Danijel Soldo fotograf je iz Slavonskog Broda, vjerojatno najživopisnijeg i najluđeg, za umjetnika, fotografa ili pisca, te za bogata, materijalno osiguranog čovjeka, najzanimljivijeg mjesta u Hrvatskoj. S druge strane Save je Bosanski Brod – inače riječ brod u imenu grada nije plovilo, kao što bi lakomisleni pomislili, nego gaz, plićak, mjesto na kojem se najlakše pregazi rijeka – i beskrajna tuga bosanske Posavine, ratom raseljene i opustošene, ali i dalje vrlo živopisne zemlje, ludih ljudi i običaja.

Nekad je to bilo važno željezničko čvorište, pa je i slavonskobrodska željeznička stanica u austrougarska i starojugoslavenska vremena bila jedna od važnijih u pokrajini. Tu su premještani željezničari od ugleda, i tu je, nekim ludim slučajem, moj pradjed Karlo Stubler upoznao moju prababu Johannu Skedel (Ivanu Škedelj). Njezin otac Martin Skedel bio je stolar na željeznici, i radio je u Slavonskom Brodu. Karlo je bio mladi otpravnik vlakova u Bosanskom Brodu. Vjenčali su se nekog dana u listopadu 1899. Tada je bio običaj da se u danima nakon vjenčanja pođe u fotografsku radnju, i da se napravi svadbena fotografija. Mladoženja bi obično išao u činovničkoj odori, ukoliko je radio na željeznici, ili u pošti, ili je bio podoficir ili žandar, a mlada je išla u građanskim haljinama, po mogućnosti po posljednjoj bečkoj modi. Karlo, međutim, nije išao u uniformi. Na slici je u tamnom odjelu, u bijeloj košulji, s mašnom pod vratom. Johanna je u širokoj bijeloj haljini. Zamišljam da je to bio njegov stejtment: Karlu Stubleru nijedna uniforma nije bila važnija i veća od čovjeka u uniformi.

Fotografiju nemam pri sebi, tako da ne mogu reći kako se posljednje godine devetnaestog stoljeća zvao brodski fotograf. Nije to bio Danijel Soldo, ali kao i da jest.

Vjenčanje je žudnja za srećom, obećanje konačne sreće. U vrijeme Johanne i Karla vjenčanje je, u pravilu, doživotan i jednokratan čin. Dok nas smrt ne rastavi. Njih dvoje zajedno će ostati sljedećih pola stoljeća, i još koju godinu više. Sto i dvadeset godina kasnije ono što se vjenčanjem zdriješi ne razdriješi se preko groba. Premda je malo onih koji se rastave, i da u sljedeći brak ulaze s velikom svadbom. Drugi se put obično vjenčava tiho.

Fotografiranje je pečaćenje. Svaka je fotografija po jedna smrt. Slikanje mlade i mladoženje te je 1899, kao i danas, bilo slikanje doživotne, grobom potvrđene sreće.

Danijel Soldo već dvadeset i pet godina fotografira vjenčanja. On je od onih fotografa koji su mi po volji, odgovaraju mom karakteru i doživljaju zanata i talenta. Ako si pisac, onda piši sve i piši posvuda, objavljuj u novinama, na internetu, po zidovima, i nemoj nikad pomisliti da na takav način huliš i skrnaviš sakrosanktnost knjige, ako si fotograf, onda fotografiraj na sve načine i u sve svrhe, jer tvoj je poziv, tvoja je misija da imaš svoj mali dućan, i u njemu atelje s tamnom komorom, i da viđaš i fotografiraš ljude u svrhu zabave, života, povijesti i administrativnih potreba, čineći to s najvećom odgovornošću prema tragičnoj biti svoga posla. Fotografirajući čovjeka, svaki put ga malo ubiješ, iako je on uvjeren da si ga upravo učinio besmrtnim.

Soldo je upravo takav: univerzalni fotograf, zanatlija, obrtnik, novinar i umjetnik. Godinama radi za novine, fotokroničar je svoga slavonskog, pograničnog kraja, snima sve što nekome treba snimiti i fotograf je za vjenčanja. Bavi se novinarstvom, umjetnošću i obrtom koji je često prezren među metropolskim fotografima – još i mnogo više među onima koji se zanimaju fotografijom – i koji se, naravno sasvim krivo, smatra sumrakom profesije. Kao kad prva violina u filharmoniji nastupa i kao kafanski muzičar, kad violinu pretvara u ćemane. No, što je uzbudljivije od toga?

Počeo je raditi kao fotograf na vjenčanjima u vrijeme analognih kamera i fotografskog filma. U međuvremenu dogodilo se nekoliko tehnoloških revolucija, i barem dva velika prevrata u fotografiji. Prvi se više ticao diletanata i diletantizacije jednog zanata i jedne umjetnosti, a drugi je označio totalni prevrat u žanru. Najprije je osmišljen taj bizarni spoj mobilnog telefona i fotoaparata, koji je omogućio nekontroliranu i pomalo histeričnu navadu slikanja svega i svačega, a najviše samoga sebe. Zatim se pojavila digitalna fotografska kamera, koja je ubrzo sasvim istisnula film, i radikalno promijenila pristup fotografiji i fotografiranju.

U analogno doba, fotograf je, profesionalac kao i diletant, nastojao zamisliti, komponirati i režirati sliku prije nego što bi je snimio, a rezultata bi bivao svjestan tek nakon razvijanja filma i izraze fotografije, što bi često bilo danima i tjednima nakon fotografiranja. U digitalnom dobu fotografija nastaje iz višestruko većeg broja pokušaja, iz stotinu ili nekoliko stotina puta više okidanja, tako što fotograf pokušava uloviti slučajan trenutak u vremenskom protoku. Zamisao, kompozicija i režija i dalje postoje, ali više nisu fiksirani. Fotograf odmah vidi gotovu sliku.

S posljednja dva prevrata dovršeno je ono što je u historiji fotografije započelo još između dva svjetska rata, s pojavom prvih portabl kamera, kojim su se mogli koristiti amateri. Digitalne kamere, pa i telefoni s mini kamerama, toliko su usavršeni, a kompjutorska obrada slika tako je pojednostavljena, da je svakom početniku pružena iluzija savršene fotografije. Naravno, samo iluzija.

I dok je 1899. mog pradjeda i prababu mogao snimiti samo jedan, vrlo stručan fotografski majstor, i to ne na njihovoj svadbi – jer bi takvo što za njih bilo apsolutno preskupo, dok bi od njega zahtijevalo dodatnu opremu, kakvu on u svojoj radnji sigurno nije imao – nego su mu morali doći u studio, danas, u eri Danijela Solde, ne samo da svatko može fotografirati vjenčanje, nego svatko to i čini. Jedva da se među nekoliko stotina sudionika prosječne slavonske ili posavske svadbe nađu neki đed i baba, ili neki ekscentrik, koji neće svo vrijeme škljocati svojim telefonima.

To grdno otežava posao fotografu vjenčanja! Ili uopće ne otežava?

Danijel Soldo govori mi da, zapravo, ne otežava. Ljudi će spremno unajmiti i platiti profesionalnog fotografa, bez obzira na to što si, kao, slikavaju mobitelima, koji im sve više i više pružaju iluziju da mogu načiniti pravu fotografiju. Ili barem imitaciju prave fotografije. I tako je naš svijet stigao do još jednog apsurda: najprije je, prije stotinjak godina, fotografska snimka doživljavana kao imitacija života, da bi u eri digitalizacije i mobilnih telefona nastala i imitacija fotografske snimke. Imitacija imitacije.

Ali za Soldu to nije problem. Narudžbi je mnogo, ljudi su spremni dobro platiti, a on, kao veteran u svom poslu, nije više spreman da provede dan i noć sa svadbarima – jer toliko u pravilu traje svaka balkanska svadba: najmanje dan i noć – nego on obavi dnevna snimanja, portretira par, snimi građansku ili crkvenu ceremoniju, a noćni rad prepušta svojim pomoćnicima. Iza sebe već ima oko 1200 svadbi, i ogromnu fotodokumentaciju, koja će jednoga dana, ako to već nije i danas, biti antropološka i sociološka dragocjenost. Na njegovim je slikama moguće pratiti dvije vrste mijena: društvene i tehnološke. Prvih će bivati svjesni oni koji budu sa strane gledali njegove fotografije u dugom vremenskom protoku, dok je druge on sam najbolje mogao osjetiti.

Teže je bilo slikati analognom kamerom, govori, jer nisi, sve dok ne razviješ film, mogao znati što si napravio. I uvijek je postojala mogućnost da ti je propao posao. Ako ništa drugo, nisi znao je li ti mlada trepnula u trenutku okidanja. S digitalizacijom je došlo opuštanje. Iako i dalje postoji rizik da se, recimo, slika nije očitala na kartici. Problem je s vjenčanjem isto ono što ga čini privlačnim za fotografiranje: nema ponavljanja. Sve se jednom dogodi, i nitko ne želi naknadne inscenacije.

Priznaje da mu se u početku činilo da je fotografiranje vjenčanja krajnja degradacija profesije i nešto čime se ne bi trebao baviti. Pogotovo što je, krajem osamdesetih, započinjao s Prakticom koju mu je donio otac iz inozemstva, kao eksperimentator, oduševljen apstraktnom fotografijom. Po cijelu bi noć namještao svjetlo i kameru, tragajući za idealnom slikom. I obično je bio nezadovoljan onim do čega je došao.

I kako onda takav čovjek završi na snimanju svadbe? Kako onaj moj violinist iz filharmonije završi svirajući ćemane u kafanskoj muzici? Ako ga tome ne odvedu znatiželja i umjetnički izazov, što je rijetkost, i ovog mi trenutka na um ne pada nitko osim genijalnog Jehudija Meniuhina tko je na takav način i iz takvih razloga silazio među ljude, odvedu ga kojekakve, uglavnom egzistencijalne, životne okolnosti. Kod Solde su se, pretpostavljam, stekle dvije: prva, koju mu ja upisujem u biografiju, da je iz svadbarskog kraja, gdje ljudi ginu za vjenčanja, i gdje je tom obredu sve u životu podređeno, i druga, o kojoj sam govori, da je imao stalnu djevojku, koja će mu postati žena, i da je, malo-pomalo, bivao porodični čovjek, s materijalnim i financijskim potrebama porodičnog čovjeka. I onda tako jednom pogaziš sve svoje principe i odeš da fotografiraš vjenčanje pa svadbu. Drugi put je već malo lakše. Treći put sve ide samo od sebe…

U međuvremenu Danijel Soldo se proslavio na toj nekoj, zapravo vrlo čudnoj sceni. Čudnoj, zato što se računa da je sve tu jednokratno. I nitko ne želi imati prevelika iskustva u ženidbama i udajama, premda mnogi takva iskustva steknu. Jedva da još ima takvih koji se samo jednom vjenčaju. Kaže da je tako imao običaj da mladima, onako u šali, govori da drugo vjenčanje radi u pola cijene, i da ga je šest godina kasnije nazvao jedan od mladoženja, i pitao ga važi li mu još uvijek ta ponuda. Soldu je to razgalilo, pa mu je omogućio gratis uslugu.

