(za Đ.S.)

na slici je moja žena mlada je
umrla
rođen sam moji roditelji majka i otac
izrađivala je šešire
poslije rata smo živjeli svi u jednoj
sobi i sestra blizanka s djetetom bilo je tijesno
i živahno pitale su me tetke, rodbina
od čega ćeš živjeti
koračao sam prema akademiji
svi smo tamo išli u nešto buduće
najvažnije
moji profesori su bili različiti jedan
je išao od detalja prema cjelini
drugi
od cjeline prema detalju
cjelina je bila asocijacija nju je trebalo
slikati ne ono što je ispred
model
pisao sam poeziju u kafiću dok je
kćer vježbala
kratke forme utiskivao je netko
glavu mrtav na rame
najgora je loša poezija gora od
loše slike tu postoji platno i okvir
a tamo nema ničega
slikao sam noću, danju radio
slike su bile crne jer sam zbog mraka
samo crnu boju koristio
onda sam jednog dana
prestao
boja ima kad se stavi
namaz
ona baca sjenu
ona ima svoju dimenziju, volumen
svoj život u sebi slika živi
i zrači
mi smo se družili, sjedili za stolom
pričali ili šetali
i pričali do svete klare
to je bila gorgona
oko jedanaest kad dođem
skuham kavu
pa onda slikam stalno šećem
ovamo onamo s kistovima
miješam boje
biblijski motivi su došli jer su došli
život i priroda sve to se otkriva
u sve većem čudu
meni
vidim tu snagu više sad kad sam
bliže koncu i ljubav
mada ta riječ se ne smije
ne smijemo ju često
često i olako

radim nekoliko sati pa odem doma
koji put nezadovoljan
koji put malo zadovoljan
iznenadim se ponekad ujutro
kad se vratim

u slikarstvu odjednom doživiš
sve

Slučaj je htio da mi se baš danas, kad iz Booseove knjige prevodim oveći odlomak o padu Srebrenice, javi prijatelj I. iz Olova. Šalje mu fotografije lifta za invalide, snimljene prije nekoliko dana u nekom slovenačkom hotelu. “Možda je ovo dobra ideja za tebe, za kuću u Suhom dolu,” piše vrli drug koji već dugo – otprilike koliko i ja sâm – živi u zemlji lala i kanala. On i supruga S. prije par dana došli na odmor u domaju. Njenog prvog muža na današnji dan prije 31 godinu “progutao” mrak Mladićevih hordi, pa će ovih dana obavezno obići mezarje u Srebrenici.

Ma koliko agnostik, čudno mi je i simbolično što mi drug baš danas šalju ovu poruku. Da, spor i kljakav, uskoro lakše mogu doći domu svome. Svojoj kući.

Dobrota pobjeđuje, barem ponekad. To nikad ne smijemo ispustiti iz vida.

Ovaj odlomak iz sjajne Booseove putopisno-istorijske knjige o Jugoslaviji koju će dogodine, bude li sreće i vjetra u leđa, objaviti Dragan Stojković u Mostart Jugoslavija, posvećujem njima dvoma, koji su mi jutros na lijep način dali vjetar u leđa. Za I, dakle, i za S. 

[…]

Najduži put ka sjeveru traje nekoliko sati, najkraći cijeli dan. To je naprosto tako. Park Tare, s njegovim praistorijskim bukovim šumama, i Mokra Gora su prepriječili rutu. Na karti mi se istočna zaobilaznica, ravno kroz Srbiju, čini najboljim izborom, ali griješim. U prevrućem autu vozim kraj kristalno čistog Rzava, Drinine pritoke, između stijena, kroz klisure. Tu i tamo izroni neko slabo naseljeno selo, stari željeznički tunel, snježnobjeli manastir Dobrun, manastir Vaznesenja za časne sestre, te srednjovjekovne ruševine skrivene u kraškim pećinama. Dolje se oblaci odražavaju kao osniježeni vrhovi planina. Vijugavi put čini se beskrajnim, a kad mu se napokon nagovijesti kraj, na granici sa Srbijom, saobraćaj skroz zaštopa. Usput jedva da sam sreo druga vozila, a ovdje sva stoje u redu. Kontrola je pooštrena. Kad se kod jednog sapatnika Bosanca informišem šta se dešava, on pokazuje na turska auta. Samo njih izdvajaju, samo zato što su Turci: porodice s djecom, kamioni, muškarci koji putuju sami. On sliježe ramenima. Ovdje to očito nije ništa novo.  

Satima kasnije otkriva se Srbija: bilijarskozelena ravnica, a na horizontu gusto pošumljeni bregovi. Preplavljen emocijama, biram najkraći put, jer umjesto da zaobiđem Mokru Goru, greškom krećem u pravcu Zlatibora, Užica i Požege, na istok. Ta zaobilaznica vodi – ne odmah, ali bez greške, i s malo pretjerivanja – preko impresivne rute uz Dunav kroz Rumuniju, dan puta duže,  ka Crnome moru, jednom od meni najdražih krajnjih odredišta Evrope.

Ukratko: zalutao sam. Not all those who wander are lost, veli Tolkin. Baš mi se sviđa ta misao!

Niska kotlina je svijet malina, krompira i šljiva, od kojih lokalno stanovništvo pravi čarobne napitke. Po bregovima briše jak vjetar koji me najviše podsjeća na pustinju, ali ovdje sve puca od plodnosti. Sve više se udaljavam od mog puta i dospjevam, u okolini Užica, u Kadinjaču. Nema jedinstvenog mišljenja o značenju tog imena: neki kažu da ono ima neke veze sa sudijama ili kraljevima, drugi ukazuju na dimljeno meso. Na najvišem brijegu je podignut spomenik koji ugledam već izdaleka: vojska bijelih oklopa koja se oštro protivi vjetru iz suprotnih pravaca. To je jedan od zadnjih spomenika koje je svečano otvorio Tito, osam mjeseci prije smrti. Kadinjača podsjeća na bitku od 29. novembra 1941, poraz partizana. Kamene gromade poredane u bojne redove, usmjerene ka zidu u koji kao da je udarila ogromna bomba.

Rat je, filozofiram ja, teatar smrti, nastanjen raznim smrtnicima, ratnicima, žrtvama i njihovim potomcima. Uklesan u kamen, u bronzi izliven. Stojim na brijegu, blizu neba, i zurim u kilometarsku daljinu. Ovakva mjesta su izuzetno pogodna za tragične susrete poput bojnih polja, i za vjekovni kult herojstva i žrtvovanja. Mali, siroti čovjek. 

Kleknem na travu, iza stijene, jer na vidiku nema sanitarnih čvorova. Ne izgleda nečasno, prije kao pogodan trenutak unutar prirodnog ciklusa življenja i oslobođenja. Ipak bacim pogled gore da vidim ima li kamera na ovom kraju svijeta. Vjetar donosi zvuk pravoslavnih zvona, koja zvuče lakše i radosnije od mračne zvonjave kod katolika. Katolička zvona me podsjećaju na sahrane; pravoslavna na živahnu kočiju koja stiže iz daleka.  

U sredini spomenika se uzdiže piramida, prekrivena smionim stihovima. Vojske pokušavaju da unište jedna drugu; jedna drugu nagone na herojstva, dok bezimeni nestaju pod čizmama i tenkovima. Granate preoravaju tlo, brišu pejsaž, svode ljude na gomilu mesa. Potom dolaze lešinari: ptice i političari, oni koji jedu, i oni koji zahtjevaju. Čovjek – nastao od sjemena i jajne ćelije, najkrhkije čudence cijelog univerzuma, toliko čudesno da neki misle da mora da ga je neko izmislio – ovdje ne vrijedi ama baš ništa.

(odlomak iz putopisne knjige o Jugoslaviji)

S holandskog jezika preveli: Goran Sarić i Goran Trkulja

Iz rukopisa “Moje stvari”

Nakon što se, danima po obračunu u Karađorđevu, stvorilo neko mutno saznanje o onom što se dogodilo, Zagrebom se počela širiti neobična fama. Krleža će, šaputalo se, svoj govor u Stockholmu posvetiti smijenjenome hrvatskom rukovodstvu. Učinit će to onako kako samo Krleža može i zna. Pod njegovim riječima raspuknut će se okovi, popustiti zatvorske brave, razlomit će se bedemi… Famu o predstojećem Krležinom “obračunu s njima” prenosili su ljudi iz Matice hrvatske, pjesnici iz unutrašnjosti, starci s praznim torbacima pod pazusima i malko zapišanim rasporcima u kojima im uvijek fali poneko puce, koji dođođe iz svojih varošica i kasaba da u Zagrebu dočekuju slobodu i obilaze mitinge, a sad više ne znaju kamo bi sa sobom. Krležin govor su, sve uz odabrane citate, prenosili krupni sredovječni muškarci tankih glasova, koji su u bijelim, savršeno ispeglanim ogrtačima ispraćali građanstvo po dućanima na Ilici, rasmahivali plastičnim lopaticama za bombone i djecu koja još ništa ne razumiju darivali rum-pločicama. A tamo kod Britanskog trga, u dvorištu, bio je jedan poplunar, Bosanac iz Kotor Varoši, koji je govor što će ga Krleža izgovoriti 13. decembra otpočetka do kraja napamet znao. Ljudi ga dolazili slušati, a on bi, od jutra do večeri, kao živi govorni stroj, ponavljao buduće Krležine riječi i velikom zakrivljenom iglom prošivao poplune od sjajne, svilenkaste tkanine. Prvih dana bilo je, možda, još onih koji su sumnjali i cinika. Bilo je onih koji su živjeli u stvarnosti i znali su da se govorenjem ne može protiv tenkova, pa makar to govorenje bilo i nobelovsko. Bilo ih je, također, koji su još uvijek znali što se s Krležom zapravo zbivalo u proteklih trideset i kusur godina. Ili barem od onih dana, toliko puta već opisanih i olajanih po protivkrležinskim zagrebačkim književnim novinama i časopisima, kada je nakon noćnog sijela s Kominterninim killerom Pavlom Bastajićem prebjegao u Beograd. Tamo je živio već skoro pola života, pa iako se nije odricao svoga hrvatskog podrijetla, Beograd je njegov sudbinski grad, a Srbija mu je u svakodnevici njegovoj bliža od Hrvatske… Konačno, zašto bi Krleža danas, 1971. godine, učinio takvo nešto za Hrvatsku, čak i ako bi imao tu moć? Ali kako je 13. decembar bio daleko, a u ljudima je rastao očaj, započela su ranojutarnja uhićenja, od straha su se mrznule sjene po noćnim fasadama grada, bilo je sve manje onih koji su sumnjali u famu. Krleža će 13. prosinca 1971. spasiti svoju Hrvatsku, pa će se onda pobjedonosno vratiti u svoj Zagreb. Mahat će s prozora vlaka koji će uplovljavati na zagrebački Glavni kolodvor, gdje će ga dočekivati cijela Hrvatska. Slobodna Hrvatska.

Krležin govor nosio je naslov “Pisac pred strašnim licem ništavila”. Tema mu je bila književnost u doba radijskih valova i televizijske slike. U zaključku govora pisac konstatira da su pokretne slike i brbljave radijske riječi po svemu moćnije od književnosti. Osim po jednom: samo pisac može gledati svijet očima drugog čovjeka. I samo pisac može imati uvid u kraj: “u posljednji svjesni trenutak vlastitoga života, u posljednji trenutak civilizacije koja nestaje u eksplozijama koje će uslijediti iza one prve, slučajno detonirane nuklearne bombe”. Hrvatsku nije spomenuo. Istina, nije spomenuo ni Jugoslaviju, Tita, socijalizam. Općenito, Miroslav Krleža u govoru zahvale, povodom Nobelove nagrade za književnost, nije spomenuo nikoga od nas. Govorio je o sebi, o književnosti i o svijetu.

Prve mjesece, možda i cijelu godinu ili dvije po nagrađivanju Miroslav Krleža proveo je uživajući. Bela i on putovali su kao nikad prije. Obišli su Europu, išli u Rigu, Lenjingrad i Moskvu, gdje je pred deset tisuća ljudi punih šest sati čitao “Izlet u Rusiju”, a da se nitko nije ni pomakao, niti je njemu i u jednom trenutku zadrhtao glas. Samo je triput, za tih šest sati, popio malo vode. Onda su išli u Buenos Aires, “taj čudesni grad, koji nam je pod stare dane i pod smrt mijenjao našu unutarnju geografiju”, gdje je upoznao slijepog ravnatelja Nacionalne knjižnice, markatnog gospodina eterične, gotovo iščezavajuće figure, s licem iz nekoga dalekog prošlog stoljeća. Kada mu se predstavio, Krleža je na francuskom rekao: “O, ja već dugo uza se imam nešto vaše!” I onda je izgovorio naizust na španjolskom: “Godine 1517. fra Bartolome de las Casas gorko se sažalio nad Indijancima koji su skapavali u mukotrpnom paklu antilskih rudnika zlata i predložio caru Karlu V. da uveze crnce koji će skapavati u mukotrpnom paklu antilskih rudnika zlata. Posljedice te zanimljive filantropske varijacije bile su nebrojene: Handyjevi blues, uspjeh što ga je u Parizu postigao veleučeni urugvajski slikar Pedro Figari, razbarušena proza još jednog Urugvajca – Vincenta Rossija, mitološka veličina Abrahama Linkolna, pet stotina tisuća mrtvih u ratu Sjevera i Juga, tri milijarde trista milijuna utrošenih na vojne mirovine, kip legendarnog Falucha, uvođenje glagola linčovati u trinaesto izdanje rječnika Španjolske Akademije, silovit film Aleluja, odvažni Solerov juriš prsa u prsa na čelu njegovih Pardos i Morenos kod Cerrita, ljupkost gospođice te i te, crnac kojega je ubio Martin Fierro, mlitava rumba El Manisero, uhićeni i zatočeni napoleonizam Toussainta Louverturea, križ i zmija s Haitija, krv koza zaklanih mačetom papaloija, tanko porijeklom iz Havane, candombe.”

Slijepi knjižničar stajao je kao ukopan, glave izdignute malo uvis, kao da su, nakon što je oslijepio, ljudi oko njega uzrasta od oko tri metra. “Žao mi je”, rekao je Jorge Louis Borges, što se nismo ranije sreli, jer bismo sigurno imali mnogo toga reći jedan drugome. “Da, kasno je”, uzvraćao je Krleža, i uzalud je po zraku na rukovanje lovio knjižničarevu desnicu. Upravo kao da je i sam obnevidio.

