Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

hästliv

jedan sirijac
koji je prevario smrt
smije se sada u klupi iza mene
cijelom bačvom
kao gusar u crtićima

uči strani jezik
u mali crni notes
unosi nepoznate riječi
poslije zažmiri i ponavlja

Goran Milaković 12. 03. 2019.

Kultura srama

Tih si godina
na kupalištu Jadran
mogao brojati rebra
siromašnijoj djeci

tada još nije postojala
kultura srama

moj je brat skupljao
ulaznice s kino-predstava
kao ulaznice
za bulevar nekog budućeg
velegrada

ja sam skupljao trešnje
sa stabla starog profesora
glave zaglavljene
u mirisne rešetke

majka je skupljala veš
opran suzama
i osušen suncem
od sedmero djece

bogatstvo se smiješilo
iz otvorenih prozora
automobila stranih oznaka
bez srama
na nas.

Duško Babić 11. 03. 2019.

Peljto

Početkom šestoga razreda stigao nam je novi učenik. Peljto mu je bilo prezime. Ime ću prešutjeti da ga ne bi kojim slučajem negdje našla ova moja priča. Iako sumnjam da bi Peljtu, onakvog kakav je bio, a teško da je moglo biti načina da se u međuvremenu promijeni, ijedna priča mogla pronaći.

Ponavljao je razred, što u ono vrijeme, premda su škole bile ozbiljnije nego danas, nikako nije bio čest slučaj. Oko lošeg učenika bi se sjatili školski pedagozi, psiholozi, učitelji i nastavnici, pokrenula bi se pedagoška zajednica, animiralo društvo, e ne bi li mu se spasila godina. Godine su u socijalizmu bile dragocjenost. I postojalo je uvjerenje da ćeš s gubitkom školske godine izgubiti kontakst sa svojom generacijom, što je bilo skoro jednako loše kao što su danas gubitak zavičaja, domovine, naroda i zajednice iz kojih si potekao. Kao bezdomnici, ahasveri i vječiti migranti lutaju oni koji su zbog bolesti ili nekog drugog razloga jednom u životu pali na godinu. Zbog neučenja i neznanja teško se moglo pasti, pogotovo ako učenik nije bio iz problematične obitelji, delinkventan ili mentalno ograničen. Ali, eto, Peljti se dogodilo. Iz razloga koji neće biti do kraja razjašnjeni od njega su digli ruke svi ti pedagozi i psiholozi. On je bio onaj izuzetak od svih društvenih pravila, kojeg se poslije više nitko ne sjeća.

Od mene je bio već dvije godine stariji. Onizak, pognut u ramenima, ali stamen, fizički jak, Peljto više nije bio dječak. Bio je odrastao muškarac, odraslih manira i držanja, tako da ga ni nastavnici nisu gledali na način na koji gledaju nas. Pomalo kao da su sklanjali pogled, nisu ga mogli gledati u oči. Njegovo temeljito i nepopravljivo neznanje u njima je stvaralo nelagodu. Naime, Peljto jednako nije ništa znao kao što, valjda, nije znao ni lani, kada je prvi put išao u šesti razred. Ni slučajnošću mu se neko znanje nije ucijepilo u svijest. A kad bi ga izveli pred ploču, držao se kao postariji, malo smušeni činovnik s aktovkom, kojeg zaustavi milicioner, jer je Titovu kod dragstora prešao na crveno. Smiješak nelagode, slijeganje ramenima, gesta potvrđivanja na nastavnički prijekor zbog neučenja. Premda je bio među nama, Peljto je bio jedan od njih. Odrasli u svijetu odraslih, koji se nekom greškom našao u đačkoj klupi.

Stanovao je u prizemnici uz onu zgradu na samom početku Lajoša Košuta ulice. Mislim da ta kuća još postoji, bila je tu kad sam, prije desetak godina, posljednji put zagledao. Premda današnjim mjerilima bila bi to sirotinjska kuća, ali pola nam je razreda stanovalo u građevinama takve ili još lošije kvalitete. Mejtaš s okolnim ulicama i sokacima nije bio baš neki reprezentativni kvart. Kuće od ćerpiča, podignute u turska i u rana austrougarska vremena, koje bi se rastapale na jesenjim i proljetnim kišama, kada su niz Sepetarevac, Drvarsku i Vuka Karadžića ulicu tekli potočići žutih glinovitih voda. Peljtina kuća je barem bila nova, od cigle i s fasadom.

Živio je s ocem, pravnikom u odijelu i s malo raščvorenom kravatom, zamašćene crne kose, koju je unatrag zaglađivao, kao talijanski pjevači i članovi prezidijuma Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Majke nije bilo. Mislim da su bili razvedeni, ali tako da se o toj razvedenosti nije pričalo.

Otac bi katkad navratio u školu, pojavio bi se na Informacijama, koje je razrednik održavao svakoga drugog ponedjeljka, ili na roditeljskim sastancima, jednom mjesečno. Ali od njegovih dolazaka izgleda nije bilo ni velike štete ni ikakve koristi. Dok bi kontakt između roditelja i razrednika za nas druge izazivao posljedice sudbinskih razmijera, jer bi svaka lošija ocjena ili ne daj Bože jedinica, bivala interpretirana kao nagovještaj cjeloživotne katastrofe i alarm pred uspostavu izvanrednog stanja u školi i kući, za Peljtu i njegovog oca sve je ostajalo isto.

Peljto se oblačio drukčije od nas. Bilo je to vrijeme obaveznih školskih kuta, koje su u Sarajevu i u Bosni iz nerazjašnjenih razloga i po nekoj tajanstvenoj filološkoj, semantičkoj ili možda etimološkoj logici nazivane keceljama, ali smo u šestome razredu kute već nosili u torbama i oblačili ih tek pred školom, jer bi Šaćir – legendarni školski podvornik – stražario na ulazu i nikoga nije puštao bez kute. Svoju premalenu kecelju, koja kad bi je nekako navukao samo što mu ne bi pukla preko leđa, Peljto je nosio u nekom sirotinjskom torbaku, u koji bi pred školom pažljivo složio svoj sako.

Peljto je bio prvi, a vjerujem i posljednji učenik koji je u Osnovnu školu Silvije Strahimir Kranjčević u to vrijeme dolazio u sakou. Imao ih je dva. Preveliki tamonoplavi, koji je vjerojatno bio naslijeđen od oca, i bijeli, kupljen po mjeri, koji je oblačio čim bi zatoplilo i ne bi prijetila kiša, i o kojem se brinuo na način na koji se mi još nismo umjeli brinuti o svojim stvarima. I ne samo da nismo umjeli, nego nam su nam nedostajali i fizička snaga i društveni autoritet da iz obranimo. Peljto je, ne znam kako, branio svoj bijeli sako, premda se vidjelo koliko mu je važan i premda je taj sako bio najekscentričnija, te samim tim i najneprihvatljivija stvar koja je ikad unesena u školsko dvorište. Đaci su okrutni, još gori su oni iz učeničkog doma koji je bio odmah uz školu, i sve će učiniti da unište ono do čega ti je stalo, a ništa lakše ni jednostavnije nego oteti i u blatu izgaziti bijeli sako. Peljto je možda bio jači od većine nas, njegovih razrednih drugova, ali od starijih se u školskom dvorištu nije mogao braniti. Pa ipak, nitko nije dirao u njegov sako. Ili su osjećali njegovu odraslost, pa su je doživljavali kao prepreku, ili je između Peljte i tog svijeta iz školskog dvorišta postojao nekakav socijalni sporazum, kojega ja, kao prilično introvertan i društveno neadekvatan dvanaestogodišnjak, nisam bio svjestan. Ili, što je također moguće, postoji neka granica nakon koje nekome važna stvar, važan predmet, biva uvažavana čak i u školskom dvorištu. Koja je to granica?

Peljtin bijeli sako bio je neophodna forma za najvažniji, a zapravo i jedini Peljtin životni smisao i sadržaj. Peljto je, naime, bio pjevač. Za razliku od nas koji ćemo tek jednoga dana nešto postati jer je pravilo takvo da svaki čovjek mora nešto da radi, on je pjevač već bio. To je bio njegov poziv i njegova životna strast, iz koje onda proizlazi sve drugo. I u što se uklapa sve drugo. Za školu nije imao interesa zato što se škola ni na koji način nije ticala njegova pjevaštva. Kao što se, vjerojatno, ni život s ocem, u onoj kućici na početku Lajoša Košuta ulice nije ticao pjevaštva. Iz škole i kuće izbijali su samo nelagoda i nevolja – a samo on zna od čega se zapravo ta nevolja sastojala – koji s onim što je on osjećao i što je predstavljalo njegovu istinsku misiju nisu imali nikakve veze.

Peljto je imao u sebi nešto što se samo ponekad stekne u velikih umjetnika: potpunu fokusiranost na umjetnost i na svoju zamišljenu misiju u toj umjetnosti.

Pjevao je za velikog odmora, ako bi oko njega bilo publike. Pjevao je i ako publike nije bilo. Znao sam, prolazeći Lajoša Košuta ulicom, čuti, negdje iz dubine kuće, njegov glas. Nije ga se ticalo ako bi mu se netko narugao, a još manje ako ga ne bi slušali. Osim što je bio dobar i što u dinamici školskoga dvorišta nije sudjelovao ni kao mučitelj ni kao žrtva – i u tom je izuzimanju vjerojatno bio jedinstven – Peljto je nekako znao ono što mnogi umjetnici nikad ne saznaju, ako i saznaju, nikad to saznanje ne pretoče u doživljaj svijeta, a to je da smisao nije u tome da ti se okolina ne ruga, nego je smisao da ti to radiš sve dok ti se jednog dana okolina ne prestane rugati. Nije važno ako taj dan i ne dođe. Problem je u okolini, problem nikako ne može biti u umjetnosti.

Peljtina strast bila je savršeno definirana, koncentrirana, trajno živa i beskompromisna. Mimo nje nije postajalo ništa, osim, eventualno, njegova dobrog srca. Peljto je mogao poslužiti kao primjer za dokazivanje onoga u što ovaj njegov školski drug zapravo ne vjeruje, da je dobrota prirodno čovjekovo stanje i posljedica urođenog odsustva svakoga zla. Nikakve vidljive traume ni frustracije, onoga nezdravog dječačkog srama, obrambenog refleksa, treptaja kad netko slučajno prema njemu zamahne rukom, nimalo straha pred životom u Peljte nije bilo. Zato je i mogao u bijelom sakou doći u školu, a da ga nitko ne dira.

Peljto je na mejtaški način u sebi imao nešto od Formanovog Amadeusa, iako za razliku od njega više nije bio dječak i bio je muževan.

I, što bi za priču moglo biti važno, Peljto je, blago rečeno, bio rubno muzikalan. Kada je nastavnik Ismet Pilav obnavljao školski hor, nije ga uzeo da pjeva. Jer Peljto ustvari nije ni znao pjevati, iako je sve pjesme i sve tekstove znao napamet, iako je, na užas zbornice, usred nastave, kada bi ga nastavnik Kosta poslao da pokvasi spužvu, znao, sve s pratećim trilerima i inom vokalnom bižuterijom, zapjevati: “Nisi me volela u ono vreme, a ja sam želeo samo jedno, sada kad nismo ni mladi ko nekada dođi da ostarimo zajedno…” Onako samo za sebe i ispod glasa, tako da se u svaki ćošak glas njegov zavuče i da svaki nastavnik izgubi koncentraciju usred rečenice i zamisli se duboko nad metodima i ciljevima pedagoškog rada. A još više nad time kuda se zaputio ovaj svijet i kako će izgledati čovječanstvo kad Peljto od izuzetka postane pravilo.

Do toga, naravno, nikada neće doći. Dobrota nikada ne biva pravilo.

