Prvi sam ih puta u crkvi vidjela. Bilo je izvjesne nelagode, i put prema pričesti odužio im se pod pogledima. On ide prvi. Ona iza njega. Krči za nju nevidljivim oruđima.
Podsjetili su me na dvije rode, prošloga su ljeta pravile kratku stanku na obližnjoj banderi, jedna drugu od vrućine zaklanjale. Žeđale. I njih dvoje imaju širok raspon krila. Ovo pred mojim očima tek je kratak odmor prije novog zaleta. Odmorit će se, okrijepiti i dalje krenuti.
On u hlačama koje su nekada očito tijesne bile. I to me na nešto podsjeća. Tako su mi roditelji nekada, preko noći naglo mršavili, u ona davna vremena kada im je beznađe meso kidalo.
Kod nje je to posve drukčije, tuga joj se u kilodžule pretvara, i skladno tijelom raspoređuje. Ona je lijepa žena.
Dalje, njegove cipele, one teške, nelijepe ali nepromočive, što je daleko najvažnije. Tople, udobne, iako poteške. Prozvode škriputave zvukove, ne mogu te u njima ne primjetiti. Nekada su kao utezi. Teško bi čovjek u njima poletio. A oni ipak žele letjeti.
Često, i dan danas, kada smo miljama udaljeni od tog vremena, blagoslivljamo one što su nas kroz tri godine obuvali, oblačili, manom hranili. Jeli smo poput vrabaca, pa ipak jeli. Sad na njima osjećam isti vonj korištenih darovanih stvari što ih štite od hladnoće, pogleda i očaja.
Ona je izblajhana, dobro zna što je najvažnije. Izgledati kao Europljanka. To bi moglo poneka vrata otvoriti. Uvijek dobro pripremljena, prilagodljiva. Ona struji jednostavno. Njegov vjetar u leđima.
Pokrenut će ih kada bude najteže.
Poslije mise, upoznavanje i neposrednost južnih krajeva. Uskoro će ti nedjeljni zagrljaji postati prsluci za spašavanje, neko će nam vrijeme glavu nad vodom držati. I sami smo putnici, udaljeni svega pedesetak minuta. Zabrinuta je, snijeg pada, a mi se odmah po takvu vremenu vraćamo. Kada bi ona kuću imala, odmah bi nas sebi pozvala. Njeno ime znači ptica pjevica. Bita.
A on je Akbar. Znači veliki. Za život je odabrao zanimanje sigurno i stabilno, inžinjersko. Sada se htio ne htio vratio prvoj ljubavi, slikanju. U Borićima jedna soba, njegov je atelje i cijela kuća. Spužva, plava, donacija, iza leđa naslonjena, imitacija je udobnosti i komfora. Njegove slike nada su kućevnosti. Po podu, uza zid, onako kako ja oko sebe redam kule od knjiga ne bi li se spasila od stvarnosti. Mala sidra posvuda. Uz pomoć tih slika i njene jakosti jednom će otploviti. One day stoji na svakoj slici. JEDNOGA DANA… moćna su jedra , i tri tačke kao simbol vremena što dolazi, evo samo što nije. Zato on slika brzo, nema smisla oklijevati. Pejzaži, portreti, sve što se zamisli, sve je po narudžbi. Vrlo brzo budu gotovi. Novac tako zarađen vjetar je povoljan. Isprva ih je u Sedri prodavao, lijepoj uspavljujućoj Sedri, sanatoriju nad Unom. Tamo se sve činilo tako mirno, a mirno nije dobro. Njima je valjalo brzo poteći. Kad bi moglo brže i od Une. Zato je brzim potezima slikao, zaposlenicima, njihovoj rodbini, poznanicima. Rođendanski pokloni, koliki samo silni portreti, cijela jedna galerija milostivih osoba. Svi imaju neku zajedničku crtu, nešto lijepo iznutra. Milošta uvijek pronađe svoje načine da se umnoži.
Kad se Sedra zatvorila, premješteni su u Boriće, to je dobar napredak, jer bliže su centru zbivanja, bliže informacijama, bliže čovjeku koji ih jedne prilike intervjuira, i zato ga redovno posjećuju, i nedjeljama najhladnijim svete mise ne propuštaju. Ruke su im led ledene. Pa ipak dolaze.