Naručuju ga širom Hrvatske, po bosanskoj Posavini i u srednjoj Bosni, uglavnom Hrvati i katolici, ali govori da je u Banjoj Luci imao jednu veoma lijepu srpsku, pravoslavnu svadbu, pa onda razgovaramo o tome kako je pravoslavni svadbeni ceremonijal puno slikovitiji od katoličkog… (Pritom, pomalo se i samome sebi čudim kako se u ovo sve uživljavam, budući da, za razliku od Solde, nemam ni privatnog ni profesionalnog interesa za vjenčanjima i svadbama. Nerado ih pohodim, nikad me nitko nije zvao za kuma – vjerujem i da neće – osobno se nikad nisam vjenčavao, a da i jesam, bilo bi to u najstrožoj ilegali. I nema načina, ili ga nisam otkrio, da svoje profesionalne usluge prodajem po vjenčanjima. A svejedno znam razlike između katoličkog i pravoslavnog obreda, znam i kako se vjenčavaju muslimani, a kako Židovi…)

Kada fotografira po inozemstvu, u Austriji ili Švicarskoj, ne vodi pomoćnike, jer bi to bilo preskupo, nego, otpočetka do kraja, slika sam. Težak, mukotrpan posao, u kojemu je, međutim, duboki smisao i same fotografske umjetnosti. Ili, tačnije rečeno, fotografskoga zanata. Svaka je fotografija po jedna mala smrt. I nisu sasvim u krivu bili oni urođenici kada su vjerovali da će im fotografska kamera uzeti dušu. Fotografija mladog i mladoženje, ona koja će biti glavna među svim slikama s vjenčanja, slika je smrti u najljepšem trenutku života. Ili u trenutku koji je projektiran i smišljen da bude najljepši u njihovim životima. Ako sreće u braku i ne bude, kao što je, statistički gledano, najvjerojatnije neće biti, ostaje fotografija koja, sama za sebe, tvrdi i pokazuje nešto drugo. Život vječni i radost vječna postoji na toj jednoj slici s vjenčanja.

I na kraju, koja je u digitalno doba osnovna razlika između profesionalnih, između pravih fotografija, i milijardi fotografija koje svakoga dana na svijetu načine stotine milijuna fotografskih diletanata? O toj bi razlici svakako trebalo pisati: te milijarde fotografija nikada više ne pregledaju ni oni koji su ih upravo izradili. Jednom viđene, kao smrt na fotografiji, one čekaju trenutak kada će greškom, ili voljom svog autora, biti izbrisane.

Za razliku od tih žalosnih sličica našega doba, profesionalne fotografije se pregledavaju. Tako i one s vjenčanja, što ih je snimio Danijel Soldo. Osim što se pokazuju svima koji na svadbu nisu mogli doći, gledat će ih, povremeno, mladi i mladoženja, sve dok se ne rastave. Na tim će slikama vidjeti sebe u nekoj savršeno preciznoj projekciji trenutka, kakvu diletant može samo slučajno ostvariti. Ali kada je i ostvari, nije u stanju to da prepozna, te da sliku izdvoji među tisućama onih koje nisu trebale biti snimljene.

Pitam Soldu slika li sprovode. Profesionalno ne. Ali u nekoliko ih je prilika slikao. Jednom su ga tako zamolili da slika, jer je pokojnik imao po svijetu mnoštvo rodbine i prijatelja, koji nisu mogli stići na sprovod. Pa da im se pokaže. Fotografija stvara iluziju prisutnosti. Bio si i tamo gdje te nije bilo. Živio si život kojeg nije bilo. Fotografija je, kao i vjenčanje, savršena imitacija života.

1971. godine numerirane su kuće u Drveniku.

Zašto?, pitao sam.

Da se poštar lakše snalazi.

Objašnjenje nije bilo dobro. Poštar Vito znao je svaku kuću, a kuća ionako nije bilo mnogo.

Ako se poštar jednom promijeni.

Zašto bi se mijenjao poštar?

Ako poštar Vito umre.

Numeriranje kuća prva je važna informacija o smrti i o njezinim posljedicama.

Išla su dvojica mladića. Došli iz Makarske, govorilo se šapatom. Jedan bi uza zid prislonio kartonski šablon s brojevima od 0 do 9, drugi bi crnim sprejom obilježio broj na kući.

Na cimenti, na kamenom dovratku, tamo gdje će se najbolje vidjeti.

*

Hodnici škole su prazne, stare cijevi. Zrak vonja na podrum i mrak. Na trule drvene podove i miševe. Zidovi su do ramena obojeni u masnu, nekad zelenu boju. Iznad posivjeli kreč. Vrata škole su se odavno zatvorila i utišala žamor. Ispod stepenica je rajska polutama. Kroz poderan najlon na prozorima šušti kasno proljeće. Baca treperave zrake i sjene visokih borova na golu kožu. Ne zatvaram oči. Želim upamtiti sve.Tanušno svjetlo što razvodnjava mrak, Markove suhe usne i vreli dah. Brzo disanje je glasno i odzvanja praznim prostorom. Puštam ga da se nasloni na mene. Težina je zanosna. Otkopča mi dugme na hlačama i zavuče ruku. Hladnija je od moje kože. Svilena. U ušima mi zazuje pčele. Ustima poteče med. 

– Jednom ću te skinuti golu, vidjet ćeš.

Od toga mi se stomak ispuni kamenjem. Grlo ostane bez zraka. Miriše na ostruge iz polja i divlje ruže. Izvuče vlažne svjetlucave prste i pomiriše ih.

Na mom su jeziku oštri zubi.

Kroz rupe u najlonima zapuše topli vjetar. Najavljuje predvečerje.

*

Pusti vrbo sok
Ubio te Bog

Mrmorim molitvu. Udaram prutom u vrbovu granu. Zarezujem je nožem. Tanka kora se svuče lako. Skliska zmijska košulja. Ogoljeni prut je krivudava bijela kost. Od nje su mi prsti vlažni i svjetlucavi. Popnem se visoko u krošnju i zapušem u pisak. Zvuk se razliježe nad krovovima. Iz krošnje je selo drugačije. Strano i daleko. Ovdje sam nedodirljiva. 

*

Kiša je potočni žubor preobrazila u huku. Majka je rekla da ovaj put otkinem tri vrbova pruta. Ne smiju biti pretanki. Savitljivi su i žilavi kao kožne uzice za udaranje marve. Koliko god da udaraš neće se polomiti. U majčinu se sobu prva popnem ja. Uvijek isto miriše. Na nošene haljine i jutarnji zadah. Prutove ostavim ispred ogledala na drvenoj psihi. Sad ih mogu izbrojati šest. Skinem hlače i čekam. U prizemlju čujem lupanje lonaca i prskanje vode iz česme.

Zavlada tišina.

Na stepenicama su majčini koraci oštri i teški. Dobro zatvori vrata i prozore. Da nas nitko ne čuje. U ogledalu su moje noge krivudave bijele kosti. Majka kaže da će ih dobro našarati. Tako će istjerati vraga iz mene. Otac tada izlazi iz kuće. Hoda niz put i puši. Prvi udarac je najbolniji. Od njega koža bridi i trne. Ne plačem. Zato majka udara jače. Masnice su najprije nevidljive pa se učas pretvore u svježe nadjevene krvavice. Sagnem se i protrljam ih dlanovima. Vrbov prut je britva. Zareže mi obraz i zatvori oko.

Majka zastane. Baci prutove i uhvati me za glavu. Okrene prema prozoru. Trči niz stepenice. U kupatilu prska vodeni mlaz. U sobi je toplo, ali mi zubi cvokoću. Tijelo trese. Majka mi na lice prisloni mokar peškir. Od toga me boli jače. Legnem na krevet i majka me pokrije. Jorgan je leden kao potočna voda ispod vrbe. Iz peškira se po mom licu razlijeva kiša. 

Majka za sobom zatvori vrata. Kad odlazi, koraci su joj nečujni.

*

Masnica na licu u boji je prezrelih trnina. Skrivam je kosom. Takve je boje glava strinine bebe. Majka kaže da se zadavila pupčanom vrpcom još u stomaku. Nadjenuli su joj ime Elena. Sanduk je malen. Otvoren i položen na kuhinjski stol. Beba je sićušna iako govore da je rođena krupna. Ispod glave bebu guše dvije svilene vrpce od kape.

Vrata od strinine sobe su otvorena. Leži na krevetu pokrivena do stomaka. Izbočen je kao i prije poroda. Obrazi i oči žablje podbuhli. Majka joj pomaže da izmuze nadošlo mlijeko. Pritiska joj sise, a iz velikih crnih bradavica prsne gusto mlijeko. Kao iz prskalica u bašti. Majka ga skuplja peškirom.

Strina ne ide na sprovod. Neće ustati četrdeset dana. Majka kaže da je porod bio težak i da su bebu jedva iščupali iz nje. Među nogama su joj dugački krivudavi šavovi. Crni kao moje masnice.

Otac i stric su ispred kuće. Čekaju. Puše.

* 

U ljetna predvečerja me nitko ne može pronaći. Nema me ni u krošnji vrbe. Prazna je kao presahli potok. Majka me uzaludno doziva. I kada zamukne, njezin glas odzvanja u mom uhu. Bježim u polje. Nestajem iza živice bijelih gloginja. Tamo je tama rajska, kao ispod školskih stepenica. Ležim na travi. Tamna je i nježna kao šumska mahovina. Kao Markove oči.  

– Rekao sam ti da ću te jednom skinuti golu – govori na moje uho.

Od toga se nakostriješim. Koža je prozirni maslačak. Sama se raskopčam. Na grudima iznikla crvena jagorčevina. Raste u Markovim ustima.

U polju se gluhi mrak spušta brzo i neprimjetno. Od njega je zrak hladan i vlažan. Dovde ne dopiru svjetla iz sela. U mraku su nestale i Markove oči. Osjetim stisak na nadlakticama i vrelinu tijela. Ni glas mu ne prepoznajem. Iskrivio se. Iznad mene hukće lokomotiva. Trava je sada oštra, utiskuje se u moja leđa. Kida mi kožu. Stiskam zube.

*

Sjedim u krošnji vrbe. Noge su mi našarane svježe nadjevenim krvavicama. Stomak mi je nabubrio. Proklijao.

Omotat ću bebi vrpcu oko vrata.

Uspinjem se na vrh stabla. Tamo gdje su grane tanke i mlade. Da tresak bude jači.

*

Pusti vrbo sok
Ubio te Bog

Prve sam tjedne izolacije provodio u neboderu, uspoređujući dva za mene šokantno slična, dvadeset i osam godina međusobno udaljena doživljaja: epidemiju covida-19 i početak opsade Sarajeva. Dva samrtna proljeća, dvije kolektivne euforije i životna situacija u kojoj se ljudi međusobno počinju veoma razlikovati u načinima na koji podnose strah i na koji se nose sa slutnjama apokalipse. Imao sam vrlo snažan dojam da sam sve ovo već doživio – i preživio – i neprestano sam registrirao sličnosti, ustvari istovjetnosti. Zanimljivo je, međutim, da se virusa, za razliku od snajperskih metaka i granata, nisam uplašio. Bio sam poprilično uvjeren da se neću razboljeti, a ako bih, uživljavajući se i dalje zamišljajući, povjerovao da ipak hoću, nije mi se to činilo strašnim. Naprosto, nisam rizična skupina. Život je svakodnevno pristajanje ili nepristajanje na rizične situacije, a ovo je jedna od onih u kojoj je, barem iz moje perspektive, rizik mali. Ako me je nešto i plašilo, bila je to mogućnost da nisam svjestan da sam zaražen pa da bolest prenesem nekom od starije gospode i gospođa u neboderu.

