obojica na stopalima veličine 54, ili ženik, Josip Manolić, na zadnjem svadbenom piru za prvog plesa.

Tek kasnije primijetio je duge, umorne, bezimene kolone: kljastih u šetnji sjenovitim perivojima; rano iznurenih frizerki i obera vena oteklih od stajanja; nevoljnika svih zvanja, ukočenih šija, kronične križobolje i izlizanih kukova, pretilih, iskrivljenih, pogrbljenih, različito onemoćalih u prvoj starosti, ili onoj poznoj koja se vazda istim vonjem čuje.

I činilo se da svaki taj sopstvenik već hoda po oblacima na udobnim potplatima od posebne gume i memorijske pjene.

*

Prvo bijahu Gazelle iz Planike od svijetloplave brušene kože. Danima ih je držao pored kreveta, položene u Adidas kutiju, ušuškane u bijeli papir, nevine, i samo gledao. S vremenom, za suhih sunčanih dana, ipak se osmjelio.

Bijele kožne Conversice iz Astre brzo su se borale nježnom mrežom propasti s kojom se teško mirio i bez uspjeha je napadao Nivea kremom za ruke. 

Pume iz Borova, nažalost, nikad nije imao.

Sve kasnije više nisu bile toliko važne.

I sada, izgleda, taj se vakat prikrada kao sjecikesa iz mraka: plastično dvadeset četvrto slovo latinične abecede za bezvučni dentalni spirant, tvornički utisnuto na mrežastu podlogu patika, prijeđeni je put, fizikalna veličina jednaka duljini putanje između početnog i konačnog položaja materijalne točke. 

Pod mutnim vještačkim svijetlom boja im mine dok ih probava i još više se ističe slovo. U rukama su lagane, podatne, lako se saviju. Polako ih nazuva, hoda pa stane, oprezan je, treba malo da se privikne, kao da stoji u barci koju nježno ljuljaju sitni vali. 

Ne želi ih skinuti, plaća neljubaznoj blagajnici i izlazi iz dućana s mirisom plastike u nosnicama. 

Gazit će tako bez straha, do kraja vijugavog zmijolikog slova. 

*

Novosti u Zakonu o izgradnji objekata (Narodne novine br. 42/88) krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća bile su zamašnjak poduzetničkom duhu grada na sjeveru, okvir neslućenih mogućnosti za sposobne, pohlepne, hrabre, snalažljive, radišne i riziku sklone neimare. 

Nekad pastelno zelena fasada prvog privatnog trgovačkog centra (otvoren je dvije godine nakon početka gradnje, što je zabilježeno u opširnom reklamnom izvješću – Glas, 19. 05. 1991., str. 5., autor: D. A. B) upila je sivilo prohujalih godina, stareći poput ljudskog lica. 

Protkana mrljama vlage koja se prestala povlačiti, u njemu bi budila neobjašnjivu tugu i zalud bi tražio boju sjećanja koje blijedi i nestaje.

Cijela se zgrada sada činila umanjena i nekako skrajnuta među kućama: nikad završeno parkiralište nasuto sipinom bilo je gotovo prazno, vjetar se u lokvama kišnice igrao raskvašenim kartonom, zaboravljeni koluti žice i zarđala armaturna mreža uz zid glasali su se neugodnom škripom, a do glavnog ulaza vodio je samo usko popločani put.

Unutra žmirka neon, sjene se krate i titraju, a zvuk je prigušen, kao pod vodom. Staklene stijene napuštenih krletki zastrte su smeđim papirom: iznajmljuje se. Preživjele slabo trže duhanom i električnim cigaretama, bezimenim putnim torbama, jeftinom trikotažom, knjižarskom galanterijom, patikama. 

Grof traje, iako se vremenom pretvorio u špelunku, koja bi dobro priličila izumrlim, negda prometnim autobusnim stanicama u provinciji. 

Drugog je stvarnog imena, ali u gradu na sjeveru znan je po nadimku vlasnika, bivšeg branitelja, koji je poslije rata visoku mirovinu uglavnom trošio na opijate. Kad mu je dojadilo, vičan naglim odlukama bez viška sumnje, posvetio se napornim treninzima i biciklističkim maratonima. 

U prednjem dijelu, sa svake strane dvije su dotrajale kifle, separei za četiri osobe. Violinski ključevi blijede i nestaju sa pohabanih tamnocrvenih presvlaka. 

