Sovjetska intervencija u Afganistanu otpočela je na Badnji dan, 24. prosinca 1979. Tada je, kaže legenda, CIA primijetila netipično premještanje sovjetskih trupa, zračnim mostom prema Bagramu i Kabulu. Sljedećih tjedana bit će to tema svih svjetskih novina i novinskih agencija. Prema običajima epohe, te u skladu s proleterskim internacionalizmom, Sovjeti su se u vojne intervencije upuštali nakon što bi ih netko iz ugrožene zemlje zamolio da to učine. Tako su i ovaj put dolazili kao spasitelji Afganistana, na poziv “zdravih snaga”, nakon što je prethodno svrgnut premijer Hafizulah Amin, koji je, pak, došao na vlast nekoliko mjeseci ranije, tako što je naložio ubojstvo svoga prethodnika Muhameda Tarakija. Obojica su, i Taraki i Amin, bili revolucionari, ljevičari i marksisti. Do prve pojave afganistanskih desničara, vjerskih fanatika, samoubojica, mudžahedina pa talibana, još ćemo popričekati. Njih će postupno stvarati CIA i Sjedinjene Američke Države. Bit će to vrlo skup i dugotrajan projekt.

Većini Jugoslavena svaki bi se put ledilo srce, svaki bi put krvotokom prostrujao dah Sibira, kad god bi tako Sovjeti, na poziv “zdravih snaga”, intervenirali u nekoj zemlji. Plašili smo se za sebe, ili smo strepili od te vječne i nevidljive prisutnosti “zdravih snaga”. Meni je tog 24. prosinca 1979. bilo trinaest godina. Upravo je kraju išla posljednja godina djetinjstva. Sljedeće, 1980. već ću biti punker, vrlo zainteresiran za vanjskopolitičke stranice u novinama, za rusku avangardu, nadrealizam i dadaizam, i gutat ću djela književnih klasika, kao da sutra nastupa smak svijeta, pa sve to moram stići.

U trenucima kada Sovjeti ulaze u Afganistan i kada završava moje djetinjstvo – jer, te sam jeseni već počeo kupovati gramofonske ploče – Tita prebacuju u ljubljanski klinički centar, gdje započinje sezona njegova umiranja, a s njom i desetljeće raspada Jugoslavije. Ujedno, najljepše i najsadržajnije desetljeće naših života. Sovjeti će u Afganistanu ostati sve do potpunog povlačenja, 15. veljače 1989. Za sobom su ostavili petnaest tisuća mrtvih vojnika. Komunista je iz Afganistana posve nestalo. Porazili su ih vjerski fanatici, talibani. Porazili su ih oni koje su naoružali i indoktrinirali Amerikanci i njihovi saveznici. Sovjetski Savez nikada nigdje više nije odlazio na poziv “zdravih snaga”, Jugoslavenima se više nije ledilo srce. A onda je nestalo i Jugoslavena i Sovjetskog Saveza. Ostali su samo Amerika i talibani. I naši životi, u nekoj drugoj fazi i na nekom drugom mjestu.

Na početku sovjetske intervencije u Afganistanu ta zemlja je u imaginariju našega svijeta i jezika bila prisutna na dva načina i u dva oblika. Afganistan je za generacije jugoslavenskih hipika, uglavnom rođenih nekako između 1941. i 1955, bila zemlja snova i priviđenja, prva, a nekima i posljednja postaja na putu prema Indiji. Domovina opijuma, što onda znači i heroina, ali i zemlja dobrih i mirnih ljudi, beskrajnih kamenih predjela i širokog zvjezdanog neba. U drugom obliku i kodu Afganistan je tada bio, i ostat će sve do kraja Jugoslavije, marka hašiša. Postojali su tada marokanac i afganistanac. Marokanca bilo je više i bio je po svemu običniji. Afganistanca rijetko bi se našlo, i to bi onda bila gozba od doživljaja, od snova i od mladosti. Jednom, kada se raspadne Jugoslavija, iz naših će krajeva, izgleda, trajno iščeznuti hašiš. Bit će poslije svega kojekakvih legalnih i ilegalnih sintetičkih droga, bit će heroina za upropastiti život, i kokaina za dobar infarkt, za poglupljivanje, prelazak na narodnjake i nacionalizam, a bit će i marihuane, bit će trave u plastovima, i marihuaninog ulja će biti, i kolačića, i gljiva, i raznih drugih čuda, jedino hašiša skoro da više neće biti. Zašto? I u kakvoj su vezi pad komunizma, raspad Jugoslavije, europsko ujedinjenje i opći kapitalizam s nestankom hašiša? Ne znam. Ali odavno već nema ni marokanca, ni afganistanca. I nema hipika koji su početkom sedamdesetih, putujući preko Afganistana, poput Kristofora Kolumba otkrivali svoje indije.

Pet mjeseci nakon sovjetske intervencije u Afganistanu, 5. lipnja 1980, Založba kaset in plošč Radio televizije Ljubljana objavila je album “A dan je tako lijepo počeo”, riječke grupe Paraf. Premda to nije bila prva važna ploča jugoslavenskog punka – Pankrti su već bili objavili “Dolgcajt” – ne bi bilo sasvim pretjerano reći da s tim albumom počinje, a možda i završava jugoslavenski punk. Za našu generaciju, za tih stotinjak ili više adolescenata i adolescentica, koji će sljedeće desetljeće noći provoditi po zadimljenim suterenskim klubovima onoga Sarajeva, “A dan je tako lijepo počeo” od velike je formativne važnosti.

Četvrta stvar na A strani ploče je “Kabul 1980 (Everybody Must Get Stoned)”. Podnaslov je referenca na Boba Dylana, na stihove iz pjesme koja otvara album “Blonde on Blonde” iz 1966. Dosjetka iz 1966, kada su se djeca jednog vremena kamenila povukavši dim kvalitetnog afganistanskog hašiša, bila je ubitačno jednostavna kao što već jednostavne jesu privatne metafore, koje nastaju iz pjesnikova idiolekta i koje onda osvajaju dijalekte i govore po kojima se naraštaji djece razlikuju od naraštaja roditelja. Uglavnom, riječi koje su roditeljima hipika označavale kamenovanje bludnica u starozavjetnom biblijskom tekstu, njihovoj su djeci značile nešto sasvim drugo. Četvrt stoljeća nakon Dylana, Parafi su metaforu vratile njezinom izvoru. Ali više to nije bio Stari zavjet, nego je to bila stvarnost živog Afganistana.

A pjesma, kakva je bila pjesma? To ustvari više nije bila pjesma, nego prijeteće zavijajući glas, anonimna, neodrediva orijentalna melodija, kojoj puckanje prstiju daje ritam. Dok sam krajem kolovoza 2021. gledao prizore talibana kako osvajaju Kabul, i u njima vidio uvod u nestanak jednoga svijeta, kao soundtrack mi je niz misli tekla ta pjesma bez pjesme grupe Paraf. Talibani su zabranili muziku, zabranili su svako pjevanje mimo onog molitvenog, a riječki su punkeri, Valter Kocijančić, Zdrave Čabrijan i Dušan Ladavac, prorekli to u zagonetnoj četvrtoj stvari na A strani albuma “A dan je tako lijepo počeo”.

Godinu kasnije, u jesen 1981, Jugoton je, s mišlju na nevjerojatan uspjeh i utjecaj “Beograd Paket aranžmana”, objavio novi kompilacijski album, ovaj put s većim brojem beogradskih punk i novovalnih bandova. Grupa je bilo deset, pjesama dvadeset, ali za razliku od “Paket aranžmana”, “Artistička radna akcija” (ARA) naprosto nije više bila važna. Uglavnom su to bili neki pretenciozni klinci, koji su, kako to već biva s trendovima i modama u muzici i književnosti, avangardu munjevito pretvorili u maniru i u dosadu. Samo jedna od grupa s ove kompilacije će biti čuvena: U škripcu. Iz druge, zvala se Radnička kontrola, nastaju Partibrejkersi. “Dosada” i “TV u koloru” Radničke kontrole su najbolje pjesme na albumu, volim ih i danas čuti. Ali vječito budne djelatnike Službe državne bezbjednosti, tu besmrtnu komunističku polutajnu policiju, čiji je radnici početkom devedesetih činiti jezgro nekih novih četnika i ustaša, zainteresirat će pjesma “Kozaci”, grupe Petar i zli vuci. Evo teksta “Kozaka”, pa ga pažljivo pročitajte: “Nisam verovao da/ ljudi mogu biti krivi/ samo zato što su/ druge boje kože/// Nisam verovao da se može/ biti kriv što se može/ biti kriv jer te ne vole/// Ali mene demantuju, demantuju/ ali mene demantuju, demantuju/ kozaci u mom stanu/ kupatilu, ormanu/ kozaci u mom stanu/ kupatilu, ormanu/// Nisam verovao da/ ljudi mogu biti glupi/ da se kolju za malo/ malo tuđe zemlje/// Kad misle da smo/ toliko glupi/ da nas bombom gađaju/ i kažu oslobađaju.” 

“Kozaci” bili su zabranjeni za emitiranje na većini domaćih radio-stanica, a policija bi, naročito u Sarajevu, ulovivši nadobudnog omladinca u kakvom noćnom prestupu, neobično često rečenome, premda nije pjesnik, niti član grupe Petar i zli vuci, postavljala pitanje što misli dok pjevuši, ili samo dok sluša “Kozake”. U pravovjernom dnevnom listu Oslobođenje jedan od komentatora, inače ekspert za armiju, partiju i idejna skretanja, često je u aluzijama spominjao “Kozake”. I kao što postoje narodne pjesme, za koje je odgovoran čitav narod, “Kozaci” su bili pjesma za koju je odgovorna bila cjelokupna antisocijalistička mladež. A po mišljenju hermeneutičara i književnih tumača iz Službe državne bezbjednosti, “Kozaci” su govorili o sovjetskoj intervenciji u Afganistanu. I osim što se u pjesmi osjećao snažan antisocijalistički sentiment, kroz nju se čuo, jasno je odjekivao, i tajni stih. Što je to tajni stih? To je stih koji, zapravo, ne postoji, ali ga ima, svi ga čuju, i svi ga u sebi pjevaju. Pa tako, u trenucima u kojima se čuje refren “kozaci u mom stanu, kupatilu, ormanu”, koji već sam po sebi aludira na skoru sovjetsku intervenciju u Jugoslaviji, negdje ispod prepoznaje se tajni refren: “danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu”.

Jesu li “Kozaci” stvarno govorili o sovjetskoj intervenciji u Afganistanu? Ili da pitanje jasnije formuliramo: jesu li autori pjesme zbilja mislili na ono što je policija čula u pjesmi? Danas, nakon što je pjesma temeljito zaboravljena, i nakon što se Petra i zlih vukova sjećaju samo fanatični memoristi i sjećači vlastitih mladosti, nemoguće je to ustanoviti. Ali ni u ono vrijeme, dok je histerija trajala, nitko s pouzdanošću ne bi mogao reći jesu li stvarni autori pjesme među članovima grupe i njihovom publikom, ili, možda, među žbirovima, uhodama i inspektorima Službe državne bezbjednosti. Govori li pjesma o onom što je pjesniku bilo na umu ili o onom što u pjesmi drugi čuju? Nije to nimalo bezazleno pitanje. Za mene današnjega, “Kozaci” su jedna od dvije zvučne bilješke jugoslavenske rock muzike iz kojih se rađalo značenje pojma Afganistan. Čovjeku se nakon svega učini da se taj pojam, kao i toliki drugi pojmovi, kroz vrijeme rađao iz pjesničke, umjetničke i književne intervencije, kojom je proročanski ispraćena nevolja i nesreća žive ljudske povijesti.

staramajka za sto eura
mjesečno radi u kiosku
u pljeskoteci

jednostavno odbacuje
slikarski postupak

mogla bi mi biti ničija
djevica marija

pljeskavice hirotoniše
malo salate bunar znoja
jedna međutim kap sna

Epitaf

Dolaze vremena
u kojima  se neće znati
što smo.
Kupovat ćemo srca po kioscima
i umetati ih u nas,
kad se sami od sebe
budemo rađali.
Treba pamtiti
dok postoje
zelen list
i kap vode,
klesati u kamen
neka se zna,
da nije uvijek tako bilo.

Otuđenja

Ima jedan put.
Nema na njemu nikoga.
Sjetim se, ponekad,
kako me je vraćao kući
u predvečerja
ispod baršunastog neba
posutog zvijezdama,
i pratio
uronjen u suze jutra.

Taj stari, stari put…

Jedno smo drugom
u korov zarasli.

Inat

Došle su
vile s jezera
i vještičje sestre
s mračnih brda.
Došli su
džinovi debelih lica,
pogane zmije,
dobrostivi fauni,
Zasjeli su
u kulu iznad kuće,
zasvirali
na sviralama
od mlade pšenice
i dairama od oblutaka
s mutne vode.
Neka mi te,
rekla je,
u inat,
nadvikujući daire.
Da sav svijet
stane na jednu stranu,
ostalo bi dosta i s ove strane
na kojoj si se
privio uz mene.

Igra

Vrati mi moju pjesmu
molila sam more
nakon što je vjetar otrgnuo stranicu
i bacio je u valove.
Kada mi je želja bila ispunjena
na mokrom listu
mogao se pročitati dopisani stih
slovima vijugavim, prozračnim,
izmamio mi je osmijeh
i njega je ukralo more…

_________Saši Bukviću

Od čeličnih lanaca
boje kafe,
ústa kafe, sàde kafe, sàfisade
u sivom socijalističkom gradu
ispred pozorišta

A na Kamberovića polju
Pluton sa genetskom manom
Saše Bukvića
ušiju usmerenih ka Bogu
i repa koji pokazuje na štene što šepa

Skulpture svukuda
od zarđalog čelika
smog od fabrike
i strah
od braće Pegaza

Čekao sam u tom gradu
da predstava počne
i da odigram svoju životnu
ulogu,
ulogu
ubogog pesnika

tad konačno
sve zavese mogu
da padnu

a svetla nek ostanu
upaljena
kao u Zvonu
kad galeriju zablesne
neonka

Dušan Džamonja: Zavjesa (Zenica)

Prvo dijete njegovog brata bio je sin. Rodio se pedesetih godina prošloga stoljeća. Tada je njegov mladi stric već bio gradačački gimnazijalac. Sve zime za života svog prvog bratića bio je gradačački podstanar, jedno vrijeme u obitelji Dizdar, kraće i u jednoj od obitelji Gradaščević. Jesen i proljeće je od Tramošnice do Gradačca pješačio sedam kilometara, nazad isto toliko, i po suncu i po kiši i za vrijeme prvih mrazeva. Subote i nedjelje je odmarao, uz knjigu, svog prvog bratića i dvije sestre, mlađu i stariju. Kako kad, pješačio je povremeno preko Sibovca i Ledenica, povremeno i preko Velikog brda, Mionice i Liporašća. Najviše vremena u razgovoru i igri provodio je s bratovim prvim sinom. 

Čim je porastao, dječačića je zanimalo sve: zašto i u Tramošnici nema iste škole kao u Gradačcu, što tamo čita, zašto ne obrađuje zemlju kao i njegovi otac i djed. Imao je četiri godine kad je započeo s njim takve razgovore, oni su i u jednom i u drugom razbuktali nešto posebno, posve drukčije od onog što je imao s majkom, bakom, tetkama. Možda zato što nitko od njih nije za njega imao mnogo vremena, stric ga je poklanjao njemu više nego sebi i svojim knjigama. Kad je svima počeo govoriti da će i on kad odraste stopama svog strica, svi su se od njega još više udaljili, njih dvojica su se od ukućana još više odvojili, postali su otok i u kući i u dvorištu dovoljan sam sebi. I zadirkivanjem su ih kao dvojicu budućih „učenjaka“ zbližavali, to njihovo neobično prijateljstvo su i tako zalijevali i poticali na daljnji razvitak. A njihovo prijateljstvo je i bez toga već bilo na neobičnim visinama, nije se moglo vraćati na svoj početak. 

Dječačić se bez svog strica u kući osjećao usamljeno, s nestrpljenjem je iščekivao svaki njegov povratak iz gradačačke gimnazije. Stalno je provirivao kroz prozor ako je bilo hladno i ako je padala kiša, stajao je u dvorištu na kapiji kad je bilo sunčano i toplo. Svaki put kad mu se idući cestom približavao, istrčavao je pred njega, držao ga je za ruku kad god se s njim vraćao u kuću. 

Jednom je to bilo u petoj godini njegova života, u hladnom jesenjem danu, popodne. Bližila se večer, padala je sve jača i sve hladnija kiša, do kože su pokisli obojica. Dječačić je bio bos, blatnjavih nogu ušao je sa stricem u kuću kašljući. Majka i baka su mu obrisali kosu, presvukli u suhu odjeću, napojili toplim mlijekom. Kašalj se smirio, pao je mrak, petrolejka ga je kratko vrijeme razbijala, onda je i njezin drhtavi plamičak ugašen, svi su zaspali. Dječačić se ujutro probudio s kašljem kad je njegov stric s nekoliko svojih vršnjaka već bio na putu za Gradačac. Vratio se u kasnim popodnevnim satima, već je gorjela petrolejka, dočekalo ga je šokantno stanje u kući. Kraj peći su bili baka i djed, dječakova majka i otac sa sestrama bili su kraj dječakova ležaja. Evo tvog najboljeg druga, odjeknuo je glas oca kao glas spasitelja. Sve naše nade okrenute su prema tebi. Brat mu nije ništa odgovorio, sin mu nije ništa odgovorio, jedva je podigao ruku prema stricu koji se ispred njega zaustavio čim mu je omogućen prilaz ležaju. 

Nije kašljao, jedva je disao, nešto je krkljalo u njegovom grlu, želio je, ali nešto mu nije dozvoljavalo da izgovori niti jednu riječ. Sve je umjesto njega mlađem bratu, jedinoj nadi, strpljivo iščekivanom spasitelju, objasnio njegov otac. Čim je jutros sa svojim vršnjacima krenuo za Gradačac, dječačić je počeo jaukati. Nakon doručka, ostavili su ga s bakom i djedom i sa sepetima krenuli u njivu kraj vrta, na branje kukuruza. Tek što su započeli berbu, čuli su jezive jauke u kući, ostavili su sepete prazne u kukuruzištu. Do dječačića su dotrčali vrlo brzo, zatekli su ga u strašnim bolovima. Uz njega su od tada kao skamenjeni, od njegovih jauka uzrokovanih jezivom glavoboljom ljuljaju se kao pijani već nekoliko sati. Tek je malo prije zašutio i zanijemio, zanijemjeli su i oni kraj njega. Osluškuju sada samo njegov hropac, on mu razdire pluća, ne znaju što da čine, svima, kraj njega, nemoćnim i začuđenim, od njegovog hropca samo što ne popucaju srca, samo što se ne rasprsnu glave. Dolazi neizvjesna noć, još ne gube nadu da će bolesnik živnuti čim ugleda svog strica, ali, eto, sad kad je ispred njega, kao da ga i ne vidi, kao da mu se od bolova već ugasio i vid.  