U prvoj fazi izolacije uglavnom sam bio u stanu, čitao sam i pisao, pratio vijesti o epidemiji, i kratko izlazio u kupnju. Bilo je to vrijeme kolektivnog povjerenja u nacionalni krizni stožer i u liječnike u stožeru. Premda sam krajnje nepovjerljiv u slučajevima kolektivnog povjerenja, lako sam pristao vjerovati. Nije to predugo trajalo. Možda do trenutka u kojem su dopustili vjersku procesiju na Hvaru, uz objašnjenje primarijusa Capaka da je “to ljudima važno” i da je “to dio svjetske baštine UNESCO-a”.

Otprilike u to vrijeme krećemo u dnevne migracije do kuće na selu. Tamo radimo, i odlazimo na dnevna pješačenja kroz šumu i po okolnim selima. Manje me zanima kolektivna dinamika života u izolaciji, jer se kolektiv u međuvremenu već bio raspao. Nacionalni krizni stožer percipiran je, u boljem slučaju, kao politička organizacija, neka vrste hadezeove hunte, koja građanima diktira svakodnevicu, sve pod izlikom epidemije, a u mnogo gorem i opasnijem slučaju, stožer je percipiran kao dio planetarne zavjere, koju vode mračne sile čovječanstva, s namjerom da nas sve čipuju i da pobiju dvije-tri milijarde ljudi. Ništa mi od svega toga nije zanimljivo ni u književnom, ni u antropološkom smislu.

I tako hodamo, kad god je dobar dan i kad god nemamo previše posla, po desetak kilometara dnevno, obiđemo jednu lijepu zavjetnu kapelu, sagrađenu tridesetih godina prošloga stoljeća, gledamo, slušamo, njušimo, fotografiramo. U ovoj se, kao i u svakoj socijalno i egzistencijalno graničnoj kolektivnoj situaciji u životu, svijet rastvara u tisuću priča, zbivaju se jedinstvene stvari oko nas, koje se na ovakav ili sličan način nikad više neće ponoviti, i ako si pisac, fotograf, umjetnik općenito, pred očima se rađa toliko potencijalnih tema, da ti se već čini kako ih je kao riba u ledenom planinskom potoku, nad kojim stojiš raskoračen, pokušavaš ih hvatati, a one ti, onako hladne i glatke, bježe iz ruku.

Tekst uz fotoesej Sandre Šimunović za tjednik Express

12.05.2020., Zagreb- Knjizevnik Miljenko Jergovic
Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

12.05.2020., Zagreb- Knjizevnik Miljenko Jergovic
Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL

Muškarac u velikoj žurbi dotrčava do telefonske govornice, grabi imenik, nervozno ga lista i kada pronađe spasonosni broj, istrgne stranicu iz imenika.

Tad pomislim na muškarca o kojem se ništa neće saznati, jer nije u filmu, ili na ženu, na nekoga kome će zatrebati neki broj upravo s te istrgnute stranice.

Zatim prolazi vrijeme. I nema više telefonskih imenika, nema govornica, ni muškaraca koji prema govornicama trče. Ta bezbroj puta ponovljena scena iskidanja stranice može biti zaboravljena.

Nitko više ne nailazi na imenik bez istrgnute stranice na kojoj je broj koji traži.

Sve ide svojim tokom. Kratko se sjećaju, onda zaboravljaju, pa ih više nema.

Kolekcionari skupljaju telefonske knjige mrtvih.

***

Sve je to tako zamršeno.

A ti neprekidno pokušavaš shvatiti kako i kad je počelo, štо mu je pomoglo da naraste i toliko se zamrsi. Kao da je čitav tvoj mali rodni grad premrežen nekakvim razvijenim klupkom kobne crvene vune koje je neka divovska mačka upetljala. Crvene niti vezane su oko stabala, kuća i automobila. Čovorovi na kvakama vode do onih na tarabama, koji se pružaju unedogled, obavijeni oko dimnjaka, klupa u parku, stubova Staroga mosta i ušutkanih bista narodnih heroja.

U te crvene niti upetljani ljudi, pridavljeni u naslonjačama ispred ekrana, zapetljani uz ruže koje su orezivali, ručkove koje su započeli, svađe koje su oplakivali. A ti ideš uz niti, korakom spavača, i nadaš da ćeš pronaći prvu kvaku, prvo stablo, prvu tarabu od koje je sve počelo. Da ćeš onda sve to odmrsiti, vratiti ga u klupko i skloniti daleko od mačke. 

Taj zadatak te prevazilazi. Imaš samo trinaest godina i potpuno si sama. Koliko vidiš, niko se tim raspetljavanjem ne bavi osim tebe. Svi su se tako brzo navikli na ograničenja kretanja i misli, kao da su crvene niti oduvijek tu, kao da su divovske mačke redovna fauna, kao da se tu nema što ispitivati, tako je kako je. 

Ti ipak pokušavaš neko vrijeme. Poslije te to košmarno zamori. Odvežeš jednu od onih niti, vežeš je sebi oko ruke. I odeš. 

Odeš povukavši za sobom čitav grad sa mostovima, školama, stablima kestenova, čamcima i klupama; sa ljuljačkama, trotoarima, zvonicima. Sav upetljan do neprepoznavanja. Tvoj prvi zadatak tamo gdje si otišla biće da svoje sramotno klupko sakriješ što bolje. Radićeš to neko vrijeme veoma vješto. Niko neće vidjeti da ti vučeš za sobom cio jedan grad umotan u gužvu crvene vune.

Sve dok ne sretneš njega, svog čovjeka. Prva stvar koju će te upitati biće: a šta ti je to, i uhvatiće se odmah za onaj crveni konac. Povući će ga i dovući cio grad. Onda će kazati da sve djeluje baš zamršeno, ali da ne brineš, jer kod njega ima mjesta za jedan zamršeni grad. Biće to najveće olakšanje koje ćeš doživjeti u životu. Poslije ćete godinama zajedno gledati u tu crvenu zamršotinu u kojoj su nestale staze i ljudi.

Doduše, i on će odmah morati da iznese pitanje kuda sa svim tim miševima.

Mošo L., pružni radnik na Glavnom željezničkom kolodvoru, Jevrejin iz dobre familije, koja ga se odrekla jer je bio, kako se onda govorilo, malo defektan.

Dobar, drag mladić, oženio je Milicu, siroticu iz trebevićkog sela Petrovići. Isto malo defektnu.

Moji ih voljeli.

Posjećivali se s njima, najprije iz nekog čudnog osjećaja da im nitko neće, i da njih dvoje ne bi smjeli biti dio tih koji neće.

A poslije zato što im je s njima bilo lijepo. Sve što bi Milica rekla bilo je istina. Kad bi svi bili ko njih dvoje, milina bi bila živjeti – rekla je Olga.

Rodio im se sin Salamon.

Zašto, bolan, Salamon, zašto takvo ime? – pitao je Franjo.

U inat njima – rekao je Mošo – i da ne bude defektan ko ja – reče, i pokaza prstom na sljepoočnicu – jer Salamon ne može biti defektan!

I znaš šta ću ti reći – poslije je Franjo govorio – pametniji je Mošo od sviju nas. Samo nekako ne umije s pameću.

U nedjelju će Mošo s Milicom i Salamonom, kojeg su svi zvali Sašo, na Željeznicu na izlet.

Biva, svi idu, pa će i njih dvoje.

Hoćete li i vi s nama? – pitala je Milica Olgu.

Ne možemo – rekla je Olga – krečimo stan.

U Željeznici, plitkoj, nikad je nisam vidio da je dublja od pola metra, utopi se Salamon. 

Mošo potrča za djetetom, utopi se i on.

Bila nedjelja, 6. aprila 1941.

Ne zna se što bi s Milicom.

___________________________________Nećku, prvom čitaocu

Na sivoj betonskoj obali velike smeđe rijeke,
po prvi put premoren od šetnje, tražim očima
kakvo slobodno mjesto u prepunoj ljetnjoj bašti
restorana ili kakav zidić kraj kojeg bih povratio
dah. Uz uski puteljak između drvoreda i priobalnih
stepanica, ugledam dvoje kako se dižu, produžim
korak, i sjedam na još toplu klupu sa tmastozelenim
drvenim naslonom, licem okrenut prema drugoj,
još sivljoj obali, tačno naspram praznog, svevidećeg
Londonskog oka koje se vrti – sjetim se mog malog svijeta,
moje sve manje zemlje i jezika, i vraćam se iz mrtvih.

Kao da sada gledam dok govorim: ne znam da li
sjedim ili s rukama opruženim duž naslona poluležim
na leđima; da li sam raspet ili sam raširio ruke
kao pred neki zagrljaj na koji se cijeli život čeka;
zaboravljam li ako ćutim, miješam li stalno sjećanja
i želje, nadam li se ili se plašim da ću se vratiti.
Kao da sada gledam i slušam, gledao sam i slušao
dvije rijeke i dvije neprolazne pjesme kako teku
same i isprepletene, i u svakoj bogovetnoj strofi
svim srcem mislio na dva mala anđela. Ramena oba mi
prazna i hladna, lijeva mi ruka uzvodno a desna
nizvodno bi – kraj toliko prolaznika i pomiješanih
jezika, oči su mi izdisale, uši se punile, ćutile
i šutile da manje mi znamo o toj riđoj rijeci u koju
gledamo, nego o bogovima, povazdan, što nagađamo. 

Protiču ljudi pod mostom, protiču ljudi mostom,
teku iz ljudskog sjećanja, teku iz ljudske nade,
jedinog vremena prošlog, jedinog vremena budućeg,
utiču svaki u svoje, vrijeme sadašnje, što ne teče
i možda miruje, u svijest bez sjećanja, bez nade. 

Misao živi od onoga za čime čovjek čezne
i od čega bježi, zida kule u vazduhu, zida u vodi.
Razborit čovjek ne razvrstava vrijeme, već činjenice.
Sabran čovjek ne gaji nadu izvan sjećanja.
Priseban čovjek se moli, gaji nadu izvan vremena.
Ali ko vrijeme svoje daruje drugome, pjevajući
o nama u prvom, o sebi u trećem licu, gledajući
u vodu, prepuštajući se njenom sjećanju, njenoj nadi. 

Rijeko živa, tiho teci i povedi moju, nesigurnu
i tihu, zastojem daha i vrtoglavicom započetu pjesmu,
tek nešto glasniju od isparenja ovih iz vode,
prljavog betona i svu noć kišom natapane zemlje,
iz riječnog mulja i ustajalih kanala oko kameniih
utvrda, hrastovih ćuprija, šljunka, farbanog gvožđa,
košara za smeće, jutrošnjih novina, vlažnih
vlasišta, procvalih platana … od moga daha tišu.

Ima li veće prošnje od pjesnikove, ima li manje
od moje, ima li išta prekomjernije od misli mi
i glasa, pritoke svake mom nabujalom žalu za onima
koji mi nedostajaše kao živ Bog što mi nedostajaše
u molitvi, jer tražih ga godinama u onome
što me preplavljuje: preko jezika, preko poezije.
(А ne u onome što mi je bilo pred očima;
u svemu od čega mi je mirovalo i lupalo srce.)