U dnu je veliki šank čija se površina nadima i puca. Tu obično biva najveća gužva. Iza šanka se prsata djevojka rasipa površnom koketnošću kao zvjezdanim prahom, a pilci u nadi da će ih njezin pogled barem okrznuti, ne primjećuju u tom pogledu golemi umor i melankoliju.

U Grofu je zadnji put bio ljetos, povoda se više nije sjećao. Ostao je kratko, okružen krikom mladosti koja je sišla s traktora ili nogometne tribine, svejedno, izgledali su čudno isto: izbrijanih nadušnjaka, tetovirani, istesanih mišića, i brzo, kao da kane prevariti vrijeme, požudno kvasili suha grla hladnim gemištom i pivom. 

*

Davor Antun Belec često je u Grofu, prilično praznom za nijemog prijepodnevnog međuvremena. Sjedi u separeu, povijenih leđa, lagano se njiše i pogledom ovlaš miluje papire razbacane po stolu. Dva gnijezda na potiljku, šalica ispijene kave, postrance nemarno odbačen kaput. Na rubu pepeljare dogorijeva cigareta. Jutro je teško.

Osjetio je kako prilazi i okrenuo se. Oči su, biće, ogledalo duše, ali u Davora Antuna Beleca sitne su oči bezizražajne i mutne, kao kad se zrcalo parom zamagli. Smije se zato širokim osmijehom nedužna djeteta i podbulo otečeno lice zategne se i naglo zamladi  prostodušnim obješenjaštvom.

– Oooo, servus.

– Kako je?

– Gore nego jučer, bolje nego sutra, sjedi.

*

Davora Antuna Beleca poznavao je gotovo dva desetljeća, ali viđali su se povremeno, ponekad i družili, nepravilnim ritmom hirovitih potreba Davora Antuna. Nije im se opirao, ponekad radoznao, češće ravnodušan.

Pamtio ga je kao odvjetnika prilična dara i mogućnosti, uglavnom neostvarenih, zbog lijenosti i površnosti. Iz odvjetničke komore istupio je sam, sluteći isključenje, ali i teže posljedice jednog ostavinskog postupka, u kojem su nesporno utvrđena mutna raspolaganja imovinom pokojnjaka. Iz gužve su na koncu oštećeni izašli i on i stranka. Zadnjih je godina živio od majčinog nasljedstva, nadripisarstva i pisanja kolumne O događajima i našim ljudima u lokalnim novinama. Za odličnog malog izdavača objavio je čitanu zbirku priča, Grad na sjeveru, šarmantnu kroniku svakojakih bizarnosti proizašlih iz uobičajenih ljudskih slabosti. Zaradio je sitne novce i dvije sudske tužbe.

*

Diskretnim kružnim pokretom desne ruke s ispruženim kažiprstom Davor Antun Belec naručuje treće pivo. Veliko točeno. 

Laprdanje pilaca obijesno je trošenje vremena. Zamara, čini nervoznim, a potom turobnim i tupim. Vječite fraze, dobivanje i ravnanje, zakrpe potrošenom smislu, i razgovor pomalo kopni poput pivske pjene u krigli. 

Po izlasku iz bolnice prestao je piti alkohol. Nije bilo teško, godio mu je strahom nametnuti red kao privid vlastite odluke. 

Davor Antun Belec, međutim, za trećeg piva ne odustaje lako. Docirajućim tonom vješto žonglira brojnim faktima, često netočnim, koje je usput pabirčio i skladištio, bez velike potrebe za dubljim znanjima. Neupućenog sugovornika doimlje se poput kakve utvare renesansnog homo universalisa. Iskusan je on i šarmantan kozer i gdjekad rado zanemari ego pa uzima ulogu harlekina. Gađa iznenada duhovitom pričicom, naglo zastane, gleda kratko ali pažljivo, ispitivački ispod oka, pa se prvi zarazno smije. 

*

U početku ga je slušao s nevjericom.

Pod pojmom pogreba smatra se:

– grobno mjesto na gradskom groblju sa svim pripadajućim pristojbama (mrtvačnica, kopanje groba, posluga kod prijevoza, itd.)

– mrtvački sanduk (lijes) kvalitetne izrade sa pripadajućom opremom

– mrtvačka kola za prijevoz………

Monotono bubnjanje citata iz statuta počelo mu je rušiti pažnju. Davor Antun Belec pokušavao ga je učlaniti u Udruženje građana Mirna smrt, koje je nedavno osnovao, i skupljao sada članstvo i članarine.

