Veliki četvrtak

JUDA IŠKARIOTSKI
SVOG UČITELJA POLJUBI

Sav smušen u svom naumu,
naslutivši tamnu stranu spasenja,
svog učitelja poljubi iz čista očaja,
kao borac za nadu pradjedovske vjere,
razočaran i bijesan ponavlja u sebi:
„Neka završi kako je propovijedao,
kad ne može osloboditi Izraela!“

Juda iz Kariota bio je pozvan
da u svom Učitelju prepozna
možda samog Sina Božjega
kojemu bijaše vjeran rizničar
i izdajica srcem najodaniji,

znajući da nema spasenja
bez pogibije Najsvetijeg.

Kad vidje da je Učitelj osuđen,
ne osjeti u sebi grižnju savjesti,
zapitao se mora li baš tako biti,
vratio je svih trideset srebrnjaka
i na drvetu spoznaje dobra i zla
ostao visjeti o jednoj čvrstoj grani
na propast i uzdignuće mnogima.

***

Veliki petak

VIKA SVE JAČA
U DVORIŠTU PONCIJA PILATA

Naduti od pohlepe za vlašću,
glavari svećenički i pismoznanci
pobjednički likuju i svjetinu razjaruju:
„Nije to pomazanik otkupitelj ni mirotvorac,
ne bi on šutke primao uvrede i pljuske,
on je tek jedan od lutajućih,
buntovnik i bogohulitelj!“

Vika sve jača razliježe se predvorjem,
Poncije Pilat ne zna što bi od muke
koju hajkači traže za čovjeka nevina;
on zatraži lavor s vodom i opere ruke
te napola očišćen napola osramoćen
donese presudu u korist onih koji viču:
„Smrt zaslužuje, smrt zaslužuje!“

A gle, Osuđenik se ničim ne odužuje,
mirno prima presudu i teški križ,
poznata mu je revnost licemjera,
svjetina je opet grdno nasamarena,
opet vlast joj oduzela svaku čast,
ali bruka njena nije njegov kraj,
tu počinje tek pravi put u raj!

***

Velika subota

PRIJE NEGO SE PIJETAO OGLASI,
UČENIK ZANIJEČE SVOG UČITELJA

Učenik po nadimku Petar ili Stijena
tijekom noći posta šljunak nagazni,
pred sluškinjom velikog svećenika
koja dvaput upre pogled u njega,
a za njom učine isto i svi nazočni
te on uz vatru koja više ne grije
svog Učitelja triput zaniječe.

Učenik po nadimku Petar ili Stijena,
sjeti se Učiteljevih riječi i opomena:
„Što koristi čovjeku sav svijet,
ako sebe izgubi ili sebi naudi?
Klonite se i čuvajte od pohlepe,
jer ima posljednjih koji su prvi
i prvih koji će biti posljednji!“

Učenik po nadimku Petar ili Stijena
pomisli na plač žena i škrgut zubima,
na vjeru manju od zrna gorušičina,
na jerihonskog sveca koji progleda,
na kamen što ga odbaciše graditelji,
na stijenu od koje se odroni
te izađe i gorko zaplaka.

I tako, moj Mile, šta još da ti kažem,

Sve češće razmišljam  kako bi bilo lijepo napraviti kuću u našim rodnim Vrbama, u zavičaju iz kojega sam otišao sa nepunih petnaest godina. Vraćao mu se, ali uvijek morao ponovo na put.

Treba mi mir, Mile, mir mi treba. Hoću mir prije smiraja…

Dozlogrdili su mi crni asfalt, beton, kafane, isprazne priče, buka, zebnja od zvona telefona, od poštanskog sandučeta…

Dozlogrdile su mi vijesti sa raznih ratišta, i brojke mrtvih i ranjenih. Ovaj svijet plovi u ludilu; guši se i gubi u okeanu ludila…

Možda nas još sutra neće biti.

Treba mi jabuka i hlad pod jabukom; one naše jabuke pašinke što raste u ogradi ispod Mramora.

Hoću krušku begarku od koje bi, kada rodi, mirisalo sve okolo, skoro do Stojanovića…

Treba mi da gledam kako se zmija odmotova i tiho uvlači u grmen, kako mačka vreba miša, kako se kasno noću, u živici kraj kuće, čuje šuškanje ježa, a neko tamo na kraju sela zvizne, jevlja se nekom.

Treba mi da me neko zovne ispred kuće, ljudskim glasom, a ne telefonom.

Hoću da kleknem na koljena i gutam vodu sa izvora.

Hoću da ponovo uzjašem našeg Đogina.

Hoću da me u zoru probudi pijetao, a ne kojekakvi aparati.

Dolje sva tehnika ovoga svijeta.

Treba mi iskon. Iskon mi treba, Mile moj…

Treba mi ono od čega je čovjek postao čovjek: zemlja pod nogama i da me grana hrastića dohvati dok prolazim Piskovom lazinom. Hoću da probam mlad list bukve iza naše vode Rajevače.

Treba mi da sjednem pred kućom i gledam kako iza Bjelasice polako zalazi sunce, a niko nikud ne žuri.

Hoću da slušam zvona na Paljevinama, iznad Gustog homara na ledincima kod Golubare, blizu Devetbraćinog groba, ondje gdje je majka, Bog je džennetio, treći dan po rođenju, čuvajući ovce, previjala Naska koji je sada u dalekoj Americi.

Treba mi miris pokošene trave sa Milićove livade i miris zemlje koji se širi poslije  kiše.

Hoću da čujem laveže tornjaka od Korita, ono kad prejuži i krene tih vjetrić što nosi glasove kao poštar pisma.

Hoću treperenje zvijezda nad Bihorom.