XIII.

                   Pred oltarom stare crkve klečao je sa sestrom Valentinom i u vrijeme najsnažnijih eksplozija, i molio. Već nekoliko dana, njezini su ih kameni zidovi daleko bolje štitili od zidova nove crkve, od cigle i betona. Među njima su se osjećali najsigurnije, i napuštali su ih samo onda kad je topništvo mirovalo, najčešće pred ručak i večeru, i iza ponoći. U župnoj kući tada su sve obavljali boreći se s vremenom: sestra je pripremala hranu na brzinu, objedovali su na brzinu, spavali na smjenu. Kao i na novoj crkvi, na više mjesta, i na njoj su bili probijeni zidovi, prozori bez stakala, krov oštećen, dimnjak prepolovljen. Napuštajući je, ostavljali su u njoj pse, čije su kućice bile raznesene eksplozijama prvih granata na brežuljku. Ni nakon povlačenja branitelja s mnogobrojnim ranjenicima, bolesnicima i mještanima, u nekoliko autobusa, nisu prestajale: naprotiv, dolazile su svakodnevno, uvijek u istom broju, točno u određene sate, samo na brežuljak. U to su ih uvjerili i Ilija Čavarić i Pavle Kodra, koji su im se nekoliko puta javili telefonom iz nečije napuštene kuće. Otkad su iz Šomarta otišli i branitelji i mještani, osim njih dvojice i još stotinjak sličnih njima, na cijeli Šomart nije pala niti jedna granata, osim na brežuljak. U satima hlađenja pregrijanih cijevi, međutim, topništvo su zamjenjivali snajperisti, i zato im se nitko od njih nije uspijevao pridružiti, ni danju, ni noću.   

                   Molili su se za njih, koliko i za one koji su napustili Šomart, najmanje za sebe. Samo u svojoj molitvi nisu nikud žurili, oslobođeni straha, gubili su s njom pojam o vremenu i svim njegovim opasnostima. Njihova je molitva tekla iz duša koje su se istinski prepuštale nebu, unaprijed spremnih na oprost čovjeku svega što je on tih dana činio na zemlji.

                   Prekinuo ju je iznenadni muk brežuljka, koji je potrajao dugo i koji su, nakon toliko eksplozija, doživljavali kao nešto nenaravno, mnogo opasnije od grmljavine oruđa. Čuli su buku vozila u dvorištu, nedugo zatim i nečije korake u crkvi, iza svojih leđa. Njihovo je umnožavanje ogromni prostor pretvarao u prijetnju i nisu imali snage ni da se okrenu nenadanim posjetiteljima. Uvjereni da će s njom bar ublažiti opasnosti nove stvarnosti, nastavili su molitvu. Ispred sebe su, ubrzo, ugledali časnika, koji je na trenutak na njima zadržao svoj pogled, onda ga je, nastavljajući šetnju, odmah prenio na oltar, obasjan s nekoliko svijeća. Prišao je otvorenoj Bibliji i zatvorio je prelistavši nekoliko njezinih stranica. Pogasio je sve svijeće, povadio ih iz svijećnjaka i preko njihovih glava, jednu po jednu, razbacao ih vojnicima s bijelim i crvenim trakama na rukavima, koje fra Ambrozije samo jednim pogledom, prema njima upućenim sa strahom, i nije mogao izbrojiti.

                   -Dosta s Bogom! – dreknuo je časnik udarivši nogom o kameni pod. -Moramo malo i s čovjekom – snizio je nenaravno svoj glas – jer je čovjek gad, i kad je svećenik.

                   Samo što je zašutio, časnik i vojnik su položili kraj njegovih nogu strojnicu, dvije automatske puške i jednu lovačku. Nisu se udaljili, ostali su uz njega, neuredni, bradati, časnik s kokardom na kapi, vojnik u raskopčanoj bluzi, izjedenoj znojem ispod pazuha, zavrnutih rukava, i zgužvanom šapkom u ruci.

                   -Čije je ovo oružje? – ponovno je progovorio časnik. – Našli smo ga u onoj vašoj kući. Da smo u njoj našli mačku ili psa, bilo bi normalno, ali oružje… Znate li koliko ste naših boraca s tim oružjem ubili i ranili? Pet ubili, a sedam ranili. Govorim li istinu, kapetane? Lažem li, vojniče?

                   -Ne lažete, pukovniče – potvrdili su u jedan glas i časnik i vojnik koji su položili oružje kraj nogu svoga zapovjednika. 

                   -Svih ovih dana, dakle, zajedno sa mnom, izdavali ste, kapetane, naredbe topništvu, misleći da nam otpor pružaju bojovnici, koji se ne mire s porazom, a ne svećenik i časna sestra.

                   -Tako je, gospodine pukovniče. A u to ne vjerujem ni sada – odgovorio je kapetan. – Kao da je u pitanju san u kojem se anđeli pretvaraju u vragove.

                   Ovaj put, vojnik je ostao nijem: promatrao ih je povremeno kao da se svega stidi, još uvijek u strahu da to iskaže javno.

                   Hitro, i s bijesom, pukovnik je prišao fra Ambroziju i iz njegovih ruku istrgao molitvenik. Bacivši ga iza oltara, opet se proderao:

                   -Gdje su ti važnije knjige? Rođenih, umrlih, vjenčanih… Gdje su one  vaše poznate kronike, u kojima ste Lazarevo preimenovali u Zvonimirovo? Jesi li i njih poslao autobusima u Hrvatsku?

                   Fra Ambrozije je šutio, a sestra Valentina je i dalje u sebi molila.

                   -Mi smo omogućili izlazak i tvojim bojovnicima i tvojim vjernicima, ali nismo se dogovorili da sa sobom odvuku i knjige u kojima je zapisano čija je ova crkva, još od turskog vakta, kad se ovo mjesto zvalo Lazarevo, od slavnog Kosova, po našem velikom mučeniku i svecu. Kad su u ovoj bogomolji bili i Vasilije i Pantelije, i svi oni drugi, prije njih, kako naša narodna legenda govori od pamtivijeka… Ako nema knjiga koje to potvrđuju, kopat ćemo, sve do temelja, i provjeriti legendu. Mi vjerujemo u naše narodno pamćenje, ali ćemo i njega provjeriti kad otkopamo temelje.

                   Iznenada, ostavio ih je kapetanu, koji je sa smiješkom uporno promatrao sestru Valentinu, i zbunjenom vojniku kraj njega, i za tren se našao u skupini  bojovnika iza njihovih leđa. Po odjeku koraka fra Ambrozije je sa sigurnošću znao po kojem ih dijelu prostora umnožava: ispred zidnih fresaka Križnoga puta.

                   -Evo, sve isto – odbijao se njegov glas od zida s prvom scenom Križnoga puta. – Isti je bogočovjek sišao s neba da otkupi i naše i njihove grijehe, a oni se slizali s Allahovim sljedbenicima i ratuju udruženo protiv nas po cijeloj Bosni.

                   Iz klupka ukrštenih glasova, koji su zamijenili pukovnikov, fra Ambrozije nije uspijevao izdvojiti niti jednu razumljivu riječ.

                   -Kad su ono Turci okupirali Bosnu? – pogasila ih je ubrzo pukovnikova dernjava. – Tisuću četiri stotine šezdeset i treće godine, nije li tako? A koliko su dugo Turci tlačili i islamizirali, i nas i katolike? Od te godine pa sve do tisuću osam stotina sedamdeset i osme, kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu. I ona nam je donijela zlo, nije li tako, samo katolicima i muhamedancima dobro. Zato je naš Gavrilo Princip i ubio Ferdinanda, a kada, tisuću devet stotina i četrnaeste, kako bi to rekli naša braća Hrvati svojim jezikom. A kad je Karađorđe stvorio prvu Jugoslaviju? Tisuću devet stotina i osamnaeste, to valjda znate. I kad je ustaša Tito stvorio drugu Jugoslaviju i kad nam je oteo Bosnu? Tisuću devet stotina četrdeset i treće, u Jajcu. Eto, toliko dugo ti naši Hrvati s muhamedancima i rovare protiv nas. Toliko ih dugo i Vatikan u tome podržava, toliko dugo ni njihovom papi nije jasno s kim ima posla. Uz njegov blagoslov trpali su nas u svoje logore i u Drugom svjetskom ratu, čine to i sada. Trpat ćemo i mi njih, da se opamete. Ali, neće ih pameti dovesti ni ovaj rat, ako ih mi ne zavadimo.

                   Novu stanku netko je iskoristio da kaže samo ovo:

                   -Ovaj naš pukovnik em zna ratovati em zna i povijest kao hafiz.

                   U toj stanci progovorio je i fra Ambrozije. Učinilo mu se da u svemu tome što je slušao, i što mu je bilo i neočekivano i čudno, ipak mora sudjelovati i on. Vrijeđale su ga pogrešne tvrdnje i savjest mu je nalagala da ih ispravi, usprkos svemu.

                   -Gospodine pukovniče – promucao je pridigavši se s koljena -dopuštate li da i ja nešto kažem?

                   -A koliko dugo ja čekam da ti meni kažeš otkud ti ono oružje? Hajde, reci!

                   -Mi jesmo bili jedno, sve do tisuću pedeset i četvrte godine, kada se kršćanstvo rascijepilo na dvoje: na zapadnu, katoličku, i istočnu, pravoslavnu crkvu.

                   -Ma, to i djeca znaju, nemoj nam o tome! Pričaj nam o oružju!

                   -Ali, ne znaju ni mnogi odrasli kakvo je stanje bilo u Bosni od tada pa do dolaska Turaka, gospodine pukovniče.

                   -Mnogo važno. Znaju što su nam u tursko doba činili janjičari. Nauče to još u majčinoj utrobi. Tako je to kod nas, Srba, ako nije kod vas.

                   -Važno je, ali to nije tako jednostavno ni objasniti, gospodine pukovniče. 

                   -Pa, hajde, potrudi se!

                   -Kičmu Bosne svašta je lomilo, i sve to treba znati. 

                   -Dabome. Ali, Srbi su se u njoj ipak održali kao najveći narod. Zahvaljujući svom oružju i junaštvu.

                   -Teret propasti četiri carstva prešao je preko Bosne, nije to malo. Rimsko, bizantijsko, tursko, autrougarsko… to su četiri carstva. Onda i ono, poslije toga, što ste već spomenuli, također su bila neka carstva.

                   -Ono prije Turaka, o bogumilima, mene ne zanima mnogo. Ako o Turcima znaš nešto što ja ne znam, hajde!

                   -Znam, gospodine pukovniče. Nisu u Bosni nikad ni bili bogumili, bogumili su bili u Bugarskoj. U Bosni su bili bosanski krstjani, heretici, koji nisu priznavali učenje Katoličke rimske crkve, jer su imali svoju, bosansku. Heretici, ali ipak krstjani.

                   -A otkud ti to znaš?

                   -Tako je zapisano u svim franjevačkim kronikama. A franjevci su u Bosnu došli prije Turaka, tisuću dvije stotine devedeset i prve godine, gospodine pukovniče. Zatekli su u njoj dominikance i bosanske krstjane, eto, to je ono najvažnije, gospodine pukovniče. 

                   -Meni nije, ali neka ti bude.