Preko ruba sive knjižice, u pogledu kojim ga je Belec svako malo tražio, ukazuje se starost: pogled se prazni, a kapci težaju, zjenice se podvlače pod kapke pa bjeloočnice bivaju veće, i kao da se dolje pute.

– Belec, čekaj, prekini.

– Daj se strpi malo, slušaj.

– Belec, prekini, ne treba mi to, stvarno ne treba, neću se učlaniti, podigao je glas.

Sad ga je pogledao pažljivije i duže, stisnuo usne, sklopio polako knjižicu, odložio je na stol teatralnom gestom i jedva čujno promrmljao……tako znači, dok me nebu, nek’ me jebu.

*

Stara Rehorovićka osjetila je težak smrad na stubištu prvog kata. U šlafroku cvjetnog uzorka, sa cigaretom bez filtera zalijepljenom za donju usnu, štakom je uporno lupala po bezimenim vratima. Tri puta je na stubištu palila svjetlo. Kad je cigareta dogorijela i zamalo joj opržila usnu, rezignirano vrteći glavom, vratila se u stan i odlučila nazvati predstavnika stanara s kojim nije pričala dvije godine.

Drvena tabla za smrtovnice, nasađena na visoke nogare, preživjela je i obnovu trga. 

Pažnju mu je privukao običan bijeli papir zalijepljen između smrtovnica. Vijest o smrti i vrijeme posljednjeg ispraćaja bilo je ispisano rukom, kemijskom olovkom. Bez potpisa ožalošćenih.

Ništa nije osjećao. 

Razmišljao je kome bi mrtav nedostajao šest dana.

*

Po sjećanju varljivom selo je blizu grada na sjeveru.

Velečasni Vilim Megla stigao je na seosko groblje crven u licu, ljut i zadihan. Kasnio je. 

Skratio je prigodnu molitvu za jedinog ožalošćenog na pogrebu Davora Antuna. 

Gostionica je uz nogometno igralište  – Oče, ne sjećaj se mojih nedaća,

Nogometno igralište u jesen je kaljava ledina, nebo iznad olovno je – i oprosti mi mnoge moje prijestupe,

Via Crucis grbavih kipova u dvorištu obnovljenog farofa – kojima sam Te ikada uvrijedio. 

Napušteni dućan iza zavoja, u čijem se kosturu gnijezde ptice – Trebam Tvoju moćnu ruku da se očituje o mom životu. 

Nakrivljena grobljanska ograda od betona – Donio sam loše odluke. 

Mrtvačnica sa staklenim krovom – Protraćio sam mnoge darove koje si mi dao,

Stari grobar na dršci lopate smiruje uzdrhtalu čvornatu ruku  – želim biti bolji.

Lišće mu se igra oko nogu – Gospodine, pošalji mi više sreće da imam više mogućnosti da iskupim svoju situaciju.

Sve do crte obzora osušeni kukuruzi nalik su poraženoj vojsci – Ti si Bog koji nikada ne propusti održati svoja obećanja.

Iskrzani rub bijele svećeničke albe – Amen.

*

Zmijoliko slovo na crnim patikama velečasnog Vilima prekrila je smeđa skrama blata – Pomolimo se za sljedećeg među nama.

ponedeljak

U danima zatvaranja u sobu prepunu knjiga, razbacanih papira, uspomena i fotografija, starih ispisanih beležnica, u atmosferi polumraka, nagomilanih stvari i neraspremljenog kreveta, uvek se setim pisaca, zapravo njih dvoje koji su mi u teškim danima bili i ostali intimno bliski. Pisci su mi neretko spašavali život, ali ova atmosfera izolacije i napetosti pred stvaranje nečeg novog, koju prati moja opsesivna otuđenost od sveta, uvek priziva dva lika. Vesne Parun se setim zbog njenog svedočenja o tome pod kojim je uslovima nastajala zbirka poezije Crna maslina, u izobilju bola i hladnoći otpadništva, kada se ,,zaključavala od jada i ostajala tako mjesecima. Obnoć bih izišla poput sove iz duplje, pojela što je majka ostavila u zdjelici pred vratima i nastavila pisati’’. Osećaj prepuštenosti velikoj ideji koja se iz nas porađa poput deteta, to je slika zatvorenosti u vlastitu jazbinu u kojoj se osamom pišu stare i nove reči, ispisuju rečenice, stihovi i čuju misli. Ostajete tada sami sa sobom, u vlastitoj zabludi, skriveni iza navučenih roletni i nereda, zatvoreni samovoljno tako da vas ne dotakne nikakva studen, nikakav glas izvana. To je razlog da se u ovim danima setim još jednog mog pisca i njegove knjige. Bora Ćosić u Nultoj zemlji, knjizi koja mi uvek stoji na vidiku tako da je mogu odmah prelistati i opipati, nudi izlaz iz lavirinta samoće. Ostati sam, krhkog zdravlja, pod lekovima za depresiju i pred naporom nadolazećeg stvaranja, može biti pogubno. Zvuči čak i morbidno. U Nultoj zemlji čovek zatvoren u samoću ima štošta sa sobom da obavi. Kretnje jednog samotnjaka ,,nisu baš neko istinsko kretanje, nego više pripadaju jednoj antologiji – svega pokretljivog u meni. Pa ja i ne pokazujem neki poseban gest, nego kretanje kao glagol’’. 