Sada mi sve to treba, Mile moj, baš sada, više nego ikada…

Film Jonathana Glazera smo gledali, visokoestetiziran, dobar i hladan, nije među najboljim filmovima s temom Holokausta. Moglo bi se, možda, reći da je to mnogo upečatljiviji film općenito, da je naprosto bolji gledamo li ga kao film o svejedno čemu, i ako nam konkretni zločin umorstva šest milijuna europskih Židova nijednog časa nije na pameti. Amisov istoimeni roman, po kojemu je Glazer radio svoju vrlo slobodnu ekranizaciju, po sadržaju je različit, te je isto tako visokoestetiziran, hladan i tek malo manje dobar. Ono što je Glazer zapravo ekranizirao sama je ideja: kako su živjeli, što su radili, o čemu su mislili, čime su se zabavljali, kako su svoju djecu odgajali, i kakvi su stvarno bili ljudi oni koji su radili u Auschwitzu, živeći u pitomoj obiteljskoj idili s vanjske strane bodljikave žice? 

To je, valjda, prvo i posljednje pitanje koje će čovjek suočen s logorskim vijekom postavljati sebi i svojima. Ono možda prethodi i pitanju tko su bili ljudi koji su skončali u Auschwitzu, i što su mislili i osjećali u posljednjim trenucima svojih života. Prethodi mu naprosto zato što nam je, ipak, unutar naših ograničenih ljudskih iskustava, zamislivo da usred nekog normalnog i običnog građanskog života već sutradan budemo ubijeni jer smo tih i takvih imena i prezimena. To nam je bilo zamislivo i prije ratova koje smo doživjeli prije trideset i koju godinu, jer je i sva naša prethodna obiteljskim upamćenjima dohvatljiva povijest, kao i sve ono što smo učili u školi, dopuštalo takvu mogućnost. Ali to nam je bilo zamislivo i iz još jednog razloga: svaki je čovjek po prirodi svojoj jedna progonjena zvjerčica, pa bi morao živjeti baš bogatim i lagodnim životom da se te činjenice sasvim oslobodi. Ali biti onaj koji ubija ljude u Auschwitzu, nije lako zamislivo. Od toga teže je zamisliti još samo: biti onaj koji osamdeset godina kasnije tvrdi da u Auschwitzu (ili u Jasenovcu) nitko nije ubijen. I tako rješava problem nezamislivosti Holokausta.

U nema vrlo bliskoj književnosti i kulturi, koja se s hrvatskom književnošću i kulturom miješa kao što se miješaju te jedna u drugu prelijevaju boje na akvarelu, dva su snažna i upečatljiva romana na ovu temu: “Kako upokojiti vampira” Borislava Pekića i “Kapo” Aleksandra Tišme. Jedan govori o zaboravu ili o amneziji, a drugi o slabosti čovjekovoj koja katkad i od žrtve učini zločinca. Ali ni Pekić, ni Tišma neće se baviti onim što je stvarna Amisova tema: jesu li ovi ljudi koje gledamo oko sebe na poslu, sitni menadžeri, neostvareni ljubavnici, uspješni plastični kirurzi i manje uspješni psihoterapeuti, jesu li ovi ljudi što ih gledamo na televiziji, zapravo ta čeljad, uglavnom muška, ali i ženska, koja je u slobodno vrijeme uživala u svojim malenim, pažljivo uređenim vrtovima, nakon što je u radnom vremenu razvrstavala pristigle iz željezničkih transporata, većinu slala u plinske komore, a manjinu (privremeno) na rad, i jedini im je problem u životu bilo zagađenje zraka iz dimnjaka krematorija?

Time se, zapravo, Amis u svom romanu bavi. On nema onu Glazerovu super-fascinaciju tim tupim zlom u ljudima, prikazanim kroz genijalnu Sandru Hüller, koja u filmu igra Hedwigu Höss, ženu zapovjednika Auschwitza. Njegovi su likovi zapravo mnogo običniji, i bliži oksfordskome i londonskom visokom društvu, kojemu je Amis cijeloga života pripadao. Dok je Jonathan Glazer (1965.) londonski Židov, čiji su pradjedovi i prababe pred pogromima u Ruskome carstvu na Otok izbjegli prije sto i dvadeset godina, pa ipak ima tu mitološku obiteljsku predodžbu što bi to moglo značiti biti progonjen i ubijen jer se tako i tako zoveš, Martin Amis o tome ne može ništa znati. Piščevo je, naravno, da se uživljava, da zamišlja, da prolazi kroz događaje i vremena u kojima nije sudjelovao, ali on to čini unutar onoga raspona osjećaja koji su za njegova života bili u njemu aktivirani. Naša je mašta, pored ostalog, ograničena i našim strahovima. Amis se zanimao za Holokaust i bavio se Staljinom i staljinizmom. Druga tema bila mu je zanimljiva, jer je Amisov otac, također važni britanski pisac, u nas itekako prevođen, bio u mladosti salonski komunist, da bi zatim prešao put do suprotne ideološke strane. Obračunavajući se s fantomima očeve mladosti, snebivajući se nad tim kako je netko mogao podržavati Staljina, piše knjigu koja je u nas prevedena pod naslovom “Koba Grozni: Smijeh i dvadeset milijuna”. Njegov prijatelj Julian Barnes – ovom čitatelju još draži i važniji pisac od Amisa – iz slične perspektive piše “Šum vremena”, roman o Dmitriju Šostakoviču. I kod Barnesa, i kod Amisa postojat će isti problem: iz otočkog ili iz američkog iskustva to vjerojatno jesu knjige o Staljinu (staljinizmu) i o Šostakoviču, ali iz iskustva onog svijeta koji je doživio išta od iskustva staljinizma, makar kroz živu književnost svoga jezika, ako ne i kroz djeliće vlastitog života, ima nešto u tim knjigama što ih čini naivnim na način kakvog visokointelektualnog Vinetua.