Pjevao je: “Nisi mi pružio ljubavi kad treba, drugi je sad sunce što me greje s neba, zaklanjaš mi sunce, idi ispred mene, na tuđe si mesto stao, idi da mi sunce ne bi zaklanjao…” Te je godine hit te Peljtine muzike bila pjesma Nade Topčagić, i on ju je pjevao s uvjerenjem originala. Od njega je, a ne od nje, započinjala ta umjetnost. On je nosio u sebi uvjerenje, čvrsto i duboko, kakvo nije mogao imati nijedan od tih pravih pjevača i pjevačica. Oni su pjevali jer im je to bio posao i jer su od tog posla dobro zarađivali, a on je pjevao jer je vjerovao. Od te je vjere načinjena svaka umjetnost. Peljto vjerojatno nikad nije razmišljao o definicijama umjetnosti, niti je sebi postavljao pitanje je li ono što pjeva Nada Topčagić umjetnost – uostalom, ima li čovjeka koji bi se pri zdravom razumu postavljao takva pitanja? – ali ono što se zbivalo u njegovoj glavi dok je pjevao bilo je umjetnost.

Istina, njegov je glas proizvodio nešto drugo.

Mnogo godina kasnije često ću sretati ljude koji imaju potrebu da budu veliki i slavni pisci. Nemaju oni potrebu da nešto napišu, pisanje je u toj stvari nužno zlo i muka nalik muci domaćih zadaća iz školskih vremena, nego je njihova potreba upravo ta da s onim što su napisali, kao i s onim što bi mogli napisati, ali eto neće, budu veliki i slavni. Pa kako im to ne ide, jer književnost nije nešto u čemu postaješ velik i slavan čak ni ako pišeš iz nekog drugog razloga, a ne zbog ostvarenje zacrtane veličine i slave, postaju ojađeni i gnjevni, postaju zli ne samo prema ljudima koji se bave istim poslom kao i oni, a učine im se nekako slavnijim i uvaženijim, nego ih počne hvatati huja i prema samoj književnosti. Kao da ih je ona nesretnica onemogućila u njihovim ambicijama i nakanama. Ono talenta što su imali, ako su ga imali, rastopi se i raščini u nezadovoljstvu i u lošem karakteru, tako da na kraju više niti ne pišu, nego samo rogobore protiv drugih pisaca i protiv književnosti. Kažu, takvo je vrijeme, književnost je prevaziđena, ovo je doba slike svijeta.

Za razliku od Peljte, oni nikad nisu bili jasno fokusirani, nikad nisu osjećali strast za ono čime bi se željeli baviti. Nikada nisu tome žrtvovali sve svoje. Istovremeno su se htjeli provlačiti kroz život, a biti veliki i slavni pisci. Ne ide to! Valja triput poginuti i još se tisuću puta osramotiti pred punim školskim dvorištem da bi se bilo ono što se možda nikada i neće biti. Valja se sramotiti i ginuti, a da te, kao Peljtu, nije ni briga što si već triput umro i što te drugi smatraju takvom i tolikom budalom da ti dopuštaju da naokolo hodaš u bijelom sakou. I da i nakon toga od svega ne bude ništa, nego da u književnosti i u umjetnosti ostaneš jednako mali i beznačajan kakav si bio na početku. Ali u biti sretan poput onog mrava koji se zaputio na hodočašće u Jeruzalem, u koji nikada neće stići, jer je do Jeruzalema barem tisuću njegovih mravljih života.

Između pjevanja i književnosti postoji, ipak, jedna veoma važna razlika. Pjevanje podrazumijeva elementarnu i prilično lako ustanovljivu muzikalnost. Ako nisi muzikalan, moraš biti Peljto da bi svoj život položio na pjevaštvo. Književni dar je slojevit i kompozitan, sastavljen od više različitih talenata, koji, uz udio karaktera i veliku moć koncentracije, stvaraju minimalne pretpostavke da se možda nešto i napiše. Književni dar nije trajan, neuništiv, zajamčen, nije to ne samo onima koji su u jednom trenutku doista bili pisci, nego nije trajan i neuništiv ni najvećim od pisaca. Pred svakom novom knjigom, možda i pred svakim pojedinačnim činom pisanja, snagom se karaktera nanovo konstituira kompozitni književni dar, i čovjek doživljava to čudo da ponovo bude pisac. A možda i da ne bude. Možda se u međuvremenu dogodilo nešto loše zbog čega on više ne može biti pisac. Ili nešto dobro što mu također brani da bude pisac.

I kome bi onda na um palo da bude velik i slavan u književnosti?

Da bi se u književnosti živjelo, ne mora se biti pisac. To prije svega drugog znači da se ne mora objavljivati. Pisac se postaje objavljivanjem. Neki od najvećih u povijesti književnosti postali su piscima tek nakon svoje smrti. Drugi su, odmah će nam na um pasti Franz Kafka, postali piscima tako što su ih posthumno prevarili i iznevjerili njihovi prijatelji ili rođaci.

Književnost je vjerovanje u iluziju književnosti. Bez tog vjerovanja ništa nije moguće. A to je vjerovanje dovoljno da bi se bilo u književnosti. Kao što je Peljti njegova strast bila dovoljna da pjevanje i pjevaštvo postanu njegov život. Bez obzira na muzikalnost. Ona je u toj stvari sporedna. Muzikalnost čovjeku samo pruža mogućnost da se pjevalaštvom bavi na komforan i ugodan način, da možda od toga živi, da mu se ljudi ne smiju. Ali zar nije više za poštovanje ono na što se odvažio Peljto?

Kada sam čuo da je u Njemačkoj poginuo Šaban Šaulić, osjetio sam za njim tugu. Tuga je dragocjena. Dugujem je Peljti.

 

Miljenko Jergović 11. 03. 2019.

Štikleci iz Maksimira: Kada Zagreb izranja iz sna

 

Uoči uzvrata protiv Viktorie iz Plzena atmosfera bijaše čudno zgusnuta od neprijatne nervoze, jer vjera je iskrzana, a iščekivanje onda  ponizno i agresivno.

Visoko na istoku duša je Maksimira. Ljudeskara od 150 kg, u ogromnoj tamno plavoj vijetnamki, nekako se popela. Stao je, otpuhnuo, nespretno se provukao između redova i teško smjestio u sjedalicu. Malo se samo orosila ćelava glava, sav znoj kao da se skupio u nešto zanemarenih paperjastih kovrđa u dnu potiljka. Mumla.

– Jebem ti takav stadion, pa tu ima tristo metara, a sve zu fuss.

Beskrajno ga nerviraju klinci ispred, u kapuljačama s krznenim obrubom, što bjesomučno okidaju selfije. Misli da baš njega s nekom namjerom provociraju, ne može izdržati, ustaje, gura im u kadar srednji prst. Klinci upitno gledaju.

– Daj još jedanput okini to sranje, gurnuću ti prst u oko, pička ti materina.

I sve je super, sve je za pet
Kad si muško i voliš nogomet
Ušlagiran i agresivan
Ja sam, dušo, predivan

*

Kasnije je lakše. Benfica, ni mjesec dana nije prošlo. Baš kao da je neko ispustio gumu lošeg i starog bicikla, i sa tim zrakom što se šišteći oslobodio – ovaj put stvarno, nestalo je Židakovo prokletstvo nedosanjanih proljeća.

Rano martovsko veče nestvarno je blago, tek draži malo čudna južina, ali nedovoljno, neko je veselje već nepovratno oslobođeno. Tramvaji zvone veselo i razbarušeno.

Policajac na uglu maše ti cvijetom,
očaran tvojim jeftinim smijehom.

Doduše, stariji ponešto pamte, boje se kakve reinkarnacije brkatog guzonje, sveznadara u uskim kratkim hlačicama, da nije taj Felix novi Chalana, strašni se milijuni vrte. Blijeda, mršava, ćelava dječurlija – niti pamte, niti znaju.

Svijet se tako kotrlja, baletnim korakom, elegantno, prema istočnom dijelu grada.  Zrak i glas mehki su ko duša.

Istina, taj je deal stvarno čudan, možda je odrađen bez velike ljubavi, samo za monete, ali Kemica je pjevao u nekom svom futuru drugom i sve pogodio.

Lagana šetnja, do trga starom Vlaškom
Miris ručka nedjeljnog
rever sa modrom značkom
Otac sina za ruku uhvati
Sine, danas ćemo pobijediti

*

Hodnici ispod betona. Jeka se čudno seli, u tren glasna i tutnjajuća, pa nekako priguši i nestane u nevidljivim rupama starog zdanja.

Novčanice se lijepe o mokre šankove. Iz lože, od starog sportskog novinara u mirovini, stižu Fontana, slatke ledene kocke. Za sreću. Gospodin ima divan zlatni sat, četvrtast i sitan, biće neka uspomena, gospodstven naspram ovodobnih okruglih i ogromnih. Hvala za sve SN revije.  

Kao da je maksimirska spomen kosturnica iznenada oživjela, na čas sve sliči sisvetskoj procesiji u Mexicu. Lubanje se smiješe, a ponad hodnika, sa razglasa, dolazi i  rastače se sjeta, u mirisu i smradu piva, kobasica, mokraće i Paradise Seatclinera iz plastičnih kabina.

Uvijek sam sam želio biti heroj
Ne kao James Bond, prokleti tajni agent

*

Kriška nije pala na namazanu stranu. Ovaj put nije.

Klackalica se, kao čudom, mirno spušta na stranu lakšeg i slabijeg. Sumnjiv je, možda, taj kazneni udarac, ali svako će zlo ovu večer mimoići. Osmijesi bivaju besplatni, a psovke nježne i bezazlne. Ljudi su se počeli iznenada persirati: Maknite se proć’, prosim.

Ovi se dolje čine neranjivim, pletivo crveno od tanke je niti, brzo tanji i jasno se naziru rupe. I raste huk, ogoljen do srži – Dinamo. Samo se jaki u sudačkoj nadoknadi brane – izvodeći korner.

Kako je dobro vidjeti te opet,
Staviti ruke na tvoja ramena

*

Stala je južina. Smiraj. U provizornoj fan zoni na platou ispred stadiona, promili se lijeno njišu u ritmu starog disca.

Stayin’ Alive.

Tekma se opet  vrti na velikom ekranu, plastika pucketa pod nogama. Piju se bezbrojne putne. Kaj leti češće nego obično, frajerski nazalno. Prestala je konačno boliti amputirana fantomska noga.

Četvrtak čeka svoje perače i u nekoj se čudnoj i zavodljivoj omaglici pretače u zaboravljene nedjelje – iskonske, kad je esencija bila prosta i lako razumljiva. Nogomet.

Jer ja, jer ja
ja već sumnjam da zbog nogometa samo
ti svake nedjelje popodne ideš tamo
Kad je zima il’ maj, daj daj….
Al’ ako lažeš, ja ću te ostaviti znaj

By TANA

Nedim Tanović 10. 03. 2019.

Stolar

Bile smo tri, sad samo ja na Odjelu. Sve nam žensko povadili, pa smo bile potpuno prazne.

Sad samo ja.
U meni bi svijeća mogla gorjeti, a da je ništa ne zaljulja. Ni vjetrića niotkud a nema šta ni zagrijati, ničemu nije vruće.
Vosak bi se sklupčao.

Kod nas u selu isto kad netko umre iz kuće, ulazna se vrata skinu i pokojnika se na njih polegne, sve dok se škrinja ne donese.
Tako kuća bude širom otvorena, bez vrata.
I svi mogu ući.

Na našim ulaznim vratima ležao did Martin, dva ujaka, tetak i tetka Amalija, mladoumrla
Spomenka…

Kad su nam kuću spalili samo vrata ostala.
Nekako nisu mogla stati na onaj svijet, kao u pretrpan kamion.
Pa ih vratilo.

Još ponešto nabrzinu da zatvore.

Darko Cvijetić 09. 03. 2019.