Kad mu se stric približio, dječačić je svojom ispruženom rukom snažno stisnuo njegova dva prsta, učinilo mu se da će ih otrgnuti od šake. Brzo je primijetio da mu se oči zavlače pod gornje kapke, da se ispod njih svojim polovicama skrivaju i polako gase udaljavajući se od realnog svijeta na neko nepoznato mnogo sigurnije mjesto. Dugo je trajalo to njihovo gašenje ispod poluotvorenih kapaka, taj bijeg i preseljenje u nepoznati svijet, stisak prstiju nije popuštao. Svaku nadu u oporavak dječačića prva je ugasila njegova majka, njezin krik bio je jeziv, pala je na grudi svog muža, zajecali su i ostali članovi obitelji. Ledenu dječju ručicu na svojim prstima pamti i danas, u dubokoj starosti, dok ispisuje ovu priču, značenje tog njezinoga stiska odgonetao je godinama i godinama, ništa nije utvrdio. 

Sahranili su ga u groblju Okruglić, oplakivali dugo, spominjali dugo, nagli odlazak s ovoga svijeta nisu odgonetnuli nikad. Od nepoznatih galopirajućih bolesti s jezivim glavoboljama tako su mnoge obitelji u Tramošnici nakon onoga rata ostajale bez svoje djece, prikraćene su do dana današnjeg za njihove prave dijagnoze. Netko se prije nedavnog rata sjetio da kosti te djece sakupi i sahrani u jednu grobnicu, u groblju Okruglić. U njoj su i kosti sina njegovog brata koji u njemu još živi zahvaljujući i onom snažnom stisku ruke. 

Prvih par mjeseci
nisam govorila
Kad sam progovorila, nisam prestajala

Saznavala sam o razlici spužve i žarulje
učila bakine riječi i izmišljala svoje

O svemu sam mogla govoriti
osim o sebi

To se stanje zadržalo
prvih dvadeset godina

*

Prve su mi riječi bile ta-to
izgovorene ispred tanjura graha
bilo je to pitanje što je to

Tog jutra nije bilo nikoga
tko bi se u tim riječima pronašao
tko bi želio lagati da mi je prva riječ bila tata

Moje su prve riječi najviše veselile mene
Oca su rastužile jer ih je propustio
Majku su naljutile jer su bile znak
njegovog odsustva

Odlazio je raditi u drugi grad da bi nas hranio
Zato nikad nije jeo s nama
Zato smo jeli u tišini kad jedemo
Zato je jeo našu tišinu po povratku

Majka ga vidi na vratima i kaže
bolje bi bilo da se nisi vratio
Ono što je mislila reći bilo je
bolje bi bilo da nisi odlazio

Bilo bi bolje da nitko nije morao otići
Ti su odlasci bili odlasci onih
koji nisu htjeli nikamo ići

Tako odlaze oni koji se nemaju kamo vratiti

*

Manjak doma, previše stanova
U prvih pet godina Bjelovar, Zagreb i nekoliko Sisaka

Prvo smo došli pred Njemačku, nisu nas pustili unutra
Uzalud je moj djed govorio ja sam te stanove gradio

Za vrijeme studija u Zagrebu pitali bi me odakle sam

Tamo gdje sam rođena
bila sam tad i nikad više
Tamo gdje sam odrasla bila sam od početka
djevojčica čudnog naglaska

Ovu moju nedoumicu riješio je odlazak u inozemstvo
Tamo naši naglasci uglavnom zvuče isto

Sad odlazim samo kad želim
Ostajem koliko mi je potrebno

Ako nekog zanima u čemu je razlika
između odlaska i dolaska:

razlika je u meni

*

Pije grčko piće, koje je isto kao hrvatsko
samo trostruko
uz piće uvijek dolazi mješavina orašastih plodova
u znak gostoprimstva

Prvo drvo koje sam ovdje vidjela bilo je stablo naranče
gradovi su puni betona pa sade ta mirisna sunca

Pogledaš li malo gore, vidjet ćeš zelenilo koje visi s balkona
Grcima su ti lebdeći podovi ono što su nama dvorišta

Zato sam mu se smijala da je ptica
da sleti na balkon i gricka te bademe

Moram imati dvorište
jer u njemu sjedim i pijem domaći sok od bazge
U njemu imam ležaljku i sunčam si noge

Evo ti, pa se sunčaj, gušterice, kaže
i pokaže na more

*

Većinu svog djetinjstva
igrala sam nogomet s dječacima iz susjedstva
posve jednaka drugim igračima
onda su mi narasle grudi 

Nisam više mogla skidati majicu
da se polijevam vodom po golom torzu
kad sunce zapeče aute
na ispucalom asfaltu predgrađa

dvorištu grada koji je jedini bio toliko usamljen
da prihvati čak i nas, iako i sebe jedva trpi
ponudio nam je posao i stan

Što sam u tom djetinjstvu vidjela?
Poneku tučnjavu, mačku koja se okotila
ispod stubišta

Nasip prekriven snijegom
pusto blato na nasipu nakon snijega
i visibabe koje izrastaju iz njega

*

Da sam htjela doći
iz Siska u Dubrovnik
trebala bi mi putovnica

U prvih dvadeset godina
Dubrovnik sam vidjela
samo na Igri prijestolja

*

Kažem, što je to
kaže, tsipouro

Turisti misle da pijemo ouzo
ali ouzo je smeće koje piju turisti

*

Ne volim turiste
Nakon turista dolaze veliki shopping centri
s njima odlazi društvo i dolazi robovlasnička država

Kaže turisti dođu na plažu ispred moje kuće
i onda ne mogu voziti kajak
Ta mu je plaža kao meni onaj komad
ceste na kojem sam igrala nogomet
a turisti su kao auti 

Prolaze u svojoj glasnoj brojnosti

Podsjećaju nas da prostor nije naš
čak ni ako u njemu provodimo
značajan dio života

Uče nas da posjedovati i pripadati
nije ista stvar

*

Muškarci iz povijesti
i ono malo zapamćenih žena
turisti su u japankama na Velebitu svijeta

Pisali su ili o prijateljima, ili o mrtvima
Zato su sve istine uljepšavali
činili ih više nalik lažima

Pamtili su ono što se moglo prepričati
u dvorištu ili na balkonu
fotografirati i spremiti u džep

ponijeti sa sobom

*

U mladosti sam prikazivala
ružnijima nego što jesmo
sebe i svijet – voljene ljude ne

Njih sam puštala da miruju u tišini

Ta je tišina bila najbolje
što sam mogla dati

Danas se trudim reći
točno kako mislim da jest

– dođi k sebi dok još imaš kome
– dvorište je veće od države

Ali i dalje hvatam pokojeg vraga za rogove

– večer koja grize za čelo
– ležaljku koja se ne da oprati

Ima dana – sa sobom bih se posvađala

Bacila sjekiru na mjesec jer svijetli
nožem jurišala na vlak jer kasni

– na ljudima su mane najopasnije
kad povjerujemo da su vrline – 

Ne udaram slabijeg ni ako udari prvi

Dok hodam cestom
pazim da zapamtim sve
nebitne stvari

Iz knjige Dobrota razdvaja dan i noć (Sandorf, 2021)

Dvanaest decenija prvih pripovijedaka Petra Kočića i jedna nova priča

Rijetko kada su prvu knjigu nekog pisca odmah po izlasku iz štampe s tako velikim oduševljenjem prihvatili i književna kritika i čitaoci kao što se to dogodilo s prvom od tri zbirke istog naslova Petra Kočića „S planine i ispod planine“, u izdanju bečkog Srpskog akademskog društva „Zora“. Odštampana u manastirskoj štampariji u Sremskim Karlovcima, pojavila se 1902. godine, a sedam priča uvrštenih u obimom neveliku knjigu („Đurini zapisi”, „Jablan”, „Grob slatke duše”, „Zulum Simeona Đaka”, „Istiniti zulum Simeuna đaka”, „Mrguda” i „Kod Markanova točka”) Kočić je napisao prethodne godine i čitao ih na kružocima društva „Zora“ koje je u Beču okupljalo studente i druge intelektualce iz južnoslovenskih krajeva, uglavnom onih koji su pripadali Austrougarskoj monarhiji.

Na samim književnim počecima Kočić je bio odlučan da krajiški, posebno zmijanjski motivi čine okosnicu njegove pripovijedne proze i da će svoje zemljake, njihove postupke i način razmišljanja oslikati čistim narodnim jezikom njegovog zavičaja. Tako u pismu, poslanom iz Beča 3. decembra 1900. godine, brata Iliju moli da i on pokuša „koju malu pričicu iz seoskog života“ da mu, kako kaže, izradi. „Ti samo napiši kako seljani govore i kako o čemu sude, kako se kunu itd. A drugo će biti moja stvar… Ti samo napiši kako se govori, pa onda meni pošalji… Uzmimo ovo, npr. razgovor jednog seljaka sa desetarom o ljetini, o desetini, o trećini, uopše o svačemu što ti dođe na pamet..“

Nakon što je Marko Car Kočića u zadarskom „Srpskom listu“ okarakterisao kao „književnog majstora“ i pošto je kritičar potpisan pseudonimom Elie u časopisu „Kolo“ istakao posve originalne pripovjedačke osobine, Jovan Skerlić je u „Srpskom književnom glasniku“, pišući o knjizi „S planine i ispod planine“ za mladog autora rekao da se „ javlja kao zdrav i snažan pripovedački talenat, od koga se imamo dobro nadati. Njegove pripovetke, iako još nesavršene, vedre su, sveže, mestimično tople, dobro napisane, vrlo iskrene, i imaju više lokalne boje no što ih obično imaju dosadašnje pripovetke iz tih krajeva”. U kasnijem, opširnijem kritičkom osvrtu u istom časopisu, Skerlić će dodati da je to „istinski dobra knjiga, sveža i lepa slika jednog dela naše čestite Bosne, topla i uzbuđena pesma životu, i kao takva biće draga svakome ko je pročita”.

Nije Kočićev prvenac prošao ni bez pokuda. Tako Elie, uz već navedene pohvale, za „Mrgudu“, između ostalog, piše da „iskazuje varavarsko i bestijalno izražavanje ljubavi“, na što impulsivni Zmijanjac nije mogao ostati ravnodušan, pa 9. februara 1903. književnom kritičaru i putopiscu Marku Caru, „kao uvaženom našem kritičaru i estetičaru“, ogorčen stavovima urednika „Kola“ Danila A. Živaljevića, za koga vjeruje da se krije iza pseudonima Elie, piše da je „u Mrgudi pokušao ocrtati pravu seljačku ljubav. Po mom skromnom shvatanju“, nastavlja, „seljačka ljubav je u pričama naših pripovjedača skroz i skroz falsch. Ja sam, dakle, pokušao da toj ljubavi dam što je moguće neposredniji izraz i što ljepši, uglađeniji oblik, iako je ona, površno posmatrana, odvratna, možda čak i ‘bestijalna’, kao što g. Elie to kaže. Ne! U ovoj divljačkoj bestijalnosti ima uzvišenosti. Divne nedostižne uzvišenosti koju mogu samo zdravi nervi osjetiti…“

Čitaocu je znano da su Mrgudina vrela krv i njena nesputana ljubav dovele do njenog usuda, dok je „Jablan“ postao simbol otpora, nade i narodne snage. O ovoj kratkoj pripovijeci napisane su stotine stranica analitičko-kritičkog teksta, a moglo bi se reći da je sve to sublimisano u tri rečenice Velibora Gligorića: „Život, dat u ovoj pripoveci, istovremeno je i alegorija. Bore se bikovi: jedan spahijski, carski, a drugi narodni. Drugi pobeđuje kao nada i vera bosanskog seljaštva da će se osloboditi mrske okupacije. A tu simboličnu, alegoričnu, dramatičnu borbu prati ljudskom, brižnom strepnjom bosansko seljače Lujo, koji je dete, a već je kao odrastao, rano sazreo u svetu nedaća i žilavih borbi za egzistenciju.“ Uspomena na pisca i njegovo delo čuva se i manifestacijom Kočićev zbor koji se krajem avgusta ove godine u Banjaluci i u piščevim rodnim Stričićima održava 56. put. Tradicionalnom bodnjom bakova čuva se uspomena i na bika Jablana, pa i na Luju iz Kmećana koji je Kočiću poslužio kao prototip za Luju u pripovijeci.

Druga zbirka „S planine i ispod plasnine“ (s pripovijetkama „Jelike i omorike“, „Kroz svjetlost“, „ Kroz maglu“, „ Mračajski proto“ i „ Jazavac pred sudom“) štampana je u Srpskoj štampariji u Zagrebu1904. godine. U ovoj zbirci pokazuje se puna pripovjedačeva zrelost. „Mračajski proto“ je, bez sumnje, pripovijetka koja bi mogla naći mjesta u svim svjetskim antologijama da nema tih jezičkih prepreka, bolje rečeno neprevodivosti ili teške prevodivosti Kočićevog jezika zasnovanog na živom govoru Zmijanja. Kao što je oblomovština po Gončarevom junaku postala simbol za suvišnost u životu, tako bi se i po Mračajskom proti moglo nazvati jedno stanje ljudske duše – mrzovolja. „Jazavac pred sudom“ prvo je objavljen kao pripovijetka napisana za jednu noć, a zatim je dramatizovana, pa i danas na nekim scenama kroz Davida Štrpca „progovara milijun duša“.

„Iz starostavne knjige Simeuna Đaka“, „ Mejdan Simeuna Đaka“, „Rakijo, majko!“, „ Sa zbora“, „Jajce“, „ Pjesma mladosti;“ i „U magli“ naslovi su moglo bi se reći pomalo raznorodnih proza uvrštenih u treću zbirku „S planine i ispod planine“, objavljenu 1905. godine. Dodaju li se tome iste godine objavljena zbirka pripovedaka „S planine i ispod planine“, dramski tekst „Sudanija“, jedan etnografski rad, nekoliko pjesama i prikaza, to je cjelokupan književni opus Petra Kočića, obimom nevelik, ali po umjetničkim vrijednostima izuzetno značajan za cjelokupnu srpsku književnost.

Već pričama napisanim prije tačno 120 godina, a objavljenim godinu kasnije, Kočić je nagovijestio da je jezički mag, pa ćemo samo o tom svojstvu njegovog dela ovdje iznijeti nekoliko zapažanja. „Kad bi mogao jezik jednog čoveka postati književni jezik, ja bih glasala za Kočićev jezik – koja snaga, koji stil, koji zvuk, koja magika“, napisala je Isidora Sekulić, dok je Ivo Andrić, samim naslovom svog ogleda „Zemlja, ljudi i jezik kod Petra Kočića“, želio da naglasi da su tlo iz koga su iznikli junaci Kočićevih pripovijedaka, oni sami svojim kompletnim bićem i jezik kojim govore u neraskidivom jedinstvu, neodvojivi jedni od drugih. „Za Petra Kočića je jezik“, pisao je on, „potpuno jedno sa ljudima i zemljom, svet i nepovredljiv kao i oni. Ponekad čoveku izgleda kao da je i samo Kočićevo delo, celo celcato, ležalo negde u dubinama toga jezika, a on ga je iskopao kao kip, i izneo na svetlost dana i pred pogled sveta.“

Jovan Skerlić je naglašavao da se Kočić „odlikuje čistotom, tečnošću i neusiljenošću svoga jezika“ i da piše „jezikom Njegoša i Ljubiše, svežim, neiscrpnim gorštačkim jezikom, punim snage, poleta i slikovitosti“. Sve te osobine Kočićevog jezika na koje Skerlić ukazuje, naročito snaga, polet i slikovitost, zapravo su osobine govora piščevog zavičaja, jezika kojim je Kočić svoje Zmijanje na velika vrata uveo u književnost.

„Prva osobenost Kočićevog djela podrazumijeva da se narativni postupak začinje na samom dnu jezika, u području gdje se događa prvo imenovanje i znakovno kodiranje svijeta koje u slučaju ovog pripovjedača predstavlja ishodište naracije od koga sve polazi i kome se sve vraća“, napisao je vrstan poznavalac Kočićevog djela, naš savremenik Staniša Tutnjević.

Iako napisane prije dvanaest decenija ili koju godinu kasnije, Kočićeve pripovijetke ništa nisu izgubile od svoje motivske osobenosti, umjetničke vrijednosti i aktuelnosti ni do današnjih dana, jer je negdašnja Kočićeva Bosna i danas pod nekom vrstom protektorata. 

Ovdje dodajemo i jednu zanimljivost.

Trebalo je da prođe punih dvanaest decenija da bi, izvučena ispod naslaga zaborava i arhivske prašine, svjetlo dana ugledala jedna dosad nepoznata priča Petra Kočića. 

Objavljene su o Kočiću mnoge knjige i priređeno više bibliografija u kojima su zabilježene i naoko manje vrijedne crtice, sakupljena je i u više publikacija prezentovana piščeva prepiska, ali nigdje, baš nigdje, nije spomenuta priča „Đe je mama“, koja se prvi put pred čitaocima otvara ovih dana, u okviru manifestacija Kočićevog zbora. Objavljena je u posebnoj knjizi koju je priredio magistar istorijskih nauka Zoran Pejašinović, profesor u banjalučkoj Gimnaziji, a izdavač je Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske.

Nije ova priča slučajno iskrsla poslije dugog „tamnovanja“ pod slojevima prašine. Pejašinović već dugo traga za nepoznatim ili manje poznatim podacima iz života i djelovanja značajnih Krajišnika, pa je tako došao do rukopisa knjige poznatog istoričara i Kočićevog prijatelja Vase Glušca „Petar Kočić. Život i rad“, koju je prije četiri godine objavila banjalučka „Besjeda“. U arhivima SANU Pejašinović je pronašao i jedan Gluščev mali crni notes, sa zabilježenom dosad nepoznatom Kočićevom pričom „Đe je mama“. Tako je pred čitaoce došla, opremljena modernim likovnim radovima Branka Jungića, saopštena tradicionalnim stilom Kočićevog vremena, ali ispisana autentičnim iskazom, svježim narodnim jezikom, jedna od prvih, a možda i prva priča poznatog pisca.