                   -A kad su Turci došli u Bosnu, zatekli su u njoj katolike, s nama, franjevcima, potom su počeli dovoditi i Vlahe, kao svoje stražare. I to je važno, gospodine pukovniče, jer su Vlasi, poslije, postali pravoslavci, tek u devetnaestom stoljeću i Srbi. 

                   -Ma, što mi kažeš?

                   -To vam je živa istina, gospodine pukovniče, a takva istina nekima i nije po volji.

                   -Meni, na primjer, i nije.

                   -A prije toga, gospodine pukovniče, od tisuću četiristote do tisuću četiri stotine pedesete godine, stanje je u Bosni bilo ovakvo: živjelo je u njoj sedam stotina pedeset tisuća katolika, u procentu preko osamdeset i sedam posto, i oko trideset tisuća pravoslavaca, u procentu oko tri i pol posto, u broju i procentu niti jedan musliman. 

                   -Baš nijedan? Ja, lijepa vremena!

                   -Niti jedan.

                   -Ali, katolika je mnogo, pravoslavaca je moralo biti više.

                   -Samo trideset tisuća, samo tri i pol posto.

                   -Malo, bre! Nešto si ti tu pobrkao. 

                   -Nisam.

                   -Jesi. Gdje će Srba biti samo tri i pol posto, oduvijek nas je u Bosni bilo najviše, a vas Hrvata najmanje.

                   -Ali, nije, gospodine pukovniče! I nisu katolici i pravoslavci, kasnije, u tursko doba, prelazili samo na islam. Katolici su prelazili i na pravoslavlje, jer je pravoslavlje i njegova crkva, u tursko doba, uz islam, također bilo povlašteno. 

                   -Povlašteno? Ma, nama, bre, osmanlije nisu dali ni disati. 

                   -A kad je osmanlijsku vladavinu zamijenila austrougarska, gospodine pukovniče, stanje je u Bosni bilo ovakvo: živjelo je u njoj samo dvije stotine devet tisuća i tri stotine devedeset i jedan katolik, u procentu preko osamnaest posto. Četiri stotine devedeset i šest tisuća i četiri stotine osamdeset i pet pravoslavaca, u procentu preko četrdeset i dva posto. I četiri stotine četrdeset i osam tisuća i šest stotina i trinaest muslimana, u procentu preko trideset i osam posto…

                   -Preko trideset i osam posto? Mnogo, bre, da te glava zaboli preko trideset i osam puta samo u jednom danu.

                   -Točno toliko, gospodine pukovniče.

                   -Mnogo. A prije Turaka niti jedan, nas premalo, vas previše.

                   -Povijest je okrutna, gospodine pukovniče. 

                   -Ma, vidi, molim te! I čemu te je naučila?

                   -Svemu.

                   -Ni čemu. Slizali ste se s onima koji su vas sveli na tako jadnu brojku, a zašto? Da ispišete neku novu povijest? Da ojačate zajedništvo ili da oslabite nas? I tko granatama, bre, zbog te podle povijesti, izbuši onu tvoju novu crkvu, a, evo, probušen je i krov ove najstarije bogomolje u Posavini? Je li i to djelo onoga vašeg s onom smiješnom oklopnjačom? Kako je ono njegovo ime? Andrija Kresić. Gađao nas, a pogađao vas, zločin ćete, po običaju, pripisati nama. Nije li tako?

                   -Nemojte, gospodine pukovniče, pitati mene… Vjera mi brani da ne govorim istinu…

                   -Ma, reci istinu, slobodno, ništa ti neće biti. Znamo mi o Kresićevoj spravi sve: kad ju je napravio, od čega, gdje je bila pod ključem, sve. Ovi moji vojnici još nisu poslali niti metak ni na čiju bogomolju, a kamoli granatu. Po brežuljku, da, ne poričem, na bogomolju niti jednu.

                   -Molim vas, gospodine pukovniče, pitajte me nešto drugo.

                   -I hoću. Gdje su druge slike sa zidova ove crkve? 

                   -Koje slike? – uzvratio je fra Ambrozije s čuđenjem.

                   -Koje? S one izložbe od prošle godine, na kojoj smo bili i mi, samo nas nisi vidio, onda ni pozdravio. Sramotno je da svoje prve susjede nisi ni pozvao na onakvu gozbu, i da ti je na njoj bio glavni onaj ustaša što je nabavljao oružje iz inozemstva, uz pomoć sina onog vašeg proroka… Kako mu je ono ime? Jakov. Jakov Bračuljić, dabome. Zašto ti je taj njegov brat, čiji je i otac bio ustaša, u onom ratu, kad ste nas u Jasenovcu, vi i vaši muslimani, ubijali kao piliće na panju, na toj izložbi bio glavni? Zato što je i tebe i tu tvoju sestru naoružao, kao i druge… Još od svibnja, a sada je kolovoz, slali smo vam poruke da nam to oružje predate… A odbijali ste… Hajde, dosta mi je tvoje povijesti! Lisice na ruke i vodite ih u kampanjolu oboje, put znate!

                   -Ali, gospodine pukovniče, moja je samo lovačka puška…

                   -Je li? I služila ti je isključivo za lov, je li?

                   -Samo za lov, gospodine pukovniče.

                   -Za lov na ljude, dabome. A za to su ti služili i psi, a? Gdje su tvoji psi, a?

                   -Tamo, u onoj kućici, gospodine pukovniče.

                   -Nisu tamo. Tamo smo našli samo to oružje, i ništa više. Da se nisu možda zaputili u Njemačku, za onom Agatinom pudlicom? 

                   I dok su mu na ruke stavljali lisice, fra Ambrozije se pitao kako je moguće da i pukovnik sve zna i o Agatitinoj pudlici i o njegovim psima. Sestra je već bila kraj njega, između kapetana i zbunjenog vojnika. 

                   -Nećeš ti više mene poučavati povijesti. Znam ja svoju istoriju u ovoj zemlji i bolje od tebe, kao i svaki Srbin. I imam ja prečeg posla od naklapanja s tobom  – grmio je žureći prema vratima u pratnji nekoliko vojnika. 

                   Kapetan je u kampanjolu prvo ugurao sestru Valentinu, onda i fra Ambrozija. Vojnikove su ruke već bile na volanu i na njemu su njihovi prsti iskazivali sve veći nemir. Tom njihovom nemiru, i ne shvaćajući zašto, fra Ambrozije je počeo okretati i neku svoju, potpuno nejasnu nadu. Promatrao je oštećene crkve, kao žive ranjenike, čije su rane još svježe, bezbrojne i nezaslužene. Oko župske kuće vidio je grmove procvalih ruža, nigdje nijednog psa. Pukovnikovo vozilo, s još dva iz pratnje, već je bilo sišlo niz brežuljak, kretalo se cestom, primičući se kućama Ilije Čavarića i Pavla Kodre. Na brežuljku je još bila samo kampanjola, u kojoj su se preznojavali i on i vozač i kapetan i sestra. Šapnuo je sestri da se ne plaši, na što je odmah reagirao kapetan, čije su oči vidjeli u ogledalu između njega i vozača.

                   -Ubuduće, bez šaptanja, je li jasno!? – okrenuo im je na trenutak svoje ružno znojno lice s prvoga sjedišta.

                   U tom trenutku fra Ambrozije je prosto zavapio:

                   -Ostala mi je Biblija na oltaru… Ne mogu bez nje.

                   -Možeš! – nasmijao se kapetan slatko i naredio vozaču da krene.

                   -Preklinjem vas, gospodine kapetane, ako razumijete hrvatski…

                   -Ne razumijem hrvatski  – zasiktao je kapetan udarajući ga kundakom puške u glavu.

                   Probudilo ga je neko stenjanje na zadnjem sjedištu, pomiješano s nečijim jecajima. Iz prostora u izmaglici izašao je s naporom, osjećajući nesnošljive bolove u desnoj sljepoočici. Ubrzo je razaznao glavu šofera i prste njegove desne ruke na volanu, na sjedištu do njega nije pronašao nikog. Ono zrno nade u njegove nemirne prste prije polaska s brežuljka na trenutak je ugrijalo njegovo srce. Čim je pogledom dodirnuo sliku na svojoj lijevoj strani, bilo je sleđeno. 

                   Ispod kapetanovog zdepastog tijela ugledao je uplakano lice sestre Valentine, čije su oči tražile njegovu pomoć. S rukama u lisicama pokušao je učiniti nešto, ali, sav uronjen u strast, kapetan se nije ni osvrtao na njegove udarce u mišku lijeve ruke. Noge su mu bile u nekakvim konopcima i nije se mogao podići na njih. U ogledalu je na licu vojnika primijetio suze, svoje nije mogao obrisati. Uputivši pogled krajoliku iza stakla desnog prozora, počeo je moliti. Ispred usamljenog drveta na livadi oivičenoj šumarkom, iz kojega su polijetale vrane, ugledao je tri autobusa, okružena s nekoliko vojnih vozila. Iznad iskopane jame, na sredini livade, prema kojoj su tjerali starce, starice i djecu, pucajući im u leđa, stražario je veliki kran rovokopača. Prepoznao je tek pokoje lice svojih vjernika, samo ona koja su izbezumljeno željela upamtiti lica svojih ubojica.

                   Kao da je to bila namjera i vozača kampanjole: taj dio puta prešao je usporeno, onda je naglo ubrzao tako da se fra Ambroziju činilo da će se raspasti vozilo. Kroz susjedno selo, s uobičajenim ratnim prizorima, projurili su bez zaustavljanja na kontrolnoj točki. Na izlasku iz drugog dočekala ih je rječica, s vrbama i na jednoj i na drugoj obali. Ispred mosta vozač je naglo zakočio i predložio kapetanu, koji je još bio na zadnjem sjedištu, između sestre i fra Ambrozija, da se okupaju. Prihvatio je prijedlog bez riječi, provukao se kraj sestre, otvorio vrata i izašao. Trčeći prema vodi, vriskao je od radosti, a onda se naglo srušio. Voda je primila prvo njegovu glavu, potom i cijelo tijelo. Vozač je vratio pištolj u futrolu, pritisnuo papučicu gasa, ne popuštajući je ni preko mosta. Ni na drugoj obali nije progovorio, samo je igrom prstiju na volanu nešto poručivao fra Ambroziju, a on ih je i dalje pratio pomno. Kad god je to činio, nadao se da ih ipak ne vozi u logor, već da još smišlja kako da ih spasi. Nažalost, prevario se i u tome:

                   -Ono što ste vidjeli – progovorio je mladić iznenada – zaboravite zauvijek, ostalo je moja briga. Moram vas predati tamo gdje mi je naređeno, a uskoro ću vam se vjerojatno i pridružiti… I na to ja računam svjesno. 

                   Kampanjolu je zaustavio pred hangarom čija su velika vrata bila širom otvorena, iza kojih je fra Ambrozije, samo jednim pogledom, u snopovima svjetlosti  s velikih prozora iznad njih, otkrio bezbroj muških i ženskih tijela, u različitim položajima. Uzdignutih ruku, priljubljeni uz zidove, jedni su stajali, drugi su pored njih klečali, treći su sjedili, jedni preko drugih, četvrti su ležali na tek skvašenom betonu. Od tog prizora, čim je vozač ugasio motor kampanjole, udaljio ga je svojim tijelom policajac s trakom na rukavu, koji je otvorio njegova vrata, i koji ga je, približivši glavu njegovim prsima da bolje upozna svoje nove žrtve, prosto zagušio mirisom alkohola. Smijenilo ga je lice zapovjednika, čije su ga ruke snažno povukle iz kampanjole, onda i odgurnule i ne osvrćući se na njegov pad ispred nogu kolega s palicama i kamama za pojasom. Prepoznavši u njemu suca iz Darga, preneražen, fra Ambrozije ga je pratio sa sve većom pozornošću. Kad se kraj njega našao vozač s nekim papirom, po kojem su dugo šetale njegove oči, čuo je kako ga pita:

                   -Gdje ti je pratilac?