To je problem i s Amisovom “Zonom interesa”. Sve je u tom romanu tako sjajno konstruirano, ima nešto u toj groteski što čitatelja na trenutke istinski opčini, ali on svom piscu nikad do kraja ne povjeruje. Jer uvijek u toj priči postoji nešto što djeluje neautentično. Recimo, ima ta epizoda o vrtlaru Bohdanu, logorašu, nekad gospodinu čovjeku, koji esesovcu uređuje okućnicu, i slučajno biva svjedok scene njegova sitnog obiteljskog poniženja. U tom mu trenutku pomaže, čini ono što bi pristojan čovjek uvijek učinio za drugog čovjeka, i istog trenutka biva svjestan da mu je to posljednje u životu, i da će biti smaknut jer je nazočio poniženju gospodara života i smrti. Mirno to podnese, drugovima u logoru podijeli svoje osobne stvari, a u vrtu koji je uređivao lopatom zatuče malenu kornjaču, ljubimicu esesovčeve djece.

Scenu sam malo izobličio, izokrenuo, ponešto možda i sakrio da budućem čitatelju ne kvarim ćeif čitanja, ali stvar se odvila otprilike tako. Scena djeluje vrlo snažno, ona čovjeka strefi ravno u pleksus, samo ju je odistinski majstor mogao smisliti, napisati, uobličiti, ali svejedno u njoj nešto ne valja. Svejedno je u njoj nešto što bismo preko vlastitih životnih i čitateljskih iskustava, ili kroz vlastite emocionalne sklopove, mogli doživjeti kao neuvjerljivo. Ili kao nešto što pomalo djeluje kao da je iz priručnika za priučene psihoterapeute, a to je ono da čovjek ne podnosi svjedoke svojih samoponiženja. Previše je jednostavno, predvidljivo i obično to da se tako odviju stvari, čak i ako je vjerojatno da bi se u nekoj pretpostavljenoj stvarnosti odvile upravo tako. Na tom mjestu, i ne samo na tom mjestu, Martin Amis ima problem s nedoživljenom stvarnošću, ili s time što se u svome građanskom životu nije često nalazio na rubu propasti. Ili je naprosto njegova propast bila drukčija od sugeriranih propasti po aušvicima i jasenovcima kontinentalne Europe. Umišljamo li, međutim, ako pomišljamo da mi o tome išta više znamo? Ne, ne znamo mi ništa više, nego znamo drukčije. Osim toga, nama su Auschwitz i Jasenovac svakodnevne izvjesnosti naših života. Bez obzira na to što tamo nismo bili zatočeni, mi nismo sigurni da nam se i to neće dogoditi. Martinu Amisu, međutim, i Auschwitz, i Staljin i Kolima, gotovo su jednako daleko kao i Križarski ratovi. Njegovo je iskustvo otočko i američko. U takvom se iskustvu podrazumijeva da će svjedok gospodareva samoponiženja biti odmah pogubljen, i da se gospodar neće obazirati na to što mu se on, kao čovjek čovjeku, našao pri ruci. Uostalom, je li on za njega čovjek?, mudrovat će, možda, Martin Amis. Posljednje što će dobri vrtlar Bohdan učiniti, bit će da zatuče jednu nedužnu kornjaču. Djeci svog gospodara ubio je biće, kao što će i njihov otac dati da ubiju njega. Osim što je pokazao svoju volju, on im je prenio informaciju o stanju stvari, prenio im je vijest iz njihove buduće povijesti, s kojom će se morati nositi. Amisovo ubojstvo kornjače istinsko je majstorstvo u ovoj priči, ali tom majstorstvu prethodi nešto što je neuvjerljivo, jer je odveć podrazumijevajuće.

Problem s romanom “Zona interesa” je u njegovoj suštinskoj beskonfliktnosti. Smije li se beskonfliktno pisati o logorima? Ovaj čitatelj misli da ne smije. Čitatelj “Zone interesa” će se, kao i gledatelj Glazerove verzije, teško zgroziti nad nacističkim ubojicama i njihovim hladnim i bezosjećajnim ženicama (ovo više u Glazerovoj verziji), i bit će istinski oduševljen, bit će fasciniran majstorstvom umjetnikova zavirivanja tamo s druge strane žice. Pritom, on neće baš nimalo, taj naš čitatelj i gledatelj, pasti u iskušenje da se identificira s ubojicama i zločincima, kao ni s njihovim ženama i djecom. Umjesto toga identificirat će se s genijalnim piscem, velikim redateljem, moćnom glumicom. 

Roman Jonathana Littella, koji mi poznajemo pod naslovom “Dobrostive”, objavljen je na francuskom osam godina prije Amisove “Zone interesa”. Godine 2009. bio je preveden i na engleski, tako da ga je Amis vrlo vjerojatno i čitao. Jest sigurno, ako se već odlučio baviti temom druge strane Auschwitza. Littell ne govori o logorima, ali govori o tim ljudima. I govori o eksterminaciji, o uništenju onih drugih, o industriji ubijanja, fizičkog i metafizičkog, na kojoj je i zasnovan logorologijski kompleks dvadesetog stoljeća. Ali ono za čime Littell teži, što mu u zastrašujućoj mjeri uspijeva i što čitatelja suočava s njegovim vlastitim užasima, jest da u čovječanskom smislu osovi zločinca, da ga uspostavi na takav način da je nemoguće izbjeći identifikaciju s njim. Dok Jonathan Littell europsku kulturu i književnosti, dok Jonathan Littell Europljane suočava s njihovom individualnom krivnjom za nepojamni, mišlju neobuhvatni zločin Holokausta i uništenja ukupnoga svijeta istočnih Židova, te na taj način izazove i ozbiljan gnjev velikog dijela javnosti, Martin Amis kao da crta satirični novinski strip na istu temu. Možda je to ono što nam najviše smeta u “Zoni interesa”. Možda bi nam knjiga bila bliža i draža da nismo doživjeli “Dobrostive”.

Martin Amis ovom je njegovom čitatelju drag i blizak pisac. Autoironična prznica, gorki smijač, majstor fino upletenih mikronaracija, pisac koji se nije plašio u svojim knjigama riskirati i poginuti. Jedan od doista najvažnijih europskih pisaca našeg doba. To je za mene Martin Amis. Dok dumam nad “Zonom interesa”, ja to činim nad djelom takvoga pisca, nesiguran pritom je li možda problem u greški u meni, njegovom čitatelju, iz koje je zatim proizašao privid greške u tekstu. Čitatelj je dužan i prema piscima koje ne smatra svojima, a kamoli prema onima koji su mu bliski, da ispita sebe ispitujući tekst s kojim se suočava. 