Rođen sam u kolovozu, četvrtog dana tog mjeseca. Ali ako me netko upita kad sam rođen, kažem – ili zaustim da kažem – da sam rođen u augustu, jer tako se kod nas u Bosni govorilo, a i danas se uglavnom govori. U augustu sam slavio prvih svojih osamnaest rođendanskih blagdana, zapamćenih, izmaštanih i domaštanih; u augustima je nastajala moja samoosviještena biografija, moja osobna mitologija. Rođen sam, ako tako hoćete, u kolovozu, ali sam se rodio u augustu. 

Nije da nisam znao, u ono davno doba, „stara“ ili „narodna“, odnosno hrvatska imena mjeseci, ali sam vazda trebao malo razmisliti da bih određenom mjesecu pridružio njegovo hrvatsko ime. Naučio sam mjesečna imena od siječnja do prosinca ne samo zato što je to bilo korisno u ophođenju sa svima i svime što dolazi iz Hrvatske, niti samo zato što je to bila stvar „opće kulture“, nego i radi zabave i veselog nadmetanja s onima koji štuju i vole iste stvari, razne važne sitnice, kao što ljudi nauče točno i lijepo recitirati omiljene pjesme, osobito one duže, ili broj pi, na barem dvadeset decimala, brojati do deset na talijanskom ili francuskom, te izgovarati „iz glave“ diskografiju nekog plodnog benda ili sastave nacionalne nogometne reprezentacije na pet-šest međunarodnih prvenstava. Tek kad sam na neodređeno vrijeme došao u Hrvatsku, a bilo je to nakon devetnaestog životnog augusta, počeo sam usvajati hrvatske nazive mjeseci, pri čemu nije bio potreban poseban trud. Zbog birokracije, školovanja, rada i općenito društvenog i kulturnog života, zbivalo se to samo od sebe, ali još uvijek mi, kad je kalendar u pitanju, prvo padaju na pamet slavenizirani latinski nazivi mjeseci. Prije august, nego kolovoz.

Prvenstvo augusta pred kolovozom ili februara i novembra pred veljačom i studenim nema veze sa sviđanjem. Ako ćemo o sviđanju, više mi se sviđaju lipanj i srpanj, nego juni i juli, možda zato što mi izazivaju snažniji poetski utisak, a možda i zato što me priroda i s prirodom srasla kultura fasciniraju više nego „visoka“ kultura s njezinim vladarima, bogovima, ritualima i matematikama. Slavenski nazivi mjeseci vraćaju nas u drevno, pogansko vrijeme Slavena, prije nego što ih je obuzelo monoteističko kršćanstvo, kad je religija, a s njome i sve kulturno, bila nerazlučiva od mita, kad je mit, kao način spoznavanja svijeta i sastavni dio života ljudskih jedinki i zajednica, bio neodvojiv od prirode i kad je priroda bila neodvojiva od čovjeka. Zato se kaže „mitska“ ili „prirodna religija“. Tako su „prirodni“ bili i mjeseci, premda dvanaestomjesečna godina (kao i sedmodnevni tjedan) nije slavenski izum, nego rezultat interakcija Slavena s Rimom i kršćanstvom, ali su joj Slaveni dali svoj „touch“ kao davaoci imena. Astronomima, matematičarima i političarima velikih civilizacija i kultura raštrkani Slaveni pridružili su se tako kao zemljoradnici, ali i kao pjesnici – rječotvorci i svjetotvorci. Svaki slavenski narod ima svoje nazive za dvanaest mjeseci u godini i nisu samo Hrvati zadržali narodna imena jer, eno, i danas ih koriste Poljaci i Ukrajinci, kao i neki drugi narodi i nacije, a nisu sasvim zaboravljeni ni tamo gdje se u međuvremenu prešlo na latinsko nazivanje mjeseci ili se pak miješaju domaći i latinski nazivi, primjerice, u Turaka i Baska. 

Može se reći da su slavenski nazivi mjeseci izrasli iz prirode jer odražavaju prirodne pojave i mijene te one ljudske djelatnosti koje su uz to vezane, prvenstveno poljoprivredne, a razlike među nazivima kod pojedinih slavenskih naroda odražavaju razlike među podnebljima i ritmovima prirode. Nije misteriozno zašto je kod sjevernijih Slavena, poput spomenutih Poljaka i Ukrajinaca, listopadom nazvan novembar, a kod onih južnijih, poput Hrvata i Srba, oktobar. Isto je i s augustom: dok je kod Poljaka i Ukrajinaca osmi mjesec srpanj (sierpień, cерпень), kad se prave i oštre srpovi za košnju, kod Hrvata je to kolovoz, a kod starih Srba gumnik, kad se pokošeno žito kolima vozi na gumno. 

* * *

Sedmi i osmi mjesec – čisto ljetni mjeseci – vezani su, dakle, uz zemlju, bilje i njihovo kultiviranje, u izvornom smislu latinske riječi „cultura“, koja znači njegovanje, gojenje ili uzgoj, dakle, obradu zemlje, sjetvu, sadnju i skrb o rastu biljaka koje će dati čovjeku potrebne plodove. A tako nije samo kod Slavena. U njemačkom govornom području sedmi je mjesec „Heuert“ ili „Heumonat“ (sjenik ili mjesec sijena), a ponegdje i „Bärenmonat“ (mjesec medvjeda ili medvjednik), što je povezano s jednim drugim imenom – „Honigmonat“ (mjesec meda ili mednik). Osmi je mjesec „Ährenmonat“ (mjesec klasja ili klasnik) i „Sichelmonat“ (mjesec srpa, srpnik ili, po naški, srpanj), a najčešće „Erntemond“ ili „Ernting“ (mjesec žetve ili žetvenik), što je naziv koji se zadržao u upotrebi sve do devetnaestog stoljeća, a u nekim krajevima rabi se još i danas. 

S druge strane, august je dobio ime po prvom rimskom caru Augustu (zapravo Oktavijanu koji je prozvan „Augustus“, tj. „Uzvišeni“), kao što je prethodni mu mjesec, juli, nazvan po Augustovu posvojitelju, rimskom vladaru Juliju Cezaru. Prije Augusta, osmi se mjesec zvao „mensis Sextilis“, „šesti mjesec“, jer je današnji treći mjesec (mart, ožujak) onomad bio prvi. Nakratko, za dvanaestogodišnje vladavine cara Komoda, kolovoz je bio preimenovan u „mensis Commodus“, ali Augustova slava očigledno je bila veća, jer je nakon njegove smrti komod ponovno postao august. 

Prateći nastanak i nestanak prirodnih i narodnih imena mjeseci mogle bi se ispisati duge i kompleksne lingvističke, historiografske, kulturološke, antropološke, etnološke, folklorističke, politološke, sociološke, biološke, agronomske, klimatološke i ine studije. Na tom bi se terenu moglo ponešto reći i o čovječanstvu, civilizaciji i kulturi općenito te potvrditi ono što je Terry Eagleton, u svojoj knjizi Ideja kulture, rekao o kulturi: „’Kultura’ se najprije u cijelosti određivala kao materijalni proces, da bi se njezino značenje potom metaforički prenijelo na bavljenje duha. Riječ na taj način, svojim semantičkim razvojem, prati sam povijesni pomak čovječanstva od ruralne do urbane opstojnosti, od svinjogojstva do Picassa, od obrađivanja tla do rastavljanja atoma.“

Starim Rimljanima i Grcima zahvaljujući, kolovoški dani zovu se i „pasjim danima“, „dies caniculares“, odnosno „kynades hemerai“. Odatle i naš izraz „pasje vrućine“, ali ne zato što ljudi zamišljaju – ili barem ja zamišljam – da su najvreliji, kolovoški ljetni dani oni u kojima psi sopćući plaze do prve hladovine i spasonosnog gutljaja vode. Naime, Sirijus, kao najsjajnija zvijezda noćnog neba, u davna se rimska vremena ukazivao 23. srpnja, a puni je sjaj postizao 23. kolovoza. Sirijus se, pak, nalazi u zviježđu Velikoga psa (Canis major), tako da su dani najvećih vrućina označeni kao „pasji“. Budući da Zemlja i svemir evoluiraju, u Rimu i našim krajevima Sirijusov ciklus danas započinje krajem kolovoza, pa bi „pasji dani“ trebali biti kasnoljetni i ranojesenski dani, ali se taj naziv odcijepio od astronomije i klimatologije te je ostao u kolovozu. 

Nešto od toga naučio sam, a na nešto od toga podsjetio sam se čitajući predgovor knjige August, koju su priredile austrijske germanistice Evelyne Polt-Heinzl i Christine Schmidjell te je objavljena 2019. godine u glasovitoj „Universal-Bibliothek“ njemačkog izdavača Reclam. Taj je kratki predgovor zanimljiv i koristan, ali August nije znanstveno-stručna, teorijska knjiga, nego knjižica u kojoj je okupljeno šezdeset i pet uzbudljivih pjesama njemačkogovorećih pjesnika, posvećenih mjesecu kolovozu i ljetu te pedantno raspoređenih u poglavlja „Naprosto ljeto“, „Vrijeme odmora“, „Pasji dani“, „Ćudi kolovoza“ i „Konac ljeta“.

August mi je poklonila jedna draga osoba za moj augustovski rođendan i s njim sam se podosta družio u kolovozu 2021. godine, uglavnom na putu jer, kao i druga Reclamova izdanja, ova je knjiga džepnoga formata, pa je čovjek može ponijeti sa sobom kao što nosi novčanik, ključeve i mobitel. 

U ovome kolovozu savršeno mi je sjela. No vjerujem da bih u njoj jednako uživao u bilo kojem kolovozu i u bilo kojem drugom mjesecu bilo koje godine jer pored dobrih pjesama volim i dobre knjige, a najbolje su mi one koje su dobro osmišljene i dobro promišljene. Među njima su i tematske antologije, poetske, prozne i esejističke, kod kojih zadovoljstvo i zahvalnost izaziva već pomisao na golemi trud urednika i urednica koji iz nepregledne mase tekstova, kao magnetom, izlučuju one tekstove koji se čine kao da su upravo morali biti izabrani. Letimičnim pogledom na kućne police s knjigama naišao sam na nekoliko takvih poetskih knjiga koje sam mnogo puta čitao, ponekad bez posebnog razloga, a ponekad tražeći oslonac ili poticaj za razmišljanje o nekoj temi. Dvije su borbene, a jedna ljubavna: 101 Poems against War Matthewa Hollisa i Paula Keegana, Poems of Protest Robina Wrighta i Zlatna knjiga svjetske ljubavne poezije Nikole Milićevića. Naletio sam i na dvije drage knjige koje bi se također mogle smatrati tematskim antologijama ako su narodno mišljenje i narodno pjevanje tema: Od zlata jabuka: rukovet narodnih umotvorina Vaska Pope i Kada se sunce ženilo: cvjetnjak usmenih lirskih pjesama Petra Gudelja. Ne dam na te knjige, koliko god ih, kao „svaštare“ ili „štivo za nečitače“, omalovažavali „ozbiljni“ pisci i književni teoretičari. 

Polt-Heinzl i Schmidjell, priređivačice Augusta, vrijedne su antologičarke. Uz August su objavile, vjerovali ili ne, i jedanaest knjiga s izabranim pjesmama o ostalih jedanaest mjeseci, a pored toga još i četiri zbirke pjesama o četirima godišnjim dobima, zbirku pjesama i priča o Božiću, dvije zbirke pjesama o dvjema bojama, zelenoj i crvenoj, odnosno svemu zelenome i crvenome, tri knjige s „malim mudrostima“ o prijateljstvu, raznoraznim užicima i životnim situacijama, zbirku pjesama o pticama te opsežan izbor ljubavnih pjesama iz cijeloga svijeta. Svaka im čast i slava.

* * *

Kolovoz je poseban mjesec. Kazao bih to i da sam rođen u nekom drugom mjesecu. Kažu to i Polt-Heinzl i Schmidjell: „Barem u našoj predodžbi, kolovoz je najbezbrižniji mjesec, on je ‘naprosto ljeto’.“ Kolovoz je i „vrijeme odmora“, vrijeme godišnjeg odmora, raspusta, dopusta, praznika. „Praznici su“, „Do kad si na dopustu?“, „Napokon raspust!“, „Na odmoru sam“ – to se može čuti i u lipnju i srpnju, pa i u prosincu i siječnju, ali se ponajprije odnosi na kolovoz i u kolovozu se podrazumijeva.

Međutim, to da je kolovoz najbezbrižniji mjesec upućuje nas na neke brige koje se u ovom mjesecu utišavaju ili naprečac razbijaju ljetnim razbibrigama. To da je on vrijeme odmora upućuje nas na neke mȍre, mučne tegobe kojih se u kolovozu odrješujemo. To da je kolovoz ponajviše vezan za raspuste i dopuste upućuje nas na privremeno raspuštanje neke opresivne organizacije i na činjenicu da nam netko konkretan ili neki apersonalni sistem mora dopustiti da se opustimo i da pokušamo osjetiti bezbrigu. To da se o odmorima, raspustima i dopustima govori kao o praznicima upućuje nas na to da ljeti, a posebno u kolovozu, imamo – ako imamo sreće – neke prazne dane koje možemo po vlastitom nahođenju ispunjavati, što znači da nam je većina ostalih dana u godini okupirana, neslobodna. A sve to upućuje nas na centralnu ulogu rada u našim životima, što kod većine ljudi znači, marksistički kazano, otuđeni rad, tim više što rad u posve tehniciziranom sistemu teško može umaknuti otuđenju. U pojedinim danima godine i u nekim mjesecima, a prvenstveno u kolovozu, organizirani rad zamjenjuje se organiziranim odmorom, što je prilično upitna forma slobode. Mudri i duhoviti Jacques Ellul, u video-intervjuu Betrayal by Technology, naveo je zgodan primjer: „Svijet slobode otvoren je za nas. (…) Čim počnu praznici, tri milijuna Parižana, neovisno jedni o drugima, odluče da krenu prema sredozemnoj obali. Tri milijuna ljudi odluči da učini istu stvar. (…) Ti ljudi ni načas ne pomišljaju da su oni i životi koje vode zapravo u potpunosti određeni tehnikom te da oni zapravo sačinjavaju masu, koherentnu cjelinu.“ 

Jasno je odakle izvire taj paradoks: ljetni praznici, osim što su prilika za odmor, prilika su i za samozavaravanje i samozaborav, koji su čovjeku obrambeni mehanizmi kao i odmaranje. U ljetnim mjesecima, pogotovo za ferragosta, odškrinjuju se vratašca utopije slobodnog vremena, nerada i neobaveznog rada, poduprte utopijom mira i blagostanja. Ali se ubrzo, dok si rekao „august“, ta vrata opet zamandale i čovjek se nađe u septembarskom, jesenskom kavezu. U tom smislu, moglo bi se – pesimistički ili tek trezveno – zaključiti da je takozvano „ljeto“ samo zavodljiva iluzija i da je „kolovoz“ metafora za sve što u tom iluzornom stremljenju nećemo dostići. I sasvim je logično ono što su psiholozi empirijski dokazali: incidencija depresivnih stanja u populaciji raste nakon ljetnih i novogodišnjih praznika. Naime, s velike visine svaki se povratak na tlo čini kao spust u ambis, to jest pad i propast. Stoga je baš kolovoz „najokrutniji mjesec“, a ne travanj, kako je to rekao T. S. Eliot u Pustoj zemlji.

Vratit ću se još malo tvrdnji Polt-Heinzl i Schmidjell da je „barem u našoj predodžbi“ kolovoz „najbezbrižniji mjesec“. Uzmimo da su one u pravu, ali se ipak zapitajmo: u čijoj točno predodžbi? Za koga je kolovoz najbezbrižniji mjesec i s obzirom na što? Kao što veli ona ironična pjesma Srđana Sachera i Darka Rundeka, ljeti čak i „radnička klasa odlazi u raj“. Ili je barem odlazila u doba socijalizma. A i u ono doba i danas, osim neupitno privilegiranih ekonomsko-političkih elita, pravo na pošten godišnji odmor – koje se još uvijek tumači kao privilegij – ima i većina srednjoklasnog (malo)građanstva. Kao dijete socijalizma i ktome dijete situiranih prosvjetnih radnika, koje je također postalo situiran prosvjetni radnik, dijelim „našu predodžbu“ o kojoj govore Polt-Heinzl i Schmidjell: august je mjesec bezbrižnosti, a ni juli i juni ne zaostaju mnogo za njim. Ali ni u djetinjstvu, ni kasnije nisam se uspio riješiti zbunjenosti, koja se ponekad pretvori u snažnu nelagodu, a koju doživljavam kad se usred komotnog odmora susretnem s nekim tko nema, a možda nikad neće ni imati priliku za ljetni odlazak na more, na selo, u planine, na rijeke i jezera, u prirodu, ili jednostavno priliku da ljeti kod kuće uživa u rastopljenom dnevnom i tjednom rasporedu. Ne mislim samo na one koji sebi zbog siromaštva ne mogu priuštiti „ljetovanje“, niti samo na one kojima je, zbog obiteljskog nasilja, takozvani godišnji odmor još stravičniji od ostatka godine, nego i na one kojima je ljeto sve što „nama“ nije. Neke sam susretao i ovih kolovoških dana: zemljoradnike koji imaju tristo šezdeset i pet-šest radnih dana godišnje, a ljeti rade još intenzivnije nego inače; radnike koji na pedesetak stupnjeva asfaltiraju ceste dok se „mi“ kuhamo na trideset i pet; prekarne turističke i ugostiteljske radnike koji opslužuju vesele odmarače.

A onda još: dok u kolonama na graničnim prijelazima nervozno čekamo pola sata, sat vremena ili čak nevjerojatnih pet sati, azijski, afrički i južnoamerički migranti mjesecima, pa i godinama pokušavaju ilegalno prijeći granice da bi sačuvali živu glavu i stekli bar nešto od blagostanja stanovnika Zapadne Europe, Sjeverne Amerike i Australije; u klimatiziranim stanovima, kućama i hotelima žalimo se na vrućine i komarce, a milijuni ljudi žive u ratnom paklu i ostaju bez svojih domova; voće i povrće u našim vrtovima nije baš rodilo ove godine, a djeca diljem svijeta, pa i u našim susjedstvima, čeznu za normalnim obrokom i umiru od gladi. A onda još: očevidne klimatske promjene, sa sušama, požarima i poplavama, kojima doprinosimo svojim načinom života, ne samo kao mase nego i kao pojedinci. 