utorak

Sedim u čekaonicama, u nepoznatim prostorijama, ispovedam se nepoznatim ljudima. To su rubovi mog sveta. Osećam se kao da hodam po ivici provalije, usled prekomerne praznine potežem za alkoholom. To je, naravno, bilo pogubno. Rastrojen sam i nemiran, opet ljut na sebe, ne zbog mamurluka, koliko zbog toga što i dalje spas pronalazim izvan sebe, ovog puta u opijenosti. Samoća je pojačala moju gordost. Mislio sam da strahove mogu prevladati alkoholom. U stanju opijenosti ne gubim kontakt sa realnošću, samo se olako prepuštam ništavilu. Postajem jedan od mnogih. Srećem druga iz detinjstva koji je sada razvio biznis, prepun je priča. Dok ja u glavi već zamišljam kako da preživim naredni dan, on razdragano i napadno upozorava na to da će svi vakcinisani umreti za pet godina, da svetom vlada farmaceutska mafija, da će uskoro izbiti svetski rat… Argumentuje, maše rukama, sav je u vizijama propasti. Njegova brzopletost ne dolazi iz očajanja, nego iz ubeđenja. To je svet kome ne pripadam. Izlazim iz kafane pijan od alkohola i priče, očajan i nasmejan. Paradok života je da ja sebe ovako jadnog i pijanog vidim zapravo srećnog spram mog bivšeg prijatelja koji je bogat, uspešan i zauvek zarobljen teorijama zavere. Opet prevladava gordost. Druge vidim nesavršinim, sebe samosažaljevam. 

sreda

Mrzim da putujem. Posebno sada kada sam zavistan od lekova. Odbojnost prema putovanjima, odlascima i novim mestima, nastala je još od kada sam se kao mali često selio da bi roditelji radili i zaradali. A ja sam se naivno vezivao za mesta i ljude, predavao se svemu lako i pomalo nepristojno, pa je svaki novi put za mene značio emotivnu katastrofu. Potom su počele školske ekskurzije i moja nervoza kada su u pitanju putovanja samo se pojačala. U tim danima zadovoljavao sam se odlascima u bioskop i biblioteku, na moja sigurna mesta, potom na duge šetnje kada sam osećao neslućenu slobodu i vedrinu. Sa lekovima su se proredile šetnje, biblioteka i bioskop su se premestili u moju sobu. Ostao sam ja, sam između zidova, da ih obojim svojim bojama, da među njima usnim možda spasonosne snove, da proputujem iz mesta celu planetu, da pišem i cepam rukom ispisane papire, da volim na daljinu, nevidljivo da rastem, poput šumskih breza skrivenih među obiljem drugog, većeg i snažijeg drveća. 

četvrtak

Psihijatri to nazivaju stanjem remisije. Stanje kada vam bude toliko bolje da možete jasno i razgovetno da izgovorite svoju bol. To nije mali korak za nekoga ko dugo nije uspevao da kaže bilo šta, ko se skrivao od drugih i bežao u svoj mrak. Izgovoriti bol – to je velika pobeda uplašenog čoveka. Još uvek bojažljivo uspevam da govorim o svemu što me progoni. Pre svega o velikom i teškom kamenu koji mi pritiska grudi, o umoru koji savlada i ne pušta, o krhkosti pokreta i povremenom plaču. Iscrpljenost depresivnog čoveka je toliko velika da je za njega jedan korak veliki uspeh. Gledam roditelje koji se potajno raduju što sada već pomalo govorim i osećam sram što nisam bio jači i hrabriji. Trenutak tog srama je osećaj potpune odvojenosti mog bića od sopstvenog tela, stanje lebdenja na rubu ponora.