Šetnja

Sve je umorno i ne može mirovati:
Sunce, vjetar, čas.
Međ’ drvećem se provlači
Stari san, zemlja

Postaje kapija
Ka davnim godinama. Kroz
travu i lišće struji dodir,
Sijući slike poput svjetla

San me ne prepoznaje
U prhtaju vjetra. Vidjeti njega
Iznova sve čini potpuno novim.

Trava i dalje miluje stopala.
Bez prestanka počinje put
Koji označava povratak.

Pukotina

Pjesničenje je šupa
S hladnim pogledom koji nestaje
Odlazi sâmo uz najmanji
Zvuk. Kapljica, živinka,
Auto koji vozi kroz prostor.
Svjetlo se uvlači kroz procjepe
Rišući šupu crnim.
Jesu li zvijezde slikari?
Riječi, užarene iskrice
I stari pepeo, zalutao u uglove
I rupe. Postoji li vani
Pejsaž? Pjesničenje je procjep,
Svjetlost koja curka na pragu
Zatvorenih vrata.

Noćna kiša

Znoj izbija iz zidova
U vatri pada kiša.
O, pećnice, nedaj se ugasiti!
Zatvoreni ostaju kapci –
Sovica opet spava.
Njen lov
Je rastjerao sav svijet.
O, noći, o sad daj snove!
Zatvori sate
Da doba šumora kiše
Ostane vani. Ublaži mi
Tu buku suza,
Isprekidani, vlažni šumor.
Neka u zemaljskim podrumima
Budu uljuljkani moji neboskloni.

Izabrao i preveo Goran Sarić

Laudatio u Gewandhausu u Leipzigu 18. marta 2026. na dodjeli Leipziške književne nagrade za europsko razumijevanje

Hiljadu mi bubnjeva Darkvuda! Dabrove mi kape! Jelenskih mi rogova! Stotinu mi retorti! Hiljadu mi tvorića! Svih mi vukova Ontarija! Svih mi brkova moje familije! Karamba i karambita!

Pobedio je! Yeah! Miljenko Jergović, godinama je pisao, kakav rizik! Za psihu, za leđa, za društvene kontakte! Unapred sam ovako zamislila tu scenu: stojim u skafanderu s mikrofonom ORF-a u ruci, pričam budalaštine i čekam da dobitnik stigne. Stiže (takođe u skafanderu), crven u licu, ne može da dođe do daha, a u mojoj mašti govori brdsko-austrijski. Miljenko Jergoviću, kako su Vam kolena, morate li da uzimate lekove protiv bolova da biste se takmičili? Hoćete li osvojiti i narednu nagradu? Planirate li danas da proslavite, s kim i, nadasve, koliko žestoko?

Pa ipak, nije baš tako na kraju. Nije on osvojio superveleslalom. Samo sam htela da podsetim na ono što književne nagrade nisu. Ovde, u književnosti, svi trčimo u različitim pravcima s različitim sportskim rekvizitima, ponekad bez jasnog cilja. Nikoga on nije pobedio, ali nagradu je zaslužio, naročito ovu nagradu. Pribrao se, svakog dana je sedeo i pisao toliko priča koje su ljudima važne, da su morali da mu daju nagradu. To sve ima savršenog smisla.

Znate li ko bi održao bolji govor: Miljenko Jergović. Mogu samo da zamislim koliko bi melodičan, poučan i lep govor Miljenko Jergović održao za nekog drugog Miljenka Jergovića. U tom govoru bi nam objasnio naše živote i svet podigao za sprat više, ojačao čovečnost. Za Miljenka Jergovića ne bi bio nikakav problem da napiše i održi takav govor, ne bi morao ni da se pripremi, ispričao bi priču zato što je pisac.

Ja sam loša kad je hvaljenje u pitanju. Tako su me odgojili da mislim da su šlihtanje i preterivanje s dobrim stvarima nešto najgore. Osim toga, pre nekoliko godina me je jedna pijana koleginica čitavo veče optuživala da sam drugom piscu „nosila burek“. Jedva sam i poznavala tog čoveka i nisam razumela taj izraz. Je li to uopšte bila metafora? Rekla je: „Svi znaju da si mu nosila burek.“ Moja teorija je da nositi burek znači potčiniti se nekome, ušlihtati mu se. I sada će svi reći: nosila je burek Miljenku Jergoviću. Ali razlika je u tome što Miljenkovu književnost volim i zaista ga cenim. Znači, nosim mu masivan burek. Jer burek se nosi onome kome burek sleduje.

Neprijatnost zbog pohvala možda nije bila sasvim individualna. Još kao dete  na izdisaju Jugoslavije shvatila sam kako treba da se ponašamo prema važnim ljudima. Pokušavaš da im ne pokažeš koliko ih poštuješ da se ne bi uzneli, da ne bi došlo do nejednakosti. Kao ono kad je jugoslovenski nobelovac Ivo Andrić sreo starog prijatelja u svom selu, a ovaj upita pisca s visokom dioptrijom: „Ćoro, napisa li šta?“ Tako sam pre 20 godina u nekoj trač-partiji za Jergovića čula: „Taj ti ide gradom u papučama.“ A jedan kolega je o Davidu Albahariju rekao: „Nakon što smo u zvezdanim noćima pili i živeli, ujutru bismo se često nalazili s bledim Albaharijem koji je samo hteo da piše. Samo da piše!“ A ja se mislim: koji heroj. Isto sam čula o Jergoviću od jednog njegovog kolege iz Zagreba: „Taj je hteo samo da piše.“