Kako živjeti i ljetovati s takvim spoznajama? Može li se uživati s grizodušjem? Trebamo li uopće imati grižnju savjesti ako smo u prilici da uživamo? Nije li uživanje u malim stvarima i težnja nečem dobrom i boljem traženje kruha preko pogače? Ako je pisanje pjesme nakon Auschwitza barbarstvo, kako je rekao Theodor Adorno, nije li onda barbarstvo i pisanje, čitanje i prevođenje tankoćutne poezije usred današnje globalne apokalipse? Nisu li odmor i zabava u ovakvim okolnostima zločin? – Nemam odgovora na ta pitanja, ali mislim da asketsko i flagelantsko odustajanje od „snova čovječanstva“ i „malih dnevnih snova“ (prema Ernstu Blochu) – pogotovo ako se usmjerava isključivo prema unutra, na savjest, i ne povlači za sobom nikakvu akciju – ne bi spasilo nikoga, nego bi samo zapriječilo nadu koja napaja svaku akciju.

Kad marljivo radim i uživam u plodovima rada, uključujući zasluženi nerad i dokolicu, i kad uživam u miru i blagostanju – želim da svatko to postigne i pomoći ću, kako god mogu, u izvršavanju te zadaće čovječanstva. Ako istisnemo iz sebe i iz društva ideale dobroga, kojima se ponekad (primjerice, u kolovozu) uspijevamo približiti, sadašnjost će postati obesmišljena i turobna, a bolja budućnost nemoguća. Poželjan cilj je jednakost i ravnopravnost zadovoljnih, a ne egalitarna zajednica podjednako i ravnomjerno unesrećenih. Možda zvuči kao utjeha ili izgovor privilegiranoga, ali zaista smatram da ostvarenju tog cilja doprinosimo i uživanjem u onome što smo stekli, ako pritom nismo naškodili drugima, a ne samo samožrtvovanjem. Ako svoj život, protivno svojim mogućnostima, svedemo na životarenje ili čak preživljavanje (umjesto da ga usmjeravamo prema boljem i dobrom životu), životarenje i preživljavanje moglo bi postati standard, a naposljetku i jedini poželjni i mogući cilj. Raoul Vaneigem, koji je govorio o „revoluciji svakodnevnog života“, rekao je: „Čovjek preživljavanja je čovjek smrvljen mašinerijom hijerarhijske vlasti, kombiniranim ometanjima, kaosom represivnih tehnika, koji programirani mislioci trebaju samo programirati.“

***

Kako god bilo, neka nekolike ljetne pjesme, koje sam iz zbirke pjesama August izabrao i na naš jezik prepjevao, budu moja ljetina, berba iz ljeta 2021. godine. Ako netko drugi bude to čitao – a „čitanje“ je na slovenskom „branje“ – moja će berba biti još bogatija i mogla bi potrajati duže od jednoga ljeta. 

U epohi svekolikog ubrzanja – kad se izvjesnim čine i scenariji u kojima će nas Sunce spržiti i Zemljine vode podaviti, ako nas prije toga ne potamane mikroskopska bića ili se sami ne sameljemo svojim ratnim strojevima – ove pjesme mogu biti i podsjetnik na vremena u kojima su ljudi (barem neki, ako ne i većina ljudi) s nestrpljenjem čekali august i u kolovoškoj idili uživali u prkos grižnji savjesti ili bez nje. Istina, nisu sve izabrane pjesme lagane i lepršave poput idealnog ljeta. Ali u današnje vrijeme, kad se pisana i izgovorena riječ uglavnom svodi na medicinske i političke proglase, ekonomske oglase i medijske naslove, a poezija djeluje kao devijacija i bizarnost, već i sama nakana da se zapjeva znak je živosti duha, koju obično pripisujemo ljetu, te duhovnog otpora, koji volimo pripisivati slobodnom čovjeku. 

Uz svaku prepjevanu pjesmu naveo sam mjesto gdje sam je prvi put čitao i s kojim se ona zauvijek povezala. Onima koji budu čitali ove prepjeve to ne znači mnogo, jer važna je i treba biti važna sama pjesma, no budući da sam te pjesme prevođenjem odvojio od njihovih tvoraca i posvojio ih, navođenje mjesta gdje se to zbilo (uz vrijeme, kolovoz 2021. godine, i druge okolnosti o kojima je bilo riječi u ovom tekstu) naznaka je činjenice da svaka ta pjesma ima vlastitu biografiju koja se prepleće s prevodiočevom autobiografijom. Prevođenje tuđih stihova intimnije je i ranjivije čak i od pisanja vlastitih, pa mi se takvo vremensko-prostorno razgolićivanje prevedenih pjesama učinilo i kao obaveza, barem prema samome sebi. 

***

Albert Ehrenstein (1886.–1950.): 

Ljeto (Sommer)

Nek’ me dubok uzdah, mirno i bez vike,
sokolu ponese il’ cvatu rosike.

Postati bih htio, preobrazbom nekom,
neka zvijer il’ stablo, ptica neka, cvijeće!
I da budem zemlja – to biva mi žudnjom;
a da bi to bilo, moje jastvo mrijet’ će.

U tišini mjesec postaje sve bljeđi,
na vlatima trave pjeva sitna rosa,
veselo me zdrave, u polju, na međi,
puh orašar jedan i zec čudna nosa.

U hambaru ukraj velikog dvorišta
zdušno vrše žito, već od ure pete;
tako i ja želim, ako želim išta,
skroz ovršen biti, biti opet dijete.

Vječno u mom dahu biva vječni bitak,
pa nikada posve duša mrijet’ mi neće,
preobrazbom nekom postat će moj žitak
neka zvijer il’ stablo, ptica neka, cvijeće!

(Kučilovina i Sesvetsko prigorje)

Günter Grass (1927.–2015.): 

Kolovoško nebo (Augusthimmel)

Nema više čuđenja ili straha,
jer mnoge su tako daleko.
Samo ukočen vrat od gledanja u zvijezde
i tragovi objašnjive vrtoglavice.

(Bihać)

Rose Ausländer (1901.–1988.): 

100 farenhajta (100° Fahrenheit)

Zrak je u groznici
Djeca se igraju s
prahom predaka

Žene venu
od bolesnog sjaja
bacaju svoje dragulje
u smeće

Ševin pjev
pada u kipući rezervoar
uskrsava kao para

Svjetlo je spremno za okršaj
Užarene sjene stoje
i prijete pred kapijama
iza kojih se ljudi
skrivaju od požara

(Karlobag i Podgorje)

Günter Eich (1907.–1972.): 

Krajem kolovoza (Ende August)

S bijelim trbusima plutaju mrtve ribe
između vodene leće i trske.
Vrane imaju krila da bi umaknule smrti.
Ponekad vidim da se Bog
ponajviše brine za postojanje puževa.
Gradi im kuću. A nas ne voli. 

Uvečer bijeli oblak prašine ostaje za autobusom
koji odvozi nogometnu momčad.
Mjesec se zrcali u šipražju,
skupa s večernjačom.
O kako si blizu, besmrtnosti, u šišmišjem krilu,
u automobilskim farovima
koji se kao par očiju približavaju niz brdo.

(Trbovlje i Zasavlje)

Christoph Meckel (1935.–2020.): 

Ljetni dani (Die Sommertage)

Moja kuća izgrađena je na polaganoj i blagoj vodi.
U žutoj košulji nedjelja prolazi kroz kukuruzište.
Iza brežuljaka
trguje trešnjama i bakrenim zvonima. U selima
zaziva: ima li mušterija, ima li mušterija? Mi smo bijedni ljudi.
Njezina bijela kosa vijori se sretnim tjednom.

Dolazi zeleni ponedjeljak, zalutao u pašnjake.
Krave, lijepo dotjerane, izlaze i ne vraćaju se.
Stanite – dozivam ih – ama ne raste nam bolje meso
na grani, niti će nam rijeke
ikada dati slađega mlijeka!
Uz zujanje pčela, jabuke u sepetu
pjevaju hvalu,
a kamen i ljuske lukovica mrmljaju u pijesku.

Trešnjine cvjetove rasipa utorak po mostu
iza kukuruzišta.
Polagana voda obilazi brežuljke i traži na njima ležaj za se,
ali sestrinski
rijeke ju mame u stijenje, u dolinu
pa suhim stopalom stupa dan u kuću, prevarant,
i polijeva nam sijeno mokrim suncem; mi smo bijedni ljudi.

Vreća puna tuče, i trava u gubici jednoga psa –
srijeda. Moj otac broji na prste stabla trešnje:
šezdeset ljeta punih trešanja, i slobodan plov
po sredoljetnoj vodi.
Jutro ječi od rijeka koje se susreću u voćnjaku.
Na prozoru gologlav stoji potok dotekao iz brežuljaka
i nudi na prodaju drvene klompe.

Četvrtku kažem: voda jošte spava
u našim vinskim bačvama – samo polako!
A kad se probudi, pjevat će se itekako krajem tjedna!
Na jednoj nozi stoji most i čvrsto se drži
za trešnjino stablo.
Spojenim rijekama otplovit ćemo u rujan.

I probudih se u petak, pa se nađoh,
stariji od stabla trešnje i kukuruzišta,
stariji i od svoga oca,
na štakama napravljenim od drvenoga sanduka, kako bih pozdravio jutro.
Nijedan tetrijeb, nijedan čvorak ne posudi mi dah i glas,
ma ni kukavica ne htje da posudi mi zvuk.
Škrte ševe mučahu
pa prođoh nijem pokraj njih na svojim starim nogama,
odoh u purpurni dan u kojem beskonačno živim.

Subota. Čuh puževe kako prose kišu
u toploj noći.
Danas nam more šalje parobrod
natovaren vinom. Kostur
zime valja se u pjeni na obali, mi ćemo
skupljati kosti i bacati ih u vatru,
jednog jesenskog dana, za plotom trešnjika.
U podrumu, čujem, stapaju se rijeke.
Bit će mnogo vode pod nogom u trku,
a gromovi i kiše lagani u mojoj ruci.
Bakreno zvono bruji: Brod je stigao!
Nikakva nedjelja ne mora doći i reći: Mi smo bijedni ljudi.
Moj otac pozdravlja dan Ezekijelovim glasom,
a ja šaljem na put svu tu veličanstvenu vodu.

(Ušće Sutle u Savu kod Drenja Brdovečkog u Zaprešićkom prigorju)

Theodor Kramer (1897.–1958.): 

Nakon ljetovanja (Nach dem Urlaub)

Nakon ljetnih dana, stan je poput duha,
ispunja ga jeka jer zijeva praznina,
lampa prekrivena, kao slijepogluha,
a svuda po podu fina je prašina.

Prozor malo zapne, baglame zaškripe;
uličica pusta sušta je vrućina,
oboljela krošnja susjedove lipe,
a na njenom lišću fina je prašina.

Zbog moljaca visi u ormaru zamka;
otvara se teško staklo na vitrini,
ruka što to čini kao da ju pljačka,
i vonjaju stvari po finoj prašini.

(Zagreb)

Veliki historijski događaji, revolucije, rađanja i krvave smrti država i velikih imperija, događaji su to uz koje se u pravilu rađaju velika književna imena. I moglo bi se, možda, i reći da se veličina nekoga povijesnog prevrata može najpouzdanije izmjeriti silinom književne i umjetničke generacije koji je uz njega stasao. Ujedinjenje južnih Slavena i nastanak prve Jugoslavije, kojim započinje naša suvremenost, označila su trojica velikih pisaca naših jezika, trojica velikih pisaca Jugoslavije. Na svijet su došli u godini dana: Ivo Andrić, rodio se 9. listopada 1892, Miroslav Krleža 7. srpnja 1893., i Miloš Crnjanski 26. listopada 1893. Prvi se rodio u Travniku, premda je ustvari iz Sarajeva. Drugi rođen je u Zagrebu. Treći u Crnogradu, u Csongrádu, u Čongradu, varoši na jugoistoku današnje Madžarske. Andriću otac je bio školski poslužitelj, tuberan u obitelji tuberana, umire prije nego što će ga sin upoznati. Zvao se Antun. Krležin otac nezakonito je, izvanbračno dijete razbaštinjene plemenitašice. Sin će po njemu ponijeti ime, a živjet će skoro stotinu godina. Crnjanskijev otac Toma, sitni činovnik, izdanak osiromašenog srpskog građanstva u Ugarskoj, dodatno će dopasti nevolja zbog srbovanja po Csongrádu. Mati Andrićeva Katarina Pejić je domaćica, iz siromašne kuće. Krležina mati Ivka Drožar, šesto dijete u zidarevoj kući, iz rodnog je Varaždina stigla u Zagreb da se zaposli kao sluškinja. Majka Miloša Crnjanskog Marija Vujić bila je iz Pančeva.

Andrić je rastao kao manjinski katolik u pretežitoj muslimanskoj sredini. Prvi učitelj bio mu je pravoslavac, Srbin. Pohodio je u Sarajevu Prvu gimnaziju. Krleža, nakon što je ponavljao četvrti razred Kraljevske velike gornjogradske gimnazije, upisuje vojnu školu u Pečuhu. Crnjanski završava temišvarsku katoličku gimnaziju, koju su vodili tamošnji redovnici pijaristi. Poslije rata će studirati književnost, ali u Beču 1913. upisuje studij medicine, koju ne završava. Andrić će slavensku književnost i povijest studirati u Zagrebu, Beču i Krakovu, te će doktorirati u Grazu. Krležinom će školovanju dohakati rat, ali još više Krležine intelektualne i revolucionarne ambicije. Ali suštinski govoreći, sva trojica bili su samouki. Jezik na kojem su se obrazovali i na kojemu su se intelektualno formirali za Andrića i Crnjanskog bio je njemački, a za Crnjanskog i Krležu madžarski. Naravno, uz jezik materinji, koji su različito nazivali i interpretirali, ali koji im je, sasvim pouzdano, bio zajednički.

Prema mobilizacijskom pozivu i rasporedu, Crnjanski i Krleža našli su se u Galiciji. Krleža je  odmah otamo vraćen zbog lošega zdravlja. Crnjanski je ranjen, i veći dio rata provodi po bečkim bolnicama. Obojica su austrougarski oficiri. Andrić nema vojnih iskustava, ali jedini među njima ima iskustvo zatvora i deportacije. Sumnjičen za nakanu rušenja monarhije. No, sva trojica su u ta rana doba na približnim političkim stanovištima. Krleža je, istina, najradikalniji: još za balkanskih ratova odlazi u Srbiju da se prijavi u dragovoljce. Andrić je najuplašeniji, vjerojatno i s razlogom, jer mu je život doista ugrožen. Crnjanski je već pun sebe. Stiže u Zagreb, pomalo s ogorčenjem vojnika poražene vojske.

Prvi među njima nešto će objaviti Andrić: pjesmu “U sumrak” štampa 1911. u Bosanskoj vili. Tipičan je to primjer bolešljive gimnazijske lirike, danas vremenom pregažene. Tri godine zatim Krleža u nastavcima, u Književnim novostima, tiska “Legendu”, koju će kasnije podnasloviti kao “Novozavjetnu fantaziju u tri slike”. Premda su u verziji iz 1914. slike bile četiri. Prva se zbila “u uljiku među maslinama”, druga “u istočnjačkoj krajini”, treća u getsemanskom masliniku, za olujne noći s Velikoga četvrtka na Veliki petak, četvrta na Golgoti, o Velikom petku. Važan je to tekst, jer se u njemu prepoznaju i Krležine buduće stilske i tematske preokupacije, ali i ono što će za njegovu publiku u dalekoj budućnosti djelovati kao paradoks: pisac opsjednut Isusom i njegovim slučajem već bio je ateist. Premda u tome ničega paradoksalnog nema.

Četiri godine potom, bila je 1918, kad u nakladi Društva hrvatskih književnika izlazi “Maska”, “poetička komedija” Miloša Crnjanskog, rani avangardistički tekst, u kojemu se budući klasik, s beskrajnih visina svoga talenta i karaktera, narugao svojoj Generalici i njezinu društvu. Ne zna se tko je s većih visina izbio na scenu jugoslavenskih književnosti: Krleža ili Crnjanski. Andrić bio je skrušen, ponizan i malen. Ali to je samo razlika u životnim strategijama i nastupima.

Od njih trojice Crnjanski je najprije pokazivao znake ekstrovertiranosti. Ljubavnik, kavgadžija, džentlmen, odličan nogometaš, skijaš, tenisač. Krleža, pak, bio je dobar natjecateljski plivač. Andrić, vazda pozadinski šarmer. Imao je opasnih ljubavnih afera. On je, kao i Crnjanski, imao položen vozački ispit. Sva trojica su, na kraju svih krajeva, završili kao bezvjernici, premda su, pogotovu Andrić i Krleža, ali na različite načine, bili inspirirani ne samo religijskim temama, nego i samim aktom vjerovanja. Njih obojica kao da su bili vjernici jednoga izgubljenog, neprisutnog boga. Crnjanski je bio drukčiji. Najviše opsjednut sobom, najneoprezniji, te na neki način u građanskom smislu i najneodgovorniji.

Krleža i Crnjanski djeca su avangarde, ali se prema jeziku, naročito u pravopisnom smislu, odnose vrlo starinski. Andrić je modernist. On jezik vaja, tako da su i pravopisna pravila onakva kakvim ih on želi. Crnjanski je od sve trojice najizrazitiji pjesnik. Reklo bi se i najbolji, e da u Krleže nije “Balada Petrice Kerempuha”. Ali on je, Crnjanski, u svoju prozu ugradio najviše od poezije. I najmanje je, pišući, vodio računa o pravilima pisanja, o dramaturgiji i o žanrovima. Tako, dok ga danas čitamo, djeluje šokantno moderno.

A sada ostavimo Ivu Andrića i Miroslava Krležu, pa dalje nastavimo uz Crnjanskog.

U vremenu u kojem je skovan termin “autofikcija”, i u kojem se toliki svjetski pisci, uključivši i brojne naše, bave pisanjem, ili pokušajima pisanja autofikcijske proze, zanimljivo je, recimo, pročitati roman Miloša Crnjanskog “Kod Hiperborejaca”. Masivnu, pogolemu dvotomnu, narativno i dramaturški ne pretjerano uravnoteženu proznu tvorevinu, koja obaseže blizu devetsto stranica, ili barem tisuću novinskih kartica, a u vrijeme kada je objavljena – bilo je to moje rodne 1966. – dočekana je s jedva suzdržanom netrpeljivošću. Pisca bi, skupa s knjigom, živoga sahranili, e da se taman nije vratio iz emigracije. Ali izlazili su o “Hiperborejcima” mrzovoljni tekstovi. Recimo, Novica Petković, kasnije čuveni sarajevski i beogradski profesor, sjajan kritičar, književni teoretičar i stručnjak za Crnjanskog, u Odjeku je ovako pisao: “Nadahnuti poetski pasaži gube se u dugim raspravljanjima i razgovorima o manje-više perifernim problemima umetnosti, istorije, geografije i politike. Kao kakve istorijske aveti defiluju italijanski i skandinavski pesnici, slikari i filozofi. Atmosfera salonskih ćaskanja zamara i odbija u istoj meri u kojoj plitko politiziranje u društvu lepih i bogatih žena izaziva dosadu. U svim takvim trenucima ne ostaje gotovo ništa od poetske sugestivnosti, od snage kojom nas inače pleni pesničko delo Miloša Crnjanskog.”