Gitarijada ’89

Pokriven debelim jorganom preko glave, Davor je u jednoj ruci držao baterijsku lampu, a u drugoj časopis „ITD“. Bio je to jedini način da ostane budan duže od jedanaest sati, što je predstavljalo krajnju granicu koju je otac tolerirao. Mada je položaj izgledao krajnje nespretno za listanje, Davor je već bio dobrano izvježban.

Listao je stoga prilično brzo, želeći što prije doći do rubrike „One stvari“, koja je i bila glavni razlog zbog kojeg je kupovao „ITD“. Na naslovnici je odmah uočio fotografiju kompletne figure razodjevene, bujne plavuše. Neodoljivo ga je podsjećala na Anu Siladić, profesoricu za kojom je ludovao cijeli muški dio razreda kao i dobar dio nastavničkog kolektiva. Iako je već počeo osjećati toplinu u preponama, nije mogao ne primijetiti članak koji ga se kao glazbenika, člana mladog benda u zamahu, morao ticati. Preko dvije stranice kočoperio se naslov: „Gitarijada u Kiseljaku“.

U prvi mah pomislio je kako se radi o natjecanju mladih gitarističkih nada, koje po glazbenim školama sviraju etide i sonatine na plastičnim žicama, u kojima je gledao neku nižu vrstu gitarista, kojima nije dano da se okušaju u svijetu električne glazbe. Nezainteresiran, već je gotovo okrenuo list, kada mu je u oči upao podnaslov: „Pop & rock spektakl na 220 V“. Istog trenutka zaboravio je na toplinu u preponama i počeo čitati članak.

Mladi u malom bosanskohercegovačkom gradiću Kiseljaku organizirali su natjecanje demo-bendova svoga kraja. Složili su pojačala i instrumente na pozornicu i pustili zainteresirane bendove da odsviraju po dvije pjesme. Na kraju je žiri proglasio pobjednika natjecanja, a posebnu nagradu dodjeljivala je i publika. Pobjednici su dobili pehare te, očito, svoje mjesto u medijskom prostoru. Što se tiče propozicija, one su bile dosta fleksibilne. Mogli su sudjelovati svi bendovi koji još nemaju izdanu ploču, pod uvjetom da sviraju autorske pjesme. U tom smislu bend „Crveno i crno“, u kojem je svirao s najboljim prijateljem Markom, bio je potpuno kompatibilan. Počeo je maštati o nemogućem. Ako može u Kiseljaku, može i kod nas, rekao je sam sebi.

Svom bendu nije vidio ravnog u gradu i okolici, pa je već počeo razmišljati ne samo o tome da oni organiziraju svoju gitarijadu, već i o repertoaru koji bi izvodili, te naravno o pobjedi na natjecanju. Posebno mjesto u tim maštarijama o pobjedi imala je njegova tajna, razredna ljubav Bojana, koja je trebala biti u gledalištu, zaljubljeno gledati u njega dok pjeva i nakon pobjede mu se potpuno predati u nekom od gradskih parkova. Držeći u jednoj ruci „ITD“ a u drugoj baterijsku lampu, maštajući o divljem, pobjedničkom seksu, Davor je zaspao shrvan umorom i lavinom emocija koja ga je pregazila pod debelim jorganom marke „Vuna“.

 

  1. studenog 1989., 7 dana prije Gitarijade

 

Ušavši u „općinu“, Marko i Davor su pozdravili portira, ali pomoć u snalaženju više nisu trebali. Znali su već da se Odsjek za društvene djelatnosti mladih nalazi u suterenskom dijelu zgrade. Nadali su se da je Crni u kancelariji.

Kada si pokucali, začuli su jedan lijepi „daaa“ koji je pripadao mladoj, ženskoj osobi. Marko je otvorio vrata i dečki su ušli. Za stolom je sjedila mlada, zgodna djevojka, ne starija od trideset godina i upitala:

– Izvolite, što ste trebali?

Dečki su se zbunjeno pogledali.

– Ispričavam se, mislim da smo pogriješili. Mi smo trebali gospodina Crnkovića. Crnog – ubacivanjem nadimka Marko je želio stvoriti dojam kako je s Crnkovićem gotovo prijatelj.

– Ne, niste pogriješili. Ja sam njegova nova tajnica. Đurđica. Milka je prošli tjedan otišla u penziju. Recite, imali ste dogovoreno?

– Da, rekao je da dođemo u deset – ispalio je kao iz topa Marko, evidentno zadovoljan kadrovskim promjenama u Odsjeku za društvene djelatnosti mladih.

– Oooo, skojevci naši, pa gdje ste, kojim dobrom? – Crnković je već poznavao dečke, pogotovo Marka koji je, kao primarni kontakt između struktura vlasti i neformalne skupine mladih koja je organizirala gitarijadu, već nekoliko puta bio kod njega.

– Evo nas po dogovoru – odgovorio je Marko – Doveo sam i kolegu.

Crni ih je smjestio za mali, konferencijski stol, uzeo notes i naručio im kave. Na ponuđeni pelinkovac odgovorili su negativno, pravdajući se kako je još jutro.

– Nije vam valjda jutro, u deset sati? Osim ako se noćas niste baš naspavali?

Marko i Davor su se zbunjeno nasmiješili.

– Naspavali smo se – oprezno je rekao Davor.

– Dobro je ako je tako. Onda vi niste od onih što nam prave probleme?

– Od kojih? – kao iz topa bubnuo je Marko.

– Ne pravi se lud. Mislio sam na ove što hodaju gradom u crnim košuljama, čuli ste valjda za to?

– A to… Jesmo, čuli smo, ali nemamo vam mi pojma o tome. Mi smo došli zbog gitarijade.

– Jasno, jasno – govorio je Crni dok je listao notes, tražeći bilješke o odrađenim aktivnostima. – Znači ovako: bendove smo sve pozvali. Poslali smo depešu u Osijek, Našice, Brod, Požegu, Donji Miholjac, Đurdan, Fešk, Viroviticu, Orahovicu, Daruvar, Pakrac i Lipik…

Davor je lagano zazviždao.

– Jesmo, jesmo – Crni je tražio pravu stranicu u notesu – Ali nije samo to. Već imamo i dva odgovora. Dolaze vam čak i iz Osijeka. Neki Branersi

Davor i Marko su se pogledali. Iako im je bilo drago što njihova ideja polako izlazi iz uskih, lokalnih okvira, pobjeda na gitarijadi nije im se nikada činila nedostižnijom.

– Nego, kako se vi uopće zovete? Mislim, ta vaša grupa?

– „Crveno i crno“ – spremno je odgovorio Davor.

Crni je lagano namrštio obrve, otpuhnuo dim iz cigarete i šutio nekoliko sekundi.

– Kino-dvorana vam je rezervirana. Andrija će vam postaviti plakate pored svojih, to sam dogovorio. Samo se javite u gradsku tiskaru, recite da sam vas ja poslao. Neka vam naprave deset komada. Ono što ne ide na kino, već ćete nekako polijepiti po gradu.

– Naravno, naravno, nema nikakvih problema. Vrlo ljubazno od vas – izdeklamirao je Marko.

– To vam je uglavnom to. Nemojte previše dizati larmu oko toga, vidite kakva je situacija. Vidimo se!

Davor i Marko su pozdravili prvo Crnog a zatim i Đurđicu. Izašli su iz zgrade na lijep dan okupan suncem.

 

***

Nakon posjete gradskoj tiskari, Marko je svratio kući i uzeo iz očevog priručnog bifea jednu bocu vinjaka. Omotao ju je novinskim papirom i stavio u školsku torbu. Dečki su zatim požurili do osnovne škole, kako bi prije kraja dopodnevne smjene uhvatili Krešu, svog starog profesora likovnog. Krešo je volio slikati, ali je još više volio kada to ne mora činiti suha grla. U stvari, nitko ga nikada i nije vidio da slika potpuno trijezan. Znajući za tu njegovu slabost, Marko je odlučio trampiti bocu očevog vinjaka za oslikani pano koji bi postavili u samom centru gradića. Krešo je, naime, bio osoba koja je u pravilu radila velike, luksuzne reklame za sva važnija gradska događanja.

Zadatak koji je profesor Krešo dobio od svojih bivših pitomaca bio je izuzetno jednostavan. Trebalo je na srediti plakata napisati „Gitarijada ’89“, a ispod toga, nekako poravnato, dodati datum, sat i mjesto održavanja. Kako je Krešo bio krajnje nepouzdan poslovni partner, dečki su se odlučili muvati po školi sve dok posao ne bude zgotovljen. Svako prolongiranje značilo bi ulazak u spiralu Krešinih isprika i donošenja novih boca. Dok je Krešo ispisivao plakat, sjeli su na stepenice ispred ulaza i gledali osmašice koje su upravo izlazile s nastave.

– Ustaj! – nakon točno sat vremena drmnuo je Davor Marka – Idemo vidjeti što je napravio.

Kada su ušli u kabinet, vidjeli su na stolu polupraznu bocu vinjaka i Krešu kako dremucka zavaljen u stolicu. Srećom, pano je bio dovršen. Na lijepoj, snježnobijeloj podlozi, plavim slovima bio je napisan datum i sat održavanja gitarijade, kao i informacija da se održava u kino-dvorani. Crvenim je pak slovima ispod toga pisalo:

GITERIJADA ’89

Davor isprva nije primijetio tipfeler. Međutim, kada se Marko uhvatio za glavu, i njemu je postalo jasno da je Krešo vinjak načeo i prije nego je započeo posao za koji je bio plaćen. Laganim drmusanjem su ga probudili i oprezno ukazali na pogrešku:

– Jebiga dečki, ja vam više nemam uljane.

Rekavši to, Krešo je nastavio spavati. Dečki su se ogledavali po sobi. Marko, nešto vičniji slikarstvu od Davora, prvi je spazio tempere.

– Ovim ćemo popraviti!

Nakon nekoliko minuta, uz malo bijele i crvene tempere, slovo „E“ bilo je prepravljeno u slovo „A“, dok je pola sata kasnije pano već bio postavljen u strogom centru grada.

 

  1. studenog 1989., dan uoči Gitarijade

 

Osim standardnih zafrkancija dok su svirali „Malenu“, pjesmu koju je Davor posvetio Bojani, ali ju iz samorazumljivih razloga nije mogao nazvati tim imenom, proba je protekla mirno. Gitarijada je bila svega jednu noć daleko, i prostor za neke veće promjene ili zahvate u aranžmanima nije postojao. Poslije probe svratili su na piće u „Mliječni“ gdje je Marko davao posljednje organizacijske upute.

– Više manje svi će početi dolaziti oko šest. Tada kreće tonska proba, a svirka kreće u osam. Bilo bi najbolje da mi tonsku odradimo ranije. Nađemo se u pet u kinu?

– Ne znam da li ću moći baš u pet… – po običaju se izmotavao bubnjar Ćelavi.

– Daj, ne seri. U pet se nađemo u kinu i gotovo – Davor je pomalo gubio strpljenje. Bio je to njihov nastup života.

– Dobro, doći ću…

– Je l’ svi znaju gdje je kino? Mislim, ti što dolaze iz Osijeka? – upitao je Davor Marka.

– Znaju – odgovorio je ovaj suvereno – Crni im je poslao u dopisu. Dao je moj telefon i adresu, ako negdje zapnu. To je i tako blizu kina.

– Onda dečki – Davor je podigao u zrak čašicu s pelinkovcem – Za pobjedu!

– Za pobjedu! – povikali su svi i muški se kucnuli. Osjećali su da nazad više nema. Osim najavljenih gostiju, sutra se gitare ukrštavaju i sa svim gradskim bendovima: „Paragrafom“, „Grozomorom“ i „Gradom bez kanalizacije“. Pa kako kome bude!

– Počinje – Ćelavi je pokretima ruke po zraku sugerirao da počinje padati kiša.

Dečki su se brzo pokupili u malu unutrašnjost „Mliječnog“, a konobar je krenuo zatvarati onih nekoliko suncobrana na terasi.