Lutajući tako svijetom kao muhe bez glave, Bela i Krleža obišli su najskuplje hotele Pariza, Londona, Madrida i Monte Carla. On je govorio pred publikom u kojoj su bivale najmudrije glave današnjega svijeta. Govorio je o srpskim srednjevjekovnim manastirima na Kosovu, o zlatu Zadra i o bosanskim bogumilima. Govorio je o isusovačkom redovniku Križaniću, koji je usred sedamnaestoga stoljeća hrlio u Rusiju da s carem lično pregovara o jedinstvu svega slavenskog, i koji kao vojnik poljskoga kralja Ivana Sobjeskog u šezdeset i petoj gine braneći Beč pred Osmanlijama. Govorio je Krleža o onom o čemu je cijeloga svog života govorio najprije Hrvatima, a potom Srbima i svih drugim Jugoslavenima, ali sad su njegove riječi imale odjeka, kao da bivaju izgovarane u katedralama, i sve što bi rekao zadobivalo bi svoju neočekivanu poantu, sve što bi rekao čudom bi bivalo velika priča, koja se svakoga ticala. Dok su ga slušali, svi ti ljudi, Krležina iznenada stečena publika, njegove su riječi primali istim onim unutarnjim čulom kao i priče Borgesove. To što se jedan kleo da je svaka njegova riječ istinita i svaki njegov junak da je na svijetu živio, a drugi je sve izmislio, to što je jedan sve iz glave govorio, onako kako je to i običaj na Balkanu, dok je drugi bio sasvim u tekstu, to što je Krleža živim očima gledao svijet koji ga se sve manje ticao, a Borges je bio slijep, njihovu se oduševljenu publiku nije ticalo.

Djelovao je neumorno dok su tako tumarali svijetom, uživajući napokon u životu i tumačeći na više jezika strancima ono što domaćima nikada nije uspio protumačiti, samo bi ga ponekad pred spavanje hvatao osjećaj uzaludnosti i strah pred onim što će neumitno uslijediti. Tako su se godinu za godinom nizali novi dobitnici Nobelove nagrade: pobožni njemački romanopisac Heinrich Böll, Patrick White – prvi australski nobelovac, pa jedan za drugim Eyvind Johnsson i Harry Martinsson, dvojica Šveđana, a onda u godini Andrićeve smrti, pjesnik “Sipinih kostiju” Eugenio Montale. Kada 1976. Nobelovom nagradom bude čašćen i Saul Bellow, genijalni pisac američkoga židovstva, podrijetlom odnekud od Sankt Peterburga, Krleža i Bela već će se umoriti od njegova književnog turizma. I dalje ga na sve strane zovu, ali sve se teže pokreće i sve je zlovoljniji. Rijetko izlazi iz vile na Vračaru, premda ga drugovi pokušavaju izvesti do Hotela Majestic, gdje se subotom sastaju i “ogovaraju Tita i Udbu”. Ponekad ga šofer Joca doveze u njegovom mercedesu – najnoviji model 300SEL 4.5 kupio je 1972. novcem od Nobelove nagrade, a Jocu mu je na ispomoć dodijelila Srpska akademija nauka i umetnosti, čiji je, na kraju, i jedini posao na naokolo Krležu vozi u njegovom mercedesu. (Uzgred, neka i to bude u romanu “Dvojica” zabilježeno: od tri klasika jugoslavenskog dvadesetog stoljeća, uz Andrića tu je i Miloš Crnjanski, nijedan nije imao djece, dvojica su u mladosti bili vrhunski sportaši, jedan je položio za pilota zrakoplova, dvojica su imala vozačku dozvolu, sva trojica su vozili bicikl i plivali…)

U Zagreb, nakon svinjarije koju mu je intervjuom za Vjesnik priredio Bakarić, Krleža više neće otići. Ali ga, osim Igora Mandića i Josipa Vanište, te Gorana Babića, ljutitog i u vlastitoj sredini vrlo omrznutog mladog krležijanca, sve češće obilazi i Edo Murtić, koji je u međuvremenu izrastao u jednog od najprominentnijih hrvatskih i jugoslavenskih apstraktnih slikara. S njime Krleža voli provoditi vrijeme, pa se i posvaditi. Premda je tridesetak godina od Krleže mlađi, Murtić mu je u jednom trenutku počeo govoriti ti, i to usred žive svađa oko suvremene umjetnosti i glazbe Igora Stravinskog: “Što vi, Krleža, o tome danas uopće možete znati kad za vas Zagrebački glazbeni bienale niti ne postoji! Pa ti si, bogamu, publika bečkog Musikvereina!” Murtić je zajapureno vikao, na što je Krleža, koji nikome drugom, vjerojatno, ne bi tolerirao takav ispad, prasnuo u smijeh. 

Edo Murtić htio ga je tada portretirati, ali to je svaki put odgađano. Uvijek bi Krleži preći bio razgovor, a Murtić je bio odveć pri životu da bi na vrijeme shvatio da za odgode možda i nema vremena. Nedostajalo mu je one Vaništine brzine i lakoće, da nabrzinu skicira pisca.

Početkom lipnja 1980, mjesec nakon Titove smrti, Murtić se opet u svom jaguaru dovozi iz Zagreba. Neobičnim poslom dolazi: nagovarat će Krležu i Belu da puste u kuću jednoga mladog i gotovo anonimnog beogradskog redatelja, koji nije ništa dosad snimio, osim nekakve vrlo kratke televizijske filmove u kojima moderne muzičke skupine – “Drekavci!”, pojašnjava Krleža – izvode svoju bučnu glazbu, ili slikari slikaju, i čuje se samo njihovo disanje, zvukovi četke po platnu, škripanje parketa. 

“Dobro, Edo, a što će taj dečko meni učiniti?” 

“Neće ništa”, odgovara slikar, “ako ga pustiš, on će doći u petak, i biti s vama do ponedjeljka. Vas dvoje nećete ni primijećivati njega i njegovu dvojicu suradnika, kamermana i majstora tona, nego ćete raditi ono što i inače radite. Od toga će nastati film ‘Vikend Miroslava Krleže’” 

“To ne dolazi u obzir!”, u panici je uzviknuo Krleža.

“Znao sam da ćeš to reći. Mladom sam umjetniku najavio da će tako biti. Ali sam, da bi mi savjest bila mirna, sjeo u auto i došao u Beograd da te oči u oči pitam.”

“Mladi umjetnik! A odakle ti, molit ću, uopće znaš da je taj tvoj indiskretni balavac umjetnik?”

“Razgovarao sam s njim. Gledao sam njegove radove. On je umjetnik.”

“A što sam ja? Stara vašarska mečka?”

“Ne, ti si umjetnik. I možda bi samo trebao porazgovarati jednim mladim umjetnikom.” 

I tako Krleža pristaje da razgovara s mladim redateljem i da mu objasni zašto Bela i on nikako ne mogu dopustiti da ih on snimi u njihovih cjelodnevnim aktivnostima. Murtić zadovoljan odlazi, ima još posla u Beogradu, ali mu je ovo bilo glavno. Mladić stiže već sljedećeg jutra. U trapericama je i u crnom plišanom sakou, koji kao da je izvađen iz kazališnog depoa. Podsjeća Krležu na mladog Ljubu Babića. Odmah mu kaže da ne može pristati na njegov prijedlog, previše bi ga inkomodiralo, i Belu i njega. Osim toga, starost je ružna, ponižavajuća. Starost je nešto što čovjek ne želi pokazivati na filmu. Uostalom, nisam ja ekshibicionist! Da sam to bio, kaže, postao bih glumac, a ne pisac! Mladić ljubazno prihvaća njegove razloge, ali ga samo jedno moli: neka mu dopusti da ispriča svoju ideju! Već i to će njemu biti kao da je snimio film. I još kad bi i gospođa Bela mogla poslušati, kaže. Krleža je iznenađen što mladić kaže – gospođa. Danas svi govore – drugarica. Ali njemu je, Krleži, u posljednje vrijeme baš milo opet čuti to gospođa. Kolika je samo krv potekla, od 1871. do danas, samo zbog te jedne ljubazne riječi. Ljudi bi jedni drugima trebali biti drugovi, pomišlja Krleža, sve dok ne ostanu stari, sami i umorni. Tada bi opet trebali biti gospoda.

Mladić sjeda na stolici nasred sobe. Krleža je u svojoj fotelji, Bela na dvosjedu, s rukama na krilu, ljubazno se smiješi. Mladić iznosi pred njih svoj film. Pripovjeda i pokazuje rukama po zraku. Najprije govori o tome kako je zamislio snimanje: razlaže svaku scenu, rastavlja je na kadrove, pa je nanovo sastavlja. Priznaje da je na prevaru u katastru kopirao nacrte Krležine vile, da bi što preciznije načinio knjigu snimanja. Krleža se na to mrgodi, Bela se osmjehuje. Potom mladić, riječ po riječ, prelazi na ono što kani snimiti. Opisuje njihov život u petak, subotu i nedjelju, onako kako ga on zanimišlja. Taj život nije ni nalik onom što njih dvoje žive, ali Krleža uživa dok ga sluša. Ono što režiser zamišlja kao Belinu i njegovu svakodnevicu utješno djeluje prema onom što ta svakodnevica stvarno jest. Dok sluša tog mladića kako opisuje njihov život, jutarnje ustajanje – kostobolju? ispijanje šake lijekova? sabiranje misli i prvu kavu? ili čaj, možda? – Krleža se sve više opušta, preplavljuje ga neko čudnovato blaženstvo, učini mu se da bi to moglo potrajati, da bi mladić nakon filma o Belinom i njegovom vikendu mogao nastaviti s pričom o čitavom tjednu, o mjesecu i godini, a onda i o svim preostalim danima njihovih života. I sve djeluje nekako utješno. Čak i neugodni detalji – a njih mora biti u životu, pa tako i na filmu o životu! – Krleži djeluju utješno. Mladić se snebiva dok ih spominje, ali ga on ohrabruje: Neka, neka, samo mi nastavite! Govori mu i toj priči doista odjednom više nema kraja. Sve dok u jednom trenutku mladi režiser ne kaže: I tu bi onda potekla odjavna špica… I tu bi onda u zamrznutom kadru, preko leđa gospodina Krleže, pisalo kraj.

Oboje su ga ispratili sve do ulice. Dodirivali mu ruke i ramena, kao što to roditelji čine kada im jednom u dvije-tri godine dođu u posjet sinovi ili kćeri koji žive vani. Baš lijepo da ste nas posjetili, rekla je Bela. Kada bih mogao ponoviti život, ne bih bio ovo što sam bio, nego bih se zajedno s vama ukrcao na brod u Trstu, pa bismo putovali u Ameriku. Bio bih mouviemaker, rekao je Krleža. Ponosan zbog izgovorene riječi. Mladi redatelj, Boris Miljković, pomislio je, pa je o tome mnogo godina kasnije govorio, da je šteta što 1980. nisu postojale nadzorne kamere kao danas. I da kamera snimi Miroslava Krležu koji kaže: “Kada bih mogao ponoviti život,ne bih bio ovo što sam bio, nego bih se zajedno s vama ukrcao na brod u Trstu, pa bismo putovali u Ameriku. Bio bih mouviemaker!”

Nakon ovog događaja slijedi još samo sezona dugog umiranja. Najprije će otići Bela. Dok ona bude ležala na Vojnomedicinskoj akademiji, Krleža će joj iz vile na Vračaru slati ljubavne poruke. Zatim slijedi i njegov kraj. Bit će živ kada u Zagrebu, iz tamošnje književne krčme, obodrene smrću Josipa Broza Tita, velikoga Krležinog zaštitnika, potekne posljednja afera u njegovom životu. Kampanju protiv Krleže pokrenuo je rashodovani književni kritičar i autor književno-popularnih publikacija, kakve je nakon 1971. financirala Partija, hineći vlastitu brigu za hrvatsku tradiciju i kulturu. Njemu i njegovim sudruzima jedinima se u romanu “Dvojica” neće spomenuti imena. Nađe se u ovoj knjizi ubojica i zločinaca svih vrsta, hulja, ukoljica, razbojnika i ništarija, književnih i izvanknjiževnih, ali autor romana samo pripadnike ove skupinice i njihova predvodnika smatra nedostojnim imenovanja. Oni su zatvorske stjenice, koje kad zgazi drvena robijaška peta, zaudaraju.

Dakle, predvodnik njihov, nazvat ćemo ga u skladu s latinističkom tradicijom unutar starije hrvatske književnosti Cimex Lectularius, u nekakvom je časopisu za književnost objavio tekst čiji se žanr kreće između klasične staljinističke policijske dostave i himbene paskvile pisane bez literarnog dara, ali s krajnjom zlom namjerom. Tekst- ubojica, naslova “Četnički sentimenti Miroslava Krleže”. Lectularius, koji se predstavlja i kao leksikograf, i kao generacijski kritičar, i kao dugogodišnji predsjednik Andrićeve zaklade, skandalizira se, naime, nad knjigom “Poezija”, tom iz Izabranih dela Miroslava Krleže, u izdanju Udruženih izdavača Srbije, tačnije nad pjesmom u toj knjizi, naslovljenoj “Rastenje grada”, prvi put objavljenoj još 1931. u Beogradu, kod Izdavačke knjižarnice Gece Kona, a posvećenoj Dragiši Vasiću. Ugledni zagrebački književno-politički velikaš Cimex Lectularius Krleži zamjera što je još u to vrijeme posvetio pjesmu beogradskom advokatu, “jer će postati ideolog ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića” pa je “svaki razumom obdareni humanist, a da i ne govorimo o antifašistu i marksistu – kakvim se K. predstavljao” već te 1931. vrlo jasno mogao nazrijeti u što se to “krvavi Dragiša” razvija. “Svaki, osim Miroslava Krleže!”, uzvikuje Lectularius s visina sljemenskih. A to što posvetu sa svoje “uostalom vrlo slabašne pjesmice, nedorasle prosjecima hrvatske lirike našega doba” nije skinuo ni nakon što je Dragiša postao krvav, govori i o karakteru, i o ideologiji Miroslava Krleže, “kojemu smo radi njegove bliskosti s najvećim sinom naših naroda i narodnosti olako zaboravili mjesece, ako ne i godine, provedene s krvavim Dragišom u krvavom ravnogorskom štabu Draže Mihailovića.” 