petak

Javio mi se prijatelj posle dužeg vremena. Otputovao je u inostranstvo, preslio se za stalno. Drago mi je zbog njega. Razmišljam o tome kako uvek negde na sveta postoji neko kome ste važni. Na toj tački sveta buja život, tajna je otkrivena. Svaki čovek je duboko sam, premda ga uvek negde neko čeka. To je iskustvo životnog dara, harmonije, iskustvo predaje koje sliči vetru koji pokreće morske talase. Pomaže im da budu snažniji, prodorniji, jači i veći. I na nekoj tački univerzuma susreću se ta dva čoveka, njihovi svetovi se spajaju, samoće ostaju samoće, ali osećaj pripadanja dobija duboki osećaj smisla. To je onaj trenutak oslobođenosti kada u ranu zoru besciljno lutate, gazite travu promrzlu od mraza i radujete se mokrini poput ljubavnice koja u neizvesnosti i nadi iščekuje povratak ljubavnika. Trenutak svanuća je dolazak lutajućeg mornara koji se posle dugo vremena vraća njoj, baš njoj i gleda je očima prvobitne strasti. Baš kako Percy Bysshe Shelley piše u svojoj Filozofiji ljubavi: 

Izvori se s rekama sjedine,
Reke s morem, more s okeanom;
I vetri se nebom ujedine
Emocijom slatko zavitlanom.

subota 

Pisanje dnevnika pomaže mi da mi bude bolje. Nije u pitanju narcizam, želja da se predstavim boljim ili gorim nego što zapravo jesam, samo jedna od mogućnosti da progovorim. Ono što me fizički odvojilo od drugih ljudi najmanje je moja odluka. To je bila reakcija na malodušnost i manjak samopouzdanja koji je nastao kao posledica anksioznosti i depresije. Mnogo se danas piše i govori o sličnim graničnim poremećajima ličnosti, ali se pritom retko pomene da je u depresiji težina neizgovorene boli nekada toliko nepodnošljiva da pomislite da više nikada ne možete izgovoriti niti jednu reč, napisati slovo ili napraviti korak. Odvojenost od života koju stvara depresija je najteža barijera koju treba prevazići; tu još može pomoći samo silina unutrašnjeg glasa koji se javlja kao čovekov urođeni poriv za stvaranjem. U mom slučaju pomogao mi je fizički rad i surovost radničkog života. Odvojen od knjiga, škole, fakulteta, biblioteke, shvatiš da je život protok različitih iskustava koji nisu samo tvoji, da ima još ljudskih bolovanja i zamorne težine, neostvarenih očekivanja, nesporazuma i odbačenosti. U hladnoći radničkog pogona shvatiš da nisi sam, da te život konačno prihvatio i oslobodio. Shvatiš usput da ne postoji univerzalni recept kojim bismo mogli da ublažimo vlastiti mrak, depresiju ili anksioznost, jer neki su ljudi jednostavno osetljiviji od drugih ljudi, više ih se tiče, više ih boli i pritiska. Ali ono što je zajedničko svima jeste unutrašnji poriv da budemo stvaraoci što je zapravo i najdublja odanost životu. Ostvariti se i prevazići barijere moguće je samo kroz prihvatanje sebe i svog unutrašnjeg poriva za kreacijom. Dodatno pomažu ljubav i podrška koji daju snagu da konačno postanemo dovoljno jaki da možemo bez straha izgovoriti – ne.

nedelja

Iza mene ostaju varljive žudnje, nežni pogledi, plavetnilo neba i čežnja za nedodirljivom daljinom. U rukama držim krhotine neprežaljenih tuga iz kojih se izliva hrabrost da putujem u nepoznato. Nedelja je rub ponedeljka, utorka, srede, četvrtka, petka i subote.

Ne pamtim dedu Ahmeta. Samo nekoliko priča o njemu. Iako svršeni obućar, kao najmlađi brat zaposlen je na željeznici na kojoj će izdržati do svoje 47. godine kad će iz bolnice djeci donijeti kocke džema zamotane u papir što je skupljao od doručaka i izdahnuti. Uspio je sa svojom Dervišom napraviti malu kuću od cigle koje je majka nosila na stomaku u kojem je bio Kiban, moj tata. Zato kažu da je ispao jak i provalio babicinu vagu, pa se misli da je vagao makar šest. I roditi Zuhru, Bakira, Nakiba, Validu, Džemilu i Seada. Imali su majka i dedo još jednu djevojčicu, Šerifu. Ali im se zapalila na lampu i umrla. Ako bi tata nešto ozbiljnije zgriješi, samo bi se popni na drvo jer se dedo bojao visine. Hajde Kibo siđi, neću ti ništa. Zabogmi se babo. Ama kad ti kažem da ti neću ništa, samo silazi odozgo da ne sventraš. Zabogmi se, babo. Neću, bogami.