Pa ni u kasnija doba, sve do današnjih vremena, knjiga “Kod Hiperborejaca”, za koju mnogi i nisu baš sigurni da je roman, nije pretjerano naglašavana i zazivana u inače raskošnom i raznovrsnom opusu Miloša Crnjanskog. Laudatori njegova djela obično će prvo spomenuti njegov roman “Seobe”, poetsku nacionalnu epopeju u dvije međusobno stilski i tematski udaljene knjige, u koju iz nekog razloga sve do danas nisam uspio dubinski prodrijeti. Zatim će im na um pasti “Roman o Londonu”, emigrantska priča, u velikoj mjeri autobiografska, koju je pisac, međutim, iz srpsko-jugoslavenskog preselio u ruski, pa još i plemenitaški kontekst. Za mene jedna od formativno najvažnijih knjiga u životu, koja je s vremenom, s novim čitanjima, bivala još bolja. Iz “Romana o Londonu” učio sam se Crnjanskijevoj rečenici: lijepoj, gipkoj, neobičnoj, oslobađajućoj, s mnogo zareza, na mjestima gdje su se zarezi stavljali u devetnaestom vijeku, ali i na mjestima gdje ih nikad nije bilo. Rečenica Andrićeva simulacija je usmenog pripovijedanja, ritmizirana, odmjerena, uvijek logična. Rečenica Krležina poput je teškog stroja, poput topionice željeza, masivna, isklična a konačna, poput rečenice kakvog proroka, često duža od stranice. Rečenica Crnjanskog prozračna je, laka, kao leptirovo krilo, kao stih koji je rastvoren u prozu, ali vazda se može vratiti u stih. Te su tri rečenice, Andrićeva, Krležina i Miloša Crnjanskog, sintaktički, iskazni temelj naših modernih književnosti. Ne bi bilo sasvim krivo reći da iz njih nastaju i u njima se prepoznaju rečenice svih naših dobrih pisaca. A loši nisu ni čitali Andrića, Krležu i Crnjanskog. Barem jednog su, u pravilu dvojicu, katkad i svu trojicu propustili čitati. Obično su to odbijali iz nacionalnih, ideoloških, katkad i ultra-pseudo-modernističkih razloga. Ili zato što ne čitaju domaću književnost i muške pisce.

Ali, možda je ovom čitatelju od “Romana o Londonu” bila važnija jedna druga knjiga Miloša Crnjanskog: “Lirika Itake”, tojest “Itaka i komentari”. Knjiga pjesama, premijerno objavljena 1919, jedna od najvažnijih na našim jezicima. Uz Tina Ujevića i “Balade Petrice Kerempuha”, “Lirika Itake” pjesničko je utemeljenje našega dvadesetog stoljeća. A u prozi “komentara” najsnažnije je svjedočanstvo ovoga jezika o početku Velikog rata. Za mene, “Lirika Itake” bila je punk prije punka. A o Crnjanskijevoj kasnoj, emigrantskoj poemi “Lament nad Beogradom” Čedi Višnjiću sam godinama, desetljećima već, obećavao napisati knjigu. Uz sve pobrojano, besmrtan je i “Dnevnik o Čarnojeviću”, još jedan, premda mnogo kraći, lirski roman. Kraći, a meni mnogo bliži. Djelo virtuoza, u epohi koja se, barem u našim književnostima, dičila lirskim romanima.

Ali zašto onda “Kod Hiperborejaca”? I što ta knjiga zapravo jest?

Crnjanski je, kao i Andrić, službovao kao kraljevinski diplomat. Istina, u bitno nižem rangu nego Andrić. Tako je između 1938. i 1941, dok se spremao Drugi svjetski rat pa sve do napada na Jugoslaviju, u Rimu bio pres-ataše i dopisnik Centralnog presbiroa u Beogradu. “Kod Hiperborejaca” pripovijest je o tom vremenu, te o strepnji piščevoj i o istovremenoj lakomislenosti njegovoj u vezi mogućeg napada na Jugoslaviju. Žena mu je, Vida, nekim privatnim poslom otputovala bila u Jugoslaviju, i on vrijeme provodi u Rimu, zagledan u kupolu Crkve svetoga Petra, u “Mikelanđelovo kube”, kako najčešće govori. Razgovara s prijateljima, uglavnom diplomatima, njihovim ženama, talijanskim oficirima koji se spremaju da pođu u rat u sjevernu Afriku. Mlada profesorica književnosti, aristokratkinja, ali talijanska nacionalistkinja, sasvim ponesena duhom fašističke mladosti, uči ga talijanskom jeziku. S njom se svađa oko Michelangela i njegovih soneta. On brani velikog umjetnika, ona ga napada kao pervertita, jezičnu neznalicu, lošeg Talijana… Osim Michelangelom, glavni je lik, a ustvari sam Crnjanski, beznadno obuzet sjeverom, skandinavskim zemljama, Islandom, Grenlandom i otokom Jan Majen, koje je obilazio kratko prije doseljenja u Rim. U Hiperboreji on nalazi spas u tegobnoj epohi koja upravo nastupa. Raspravlja o Strindbergu, Ibsenu i Kierkegaardu. Razvija priču o sinovima čije su matere bile silovane sluškinje, koje su zanijele sa svojim silovateljima. Poslije, kako napad na njegovu zemlju – kojoj nijednom ne spomene ime – biva sve izvjesniji, i nizašto više nema vremena, on gotovo očajnički traga za bilo kakvim informacijama o Michelangelovoj majci, o kojoj se, pak, ne zna ništa, osim njezina imena.

Glavni lik romana “Kod Hiperborejaca”, nesumnjivo sam je Crnjanski, ali s početka šezdesetih, kada je već pomiren i sa životom i sa otadžbinom, u međuvremenu komunističkom, i već dugo se sprema na povratak, do kojeg će doći kada roman već bude skoro gotov. To više nije onaj desni elitist, kakav je nekad bio, ni odani stojadinovićevac, ni žurnalistički brbljivac, mondeni militarist, povremeni filofašist. Crnjanski dok piše “Hiperborejce” poslijeratni je čovjek, revidiranih ideala i ambicija, koji vodi računa o prirodi režima u zemlji čiji je pisac i u kojoj je nakanio zaslužiti grob. Ali, koliko god takav bio, on suštinski ne laže. Nego doista pripovijeda autentičnu priču o svome prijeratnom raspoloženju, o emociji čovjeka koji dočekuje rat, i ne može učiniti ništa. Pritom, nema više nikakvih iluzija ni ambicija u tom ratu, jer je jedan isti takav, jednako sveobuhvatan i krvav, nedavno preživio.

Dok nakon mnogo godina ulažem najvreliji komad ovoga ljeta u ponovno čitanje “Kod Hiperborejaca”, biva mi razumljiv, jasan, te na neki način i blizak svaki prigovor Novice Petkovića na ovu knjigu. I razumijem zašto je gotovo nitko te 1966. nije mogao prihvatiti ni razumjeti. Mislili su da je Crnjanski ishlapio, da piše koještarije. Vidjeli su u njemu uplašenog starca i duboko poniženog čovjeka, što je on izvan sumnje i bio. A pritom, roman mu je, u arhitektonskom smislu, bio nakazan, disfunkcionalan, rugoban… Na desetine stranica praznih i pustih dijaloških rasprava o sjevernjačkih piscima. Preuzetnih analiza Michelangelovih soneta. Pritom, nisu, ti njegovi suvremenici, znali, a možda ni htjeli u tim beskrajnim pseudoesejističkim pasažima čitati priču ispod priče. Jer kakva je to, zapravo, knjiga, i što to u njoj, i o kome piše? Je li to autobiografija, je li glavni lik doista onaj Crnjanski, koji je bio u rimskom poslanstvu samo nekakav izaslanik za štampu, ovlašteni špijun i prototabloidna uštva, ili je to nekakva fikcija? I kakva je to, uopće, knjiga kojoj se ne zna što je, mašta ili zbilja, riba ili đevojka? Pola stoljeća kasnije, unuci će tih nekadašnjih kritičara čitati srpske ili hrvatske prijevode Knausgaarda, te će se, zajedno s ostatkom planeta, oduševljavati minucioznim prikazima navodnoga piščeva zbiljstvovanja. I naći će se uvrijeđenim upita li ih netko čitaju li to fikciju ili fakciju, te o kome i o čemu Knausgaard zapravo piše? Mene će, pak, zbunjivati kako baš nitko u Beogradu, ili u Zagrebu, među kulturnim ljudima koji nešto i čitaju, pa onda i upamte pročitano, poslije se sjećaju, te su skloni komparativnim analizama – jer cjelokupno čitateljsko iskustvo čovjekovo jedna je velika komparativna analiza – nije posegnuo za Crnjanskim, čitajući Knausgaarda. Mene je, priznajem, k “Hiperborejcima” nakon tolikih godina vodila upravo potreba da raščinim svoj čudan dojam o Crnjanskom kao (između ostaloga) preteči autofikcije dvadeset i prvog stoljeća. A onda sam, u tom čitanju, našao koješta drugo, te se, da i to kažem, ponovo zaljubljivao u književni genij Miloša Crnjanskog. Tako svu trojicu svaki put ispočetka čitam, zaljubljujući se u njih osobno i pojedinačno, te pronalazeći u onome kojeg trenutačno čitam sam genij materinjeg jezika. Tako jest, a tako, valjda, i treba biti. Svaki jezik ima svoje književne tvorce, zastupnike i branitelje. Njih su trojica i tvorci, i zastupnici, i branitelji. Svaki, u času dok ga se čita. Ali samo sva trojica čine cjelinu, koja bi funkcionirala u povijesnom, sudbinskom, ali i stilsko-sintaktičkom i leksičkom pogledu. Samo sva trojica su ukupno naše književno dvadeseto stoljeće. I da obrazložimo traj famozni pojam “našosti”: sva trojica su ukupno hrvatsko književno stoljeće. (I srpsko, i srpsko…)

Pola jedne sveščice potrošio sam na prepisivanje nalivperom, zelenom i crnom tintom, riječi, rečenica, čitavih odjeljaka iz “Hiperborejaca”. Već godinama samo tako čitam: prepisujući. I čitam još samo knjige iz kojih se ima što prepisati. Makar riječ-dvije, ili rečenicu. Ili pola blokčića, s likom Mikija Mausa na koricama, kao iz prve i druge knjige “Kod Hiperborejaca”. Recimo, poslušajte ovo: “Ja zatim izlazim i vidim velika, sportska, kola, crvena, koja je poručnik Kjaromonti, po Rimu, vozio – kao da je kapom vetar terao.” Poslušajte sve te zareze, rečenicu s melodijom pjesme, koja kraju dolazi s tom posve nevjerojatnom čulnom senzacijom: čuj, kao da je kapom vjetar tjerao! Pa već za tu sliku trebaš biti genije, a u njoj je, samo u toj slici, cijelo dvadeseto stoljeće, viđeno u još uvijek sentimentalnom divljenju dizajnu vijeka i njegovoj mehanizaciji. Ili ovaj opis Tršćanskog zaljeva, koji će mi se, čini mi se, vraćati kad god ubuduće budem bio u Trstu: “Na moru leži neki beo veo sveta, kao izmaglica, i brodovi plove kroz tu providnu maglu, tako lagano, da se čini da se i ne miču.” A u toj rečenici eto i dokaza da hrvatski i srpski nisu isti jezici, ali samo kod pisaca i pjesnika ovako neusporedivo velikih. Ne možeš na hrvatskom napisati ni reći: “Na moru leži neki beo veo sveta”. Ili to možeš, ali drukčije, obilazno, ako si velik i moćan kao Tin Ujević. Onda ovakav prizor u vozu koji putuje prema plaži: “Babe do Lida na krilu drže velike butelje vina pomešanog sa vodom. Čisto vino dobijaju samo mrtvi.” Ili poslušajte ovo: “Ovde se uvek cenio pesnik. Ovde je čak i raspeće progovorilo da pohvali dobar stil u literaturi. Reklo je Tomi Akvinskom: Dobro si o meni pisao, Tomo. Bene da me scripsisti, Thoma.” I sve tako, i sve dalje… Dobri pisci pišu kako znaju i mogu, poštujući pravopis, pravila pripovijedanja i strpljenje svoga čitatelja. Miloš Crnjanski piše kako hoće, kršeći pravila, rugajući se ortografiji, teoriji i praksi romana. Dobar piše kako zna i može, genij piše kako hoće.

A onda, jedna za drugom padaju zemlje Europe. Hitler ih okupira, i gase se svjetla na prozorima njihovih rimskim poslanstava. Crnjanski gleda u te prozore, i zebe ga hoće li se tako i na njegovoj kući pogasiti svjetla. Rujan 1939: 

“Na glavnoj pošti, međutim, ne primaju više telegrame za Poljsku – ne postoji više, kažu. Kako ne postoji? Postoji. Postoji. Sva poljska ravnica, sve njihove guste šume, mogu da stanu u jednu jedinu reč čovekovu.

Poljska.

Čitava jedna zemlja može, ma kako to neverovatno bilo, da stane, u jedno jedino srce ljudsko. I da preživi večno. Dovoljno je da kažem samo jednu jedinu reč – vječorna – mesto večernja, pa da ugledam, kad zatvorim oči, čitavu tu zemlju. Varšavu, koja gori, i morske talase koji se prelivaju po Pomoržu. Da ožive čitava sela u beskrajnoj kiši i snegu i da ime Varšave izgovore na stotinu jezika, na svetu. Nema nikakve razlike, između stvarnosti, čitave jedne države, za onog ko ostane živ u ovom ratu, i sna, u očima onoga, ko je oči zauvek sklopio.”

Eto, tako, dragi moji, zvuči Miloš Crnjanski, eto takav je roman “Kod Hiperborejaca”!

Krleža i Crnjanski bili su sličnih temperamenata. Egomanijaci. I obojica su se igrala nabijenim revolverom novinarskog posla. Krleža je umio baratati tim oružjem, a možda je imao i malo više sreće. Crnjanski u novinarstvu bio je lakogoreća ljudska nevolja. Naravno da su se u jednom trenutku riječima poklali. Ali je Krleža i 1929. i 1934. bio atipično nježan prema Crnjanskom. Pamtim da mu je napisao ovako: “i tako lirik ‘Itake’ završava svoju liriku kao lirik ‘atake’.” A još prije toga, 1925. u kavani hotela Moskva u Beogradu, može biti i da su se potukli. Tada je Crnjanski urlao na Krležu da je komunistički propagandist, agent Moskve. Ekspresivnije uvrede dvojice najistaknutijih naših ekspresionista – kakvim ih je prvi vidio Stanislav Vinaver – na žalost su zaboravljene. Svašta su jedan drugome mogli reći.

Prvi je, u kasnu zimu i rano proljeće 1975, umirao Andrić, koji se čuvao novinarstva, prejake retorike i svađa sa suvremenicima. Dvije i pol godine zatim, bio je studeni 1977, Crnjanski je počeo odbijati hranu. Nisu znali što mu je. A samo je odlučio umrijeti. Ostao je Krleža. O Andriću, koji nikad o njemu nije javno izgovorio ružnu riječ, nego samo suprotno, govorio je veoma ružno. I sve krivo. Ne bi se to moglo samo ljubomornom objasniti. O Crnjanskom, pak, s kojim je bio na jebimater, govorio je drukčije. Kao i ovaj o njemu.

Krleža je imao sreće: trideset i pet godina života u zemlji u kojoj su na vlasti bili njegovi, a u kojoj je on bio pisac nad svim drugim piscima. I Andrić je imao sreće: osim što je Nobelovu nagradu zaslužio, on je tu nagradu i dobio. Nakon toga mu više ništa nisu mogli. Crnjanski je do kraja bio nesretan. Postradao je od novinarstva. I od toga što nije dovoljno ozbiljno shvaćao riječi izvan književnog teksta.

Ni jedan, ni drugi, ni treći nisu imali djece. Sva trojica, po vlastitoj odluci. I u strahu od stoljeća.

Proljeće Četrdesetpete. Vojska Endehazije i Njemačke povlači se sjevernim pravcima, k Savi i preko nje, a za vojskom u strahu od partizana grne silan svijet, većinom hrvatski, dijelom i muslimanski: mnogo vinih, s krvavim rukama, mnogo i nevinih, pismeni i nepismeni, seljak i građanin, staro i mlado, muško i žensko. Sve će se to naći zbijeno i izmiješano na tijesnim cestama Slovenije i južne Austrije, kao ogromni paravan od živoga mesa, opsjena smišljena da bude zaklon iza kojega će se Poglavnik i probrani pripadnici ustaške nomenklature šumovlakom skloniti na Zapad, u slobodu. A sve do jučer državni vrh je slao ultimativne poruke: „Do posljednjega pripadnika oružanih snaga mora prodrieti uvjerenje da hrvatski vojnici moraju bezuvjetno do kraja rata pa i poslie toga ostati na okupu sa svojim postrojbama, s puškom u ruci, i pod vodstvom Poglavnika i hrvatskih častnika braniti hrvatski narod i državnu nezavisnost.“ Poslije kapitulacije slijedi osvetnička hekatomba pobjednika, koja traje danima i tjednima. 

Taj kaotični svenarodni pokret već pripada dalekoj prošlosti, a još nije kako treba opisan jer su se o njemu učvrstile dvije slike, oprečne a jednako plošne i neistinite. Pobjednička, koja govori o sve samim ustaškim zlikovcima i koljačima što bježe pred pravdom, i gubitnička, u kojoj je sav taj svijet skupina anđela koje progone i kolju krvožedni partizani-komunisti, a zapravo popartizanjeni Srbi-četnici. Tako opisan, taj će pokret i ostati. Za drukčije, istinitosti bliže opisivanje i razumijevanje traži se um dovoljno hladan i miran da ga ništa ne može odvesti ukrivo, skloniti od nesmiljenoga pogleda u stvarnost, a duša dovoljno prostrana da može jednako osjetiti ljudsku patnju svačiju. 

U Visokom nova je vlast već u svibnju zabranila rad franjevačke gimnazije, a zgrade počela rekvirirati i u njih useljavati svoju vojsku. Kroničar bilježi da je u tom času završetak školske godine čekalo 430 đaka, od kojih vanjskih 225, među njima četrdeset Srba i šezdesetpet muslimana. Jevreja nema odavno – još od onoga dana u rujnu 1941, kada pod datumom 30. IX. kroničar upisuje: Ispis đaka Židova. Tri riječi, same, na cijeloj stranici tvrdoukoričene bilježnice ogromnoga formata. Same, u pustoši bijele praznine.