Akbar je pomalo starinskoga kova, i voli pokazati uredno ispeglanu košulju ispod tanke vjetrovke. Šal oko vrata, više umjetnički dodatak nego zaklon od studeni. Ovdje studen prodire do kostiju, nema te odjeće koja bi te utoplila. On se jednostavno tome prepusti.
Bita decentno našminkana, jer nema tih uvjeta zbog kojih se ona izjutra ne bi probudila i nastavila boriti. Kombinacija snova i ponosa. Medicinska sestra po struci, u Crvenom križu volontira. Možda kuće nemaju, ali ona dobro zna kako im je nutarnju kuću stalno iznova podizati, učvršćivati, graditi, inače će se raspasti. Život i takav privremen ipak se nastavlja. To je ono što vidim kad ih pogledam. Sin prvi srednjoškolac među migrantima u gradu. Opet znaju što je najbolje. Njegov se rast ne može zaustaviti, samo zato što je trenutno na vjetrometini. Nego, ne posustajati. Svaki dan pomalo naprijed grabiti.
Sa svima umreženi, saznaju čim granice malo popuste, a vrijeme je kad snijegovi stežu. I oni kreću. To znači, prodali su dovoljan broj portreta Isusa, imaju za autobusne karte do najbližeg prijelaza, ne samo oni nego i prijatelji i djeca koju sam gledala na misi ponoćki, i sve mislila, oni će ostati. Idu dalje. Svi odlaze odavde. Kao što lokalni već godinama odlaze.
Znaju za kuću na osami, zaboravljenu od ljudi i putova, nju još samo google map prepozanje, takve su još uvijek gostoljubive puževima bez kućice. Na fotografiji, ona uz šporet sa kuhačom u rukama. Ostavština iz one daleke humanitarne, bubanj u koji se ubacuju cjepanice. Kad je prošlo vrijeme od ratovanja, takve se peći preselile u gradske parkove. Postale prve kestenjare. Iz njih se dimilo, rastjerivala oktobarska magla. I ljudi se od kestena malo pomalo na noge dizali. Nisu više morali puzati za tuđom pomoći. Sad to neki drugi moraju. Oni, žilavi, nepokolebljivo izdržljivi, znaju i za lokalne organizacije, brzo im drva donose. Već su jednom vraćeni sa granice, valja se zagrijati, i opet krenuti. Goli podovi, čeljad i deke, prozori zastrti ceradama. Opće mjesto iz naših sjećanja.
Čudan rezervoar je to naše sjećanje, i ako mu to dopustimo, sav ćemo svijet i sve što mu se nadaleko događa ravnati samo po njemu. Naravno da to nije dostatno. Sasvim bi pak bilo dovoljno da je tu radi suosjećanja. Samo što, patnja koju smo proživjeli i preživjeli nije nas nužno učinila boljim ljudima. Naprotiv. Negdje smo bešćutniji.
Odjeća se suši, cipele nepromočive. Snijeg pada. Ujutro, sve ispočetka. Fotografija dobro poznatih brežuljaka. Oni to zovu planinama. I jesu planine po toj studeni. Lijepa pozadina, mogla bi biti iz nekog skijališta. Blistava i svečana bjelina. Snijeg cjelac. Dobro obučena djeca koju sam gledala na ponoćki. Tada su još i pjevali. Ovdje su šalovima zabrađeni, tek žive oči. Prte snijeg. Dječaci u podnožju. Kuća u daljini. A onda svi na uzvisini. Uz ovakvu sliku komotno bi mogla ići najava sa HRT-a broju Hrvata na europskim skijalištima. Kao da se prešutno i pompozno svjedoči o napretku nacije ako ih se dovoljan broj uputi na skijanje.
Oni traže azil, na istom mjestu, kod iste policije. Jučer su im rekli da će ih sve u kombi potrpati i u Zagreb poslati, jedni se obradovali, drugi se predomislili. Drugi ih put ipak odvoze. Sve što mi ona kaže je: jedan policajac dobar, drugi nije. Crkva je u blizini. Samo se molila.