“Ali jedno neka bude jasno: nije Krleža veliki četnik, Krleža je sasvim mali četnik, koji se samo dodvorava beogradskoj čaršiji, posvećujući svoje pjesme četničkim ideolozima. I to ga je dodvoravanje, izgovorimo napokon i to, dovelo do Nobelove nagrade za književnost. Jer zar bi pokraj te srbijanske halabuke, sve uz dragačevske trubače i talambase, koja je iznijela Krležinu kandidaturu, mogao proći jedan tihi i diskretni hrvatski i svjetski genij, kakav je Ivo Andrić? Usudimo se, napokon, makar i nad jednom Krležinom posvetom, zapitati tko bi ovdje bio nobelovac, da je kojim slučajem bivši diplomat Kraljevine Jugoslavije Andrić išao linijom manjeg otpora, pa da je 1941. dočekao u Beogradu, a da je Miroslav Krleža umjesto za svojim četničkim sentimentima pošao za svojim partijskim drugovima, u partizane?”

Cimexu Lectulariusu priključio se neki jednako beznačajan hrvatski ološ, kako s građanske i crkvenjačke desnice, tako i s tobožnje ljudskopravaške i liberalne, s Partijom sukobljene ljevice, pa se odvila jedna zagrebačka hajčica, koja je, međutim, prošla mimo Krleže, prosto zato što je Krleža u tim trenucima imao važnijih poslova. Bavio se, naime, vlastitim umiranjem. Ali na simboličnoj je razini s ovim okončano Krležino prisustvo u hrvatskoj književnosti. Naprosto, ne mogu istoj kulturi pripadati Cimex Lectularius i Miroslav Krleža. Krležin povratak zahtijevao bi čišćenje Cimexa i inih kimaka iz srca žive hrvatske kulture. Čišćenje razotkrivanjem i sramoćenjem, kao jedinim stvarno efikasnim oblikom dezinsekcije književnoga polja.

Pjesma Miroslava Krleže “Rastenje grada”, posvećena Dragiši Vasiću, glasi ovako: “Stijene grada rastu kao plohe leca, pravilne i svijetle, bijele, okomite./ U lecima kocke: jeftine kajite,/ u kockama ljudi, slike, žalost, djeca./// Gdje nije bilo ničeg, sada čovjek jeca/ i skakuće oganj oblizujući lonce./ Šume cijevi, grmi metal bronce,/ u sjeni tornja sjena kamenoga sveca./// I grad raste./// Rastu sobe, stube, barokni balkoni/ i ulice u blatu, u šumi, po vodi./ Izlozi svijetle sa stvarima po modi,/ sirene cvile,/ grad punom parom brodi./// A kamo putuje, to putnicima  nije/ pitanje. Na palubi lađe/ putuju ko roba: stvari od krhke građe./ Nad lađom tmina kulja i čađav mrak se vije.”

Roman “Dvojica” završava dugom scenom koja sugerira kretanje televizijske kamere, koja se uzdiže nad Balkansku ulicu u Beogradu, kroz ranojutarnji zimski smog, krkljanje kamiona sa ćumurom i tiho žensko grcanje trolejbusa, šuman zvuk automobilskih guma koje prelaze po smrznutim granitnim kockama… Zatim se pod nama prikazuju krovovi grada, tornjevi, kupole, sivi bodeži nebodera, pod kojima ljudi su sitni, nevidljivi. Ova će scena potrajati desetak sljedećih stranica, da bi zatim svršila u lirskoj apstrakciji, tamo gdje dan-danas prebivaju duše dvojice velikih pisaca.

Autorska napomena

Ovaj esej, naslovljen „Topografija boli^[1]: Hermeneutika^[2] pomirenja u bosanskom historijskom iskustvu“, predstavlja interdisciplinarno istraživanje koje povezuje historiografiju, religijsku hermeneutiku i filozofsku refleksiju. Autor nadilazi puko opisivanje povijesnih događaja, nudeći svjež hermeneutički okvir (okvir za tumačenje) za razumijevanje složenih društvenih odnosa i traumatskih iskustava u bosanskom kontekstu. Rad spaja istraživačku preciznost s refleksivnim tonom, pružajući uvid u slojevitost bosanskog povijesnog iskustva kroz prizmu integralnog humanizma.

Predmetno istraživanje ne počiva na izoliranom izvoru, već na metodološkoj trijangulaciji (kombiniranju različitih metoda). Autor sučeljava administrativnu logiku osmanskih tahrir deftera (popis iz 1850.) s narativnom tragikom franjevačkih ljetopisa (fra Jako Baltić), prožimajući ih živom usmenom predajom obitelji Bišić i Marković. Ovim postupkom rekonstruiramo praznine tamo gdje službena historija šuti, transformirajući fragmentirane zapise u koherentnu etičku studiju. Rad je napisan u duhu objektivnosti i pijeteta prema žrtvama, s ciljem doprinosa kulturi sjećanja i promicanja univerzalne ljudskosti (humanitas communis).

U okviru ovoga istraživačkog pristupa, autor polazi od pretpostavke da se istina ne nalazi isključivo u arhivima, već i u psihologiji prostora, usmenim kazivanjima te duhovnoj otpornosti zajednica. U kontekstu tragičnih zbivanja iz 1874. godine i razdoblja koje je uslijedilo – vremena u kojem institucionalno sjećanje slabi, a destructio epistemologica(sustavno uništavanje znanja i dokumentacije) uzima maha – usmena predaja ostaje ultimum refugium veritatis (posljednje utočište istine). Topografija boli u ovom se radu čita kao tekst, prostor kao etički izazov, a oprost kao čin slobodne volje, a ne zaborava.

Metodološki, esej se primarno oslanja na kvalitativnu analizu i dubinsku interpretaciju, dajući prednost snazi uvida nad kvantitativnom širinom. Njegova snaga proizlazi iz kritičkog sučeljavanja arhivskih fragmenata i živoga sjećanja, s namjerom da se bol artikulira u razumijevanje. Autor ovaj okvir nudi kao otvoren sustav, spreman za znanstveni dijalog i daljnja istraživanja.

Stoga se ovaj esej ne predstavlja kao konačan zaključak, već kao poziv na daljnji rad – osobito na terenu, kroz oralnu historiju (usmenu historiju) i teološko-etičke studije sjećanja. U vremenu rastuće ravnodušnosti prema prošlosti, potrebni su ovakvi pokušaji: ne da bi se rane otvarale, nego da bi se napokon imenovale kako bi se započelo s izgovaranjem istine.

Prekidajući dugu šutnju, autor nastoji biti svjedokom prešućene patnje, svjestan izreke veritas filia temporis (istina je kći vremena). Ovaj rad ne traži produbljivanje podjela, već otvara prostor za dostojanstveno priznanje patnje i dijalog. Svaka ispisana riječ stoji kao znak poštovanja prema onima čije su sudbine prekrivene zaboravom, pozivajući na obnovu odgovornosti prema povijesnoj istini.

Aparat fusnota u ovome radu nadilazi klasičnu tehničku svrhu. One postaju prostor za dodatnu analizu, autorske komentare i hermeneutičke napomene, čime tvore bitan dio argumentacije, u skladu sa suvremenom humanističkom metodologijom.

U bibliografiji su navedena i djela koja, iako nisu izravno citirana, čine važan intelektualni okvir koji je pridonio oblikovanju autorove analize i interpretativnog pristupa.

Abstract

This essay investigates the interplay of collective memory and historical trauma within the Bosnian landscape. By deconstructing the marginalized 1874 events in the Zenica region-specifically the intersection of the Marković family’s displacement and the Bišić family’s protective role-this study establishes an innovative paradigm that transcends conventional historiography.

The essay employs methodological triangulation, synthesizing empirical data from Ottoman cadastral registers (tahrir defters), Franciscan chronicles, and multi-generational oral traditions. This integrative approach facilitates a “moral archaeology” (archeologia moralis), enabling the reconstruction of fragmented truths in areas where institutional archives remain silent. Framed by the ethics of Paul Ricoeur and Elie Wiesel, the essay analyzes the transformation of spaces of suffering into loci memoriae. It posits that the preservation of “dangerous memories” and the validation of humanitas communis are essential precursors to restorative justice. Ultimately, this work serves as an officium memoriae, bridging historical trauma with a vision for a shared, reconciled future.

Keywords: Hermeneutics, Bosnia, War, Trauma, Religion, Oral History, Muslims, Catholics, Beg, Bey, Dialog, Essay.

1. 1. UVOD: Topografija pamćenja i hermeneutika boli u bosanskom historijskom iskustvu

Historija Bosne i Hercegovine, protkana kompleksnim susretima civilizacija, konfesija i kultura, nadilazi okvire puke kronike političkih procesa i pomjeranja granica. Ona je, u svojoj ontološkoj biti, historia passionis (historija stradanja) i otpora u kojoj se osobna trauma neraskidivo prepliće s kolektivnim identitetom. Oslanjajući se na historiografske postavke Dubravka Lovrenovića, Bosnu možemo posmatrati kao jedinu povijesno zasvjedočenu „kuću“ koja usprkos razaranjima uspijeva pomiriti racionalno i iskustveno, djelujući kao dinamično mjesto susreta različitih interpretativnih horizonata.^[3]

Sjećanja na pojedinačne tragedije, poput pokolja porodice Marković 1874. godine u selu Pojske ili stradanja civila u Šušnju 1993., transcendiraju lokalni kontekst te zadobivaju status paradigmatskih primjera kolektivnog bola i moralnih iskušenja. Ovaj rad problematizira topografiju boli kroz prizmu ovih dvaju tragičnih događaja, analitički procesiranih kroz hermeneutički okvir i metodološku trijangulaciju pisanih i usmenih izvora. Pritom autor, svjestan emocionalne težine obrađenih događaja, nastoji izbjeći svaki oblik romantizacije ili tendencioznog uljepšavanja historijske zbilje; rad ostaje strogo utemeljen na faktografiji dostupnih izvora te na objektivnim hermeneutičkim uvidima proizašlim iz njihove komparacije. Promatrajući ih u interaktivnoj korelaciji, istražuje se kako prostor (locus), vrijeme (tempus) i sjećanje (memoria) simultano suoblikuju kolektivni identitet, uz analizu represivnih mehanizama amnezijeinterpretiranih kao oblik kulturnog memoricida.

U tom kontekstu, hermeneutički okvir rada dodatno se osnažuje etičkim postulatima Hansa Künga i njegovim projektom „Svjetskog etosa“ (Weltethos). Küngova fundamentalna teza – da nema mira među narodima bez mira među religijama – u ovoj studiji dobiva svoju praktičnu potvrdu kroz phistorijski primjer zaštite i solidarnosti između muslimanske porodice Bišić i katoličke obitelji Marković. Autor koristi Küngovu paradigmu kako bi ukazao da univerzalne moralne konstante nadvladavaju konfesionalne barijere, pružajući normativni horizont za reconciliatio (pomirenje).

Središnja teza rada postulira da prostori nasilja i patnje u bosanskom povijesnom iskustvu ne postaju tek mjesta zaborava, već loci memoriae – mjesta kolektivne savjesti gdje se artikulira imperativ pravde (iustitia) i otvara mogućnost autentičnog pomirenja. Hermeneutička signatura autora polazi od pretpostavke da razumijevanje traume nije isključivo akademski zadatak, već etička i moralna obligacija: čin ponovnog uspostavljanja dijaloga između fragmentiranih narativa i suvremenog identiteta. Rad kroz uvodnu ekspoziciju, teorijsku raspravu i empirijsku argumentaciju vodi ka zaključnoj sintezi koja potvrđuje neraskidivu vezu između historijske istine i društvene katarze.

2. Historijski kontekst: Bosanski pašaluk i Zenička nahija

Druga polovica XIX. stoljeća zatiče Bosnu i Hercegovinu u stanju duboke administrativne i sigurnosne erozije. Dok je Osmansko Carstvo tonulo u terminalnu fazu dekadencije, periferni vilajeti poput bosanskog postajali su pravni vakuum u kojem su lokalno samovlašće i nesankcionirani zločini postali svakodnevica. U tom ‘međuvremenu’ nesigurnosti, selo Pojske figurira kao mikrokozmos krhkog, ali postojanog suživota utemeljenog na predmodernom povjerenju, što ilustrira odnos mula Salih-bega Bišića Salihodžića i Ive Markovića – Grgića. Iako duboko ukorijenjena u strogu arhaičnu strukturu agrarno-feudalnog poretka, njihova se relacija preobražava u tiho, ali nepokolebljivo savezništvo duha; to je prostor u kojem se predana lojalnost kmetovskog zavisnika susreće sa zaštitništvom bega, nadilazeći hladne granice staleža kako bi se u sjeni teških povijesnih lomova afirmiralo ono najčistije – etička simbioza povjerenja i časti.

Važno je naglasiti da su institucionalni pritisak, ekonomski nameti, represija i manjkavosti osmanske administracije – koja se već najmanje jedno stoljeće urušavala kao imperija – pogađali sve narode u Bosanskom pašaluku. Pokret za autonomiju Bosne, koji je organizirala muslimanska aristokracija na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem početkom 19. stoljeća, među ostalim, bio je odgovor na centralizaciju, ukidanje i ograničavanje utjecaja lokalnih begova i kapetana. Dodatni povod bile su vojne obveze koje su nametane muslimanskom stanovništvu, od kojeg se tražilo da ratuje za sultana diljem Carstva, kao i stalno povećavanje harača i drugih tereta. Te su mjere bile pokušaj iscrpljenog Osmanskog Carstva da se održi pod sve jačim pritiscima iznutra i izvana. Bosansko plemstvo ali i raja pružali su snažan otpor reformama i promjenama, pa se među ostalim tako navodi da:

“Agrarno pitanje u svom ekonomskom, socijalnom i nacionalnopolitičkom pogledu spada u nekoliko ključnih problema bosanske povijesti XIX i prvih decenija XX stoljeća.“^[4]

Tahrir defteri iz druge polovine XIX stoljeća ukazuju na rast fiskalnog pritiska na raju, uz progresivno oduzimanje zemlje od strane čifligija. Evidencije iz nahije Žepče pokazuju da je preko 30% zemljoradnika u razdoblju 1870-1875. godine izgubilo vlastitu zemlju, postajući čifčije ili najamnici.