Sve je kao da se obistinjuju kroničarove crne slutnje. Jest on hrvatsku državu pozdravio kao svoju, ali već od prvih saznanja Četrdesetprve o masovnim zločinima ustaša često brine i unaprijed nariče nad sudbinom franjevaca i bosanskih katolika. Jednom, predviđajući strahovite represalije i osvetu, drugi put strepeći pred mogućnošću da budemo poklani u masama, a da Bosna izgubi i ono malo katolika, što ih ima, treći put zazivajući Boga, da providi i da sačuva ove ostatke katolicizma u Bosni, da ne budu u vihoru, koji može nadoći, sasvim iskorienjeni. Tanko uzdanje i nadu polaže u to da je – misli on usko lokalpatriotski – naš sviet, posebno srednja Bosna, okolina triju starih samostana, ipak ponajčasnije prošla kroz ove tri godine i najmanje se ogriešila o ljudstvo i kršćanstvo. 

Strepi i provincijal Kaić, fra Anđeo Livnjak. U ljetopisu Provincije bilježi: „U Liki masovna ubijanja Srba i proganjanja. Slična ubijanja u masama bila su i u Bosni na nekim mjestima. Tako u Travniku, Bugojnu. Isto i u Hercegovini u Ljubuškom i na nekim drugim mjestima. Ustaše povratnici sve to izvode sa tolikim terorom i zastrašivanjem ostalog pučanstva, da se nitko ne usuđuje dignuti glas svoj i protest protiv ovakih nečovječnih i upravo sotonskih krvološtava. Kažnjavati nekoga samo zato, što je Srbin ili što je za srbstvo radio, ne samo da je nemoralno u sebi, nego čovjek uopće nema riječi i izraza, kojim bi ova zlodjela osudio. Ako su mnogi Srbi bili prema Hrvatima nepravedni, to nam ne daje pravo, da i mi budemo nepravedni prema njima. Zar ćemo temelje svoje države zidati na kostima svoje braće? Zar se ne bojimo kazne Božje, koja će nas jednom stići, pa bilo to i u potomcima našim?“ 

U susretu s ministrom unutarnjih poslova Artukovićem, kada ovaj početkom kolovoza dolazi u Sarajevo i traži potpunu lojalnost vlastima, provincijal mu govori o zlodjelima, te obazrivo ali odlučno daje do znanja da ih on osuđuje i ne može odobriti ni kao čovjek ni kao svećenik. Dobiva hladan odgovor, s jasnom notom prijetnje:

– Poznato je nama, ne od jučer, što vi i vaša braća mislite. Srećom, ima među vama i odanih, čvrstih Hrvata, kojima svećeništvo i fratarski pojas ne smetaju da gledaju šire i shvaćaju povijesnu važnost osnutka Nezavisne Države Hrvatske i imperativ njezina opstanka. Lako je vama i komotno osuđivati. Ali mi smo u ratu i revoluciji. Ne vidite da su Srbi upali u ono, što su nama pripremali. Dobro Poglavnik kaže: na ljutu ranu, ljutu travu. Vim vi repellere licet.1

Glasovi o bratskim zvjerstvima stižu do uprave Franjevačkoga reda u Rim. Tamo službuju dvojica uglednih franjevaca. U upravi Reda je fra Dominik Mandić iz hercegovačke provincije, a fra Vitomir Jeličić iz Bosne Srebrene na sveučilištu Antonianum predaje crkveno pravo (do 1942, kada se vraća na sarajevsku franjevački teologiju). Po oskudnoj ali vjerodostojnoj predaji, koja otkriva samo ono najvažnije što valja da se zna, na njihov poticaj i na temelju njihovih informacija uprava Reda se ozbiljno zabavila zbivanjima i držanjem franjevaca u njihovoj domovini. Već 10. lipnja 1941. svi provincijali iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine su sazvani na sastanak u Zagrebu, na kojemu je donesen zaključak da nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrvatskom pokretu. Izvještaj su poslali u Rim. Na to uprava Reda i generalni ministar fra Leonardo Bello sastavljaju i 24. srpnja šalju upute svim franjevcima hrvatskoga jezika kako se imaju ponašati u ovim prilikama. Osim pojačane zabrane učlanjenja u Ustaški pokret i bilo kakvoga uplitanja u političke i svjetovne stvari, franjevcima se nalaže da uzimaju u zaštitu progonjene Židove i Srbe i sprečavaju pljačke i osvetu, te zabranjuje da sudjeluju u prevođenju pravoslavnih na katoličku vjeru. A ako se koji, zanesen narodnom suverenošću, ogriješi o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu, da se kazni prema težini pogreške, do izgona iz Reda. Slijedeći datum u ovom postupku je 18. kolovoza, kada general fra Leonardo šalje pismo svim provincijalima, u kojemu sažima prethodne upute. Stigle su do naših ušiju teške tužbe i optužbe, da se u hrvatskim provincijama naši redovnici, naročito mlađa braća, nepromišljeno i nerazborito miješaju ponekad u političke stvari najnovijeg vremena. – stoji u uvodu pisma. Ne znamo na što se konkretno odnose teške optužbe iz novoga generalova pisma, ali ono dolazi ubrzo nakon strašnih ilindanskih pokolja Srba i Jevreja u Bosanskoj krajini i drugdje, o kojima se bez sumnje čulo u Rimu. Bosanski provincijal Kaić to pismo razašilje 8. rujna svim redovnicima u svojoj provinciji, s napomenom da će se Provincijalat sa svoje strane strogo pridržavati uputa i naloga Prečasnoga Generala. 

Opetovane upute, opomene, zabrane i kazne neće omekšati srca ni razbuditi kršćansku savjest u sve braće. Bit će ih koji su se – zaneseni narodnom suverenošću, ili prosto zovom pogane krvi, sad svejedno – o sve to oglušili i ogriješili i mišlju i riječju a neki bogme i djelom. Jest da je više bilo drugih, tihih i anonimnih, koji su čistih ruku i mirne duše prošli kroz pakao građanskoga rata, ali se mračna sjena onih prvih nadvila nad cijelu zajednicu. Sad, po duši, bio bi za to dovoljan i samo onaj jedan, zloglasni Filipović-Majstorović, bez obzira na to što su ga uprava Bosne Srebrene i provincijal Kaić, po saznanju fakata 1942. godine, odmah izagnali iz Reda i što mu je oduzeto svećeništvo. 

Zločinima Hrvata nad Srbima u Hercegovini sablažnjuje se u svojim pismima Mandiću u Rim i Stepincu u Zagreb mostarski biskup fra Alojzije Mišić. Piše okružnicu koju 30. lipnja Četrdesetprve šalje svim župnicima u svojoj biskupiji s naredbom da se javno čita, a u njoj opominje da Crkva sve one koji o život čovjeka griješe, tuđu imovinu krivično nište, prisvajaju, ne će i ne može u ispovijedi odriješiti, niti osloboditi od grijeha. Navodi biskup u svojim pismima i interventima i prethodne zločine nad Hrvatima, koje je počinila jugoslavenska vojska u rasulu i potom četnici iz Trebinja, ali ustaške zločine kao revansch ne prihvaća, osuđuje ih bezrezervno i ističe njihovu pogubnost za Crkvu i za narod. U pismu, u kojemu objašnjava zašto neće doći na sastanak biskupa u Zagreb, živo opisuje događaje. Novi ustaški povjerenici, stožernici i logornici, „iskoristili su nastrane instinkte masa, podražili slabije ljudske strane, da je strahota, šta je iz toga proizašlo. Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo, žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu mušku i žensku bacali su u jame. Podžupan u Mostaru g. Baljić, muhamedanac, javno izgovara kao činovnik da je u Ljubinju samo u jednu jamu 700 šizmatika bačeno. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona majka, djevojaka, djece ispod deset godina, do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali u duboke propunte. Sve je strmoglavljeno i ubijeno. U župi Klepci iz okolnih sela 3700 šizmatika ubijeno je. U samom gradu Mostaru na stotine ih je vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijali“.

Što su sve za duga života stigle gledati oči staroga fratra-biskupa? Rođen je 1859. godine i odrástaō u još uvijek turskoj Bosni, u Gradišci na Savi, mitskoj granici neprijateljskih carstava Osmanskoga i Habsburškog. Bio je u generaciji onih franjevačkih bogoslova što su od bečko-peštanskih vlasti surgunisani u Ostrogon, madžarski Esztergom, da studiraju tamo, a ne pod filoslavenskim Strossmayerom u Đakovu. Zreo je mladić, već četiri godine redovnik, kada nakon krvavih zbivanja u velikom ustanku austrijska vojska 1878. okupira Bosnu i Hercegovinu. Svećenički red dobiva 1882, godinu dana nakon što je službeno dokinuta stoljetna vjerska, i ne samo vjerska, svevlast franjevaca nad katolicima u Bosni i Hercegovini, a uvedena regularna crkvena hijerarhija s nadbiskupijom vrhbosanskom u Sarajevu i biskupijama banjalučkom i mostarsko-duvanjskom. Služi po krajiškim župama – Petrićevac, Banja Luka, Bihać. Godinu prije austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine dolazi za upravitelja franjevačke gimnazije u Visokome, a 1909. biran je za provincijala Bosne Srebrene. Za biskupa mostarsko-duvanjskoga imenuje ga 1912. car Franjo Josip I a u Rimu zaređuje Giuseppe Melchiorre Sarto, papa Pio X. Potom njegove biskupske oči trideset godina gledaju kako se velika historija lomi preko njegove siromašne hercegovačke biskupije: Prvi svjetski rat, strašna glad pri njegovu kraju kada veliki fra Didak Buntić spašava hiljade hercegovačke djece organiziranim privremenim egzodusom u Slavoniju, smrt Cara, slom Carstva, uspostava nove države Južnih Slavena pod srpskom kraljevskom dinastijom, dvadesetak njezinih grčevitih godina dok Evropa tone u novo barbarstvo na jedan način pod Mussolinijem i Hitlerom na zapadu, na drugi na istoku pod Staljinom, Španjolski građanski rat, Drugi svjetski rat, raspad Jugoslavije, njemačka i talijanska okupacija, NDH, ustaše. 

I on je, kao i sva Crkva, pozdravio novu hrvatsku državu. Kao i sva Crkva, pozdravio je on, prije samo pet-šest tjedana, martovski puč u Beogradu i ustoličenje naprasno opunoljećenoga kralja Petra II, ali to je bilo po dužnosti; NDH se pozdravlja od srca. Nada se i on, kao i sva Crkva, da će Hrvatska postati većinski katolička zemlja. S tim ciljem njemu, kao i svoj Crkvi, nije zazorna ideja prevođenja pravoslavaca u katolištvo, samo – grsti se biskup – ne nasilno, jer je krvološtvo stožernika, logornika i nerazumijevanje viših oblasnika teško škodilo ne samo vjerskom nego i nacionalnom dobru. Žali što gospodin Bog nije dao pozvanima uviđavnost, razbor: da je spretnije i glađe provađano pitanje prijelaza, umnožio bi se broj katolika za pet do šest stotina hiljada; toliko treba da u Bosni i Hercegovini postanu relativna većina. U muslimane – piše Mišić – ne smijemo se odveć pouzdati. „Stoljećima naučili se ne raditi, olako živjeti. Izgubili stare posjede, položaje. Bliže su Kemal paši, Carigradu nego Zagrebu. Spor Hrvata i Srba gledaju da iskoriste u svoju korist. Treba dakle prema muhamedancima opreza i obzira; svačiji su. Vjerski zagriženi, antikršćani. Između Hrvata i Srba jest velika pukotina, ipak nije takova i tolika, kolika između kršćana i muhamedanaca. Vjera u gospodina Krista Spasa veže. To je bio razlog, da su se mase šizmatika prijavile u katoličku Crkvu, a ne Muhamedu. Što unija nije uspjela, krivo je nasilje i ubijanje. Moje je mišljenje: ne silom i nasiljem, nego promišljeno i s razborom nastupati, Bogu se moliti, to su sredstva koja siguraju dušama vječnost u nebu, hrvatskom narodu budućnost.“

Malodušna su i malokršćanska ova mučna biskupova politička promišljanja. Sva su, vidi im se, od dugo taloženih pa stvrdnutih iskustava naraštajā, sada nanovo žestoko oživjelih. Vjera u Boga, da, ona je tvrđa od kamena, u Crkvu katoličku još tvrđa. Ali život s inovjernim sugrađanima i sudržavljanima ravna se po drugim zakonima; prvi od njih jest – koga je više, koga je manje. Izaći iz manjine, postati većina – turobna je ali glavna pouka historije i misao opstanka. I vjera je tome zakonu podređena; ona mu je sluškinja najvažnija.

Na banjalučkoj biskupskoj stolici sjedi fra Jozo Garić. Zabiskupljen je kad i Mišić, 1912. godine, a umro 1946, četiri godine poslije njega, i on rođen kao podanik Osmanskoga Carstva 1870. u Vitezu, ljudski i svećenički oblikovan u Habsburškome, biskupovao u monarhiji Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I njega je zapalo da u Bosni bude biskupom u dva svjetska rata, pa još u Banjoj Luci, koja je od same uspostave Endehazije mjesecima, sa svom Krajinom, bila pakao ustaškoga terora nad Srbima, takav, da su se njemačke i talijanske okupacijske vojne instance zgražale i morale intervenirati kod vlasti u Zagrebu, jer je to rađalo nemir i pobunu a njima je trebala zemlja pokorena i mirna. Sav osrednji, asteničan, nejakih nerava, biskup Garić nije bio formata i karaktera za vrijeme koje mu je bilo dosuđeno, niti je imao osjetilo za sudbonosni huk vremena. Nije jedini. Za takve u Apokalipsi stoji ona nemilosna riječ: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O, da si studen ili vruć! A jer si mlak, ni vruć ni studen, izbljuvat ću te iz usta svojijeh.“ Nesreća je htjela, da mu u tim strašnim mjesecima za vratom budu ljudi mnogo jačih ali izopačenih karaktera, s kojima se nije umio nositi. 

Jedan od njih je Viktor Gutić, predratni banjalučki advokat, neuspio u struci, erotski oblaporan na muško, u stalnoj besparici. Životne minuse nadoknađuje hrvatstvom, pa zbog priklanjanja Pavelićevom ustaškom pokretu poslije uvođenja diktature kralja Aleksandra dospijeva i na robiju. Čim je proglašena Endehazija, Pavelić ga imenuje ustaškim povjerenikom za područje bivše Vrbaske banovine. Sa svojim bratom Blažom, kojega postavlja za šefa banjalučke policije, i svojim stožernim pobočnikom Alijom Omanovićem u Cazinu, Gutić odmah započinje divljačku kampanju progona i ubijanja Srba i Jevreja. Trajala je intenzivno do polovice kolovoza, s hiljadama žrtava i s krvavim vrhuncem u danima oko starokalendarskog Ilindana. No, istrebljivačka strast nije Gutića sprečavala da mnogim bogatim Jevrejima za velik novac omogućuje odlazak u Dalmaciju, u talijansku zonu, a Srbima u Srbiju. Tako je preko noći od gradske fukare postao bogataš.

Drugi biskupov demon je njegov tajnik, fra Kruno Brkić. Sastavljaču ove povijesti uporno bježi u gustu sjenu, nemoguće je o njemu naći čvrste podatke, ne znamo tko je, odakle je, ni kad je rođen ni kad i kako je umro, imena mu nema čak ni u dvama najžešćim i najobimnijim anticrkvenim malleus maleficarum kompendijima u koje su hrpimice uvrštavani i koji su to zaslužili i koji nisu – Horvat-Štambukovim Dokumentima i u Novakovu Magnum crimen-u, (u ovome drugom, doduše, spominje se jedanput a i to pod pogrešnim prezimenom: Šarić). Ne zna mu se ni za sudbinu po propasti NDH. A, ipak, u usputnim i sporadičnim vijestima njegovo se ime pojavi taman toliko, da ga se može vidjeti ili naslutiti uvijek u blizini strašnih zbivanja. Pisac jajačke samostanske kronike bilježi kako „svijet govori da je on duhovni začetnik pokolja u Šargovcu i Drakuliću, da je uvijek hodo sa Dr. V. Gutićem, da ga Vel. župan Hadrović, koga da su ustaše V. Gutića ubile, nije puštao u Županiju. Zamjeri se biskupu da je primio od Dr. V. Gutića ‘u ono vrijeme’ 2,700.000 D i da nije interveniro za Srbe i Židove koliko je mogo, ali se to više zamjeri Fr Kruni Brkiću tajniku“. Brkiću se pripisuje i to, da je svojim utjecajem i upornim obanđijavanjem sprečavao ionako kolebljivoga biskupa Garića da se čvršće javno postavi prema ustaškim zlodjelima poput rušenja hrama Sv. Trojice u Banjoj Luci ili da djelotvorno zaštiti vladiku Platona, koji je po Gutićevoj naredbi, kao Srbijanac, imao da odstupi i ode u Srbiju. 

Jest biskup kod Gutića tražio sigurnost za vladiku, i ovoga potom uvjeravao da se ne treba bojati, ali to je sve bilo štapom po vodi. Vladika je uhapšen, a u noći sa 4. na 5. svibnja njega i protu Subotića Gutićev egzekutor Asim Đelić u pratnji Mirka Kovačevića i Nike Čondrića izvodi iz zatvora i autom odvozi prema Kotor Varošu, do zgodna mjesta uz rijeku Vrbanju. Nakon sedamnaest dana tijela su im pronađena nizvodno, jedno u Vrbanji, drugo čak u Vrbasu – oba jezivo imrcvarena i unakažena. Krišom su sahranjeni, s drvenim krstovima bez imena. Daleko niz Vrbas, negdje u Lijevču, ribari su kasnije iz vode izvadili umjetno izrađen štap i na njemu razaznali ime vladike Platona. Prodali su ga jednom seljaku pravoslavcu za dvadeset dinara.

Saznavši za vladičin kraj, biskup je dospio u bolnicu sa slomom nerava. Toliko od njega.

Krvnik Đelić skončao je tako što ga je 1944. godine domobranski general Metikoš zbog nekog vojničkoga neposluha, nama nepoznatog, dao objesiti. O Blažu Gutiću dostupna su sastavljaču samo dva podatka, koji se i podudaraju i razilaze: jajačka kronika donosi da se presvuko u seljačke haljine i uteko partizanima, ali je umro od upale pluća, a neimenovani izvor tvrdi da je 1944. godine od partizana osuđen na smrt u Sanskom Mostu.