Kad samo hoćeš da pišeš, to bi zapravo moglo da znači da ti je pisanje najvažnije. Da si profi. Da priče shvataš ozbilno. A to što samo pišeš nikada, a posebno ne kod Miljenka Jergovića, ne znači samo da „samo pišeš“. Zbog „samo pisanja“ te ne napadaju desničari i nacionalisti u sopstvenoj domovini. „Samo pisac“ ne ulaže vreme da godinama održava platformu s esejima, preporukama knjiga i političkim analizama. Miljenko Jergović neguje književnu scenu i savremenu istoriju. Podržava one koji tek počinju i podseća na one koji su prohujali. Polje njegovog uticaja je široko. „On je fešn ikona“, rekla je više puta njegova usmena prevoditeljka i glavna junakinja mojih Superherojki, Maša Dabić, kada sam je pitala da mi dâ neke informacije za ovaj govor: „Pitaj ga za svaki komad odeće. Ništa nije slučajno. Sve ima neku priču i neko značenje. Tako oblikuje svoj život i svoje tekstove“, reče Maša i zaključi: „Miljenko je pun priča kao pas buva.“

Možemo, dakle, mirne duše odseći komad bureka i reći: svaka čast!

Pre oko 15 godina su me angažovali da intervjuišem Miljenka Jergovića o njegovoj knjizi „Rod“ ili „Die wundersame Geschichte meiner Familie“ na nemačkom. I znala sam da je on važan autor, to mi je stvaralo stres, toliko sam se unervozila da sam se odmah ispovraćala u toaletu autobuske stanice u Beču. Drugi krivac bio je crni čaj. A onda je autobus u kom sam se vozila zaustavljen na granici. Morala sam da pomerim velikog autora za četiri sata. I kada sam napokon stigla, bleda i mrtva umorna, u kino Zagreb ili tako negde, odmah sam počela da postavljam naporna pitanja jer nisam htela da pomisli da ga se plašim.

Na primer: „Čitam Vašu knjigu na kindlu, šta mislite o tome?“

Miljenko Jergović: „Sve najgore!“

Ali onda je Miljenko Jergović uradio nešto zbog čega ću ga zauvek poštovati. Izdržao je moju potrebu za ne-veličinom. Upustio se u nju. Baš kao što se upušta u likove, ali i u druge autorke i autore i njihova dela.

To je ono što on radi: upušta se.

Što više posmatraš svet izbliza i s takvom otvorenošću, to su granice između nacija, između dobra i zla, religije i ostatka života, ljubaznosti i nasilja razlivenije i nejasnije. U remasterovanoj zbirci priča o ratnim godinama u Sarajevu, „Das verrückte Herz“, ili „Sarajevo Marlboro“, kako je 1994. objavljena u originalu, Jergović se iznova posvećuje pitanjima pripadnosti, prijateljstva, ljubavi i spremnosti na nasilje. A rezultat je pomalo dirty, pomalo prekomplikovan i previše ljudski. Svaka od ovih priča pledira za čovečanstvo koje meandrira i koje se ne može spakovati u fioku. Daje nam uvide koji razumeju, koji su puni razumevanja, uvide u najrazličitije vrste duša. Kao da za svoj Panini-album duša skuplja likove iz stvarnosti i fikcije. U međuvremenu nas je skupio skoro sve.

Život je, naravno, komplikovaniji od fudbalske utakmice. Kada pokušaš da povučeš jasnu granicu između bilo koja dva tima, dođe do gomile gličeva. Neki stoje na centar-liniji. Mnogi nisu tu dobrovoljno. Neki su jednom nogom ovde, drugom onde. Neke izbace iz oba tima. A rezultati takmičenja mere se ljudskim životima. U knjigama Miljenka Jergovića osvetljavaju se sve nejasne međupozicije. Između nas i njih postoji i jedno i u kome mnogi žive, a nijedna priča nije beznačajna. Ako se dovoljno priča i sluša i razume, nikome više valjda neće biti do ratovanja (pomislio bi čovek).

Jer rat je kada je lokalni egzibicionista jedini koji ti pomogne nakon što te pogodi granata; kada se učiteljica obraduje što ju je upucao onaj njen bivši đak koji je bio finiji od drugih; kada onaj korektni, korisni komšija koji ti je članove porodice vozio na terapiju postane oficir vojske koja je uništila tvoj grad; kada oni koji su gradili auto-puteve moraju da iskopaju rovove za rat u kome će auto-putevi ponovo biti uništeni; kada ti pijani prijatelj one nacionalnosti koja je trenutno u boljoj situaciji naizmenično obećava da će te spasiti i da će te zaklati; kad primetiš da neprijatelj čita iste stripove kao i ti i da biste u civilnom životu sigurno bili najbolji prijatelji. U ratu umiru tramvaji, a mnogi ljudi sole hleb suzama. Čekaju da dođe voda. Bez moralisanja, ali s moralom i političkom svešću i ponekad s blagonaklonim cinizmom Miljenko Jergović se s mnogo empatije posvećuje najrazličitijim sudbinama i psihama u takvim uslovima.

Ne dajem sebi za pravo da u jednom govoru rešavam politička pitanja, ali možda neće škoditi da upravo sad podsetim koliko su ratovi katastrofalni za skoro sve učesnike. Nikad ne idu po planu. Nikad ne potraju tek nekoliko dana. A rane bole, čak i kad si na pravoj strani istorije. Kada sam imala otprilike 7 godina, išla sam s razredom u bioskop, pustili su nam partizanski film, „Krvava bajka“, u kom upucaju jednog dečaka-heroja i pre nego što umre, on samo kaže: „Deda je rekao da ne boli, ali boli. Boli!“ Ova zbirka stiže u pravi čas da nas još jednom obavesti o stvarnosti nasilja. „Orkestar vremena“ sve više ispada iz ritma kao što kaže priča „Oboista“, a mi ne smemo da se naviknemo na to.

Ima ljudi i autora i autorki koji nikome ne moraju da dokazuju na čijoj su strani, zato što je jasno da stalno preispituju svoju poziciju i da su srcem uvek uz slabije, uz one druge, uz siromašne i nezaštićene. Uvek na strani onih koji nisu želeli rat.

Hvala ti, Miljenko Jergoviću, što se u svojim tekstovima boriš za ljudsko dostojanstvo i što ti mnogo toga očigledno nije svejedno.