O dubini te krizne i nemoći centralne vlasti da osigura osnovnu stabilnost svjedoči i službena korespondencija onovremenih osmanskih namjesnika. Depeše bosanskog valije Hafiz-paše iz 1875. godine ne dokumentiraju samo vojne neuspjehe, već zorno ilustriraju atmosferu opće nesigurnosti. Napadi na karavane i prekidi komunikacijskih pravaca dokazuju da ‘topografija boli’ nije bila izolirana na spaljena sela; ona je prožimala ekonomske arterije zemlje, čineći egzistenciju gotovo nemogućom misijom u predvečerje potpune eskalacije sukoba.^[5]

Krajem 17. i tijekom 18. i 19. stoljeća Osmansko carstvo vodilo je mnoge ratove, uspješne ali često i bezuspješne, koji su, pored ostalog, iscrpili stanovništvo ovog mnogoljudnog carstva. Porazi su imali svog posebnog odraza na promjeni društvenih prilika u Bosni i Hercegovini sredinom 18. stoljeća, gdje se evidentna politička nestabilnost manifestira i kroz pojavu anarhije, pljačke i otimačine, siromaštva i skitničarenja. Posebno je apostrofirana pojava skitnica, čiju masovnu pojavu i štetne posljedice spominje i bujruldija bosanskog vezira Sopa Salan Ćamili Ahmed-paše upućena 16. džumadel-uhra 1170. godine (8. marta 1757. godine) zeničkom naibu Omer efendiji i janjičarskim serdarima. Posebno se ukazuje na pojavu skitnica koji žive izvan Travnika i Zenice “i stanovništvu nanose nevolje i štetu” Istovremeno, naređeno je da se niko ne može nastaniti u travničkoj i zeničkoj nahiji a da nema određena posla i nalaže se naibu da o tome posebno opomene stanovništvo. Ako se i poslije ove naredbe evidentira pojava skitnica i skitničarenja, nalaže se da se takvi odmah uhapse i kazne i da se o tome pošalje ilam.

Jedna od posljedica unutrašnjeg društvenog raslojavanja je i ojačavanje – kako ekonomsko, političko tako i društveno – dijela bosanskog vojničkog plemstva ali još žešći efekti su pojava nereda, pobuna, pljački i otimačina, kao i ubistava iz koristoljublja. Kao ilustracija ovome zanimljiva je žalba Muharem hodže, koja u mnogim svojim dijelovima jasno ukazuje na moralnu destrukciju sredinom XVIII stoljeća u zeničkom kraju. Naime, dvije godine stanovnici mahale Vrtelice u Zenici odbijaju plaćati ovom mualimu materijalnu nadoknadu za njegov rad u sibjan-mektebu u ovoj mahali.

Odraz društvenih raslojavanja i anarhičnih situacija su i fizički napadi na život i imovinu u kojima ponekad učestvuju i ličnosti iz vjerskog i društvenog života. Prema podacima iz tužbe koju je uputio zeničkom naibu, Ahmed iz Ormar mahale u Zenici, ženu mu Hatiđžu napali su i ranili Husein, starješina mahale Ormar iz Zenice, mujezin Mahmud i drugi Husein i tako “nanijeli teški zulum”. Prema drugoj vijesti, Sulejman iz sela Dusine tvrdi da su ga napali Ismail-baša i nekoliko njegovih drugova, zaprijetili mu puškom te mu oteli stvari i životinje. U sidžilu zeničkog naiba evidentirano je još primjera otimačine, pljačke ili ubistava, što se dogodilo u Zenici ili njenoj okolini, a koji su slika i prilika poremećaja društvenih odnosa sredinom XVIII vijeka.

Bosanski pašaluk je postao pogranična, nesigurna i najugroženija osmanska pokrajina, što je dodatno ilustriralo opću nesigurnost i političku nestabilnost u regiji. Bosna i Hercegovina u drugoj polovici 19. stoljeća bila je pogođena ozbiljnim političkim i sigurnosnim izazovima, što je dodatno otežavalo svakodnevni život njezinih stanovnika.^[6]

Svjedočanstva suvremenika, poput britanskog arheologa i putopisca Sir Arthura Evansa, pružaju potresnu vizualizaciju ove topografije stradanja. Prolazeći kroz Bosnu upravo u jeku ustanka 1875. godine, Evans bilježi prizore spaljenih sela, opustošenih polja i nepreglednih kolona izbjeglica koje traže spas prema austrijskoj granici. Njegovi zapisi nisu samo puki putopisni memoari, već prvorazredni povijesni izvor koji dokumentira dubinu humanitarne katastrofe i proces pretvaranja životnog prostora u prostor traume.^[7]

I austrijski konzularni izvještaji potvrđuju ove nalaze, svjedočeći o sveopćem siromaštvu i nesigurnosti u vilajetu Bosna.

U takvom kontekstu, svaki čin međukonfesionalne solidarnosti imao je gotovo subverzivnu dimenziju, svjedočeći o trajnoj težnji bosanskog društva prema suživotu uprkos nasilju i strukturnoj nesigurnosti.

2.1. Zločin iz 1874.: Osobna osveta i slom obitelji

Tekst koji slijedi temelji se na usmenom predanju i svjedočenjima prikupljenima s područja Pojska, točnije iz porodice Bišić. U fokusu je događaj iz 1874. godine koji, osim tragične sudbine jedne obitelji, odražava i šire društvene i međukonfesionalne odnose toga doba. Premda dokumentarni izvori pružaju ograničene podatke, usmena historija omogućava rekonstrukciju ključnih okolnosti i aktera.

Dubinska analiza bosanskohercegovačkog ustanka 1875. godine otkriva da primarni pokretač sukoba nije bio isključivo vjerski ili nacionalni antagonizam, već duboko ukorijenjeno agrarno pitanje. Ono je predstavljalo istinski “čvor svih bosanskih problema” devetnaestog stoljeća, u kojem su se prelamali interesi osmanske administracije, lokalnih posjednika i obespravljenog seljaštva. Ovaj čvor bio je pravno zacementiran Saferovskom naredbom iz 1859. godine, kojom je osmanska država pokušala formalizirati kmetovske odnose, ali je zapravo kmetu nametnula status zakupca na zemlji koja je de jure pripala agama i begovima, čime je socijalni pritisak postao neodrživ.^[8] Sistem čiflučenja, praćen neodrživim poreznim opterećenjima poput ‘tretine’ i ‘desetine’, doveo je kmetove do ruba egzistencije, pretvarajući socijalno nezadovoljstvo u neizbježnu historijsku eksploziju koja će trajno obilježiti topografiju boli ovih prostora.^[9]

U selu Pojske, koje je tada pripadalo Brajkovićkoj župi, živio je Ivo Marković sa svojom pobožnom suprugom i četvero djece. Bio je poznat po svojoj dobroćudnosti, marljivosti i umjerenom imetku, zbog čega je uživao poštovanje i među muslimanskim stanovništvom toga kraja.

U knjizi Popisni defter iz 1266 h. / 1850. godine – Zenička nahija, navodi se da je u kući broj 7 živjelo sedam muških članova porodice Marković, među kojima i Ivan, sin Nikole, star 13 godina. O njegovu ocu, Nikoli sinu Grge, zabilježeno je da je bio višeg rasta i imao smeđe brkove, te da je u to vrijeme imao 44 godine.^[10] U drugoj kući, pod rednim brojem 12, također je zabilježeno sedam muških članova iste porodice. Najstariji među njima bio je Lovrin, sin Pilipa, srednjeg rasta i smeđih brkova, u dobi od 65 godina, dok je njegov sin Ivan, sin Lovrina, opisan kao srednjeg rasta i žutih brkova, star 23 godine.^[11]

Nufus defteri (popisi stanovništva) iz 1850. godine bili su prvenstveno fiskalnog i vojnog karaktera, bilježeći isključivo muške glave obitelji, što objašnjava izostanak ženskih članova u dokumentarnim izvorima i nameće nužnost oslanjanja na usmenu predaju radi cjelovite rekonstrukcije obiteljskog stabla.

Iako se u popisu pojavljuju dvije obitelji Marković s članovima imena Ivan, s većom se vjerojatnošću može pretpostaviti da je Ivan o kojem ovdje govorimo sin Nikole iz kuće pod rednim brojem 7. Takav zaključak temelji se na činjenici da je njegov djed bio Grgo, što se reflektira u kasnijoj upotrebi dvostrukog prezimena Marković – Grgić. U ovom slučaju, dodatak Grgić funkcionira kao patronimik – prezime ili nadimak izveden prema imenu oca, djeda ili značajnijeg pretka. Ovakvi onomastički oblici nisu bili rijetkost u 19. stoljeću; oni su služili kao precizniji identifikator unutar širih obiteljskih skupina, a njihova postojanost u kasnijim razdobljima svjedoči o dubokoj ukorijenjenosti predaka u identitetski kod porodica. Dodavanje nadimaka ili ‘špicnamena’ (poput Gelo, Hrgić ili Grgić) unutar katoličkih porodicaZeničkog kraja u 19. stoljeću bila je uobičajena onomastička praksa uzrokovana demografskim usitnjavanjem rodova, čime se postizala preciznija administrativna identifikacija unutar poreznih knjiga i župnih registara. Ivo Marković – Grgić veoma bliske odnose gajio je sa svojim poslodavcem i zaštitnikom, mula Salih-beg Bišićem Salihodžićem, jednim od najuglednijih muslimanskih domaćina u kraju.

U istoj knjizi – Popisni defter iz 1266 h. / 1850. godine – Zenička nahija, nalazi se podatak da je pod brojem 15 – kuća 15. živio Salih stariji i mlađi, otac i sin istoga imena:

• Bišić mula Salih, sin Ibrahima, rođen 1217. hidžretske godine, navršio 49 godina.
• Njegov sin, golobradi mladić Salih, sin Saliha, rođen 1251. hidžretske, navršio 5 godina.^[12]

Titula ili zvanje “mula” ili “mulla” u Bosni za vrijeme Osmanlija označavala je visokog muslimanskog vjerskog i pravnog učenjaka, često suca (kadiju) ili pravnog savjetnika. Nije svaka vjerska osoba nosila tu titulu; ona je bila rezervirana za posebno obrazovane i priznate pravnike. U osmanskoj Bosni mula je često bio kadija u gradovima poput Sarajeva, Travnika, Banja Luke i Mostara, muftija s autoritetom nad lokalnim kadijama ili učitelj u medresi koji je, osim vjerskog, pružao i pravno obrazovanje. Glas mule imao je značajnu pravnu i društvenu težinu – mogli su davati pravna mišljenja (fetve) i posredovati u sporovima.

Prema porodičnoj tradiciji i usmenoj predaji, o ćemu će detalnije biti riječi u nastavku studije, mula Salih-beg^[13] bio je svršenik znamenite Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku. Ova institucija, u nauci poznata i kao “Fejzijja”, u tom je periodu uživala status visoke škole i predstavljala jedno od najznačajnijih intelektualnih rasadišta Bosanskog ejaleta. U savremenom akademskom kontekstu, taj stupanj obrazovanja bio bi ekvivalent postdiplomskom ili specijalističkom studiju humanističkih i pravnih nauka. Program medrese je, naime, zahtijevao uz ostalo i rigorozno savladavanje jurisprudencije (fikh), logike (mantik) i klasičnih orijentalnih jezika, čime je on, kao nosilac prestižne titule “mula”, bio uvršten u red najobrazovanije društvene elite svog vremena, osposobljene za najsloženije vjersko-pravne i administrativne funkcije.

U osmanskoj upravnoj strukturi važno mjesto zauzimala je institucija muhtara (tur. muhtār, od arap. muḫtār – „izabrani“), koja se krajem 18. stoljeća afirmirala kao oblik lokalnog samoupravljanja u gradskim mahalama i selima. Muhtar je bio starješina zajednice, u kršćanskim mahalama često poistovjećivan s pojmom „knez“, a njegova je uloga obuhvaćala održavanje reda, provedbu zakona i posredovanje između stanovništva i viših vlasti. Na raspolaganju je imao pečat (muhur) kao vid službene ovlasti, a birali su ga i sami stanovnici na mjesnom zboru. Iako je njegova moć bila ograničena, funkcija muhtara bila je značajna za svakodnevno upravljanje lokalnom zajednicom.

O dubini i trajnosti tog društvenog utjecaja svjedoči i živa lokalna tradicija koja nadilazi službene historiografske okvire. Sve do početka Drugog svjetskog rata, nerijetki stanovnici Pojska i okolnih mjesta potomke Salih-bega i dalje su oslovljavali nadimkom ‘Muhtarovi’. Iako ovaj termin primarno označava funkciju seoskog starješine, u kontekstu porodice Bišić on simbolizira kontinuitet povjerenja dijela zajednice i potvrđuje njihovu ulogu lokalnih autoriteta koji su, kroz generacije, zadržali funkciju posrednika i zaštitnika reda, naslijeđenu iz etičkog koda samog mula Salih-bega. Opstojnost funkcije muhtara i nakon austrougarske okupacije 1878. godine dodatno potvrđuje značaj ove institucije kao stupa lokalne stabilnosti u vremenima velikih historijskih lomova.

Činjenica da je porodica Bišić u tom razdoblju nosila i prezime Salihodžić izravno svjedoči o njihovoj pripadnosti ulemanskom (učenjačkom) sloju. Riječ je o staleškom patronimiku koji fiksira identitet rodonačelnika koji je obavljao hodžinsku službu. Sam Salih-beg Bišić Salihodžić, prema popisnim defterima koje smo ranije naveli, nosio je titulu mule, što jasno potvrđuje visok društveni ugled i vjerski autoritet obitelji u lokalnoj zajednici. Porodica Bišić-Salihodžić doselila je u Pojske iz Travnika koncem 18. stoljeća, gdje su prethodno posjedovali značajne posjede, uključujući između ostalih i veliko imanje u selu Jezerci. Ibrahim, sin Salihov i također otac Salih-begov, vjerovatno je rodom iz Travnika ili Livna, dok je Salih rođen u Pojskama 1217. h.g. (1802. AD).

U okviru ove tradicije djelovao je i mula Salih-beg, što potvrđuju relevantni historijski izvori, primarno tahrir defteri iz osmanskog arhiva. Zabilježeno je da je mula Salih-beg obavljao dužnost bilježnika (muqayyid) pri nadzoru popisa stanovništva, što svjedoči o njegovoj visokoj pismenosti i izravnoj uključenosti u lokalnu administraciju.

U administrativnom smislu, Zenička nahija je u to vrijeme pripadala Travničkom sandžaku, što je od presudne važnosti za razumijevanje Salih-begove karijere. Funkcija bilježnika (muqayyid) nije bila samo administrativna; to je bila pozicija povjerenja unutar ilmijje (staleža učenih ljudi) koja je zahtijevala poznavanje osmanskog turskog jezika i sijahet pisma, korištenog u vođenju katastarskih i poreznih knjiga.^[14] Njegova uloga muqayyida podrazumijevala je ne samo pismenost, već i poznavanje sijahet pisma, specifičnog administrativnog koda osmanske birokracije, što dodatno potvrđuje njegovu visoku stručnost i pripadnost obrazovnoj eliti.