Ranom se zorom javljaju. Dobre vijesti sestro. Slijedi izolacija. Nakon par dana i fotografije kampa. Loše održavana čekaonica, privremenost se nastavlja. Oni pak ne miruju. Zagreb im je predivan. Fotografija njega u posjetu Isusovačkoj službi za izbjeglice. Sa slikom Čudotvorca što im je karte umnožio. Njegova raskopčana vjetrovka. Blijed je, opet mu je hladno.
Javljaju se nakon nekog vremena iz Ljubljane. Ubrzo iz Italije, na granici s Francuskom. U Oulx-u svećenik Luigi Chiampo vodi organizaciju Talita kum i sklonište. Tamo imaju sve, medicinsku pomoć i lijekove. Uskoro prelaze. Opet dobra vijest sestro. Šalju google lokaciju kampa iz Njemačke. Jednostavnim uvećavanjem gledam kako su daleko od zbivanja. Jedan od onih motela uz autoput, koji nisu donosili dobiti, i sada su postali privremena skloništa. Jedan od onih uz koje se jednom, i više nikada ne zaustavite. Čekaju tu neko vrijeme. A onda drugi kamp, slične pozicije, napuštenosti i odsječenosti. Privremenosti. I taj izgleda kao kartonska kutija u koju stane najnužnije. Dom. Oko njega bukobrani. I u Njemačkoj postoji sasvim lijep broj nedođija. Rezerviranih za nepozvane.
Opet čekaju. Na kuću. Imaju intervjue, razgovore. Njena glasovna poruka: ljudi u Bosni su dobri, kao anđeli, ovdje to baš nije tako. Ali nada se da će nas i sve druge prijatelje vidjeti, u njenoj kući u Njemačkoj.
Ne znam što je gore, što nas ovakve nikakve poredi sa anđelima, ili što ih je dočekala još jedna čekaonica. Nitko to ne zove probacija, a ja nemam razloga da budem suptilna. Iako su njihova zanimanja deficitarna, i dalje su na čekanju.
Glupo pitam kako ste. Odgovara: ni dobro ni loše. Pitam se što je između.
Limb unedogled.
Doktor spasitelj
Ne bih ovu priču čuo da nisam bio mali radoznali špijun. Krio sam se ispod stola, praveći se kako se igram neke besmislene, nepotrebne igre za moj motorički i mentalni razvoj. Još sam morao trpjeti smrdljive noge moje tetke.
Bilo je to vrijeme velike tragedije u kojoj je ubijen Bruno Čalić, dijete koje su zaklali radi krvne osvete, neka Višnja Pavlović i Dušan Bajčeta. Tada nije bilo društvenih mreža, osim radio-Mileve, priča od uha do uha, u koje je svatko dodavao neku svoju riječ, neki svoj začin. Meni je ta priča, onako kako sam je slušao, ispod stola, s primjesama smrada nogu, bila neka znanstvena fantastika, neki horor. Došli neki ljudi s drugog planeta, Crne Gore, oteli i ubili nevino dijete, kako bi osvetili neko drugo dijete. Pričalo se kako je njegov otac, nakon što je čuo vijest o svom djetetu, trčao po Zenici skidajući dio po dio odjeće sa sebe te, na koncu, ostao samo u gaćama.
Samo sam, ispod stola, čuo majku i tetku kako uglas govore:
– Jadno dijete, jadni mu roditelji. Uhh.
Tada, nekako skrivećki, započe priča o mom rođenju. Moji su prije mene već imali dvoje djece, sina i kćerku. Devet i osam godina. Kada je mama shvatila da je trudna s trećim djetetom, sa mnom, otišla je kod liječnika sa željom da abortira. Tako je rekla i mom tati, kojega baš i nije puno bilo briga za to.
Došla je mama kod ginekologa, tadašnjeg mladog liječnika doktora Mijatovića. On je bio visok, mršav, mlad. Iz nepoznatog razloga šepao je na jednu nogu, narod ga zvao doktor Coto. Mama mu je izrazila želju da joj uradi abortus, on je saslušao, a onda upitao:
– Drugarice, imaš li djece kod kuće i koliko?
– Imam. Dvoje. Sina i kćerku – odgovorila je moja drugarica mama.
– Haj’ onda bježi odavde! Gdje ima mjesta za dvoje, ima i za treće. Neću te operirati, spremaj se i idi kući. Ti si dobro, plod je zdrav i uredan – šeretski je lupio po dupetu i izašao na vrata ordinacije.