Tata je govorio da dedo od sofre nikad nije ustao sit. Gurni zalogaj Bakiru, pa gurni zalogaj Seji. Pa vidi Kibo što je ovaj komadić reš, deder Zuhra ovaj, ti baš voliš ‘vako. Bio je mujezin u Abdagića džamiji s najljepšim kružnim trijemom i klupama. Ne pamtim kako je učio dedo, kažu da je imao glas slavuja. Pamtim taine. Na nečiju sedminu žena iz mahale zavikala bi taini, taini, a mi djeca smo trčali kao bez duše. Svako sa svojom posudicom. Po vruću halvu i komad lepine za rahmet duši pokojniku.

Kad je ostala sama, Derviša je s dvoje najstarije djece nekoliko noći kopala bašču tražeći Aščerićkino blago o kojem se pričalo da je zakopano baš tu negdje oko Kolakovca, male kaldrme koja je odvajala nekoliko kuća u Studenoj česmi gdje su stanovali Abdagići. A onda bi im ujutro nadrobila divku i sanjarila kako će sljedeću noć pod motikom osjetiti nešto tvrdo. Bakir će razgrnuti rukama i dolje će se najednom ukazati škrinja s blagom sličnija gusarskom ulovu nego kutiji sa zlatom stare muslimanke o čijem bogatstvu se pripovijedalo. U toj kući ćemo se roditi i Hari i ja. Na donjem katu majkina soba i kuhinja, hodnik, ostavica i kupatilo. Na gornjem spratu predsoblje, velika soba ađe Seje i naše dvije male, soba kroz sobu. Majka je s vrata gulila čarape i bacala ih u zrak. Ribala je svaki dan činiju mrkve i jabuke koje bi ovlaš pospi šećerom, a mi smo u slast kusali kao da je šampita. Brala je trave, svakoj znala ime, sušila ih na tankim papirima a servirala u okrnjenim malim šoljama s likovima crtanog filma kojeg se ne sjećam. I dok je kuća mirisala na majkinu dušu, mi smo bacali jastuke po podu, sankali se po stepenicama usred ljeta, sazivali punu kuću djece, na igru i krišku. A ona je sjedila na sećiji, pokrivena maramom i čitala. Il’ bi nam govorila Jesenjinove pjesme. Kasnije će joj Ernest, stariji Bakirov sin, uzvraćati istom mjerom dok će joj djetinjim glasom izražajno govoriti Majku, a ona će sjediti zadivljena, zamišljena, gledeć u daljinu.

Preseli mi se ekipa iz Studene česme pravo u Bijeli harem. Prvo je otišao ađe Sejo. On je najbolje na svijetu svirao ljubavnu serenadu. A kasnije je uvijek poplavikao kad sam ozbiljno prosvirala. Pao je odmah poslije rata. Nezaustavljiv tromb. Koji ga je našao na ulici u Minhenu, samog, tek iz rata od rata spašenog. Onda je otišao tata. Pa tetka Zuhka. Jednom smo Hari i ja noćili kod nje. Vani napadao snijeg i ujutro se djeca sankaju kod policije, vriska i galama, samo Hari i ja nemamo sanke. Tetka uzela svoj jastuk i nekakvu vreću od debelog najlona, zalijepila širokom trakom i napravila sanke metak. Sva djeca mole ‘dajte jedan krug’. Abdagići nisu bili skroz od ovog svijeta, kako bih rekla, od materije. Ako bi potkuhaj hljeb pa se začitaj, a uđe kakva žena iz mahale i kaže Ahmetovce, pokipi ti tijesto, ona bi samo odmahni rukom. Hajde, Allaha ti, neće nigdje iz sobe. U toj nonšalanciji, u tom neredu, u toj magiji živjeli smo u svojoj Studenoj česmi, penjali se na zerdelije, igrali žmire i ganje, gume i sličica. Dok nas je kroz pendžer majkine kuhinje milovala vezak vezla adem kada. Brat bratu, mi bismo vam tako dovijeka. U toj kući od nekoliko soba s drvenim basamacima, u mahali u maloj čaršiji na Vrbasu. Ali je pisac htio drugačije.