 

***

Dok su prelazili trg vraćajući se nakon obilnog pljuska kući, Davor i Marko su još jednom stali baciti oko na pano u centru. Željeli su još ovu večer upijati atmosferu gitarijade, događaja koji dolazi. Kao da su osjećali da postoji mogućnost da sutra stvari i ne budu više tako ružičaste…

Kada su stali pred pano, Davor je mislio da će istog trenutka proplakati. Marko je bio sličnog raspoloženja, ali je uvijek reagirao brže:

– Konjina! – rekao je – Idiot!

Nekome tko bi sa strane gledao njih dvojicu ne bi moglo biti jasno na koga se ove uvrede odnose. Međutim, Davoru je bilo kristalno jasno da Marko misli na Krešu. Naime, kada je Marko temperom ispravljao Krešin tipfeler na originalnom tekstu panoa, nije vodio računa o mogućim oborinama, kojih je u ovo doba godine znalo biti. Tako je obilna kiša koja se ispadala u manje od pola sata dobrano isprala temperu kojom je Marko slovo „E“ prepravio u „A“. Osim što je pano poprimio svoj izvorni izgled, s faličnim natpisom „GITERIJADA ’89“, bio je i dodatno umrljan od tempere koja se razlila.

– Idemo kući – uzdahnuo je Davor – Sada je ionako sve gotovo.

 

  1. studenog 1989., dan Gitarijade

 

Čim je otvorio oči, Davor je skočio iz kreveta. Dan gitarijade je osvanuo, iako ni on sam nije bio siguran je li to dobro. Znao je da do večeras ima pravo živjeti u slatkom iščekivanju pobjede. Međutim, nakon što budu proglašeni pobjednici, to slatko iščekivanje može se pretvoriti u noćnu moru. Od svih neželjenih scenarija, najviše ga je mučio onaj da njegov bend bude plasiran iza „Paragrafa“, benda u kojem su svirali dečki iz susjednog razreda.

Nakon što se na brzinu spremio, otišao je do Marka. Dogovor je bio da se nađu kod njega i da prođu kroz „konferansu“, koju je trebala govoriti Spomenka, kolegica iz razreda. Osim toga, imali su kompletan popis bendova, te su željeli zajedno složiti redoslijed nastupanja koji bi njima, kao domaćinima, išao u prilog. Svakako, planirali su da „Crveno i crno“ sviraju zadnji, te da prvo izvedu „Malenu“, a tek onda pjesmu za koju su smatrali da je predodređena za pobjedu – „Veliku ljubav“. Sve to planirali su dovršiti do pet sati, kada su se namjeravali naći s dečkima na tonskoj probi. Drugi bendovi su s tonskom probom trebali početi sat kasnije. Međutim, njihov perfektan plan ipak nije uzeo u obzir sve moguće scenarije.

 

***

Ubrzani vlak iz Osijeka zaustavio se na peronu s tek nekoliko minuta kašnjenja. Bilo je točno 13,24 kada je Meho, polivalentni željeznički službenik, izašao na peron kako bi ga dočekao. Nakon što su svi putnici izašli, dao je strojovođi dao znak da može krenuti, i vlak je nakon nekoliko minuta nestao u pitomoj slavonskoj ravnici. Meho je taman krenuo prema kolodvorskoj zgradi, kada je začuo neku buku.

– Pusti meeee! – derao se neki mladić.

Dvojica prijatelja su ga nosila preko pruge, dok je treći kaskao za njima s dvije gitare u rukama. Izašli su iz vlaka na krivu stranu, pa su morali prijeći preko pruge kako bi došli do kolodvorske zgrade. S obzirom da su peroni bili znatno izdignuti iznad kolosijeka, a na kolodvoru nije bilo pothodnika, pothvat je bio prilično zahtjevan. Baš kada se činilo da bi sve ipak moglo proteći u najboljem redu, mladić se presavio u struku i izbljuvao. Dvojica prijatelja su ga s gađenjem pustila, pa je mladić pao preko željezničkih pragova na leđa.

– Što to radite?! Mičite se s pruge! – skočio je Meho pomoći mladićima.

– Pusti ga! – jedan od njih prepriječio je Mehi put – Neka se sam ustane.

– Uskoro će vlak… – molećivim glasom Meho je pokušao ishodovati dozvolu za pomoć, ali je u tom trenutku mladić uspio ustati i uspeti se na peron, gdje se opet izvalio na leđa. Meho je ponovno upozorio mladiće:

– Dečki, mičite se s perona ili ću zvati miliciju.

– Zovi koga hoćeš – izderao se jedan mladić, očito prirodni vođa grupe – All cops are bastards!

U tom trenutku osjetio je ruku na ramenu. Policajac, koji je izašao iz kolodvorske zgrade čim je čuo larmu, prišao im je nečujno s leđa:

– Jesi siguran?

Mladić se okrenuo i pogledao policajca. Trebalo mu je nekoliko sekundi da odgovori:

– Ne znam… Nisam.

– I bolje da nisi. Idemo momci, lične na sunce.

Kada im je pokupio dokumente, poveo ih je do kolodvorske zgrade. Odande je telefonom iz Mehinog ureda provjeravao podatke, zapovjedivši dečkima da mirno sjede u čekaonici. Vratio se nakon nekoliko minuta.

– Dokumenti su u redu. Šta radite ovdje?

Vođa se oglasio:

– Sviramo večeras na gitarijadi. Mi smo „Blade runnersi“ iz Osijeka.

Policajac nije bio impresioniran. Za gitarijadu je, doduše, čuo, ali nije znao nikakve detalje. Šutio je.

– Tonska proba je večeras u šest – nastavio je mladić, očito frontmen benda – Došli smo ranije jer poslije nemamo vlaka. Pokušat ćemo se javiti Marku. On nam je kontakt.

Policajac je vratio svakome od njih osobnu. Frontmen je bio zadnji na redu.

– Šta si to napravio s licem? – policajac je ovo upitao gledajući s gađenjem naslage šminke na mladićevu licu.

– To mi je za nastup. – odgovor je bio bojažljiv – Ja sam pjevač.

Policajac je još jednom pogledao u osobnu iskaznicu, pa u mladića.

– Sad me slušaj dobro, Stjepane – frontmen je bio manji od makovog zrna – Prvo, o tome kakav si ti pjevač, ne smijem ni misliti. Drugo, iz ovih stopa ćete prestat’ lokat’. I treće, čujem li ja danas za bilo kak’u pizdariju, ti si prvi kojeg hapsimo. Je l’ to jasno?

– Ja… jasno je – iako je bio buntovnik koji je prezirao strukture vlasti, Stjepan se ipak malo štrecnuo na spomen hapšenja.

Šamar je uslijedio gotovo odmah. Policajac se zatim unio u lice zbunjenom i uplašenom Stjepanu i rekao:

– A sad m’rš odavde!

 

***

Petnaestak minuta kasnije kompletna postava „Blade runnersa“ stajala je pred vratima stana u stambenoj trokatnici ispod Pošte. Ovaj orijentir dao im je Marko za eventualne hitne slučajeve. Stjepan je pritisnuo zvonce. Neko vrijeme su osluškivali, a onda je Stjepan ponovio istu stvar s nešto produženim trajanjem. Vrata im je otvorio čovjek srednjih godina, razbarušene kose i podbuo od spavanja.

– Dobar dan! – pozdravio je Stjepan – Tražimo Marka.

Čovjek je poskočio od iznenađenja. Stjepanovo lice bilo je išarano svim mogućim bojama, od kojih je najuočljivija bila crna, koja je simbolizirala povez preko očiju. Trag policajčevog dlana bio je pak vidljiv na lijevoj strani lica.

Markov otac se vratio u unutrašnjost stana izderavši se pri tome:

– Markoooo! Ovi tebe trebaju.

Marko je izašao iz sobe u kojoj je radio na konferansi s Davorom, nadajući se da je barem jednom Ćelavi stigao na vrijeme, pa čak i ranije. Ugledavši nepoznatu četvorku na vratima, malo se lecnuo.

– Bok lega! Mi smo „Blade runnersi“.

Marka je oblio hladan znoj. Osim Stjepanovog lica, koje je izgledalo zastrašujuće, bilo je evidentno kako je barem jedan član benda prilično pijan. U malom stanu u kojem je živio Marko, četvorica neznanaca u takvom stanju značila su elementarnu nepogodu. Pustio ih je stoga unutra, ali ih je odmah preusmjerio u kuhinju.

– Sjednite malo. Sad ćemo mi. Slobodno se poslužite – pokazao je rukom na tacnu sa sendvičima, koje su on i Davor spremili za goste koji dolaze izvan grada.

Konferansa je bila dovršena ekspresno, pri čemu su izostavili barem trećinu teksta koji su planirali staviti unutra. Marku je bilo bitno samo što prije otići, prije nego se „Blade runnersi“ u stilu Rolling Stonesa ne raspojasaju po njegovu stanu. Osim toga, stari se vratio u horizontalni položaj na trosjedu, ali svaki se čas mogao probuditi i poželjeti skuhati kavu u kuhinji. Požurivao je Davora da se spremi, nakon čega su otišli do kuhinje pokupiti goste.

– Lega! – rekao je najpijaniji mladić – Ovakve sendviče mi stara pravi kad se naljuti na mene.

– Daj ne seri! – frontmen Stjepan je očito zapamtio da mu je policajac povjerio brigu o cijeloj ovoj grupi uz isplaćeni šamar kapare – Idemo!

 

***

Nakon tonske probe, Davora je zapalo da dočeka i smjesti stručni žiri. Naime, u kino dvorani u prodaju i slobodnu podjelu je pušten samo parter, dok je pristup balkonu iz nepoznatih razloga bio zabranjen. Tako je dogovoreno da će žiri svoj posao obavljati sjedeći u prvom redu balkona, kako bi imali najbolji pogled na mlade gitarističke nade.

U žiriju je bilo šaroliko društvo, a kao potencijalnu prednost, Davor je vidio to što je u zadnji čas otkazala profesorica iz osnovne škole, te je u žiri upao profesor Milas, njihov razrednik. U ovome je Davor vidio neku providnost, neki znak upućen od gore, nešto što je trebalo ipak donijeti pozitivan ishod te večeri. Članovi žirija su se smjestili i „Gitarijada ’89“ je mogla početi.

Čast da otvore program i prvi nastupe Davor i Marko su dali „Paragrafu“. Znali su da će im kao prvima biti najteže, jer probijaju led, te da će do glasanja publika već zaboraviti tko je na početku svirao. Tijekom nastupa, Davor je vidio neko komešanje među članovima žirija, ali je smatrao da je to razmjena mišljenja i argumenata koji se tiču same izvedbe koju je „Paragraf“ ponudio. Zatim su na scenu stupili „Blade runnersi“.

Kako su se u međuvremenu do kino dvorane dovukli još neki bendovi iz Osijeka, koje je pratio i određeni broj obožavatelja, stvoren je jedan relativno zatvoreni krug ljudi koji se cijelu tonsku probu držao zajedno. Prije početka programa, zauzeli su prva dva reda partera, tako da su „Blade runnersi“ imali značajnu podršku gledateljstva uz samu binu. Ohrabren dolaskom svojih Osječana, frontmen Stjepan je zaboravio na policijsku prijetnju, te je i sam popio nekoliko piva. To mu je dalo dodatnu energiju za nastup. Čim je izašao na binu, uzeo je mikrofon i počeo se derati:

Hey ho, let’s go! Hey ho, let’s go!

Ekipa iz prvog reda ustala je kao po komandi. Oni očigledno nisu bili dobri Titovi omladinci. Okrenuli su se prema kino-dvorani i, uz gestikuliranje rukama i skakanje, počeli urlikati:

Hey ho, let’s go! Hey ho, let’s go!