I na banjalučke muslimane htio je Viktor Gutić protegnuti svoju svemoć. Smetale su mu njihove pozicije u ustaškoj vlasti i režimu. Odmah je smijenio s mjesta gradskoga načelnika Hakiju Bešlagića, brata Pavelićeva ministra Hilmije Bešlagića, i nizom postupaka izazvao zlu krv među muslimanima odanim režimu. Nakon opetovanih žalbi muslimana ministru Artukoviću i samome Paveliću, Gutićev načelnik Rudolf Ertl je maknut a vraćen Hakija Bešlagić, i svi muslimani u gradskoj upravi koje je Ertl bio otpustio. (Ostalo je zabilježeno da je Gutić govorio kada je već bio razvlašten, kako je pogriješio što je klao Srbe, trebao je klati muslimane.) 

Nakon silne krvi koju je prolio, nakon što su po Krajini planule pobune, te nakon oštrih pritužbi njemačkih okupacijskih vlasti (njemačka vojska neće prihvatiti da na njezinom operativnom području djeluju osobe zločinačke prirode poput Viktora Gutića – javlja generalu Horstenauu u Zagreb zapovjednik njemačkih četa u Hrvatskoj general Rudolf Lüters), Gutić je već u kolovozu sklonjen i povučen u Zagreb a njegov brat Blaž protjeran iz Banje Luke. Ali nije nestalo odanih Gutiću i njegovim metodama. Bezumni pokolj Srba u selima Drakulić, Šargovac, Motike koji su izvršili pripadnici 2. Poglavnikove tjelesne bojne uz sudjelovanje kasnije zloglasnoga fra Tomislava Filipovića alias Miroslava Majstorovića iz franjevačkoga samostana na Petrićevcu, dogodio se u veljači 1942. godine. Tada Gutić više nije ustaški stožernik u Banjoj Luci, ali se i u tome događaju osjećao njegov utjecaj i njegova teška ruka. Kao i u nekima kasnijim, poput atentata na Dragutina Hadrovića, koji je u ljeto Četrdesetdruge bio postavljen za velikoga župana da bi se smirilo stanje u Banjoj Luci punoj muslimana izbjeglih s Drine ispod četničkoga noža, te da bi se izgladili odnosi s muslimanskom elitom koje je Gutić teško poremetio. Već se hvata prvi mrak 8. srpnja kada policajcu koji stražari ispred Hadrovićeva stana prilazi čovjek, u kasnijim izvještajima stanoviti Meša, zaposlen u jednom automobilskom prijevoznom poduzeću u Banjoj Luci. Pruža policajcu zamotuljak, objašnjava da mu je to dao neki nepoznat čovjek u Okučanima s molbom da se preda županu Hadroviću. Policajac to obavi, a malo vremena nakon toga grune jaka eksplozija, u kojoj Hadrović pogiba. To je sve što je onovremenim policijskim izvještajima ostalo zapisano, prave istrage nije ni bilo. 

Poslije Anđela Kaića na dužnost provincijala dolazi 1942. godine Kruno Misilo. Ista ga briga tare: kakve će se posljedice snositi zbog zala počinjenih u ime katolištva i hrvatstva. Misilo jest redovnik i franjevac modo bosnese, ali njegov osobni format ide i preko toga. Vidio je svijeta i osim Bosne, spoznajni horizont mu je širok – klasične književnosti i filologija, arheologija, zanimaju ga i druge stvari osim redovničkih. Sklopio je draga poznanstva i prijateljstva izvan franjevačkoga kruga i hrvatskoga svijeta studirajući u Beogradu i radeći na najvažnijim arheološkim nalazištima poput Vinče, uživljavajući se u milenijske raspone čovječijega svijeta i kulture. Po prirodi je trijezna uma, nesklon velikim gestama i političkim zanosima. Takvome, ustaški nacionalizam, ustaško nasilje, ustaška sirovost i provala primitivnih nagona moralo je zasmetati već i intuitivno, kamoli razumski i vjerski. U tome se slagao s jednim dijelom profesora još dok je predavao u visočkoj gimnaziji, a sada se sve to pojačalo otkako je sjeo na dužnost provincijala u Sarajevu, u samostanu svetoga Ante na Bistriku. Pomno i svakodnevno skuplja vijesti o događajima, uspostavlja neobične veze i rizične dodire. Njegova soba u samostanu povremeno je mjesto začudnih susreta i dogovora. Ne jednom događa se i ovo: u samostan, kao usput, u šetnji, uvečer ulazi dr. Nikola Ebner, šef sarajevske policije, davni svršenik visočke gimnazije, čovjek nesklon nasilju i brutalnim rješenjima. Nešto kasnije, kad se sasvim smrkne, ulazi Vladimir Perić, glavni komunistički i partizanski ilegalac Valter. Provincijal ih sastavlja u svojoj sobi, dobivaju malo posluženje, i on se povlači, ostavlja ih da sviđaju svoje obostrano korisne tajne poslove. Kroničar jajačkoga samostana pod datumom 6. travnja Četrdesetpete bilježi kratko: „Govori se da je poginuo neki Walter, Vladimir Perić od Bijelog Polja, misterijozno lice, koji je tri godine kao partijac ilegalno boravio u Sarajevu. Zalazio je mnogo provincijalu skupa sa dr. Blagojem Kovačevićem, hirurgom. Pogino je slučajno pogođen bacačem u šetnji.“ U bilješkama iz siječnja i veljače čita se i ovo: „Provincijal fr Kruno Misilo član je sarajevskog središnjeg NOF-a2, i tim su mnogo pokriveni grijesi pojedinaca.“ Ili: „Provincijal fr Kruno Misilo vanredno je odigrao svoju ulogu. Bio je ugrožen da bude zatvoren. Tužen je ustašama i predsjedniku Vlade. Zvat je da pređe na oslobođenu teritoriju. Ima braće koja su ustaški raspoložena.“ 

Pod svojim teškim, pozlaćenim plaštom jednobojnih dopuštenih istina službena historija skriva ovu vrstu podataka. Na njih upućuju i potvrđuju ih tek ovakva marginalna svjedočanstva, od kojih mnoga nikada neće doprijeti do javnosti. Ili neizravne indicije, poput sudbine dr. Ebnera nakon partizanskoga ovladavanja Sarajevom: zatvoren je, suđen i otpravljen u zeničku robijašnicu, ali je već 23. ožujka 1946. pušten na slobodu. Šef ustaške policije u Sarajevu! U vrijeme kada se – što brzim sudskim odlukama, što bez njih – glava gubi za mnogo manje. 

Iz Beograda Misilu stižu vijesti da se tamo planski skupljaju podaci o zločinima nad Srbima, a da se kod toga s posebnom pažnjom bilježi sudjelovanje svećenika u njima. Nešto od toga već je štampano – došla mu je na ruke brošura u kojoj ima i poglavlje Akcije franjevaca, i u njoj po zlu spomenuta četiri bosanska fratra. U svibnju 1943. Misilo saziva ad hoc konferenciju, na kojoj je glavna tema – držanje franjevaca u političkim stvarima, obnova discipline i redovničkoga duha. Prisutna je cijela uprava, pet eksprovincijala, gvardijani svih samostana, rektor bogoslovije u Sarajevu, direktor gimnazije u Visokome, prefekti bogoslovije i gimnazije. Zbog ratnih prilika nije mogao doći iz Livna fra Anđeo Kaić, ni gvardijani iz Petrićevca, Tolise i Rame. U kronici Provincije zabilježen je zaključak: Neka se priberu i dostave Provincijalatu svi izgredi naših pojedinaca, kao i svi dobri čini, što su ih naša braća učinila zaštićujući živote i imetke inovjeraca – da se mogu autentično odbiti sve podvale. 

Istovremeno, javio se pokret među ustaški orijentiranim mlađim fratrima koji pokreću listić imenom Neda (skraćeno od Nekoć i danas), i u njemu kao obnevidjeli nasrću na upravu Provincije i Misila lično, s optužbama za izdajstvo države i Poglavnika, za simpatije prema partizanima. Prijete i smrću. Dobrih su razloga imali: Misilo se ne usteže da u osobnim kontaktima i razgovorima, a i u propovijedima u uvijek punoj crkvi sv. Ante na Bistriku, govori protiv ustaških zločina i traži zaštitu svih progonjenih. Dugo nakon što je već sve prošlo, sjeća se 1962. godine arheolog i numizmatičar Jozo Petrović, za Endehazije jedno vrijeme direktor Zemaljskoga muzeja u Sarajevu dok nije otpušten 1943. kao nepoćudan i neposlušan, kako je Misilo izjavljivao da su ustaše kreacija pendreka, a ne hrvatske hiljadugodišnje kulture! Piše mu u pismu: „Ti imaš legitimaciju, koji si progonjenima toliko koristio nesebično zalažući svoj veliki ugled kao Provincijal, davajući krov progonjenima, pomoć u naturi i novcu. Vrijeme je da se razbijaju krivotvoreni pojmovi. Bio si Čovik kada je to bilo zakonom zabranjeno, a taj kapital nisi naplatio. Gledali smo kada će Te metak skinuti s prodikaonice! Ipak si govorio realno i bez ustezanja, bez obzira na opasnost!”

U prvim danima travnja Četrdesetpete, kada su partizani već uzeli cijelu Hercegovinu i učvrstili se na Ivan-planini, nastaje i iz Sarajeva velika bježanija: vojska i civili, organizirano i neorganizirano, planski i pojedinačno. Za neke od najviših uglednika poput nadbiskupa vrhbosanskoga Ivana Evanđeliste Šarića, i službenika režima poput Ivice Frkovića, spreman je specijalni avion kojim će letjeti u Zagreb. Naređeno je da njime ide i provincijal Bosne Srebrene. Njegovi su planovi drukčiji: ostati u Sarajevu, s fratrima na Bistriku i onima na Kovačićima, na Teologiji. Za sigurnost pred partizanima već je postigao dogovor i dobio posebne lozinke posredstvom Valtera Perića. A ako ipak ne bi mogao izbjeći to putovanje, zamolio je svojega tajnika i profesora na franjevačkoj Teologiji fra Vitomira Jeličića, koji je živio u samostanu na Kovačićima, da prijeđe privremeno na Bistrik.

Rano ujutru, još se nije bilo dobro ni razdanilo, pod samostanom se zaustavlja automobil, dvojica ustaša tuku na vrata s naredbom da se provincijal odmah spremi i s njima pođe u Rajlovac. Po prethodnom fratarskom dogovoru bude im kao provincijal podmetnut fra Jako Pašalić, koji ima želju da ide u Zagreb. Kada ga u Rajlovcu ugleda nadbiskup Šarić, već spreman za put i nestrpljiv, prokaže stvar: nije to fra Kruno, idite odmah natrag, dovedite fra Krunu, pravog provincijala! Ustaše vrate fra Jaku, a Misilu zaprijete otkočenim šmajserima i odvezu ga u Rajlovac, gdje ga malne silom ubace u avion. Kroz gustu jutarnju maglu što se mliječna dizala nad rijekom Bosnom letio je avion nekako do nadomak Maglaja, dalje nije mogao, te pilot okrene natrag u Sarajevo. Putnicima je rečeno da budu spremni za posljednji vlak koji će ih istoga dana u sedam sati navečer voziti u Zagreb. Misilo iskoristi priliku, umakne iz samostana i sakrije se kod povjerljivoga fratarskog prijatelja u garsonijeri na Bjelavama. Tu prenoći. 

Drugoga dana, nekako od podneva, na grad se spušta čudnovata nepomičnost i tišina. A „s prvim sumrakom – piše provincijalov tajnik Jeličić – počelo je žestoko puškaranje izdaleka, iz okolice grada i sve više se približavalo. Pucnjava se čula sve jače. Istom kad se posve zamračilo, mogli smo primijetiti zrakom leteće svijetle strijele. Tada su počeli ulaziti raznim ulicama naoružani vojnici u kolonama. Nije bilo zapravo nikakvog otpora, kojega bismo mogli primijetiti. Kolone su ulazile posve mirno. Mi svi u samostanu skupili smo se u kuhinji. To je bilo najsigurnije mjesto da ne bi bili izloženi zalutalim metcima. Trajalo je to dosta dugo. Jedan bogoslov stalno je ustrčavao na toranj, odakle se moglo sve bolje viditi, pa je od vremena silazio, da nam javlja. Jedanput nam je javio, da su dvojica partizana stali pred naše vanjske stepenice na trotoaru, a prije toga je jedan drugom rekao: ‘Je li ovo ona popovska kuća?’ Tu su oni ostali kao neka straža sve dok je povorka trajala, bez sumnje barem do 11 sati noći.“ 

Očito, straža što je imala zadatak da čuva fratarski samostan u opasnoj noći, kad je moguća svaka nepredviđenost i svako zlo, izašla je iz provincijalovih kombinacija s Vladimirom Perićem. Samostan je sačuvan, sa svim svojim ukućanima, ali Valter nije: sutradan ujutro saznat će se da je kasno te noći poginuo.  

Na rijetkim fotografijama vidi se njegov sprovod četiri dana nakon pogibije, očigledno s velikim trudom organiziran. Scena je na glavnoj sarajevskoj ulici, kojoj u tom trenutku još nije stiglo biti promijenjeno ime Ante Pavelića (prije njega bila je kralja Aleksandra, još prije toga cara Franje Josipa I, te poslije sve trojice, još i danas, maršala Tita). Lijes se vozi u fantastičnoj funebralnoj kočiji sa staklenim vratima i bogatim ukrasima, preživjelom iz carsko-kraljevskih vremena i kao zalutalom u ovaj sprovod prvoga sarajevskog komunista. U nju su upregnuta dva konja prekrivena do očiju i do polovice nogu crnim pokrovom, a na visokom sjedalu ukočeni sjede dvojica kočijaša u dugim mundirima i pod napoleonskim šeširima. Pred kočijom kroče tri pravoslavna sveštenika u odeždama, a s obiju strana po dvojica partizana pod puškama, odjeveni neugledno i nejednako, na nogama im cokule i vunene čarape u njima, kao da su sad iz borbe. Pred sveštenicima i kočijom jedna je grupa partizana pod puškama ovlašno ustrojena u četverored, a ispred svega, na čelu povorke stupa mlad gologlav partizan koji visoko u rukama drži drveni krst s imenom pokojnikovim, te na malom rastojanju od njega nekoliko drugova i drugarica u civilu s Valterovom slikom i cvjetnim vijencima. Dvojica mladića u civilu nose širok transparent rastegnut na dvjema motkama na kojemu ispod petokrake piše u dva reda: SLAVA DRUGU I HEROJU WALTERU / ON PADE BOREĆ SE ZA SLOBODU. U mimohodu je golema masa građana izmiješanih s partizanima, a još toliko svijeta natiskalo se na trotoarima s obiju strana ulice. Prozori na prvim i drugim katovima kuća načičkani ženskim i muškim glavama. Natpisi nad lokalima: ROZMAN, MARA PERKOVIĆ manufaktura, Antilop, K. Zwillinger (nastavak nečitak), POGLED (nastavak nečitak), dvije fotografske firme jedna do druge čija se imena ne mogu pročitati, GOSTIONA (nastavak nečitak), CROATIA osiguranje, a u dugome frizu iznad nekoliko kućnih ulaza svježe ispisan slogan: ŽIVJELO BRATSTVO i JEDINSTVO NARODA B.H. Perspektivu zatvara pročelje Landesbanke, oko koje se ulica račva u dva kraka prema starom dijelu grada, a s pročelja Banke cijelu scenu nadzire portret maršala Tita islikan na ogromnome platnu prostrtom po visini obaju katova. 

Majstorski komponirana fotografija, hvatana s malo povišenoga položaja, možda s kakvoga vozila ili improvizirane skele. Završni pečat majstorstva udara detalj, za kakav je potrebna baš lucidna moć opservacije i umijeće zamrzavanja trenutka u plošnost dviju dimenzija. Uzdužnu dinamiku slike, sačinjenu od nekoliko grafičkih linija (kolona na ulici, masa na dvama trotoarima, zgrade s obiju strana ulice) što se u perspektivi pružaju istim smjerovima te sustižu i sjedinjuju u maršalovom portretu na pročelju Landesbanke, dramatično narušava figura čovjeka koji poprečno prelazi ulicu između mase na trotoaru i trojice sveštenika pred pogrebnom kočijom. Lice mu ne vidimo jer je pogled okrenuo od nas na drugu stranu, šešir je skinuo, drži ga u lijevoj ruci. Na njemu je dug mantil bijele boje, pod kojim se naziru široke nogavice crnih hlača. Ta figura, jedina bijela na crno-sivom totalu prizora, njezino gibanje i usmjerenost oprečni cjelokupnoj usmjerenosti slike, čine ovu fotografiju izvanredno rijetkim dokumentom trenutka, u kojemu se faktičnost i estetičnost spajaju u jedno. Ne može se znati tko je fotografirao, ali se po kompoziciji, po familijarnosti sa slikanim ambijentom, po osjećaju za prostor i za masovni prizor u njemu možda može pomišljati na isto oko i na istu ruku koja je ostavila jednako snažan foto dokument ulaska njemačke vojske u Sarajevo 15. aprila 1941. godine: ista ulica, samo iz obrnute perspektive, od Landesbanke prema Velikome parku, njome teče beskrajna kolona Wehrmachtovih vojnika pod šljemovima u čvrstim četveroredima, isprekidana na jednakim razmacima po jednim oficirom na konju, a trotoari s obiju strana ulice krcati narodom – muško, žensko, staro, mlado – koji aplaudira a vide se i ruke koso ispružene u zrak na poznati pozdrav.

Na drugoj fotografiji vidi se kako Valterov lijes grobu prinosi osam osoba, dvije žene i šestorica muškaraca, dvojica od njih u partizanskim uniformama. Jedan od civila, najviši od svih, sjedokos i uredan, u crnom je zimskom kaputu pod kojim se vidi besprijekorno bijela košulja sa crnom kravatom. Snimak je krupno kadriran, neka od lica odlično se razaznaju, te ne bi bilo teško ustanoviti o kojim se ličnostima radi. Vrijedni muzealac iz Prijepolja, Valterova rodnog grada, koji se sustavno bavi istraživanjem njegove biografije, piše: „To su sve komunisti, poznati ljudi iz NOB-a. Tu je cijeli komitet iz Sarajeva. Tu je i OZNA s kojom je sarađivao, oni nose kovčeg.“ 

Kontroverziju oko smrti Valterove jest iz javnosti potisnula ali je nikad nije uspjela posve eliminirati službena verzija pobjedničke vlasti – da ga je nešto iza ponoći na Hisetima raznio zalutali (ili čak ciljani!) neprijateljski projektil, kada je hitio k nedalekoj električnoj centrali da Sarajevu osigura struju. Navodno je uza nj bio još jedan ilegalac, koji nije poginuo nego je ranjen, te je poslije više puta javno iznosio prilično bizarnu priču o projektilu koji je Valtera raznio a njega samo ranio. Taj je po oslobođenju jedno vrijeme bio visoki službenik bosanske UDBE.