                   -Nije ni pošao sa mnom – mirno je odgovorio vozač.

                   -Nije? Onda ti pođi sa mnom, a oni neka ostanu! 

                   -Ispovjedite me, župniče – iskoristila je trenutak samoće s fra Ambrozijem sestra Valentina, obrativši mu se šapatom – ja odavde, izgleda, neću živa… I, ako preživite, molim vas, ne govorite nikome o onome što se desilo…

                   Samo što je pokušao da je prekriži rukama zarobljenim u lisice, opet je primijetio glavu pijanog policajca u blizini svojih prsa.

                   -Što to radiš? Hoćeš da te oslobodi, a? Oboje van!

                   Nije ga poslušao ni drugi, ni treći, ni četvrti put sve dok nije završio ispovijed. Svezanih nogu, jedva je izašao iz kampanjole. Njegovo skakutanje do pijanog policajca pratio je smijeh sve većeg broja njegovih kolega, koji su okruživali sestru Valentinu. Zbijajući se jedan uz drugog, utjerali su je u veliku halu, jedva pronašavši malo mjesta u njoj, ispred vrata.

                   -Neka se skine svetica! Neka svi vide ima li sve što i svaka žena! – zaplitao je jezikom policajac kraj fra Ambrozija, držeći vršak kame ispod njegove jabučice. Glavu je mogao držati samo u onom smjeru, koji mu je određivao vršak te kame – prema sestri čije su dijelove odjeće preuzimali policajci, bacajući ih odmah pod svoje noge. Sklapao je oči, ali kad god je to činio, dželat ga je tjerao da ih ponovno otvori. Bijela koža žene od koje se postiđeno odbijala i svjetlost s velikih prozora iznad tijela logoraša prosto ga je zasljepljivala i tjerala na plač. Ne mičući vršak kame ispod njegove jabučice, policajac ga je natjerao da doskakuće do tog tijela. Zapovjedio mu je da pokupi njezinu odjeću, što je i učinio, ležeći potrbuške. Podigla su ga, poslije, s tom odjećom na svezanim rukama, dva policajca i kao vreću prenijeli do zida, kraj kojega je, uzdignutih ruku, stajalo nekoliko muškaraca. Odatle je čuo već poznati glas kako govori sestri:

                   -Tako, ljepotice! Ostat ćeš u tom položaju, i ne boj se, neće ti nitko ništa.

                   Kad je pala noć, uspio je krišom usmjeriti svoje oči prema mjestu na kojemu je ostala sestra Valentina, izlažući se opasnosti da ga otkriju stražari raspoređeni po svim kutovima hale, u dva sa strojnicama “na gotovs”. Još uspravno, njezino je tijelo i dalje isijavalo svjetlost i u tom prostoru općeg zatamnjenja, nesnošljivog smrada, bolnih uzdaha, buncanja, zapomaganja i povremenih krikova, bilo je jedina točka njegove pribranosti, mira i dostojanstva. Dijamant u kojemu je bila sabrana sva ljepota života, koju je svjetlost očitovala i s čijim se nebrojenim pojavnostima mogao voditi dijalog neprestano drukčije, sve do beskonačnosti. Doživljavao ga je kao nešto što je samo po sebi sveto, i, začudo, nije u toj njegovoj golotinji osjećao nikakav sram. Osjećao je ponos što svojom svjetlošću, u općem mraku, tako dostojanstveno, bez ijedne geste protesta, održava život, usprkos poniženju i bolesnoj zamisli čovjeka da ga tako osudi na smrt čijim je izvršiteljima unaprijed osigurana nevinost. Uvjeren da pokrete njegove glave stražari ipak ne bilježe, nastavio je to činiti sve do zore, obraćajući se tijelu sestre Valentine kao svjetiljci usred pakla, u kojem je sve ljudsko bilo poniženo u korist neljudskog i zvjerskog, sav predan molitvi da izdrži i tako i pobijedi presuditelje. Onda je pred zoru, kad su i najmanji pokret njegovoga tijela mogle zabilježiti budne oči stražara, čuo pad te svjetiljke, zahvalan Bogu što se konačno ugasila. Nedugo zatim čuo je i nečije korake na istom mjestu gdje se svjetiljka ugasila, potom i nečiji glas:

                   -Trebalo bi je možda vratiti u onu odjeću prije ljekara?

                   -Ne! – odgovorio je tom glasu poznati glas policajca. – Znaš li ti kako Turci odlaze svome Allahu? Goli. Tako će i ona. I ona je bila na strani Turaka, kao i onaj ustaša tamo što čuva njezinu odjeću. Nosite je ljekaru tako, neka vidi zašto je iskrvarila kad je nitko od nas nije ni pipnuo. Svi su nam svjedoci da je umrla prirodno… 

                   Pao je na beton grebući lisicama zid, uz koji je dotle bio priljubljen cijelim svojim tijelom. Do ureda zapovjednika prenijela su ga dva civila, smorena od udaraca željeznim šipkama kojima su ga pokušavali uspraviti uz zid. Spustili su ga na stolicu kazavši da su svoje želje zadovoljili i izašli, ali on se nije zadržao na njoj, opet je pao. Ležeći na desnom kuku, koji ga je bolio, uspravljenu figuru zapovjednika iznad sebe doživljavao je u dimenzijama koje su osporavale sve normalno i stvarno.

                   -Pa, ujače, tako te, je li, i tvoj puk zove, došao si nam i ovdje bez svojih pasa, kao i na ono suđenje – govorila mu je ta neprirodna ljudska figura. – Znaš li bar jesu li živi?

                   -Ne znam, gospodine sudac.

                   -Da nisu krenuli za Agatom, u Njemačku?

                   -Ne znam, gospodine sudac.

                   -Da te nisu prezreli, kao i Agata, koju si stalno prozivao u propovijedima, zbog nekakvog bluda? 

                   Fra Ambrozije je šutio.

                   -Licemjeri se ne mogu dugo prodavati ni životinjama, kao ni ljudima. Napuste ih, čim ih prozru. Sve si ti ono sa svojim pukom gradio samo da bi bolje živio ti, a ne puk. Znala je to i Agata, kao i vlast, kojoj si prkosio, a možda i oni tvoji psi. Koristio si i njih, kao i vjernike, za svoj lagodni život, pa te svi napustili.

                   Bio je sve čvršći u odluci da na klevete ništa ne odgovara, ali su ga i one boljele sve žešće.  

                   -Možda opet siluju nečiju pudlicu… A?

                   Od težine ovih riječi glava mu se još više povila i pala je na prsa, kao što pada tijelo koje kušaju teretom neprimjerenim njegovoj snazi.

                   -Možda te jednostavno ni psi nisu mogli gledati u ulozi bojovnika, pa pobjegli. Ubio si pet naših vojnika, a teško ranio sedam. Je li tako? Huškao si narod protiv nas i s oltara, govorim li istinu? Nabavljao si oružje iz inozemstva i jedini odbio s vašim zapovjednikom dogovoreno povlačenje, nije li i to istina? Ali, to ti još možemo i oprostiti. Ne možemo ti oprostiti one tvoje propovijedi s oltara da možemo živjeti zajedno, čak i s Turcima. To je najopasnije. Najopasnije. Zašto bismo ratovali, ako možemo živjeti zajedno?

                   Svaki njegov korak fra Ambrozije je doživljavao kao korak robota programiranog da izmišlja optužbe, miješajući ih i s pokojom istinom, kao i na onom suđenju. Jednu od njih, o zajedničkom životu u jednoj zemlji, koju mu je potvrđivala i povijest, bio je spreman i u tim momentima braniti, ali na ta mnogobrojna zapovjednikova pitanja još nije imao dozvolu odgovarati. Osim toga, ispod natečenih usana, koje su šutke otrpjele nekoliko udaraca u hali, boljeli su ga svi zubi, i preko njih nije mogla niti jedna riječ i kad je njom pokušavao potvrditi istinu za koju je živio i za koju je bio spreman i umrijeti.

                   -Ima ovdje jedan hodža, sad ćeš ga upoznati – nastavio je zapovjednik obilazeći njegovo tijelo pod kojim je škripao parket. – Isto je tvrdio što i ti dok ga nismo doveli ovdje. A zašto smo doveli i njega i tebe? Zato što vi ne možete bez svog puka, nije li i to istina? A ni puk, opet, ne može bez vas, pa smo mu širom otvorili vrata hangara, i ništa više. Samo smo, dakle, ispoštovali ono vaše da budete zajedno… sa svojim pukom.

                   Na stolici kraj koje je fra Ambrozije ležao hodža se ljuljao kao da je pijan. Stražari koji su ga unijeli u ured potpuno gola, ostali su kraj njega: pridržavajući njegova krvava ramena, tako su ga prisiljavali da ostane u stolici. Jednom od njih, zapovjednik je naredio:

                   -Skini našem ujaku te lisice s ruku i konopce s nogu! Morao si i prije, i bez moje naredbe… Bili smo uvijek humani, što ne bismo i sada.                   

                   -Ali, nemam ključa.

                   -Uzmi ga sa stola. Predao mi ga je vozač, s kojim je došao… I odmah napolje, obojica! A fratar iza hodže, oni su oduvijek zajedno, stoljećima su protiv nas zajedno… Pridrži ga, ujače, ako ti je još uvijek do toga da budete zajedno!

                   Pridržavajući hodžu da ne padne, fra Ambrozije je održavao i sebe na nogama. Ruke su mu bile isječene od lisica, s nogu koža zguljena konopcem, glava uvećana i modra od udaraca, oči u sve manjem prorezu i sve nesposobnije da se u njemu održe otvorenim. Ipak, osjećao je izvjesno olakšanje: ruke su mu bile konačno slobodne, nogama pružena mogućnost da izubijano tijelo dostojanstvenije održavaju u ravnoteži. Pridržavajući hodžu, provjeravao je ostatke snage svoga tijela, ali i hodžinog, obradovan što je u njegovome još ima, rastužen što je hodžino već napustila. U njegovoj kosi, skorenoj od krvi, vidio je mnogobrojne rane, na pognutom vratu veliki rez iz kojeg su otjecale i posljednje kapi njegova života. Činilo mu se da zajedno s njim umire upravo zato što mu nije bilo dozvoljeno da ga spasi. Činilo mu se da krv ne otječe samo iz hodžinog tijela, već i iz njegovog, i da su s tim njegovim izranjavanim rukama na ramenima on i samrtnik uistinu povezani u jedno, u nešto čime su i on i hodža nadrastali svako zlo, pa i to koje ih je spajalo i koje je njemu bilo tako bezdušno gurnuto u ruke. To mu je pomagalo da oprosti i da u sebi moli skraćenje hodžinih muka, ako ih je on, uopće, još bio svjestan. I trenutak njegove smrti osjetio je u svojim rukama: od njegova života rastale su se kad je hodžina glava pala na prsa i kad ga je i ona rasjeklina na vratu uvjerila da je ostala bez krvi. Svom težinom povuklo ga je mrtvo tijelo naprijed, ali ga je uspio vratiti nazad, jedva održavši svoje na nogama. I zapovjednik mu je u tome, kao, pokušao pomoći: zagledavši mu se u lice, rukom  je prema njemu gurnuo hodžinu glavu, onda ju je ispustio i ostavio na prsima.