Žile po vratovima su im poiskakale, a oči su im bile izbečene i krvave. Na sve to su se nadovezali dečki na sceni, koji su počeli prašiti žestoki punk na tek djelomično naštimanim gitarama. Nevelika kino-dvorana bila je istog trena ispunjena nepodnošljivom bukom.

Ako je nakon nastupa „Paragrafa“ bilo moguće reakciju žirija protumačiti kao komešanje i razmjenu mišljenja odnosno argumenata, ovaj put nikakve dvojbe nije bilo. Svi članovi žirija, osim Davorovog razrednika profesora Milasa, demonstrativno su ustali i odlučno krenuli prema izlazu. Predvodio ih je mladi i nadobudni predsjednik žirija, koji nije mogao podnijeti buku koju su proizvodili „Blade runnersi“. On je očekivao da će čuti mlade virtuoze na plastičnim žicama u komornoj atmosferi. Razrednik Milas je neko vrijeme ostao sjediti, ali je zatim i on krenuo za kolegama. Davor je, primijetivši to, otišao do predvorja, ne bi li pokušao barem malo primiriti situaciju. Uspio je doći do njih upravo kada je Milas šireći ruke molećivo rekao:

– Pa dobro ljudi, obećali smo djeci…

Predsjednik je gestikulirao, odlazio i vraćao se nekoliko puta, ali je na kraju ipak popustio. Članovi žirija su se vratili na svoja mjesta.

***

Nastup benda „Crveno i crno“ došao je nešto ranije nego su dečki planirali. Naime, „Grad bez kanalizacije“, koji je tonsku probu uspio odraditi bez pjevača koji se misteriozno nije pojavio, na kraju je ipak otkazao nastup. Tonska proba je jedno, ali na glavni nastup ipak nisu mogli bez prvog vokala!

„Malena“ je zazvučala katastrofalno nakon nastupa žestokih bendova iz Osijeka, Donjeg Miholjca i Valpova. Naime, pjesma je počinjala jednostavnim udaranjem h-mola, nakon čega je Davor zapjevao:

Ja te volim, malena
nemam puno da ti dam
ali ti voljeti me možeš
ovakvog kakav sam

Osječki hard-core muzičari su se na ove stihove počeli smješkati, a prava salva smijeha prolomila se prvim redovima kada je otpjevao drugu strofu:

Da li želiš, malena
u život da krenemo skupa
za te živim i za tebe dišem
za te moje srce lupa

Zbunjen smijehom publike iz prvih redova, Davor je čak uspio zaboraviti tekst refrena. Prva pjesma benda „Crveno i crno“ bila je izvedena ispod svih očekivanja. Bio je to pravi debakl! Dojam je, doduše, popravila „Velika ljubav“, koju je Marko otpjevao prilično suvereno i bez zadrške. Jedina nezgoda dogodila se na samom početku. Kako je pjesma bila pisana u otrcanoj i ispjevanoj harmonijskoj shemi C-a-F-G, te kako se dečki nisu potrudili osmisliti nikakav prepoznatljiv uvod, ekipa iz prvih redova prepoznala je u njihovoj melodiji nešto sasvim drugo. Tako je publika, dok su Marko i dečki marljivo svirali uvod, počela glasno pjevati tekst pjesme „Perač prozora“, uz iritantno pljeskanje i ljuljanje u laganom ritmu. Time su nehotično dali dečkima do znanja da je to što sviraju čisti plagijat!

Iako je njegova pjesma bila izvedena katastrofalno, Davor je bio zadovoljan. Bojana je izgledala zadivljeno, uspio je uhvatiti jedan njen pogled, i to baš u prvim trenutcima pjesme, kada je izgovarao tekst „ja te volim, malena“. Smatrao je da si je time osigurao povlašteni status, što bi u konačnici moglo značiti konkretizaciju svih njegovih želja i maštarija, i to bez kompromisa, još iste večeri.

Kada su, kao posljednji te večeri, dečki iz benda „Crveno i crno“ sišli s bine, osim njih odahnuo je i žiri. Tortura bukom je završila, te je preostalo još samo zbrojiti glasove, podijeliti nagrade i eventualno poslušati pobjedničku pjesmu. Dok je žiri žirirao, publika je na svojim ulaznicama ispisivala favorite, a zatim papiriće ubacivala u improvizirane glasačke kutije.

Kada je, nakon pola sata napetog iščekivanja, objavljeno da su prvu nagradu žirija, baš kao i prvu nagradu publike, dobili dečki iz benda „Crveno i crno“, Davor je skočio Marku u zagrljaj. Trenutak kasnije, dvoranom se prolomio huk. Apsolutno svi iz prva dva reda su ustali i skandiranjem izrekli svoje mišljenje o rezultatu gitarijade:

– Ovo je namještaljka! Ovo je namještaljka!

Bez obzira što namještaljke nije bilo, Davor se osjećao jadno. Osjećao je da im ta pobjeda ne pripada, barem ne tako nadmoćna. Znao je da su pobijedili ne zato što su najbolji, nego zato što su bili domaćini. Ali opet, pobjedi se ne treba gledati u zube, razmišljao je. Malo ohrabren takvim mislima, krenuo je na after-party. Na izlazu iz kina sreo je Bojanu.

– Bio si odličan – rekla mu je. Nakon toga mu je u obraz utisnula vreli, mokri poljubac.

Kada je poslije hodao prema stanu, Davoru se učinilo da je poljubac trajao vječno, a opet, kao da se nije ni dogodio.

 

  1. studenog 1989., dan poslije Gitarijade

 

Jutro nakon pobjede bilo je slatko. Davoru je bilo tim ljepše, jer je na obrazu još uvijek osjećao Bojanine usne. Ustao je pun elana, želeći se što prije dovući do grada i sresti ju. Nije bilo govora o tome da upita „koliko je sati?“, ili neko slično, glupo pitanje, kakva je inače postavljao kada se sretao s djevojkama. Njihova veza zapečaćena je sinoćnjim poljupcem, a to je značilo i potpunu promjenu retorike.

Ušao je u kuhinju nešto na brzinu pojesti. Otac i majka već su sjedili za stolom i pili kavu. Kuhinja je bila puna cigaretnog dima, ali začudo, majka nije ništa prigovarala.

– Sjedi – rekao mu je otac blago.

Tek tada je Davor primijetio da je majka opet plakala.

– Sine – primila ga je za ruku – Tata i ja smo se dogovorili. Preselit ćemo u Zagreb.

Davor se osjećao kao čavao kojem na glavu pada teški čekić, koji ga zakucava u drvo, polako, temeljito, nezaustavljivo, do kraja… Postepeno je zbunjenost zamijenio paničan strah, koji je na kraju prešao u ljutnju.

– Kako ste to mogli dogovoriti bez mene?!

Majka je pogledala oca. Počela je govoriti plačnim glasom:

– Vjeruj mi, tako je najbolje. Tata će morati još ići na terapije a tamo su najbolji doktori za pluća, znaš i sam… A tko zna koliko će to još trajati. Tamo je i ujak. Laura uvijek pita za tebe…

– Davore – uključio se i otac – Svidjet će ti se Zagreb.

– Ma kakav Zagreb?! – Davor je bio pod adrenalinom – Ja imam ovdje prijatelje, školu, imam bend. Jučer smo pobijedili na gitarijadi! Imam i curu.

Majka ga je začuđeno pogledala. Zatim ga je zagrlila i zaplakala.

– Pa ne ideš na kraj svijeta! – rekao je otac – Viđat ćeš ih, majku mu…

– Ako nam se tamo ne bude svidjelo, hoćemo li se moći vratiti? – Davor se hvatao za posljednju slamčicu spasa.

Otac je odlučio privesti razgovor kraju. Znao je da Davora neće moći uvjeriti, te da je za sve najbolje da cijelu tu priču oko selidbe završe što je prije moguće.

– Svidjet će nam se – rekao je i utisnuo cigaretu u dno pepeljare.

 

***

Dok je Davor s majkom hodao prema kolodvoru, pored njih je prošao furgon s prepoznatljivim, crvenim logotipom tvrtke „Prvi maj“, u koji je uredno bio posložen kompletan namještaj iz njihovog nevelikog stana. S mjesta suvozača mahnuo im je otac, sjetan i preplašen. Otvorio je prozor i izbacio van zgužvanu, gotovo punu, kutiju cigareta „Filter 57“.

Oliver Jukić 09. 03. 2019.

Ema

Ponekad me, premda rijetko, sve rjeđe, uhvati nostalgija. A svakom je njegova. Pa se svaki sjeti prošlih, svojih dana, sebe sama iz onih vremena, najčešće iz doba djetinjstva… Moji drugari i ja smo bili bučna, nesnosna djeca, mnogo galamili, igrali lopte kada su odrasli htjeli spavati, gađali se kamenjem, tukli, jedni druge po dvorištu jurili, lupali vratima, penjali po krovu, poneki prozor razbili, svakakav zijan pravili. Naša ostarjela kućepaziteljica Ema, Mađarica, prijetila, psovala, metlom nas ganjala, sve bez nekog rezultata. Žalila se mojoj majci: “Otišla moja lijepa K und K, samo ja sirota s ovim fakinima ostala…” Jedan dan dođoše dva postarija gospodina, nose violine, jedan ružu, pitaju za Emu. Ja kažem, znam, pa važan: “Umrla je Ema”. Oni se snuždiše, nisu je odavno vidjeli, “Evo ruža”, dadoše je jednoj maloj do mene, i onako, u tamnim odjelima, s violinama, zalizanim kosama i brkovima odoše. Nestade im K und K. Nestade i moja zemlja, kasnije.

Predrag Finci 07. 03. 2019.

Djedica Ašner na Glavnom stanu HTV-a

Objavljeno u Jutarnjem listu 24.06.2008.

 

To je ona dječja nevinost kakva se katkada javi kod jako starih ljudi, čija su tijela već s onu stranu groba, a pamet im je savršeno bistra, pa govore čistu istinu. Široko se osmjehnuo Milivoj Ašner, nakon što je rekao da će ga u Hrvatskoj pošteni suci osloboditi, i to zato što je on “rođenjem Hrvat”, a taj osmijeh bio je potvrda da starac ne boluje od Alzhajmerove bolesti, ali i da dobro zna odakle je došao, kamo ide i što se u domovini ovih dana nosi.

Njegove riječi zvučale su jezovito svakome tko ih je znao čuti, ali, eto, na Sutlićevoj televiziji punoj razumijevanja za stare i mlade naciste (pod uvjetom da su “rođenjem Hrvati”), te riječi nisu djelovale tako da ih se ne bi pustilo u program udarnoga dnevnika, emitiranog u vrijeme kada su djeca budna, a pokoji jasenovački Srbin, Židov, Rom i čovjek još uvijek živ.

O ne, Vanjici i njegovome Glavnom stanu, sa svim tim čuljkušama, čeljuskama i hloverkama, razgovor s tim djetinjim požeškim starčekom ne samo da nije bio neprihvatljiv, nego su ga cijeli dan najavljivali kao svoju ekskluzivu.

Novinar Smrtić – savršenog li prezimena za razgovor s Ašnerom – pohvalio nam se kako je starac odbio ponude svih svjetskih medija, a s pika i bez krzmanja i okolišanja prihvatio ponudu HTV-a. I to je dokaz njegove savršene lucidnosti: znao je da nema druge televizije čiji bi urednici razgovor s njime pustili bez komentara, zgražanja, osude.

Drugi bi Ašnera tretirali onako kako je HTV tretirao topčiderskoga krvoloka Veljka Kadijevića, i nikada emitirani intervju s njim. Ovako smo imali prigodu slušati i gledati kako razgovaraju novinar Smrtić i gospodin Smrt.

Ali i nije tako strašno što Milivoj Ašner dokazom svoje nevinosti smatra rođenje u hrvatstvu. Isti takav dokaz imao je svaki Nijemac koji se nakon 1941. u SS uniformi zatekao u Poljskoj ili Ukrajini, u akciji čišćenja tih zemalja od Židova, židova i onih koje bi netko prokazao da su jedno ili drugo.