Mama je mislila da se doktor zeza, da će se vratiti, ali pet, deset, dvadeset minuta nije bilo nikoga. Mama se obukla, izašla iz ordinacije, iz bolnice, i vratila se kući:
– Što je bilo? Je li sve u redu? – pitao je tata kad se vratila kući, u naš mali dvosobni stančić na Carini u Zenici, pored teretne željezničke stanice.
– Jeste, sve je u redu. Nisam abortirala, roditi ću i ovo dijete – rekla je mama, praćena očevim otvorenim ustima i pogledom punim čuđenja.
Tako sam ja, Bogu hvala, ugledao svjetlo dana sedmog dana u prosincu 1963. godine u zeničkoj bolnici.
Moje rođenje proslavljali su otac, brat, sestra, tetka i tetak. Mezilo se, pilo, pa se počelo nagađati kako dati ime rođenom dječaku.
– Znaš što, ti si dao mom sinu ime Zvonimir, red je da i ja dam ime tvom sinu – rekao je tetak. To je, inače, bilo 1959. godine, kad je rođen Zvonkić. Doista mu je ime Zvonimir dao moj tata.
– Pa daj, tko ti brani. – rekao je moj pripiti otac.
– Eto, ti si dao ime mom sinu po kralju Zvonimiru, red je da i ja tvom dam kraljevsko ime. Neka se zove Tomislav – tako ostade do dana današnjeg i u v vjekove.
Rastao sam ja do kraja prvog osnovne u svojoj mahali na Carini, a onda su roditelji dobili stan u Begagića mahali.
Dvije zgrade od moje, doselio se i onaj doktor, Mijatović, moj spasitelj. Došao je sa suprugom i svoja dva sina. Oni su bili mlađi od mene, što bi Mostarci rekli.
– Mala raja.
Gotovo svakodnevno smo se susretali, onako, u prolazu. Doktorova žena je bila baš zgodna žena, ugodna oku svakom muškarcu. Tada sam ja bio još dijete i nisam baš razumio te pohotne poglede i komentare odraslih koje su upućivali prema gospođi.
– Uh, jest dobra. Valjalo bi se ondje uvaliti. Što će joj onaj coto.
Tek kad sam odrastao počeo sam razumijevati to što i zašto govore. Gospođa je bila baš zgodna i lijepa, što bi stari ljudi govorili: rasna žena.
Doktorove sinove sam štitio koliko sam mogao, od raznih, malih zlostavljača i siledžija, jer sam uvijek u glavi imao onu:
– On je meni život spasio.
Stalno sam, kad bih susreo doktora, uljudno, s punim poštovanjem govorio:
– Dobar dan, spasitelju. Dobro jutro, ili dobra večer, spasitelju – ovisno u koje doba dana bismo se sreli
Radio sam ja to godinama. Sve do jednom.
Valjda sam mu bio dosadio, možda se pitao tko sam i zašto ga tako pozdravljam. Bio sam, za moju generaciju, velik u širinu, debeo, s puno kila viška.
Tako me je, jednoga dana, zaustavio i onako, strogo, upitao:
– Dobro mali, što ti mene, već, godinama zajebavaš? Kakav sam ja tvoj spasitelj?
Meni je bilo, nekako, baš nezgodno. Njegova strogost, iako smo ga svi poznavali kao umjerenog i dobrodušnog čovjeka, prepala me. U prvom trenu nisam znao što i kako mu reći, a onda je iz mene provalila ona priča koju sam čuo ispod stola. O abortusu kojega, hvala Bogu, nije bilo, o mojoj mami, o njegovom odbijanju tog čina.
Doktor me, nekako, očinski pogledao, prišao mi i zagrlio me. Čini mi se da taj zagrljaj još osjećam na mojim ramenima i leđima. Tada je rekao nešto što uvijek pamtim:
– Nemoj da ispadne da sam se zajebo što sam te ostavio!
Ne mogu se zakleti, ali učinilo mi se da sam vidio neku suzu u njegovom oku, kad je čuo priču.
Okrenuo se, otišao od mene, lagano šepajući.
Ostavio me do dana današnjeg u razmišljanju jel’ se zajebo.