                   -Eto, sve ti je tvoj hodža rekao o vašem zajedništvu. A što ti je rekao? Ništa. Jaran te izdao, pa ti i dalje vjeruj u hodže. Dok ga nismo ovamo doveli, govorio je i što treba i što ne treba. Sad šuti… Ostavio na cjedilu i tebe i mene… Dakle, ujače, pamet u glavu! I marš svome puku!

                   Na izlazu iz njegova ureda, sve do ulaznih vrata u halu, dočekao ga je špalir vojnika i stražara, kroz koji je morao proći. Dok je išao, tukli su ga kablovima, palicama i letvama. U halu je uteturao jedva raspoznavajući njezin prostor: činilo mu se da u njemu nije samo pet stotina nesretnika sličnih njemu, kako je to već bio procijenio promatrajući uspravno umiranje sestre Valentine, već daleko više, možda i preko tisuću. Sudarajući se s njima na predugom putu do svoga kuta nasuprot stražaru sa strojnicom, sad je znao i to da uz njegov i njihov hangar postoje još dva, čija vrata nisu bila otvorena dok je u dvorištu na sjedištu kampanjole ispovijedao sestru Valentinu. S vrata zapovjednikova ureda vidio je u njima i djecu među nekoliko žena, od toga dana samo ispaćena lica logoraša oko sebe, po danu išarana trakama sunca, noću sjedinjena s tamom, u koju više nisu odlazili ni krici, jer za njih nije bilo snage, i u kojoj je smrt imala značenje rođenja. U san je s njima odlazio ležeći na golom betonu, koji su često kvasili šmrkom, uvijek oslonjen na kuk i rame, jer za položaj na leđima nitko nije imao dovoljno mjesta. Veoma često budili su ih gubitnici na bojišnicima: ulazili su u hangar sa svom mržnjom poraženih, ubijali i odlazili. Radili su to i ovako: upaljenim reflektorima automobila u dvorištu osvjetljavali su svoje žrtve u hangaru i tukli ih pred logorašima na smrt, da bolje upamte što i njih čeka. One najbliže žrtvama tjerali su, potom, da ih nose u kontejnere, u kojima su ih držali danima, iščekujući kamione da ih odvuku u jame. Privezane za kuku automobila izvlačili su iz hale pojedine logoraše obučene, a nakon vožnje kojekuda vraćali su u halu samo njihove kosture. 

                   Kućnim redom bilo im je zabranjeno govoriti, bolovati, pitati, svaki dan, po jedan sat svaki, s rukama uzdignutim iznad glave, morao je u hali stajati. Ustajali su u pet ujutro, umivali se na česmi u dvorištu, dvadesetak metara od hangara, trčeći, a trčeći su sa stola, na istom mjestu, uzimali i po komad kruha i šalicu čaja za doručak, ako su imali sreće da ih na njemu nađu. Trčeći su odlazili i do bureta u hali, ograđenog šatorskim krilom, na nuždu, sve dok se ne bi napunilo, a onda su sve ostavljali u svojoj odjeći, ili ispod sebe, na betonu. 

                   Nekoliko dana nitko ga više nije tukao, niti saslušavao, niti tjerao da štošta uradi u hangaru ili oko njega. Osuđen na kaznu da s jednog mjesta upoznaje oblike zla koji su prevazilazili ljudsku maštu, primjećivao je nenaravan otpor tijela prema njemu: ne samo na njegovom, već i na tijelima logoraša oko njega, sve rane zacjeljivale su brzo, bez ikakve liječničke pomoći.

                   Iz tog svoga kuta hangara jednom je vidio kako žrtvi u njegovoj blizini udarci dželata izbijaju oko iz očne šupljine i kako ga žrtva rukom zaustavlja da ne padne na beton, a potom i vraća u nju. Do njegovoga kuta, jedne noći, doveli su i vozača kampanjole, kad je on već bio i junak i mogući stradalnik u njegovome sjećanju. Ležeći stisnuti jedan uz drugog, šapatom je uspio ostaviti u njegovom uhu najdramatičnije dijelove svoga života: rođen je u Novom Sadu kao Hrvat, ima dijete i ženu. Prisilno je mobiliziran na bojište u Posavinu, a to je upravo učinio kapetan kojeg je ubio, čiji je vozač od dana kad ga je s pištoljem utjerao u kampanjolu, silovavši mu prije toga ženu, pred djetetom i njezinom majkom. Kapetana su pronašli u rijeci, a on je sve priznao zapovjedniku, već na prvom saslušanju, nakon kojega su odmah kaznili sestru Valentinu… Ujutro su ga iz reda za umivanje izdvojili, strpali u automobil i odvezli iz logora.

                   Naredne noći, u kojoj se, sve do zore, molitvom opraštao od vozača kampanjole, na mjestu smrti sestre Valentine ugledao je Jakova: svijetlio je kao što je ona, ali nije mirovao kao što je ona. Rukom ga je zvao da mu se približi, jer ono što mu je govorio nikako nije dolazilo do njegova uha, a opasnosti približavanja bili su svjesni obojica. Niti je Jakov mogao iz živoga tijela svoje svjetlosti, niti fra Ambrozije iz mrtvoga kuta svoga mraka. Tek kada se svjetlost njegova tijela počela izjednačavati sa svjetlošću zore, uspio je pročitati poruku njegovih usana, koja je glasila:

                   -Što sam ti govorio, ujače? Da ne ostaješ u Šomartu sa sestrom Valentinom, da nam se pridružiš! Govorio sam to i Pavlu i onom Iliji, ali nijedan me ne posluša…. Ni ovdje, u Hrvatskoj, nije nam dobro, navalili i na nju, kao i na Bosnu. Ali, odavde se može kud hoćeš, iz Bosne baš nikud.        

                   Nedugo, zatim, fra Ambrozije je iz svog kuta u dvorištu prvi put ugledao vozilo Crvenog križa, a istoga dana, popodne, s nekoliko logoraša, odveden je iz hangara i on, na veliku poljanu soje, zarasle u travu. Čim je nogu spustio na zemlju, ponovno je osjetio svu snagu i ljepotu života, spreman da zaboravi sve njegove grubosti, ohrabren u nadi da se s njima već oprašta, a kad je rukom dodirnuo prvu travku, ugrijanu ljetnim suncem, sjetio se i Pjesme stvorova utemeljitelja svoga reda, svetoga Franje Asiškoga:

Neka te, Bože moj, hvale svi stvorovi,
napose gospodin brat sunce,
jer sunce je dan i ono nam daje svjetlo.
Ono je lijepo i bljeska velikim sjajem.
Ono, Svevišnji, nosi tvoju sliku.
Neka te hvale, Bože moj, brat mjesec i sestre zvijezde,
kojima podari sjaj, ljepotu, i mjesto na nebu.
Neka te, Bože moj, hvali brat vjetar,
i zrak za vedra i oblačna i svakog vremena,
kojim izdržavaš svoja stvorenja.
Neka te hvali, Bože moj, sestra voda,
koja je tako potrebna i ponizna, dragocjena i čista.
Neka te, Bože moj, hvali sestra vatra, kojom rasvjetljuješ noć,
koja je tako lijepa i vesela, čila i jaka.
Neka te, Bože moj, hvali naša majka zemlja,
koja nas hrani i izdržava,
koja proizvodi mnogovrsne plodove, šareno cvijeće
i trave…

                   Nikad kao tada nije tako duboko osjećao ljepotu i moć te posavske zemlje, onda je s tim osjećanjem na nju cijelim tijelom i pao.

      Iznad njegove glave i glava ostalih logoraša i njihovih stražara, naglo uronulih u soju i travu, istovremeno, prema hangarima je prošištalo nekoliko granata. Od prve eksplozije još je osjećao zvonjavu u ušima, a došla je i druga, nakon novih zvižduka u zraku. Sve se to ponovilo nekoliko puta i sa zemljom su dugo bili sljubljeni i on i stražari. Ipak, stražari su se digli prvi, zapovjedivši im ulazak u vozilo. 

                   Ostao je u travi još koji trenutak sa starcem koji mu je šaptao:

                   -Ovakav ti je i čovjek kad se rodi. Kao ove travke što se pred nama njišu. Nježan, pun čistih sokova života, onda se i oni u njemu zatruju. Onda se s njim igraju razni vjetrovi…Ojača da bi se s tim vjetrovima lakše borio. Od prvobitne nježnosti u toj borbi ne ostane u njemu mnogo. Postane grub, kao i ovi naši čuvari, kao i ti vjetrovi što ga lome do smrti.

                   -A koliko si ovdje? – upitao ga je fra Ambrozije.

                   -Ovo mi je treći hangar. Treća oluja. Volio bih umrijeti dok u meni još ima ovih travki.

                   -Nemoj tako! Izdržat ćeš. Moli se Bogu!

                   -Nisam vidio travku puna dva mjeseca, pa sam se raznježio. Pokrenula je u meni život, a mislio sam da sam mrtav.

                   -Nisi. Moli se Bogu!

                   -Možeš li me ispovjediti kad se vratimo u hangar? Noću si ispovjedio mnoge, vidio sam…

                   Dreknuo je čuvar iznad njih, digli su se sa zemlje i trčeći došli do vozila.

                   U blizini hangara gorjela je jedna kuća, na livadi do nje vatra i dim sukljali su iz plastova sijena. U hali su ih dočekali izbušeni zidovi i nekoliko mrtvih i ranjenih u gomili preplašenih. Tek što je spustio tijelo u svoj kut, zaustavio se ispred njega vojnik i rekao mu da odmah pođe za njim. Uveo ga je u ured zapovjednika, čiji je prozor bio bez stakla, pod prošaran njegovim komadićima, i ne pokucavši na vrata. I tu je miris baruta još uvijek bio oštar, kao i u hangaru, u koji je gledao i oko kojega je još lebdjela prašina. Ovaj put zapovjednik je bio u društvu žene koja je s olovkom u ruci bila nadnesena nad bilježnicu, sjedeći uz rub njegovoga stola. Stojeći, nikako nije shvaćao smiješak na zapovjednikovu licu. S njim mu se i obratio:

                   -Eto, opet prolaziš s malom kaznom, kao i za onoga svoga nasilnika. Tek si s nama nekoliko dana, a moramo se rastajati, i to u ovome kršu. Vidiš li što su nam ovdje uradili oni tvoji, prava sreća što si bio tamo… Još brojimo mrtve i ranjene, a bolje bi bilo da su to učinili oni iz Crvenog križa, pa da se u sve uvjere i sami… Bili su ovdje, kad je sve bilo mirno, tvoji su nadigli dreku gdje god su stigli, čak i u Sarajevu. Ako imaš neku želju, ljudi smo, možemo ti je i ispuniti.

                   -Samo da vidim svoje crkve… Ništa više.

                   -Jesu li tvoje, ne znam. U Bosni se još ne zna što je čije, kazat će nam to ovaj rat… Možda ih tamo više i nema, ali kad ti je to želja, možeš! Pješke.