Gadno je, međutim, što se Ašnerove riječi smatraju nalazom djetinje čistoće i nevinosti kod pojedinih televizijskih urednika i novinara, novinskih kolumnista, anonimnih i agresivnih građana i građanki, estradnih zvijezda, javnih osoba… Argumentirajući svoju ispravnost pred Hrvatskom 2008, devedesetpetogodišnji Ašner poslužio se mišljenjem i stavom onih koji, uz pasivno asistiranje Benkovei Rončevićevepolicije, i ovih dana prijete ljudima koji su se usudili progovoriti da ih je Milivoj Ašner mučio prije šezdeset pet godina.

On kaže da nije sudjelovao u deportacijama u logore Srba, Židova i Roma. Kaže i to da takvih deportacija nije ni bilo. Zatim se služi zdravom ekonomskom logikom: logori su skupi, a država je morala biti šparna. Nikome tko je bio lojalan ništa se nije dogodilo, a oni koji su mrzili Hrvatsku, bili su potjerani u svoju domovinu. Srbi u Srbiju, a Židovi i Romi? Pa valjda u Birobidžan i Indiju.

Bit će da nije ni bilo holokausta, ni Jasenovca, ni Jadovnog, ni Danice, ni Auschwitza, ni svih drugih logora u koje su deportirani hrvatski građani krive vjere ili nacije, nego su ti ljudi naprosto mrzili sve što je hrvatsko, dakle otprilike ono o čemu pjeva MPT, pa su im Ašner i njegovi ustaše naprosto dali šup kartu u jednome pravcu. A to što se šupirani više nisu javljali doma iz Indije, Birobidžana i Srbije samo potvrđuje kakvi su to bili ljudi. Ne samo da nisu voljeli Hrvatsku, nego nisu voljeli ni svoje bližnje. O tome, ako ne razumijete, govori Milivoj Ašner.

I opet, nije problem u tom djetinje čistom nacističkom zločincu, koji svoje stavove argumentira na navlas isti način kao likovi iz filmova Coste Gavrasa, osuđenici u Nürnbergu ili već u pakao spremljeni dečki iz Brazila i Argentine. Problem je u tolikim građanima ove zemlje koji su još uvijek u stanju reći svome susjedu za kojega pretpostave da je krive nacije, ili barem krivoga zavičaja, da može, ukoliko ne voli Hrvatsku, poći tamo odakle je došao. I pritom, naravno, određivati što je to Hrvatska koju se treba voljeti, jer to nije zemljopisna činjenica, niti su to Vlado Gotovacili Miroslav Krleža.

Ljubav prema Hrvatskoj u koju vas utjeruje ta prljava ašnerčad koja kevče iz svojih memljivih štenara podrazumijeva ljubav i razumijevanje prema onome pjevaču i njegovoj publici, sućut i nježnost za devedesetpetogodišnjega djedicu. Iz njihove perspektive on je taj djedica nacije.

Opasno je to naše pivarsko domoljublje kojemu se Milivoj Ašner pojavljuje kao zagrobna metafora. “Najljepše je biti Hrvat!”, čujemo. Ako ne znamo što to znači, evo prijevoda na jezik koji je do kraja razumio o čemu se tu radi: “Deutschland über alles!”

Miljenko Jergović 07. 03. 2019.

8. mart

Dnevnik jednog penzionera/22

 

Alem Ćurin 07. 03. 2019.

Ljepota

Te, 1940. godine, snijeg je zameo grad ranije nego li inače, zatrpao krovove, a nad strmim obalama Vrbasa nadnijele su se kape snijega. Sa snijegom su u grad stizale jedna za drugom sve nevjerojatnije vijesti, zloslutne i proturječne same po sebi, a kada bi došle tu, u snijegom zametenu i historijom izmorenu kasabu u čijoj okolici, kako je jednom netko zapisao,[1] nema kamena niti mjesta koje nema svoju veliku i važnu povijest, bile su dodatno iskrivljene i krajnje nepouzdane. A ta uveličavanja kod sve tri su vjere različita. Svi su u njih ugrađivali vlastite strahove i strepnje, ali i želje, često nerealne i neostvarive. Svjesni da nemaju moćnog zaštitnika, da su prepušteni sami sebi, muslimanski svijet mučaljivo šuti. Tko god da prevagne, njima je svejedno, “ono pas a ono mu brat”. Pravoslavni bi, opet, da sve ostane po starom, iako su svjesni da su to puste želje, da se nešto zloslutno iza brda valja, da u dalekom svijetu vrije i ključa, te da je samo pitanje vremena kada će se ta neviđena svjetska pomutnja preliti na njih, ako ni zbog čega drugog, onda stoga jer ih nijedna do sada nije zaobišla, pa neće ni ova. Katolički svijet je, opet, gajio skrivene nade da će doći jednom i njihovo vrijeme, da će i oni jednom biti povrh svih. Sada im se nekako čini da je ovo jedinstvena prilika: potajno kolaju priče o “našima” u Italiji, koji samo čekaju pravi čas da uđu u zemlju i zavedu svoj red, te da su sve u vezi s tim unaprijed utanačili s Hitlerom i Musolinijem.

Kad je minula zima, dok je još uvijek tinjala slabašna nada da će rat zaobići Bosnu, iznenada su, u zoru, 6. travnja 1941., njemački avioni bombardirali Beograd. Fra Josipa je probudio gvardijan, fra Bono Ostojić, da mu to javi.

“Počelo je, izgleda”, rekao je. “Jutros su bombardirali Beograd.”

Vijest se neviđenom brzinom proširila Jajcem. Grad, koji se nije čestito ni probudio niti uhvatio ustaljeni, svagdašnji ritam, za kratko je vrijeme opustio. Dućandžije su pozatvarale radnje, a većina ih je staklene izloge zakovala daskama. Jedino su još otvorene kafane, u kojima rijetki gosti svojom kratkom pameću bistre najnovije informacije.

Tako, u onoj kod Plivskog mosta zajedno za stolom sjede Mustafa Biber, Jovan Zobundžija i Petar Lacić. Iako je bilo još rano, tek je prošlo deset sati, sva trojica su poprilično popila.

“Mora da su mu nešto skrivili. Ne bi Hitler zadžabe poslo iz Njemačke avijone na Beograd. Znate li vi kolko jednom avijonu treba goriva iz Njemačke pa do Beograda”, kaže Biber, besposličar i pijanica, čija je žena umrla nekoliko godina ranije, a djeca se razišla, kćeri poudavale, a sin jedinac napustio Jajce i otišao u Sarajevo. Biber je imao maloumnog brata koji je predano, po cijeli dan, u šupi iza kuće izrađivao držalice za sjekire, koje je Biber onda prodavao na pijaci, a većinu zarađenog novca ostavljao po kafanama.

“Bolan, šta je narod kriv! Što, ako imaju nešto jedan protiv drugog, taj Hitler ne dođe, rečemo u Mađarsku, po zovne nekog od naših, koga se pita, pa to ljepo ko ljudi rasprave, a ne ovako”, kaže Jovan. “Nevin narod strada.”

Inače, Jovan Zobundžija je porijeklom odnekle iz istočne Bosne, a tu je došao prije dvadeset i pet godina, na ženinstvo. Ima pedesetak godina, a posljednjih desetak traći Bogu dane, obijajući od kafane do kafane, gledajući tko će mu zovnuti rakiju. Ranije su ga suzbijala ženina braća, surovi i grubi gorštaci koji su odnekle s Manjače doselili u okolicu Jajca, na imanje nekog daljnjeg rođaka koji je umro ne ostavivši iza sebe potomke. Ako nije išlo drugačije, znali su nesretnog Jovana i pretući, žestoko i bez milosti. A onda su jednostavno svi digli ruke od njega, te se Jovan u svako doba dana mogao vidjeti u kojoj od jajačkih kafana. Treći iz tog neveselog društva je Petar Lacić, frljav u desno oko, zao i pokvaren čovjek od svojih šezdesetak godina, jedan od onih kod kojih su se na čudovišan način udružili fizički izgled i moralna nakaznost, kod kojih se nekako stekne dojam da je jedno, njegova frljavost i dug, tanak nos čiji je vrh bio ružno svinut prema čelu, prouzročilo ovo drugo. Nikada se nije ženio. Nekada je bio valjan i dobar zidar, ali se tih vremena malo tko u gradu sjećao. Sada hoda, zapušten i prljav, a najčešće se može vidjeti po kafanama, poput dvojice svojih nesretnih, zamuku drugova.

Petar cijelo vrijeme šuti kao zaliven i mrko gleda u ploču stola, a onda najednom bijesno lupne šakom o stol, pa pogleda u Jovana izbečivši ono bolesno oko, koje je gledalo negdje ustranu, pa potrošenim alkoholičarskim glasom reče:

“E, pa neka su! Ko da su mene pitali! Ničija nije gorila do zore, pa neće ni vaša!”

“Nemoj, bolan, tako!” kaže Biber.

“Šta se ti javljaš! Vaše je davno prošlo. Nema ti više paše u Travniku da od klipa[2] sudi i presuđuje kako se vama ćefne! Došo je red i na nas.”

Popodne, iza ručka, svi fratri skupili su se kod gvardijana, otvorenog i pristupačnog Kreševljaka, trinaest godina mlađeg od fra Josipa, ali unatoč tome radilo se o čovjeku mnogo praktičnijem i prizemnijeg od svog starijeg subrata. Fra Bono je upalio radio koji je nabavio nekoliko mjeseci ranije i držao ga skrivenog u svojoj ćeliji.

Dugo s radija nije bilo nikakvog glasa. Fra Bono je beskrajno sporo vrtio kotač, a onda je kroz nesnosno krčanje u jednom trenutku doprlo do njih:

“Jutros, u šest časova i četrdeset minuta eskadrila nemačkih avina bombardovala je Beograd. Grad je u plamenu i veliki je broj mrtvih. Bombardovanje i dalje traje. Mole se građani da se sklone u podrumska skloništa ili druge pogodne prostorije.”

Mladi i nadobudni fra Luka Komljenović pao je u vatru. Fra Josipa to nije iznenadilo. Otkada su se počele širiti glasine o ratu, najprije ispotiha i s nevjericom, da bi potom učestale i sustizale jedna drugu, taj krupni i nezgrapni mladić vidno se mijenjao. Najprije se, iako po prirodi otvoren i veseo, uozbiljio i povukao u sebe. Nešto kasnije  počela su zavjerenička sašaptavanja među mlađim fratrima, koja bi najednom utihnula ako bi kojim slučajno naišao fra Josip, fra Bono, ili netko od starijih, trezvenijih fratara, kojima ovo nije bila prva velika kušnja u životu. Na fra Lukinom licu pojavio se nekako u to vrijeme ružan i postojan izraz neke ljutnje, bijesa, ozlojeđenosti… Izgledalo je kao da je kivan na cijeli svijet, koji mu je nanio neku tešku, nepopravljivu nepravdu.

“Nek je i njihovo prošlo”, rekao je fra Luka s nekim čudnim sjajem u očima koji nije slutio na dobro.

“Čije, jadan ne bio!” kaže mu fra Josip.

“Znaš ti dobro čije. Samo se praviš budala! Ako oćeš, onda ću ti i reć: Tvoje i onog tvog popa!”

“Ne budali!” rekao je fra Josip, ustao i prišao prozoru.