Adnan Kadrić u studiji “Proučavanje demografske skice i toponimijsko-antroponimijskih osobitosti osmanskog popisa stanovništva kadiluka Zenica 1850. godine” navodi:

Iz jednog dokumenta iz osmanskog arhiva od 16. rebiul-ahira 1267/18. februara 1851. godine saznajemo nekoliko podataka o postavljenjima na pozicije kontrolora popisa stanovništva u nekim kadilucima u Bosanskom ejaletu. Dopis je poslan bosanskom valiji. U njemu se navodi da je nadzornik za popis stanovništva u Zvorničkom sandžaku Mustafa Šerif-efendija dobio plaću iznosu od 250 groša za završeni posao, a njegov brat Sulejman-efendija kao bilježnik (muqayyid) 150 groša, te da su takve plaće imali također i nadglednik popisa u Travniku Hafiz Halil-efendija i bilježnik/popisivač (muqayyid) Salih-beg. Treba podsjetiti da je kadiluk Zenica administrativno pripadao sandžaku/kazi Travnik, tako da se može zaključiti da je popis u Zenici nadgledao Hafiz Halil-efendija a da je bilježnik u livi bio Salih-beg koji je sređivao prikupljeni popisni materijal.^[15]

2.2. Arhivska verifikacija društvenog statusa i titule

Upravo ovakva administrativna pedantnost, koju ilustriraju spomenuta imenovanja u osmanskim izvorima, predstavlja temelj za dublja naučna istraživanja i nudi neophodnu empirijsku podlogu za dekonstrukciju lokalne historije. Metodološka važnost ovih zapisa potvrđuje se kroz suvremenu obradu osmanske građe, prvenstveno kroz prizmu popisnih deftera. Kako u svojim istraživanjima ističe Adnan Kadrić, ovi dokumenti nisu puki fiskalni spiskovi, već precizni demografski instrumenti koji nam omogućavaju da aktere izvučemo iz anonimnosti historijskih procesa. Kroz hermeneutičko iščitavanje deftera, „topografija boli“ prestaje biti apstraktan pojam i dobiva svoja konkretna imena, prezimena i zemljišne posjede, čime se proces memorijalizacije utemeljuje na verificiranim arhivskim dokazima.

Prema podacima iz popisnih deftera iz 1850. godine, mula Salih-beg je tada bio u pedesetoj godini života, u punoj snazi svog društvenog djelovanja. Iako porodična tradicija komemorira brojno potomstvo, arhivski zapisi poimenično fiksiraju sinove Ibrahima, Mulu i Saliha mlađeg, te kćerku Zlatku, kasnije udatu za Spahiće (grana porodice Spahić čiji je kasniji potomak bio zenički načelnik rahmetli Besim Spahić) u Pojskama. U godini tragedije, 1874., on se pojavljuje kao figura visoke životne dobi od približno 73 godine, čiji su društveni habitus i lični integritet bili neupitni.

U kontekstu navedenog arhivskog dokumenta, nužno je apostrofirati terminološku distinkciju prisutnu u izvorima. Dok franjevačke kronike, vođene narodskim diskursom, mula Salih-bega imenuju pored titule beg i „agom“ – što je u pučkom govoru bio generički naziv za istaknutog posjednika – službeni dopis bosanskom valiji nedvosmisleno ga titulira kao bega. Ova razlika nije samo formalna, već suštinska; status bega u osmanskom administrativnom jeziku svjedoči o pripadnosti visokom plemićkom i upravnom sloju. Ovdje je od krucijalne važnosti naglasiti da mula Salih-beg Bišić Salihodžić, kao autohtoni Bošnjak, utjelovljuje specifični sloj domaćeg plemstva čiji autoritet nije bio derivat trenutne osmanske namješteničke milosti, već produkt historijskog kontinuiteta. Njegova pozicija bila je diferentna u odnosu na osmanske činovnike (tzv. “Turkuše”) koji su privremeno boravili u Bosni, čime se ugled Salih-bega potvrđuje kao organski dio bosanskog društvenog bića u kojem tadašnji nacionalni koncepti Srba ili Hrvata još nisu imali svoju savremenu fizionomiju.

Iako službeni dokumenti nedvosmisleno bilježe njegov visoki društveni rang, važno je naglasiti da titula bega u slučaju mula Salih-bega nije bila primarno utemeljena na klasičnim vojnim zaslugama (asker) ili posjedovanju prostranih timara. Naprotiv, ona se u izvorima i predaji profilira kao izraz dubokog socijalnog respekta prema njegovom ulemanskom autoritetu i etičkom integritetu, o čemu svjedoči i specifična identitetska stratifikacija vidljiva u vrelima. Naime, dok ga franjevačke kronike – kao akribični kroničari lokalnih prilika – bilježe s titulama age ili bega, natpis na njegovom nadgrobnom spomeniku (nišanu) te službeni popisi ističu titulu „mula“.

Ova terminološka diskrepancija ne upućuje na kontradikciju, već na slojevitost njegova ugleda. Titula „mula“ fiksira njegov status pravnog stručnjaka i obrazovanog autoriteta, dok činjenica da ga kršćanski susjedi imenuju begom, sugerira da je on u očima zajednice transcendirao puki klerički status, utjelovljujući figuru plemićkog ranga koja posjeduje moć zaštite.

Pri analizi ovih navoda, nužno je uvažiti specifični ideološki kontekst franjevačkih kronika iz posljednjih decenija osmanske uprave. Iako su one nezaobilazan izvor, nerijetko su prožete dubokim antagonizmom, pa i neskrivenim neprijateljskim sentimentom prema muslimanskom elementu, kojeg su ljetopisci često poistovjećivali isključivo s opresivnim aparatom. U tim zapisima primjetan je snažan prozelitski ton, ali i radikalno političko djelovanje koje je otvoreno prizivalo, pa čak i instigiralo skoriju okupaciju Bosne od strane Austro-Ugarske monarhije. Za znatan dio franjevačkog klera, habsburška intervencija nije bila samo politička promjena, već mesijansko oslobođenje, zbog čega je njihov narativ prema domaćim prvacima često bio obojen krajnjim resentimanom i retorikom isključivosti.^[16]

Upravo u tom svjetlu, činjenica da isti ti izvori mula Salih-bega tretiraju s neskrivenim uvažavanjem i prijateljstvom, dobiva karakter eminentnog historiografskog dokaza; uobičajeni narativni neprijatelj, koji u drugim poglavljima priziva slom poretka i dolazak tuđinske vojske, ovdje se povlači pred neupitnim osobnim integritetom pojedinca. Takav diskontinuitet u njihovoj uobičajenoj kritičkoj matrici nedvosmisleno potvrđuje da je mula Salih-begov autoritet bio transcedentan – on je bio toliko etički snažan da ga čak ni ideološki ostrašćeni kroničari, koji su u Beču vidjeli spas, a u Bosni okupiranu kršćansku zemlju, nisu mogli svrstati u negativni stereotip onoga vremena.

Pitanje formalno-pravne verifikacije njegove titule unutar stroge osmanske birokratske hijerarhije ostaje predmetom daljnjih arhivskih istraživanja. Ipak, za potrebe ove studije, termin „beg“ koristi se prvenstveno kao označitelj njegovog socio-ekonomskog utjecaja i moralnog suvereniteta. Taj se suverenitet najjasnije manifestirao kroz čin zaštite progonjenih, što predstavlja distinktivnu odliku bosanskog plemićkog kodeksa časti (adab), u kojem etička obaveza prema slabijem nadilazi puko formalno zvanje.

Ova teza dobiva svoju najsnažniju potvrdu u crkvenim zapisima, gdje tadašnji župnik fra Ivan Marković eksplicitno imenuje Salih-bega bliskim prijateljem ubijenog Ive Markovića. Fra Ivanovo svjedočenje ne bilježi samo puki komšijski odnos, već autentičnu lojalnost koja je postojala između dvojice ljudi različitih konfesija. Takva razina međusobnog povjerenja i bliskosti služi kao empirijski dokaz da je mula Salih-begov autoritet bio duboko ukorijenjen u etici prijateljstva i solidarnosti, čineći ga neupitnim moralnim arbitrom u jeku povijesnih lomova.

Značajno je da se ni u jednom zapisu o zločinu, kao ni u kolektivnoj memoriji obje zajednice, njegovo ime ne javlja u pejorativnom ili inkriminirajućem kontekstu. Naprotiv, njegova uloga može se ocijeniti kao paradigmatski primjer stabilizirajućeg faktora. On se u jeku opće nesigurnosti profilira kao rijedak nosilac civilizacijske zaštite, čime njegova pozicija prerasta lokalne okvire i postaje univerzalni simbol ljudskosti u vremenima historijskih lomova.

2.3. Geneza i sumrak begovata: Od državotvorne institucije do društvene erozije

Razumijevanje procesa degradacije titule bega zahtijeva prethodno pojašnjenje same institucije begovata, koja je kroz povijest Osmanskoga Carstva prošla kroz tri ključne razvojne faze:

1. Rana faza (Dinastičko-vladarska): U začecima države, titulu su nosili sami osmanski vladari (npr. Osman-beg, Orhan-beg) kao izraz vrhovnoga suvereniteta, prije nego što je titula sultana postala primarnom oznakom vlasti.
2. Klasično razdoblje (Administrativno-vojno): Beg postaje službeni naslov za visoke vojne i administrativne dostojanstvenike. Najistaknutija je bila funkcija sandžak-bega, izravnog sultanovog namjesnika koji upravlja sandžakom, osnovnom upravnom i vojnom jedinicom Carstva.
3. Staleška faza (Nasljedno plemstvo): U specifičnim uvjetima Bosne, titula se s vremenom kristalizirala kao nasljedna oznaka za vojničko i zemljoposjedničko plemstvo. Time begovat prestaje biti isključivo funkcija vezana uz trenutačnu službu i postaje utvrđeni društveni stalež.

Mehanizmi stjecanja titule:

Titula bega nije se stjecala na univerzalan način, već kroz tri glavna kanala koji su definirali njezin društveni domet:

• Vojne i administrativne zasluge (Službeni berat): Država je titulu dodjeljivala putem berata (sultanovog dekreta) osobama koje bi se istaknule u ratnim pohodima ili na dvoru. To je podrazumijevalo činove kao što su alajbezi (zapovjednici konjaništva – spahija), miralaji (pukovnici) te viši čin paše, koji je često uključivao titulu bega (npr. beglerbeg – beg nad begovima).
• Društveni prestiž i autoritet: U kasnijim stoljećima, slabljenjem središnje vlasti, titula se počela neformalno priznavati uglednim građanima i lokalnim prvacima iz poštovanja prema njihovu utjecaju. Upravo u ovu kategoriju, prema autorovim istraživanjima, ulazi i lik mula Salih-bega. Njegov begovat nije bio produkt velikog veleposjeda, već odraz statusa mule – visokoga pravnog i vjerskog učenjaka (kadije ili savjetnika) čija je etička i intelektualna težina u Travniku i zeničkoj nahiji Brod zahtijevala takvo javno priznanje.
• Nasljeđe (Odžakluk): porodični kontinuitet osiguravao je prijenos titule s koljena na koljeno, čime su se formirale moćne plemićke loze.

2.4. Kolektivno razbaštinjenje i degradacija

Možda nigdje tako zorno i tragično nije prikazana degradacija ovog staleža kao u zapisima Safvet-bega Bašagića o livanjskim begovima, ali i šire, o sudbini najznamenitijih bosanskih loza. Bašagić dokumentira neumoljivo propadanje i deklasiranje obitelji kao što su Atlagići, Bušatlije, Hamzalajbegovići, Nuhbegovići, Karabezi, Biđanbegovići, Osmanbegovići, Benkovići, Zijadići, Durakbegovići, Firdusi, Piragići, Ljubunčići i Gagići i dr.^[17]

Ove su porodice doživjele sudbinu koja služi kao univerzalna metafora sumraka jednoga doba: dok su se neke odlučile na iseljavanje u Tursku (muhadžirluk), druge su biološki izumrle ili su se, pod pritiskom austrougarske birokracije i kasnijih agrarnih reformi, posve deklasirale. Gotovo sve ove plemićke loze doživjele su sudbinu razbaštinjenja – procesa u kojem sjećanje na njihovu moć i etičku vertikalu, kakvu je predstavljao i mula Salih-beg, postupno blijedi, povlačeći se iz javne sfere u prostore privatnoga porodičnog pamćenja. Ova studija stoga predstavlja pokušaj restauracije identiteta koji je bio osuđen na zaborav u procesima moderne društvene nivelacije i ideoloških transformacija.

3. REKONSTRUKCIJA ZLOČINA

2.1. Sublimacija usmenog kazivanja

Relativna stabilnost međuvjerskog suživota u zeničkom kraju brutalno je narušena pojavom Agana Patkovića, mladića iz sela Preočica, čiji je profil u usmenoj predaji ostao zabilježen kroz kategorije devijantnosti: sklonost alkoholu, nasilju i asocijalnom ponašanju. Patkovićeva strastvena opsesija Zlatkom Bišić, kćeri mula Salih-bega, s vremenom je prerasla u toksični fiksacijski okvir koji će postati ishodište tragedije.

Tijekom 1872., 1873. i 1874. godine, administrativni aparat Osmanskog Carstva više je puta pozivao Patkovića u vojnu službu (asker). Međutim, uslijed očite nekompatibilnosti njegova karaktera s vojnom disciplinom, on tijekom akcije protiv srpskih ustanika dezertira i bježi u Zenicu. Zahvaljujući tadašnjem administrativnom vakuumu i oslabljenom nadzoru, Patković u Zenici nastavlja život bez zakonskih sankcija, što dovodi do ključnog susreta koji inicira spiralu nasilja.

Sredinom maja 1874. godine, obavljajući poslovne obveze u Zenici, Ivo Marković u jednoj od kavana neočekivano susreće Patkovića. Poznavajući ga otprije i budući svjestan njegovih pretenzija prema obitelji Bišić, Ivo biva zatečen njegovom prisutnošću izvan vojne službe. Tom prigodom Patković mu upućuje izravnu prijetnju, nalažući mu da prenese Zlatki kako je iduće večeri očekuje te da će s njim poći „milom ili silom“, što je predstavljalo nepobitan nagovještaj predstojećeg nasilja.