                   -Pješke? Ali, daleko je… I opasno… 

                   -Dva sela odavde, a ljeto je, nisi ti još star. Da malo protegneš noge, ovdje si se previše usjedio u onom svome kutu. Čuvali smo te, to nam ne možeš oporeći. Otići ćeš prije nego što nam oni iz Crvenog križa ovamo ponovno svrate…Tako će se uvjerit da nikad ovdje nisi ni bio, ni ti ni sestra. Valjda ti je jasno? Otići ćeš večeras, po hladovini, jesmo li se razumjeli?… Ova ti žena već piše potvrdu, samo ćeš joj dati sve svoje podatke. I moram ti, na kraju, reći i ovo: zahvalan sam ti ispred svih koji su sada u oslobođenom Lazarevu. Gradio si u njemu sve kao da je oduvijek bilo tvoje, na tome sam ti ponekad i zavidio. Ali, ono sa psom nisam mogao da ne kaznim. Ružno je što ga nisi spriječio…

                   -Nisam mogao – promrmljao je, nikada kasnije ne objasnivši samome sebi zašto je u tom trenutku pred njim izgovorio baš to.

                   -Mogao si, a i morao. Agata te je preklinjala… Sad hajde! Jesmo li se razumjeli?

                   -Da pođem odmah?

                   -Čim ti ova žena završi taj papir, rekoh, bez kojega ne možeš proći naše straže. A njih će biti mnogo. 

                   -Ali, mogu li po torbu? Ostala je u kutu…

                   -Možeš. A sestru zaboravi! Kao da nije ni postojala. Jesmo li se razumjeli?

                   Zbunjen, fra Ambrozije ga je promatrao kao da mu nešto ipak nije jasno.

                   -Što je?

                   -To sa sestrom…Nije sahranjena kao vjernica.

                   -Zaboravi!

                   -Zaslužila je da bude sahranjena kao vjernica.

                   -Zaboravi! I marš dok se nisam predomislio! 

                   Kad je s torbom, između stražara, izašao iz hangara, ugledao ga je u prozoru bez stakala. Pretrnuo je pomislivši da je tu zato samo da mu kaže kako je svoju odluku promijenio, onda je na njegovom licu primijetio smiješak, kojim ga je uvjerio da uistinu može ići. Ali, ohrabren tim smiješkom, umjesto prema kapiji, korak ga je vodio k njemu. Kad je bio na rastojanju s kojega se mogao razumjeti i šapat, zastao je, podigavši glavu prema zapovjedniku.

                   -Mogu li vas nešto upitati?

                   -Što, ujače?

                   -Zašto ste pristali da ovo radite?

                   -Što sam radio kad mi je Agata donijela tužbu, to radim i sada. Za svoj puk. Samo po kraćem postupku.

                   -Neka vam je Bog na pomoći, od mene vam je oprošteno.

                   -I tebi. Ideš u Lazarevo po svojoj želji i na svoju odgovornost. Telefonirao sam kako da te tamo dočekaju, ali, baš neka ti je Bog na pomoći!      

                   Sve je od tog trenutka bilo pred njim neizvjesno, s mnogo pitanja i nepoznanica, a s malo snage u tijelu za nova iskušenja. Jedno je ipak bilo jače od svega toga: saznanje da može krenuti na izvore života svoje župe, čiji su ga sadržaji i u logoru povremeno zapljuskivali u valovima, kao pjena smijeha karakterističnog za njezine ljude, koje je toliko volio i poštivao, baš zato što su bili i svojeglavi i neobični. Znao je da ga smišljeno šalju u zagrljaj opasnostima, ali je čvrsto vjerovao da će ih nadvladati. 

                   Svih tih dana pješačenja ispod zvižduka granata s raznih bojišnica, izložen mecima snajperista, uvredama i psovkama mještana, sumnjičenju stražara na kontrolnim točkama i njihovim stalnim zahtjevima da se vraća nazad po novi potpis prethodnika na prijelazu, s jednim korakom naprijed i tri nazad, nije svojom mišlju, kao osudom, niti nijednom dotaknuo taj svijet zla, svom širinom srca spreman da mu sve oprosti. Odmarao se tamo gdje je bio najsigurniji, u grmovima i šumarcima, a jeo ono što mu je kolovoz nudio po vrtovima i voćnjacima udaljenim od kuća. Niti u jednoj noći toga svoga neobičnoga putovanja, dok je, skriven, iščekivao zoru, nije se mogao sasvim odvojiti od dramatičnih događaja u hangaru i u uredu zapovjednika. S prizorima smrti sestre Valentine i hodže odlazio je u nesiguran san, a s prizorom vozača kampanjole kojega odvode s česme od njih se opraštao vraćajući se u nesigurnu stvarnost. Sve njezine grubosti, opet, približavajući se svome cilju, ublažavao je sjećanjima na život u Šomartu, u kojemu su mu događaji pred rat bili nekako najdraži, sa snagom kojom je sve neugodnosti stvarnosti mogao odgurnuti u stranu kao zanemarljive i snošljive, iako ni po čemu nisu bile takve. U onim Lovrinim slikama, nekako, pronalazio je takvu snagu ponajčešće, a u ponosu na samoga sebe, opet,  što ih je na vrijeme sklonio na sigurnije mjesto, i ohrabrenje da put mora nastaviti prema njima, jer su one i bile njegov krajnji cilj. S takvim obranama od svega što ga je u Šomartu dočekalo od susreta s njegovim novim imenom na limenoj pločici i lakrdije policajca preobučena u mantiju na zgarištima njegovih crkava, pa sve do buđenja iz nesvijesti u jarku, zaustavljanja kradljivca vranca na cesti, slučajnog pronalaženja pasa i slučajnog otkrivanja grobnice stradalnika, fra Ambrozije je u sebi učvršćivao vjeru da je njegov život samo u rukama Boga i da mu čovjek, zbog toga, ma kako on okrutan bio, još uvijek ne može ništa. 

                   Posljednju noć prespavao je u plastu sijena, u blizini kuće koja mu se učinila napuštenom, u selu koje je graničilo sa Šomartom. Dok se svodio u san, razmišljao je o tome što ga to u Šomartu sutra čeka, onda ga je figura muškarca ispred kuće, jedva raspoznatljiva u polumraku, odvojila od tih razmišljanja, rasanila i preplašila. Kako mu se približavala, tako je u njemu i strah od susreta s njom rastao, ali za bijeg je bilo kasno, za bijeg nije bilo spremno ni njegovo premoreno tijelo. Dočekao ju je sjedeći, leđima oslonjen na sijeno, čiji su ga mirisi još omamljivali i držali na granici sna i jave.

                   -Vidio sam ja tebe tu, još dok je zalazilo sunce – rekao mu je starac, zarastao u bradu, čim je čučnuo ispred njega. – Nisam te htio ometati, procijenio sam kroz prozor da ne možeš dalje. Možeš i sa mnom, u kući sam sam. Imam hrane, mora da si gladan.

                   -Nisam gladan, a ovdje mi je lijepo, ako mi ne braniš – odgovorio mu je fra Ambrozije.

                   -Ako te nije strah, što da ti branim. Sa mnom bi ti bilo bolje, a i meni s tobom. Od samoće ne mogu ni zalogaj progutati, ali zarekao sam se da neću odavde, sa svoga u tuđe, pa što god bude sa mnom.

                   -A gdje su tvoji, i selo ti je pusto?

                   -U Lazarevu su moji, a i svi odavde. Hoću da umrem od stida što su u tuđem, što su tako brzo zaboravili svoje. Navrate mi ponekad i pričaju o Gavanovom blagu koje su tamo našli, ali mene to ne zanosi. I to Gavanovo blago tamo plod je nečije muke, plitka je u njemu sreća. Plitko je i sve ovo što se danas radi: ubija, protjeruje, pljačka. Jednog su tamo, u Lazarevu, baš moji razapeli na vrata kuće, jer nije htio sa svoga praga, kao ni ja sa svoga, a je li to njegov grijeh? Ništa ne valja što se danas radi, ništa, ali kome to reći? Moje zaludio veliki vođa, hoće nekakvu veliku Srbiju i treba mu za nju i tuđa zemlja, a evo mu ovdje, oduvijek srpska, i ova prazna. Svugdje zemlje viška. Ne mogu od ovakvih gluposti po cijelu noć zaspati, pa, kad bi htio sa mnom bar noćas, sutra ionako nastavljaš putovanje…Imam u kući i jela i pića, ali razgovor mi je najpotrebniji…

                   -Hvala ti, ostao bih ovdje. Moram ujutro poraniti, pa da te ne budim…

                   -A kuda ćeš? Odakle dolaziš? Koliko si na putu, pa si tako zapušten?

                   -Kao i ti – odgovorio mu je fra Ambrozije prešućujući sve drugo u njegovim pitanjima. – U ratu smo svi zapušteni…

                   -A i opasno je putovati, kako se usuđuješ? Može ti se desiti svašta, makar si u toj…

                   -…habitu.

                   -Mi kažemo mantija… Ima u ovim krajevima ljudi koji i našu mantiju ismijavaju i zloupotrebljavaju, pazi se!

                   -Ne brini! Idi ti u svoju kuću, a ja ću ovdje.

                   -Ako se predomisliš, moja su ti vrata otvorena.

                   S pola puta vratio mu se s riječima:

                   -Znaš da me ovdje posjećuje i jedan konjanik. Naš čovjek, na nečijem vrancu. Ali, s njim se ne može ni porazgovarati kao s čovjekom. Na konju je stalno, a kad ga i zaustavi, ništa ne govori. Kažu mi moji da ga viđaju i u Lazarevu. Obilazi oslobođene srpske zemlje, jadne te zemlje, jadna li junaka! 

                   Zaspao je tek kad su prozori kuće ostali bez svjetla, probudio se na prvo oglašavanje pijetla u njezinoj blizini, a sjenik napustio još dok sunca i nije bilo na nebu. 

Opljačkali su ga, a zatim uspavali, i u prtljažniku prevezli preko granice, do petsto kilometara udaljenog rodnog grada. Oko ponoći stigli su do starog katoličkog groblja. Otvorili su grobnicu obitelji Warosch, i golog ga položili na jedinu policu na kojoj nije bilo kostiju. Namaknuli su kamenu ploču i otišli, zadovoljni obavljenim poslom. On bi se trebao probuditi pred jutro. Bude li ikog na groblju, a subotom i nedjeljom izdaleka naiđu rođaci izumrlih gradskih katolika, i pale svijeće, ali tko zna navraćaju li nakon epidemije, oni bi ga mogli čuti i dozvati nekog da otvori grobnicu. A možda je, premda mu je sedamdeset, toliko jak da pomakne kamenu ploču nad sobom. Noć je, on spava u tuđoj grobnici, u rodnome gradu, i ne zna se što će do jutra biti. Glava pljačke, njegov bivši vozač, zamišlja da će ga ujutro pronaći. Sve što im pokuša reći o sebi, bit će nevjerojatnije od onoga što će njima biti na umu. Pomišljat će da pred njima stoji, kao što na grobnici piše, Ivan Warosch, umirovljeni direktor rudnika crnog uglja, rođen 1852, umro 1923, i da je nastupilo takvo vrijeme da mrtvi ustaju iz grobova. Goli, onoliko stari koliko su za života bili.