Mjesec-dva ranije fra Josip je posljednji put razgovarao s jajačkim protom Milanom Ilićem. Smiren i samouvjeren, prota širi neki mir oko sebe. Takav je bio oduvijek, međutim sada, u nemirnim vremenima, ta njegova osobina budi neku maglovitu nadu i utjehu koji traju kratko, ali su u nastaloj smutnji i takvi, nalik zrncima pijeska u pustinji, dragocjeni. Fra Josip ga je sreo kod Plivskih vodopada tokom svoje uobičajene predvečernje šetnje, gdje je fra Josip obavezno zastajao, na popločanom platou s kojeg se vidio vodopad u svoj svojoj ljepoti, promatrajući netremice zapjenjenu vodu i ledenice koje su se stvorile po granju koje se nadnosilo nad slap. Ta slika bi ga na jedan čudan način zaslijepila i otupila, a onda ga nakratko odvela u neki bolji, ljepši svijet u kojemu ne postoji taj strašni i svemoćni Hitler niti razmirice među ljudima, jer sve pada u drugi plan pred tolikom ljepotom. Fra Josip se gotovo sudario s protom. Nisu se vidjeli nekoliko mjeseci prije toga, jer je fra Josip za to vrijeme boravio van Jajca. Prota ga je pozvao u kafanu nedaleko odatle. Fra Josip se jedno vrijeme nećkao, pa pristao tek nakon što je prota, malo u šali, a više u zbilji, rekao kako bi im to obojici moglo valjati, da ih što više ljudi vidi zajedno.

“Ako nadbiju moji, onda će te bolje gledat, jer si habab našem proti, a opet, ako nadbiju tvoji, isto se meni piše.”

Fra Josip je, smrtno ozbiljan, odmahnuo rukom i rekao, kao da je predvidio maloprijašnje fra Lukine riječi:

“Ovdje se, moj Milane, na to drugčije gleda: ako do toga, ne do Bog, dođe, meni će zamjerit moji, a tebi tvoji.”

Ušli su u kafanu. Nakratko je nastupila tišina, kada su ostali gosti, uglavnom lokalni pijanci i besposličari, ugledali neobične pridošlice. Njih dvojica sjeli su za stol. Fra Josip je razmišljao o maloprijašnjim protinim riječima:

“Ono maloprije”, rekao je, “nisi se šalio?”

“I jesam i nisam.”

Zatim dugo šute. Vani se spustila večer. Na stolu ispred njih stoji dopola ispijena Milanova čašica rakije, dok fra Josipova stoji netaknuta.

“Znaš me, znam te”, kaže fra Josip, pa na trenutak zastane, a onda kao u vrućici završi misao:

“Nego se bojim. Najviše sebe, mjere s kojom se čovjek može nositi s vlastitim strahovima. Lako je bit čovjek u mirna vremena, kad te to ništa ne košta.”

“Bolan, opusti se. Stalno si takav, kako te poznajem: budan i prav, ko da ti je kolac u leđima. Žao mi te gledat takog. Ne može čovjek samo tako, već je stvoren za sve, i za brigu i za veselje.”

Prota je u mladosti volio zakotrljati kocku, ostati cijelu noć sa seljacima pored rakijskog kazna, a nije mu bilo mrsko ni zasjesti u kafani. Sve to nije krio niti se kome pokušavao pravdati zbog toga, što je nekako prirodno išlo uz njega, tako da mu to u konačnici nitko nije zamjerao, a ako je slučajno i bilo takvih, onda mu to nisu smjeli otvoreno reći. S druge strane, mnogo je više bilo onih koji su u takvom proti vidjeli nešto od vlastite nesavršenosti s kojom se da nositi i živjeti.

“Nije nas zapalo”, kaže fra Josip.

U tom se trenutku začuo zvuk crkvenog zvona. Fra Josip zašuti, prekrsti se i izmoli u sebi Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu. Kada je zvono utihnulo, fra Josipove misli,  ponesene tim zvukom, odlutaše na drugu stranu:

“Jučer sam dobio pismo od Plečnika. Spominje mi neke preinake na crkvi.”

Fra Josip je često s protom razgovarao o beogradskoj Crkvi sv. Ante.

“Šta bi se dogodilo da je taj tvoj Slovenac sagradio sličnu crkvu tu u Jajcu? Ja svaki put kad odem u Beograd, odem do nje. I ne mogu je se nagledat. I sve mi nešto, božemeprosti, dođe žao što nije naša. Valjda nas je dragi Bog stvorio take, da se otimamo za ljepotu. Ljepa je to crkva, al opet, nekad se upitam čemu sve to. Čovjek se more zavuć i u čobansku kolibu i molit u njoj. I isto ti se broji.”

“Nisi u pravu. Svaka crkva mora bit umjetnina. I time slavimo Boga, ljepotom. Ako nije umjetnina, nije crkva. Treba se znat gdje se Bogu moli, a gdje se mal[3] veže.”

“Šta imaš od ljepote u dalekom svijetu? Šta je nama Rim, Moskva, Zagreb ili Beograd? Pusta tuđina.”

Fra Josip u Milanovim riječima prepozna nešto od svojih najsmjelijih maštarija, koje su ga ponekad i plašile, pogotovo u trenutcima kada mu se mašta razigra i raspali, a to se najčešće događalo u trenucima kada bi ga mučila teška nesanica, kada ni molitva nije pomagala i kada se misli raziđu i raspu na sve strane, pa zalutaju i u neke tamne, nepoznate zakutke mozga. Zamišlja tako kataklizmu koja pogodi Beograd, biblijsku poplavu koja podigne Crkvu sv. Ante s tla, kao orahovu ljusku, i naplavi je negdje na obale Vrbasa, netaknutu, čistu, lijepu i prozračnu, svu u pravilnim geometrijskim oblicima, koja više podsjeća na hitru, neuhvatljivu misao nego li na crkvu. Ili druga, opsesivna slika, nalik na priču koja se vrti u krug, koja mu je najčešće dolazila pred oči kada legne u krevet i sklopi ih: zamišlja kako prenosi tu crkvu, ciglu po ciglu, dasku po dasku, kamen po kamen, pa je iznova zida negdje drugdje. Nekada nikne u rodnom Čepku, na obali Vrbanje, na onoj strani koja u proljeće ne plavi, a najčešće, opet, negdje uz Vrbas, na visokoj obali do koje se nikada nije uspela pobješnjela voda.

“Šćeta je naku ljepotu sakrit među naša brda. A i kome? Bilo bi po onom našem, što je nešto vako, što nije nako, našli bi joj sto zamjerki.”

Milan kimne i pokaže na punu čašicu ispred fra Josipa.

“Bogme, bi. Popij!”

Fra Josip podigne čašu i otpije gutljaj na jedan poseban način: zadržao je rakiju jedan tren u ustima, da joj što bolje osjeti okus. Protekla godina bila je kišna i šljive su slabo bacale. Osim toga, u rakiji je ostala neka oštra, neugodna kiselina koja je zaudarala na trulež.

“Ove godine nijedna rakija ne valja”, kaže.

“Kako kome”, kaže Milan i pokaže prema zapuštenom starijem muškarcu koji je spavao oslonjen laktima na stol. “Evo, ovom mom nesretnom Jovanu svaka valja.”

“To ti je isto”, nastavio je fra Josip niti maloprijašnje misli, pa zaokružio rukom ispred sebe, “ko ova ljepota što nam je Bog dade, pa nam opet ništa nije po volji. Kažem ti, treba ova zemlja opustiti i neki bi tek onda shvatili šta je bila i šta su izgubili.”

“Nemoj, bolan, tako. Nije sve tako crno.”

“Kako nije!? Jedni sanjaju turska vremena, tvoji neka druga, ova što su došla il neka još bolja, a ovi moji ko da čekaju svoj red, da i oni na nekom silu provedu. Bojim se, eto. Ovaj naš svijet su ko zabludjela djeca koju treba uščuvat od njih samih. Ti ko da ne vidiš šta se iza brda valja”, kaže fra Josip u jednom dahu.

“Vidim, moj Jozo, sve ja to vidim. Al tjeram utvare ispred očiju kolko mogu. Drugčije ne bi zaspo. A često mi se i neda. A onda me more iste brige ko i tebe”, kaže Milan, pa se smrkne i uozbilji. “A to, za te tvoje, na šta si mislio?” kaže malo potom.

“Svijet se raspametio. Čuo si za ove priče o ustašama?”

“Jesam.”

“Slave ih, veličaju… Ne čudim se običnom narodu, on je svugdje isti, njega je lako uzbunit, ko osinjak, već se čudim svojim fratrima, ovim mlađim.”

“Dotle došlo?”

“Da.”

Tada, dok je to govorio, fra Josip je zamišljao fra Lukin izraz “pravedničkog bijesa” koji mu je i sada, dok je stajao tu pred njim nakostriješen kao pjetlić, visio s lica.

Zatim dugo šute. Fra Josipu se javi jedna stara misao koju nije želio zapisati, iako je zapisivao naizgled beznačajne stvari, poput godina kada je zasađena svaka voćka ili stablo oko samostana, te ime onoga tko ih je zasadio. Bojao se da se ono preneseno na papir, kao zauvijek spašeno i zapamćeno, zbog toga nekako zametne u glavi, kao devedeset i devet ovaca iz Evanđelja naspram one jedne izgubljene. Ta misao je bila fra Josipova izgubljena ovca koja mu je uvijek bila pri pameti: ujutro, navečer, pa i u sitne sate, kada ga probudi mjehur ili neki vanjski zvuk.

“A opet”, kaže fra Josip, “čega se čovjek ima bojat u nemirnim vremenima? Jedino toga da neće ostati čovjek. Ničega više. Ni smrti.”

“To si dobro reko. A taj Hitler: tako se nešto još nije rodilo, kažu.”

“Kažu da nije. Al zapamti Milane šta ću ti reć: Nikoga nisam mrzio ko Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Hitlerom, svaki dan ću se na svome klečalu moliti Bogu za njenu pobjedu.”

Prvi put su te večeri spomenuli tu prijetnju koja se nadnijela nad njih, i ne samo na njih, od tog imena već dugo strepi cijela Europa.

“Kažu da neće na nas, da su se dogovorili s njim.”

“Zlo je i jedno i drugo. Ni jedno ne mere izać na dobro. Činiti zlo, ili mu služiti, svejedno je.”

Od tog razgovora, ništa im nije bilo lakše, ali, opet, rastali su se s osjećajem da nije sve tako crno, da će i ta nova, dosada neviđena prijetnja, protutnjiti Bosnom, da će proći i da će život ponovo krenuti svojim ustaljenim tokom, težak i usporen, poput mučnog početka nakon povodnja.

“Mirna Bosna je Sizifov posao”, rekao mu je jednom jedan njegov poznanik, Tugomir Alaupović.[4] “Taman dođeš do vrha, a onda se nađe neko ko gurne kamen niza stranu, pa sve ispočetka.”

I, eto, počelo je. Taj Alaupovićev kamen se zakotrljao i bilo je samo pitanje koliku će štetu načiniti prije nego li se zaustavi, i hoće li se naći netko, pa ga ponovo, kada sve prođe, mukotrpno pogurati uz stranu. U ove mlađe fratre nije se mnogo uzdao, oni kao da su bili napravljeni od nekog drugog, lošijeg materijala nego li oni stariji, poput njegovih prijatelja fra Jaroslava Jaranovića i fra Željka Džaje. Ili poput fra Bone.

Fra Josip stoji pored prozora i netremice zuri u pravcu Vrbasa. Sunce je prešlo preko samostana i sve je poprimilo neke sive, komorne tonove. Fra Josip pomisli na beogradsku crkvu, je li i ona srušena. (Nekoliko mjeseci kasnije, Plečnik mu je u pismu javio da je crkva prilikom  bombardiranja ostala neoštećena. Pismo je fra Josipu u samostan donio neki šutljivi pravoslavac s Jezera, daljnji rođak prote Milana.)

Fra Bono ugasi radio i fra Josip odmah potom, bez riječi, ode u svoju sobu. Spustio se na klečalo i pokušavao moliti. Međutim, brzo je odustao. Spopao ga je neki nemir, strah, kao da se pred njim najednom otvorio ponor, bezdan u koji su neuslišane padale sve ljudske molitve. Ustao je, ne dovršivši ni molitvu koju je započeo, pronašao list papira i olovku, te sjeo za stol. Počeo je po sjećanju skicirati Crkvu sv. Ante, zamišljajući kako te linije povlači Plečnikovom rukom.