Po povratku u selo, Ivo Marković promptno izvještava mula Salih-bega Bišića o susretu. Prepoznavši ozbiljnost situacije, mula Salih-beg kćer Zlatku odmah sklanja na sigurno kod rodbine u Travnik. Sutradan, Patković dolazi u selo s grupom nasilnika, no zatekavši praznu kuću, saznaje da je upravo Ivo bio taj koji je svojom intervencijom osujetio njegove planove. Uvjeren u vlastitu obeščašćenost, Patković donosi odluku o brutalnoj osveti.

U proljetnoj noći 1874. godine, provalivši u dom obitelji Marković, Patković i njegova družina prekidaju tišinu sela neopisivim krvoprolićem. U tom barbarskom činu ubijeni su Ivo Marković, njegova supruga Ivka te njihovo četvero djece: Mara, Anica, Manda i četveromjesečni Marko. Usmena predaja, sačuvana kroz generacijsku transmisiju, bilježi potresan detalj: sutradan ujutro, starija žena iz roda Bišić prva pronalazi beživotna tijela, među kojima i malog Marka. Dijete je, prema predaji, na licu zadržalo osmijeh upućen krvnicima, u tragičnoj zabludi da ga podižu roditeljske ruke.

Ova tragedija, koja je u samu srž „topografije boli“ upisala groblje Vinišće u Grahovčićima, primila je šest lijesova koji su simbolizirali kraj nevinosti jednog doba. Iako je život u zajednici formalno nastavljen, sjećanje na tu noć ostalo je trajno urezano u kolektivnu memoriju. Među katoličkim stanovništvom okolnih sela zavladao je paralizirajući strah, dodatno pothranjen vrtlogom dezinformacija i glasinama o novim napadima. Porodice su se povlačile u domove, a u nekim slučajevima i napuštale imanja, dok je dotadašnji osjećaj sigurnosti zamijenila duboka zebnja.

Tek u popodnevnim satima idućeg dana, kada se iskristalizirala slika o Patkovićevoj družini kao izoliranim počiniteljima, početni šok među muslimanskim stanovništvom zamijenili su tuga i osjećaj kolektivne sramote. Iako bez izravne krivnje, mnogi su osjećali moralnu nelagodu proizašlu iz etosa zajedničkog života koji je takvim nedjelom bio oskvrnjen. Duboka žalost zahvatila je i porodicu Bišić, čiji je autoritet, utjelovljen u mula Salih-begu, godinama bio zalog mira i međuvjerskog suživota. Premda se nasilje nije ponovilo, sjena straha dugo je ostala nad zeničkim i travničkim selima, ostavljajući budućim generacijama težak zadatak postupne obnove povjerenja i iscjeljenja rana.

3.2. Autentični izvori: Pisani dokumenti i svjedočanstva

U nastavku donosimo pregled svih relevantnih i do sada dostupnih pisanih dokumenata te usmenih svjedočanstava koji se odnose na zločin u Pojskama iz 1874. godine. Tekst koji slijedi koristi arhaični način izražavanja karakterističan za tadašnje vrijeme i prostor, čime se čuva autentični duh vremena i neposrednost iskaza. Fra Jako Baltić u svome Godišanjku od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882. pod godinom 1875. na str. 274. ovako opisuje stradanje pojščanskih mučenika:

„Na 14. miseca svibnja strašan događaj u selu Poljskoj u okružju zeničkom. Dojdoše dva Turčina oružana u noći u kuću Ivana Gele, ovog odmah posikoše, zatim ženu Ivku, ćer Maru od deset godina, Anicu od sedam godina, Mandu od tri godine, Marka sina od četiri miseca. Ivu pod rebrim nožem da su mu se jetri vidile, ruke mu osikli i opet zaklali. Ivki ruke osikli, ter opet priklali, Maru zaklali i prste i ruku osikli, Anu po glavi nožem posikli i mozak joj se vidi, ter opet proboli nožem, Mandu priklali i Marka priklali. Ne bi gore međedi radili. Ovo su dva Turčina iz sela Preočice učinila, Agan Patković i Šivčić. Sud Agana uapsi i posla u Vidin, a Šivčića pusti, na tom sve projde.“^[18]

Trideset tri godine kasnije, brajkovički župnik fra Ivan Marković ovako je opisao događaj (Hrvatski mučenici u župi Brajkovići):

Burna su bila vremena u našoj domovini godine 1875-78. Bosanski Turci više puta potučeni izvan Bosne iskaljivali su sav svoj bijes, vrativši se kući, na bijednoj „raji“. Kršćanske su glave bile jeftine. Ne samo ob noć, nego i u pô bijela dana koga napasti, orobiti, pa i ubiti, ne bijaše ništa neobična; za to se je skoro svaki dan čulo: taj i taj poginuo ondje; ovaj i ovaj zaklan ondje. Stoga bi se jadni kršćani već za sumraka zatvarali u svoje kućice, da ih ne bi nemio gost iznenadio, orobio, a i ubio. Nu ni ovlika opreznost nije često puta pomagala kršćanima, što će nam posvjedočiti baš ovaj dogagjaj, koga kanim oteti od zaboravnosti.

U ono vrijeme živio u Pojskoj, selu brajkovićke župe ugledan katolik Ivo Marković – Grgić sa pobožnom ženom i četvero mile dječice. Jer je bio dobroćudan, a dosti imućan, štovali su ga i Turci onoga kraja; osobito je bio u prijateljstvu s nekim Salihodžićem. Ovaj Salihodžić imagjaše kćer Zlatku, za kojom odô zloglasni Agan Patković. Naravno, da za ovakog momka. niti cura, niti njezini roditelji ne htjedoše ni čuti. Naprasiti Patković mislio: kad ne ide milom, ići će i mora ići silom! Zato jednoga proljetnog dana. g. 1874. skupivši družinu gorih od sebe, provali, da otme Zlatku, ali… loše sreće bio. Iste godine uzet bi Patković u asker (vojsku); nu nije mu se mililo vojevat, jer, kad su mu puščana zrna u jednom okršaju sa Srbima oko ušiju zujila, pobjego je iz askera i umako u Zenicu. Kod turskog askera nije bilo ništa neobična vojnički bjegunac, a nije se strogo ni kaznio.

Polovicom mjeseca svibnja 1875. nalazio se naš Ivo Marković s nekakvim poslom u Zenici. Kako se on iznenadi, kad u jednoj kavani spazi zloglasnog Patkovića, o kome je mislio, da je u askeru. Čim ovaj ugleda Ivu, upita se s njime i potiho mu reče, neka kaže Zlatki, da mu se sutra na večer nada. Naš Ivo, dok u večer kući stigo, javi prijatelju Salihodžiću, kakva mu pogibelj prijeti od zlikovca Patkovića. Salihodžić odmah sutra pošalje kćer u Travnik jednom jaranu, da je ukrije pred zlikovcem. Kad istog dana zbilja ovaj izbio u Pojskama sa četom drugova; a ne našav cure… da će pobjesnit! U selu doznade, da je Marković obavijestio Salihodžića za njegov dolazak; stoga sada sav svoj gnjev iskrene na njega i zasnuje u isti čas paklenu osvetu – poklati cijelu kuću Ivinu. Kad je mirna svibanjska noć sve uljuljala u slatko spavanje, kad je Ivo sa svojom obitelji prespavao san pravednikâ, oko pola noći provale kroz prozor u tihu njegovu kuću noćni pustahije. Ko su? Patković sa zlom družbom. Laćaju se svi noževa – grozno! – te prikolju naprije Ivu, muža u naponu snage od 40 godina, onda mu ženu Ivku, zatim sve četvero djece, megju njima Marka u kolijevci, nevinašce od 4 mjeseca. Ovršivši ovo živinsko djelo, izgube se u crnu noć.

Sutradan, 18. svibnja, grozan se prizor prikazo susjedima, kad unišli u kuću Ivinu. Krv, i samo krv na sve strane! Jedna susjetkinja prileti kolijevci u nadi, da su zlikovci barem mališa poštedili; otkrije ju – djetešce se smiješilo i gledalo; izvadi ga; ali jao! glavica se odvali, a ispod vrata zine strahovita rana. Angjelak valjda mislio, da ga otac ili majka hoće iz kolijevke uzeti, pa se zlikovcima nasmiješio, ali iza oštrog handžara sa smiješkom i svoju angjeosku dušicu ispustio. Potresno je bilo pogledati 6 mrtvačkih lijesova, kako se sva obitelj nosi na groblje, a kuća se mrtvim kocem zatvara! To učiniše zlotvori imena kršćanskoga. Ova sveta mučenička obitelj pokopana je u groblju „Grahovčići“; grobovi se još i sad dobro raspoznaju. Narod ove grobove svetih mučenika štuje, u raznim ih bolestima obilazi i u svojim potrebama okrjepu nalazi. Zlotvor Patković digo se je poslije 1878. za osvajanja Bosne proti „Švabi“, ali ga je stigla kod Jajca zaslužena kazna za mnoge zločine – tane mu je srce prosviralo.^[19]

Svjedočanstvo Pere Markovića (1909.-1987.) iz Šušnja:

„Hrgići su tamo pokopani za vrijeme Turske. I Sljepakovići. Hrgići, kad ih je pobio Patković. Hrgići ili Gelo, Hrgići, meni se čini. Oni su bili kmeti Bišića. Ja znam di je bila njihova kuća, di su oni poklani. I on je imao curu, Bišić-beg musliman. A Patković joj je bio mušterija. A ti Patkovići su bili zli ljudi, kako su postali. I onda je on došao u Travnik, biva Patković. On je znao da je Bišić Hrgićev aga. I najde ovoga Hrgića i rekne: ja ću doći tada i tada, porad cure, nek pripravi on kupusa, biva Hrgić, ja ću mesa. Ondak oni su to čuli pa su pribacili curu u Travnik, sakrili je. I ondak oni su došli tudek i kad su se raspitali, kazali im ljudi, ovdje seljani, komšije, da je otišla u Travnik, sakrili je. I ondak su oni otišli gori, njiha je bilo petero djece, biva kod Hrgića. I ondak su oni unišli u kuću, on je izvfrcio kroz prozor nekako. I ondak je unišo on i poklo. Dite je jedno pod stanom za tkanje bilo, dite su našli pod stanom. To mi je pričala moja baba, ona to pamti. I onda je on siromah Hrgić uteko i ondak je došo kući opet da vidi što mu je s familijom. I oni su potegli za njim i stigli ga doli pod kućom.“

3.3. Etička refleksija i historiografski zaključak

Iako je zločinac Agan Patković formalno osuđen, institucionalna pravda nikada nije u potpunosti zadovoljena. Godine 1878., u haotičnom pokušaju lokalnih vlasti da organiziraju otpor protiv austrougarske okupacije, Patković je amnestiran i poslan na bojište. Poginuo je kod Jajca, prema kazivanju suvremenika, pogođen hicem u srce. Ipak, ni njegova smrt nije ublažila povijesnu gorčinu – Patkovićev zločin ostao je bez adekvatne pravne sankcije, a zajednica bez moralne satisfakcije. U tom društvenom i moralnom vakuumu, tragedija porodice Marković postala je etičko ogledalo zajednice: mjesto na kojem su se tišina i osjećaj nepravde generacijski prenosili.

Porodica Marković danas se s pravom smatra mučeničkom obitelji, a njihovi grobovi na groblju Vinišće u Grahovčićima i danas su središte tihe pobožnosti i kolektivne memorije. Prema kršćanskoj teologiji i običajima bosanskih katolika, onaj ko strada zbog svjedočenja ili očuvanja etičkih vrijednosti prožetih vjerom smatra se mučenikom. Iako nećemo pretenciozno ulaziti u duboku analizu počiniteljevih motiva, razvidno je da je brutalnosti same osvete i ritualnom karakteru smaknuća značajno doprinijela i konfesionalna pripadnost žrtava.

Zločin počinjen u noći sa 17. na 18. svibnja 1874. godine nadrasta okvire izoliranog akta nasilja; on označava ishodište transgeneracijske traume koja je trajno utkana u narativni identitet lokalne zajednice. Posljedice ovog čina ne očituju se isključivo u broju žrtava, već u specifičnom stanju društvene i duhovne zatomljenosti koja je uslijedila. To nije bio zaborav, već oblik nijemog, prkosnog čuvanja istine koja je, unatoč službenom potiskivanju, desetljećima pulsirala u sjećanju naroda.

Visok stupanj saglasnosti između šturih pisanih tragova i bogatih usmenih kazivanja nadilazi puku historiografsku slučajnost; on potvrđuje da usmena predaja u bosanskom kontekstu ne služi samo kao dopuna, već kao nužni korektiv službenoj arhivskoj građi. Iako se uočava minorno hronološko odstupanje u pozicioniranju događaja (1874. ili 1875. godina) i prezimenima (Hrgić, Grgić Gelo,  i Marković), temeljna faktografija i etička srž narativa ostaju nepokolebljivo konzistentni. Takva koherentnost različitih izvora ne svjedoči samo o preciznosti sjećanja, već i o zajedničkom etosu katoličke i muslimanske zajednice koje su, unatoč povijesnim lomovima, u svojem kolektivnom pamćenju složno sačuvale istinu o ovoj tragediji kao branu protiv zaborava.

3.4. Ožiljci u reljefu: Hermeneutika prostora i sakralna memorija

Mjesto na kojem se uzdizao dom obitelji Marković nosi naziv Ravan. Iako etimologija toponima sugerira smirujuću ravan, stvarnost terena je dramatično drugačija: to je oštra strmina nadvijena nad liticom Vranjače, ispod sela Vrselje. Uz samu kuću nalazio se izvor vode – Studenac, koji je u predmodernom mikrokozmosu sela bio središte života i svakodnevnog obnavljanja zajednice.

Nakon proživljene tragedije, tlo se pod teretom počinjenog zločina urušilo, a voda povukla. Ovu narodnu intuiciju potvrđuje i faktičko stanje na terenu: prema sjećanju autora ove studije, upravo početkom 2000-tih godina na pomenutoj lokaciji dolazi do aktiviranja klizišta, kada nepovratno presušuje i nestaje vrelo Studenac. Taj nestanak vode, koja je u tradiciji simbol života i čistoće, u kolektivnoj je svijesti interpretiran kao zakasnjeli, ali neumoljivi metafizički odgovor prirode na radikalnu nepravdu. Ovdje se fizička degradacija prostora prožima s biblijskom maksimom Clamat terra sanguinem innocentium – ‘Zemlja viče zbog krvi nevinih’, što izravno korelira s retorikom Postanka: “Glas krvi brata tvojega viče sa zemlje k meni.“^[20]

Ovu teološku vertikalu upotpunjuje i kur’anski imperativ: “Toga dana će Zemlja kazivati vijesti svoje.”^[21]

Pejzaž ovog toposa nadrasta okvire puke geografije; on postaje živi čuvar sjećanja. Klizište koje je trajno izmijenilo lice ovog prostornog arhiva nije samo geološki proces, već trajni ožiljak u reljefu koji svjedoči o dubini proživljene traume.