Za cijelo vrijeme socijalističke republike Bosne i Hercegovine nije bilo dopušteno propitivati okolnosti ovoga događaja, a nad dosjeom Vladimira Perića Valtera, koji se čuva u jednome od beogradskih arhiva, na snazi je zabrana stotinu godina od njegove smrti. Kako zakonomjerno biva sa svim takvim političkim tabuima, i o Valterovoj pogibiji oduvijek postoje neslužbene verzije, o kojima se slobodnije javno govori i piše tek nakon 1990. godine. Sve se one svode na pretpostavku da je Valter ubijen od svojih. To je tvrdila i Valterova sestra Ilinka dok je bila živa, tvrdi to i spomenuti prijepoljski istraživač, a uz tu pretpostavku je i autor serioznoga dugometražnog dokumentarca o Valteru, kanadsko-beogradski filmski autor Andrej Aćin. 

Čime se podupire ta pretpostavka? Najprije, frapantna koincidencija: najveći konspirator, četiri godine neuhvatljiv sarajevski ilegalac, gine u trenutku kada je grad praktično oslobođen. Verzija s neprijateljskim projektilom (pogotovo namjernim) malo je vjerojatna: onaj usko lokalizirani otpor što ga je pružala zaostala grupa njemačkih vojnika u Vijećnici i na putu do Glavne pošte likvidiran je još poslijepodne, a druge neprijateljske snage u trenutku Valterove pogibije već su daleko od Sarajeva. Za verziju o političkom atentatu iznutra navodi se obrazloženje da su Valterovi dokumenti i znanja bili previše opasni za jedan broj visokih partijskih i vojnih funkcionera, sada moćnih vlastodržaca, jer su sadržavali kompromitantne podatke o labilnom držanju nekih partijskih ljudi za vrijeme okupacije i ilegalnoga rada u Sarajevu, čak i o dvostrukim agentima, zbog čijega su djelovanja trpjele i partizanske akcije na terenu. Postoji i fama o tajanstvenom Valterovom crnom kuferu s dokumentima, koji je poslije njegove smrti nestao. Među svjedočenjima koja idu u prilog ovakvim tumačenjima može se naći čak i ono, u kojemu anonimni poštovalac Valterovoga lika i NOB-a prenosi iskaz sina jedne od Luburićevih žrtava obješenih na Marijinu Dvoru, kako je visoki partizanski oficir ubrzo nakon Valterove sahrane izjavio: „Da ih nisu ubili oni, ubili bismo ih mi.“ 

S druge strane, današnji istraživači ratnih prilika u Sarajevu pronalaze podatke i svjedočanstva o tome kako je OZNA u prvim danima po oslobođenju neselektivno i bez suđenja likvidirala građane što su bili označeni kao kolaboracionisti na famoznom popisu od približno četiri hiljade osoba koji su sačinili Valter i njegovi ilegalci, a organima OZNE bio je dostavljen uoči oslobođenja grada. 

Sve u svemu, novoj vojnoj i političkoj strukturi, krajnje entuzijastičnoj u potpunom ovladavanju svim polugama vlasti, bilo je vrlo potrebno da od Vladimira Perića, kao mogućega neugodnog svjedoka, odmah počne stvarati mit, a sumnjičava propitivanja politički inkriminira i uguši. I napadno veličanstven sprovod s primjesom groteske, organiziran kao masovna javna manifestacija, imao je da posluži tomu.

Djelatno suglasje što su ga sarajevski franjevci na čelu sa svojim provincijalom Misilom bili održavali s Valterom i gradskom ilegalom ubrzo je novoj vlasti postalo suvišno. Misila na položaju provincijala u kolovozu Četrdesetpete zamjenjuje fra Vitomir Jeličić, a postupke režima i jedan i drugi prate sa zebnjom. Jeličić će 1949. godine, pred kraj svojega provincijalstva, pasti i u zatvor. Držat će ga tamo mjesecima, pa pustiti, a da nikada ne uspije saznati razloge. 

Dok fra Ljubo Hrgić u kasno proljeće i ljeto Četrdesetpete sjedi u opustjelom samostanu, franjevačka zajednica u Visokom i u cijeloj Bosni nalik je razvaljenoj košnici. I iz visočkoga samostana i gimnazije popriličan je broj profesora i starijih učenika otišao na put, koji će za mnoge biti bez povratka: stigla ih je nestrpljiva ruka osvete, sad leže u masovnim grobovima po maceljskim tamnim šumama na granici Slovenije i Hrvatske i drugdje. Godinama kasnije, u njihovo ime pitat će se jedan od drugova im koji je preživio: „Je li se baš moralo krenuti na takvo putovanje i zašto se krenulo; profesori, koji su tada o tome odlučivali, nisu ostavili pismeni odgovor“. 

Jedan pismeni odgovor ipak se našao: u daktilografiranom memoarskom spisu fra Vitomira Jeličića pisanom u godinama pred smrt 1980, a pred oči sastavljača ove povijesti pao je četrdeset i koju godinu kasnije. Opširno i s davno ohlađenom ali nezaboravljenom mukom Jeličić opisuje okolnosti te nerazumne bježanije. 

U danima pred ulazak partizana u Sarajevo sastala se uprava Bosne Srebrene, njih sedmorica (provincijal Misilo, zamjenik mu Ljudevit Zloušić, definitori Miroslav Džaja, Tomislav Ostojić, Stjepan Ladan, Eduard Žilić, te tajnik Provincije Jeličić), zabrinuti za sudbinu studenata Teologije ako bi u gradu došlo do borbi. Odluče da se studenti uklone iz Sarajeva i razašalju u samostane i župe Plehan i Tolisa na sjeveru, do kojih je još prohodno iz Sarajeva. Za đake visočke gimnazije odrede da ne idu nikamo, jer ne izgleda da bi u Visokome moglo biti borbi, a ako do nečega i dođe, da se na dan-dva povuku u bliski samostan u Kraljevu Sutjesku. Studenti su otišli u Plehan i Tolisu kako je odlučeno. Nije im, piše provincijalov tajnik, tamo prijetila opasnost, ali je neke ipak zahvatila panika kad su čuli za velike kolone vojnika i civila što hrle prema Zagrebu, pa su krenuli za njima. Ali gore od toga je ono što se dogodilo u Visokome. Vrativši se iz Sarajeva sa sjednice, direktor Zloušić ne posluša odluke definitorija u čijem je donošenju i sam sudjelovao, nego sazove profesorski zbor da se to nanovo pretresa i odlučuje. Protivno direktivama definitorija bude odlučeno da đaci, uz nekoliko profesora, krenu vlakom prema Brodu, odakle će dalje. „Išli su ponegdje vozom, a onda dosta pješice, jer je mnogo mostova već bilo porušeno, i tako je veći dio došao do Zagreba, a neki su zaostajali putem“ – piše memoarist. 

Kako je tekla ta sjednica, kakva je mišljenja tko iznosio, što je prevagnulo da bude donesena kobna odluka? Kako se držao pariški i firentinski student jezikā profesor i gvardijan samostana Domagoj Šimić, što je mogao zastupati Berislav Gavranović, trijezan i suzdržan, ozbiljan historiografski pisac koji je znanja stjecao u Freiburgu i u Beogradu, kako je reagirao Rastko Drljić, ljubljanski i beogradski đak, slavist i idealtipski Jugoslaven, kako pak glavni lik ove povijesti Ljubo Hrgić – nije nam dano da znamo. Samo im je – svima od petnaestak članova nastavničkoga zbora – strepnja zajednička, ali nejednaki po karakterima i temperamentima, neusklađeni po političkim sentimentima i nazorima, ne strepe svi na isti način. Jedni su zbog ustaških zlodjela postiđeni i ojađeni. Ako su o nezavisnoj državi u početku i imali domoljubnih iluzija, isparile su odavno. Kad misle o sudbini fra Gavre Gavranića, svojega čestitog kolege, miješaju im se osjećaji: njegova moralna čvrstina i jasnoća pogleda s kojima je otišao u smrt izazivaju u isti mah i divljenje i zavist slabijega. I oni strepe od partizana-komunista, tuđ je to njima svijet i svjetonazor a čuli su i o mnogim njihovim zlima, ali respektiraju hrabrost i organiziranost kojom su uspjeli ujediniti ljude iz svih naroda i vjera u antiokupatorsku borbu. Drugi nježno vole svoju hrvatsku državu, slijepo vjeruju u državničku mudrost i snagu Poglavnika, među protivnicima ne prave razliku, sve se to jednako dignulo protiv hrvatstva i katolištva – srbokomunisti, srbočetnici, kolebljivi i suncokretni muslimani, a najgori od svih su malovjerni Hrvati što nalaze mane državi i ustašama. Od ostalih, većina su srednjaci, ni studeni ni vrući, oni ne razbijaju glavu moralnim dvoumicama, spremni su na svaki modus vivendi koji će im sačuvati glave i mir. A od svih nabrojanih, najpraktičniji i najobavješteniji je fra Ljubo Ivandić, đački prefekt. Obrazovan, okretan, sposoban, vidio je svijeta, zdušno se dao na posao kada je u početku, po osnutku NDH, trebalo u Visokome organizirati novu gradsku vlast a sva čaršija bila u rasulu. Upoznao je važne ljude u vrhu režima u Zagrebu, nekima od najviših imao slobodan pristup, i u mnogim neprilikama bio od koristi i Gimnaziji i gradu.

Ovakvi ili onakvi, svi su vrlo uznemireni, svi u teškoj neizvjesnosti. Partizani se jesu ovih godina pojavljivali u okolici grada, ponekad plijenili robu i hranu na putovima, izazivali manje čarke bez namjere da osvoje grad, nekoliko puta odvodili pa vraćali mladiće iz grada, među njima i neke đake Gimnazije, ali još ih nitko nije vidio na djelu kao pobjednike i novu vlast. Pred njima su išli svakakvi glasi, dobri i radosni za sve koje je ustaška ruka i njemačka vojska unesrećila, strašni za one koji su u hrvatskoj državi vidjeli ostvarenje narodnoga sna, a sada im se država naočigled topi i propada. S njom, boj se, propadaju svi lojalni. Svećenike i fratre, s mnogo razloga, bije glas najodanijih i najagilnijih pomagača. Vijesti o krvavim događajima u Rami, u Travniku, u Širokome Brijegu pokazuju im da se pobjednici ne zamaraju previše lučenjem pravih od krivih. Naročitom jezom ih ispunja sudbina hercegovačkih fratara, kada su partizani još u veljači po ulasku u Mostar umnoga profesora Leona Petrovića, provincijala, sa šestoricom fratara izvukli iz samostana, povezali žicom i bacili u Neretvu, pa su njihova tjelesa nalažena nizvodno tamo gdje bi ih rijeka izbacila. Jak je i strah da će đaci biti uzeti pod oružje u partizansku vojsku. 

Što je Zloušića, inače smjerna i poslušna redovnika, moglo tako snažno povući, pa da zabaci odluke provincijalne uprave i isposluje da budu preokrenute? „Zašto je fra Lujo sazivao sjednicu, da se o tome diskutira? Tko je kriv da su mnogi đaci, koji su otišli na taj način, stradali?“ – pita se Jeličić. Osim njegovoga tumačenja drugih pisanih nema. Bizarno i na prvi pogled nevjerojatno, ono postaje razumljivije uz malo bliže poznavanje jedne povijesno stečene i žilavo ukorijenjene osobine bosanskoga fratarluka – tvrdokorne privrženosti matičnom samostanu i užem zavičajnom kraju. 

U dugim osmanskim vremenima nakon pohare Eugena Savojskoga i Bečkoga rata, preostalim trima srednjobosanskim samostanima, sutješkom, fojničkom i kreševskom, pripalo je na duhovničku i administrativnu brigu po jedno veliko geografsko područje, što je imalo i svakodnevno životnu i ekonomsku važnost. Ta su se samostanska područja zvala kustodije, kasnije distrikti. Iz takve podjele, te iz tradicije zasnovane na osmanskom milet-sistemu, po kojoj su samostani i njihovi gvardijani imali određenu autonomiju ali i odgovornosti prema vlastima, nastao je običaj da članstvo i uprava samostana uvijek budu birani iz svojega područja. Ta je pojava dobila ime distriktizam i kroz vrijeme se uobličila u specifičan mentalitet i odnos među fratrima pojedinih samostana i samostanskih područja, nazvan distriktizmom. Imao je i pozitivnih strana, jer je, na primjer, sprečavao loše oblike centralizacije u upravljanju cijelom provincijom. Ali često se očitovao kao vrlo jak emocionalni i politički lokalpatriotizam, malne kao pripadnost nekakvoj užoj domovini, te se znalo događati da se na povremene goste iz drugih samostana-distrikta gleda kao na mrske tuđine. Bilo je mnogo pokušaja da se to naslijeđe promijeni i uravnoteži, ali bez uspjeha. Na tome je zube polomio i fra Anđeo Kaić kada se na početku svojega provincijalstva godine 1939. neuspješno zalagao za promjene. U kronici Provincije piše on kako su tada „U većini 

samostana postavljeni gvardijanima ljudi, koji nisu pripadali tim samostanima. Međutim po njihovim zahvalama kao i po nekim drugim pojavama vidi se, da ovo pitanje još nije sazrelo. Da bi se svaki distriktizam u našoj provinciji dokinuo, držim da to ne bi bilo zgodno, a ne bi bilo ni moguće, barem zasada, dok ovo pitanje posve ne sazrije, ukoliko uopće mogne sazreti. To će se međutim vidjeti u budućnosti.“ 

I, eto objašnjenja Zloušićeva postupka: biva, tolika je bila njegova ljubav prema samostanu u Kraljevoj Sutjesci, da je na svaki način htio izbjeći da đaci ne bi išli u Sutjesku, kako bi se taj samostan poštedio, jer bi se mogao produžiti njihov boravak u Sutjesci, a time smanjile zalihe hrane u samostanu. To su Jeličiću kazivali ljudi koji su dobro poznavali Zloušića, a Jeličić zaključuje: „Ja u to zaista vjerujem. Fra Luju cijenim kao sveta čovjeka i redovnika, dobra radnika, ali ga ni najmanje ne cijenim kao požrtvovna čovjeka. Njegova požrtvovnost je sva i jedino okrenuta prema Sutjesci i Varešu. Za ta dva mjesta je veoma požrtvovan, ali ni za jedno drugo. O tome sam i ja doživio lijepih primjera kao provincijal. Ali, on je umro, pa ne želim da o njemu loše pišem iza njegove smrti. I samo zato.“  

Međutim, spominje Jeličić u svojemu spisu još jedno ime, a ono bi u kobnom slanju đaka u povlačenje moglo imati i jaču ulogu od Zloušićeve: Ivandić. On je taj koji žustro i upućenije od drugih iznosi vijesti iz Zagreba, podatke o kretanju vojski, o potrebi povlačenja „s našom hrvatskom vojskom“, o držanju „linija obrane“ koje će biti organizirane na sjeveru Bosne. 

Na sporednom kolosijeku željezničke stanice u Visokom stoji 5. travnja vagon četvrte klase, kojim se prebacuje marva, spreman da primi putnike koji kreću u povlačenje. Prikačit će ga velika transportna kompozicija kad naiđe iz Sarajeva. U pet poslijepodne skupilo se na stanici njih šezdeset – to su oni što ne mogu otići kućama u svoja mjesta, koja su već pod partizanima ili se oko njih vode borbe. Ispratit će ih prefekt Ivandić i direktor Zloušić. S tog puta, na kojemu je najdalja tačka bilo polje kod Bleiburga u Austriji, vratit će se tek nekolicina. Šutjet će desetljećima, sve do propasti Jugoslavije, mnogi i zauvijek jer su ranije pomrli. Neki će se pod stare dane javno sjećati i opisivati kako je sve to bilo. A sjećanje kao sjećanje: nesigurno, varljivo, izbirljivo. No, jedan od njih uspijevao je tokom povlačenja pisati kratke dnevničke bilješke. Krio ih je ispod koljena, imao je vojničke hlače rajterice, koje su dobro pristajale uz tijelo, tako da su čuvale privezani dnevnik da ne ispadne pri maršu, trčanju i spavanju. Sačuvao ih je i doživio vrijeme da se objave, a i tada pod maskom „priređivača“. Koga su guje ujedale… Te bilješke rijetko su autentično svjedočanstvo; valja im pokloniti pažnju.      

Fra Ljubo Hrgić nije bježao. Je li mislio da nema za što odgovarati, pa se nije bojao? Ili se možda nadao čudu kakvog preokreta? Ili je pomiren, kao omamljen, čekao pravdu pobjednikā? O razlozima možemo samo nagađati, tek, ostao je u samostanu, odjedanput gluhom i pustom, s nekoliko drugih profesora koji nisu krenuli na daleki put. Po ulasku partizana zavladali su mučni dani, puni zebnje, bez ljudskoga razgovora, svatko se povlačio u sebe. Osluškivali su život iz onih dijelova zgrada u koje su uselili partizani i iz dvorišta koje je po cijeli dan vrvjelo od vojske. Kada je, u vrhuncu ljeta između svete Ane i starokalendarskog Ilindana, Hrgić uhapšen i odveden, nije bilo prevelike žalosti ni topline u rastajanju; posljedica je to ljudskih i političkih razilaženja u profesorskom zboru svih ratnih godina.

1 Dopušteno je silu odbiti silom. (lat.) –  Maksima iz rimske pravne tradicije.

2 NOF (Narodni front) – široka politička koalicija ljevice i demokratskog centra u zemljama Evrope i svijeta nastala tridesetih godina Dvadesetoga stoljeća kao oblik borbe protiv narastajućega fašizma, stvorena pod kišobranom Kominterne, koja je svoju radikalno lijevu politiku osude socijalista i socijaldemokrata kao „socijalnih fašista“ zamijenila suradnjom s njima. U Jugoslaviji je tokom Drugoga svjetskog rata organiziran kao Jedinstveni narodnooslobodilački front (JNOF), savez antiokupatorski i antifašistički orijentiranih snaga. Pomagao je partizansku borbu na razne načine. U radu JNOF-a sudjelovale su mnoge predratne političke stranke i organizacije (Hrvatska seljačka stranka, Socijalistička patija Jugoslavije, Socijaldemokratska partija Jugoslavije, Nezavisna demokratska partija, Narodna seljačka stranka, Zemljoradnička stranka, Jugoslovenska republikanska demokratska stranka itd.)

(Fragment iz romana Ni anđeo, ni zvijer)