Prolazi vrijeme. Po udaljenim ćoškovima sobe pada mrak, a fra Josip, nesvjestan toga, i dalje povlači nesigurne crte koje su još uvijek koliko-toliko vidljive na bjelini papira. Napokon, nezadovoljan nezgrapnošću i proporcijama nacrtanog, zgužva papir, ustane, pa kroz mračni ganjak[5] iziđe vani, na onu stranu gdje je Vrbas. Umiruje ga šum vode i tišina koja je pritisnula Selišće i Kozluk s druge strane obale. Potom razmišlja o svojim pjesmama, recitira u glavi par stihova, kao da ih vaga:

Gle, po groblju v’jence meću – isprazna je taka slava!
Preko grana čempresovih nemir smrtni poigrava.
Pusto mi je gledat paprat, što na groblju samo niče,
I pusto je gluho-nijeme iz grobova slušat priče.

Sjeti se nepovoljnih kritika kojima su obasuli njegovu zbirku po izlasku, iako se on, bez obzira na masku nezainteresiranosti koju bi nabacio na lice kada se povede riječ o njegovim stihovima, potajno nadao laudama. Uz to su ga još optuživali da je bezočno pokrao Silvija Strahimira Kranjčevića koji mu je u to vrijeme bio nedostižni uzor, te osjeti neku nelagodu, nešto nalik na stugu u želucu, što mu se gotovo redovito događalo kada bi se sjetio svoje nadobudne mladalačke zbirke. Zastidio se po tko zna koji put ondašnjeg sebe, a pred oči mu dođe slika Ive Andrića koji sada boravi u Berlinu, kao veleposlanik Kraljevine SHS. Međutim, bez obzira na bezizlaznu situaciju u kojoj se Andrić zasigurno zatekao, u neprijateljskoj zemlji koja je pokrenula otvoreni rat protiv one koju on predstavlja, fra Josip se sjeti jednog drugog događaja, kada se jedan dan, u zimu 1926., Ivo Andrić, pisac rođen u Docu na Lašvi, obreo u samostanu. Bio je u to vrijeme pisac o kojemu je s poštovanjem i zavišću brujala književna čaršija, za kojega je fra Josip čuo i ranije, i ne samo on: Andrić je bio velika bosanska nada, jedna od rijetkih koja je vrlo brzo ispunila sva nerealna očekivanja ovdašnjeg svijeta, smjela i visoka. Iako mlad, u to je vrijeme imao tek trideset i četiri godine, taj tihi i beskrvni činovnik koji je podsjećao na prerano ostarjelog mladića imao je nešto dostojanstveno u sebi, neki starmali biljeg vanjskog svijeta u kojemu je boravio i koji ga je prihvatio kao ravna sebi. Međutim, na toj dostojanstvenoj maski bilo je nešto neprirodno, neka snishodljivost, nešto što kao da je podsjećalo na zemlju iz koje je ponikao, gdje su se takvi kao on sapinjali i svodili na svagdašnju mjeru, na sivu, ponižavajuću prosječnost. Međutim, pokazalo se, eto, da je taj bljedunjavi i gotovo stidljivi Travničanin od mnogo bolje i tvrđe japije nego li mnogi prije njega u koje su također polagane velike nade. Imao je kvalitetne njemačke naočale s debelim staklima i masivnim crnim okvirom, što je na neki način pojačavalo izraz snishodljivosti kojom je zračio, te je pomalo podsjećao na veliku, dobroćudnu bubu. Međutim, sve se to mijenjalo čim progovori. Tada, kao da najednom poraste u očima sugovornika, zavedenih smjelim i dobro pogođenim zapažanjima, ma o čemu da se povede riječ.

U Jajce je stigao preko Oštrelja, te im je pričao o mećavi u koju su zapali negdje na tom dijelu. Sklonili su se u neku kafanu, gdje su i prenoćili, na podovima po kojima je vlasnik kafane, krupni seljak koji je vidno hramao na lijevu nogu, posuo nešto slame, te je prekrio ponjavama. Cijelu je noć kroz tamnu, garavu badžu[6] hučao vjetar, koji je pred zoru utihnuo. Ujutro, kad su izišli vani, sijalo je sunce, a po bjelini snijega iskrile su ledene varnice. Rekao je kako nikada nije doživio suroviju zimu, te da mu se od tog prizora, od tih nepostojećih ledenih kristala koji su blještali  na suncu, na trenutke činilo kako se nalazi u nekom dalekom, nepoznatom svijetu, u predjelima čije čudi ne poznaje dovoljno. Iako je mislio da je vidio sva lica teških i surovih bosanskih zima, pokazalo se, eto, da nije tako.

“Živa čoveka sve može iznenaditi, pa i predeli koje ceo vek gleda kroz prozor. Neka iz te beline samo prhne ptica, upitaš se odakle ona tu.”

Odmah ujutro, nastavili su put.

“Mećava je prošla kao gruba šala”,[7] rekao je.

U samostanu je ostao tjedan dana. Ustrajno je kopao po samostanskoj arhivi. Zanimala ga je ostavština fra Ante Kneževića, pogotovo onaj period bezvlašća uoči ulaska austrougarskih jedinica u Jajce o kojemu je fra Anto ostavio važno svjedočenje. Andrić je pobožno listao požutjele sveske, s izrazom tog njegovog dostojanstva na licu koji ga nije napuštao niti u tim trenucima, osim što se tada gubio onaj izraz snishodljivosti koji kao da je čuvao sjećanje na siromašnog bosanskog dječaka i pomalo podsjećao na nedefinirani osjećaj krivnje, kao da mu je to njegovo dostojanstvo poklonjeno, i kako onaj čijom je milošću uznesen do njega, može svaki čas banuti u njegov život i oduzeti mu ga. Bojažljivo je tih dana promicao samostanskim hodnicima, kao uljez koji krade povijest zatočenu među samostanskim zidinama.

Nekoliko godina ranije, fra Josip je Ivi Andriću po Tugomiru Alaupoviću, koji  je u to vrijeme bio ministar u Beogradu, ali je često navraćao u Sarajevo, poslao primjerak svoje zbirke pjesama “Kravi behari” koja je objavljena desetak godina ranije, s bombastičnom posvetom, zbog koje je i godinama kasnije osjećao blagu nelagodu. Napisao je kako se, kao “skroman stihopisac, klanja bosanskom geniju”. Bilo je u tom činu nešto i udvorništva, ali i iskrenog divljenja. Kada je Andrić 1918. objavio u Zagrebu zbirku “Ex ponto”, te dvije godine nakon toga, također u Zagrebu, “Nemire”, najednom se samozatajeni pisac našao u središtu pozornosti, što je bilo prvorazredno iznenađenje, jer su ga svi, zbog bolesti i krhke građe, unaprijed svrstali u još jednu bosansku repaticu koja je zgasnula prije negoli je i zasjala pravim sjajem. Fra Josip je bio oduševljen Andrićevim zbirkama, te mu se njegov vlastiti uradak odjednom razotkrio u svoj svojoj golotinji i poetskoj nemoći. Dugo je dvoumio hoće li mu je uopće poslati, a onda je to u trenutku slabosti i napravio, iako se kasnije bezbroj puta pokajao zbog toga, pogotovo kada je načuo kako mladi pisac zna biti vrlo otrovan i neugodan, pogotovo pred prosječnošću koja ga je užasavala.

I danas, nakon gotovo dvadeset godina, do u detalj se sjećao tog svog susreta s Alaupovićem, kada mu je uručio knjigu. Alaupović je svratio u samostan, gdje je fra Josip u to vrijeme bio gvardijan. Razgovarali su dugo, tako da je u jednom trenutku priča skrenula na Andrića. Fra Josip se tada sjetio svoje davne zbirke, otišao do police, gdje je skrivene iza složenih svezaka krio preostale primjerke svoje knjige, dohvatio jednu, napisao posvetu, te zamolio Alaupovića da prvom prilikom knjigu uruči Andriću. Alaupović mu je par godina kasnije rekao kako ju je uručio, ali do fra Josipa nikada nije stigla Andrićeva reakcija, tako da nije bio siguran je li pisac uopće pročitao njegovu zbirku. Stoga je vrebao svaku moguću aluziju na svoju knjigu u Andrićevim riječima, te mu se učinilo da je upravo na njegovu knjigu pisac pomislio kada je rekao:

“Pogrešno je misliti da čovek može u poeziji pronaći utehu za teškoće koje mu je život doneo, da je poezija neka utešna nagrada.[8] To vredi i za predele kojima se historija surovo poigrala, kao što je to slučaj s Bosnom. Kao što znate, ja sam objavio dve zbirke lirike, ali nisam zadovoljan s njima. Ima tu nešto lažno, nešto što mi izmiče, a nisam svestan što. Sve više mislim kako se pesnikom ne postaje na drugi način do rođenjem. I tu je, čini mi se, sadržan moj glavni nesporazum s vlastitom poezijom.”

To se događalo i kasnije, kada je fra Josip kao gvardijan boravio u Beogradu, gdje je Andrić često navraćao. I uvijek je očekivao kako će Andrić spomenuti “Krvave behare” u nekom izrazito nepovoljnom kontekstu, što se nikada nije dogodilo. Ipak, on je cijelo vrijeme čekao taj zamišljeni, iznenadni udarac, sav u grču i iščekivanju. Ponekad je pomišljao da je Andrić pročitao njegovu zbirku, a da uopće nije povezao njenog autora s njim, da je pročitao njegove pjesme, a već sljedeći dan ih zaboravio, a s njima i ime pjesnika koji ih je napisao, jer nije bilo vrijedno pamćenja, i to mu je teže padalo nego li bilo kakva kritika, bez obzira koliko otrovna bila. Čemu, onda, tolike besane noći i ufanje u moć stihova, čemu proživljena sreća nad dobro pogođenom metaforom ili baršunastom glatkoćom stihova, čemu, konačno, ona nada koju su budili u njemu pisci poput Kranjčevića, ili, pak, Andrića, nada da život ipak ima nekog smisla i da je taj smisao upravo u ljepoti?

 

[1] Fra Anto Knežević, “Povijestnica novoimenovanog franjevačkog samostana u Jajcu”, knjiga I.

[2] Suditi od klipa – suditi pristrano, odoka

[3] Mal – domaće životinje, stoka

[4] Tugomir Alaupović, rođen 1870. u Docu pored Travnika, kao i Ivo Andrić, bio je hrvatski pjesnik i pripovjedač. Umro je u Zagrebu 1958. Bio je prvi gimnazijski profesor rodom iz Bosne pod Austro-Ugarskom upravom. Po završetku Prvog svetskog rata, 1918., postao je član Narodnog vijeća novoformirane Kraljevine SHS, te povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje. Do 1920. bio je ministar za vjeru u prvoj vladi Kraljevine SHS, te šef povjerenstva za prosvjetu u Zemaljskoj vladi u Zagrebu i privremeni pokrajinski namjesnik u Hrvatskoj i Slavoniji. Poznat je po tome što je Ivi Andriću 1919. ponudio mjesto tajnika u Ministarstvu vjera, što je Andrić prihvatio, te nakon toga, odmah naredne godine, prešao u “Ministarstvo vanjskih djela”, gdje je ostao do početka Drugog svjetskog rata.

[5] Ganjak – hodnik

[6] Badža – otvor u krovu kroz koji izlazi dim

[7] Rečenica preuzeta iz Andrićeve “Travničke hronike”.

[8] Ove navodne Andrićeve riječi su zapravo parafraza rečenica iz Andrićeve “Travničke hronike”, kada Andrić piše o poeziji francuskog konzula Davila.

Josip Mlakić 05. 03. 2019.