To što već decenijama „samo pišeš“, veliko je književno dostignuće. Nećeš ostati bez posla. Bilo da si obuo papuče ili dizajnerske sandale.

Svi smo dirnuti, još malo pa ćemo ti zaplakati. Ali ti pre toga čestitamo na ovoj nagradi koja se dodeljuje za mnogo više od razumevanja. Takvim inicijativama formiramo zajedničko vreme na zemlji. Hvala ti za ogroman doprinos.

S njemačkog prevela Biljana Pajić

ABECEDA/AZBUKA; RED I NERED

hidžra: grad → selo,
dijelom planirana,
a većinom ne.

preseljenje sam
planirao u glavi
kao dug izlet,

ali je srce
odlučilo drukčije
i reklo svoje:

neka to bude
konačno i dosmrtno,
kad je već dobro.

a dobro mi jest:
sve prednosti su dobre,
a i sve mane.

bitno je ovo:
sve mi se posložilo,
sve je u redu;

sad bolje vidim,
bolje čujem i diram,
njušim i kušam.

bio sam ohol
(sada to tek spoznajem)
spram onog bitnog.

i red i nered
jesu sasvim u redu –
tome se učim.

reda, pak, ima
u prirodi i meni,
gdje god prokopam.

i moram reći,
baš svima moram reći,
nešto o redu:

to što je divlje,
što se kontrolirati
nipošto ne da

također je red,
ali bez gospodarâ
ili tiranâ.

nalikuje na
OCD abecede,
buke azbuke.

ZRNO, ZRNEVLJE

zrno i zrnce,
zrnje, a i zrnevlje,
zrnskost, zrnatost.

hranjivost zrna:
zrnatost ječma, raži,
riže, pšenice;

pa još kukuruz,
cjeloviti klip, ali
zrno po zrno;

hranjivost zrna:
u kruhu ili hljebu,
u hljebu kruha.

zrno bibera:
sabijena snaga, moć,
paprena bomba.

zrna za ptice:
za nas gotovo ništa –
za njih sve, zimi.

makovo zrno:
filigranstvo prirode,
pa mak na konac.

pa zrno soli,
u glavi i tanjuru:
nenužno važno.

pa zrno graška
u bajci, kod princeze,
ispod madracâ.

zrnce pijeska,
na pješčanim plažama
i u pustinji;

to jedno zrnce:
svjesnost beznačajnosti,
zastrašujuća.

zrnje, zrnevlje:
neodređeno mnoštvo –
precizan izraz;

pa moja ljubav
spram zbirnih imenica,
pluralijâ.

pa moja ljubav
spram svega seoskoga,
evo, baš jutros…

zrnevlje šljunka:
krajnje tvrdi predmeti –
mehke riječi.

– ljubav ljepoti
zrnevlja izjavljujem
i zbog slova Љ.

Ž

možda možemo
i ovako tražiti:
kroz ž, putem ž,

gdje ž pruža put
i razvaža smisao
neželjen, žustro.

žuborenje ž
u živom i neživom:
oživljavanje,

žaba spočetka,
živžikanje vrabaca,
jež i puž skraja.

težnje preživljavanja,
život svih životinja,
životne žudnje.

širina plaže,
uskost vlastite kože,
nesnalaženje;

kruženje svega,
bez ikakva žaljenja,
prostost života.

klatež i davež,
prdež, smrdež i trulež,
užas onog ž.

slovenski papež,
traženje nekog centra,
važnost nevažnog.

polivalentnost:
kvačičasto slovo ž,
titravi glas ž;

ljepše je u ž
no u l-u i v-u
drugih jezika:

leben ili life,
vita, vida ili vie –
poluživi su.

i ča je život
vengo fantažija, ne?
opet ono ž.

blagorodno ž,
tvoje, moje i naše,
i svežderstvo ž.

***

***

Ivo Lučić, Humski put, Sarajevo – Zagreb, 2024.

Ivo Lučić renesansna je osoba, tako u nedostatku boljeg opisa, jer je sve ono što radi posao institucija, ureda, instituta, ministarstava. Žalosne li i sretne zemlje kad ima takve posvećene pojedince, jer i ovo malo čega se sjećamo, u zaborav bi otišlo. Humski put, knjiga o transhumantnom stočarstvu, pamćenje je planine, čovjeka i blaga, u međusobnim i međuosobnim odnosima suradnje, podrške, brige i nježnosti. Čitala sam je s pogledom na Plješevicu i obronke Grmeča, i pitala se isto što se i pisac pitao: Što je to uopće planina? I koji nas sve to putovi vode da se bavimo baš ovakvim, a ne drugim temama? Polazište je uvijek zavičaj, pogled unatrag, i evo nas na stazama, hitamo mu u zagrljaj. Ivin je Ravno, Popovo polje, i začudan i magičan svijet krša i ponornica.

Ova knjiga o planinama i transhumantnom stočarstvu prirodan je nastavak prijašnjeg istraživanja o posebnostima krša, i kako je suživot čovjeka i prirode oblikovao kulturne pojave. U ovoj knjizi konkretnije, kako su stočarski putevi s krajnjeg juga Pelješca, preko Dubrovačkog primorja pa sve do hercegovačkih planina Zelengore, Treskavice, Lelije oblikovali prostore današnje Bosne i Hercegovine. Sam idući tim putom susreće nekadašnje planištare, ljude koje su prateći ritam prirode, izmjenjivost plodnih pašnjaka i plodnih razdoblja svoje stoke bivali dijelom stada i planine. Bilježi njihova pamćenja, njihov jezik, uspomene, i sreću jer imaju s kim podijeliti jedan svijet na umoru. Mnogi od njih na kraju su svog životnog puta, i svojevrsni metuzalemi; u njima sabrano je svo znanje planine. Bio je tako u Primorju, kod Humljaka, ili kako sebe sami zovu Umljaka, onih što su svoje blago vodili pješice u izdig na planine na ljetne trave, do Zelengore, i kod Gornjaša, stanovnika planinskih područja. Bilježi razgovorni jezik kakv jest, bez intervencija, živ, kućni, ljepotu rijetkih susreta, suodnose koji su oblikovali način života, kumstva, gostoprimstvo, i taj isti jezik, posvuda, tešku ijekavicu (đekavski), amalgiranu turcizmima.