Na taj način tlo preuzima ulogu nepokolebljivog svjedoka: to je prostor koji pamti, opominje i samom svojom konfiguracijom zahtijeva očuvanje kolektivne memorije. Iz teološke perspektive, zemlja se ne promatra samo kao materija, već kao sveto mjesto koje u sebi pohranjuje istinu o ljudskim djelima. U hebrejskoj Bibliji, zemlja biva onečišćena nepravdom, dok Kur’an eksplicitno govori o zemlji koja će na Sudnjem danu „kazivati vijesti svoje“ o svemu što se na njoj zbivalo.

Promatramo li ovaj prostor kroz prizmu egzistencije, postaje jasno da okoliš posjeduje vlastiti način pamćenja koji čuva tragove ljudske historije. Ti se otisci u reljefu moraju iščitavati kao nijemi dokazi proživljenih patnji. Hermeneutički pristup nam ovdje otkriva temeljnu istinu: prostor, baš poput čovjeka, ima svoje rane i posjeduje sposobnost da svjedoči o boli koja mu je nanesena, čineći je vidljivom i nakon stoljeća šutnje.

4. TRAUMA I ETIKA PREŽIVLJAVANJA

4.1. Individualizacija krivnje naspram kolektivne stigme: Slučaj Šušanj

U junu 1993. godine, nešto više od jednog stoljeća nakon što je obitelj Marković stradala u selu Pojske, historija je na istom mikrolokalitetu zabilježila novi val stradanja – ovog puta u Šušnju, selu smještenom između Pojska i Ovnaka, podno Crnog Vrha. Zračna linija između ova dva toposa stradanja broji tek nešto više od tisuću metara, no njihova stvarna korelacija očituje se u zastrašujućoj cikličnosti nekažnjene nepravde.

U ljeto 1993. godine, unutar konteksta šireg sukoba HVO-a i Armije RBiH, u Šušnju je ubijeno 16 hrvatskih civila. Radilo se mahom o osobama treće životne dobi koje nisu sudjelovale u vojnim operacijama. Uz egzekucije, registrirani su i brojni drugi oblici ratnih zločina: seksualno nasilje, brutalna premlaćivanja te sustavna destrukcija privatne imovine.

Kritika pravnog nepostupanja i institucionalne inercije

Izostanak adekvatne pravosudne reakcije na zločine u Šušnju predstavlja paradigmatski primjer strateške inertnosti. Od trenutka počinjenja zločina do danas, svjedočimo sistemskom izostanku volje vojnih i civilnih istražnih organa da identificiraju nalogodavce i neposredne izvršitelje. Ova pravna praznina nije plod slučajnog previda, već rezultat institucionalne opstrukcije koja se manifestira kroz:

– Opstrukciju istražnih radnji: Nepravovremeno prikupljanje dokaza i svjesno dopuštanje kontaminacije mjesta zločina neposredno nakon događaja.

– Političku amnestiju kroz pasivnost: Pravosudne strukture su godinama tretirale ovaj zločin kao „marginalni incident“, čime je de facto uspostavljena politika prešutnog pomilovanja.

– Kolektivizaciju krivnje kroz šutnju: Odbijanjem da se imenom i prezimenom prokažu krivci, stvara se opasna stigma koja opterećuje cijelu zajednicu ili vojne formacije, umjesto da se teret odgovornosti svede na konkretne pojedince.

Takav pristup kompromitira moralni integritet društva i sprječava uspostavu vladavine prava. Pravda koja kasni tri desetljeća prestaje biti pravda i postaje produžetak traume.

Historiografska odgovornost i razbijanje šutnje

Tragedija iz maja 1874. godine, kao i ona iz juna1993., nije bila refleks lokalne tradicije, već brutalan incident koji je generacijama ostao urezan u sjećanje zajednice kao nerazriješen traumatski čvor. Posljedice tih događaja ne očituju se isključivo u broju žrtava, već u specifičnom stanju duhovne zatomljenosti. To nije bio zaborav, već oblik nijemog čuvanja istine koja je, unatoč službenom potiskivanju, desetljećima pulsirala u obiteljskim predajama.

Nužno je naglasiti: vrijeme ne smije biti saveznik zaborava, niti biološki nestanak sudionika smije biti kraj pravnog tretiranja zločina. Osnovni preduvjet za istinsko pomirenje i društvenu higijenu jest individualizacija krivnje. Tek kada se imenuju nalogodavci i počinitelji, skida se hipoteka kolektivne odgovornosti s nevinih pripadnika naroda ili vojnih jedinica. Specifičnost ovih zločina u ovom radu ne proizlazi iz njihove brojčane iznimnosti u odnosu na ostala stradanja ovih prostora, već iz činjenice da se o njima, nakon dugog razdoblja nametnute ili samonametnute suzdržanosti, autor napokon usudio progovoriti, podvrgavajući ih hladnoj oštrici historiografske i hermeneutičke analize.

Bez jasne pravne distinkcije između krivca i nevinoga, svaki mir ostaje tek prividni prekid vatre, a svaki topos sjećanja polje budućih prijepora. Indiferentnost pravosuđa prema zločinu u Šušnju stoga nije samo pravni problem, već etički poraz koji ovaj rad nastoji dekonstruirati.

4.2. Etika preživljavanja i snaga praštanja: Iskustvo Ante Vidoševića

U maju 2025. godine, tokom terenskog istraživanja o iskustvima povratnika u selo Šušanj, zabilježeno je svjedočanstvo gospodina Ante Vidoševića. Njegova životna priča ne predstavlja samo puku kroniku ratnih stradanja, već autentičan dokaz otpornosti ljudskog duha pred apsurdom zla. To je narativ prožet dubokom patnjom, ali i nepokolebljivom ustrajnošću u obnovi pokidanih međuljudskih veza.

Tokom sukoba 1993. godine, gospodin Vidošević pretrpio je gubitke koji se opiru svakoj utjehi: njegov otac, u 83. godini života, te sin Željko, mladić od tek 23 godine, ubijeni su kao nezaštićeni civili. Njihova smrt ostaje trajni podsjetnik na vrijeme radikalne dehumanizacije, u kojem je njegova obitelj bila pozvana nositi križ boli koji nadilazi biološki kapacitet zaborava.

Unatoč ovim ranama, gospodin Vidošević povijesnim zbivanjima pristupa s rijetkom intelektualnom i duhovnom širinom. On s kirurškom preciznošću razlučuje individualnu krivnju od kolektivnog identiteta, naglašavajući da zločin ima ime i prezime, a ne narodnost. Odbacujući svaku primisao o kolektivnoj odgovornosti, on zagovara pravdu koja se ne pretvara u osvetu. Njegov primjer utjelovljuje evanđeosku snagu praštanja koja ne relativizira istinu, već aktivno odbija zamku mržnje. Takav stav predstavlja duhovni kapital neprocjenjiv za društvo koje pokušava nanovo izgraditi povjerenje na zgarištima prošlosti.

Od samog povratka u rodno selo, Vidošević je obnovio kontakte sa susjedima Bošnjacima. Njihova uzajamna empatija i razumijevanje za njegov nenadoknadiv gubitak svjedoče o solidarnosti koja nadrasta ideološke rovove. U razgovoru je posebno istaknuo da su svakodnevna bliskost i neposredni dijalog stvarni temelji postkonfliktne obnove, dok formalni politički narativi često ostaju bez stvarnog odjeka u životima ljudi.

Međutim, dok ljudska srca pronalaze put, institucionalni okvir ostaje zarobljen u stanju dubokog zastoja. Do danas je pravomoćno osuđena samo jedna osoba za ubistvo jedne žrtve, dok su ostali akteri zločina ostali de facto amnestirani. Ovaj deficit odgovornosti i održavanje statusa quo postaju prepreka istinskom društvenom ozdravljenju.

Tragedija gospodina Vidoševića, nažalost, nije stala s ratom. U poratnom razdoblju, u nesretnom požaru u Vitezu, izgubio je kćer i tek rođeno unuče. Taj niz nesreća potvrđuje patnju kao njegovu cjeloživotnu suputnicu – neumoljivu silu s kojom je naučio dostojanstveno koračati.

Ipak, u tom ponoru osobne boli, njegova vjera pronalazi uporište u eshatološkoj nadi: uvjerenju da smrt i nepravda nemaju posljednju riječ. U dubini tragedije nazire se pouzdanje u konačnu obnovu koju nudi vječnost. Njegovi najmiliji – kći, sin, otac i unuče – u njegovu osjećaju svijeta nisu izgubljeni, već su dio onog horizonta obećanja u kojem će svaka suza biti obrisana. Sudbina Ante Vidoševića stoga prestaje biti samo zapis o gubitku i postaje tihi, ali snažni poučak o čovjeku koji, i kad je potpuno slomljen, odbija odustati od ljubavi kao jedine kreposti koja preživljava sve povijesne brodolome.

4.3. Zajednička obzorja: Etika pomirenja

U hermeneutici prostora koji nas okružuje, tlo nije tek nijema površina, već blagi čuvar naših isprepletenih sudbina. Promatrajući Šušanj i Pojske, dva susjedna sela, ne vidimo samo sličnost u naborima zemlje ili konfiguraciji terena, već prostor koji nas iznova uči suosjećanju. Muk koja je uslijedio nakon teških dana iz 1874. i 1993. godine ne smije biti tišina zaborava, već tišina dubokog poštovanja prema svakom ugašenom životu. Zemlja, darovana svima nama, ovdje prestaje biti tek nositelj trauma i postaje mjesto susreta s bolnom prošlošću, ali i čvrst temelj za budući mir. Ona je strpljivi svjedok koji nas, unatoč ožiljcima, tiho poziva da na njezinim padinama ponovno gradimo povjerenje.

Dva događaja, iako ih dijeli više od stoljeća, u ovom radu stoje jedan nasuprot drugome kao zrcaljenje ljudske krhkosti. Obrasci koji se ponavljaju – od činjenice da su žrtve bili naši nezaštićeni susjedi do trenutaka u kojima je zakon ustuknuo pred nemirom – ne služe da bismo upirali prstom u krivnju, već da bismo razumjeli koliko je tanka nit koja nas povezuje. Prepoznavanje ovih paralela nije čin osude, već iskrenost prema vlastitoj prošlosti. Razumijevanjem te zajedničke boli, otvaramo vrata prema zajedničkoj budućnosti, shvatajući da je povreda jednog člana zajednice zapravo povreda cijelog moralnog tkiva koje nas drži na okupu. Upravo u toj spoznaji leži klica ozdravljenja: priznavanje tuđe patnje kao vlastite jedini je put ka istinskom oslobađanju od tereta prošlosti.

Ljudi koji danas žive na ovim prostorima, bilo kao izravni svjedoci ili njihovi potomci, postaju istinski graditelji mostova (archeologi memoriae). Njihova uloga nije samo u čuvanju sjećanja, već u plemenitom nastojanju da to sjećanje postane ljekovito. Iz ruševina prošlosti oni ne izvlače gorčinu, već nasušnu potrebu za bliskošću. Pamćenje tako prestaje biti uteg i postaje živ proces prožet nadom (spes), gdje svako svjedočanstvo ispričano bez mržnje djeluje kao duhovni mehlem za ranjenu zajednicu. Oni nas uče da sjećanje ne mora biti oružje, već može postati svjetiljka koja osvjetljava put onima koji dolaze poslije nas.

Na samom koncu, ovaj rad stoji kao svjedočanstvo o neuništivosti ljudskog dostojanstva. Ispisivanjem ovih redova, autor ne teži samo historiografskoj točnosti, već želi afirmirati etički imperativ ljubavi i praštanja koji nadilazi svaku ideologiju. Uloga autora kao istraživača (archeologus moralis) završava ovdje, ali njezina stvarna svrha počinje u svakom čitatelju koji u ovim sudbinama prepozna opomenu i poziv. U tom prostoru pomirenja (spatium reconciliatio), istina prestaje biti povod za razdvajanje i postaje jedini čvrst temelj našeg zajedničkog mira.

4.4. Sakralno nasljeđe naspram ideološkog prostora škole

U starom jezgru sela Pojske – lokalitetu koji će u kasnijoj toponimiji postati poznat kao Rebrovac – povijesni identitet zajednice je pulsirao oko medrese. Ta institucija, smještena uz džamiju i groblje, činila je sakralnu i obrazovnu vertikalu zeničkog kraja. Za razliku od mnogih sličnih ustanova, medresa je ostala aktivna prije, tijekom, pa i kratko nakon Drugog svjetskog rata, djelujući kao etički kompas u vremenima opće nesigurnosti. Iako je njezin formalni rad prekinut u poratnim godinama, tragovi njezina postojanja ostali su do danas duboko upisani u mentalni kod mještana. Ta zgrada nije bila samo puki arhitektonski okvir; ona je u ontološkom smislu funkcionirala kao neprikosnoveni čuvar kolektivne memorije, determinirajući moralni habitus zajednice dugi niz desetljeća.

Nakon Drugog svjetskog rata, poslijeratni val militantne sekularizacije donio je radikalan rez. Konfiskacijom i prenamjenom medrese u četverorazrednu osnovnu školu, režim je pokušao izbrisati duhovni karakter prostora i zamijeniti ga ideološkom paradigmom novog poretka. Ironijom historije, upravo u učionicama gdje su nekada odjekivali sakralni napjevi, uspostavljen je novi sustav poučavanja. No, dok je skromna arhitektura gubila svoju izvornu funkciju, unutar njezinih zidova preživio je duh etičke suzdržanosti i uzajamnog uvažavanja koji je prostor baštinio iz svoje sakralne prošlosti.

Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, školske klupe te škole dijelili su Ibrahim – autorov otac  i Ivo Marković, sin Vlade Markovića koji će 1993. godine postati žrtva zločina u Šušnju. Njihovo zajedničko djetinjstvo, odvijano u oskudnim poratnim uvjetima, postalo je neplanirani prostor suživota. Unatoč nametnutom ideološkom okviru nove države, među dječacima se razvijala prirodna solidarnost, oblikovana onim tradicionalnim osjećajem za mjeru i uvažavanje drugoga koji je u tom kraju generacijama opstajao kao nepisano pravilo.