Nakon potrage za planištarima, ide put planine, s posljednjim obiteljima koje se bave transhumantnim stočarstvom, hoda s Dobranićima, pomaže, bilježi, snima, fotografira, živi životom planištara, postaje dijelom stada, upija ljepotu i surovost planine, nježnost odnosa između članova obitelji, međusobnu podršku. Do prvih katuna na Zelengori. S planine se spušta s drugom obitelji, Vrtikapama. Izgon i spuštanje značajno su kraći u odnosu na raniji Humski put, većina današnjih planištara kamionima prevozi ovce, rijetki poput Dobranića i Vrtikapa taj put prelaze pješice sa stadima. Ljudi su to koji su zbog društveno ekonomskog kraha zaključili da im ovaj vid stočarstva daje priliku da budu samostalni. Na teže načine, pa ipak samostalni. Planini se dive, uvažavaju je, i planina je njihov stvarni zavičaj, uvijek mu se iznova vraćaju. Bilježi usput kamene gromade, nekropole stećaka koje su nastajale uz stočarske putove i tako davale kulturni biljeg zajedničkom prostoru. Danas je taj široki areal razmjene i suradnje usitnjen do mjera bogomolja čuvarica plošnog nacionalnog bića, zatupljen hegemonijom nacionalnoga. Bilježi tako među ljudima sljepilo za kič nacionalnoga, ali i predivnu zatravljenost planinom i beskrajnu nježnost prema stadima.

Nekropole stećaka, zapuštene i nakrivljene, kao i ljudi koje susreće na planini, prepušteni sami sebi, kao ambalaža koju je nacionalistička politika jednom upotrijebila u svoju svrhu, i sad su odbačena plastika na udaljenoj deponiji.

Na planini razotkriva i raskrinkava apetite lokalnih moćnika u ruhu elektroprivrede, što u privatne interese iskorištavaju prirodne resurse, uzurpirajući ljudske živote i imovinu, i praveći trajni ožiljak u cijelom ekosustavu planine i krškog krajolika. Navodi i primjer čovjeka, osamljenika u borbi protiv iskvarenog sistema, Petra Govedaricu i njegovu ljubav prema svom zavičaju. S planine se bolje vidi u kakvom svijetu živimo. Utilitarnom, gdje profit određuje granice moralnosti, do te mjere pa su uvijek pomične, i sve je dopušteno, ako služi svrsi profita. Planina i planištari pamte drugačije odnose, brige i suradnje, u ritmu prirode. I dalje smo, dio prirode, njen nastavak, i svako osakaćivanje radi profita, odsijecanje je vlastitih udova. U tom smislu, Ivo je neumoran da stručno znanje učini dostupnim široj javnosti.

I na kraju, na najvišem vrhu Zelengore, nakon što je proširio granice svoje pripadnosti, a to je da pripada i stadu i planini i ljudima s kojima u planini surađuje, proširuje i granice svoga zavičaja. Oko ga zahvaća s Bregoča, vidi sve do svetog Ilije na kraju Pelješca. Vidi cijeli Humski put kao svoj zavičaj. Isto što su i transhumanci gledali u dalekoj prošlosti, i sijali stećke uz njega, kao vječne kuće uz put kojima su sa stadima prolazili. I tako je sveto i profano obitavalo u harmoniji s prirodom.

Zbog likovnog oblikovanja Josipa Lovrenovića, popratnih fotografija samog autora, i poetskih podjela cjelina: zimske trave, sa stadima, na planinama, zasvrbe vas tabani, i nađete se kako prebirete mape i atlase i sanjate planine.

Ivo Lučić je i u ovoj knjizi i novinar, i aktivist, i karstolog, i pisac pjesničke naracije, i još ponešto što se otkriva u hodu za stadima i planištarima. Možda najviše čovjek što se raznježi nad janjetom koje mu zaspe pod koljenima. Mjerom planinskoga hoda, i on postaje, kao i svaki planištar, planina ispresijecana putovima, vrtačama, udubinama, provalijama, izvorima koji se otkrivaju samo dobrim ljudima. Mimo ovog mog sažetog nabrajanja dojmova, valjalo bi pustit planištare i Ivu da svojim jezikom i jezikom planine progovore:

„Morine su jako čudna planina… Ali imaju neki mir. Kad dođemo u šestom mjesecu gore, u tim vrtačama ima snijega, a okolo je puno sitnog cvijeća“. (kazivala Nada čitalica, u planini je čitala s ovcama).

Današnji planištari o tome zašto im je priroda toliko privlačna:

„To ti se ne more opisati. To kad ti dođe miris onije cvjetova, ti ne moreš, bolan, proć od tije mirisa, staneš, udišeš, to je ljepota jedna…“ (Gordan Kosjerina)

Ivini dojmovi i pjesnički pasaži sa izdiga u planine:

„Nas petoro, tri psa, dva konja, i oko 650 ovaca, svi kao da smo postali jedno stado“.

„Razgovor teče spokojno, kao da će se nakon svake druge rečenice ugasiti.“

„Domaće koze zure u nas kao da su ljudi u kozjim mješinama.“

„Šuma je titrala pod mjesečinom, zvijezde su se nadimale.“

„Na vjetru se blistalo srebro kovilja.“

 „Tako je Petar Govedarica, nakon stoljeća velikih ratova, u kojima je ovdašnja čeljad ginula za fetišiziranu sliku zemlje i domovine, istinski primjer borca za obranu stvarne domovine, livada s potocima uz rijeku, čiji su ga minerali izgradili.“

„Osvanulo je jutro puno neba. Ono je pojačavalo plavu neba i zelenu pašnjaka“.

„Daljine nestaju u izmaglici“.

I na koncu, pogled s planine na državu: „Država postoji samo kao sustav kontrole i moći, i javnih resursa koje plijene elite.“

Bilježi i pamti tako knjiga cijelu jednu topografiju lica, i lokalne hagiografije, i ljude samosvojne i prekaljene, i neke lijepe riječi: zimske trave, vrtoloma, pitomina, pratidžije, Umljaci, sveti Pantelija, i svaka je uhu poezija.

Neke su riječi kao bljesak, kao munja što načas rasvijetli nešto zbog čega čovjek počinje dug dijalog s knjigom u rukama, ili se to sam sebi objašnjava. Na Humskom putu to je pitomina.

Otvara se u uhu kao snimka unutarnjeg svemira, pogled u njegovu prošlost. Moj did imao je njivu. I bila je pitomina. On sam mirisao je na tu svoju pitominu, na majčinu dušicu, i zemlju, zrele šljive i izvore, i bio cijeli hodajuća pitomina. Did je bio ta njiva. I ta je njiva bila taman koliko čovjeku treba zavičaja. A onda je ta njiva postala svačija i ničija. Izmigoljila se, kao kad zmija čuvarica kuću napušta. Gubitak zavičaja nepodnošljiva je praznina, dijete koje ne prestaje plakati. Knjige su tad postale remedij, uspavanka za jezu da zavičaj nije nešto za što se možeš čvrsto držati. S gubitkom zavičaja izmiču sve druge sigurnosti. Knjige su sidrište. Vremenom su od utjehe postale sredstvo za pripitomljavanje, sve dok pitomina zavičaja ne preraste samog čovjeka i svaku poznatu geografiju, pa na koncu svaka pitomina na umoru postane njegova vlastita.  Tako su knjige zmije čuvarice i bez knjiga čovjek je bezkućan. Bez ijednog uporišta. U svijetu u kojem brzo rastu nemani, knjige bi nas mogle spasiti. I kakav bi nam tek svijet bio da nismo čitali, ili kakav bi bio da Ivo Lučić o vlastitim sredstvima i za svoj ćar nije na Humski put krenuo? Ako ne pamtimo odnose suradnje i nježnosti, kako ćemo nove izgraditi?

Puno toga ova knjiga otvara. Velika, i do kraja nepojmljiva, kao i planina.

Prvi i jedini put na sarajevskom groblju Bare bila sam 1977. Doveli su me tu u obilazak zajedničke nam pratetke, koja leži na uskoj katoličkoj parceli, nadvijenoj nad morem bijelih islamskih nadgrobnika.

Bilo mi je trideset i sedam, ali mi se činilo da je život preda mnom. I da ništa još nisam doživjela.

Dok smo se tako provlačili između gusto postrojenih, uglavnom crnih, mramornih nadgrobnika, drvenih križeva i nedavno iskopanih, u žutoj ilovači ograđenih humki, s kojih tek što su odnijeli uvenulo pogrebno cvijeće i vijence, iz suprotnog pravca je banula pred nas žurna kolona od desetak muškaraca i dvije uplakane žene, na čijem je čelu išao neobično visok, krakat čovjek, koji je pod rukom nosio maleni mrtvački sanduk, čiji se furnir bijelio kao upravo prebrisani kuhinjski kredenac.

Zakoračila sam u stranu da ih propustim i u sljedećem sam trenutku shvatila da u tom sanduku mrtva ležim ja – vidite kako je to nezgrapno za izgovoriti, neizrecivo, nepostojeće u jeziku – dvije i pol su mi godine, i uskoro će me sahraniti. Umrla sam, a da se nisam naučila plašiti smrti. Ali u grob nosim sve druge strahove, od mraka, od aveti, od injekcije, od neizgovorivog.

I dok se tako gledam, iz privida odrasle, tridesetsedmogodišnjakinje, rođene u Njemačkoj, koja u Sarajevo dolazi u posjetu rodbini i koja se na ovom groblju našla prvi put, da obiđe pratetku preko koje smo svi mi u rodu, znam da ću ubuduće muškarce mjeriti po visini, da ću tražiti tog visokog, dugorukog, kojem će pod ruku stati bijeli mrtvački sanduk u kojem ću se naći.

Sedamdeset mi je, i dugo već traje taj privid.

Prije svake muke prostru ti cvijeće pod noge. Ti se
zagledaš u tu raskoš, te mirise, i ne primijetiš da
te vode na Golgotu. Dok ideš na mjesto zločina,
ne razmišljaš o uskrsnuću.

Za ruku te vodi miris cvjetne krvi,  misliš da ćeš
završiti na površini mora i da će te na drugu obalu
prenijeti tvoja vjera u čovjeka.

Svejedno ti je hoće li o tebi pisati apostoli, hoće li
djeca bojati jaja i maslinovim granama bibati zrak.
Ti nisi imao namjeru pisati novu knjigu, nego
živjeti s njima i dočekati Abrahamovu starost.

Sad se čudiš tom potrganom cvijeću, kao što si se
čudio ceremoniji muke kad si s križa posljednji put
gledao jeruzalemske čemprese i uzvanike s
pjesmom na usnama: “Raspni ga! Raspni!”

***

Via Dolorosa još i danas miriše na tvoje sandale i
srebrnjake, cvjeta cvijeće bez tebe, i Jude
naslonjenog na tvoje rame. Zar ne čuješ uzdahe
izdajica dok dižu čaše u tvoje ime?!

Svijet je pun kapela bičevanja. Tužan si zbog svih tih
dobrih muškaraca i žena koje progone. Kad bi mogao,
objasnio bi im da ti je žao što ih trgaju kao
cvijeće u proljeće.

Po tvojoj soli gaze svinje, Pilat i tužitelji zajedno
večeraju. Djeca se još uvijek igraju plastičnim
puškama. Virtualne igrice dekodiraju čovjeka u
njima.

Samo poneki još uvijek peru noge tebi na
spomen. Cvijet koji su raspeli još i danas kapa u
njihove otvorene dlanove.