Prema sjećanju autorova oca, mladi Ivo se već tada izdvajao kao dijete s posebnom aurom. Bio je drugačiji od ostalih: tih, izrazito inteligentan, mio i drag, zračeći nekom unutrašnjom vedrinom koja je nadrastala oskudicu njihove svakodnevice. Ta njegova rana blagost nije bila znak povlačenja, već odraz unutrašnje zrelosti koja je mirno odbijala grubu buku vanjskog svijeta. Upravo će ta nit dobrote i bistrine postati temeljna snaga fra Ive Markovića – čovjeka koji će, unatoč gubitku oca u strahotama rata, ostati dosljedan glas razuma i neumorni graditelj porušenih mostova.

5. ARHEOLOGIJA BRISANJA I DEKONSTRUKCIJA PAMĆENJA

5.1. Damnatio memoriae i epistemološki nihilizam: Arheologija brisanja

Institucionalna likvidacija medrese i konfiskacija njezina arhiva nisu predstavljali tek lokalni administrativni čin, već su bili dio sistemske strategije anihilacije nepoželjnih historijskih slojeva. Kao i brojne druge konfesionalne ustanove, i ova je medresa žrtvovana na oltaru političkog inženjeringa, čiji je cilj bio radikalni redizajn kolektivnog pamćenja.

Usmena predaja, kao rezistentni čuvar istine, svjedoči o gubitku dragocjenih zapisa tijekom ideološke „purifikacije“ prostora. Među njima se vjerovatno, kao historijski unikat isticao dokument o zločinu nad porodicim Marković iz 1874. godine – zapis čije autorstvo ostaje historiografska enigma (lokalni imam, pisar ili putujući fratar), ali čije postojanje potvrđuje kontinuitet etičkog bilježenja zla. Nestanak ove građe nije tek arhivski deficit; to je epistemološki udarac samoj mogućnosti historijske spoznaje. U znanstvenoj hermeneutici, ovakvo namjerno uklanjanje primarnih izvora definira se kao epistemološki nihilizam, kojim se prošlost svjesno izmješta iz domene činjenica u sferu ideološke spekulacije.

Zgrada nekadašnje medrese u Pojskama, transformirana u osnovnu školu, ne predstavlja tek arhitektonski raritet, već simbolički topos sistemskog zatiranja duhovnog naslijeđa. Ovaj proces prenamjene nije bio puki čin modernizacije, već duboko ideologiziran pokušaj konstrukcije „novog čovjeka“ – socijalističkog subjekta lišenog povijesne ukorijenjenosti i duhovne autonomije. Unutar tih zidova, škola je postala locus symbolicus u kojem su se sučelila dva oprečna svijeta: represivna šutnja režima, usmjerena na brisanje sakralnog i povijesnog, te savjesna tišina pojedinca, koja je u tišini pružala otpor zaboravu.

U okviru šireg projekta radikalne sekularizacije, komunističke su vlasti diljem Jugoslavije provodile sistemski progon memorijskih toposa koji su odstupali od revolucionarnog monizma. Medresa u Pojskama smatrana je prijetnjom upravo zbog ontološkog kontinuiteta znanja koje je prenosila. U takvom ambijentu, školska klupa sredinom pedesetih godina postaje mjesto sudbinskog susreta dvojice dječaka: dok je mladi Ibrahim Bišić u sebi već tada formirao etički imperativ odgovornosti – koji će desetljećima kasnije, kao otac, prenijeti autoru ovog teksta – njegov školski kolega Ivo Marković je u istoj učionici oblikovao svoj specifični duhovni senzibilitet. Njihovo zajedničko odrastanje, unatoč najagresivnijoj hegemonijskoj sili, dokazuje da ideologija ne može trajno potisnuti izvornu ljudsku etičnost.

Ova strategija brisanja historije najjasnije se očituje kroz fenomen damnatio memoriae – planski projekt ideološke manipulacije sjećanjem ili memoricid. Selekcija historije podrazumijevala je sustavno zataškavanje zločina i represiju nad kolektivnom sviješću, što je najočitije u primjerima smaknuća hercegovačkih franjevaca, te u dugogodišnjoj šutnji nad ubistvima civila i vjerskih predstavnika. Takav odnos prema prošlosti nije bio puko zaboravljanje, već aktivno gušenje istine putem kontrole arhiva i cenzure. Ipak, tiha postojanost savjesti, začeta u učionicama poput one u Pojskama, pokazala se kao nepredviđeni rezervoar otpora, čuvajući sjeme nade u vremenu opće institucionalne amnezije.

5.2. Hermeneutika prostora i sakralna memorija – Riječ kao posljednje utočište

U vakuumu stvorenom sustavnim uništavanjem službenih arhiva, usmena predaja prestaje biti tek pomoćni izvor i uzdiže se do razine posljednjeg utočišta istine (ultimum refugium veritatis). Kada institucije zataje, memorija zajednice postaje sakralni prostor čuvanja činjenica. Stariji članovi zajednice, poput rahmetli Tufika Bišića, desetljećima su poput neformalnih kroničara prenosili kazivanja o postojanju zapisa o zločinu nad Markovićima – dokumenta koji je nasilno uklonjen nakon 1945. godine. Iako je ime onoga koji je tintom bilježio te teške retke ostalo prekriveno velom prošlosti, sama svijest o postojanju bilješke ostala je neizbrisiva u kolektivnom biću porodice Bišić.

U hermeneutici, uništavanje izvora i uskraćivanje pristupa dokumentaciji predstavlja čin violenta cognitio – nasilja nad spoznajom kojim se ne devastira samo gola činjenica, već i moralna mogućost istinitog tumačenja bitka. Ipak, ono što ideologija nije uspjela uništiti vatrom, sačuvano je snagom izgovorene riječi. Usmena memorija, prenošena s koljena na koljeno u onom specifičnom bosanskom duhu susjedstva i supatništva, pokazala se ontološki otpornijom od strogo čuvanih partijskih dosjea. Riječ izgovorena u istini, pročišćena od mržnje, postala je snažnija od dokumenata žrtvovanih na oltaru ideološke čistoće.

Ovakav odnos prema istini odjekuje u objema tradicijama koje prožimaju ovaj prostor, tvoreći ono što bismo u širem smislu mogli nazvati ekumenskim zajedništvom. Pritom treba izbjeći teološki redukcionizam i napomenuti da je ekumenizam u svom izvornom i striktnom značenju pokret usmjeren ka jedinstvu unutar kršćanskih denominacija; međutim, u okvirima ove priče, on poprima univerzalnu, etičku dimenziju. Dok islamska predaja uči da je istinito svjedočenje (šehadet) temeljna dužnost vjernika, kršćanski nauk podsjeća na obećanje: „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“^[22]. Ta zajednička vertikala omogućila je da muslimani desetljećima čuvaju sjećanje i svjedočenje na katoličke susjede, prepoznajući u tuđoj rani vlastitu ljudsku obvezu. Time usmena predaja prestaje biti puko nabrajanje događaja i postaje viši čin povjerenja, dokazujući da se istina ne može trajno konfiskovati dok god postoje oni koji je nose u srcu i jeziku. To je sjećanje koje ne truje, već iscjeljuje, pretvarajući historiju stradanja u zajednički temelj buduće nade.

6. TEOLOŠKE VERTIKALE POMIRENJA: LOGOS NADE

6.1. Critica cultus victimae: Dekonstrukcija kulta žrtve u hermeneutici pomirenja

U postkonfliktnom pejzažu Bosne i Hercegovine, gdje kolektivna memorija presudno determinira obrasce identiteta, cultus victimae (kult žrtve) artikulira se kao jedna od najozbiljnijih zapreka etici pomirenja (ethica reconciliationis). Iako izvorište pronalazi u legitimnom zahtjevu za priznanjem nepravde, ovaj kult nerijetko mutira u hermetični narativ koji suspendira prostor za dijalog, empatiju i moralnu transformaciju sjećanja.

Kult žrtve reducira polivalentnost povijesnih procesa na binarne opozicije – innocens contra nocens – konstruirajući fiksne uloge vječnih stradalnika i vječnih počinitelja. Takva dihotomija onemogućava autentičan processus hermeneuticus – kontinuirani dijaloški proces u kojem se prošlost ne interpretira isključivo kroz optiku vlastite traume, već kroz etičko uvažavanje alteriteta, odnosno tuđe patnje. U tom ideološkom mehanizmu, žrtva prestaje biti osoba s imenom i sudbinom; ona postaje ideologem – simbol političkog prava koji je apriori oslobođen samorefleksije i kritičkog propitivanja.

Paul Ricoeur proročanski upozorava da „pamćenje može postati selektivno oružje“ onoga trenutka kada se odrekne sposobnosti da čuje drugo pamćenje.^[23] Kult žrtve, nasuprot tome, konfiskuje memoriju u ritualu samopotvrde, gdje oprost (remissio) postaje ontološki nemoguć jer se Drugi ne prepoznaje kao etički sugovornik, već kao permanentna metafizička prijetnja. Oprost, u svom teološko-hermeneutičkom ključu, ne niče iz zaborava (oblivio), već iz hrabrosti da se prepozna dostojanstvo Drugoga usprkos provaliji historijskog zla.

U tom smislu, cultus victimae ne opstruira pomirenje zato što podsjeća na bol, već zato što tu bol instrumentalizira i apsolutizira. Takvo sjećanje ne oslobađa, već zarobljava: pamćenje prestaje biti verbum contra oblivionem (riječ protiv zaborava) i pretvara se u sredstvo održavanja moralne superiornosti vlastite grupe.

Hermeneutika pomirenja, kako je ovdje postuliramo, zahtijeva radikalno odricanje od ekskluzivnog posjeda nad istinom boli. Tek kada se vlastita trauma interpretira u korelaciji s univerzalnim zahtjevom za pravdom (iustitia universalis), otvara se prostor u kojem patnja više ne isključuje, već povezuje. To je prostor u kojem se pamćenje ne koristi za hermetičko utvrđivanje etničkih granica, već za njihovo etičko prevladavanje.

6.2. Fra Ivo Marković: Pontifex memorije i logos nade

Fra Ivo Marković – čiji je otac Vlado (r. 1922.) pao kao nevina civilna žrtva zločina u Šušnju 1993. godine – predstavlja paradigmatski primjer transfiguracije boli. Njegovo djelovanje nije tek puko svjedočanstvo preživljavanja, već radikalni otpor mehanizmu mržnje i beskompromisna afirmacija nade u vremenu još uvijek otvorenih rana. Odbijajući da na radikalno nasilje odgovori reaktivnom osvetom (ultio), fra Ivo artikulira moćni logos – riječ koja gradi dijalog i mukotrpno uspostavlja zajednički smisao. Kao teolog i franjevački intelektualac, on utjelovljuje egzistencijalni model u kojem lična trauma prestaje biti ambis uništenja, a postaje fons reconciliationis – aktivni izvor pomirenja koji iznutra rastače spiralu zla.

Njegova predanost međureligijskom dijalogu, obrazovanju i duhovnom radu potvrđuje da memorija ne mora nužno biti instrument perpetuiranja neprijateljstva, već može izrasti u instrumentum renovationis – katalizator obnove napukle ljudskosti. Fra Ivo svoje djelovanje ne temelji na amneziji ili potiskivanju žrtve, već na bespoštednoj afirmaciji istine kao jedinom autentičnom temelju suživota. Njegova uloga u oblikovanju kulture sjećanja profilira ga kao čovjeka koji iz vatre osobne patnje porađa viziju kolektivnog iscjeljenja (spes pro communitate).

Naslanjajući se na povijesnu ulogu bosanskih franjevaca kao čuvara savjesti i medijatora unutar fragmentiranog društva, fra Ivo danas djeluje kao istinski pontifex – graditelj mostova koji povezuju krhotine prošlosti s horizontima zajedničke budućnosti. Njegovo životno svjedočanstvo deponirano je u historiju kao logos spei – živa riječ nade koja, unatoč sjenama destrukcije, otvara metafizički i društveni prostor za novo povjerenje i ontološki mir.

6.3. Evanđeoska^[24] dimenzija oprosta

U svijetu koji pravdu prečesto zemijenjuje ili miješa s retribucijom, pojava figura poput fra Ive Markovića predstavlja prodor metafizičke nade u tkivo historijske tame. Njegovo djelovanje nije tek puki društveni aktivizam, već duboko ukorijenjena evanđeoska misija koja počiva na paradoksu: snaga se ne očituje u moći nanošenja boli, već u nadljudskom kapacitetu za njezino apsorbiranje i preobrazbu. On utjelovljuje kristološki ideal agape – ljubavi^[25] koja ne traži svoje i koja se, usred ruševina Šušnja, usuđuje izgovoriti riječ mir.

Njegova poruka rezonira s onim što teologija naziva mysterium caritatis^[26]. Praštanje ovdje nije slabost ili zaborav; ono je najviši oblik duhovnog suvereniteta. Izabrati mir umjesto osvete znači prekinuti kauzalni lanac zla koji bi inače težio vječnom samoponavljanju. Fra Ivo nas podsjeća da je u vremenu opće dehumanizacije najradikalniji čin ostati čovjekom – onim koji, usprkos vlastitoj rani, postaje medicus (liječnik) tuđih trauma.

U tom kontekstu, njegova pozicija savršeno korespondira s misli pape Franje, koji u svojoj enciklici Fratelli Tuttinaglašava nužnost “arhitekture i zanata mira”. Papa upozorava:

„Oni koji su istinski oprostili ne zaboravljaju, ali odbijaju dopustiti da ista destruktivna sila koja ih je povrijedila nastavi dominirati njihovim životima. Oni prekidaju začarani krug, zaustavljaju prodor sila uništenja. Odlučuju više ne širiti u društvu otrov osvete koji prije ili kasnije ponovno pogađa njih same.“^[27]

Ovaj „zanat mira“ fra Ivo ne provodi teoretski, već ga živi kao testimonium veritatis – svjedočanstvo istine koja oslobađa. Njegov glas postaje logos nade, podsjećajući nas da su mučenici i njihovi potomci pozvani ne na perpetuiranje grobova, već na izgradnju civilizacije ljubavi. On nas uči da je praštanje jedini put prema istinskom suverenitetu bića; jer dok god mrzimo, ostajemo ontološki vezani za krvnika. Tek oprostom postajemo istinski slobodni, pretvarajući tempus tenebrarum(vrijeme tame) u aurora spei (zoru nade).

U konačnici, fra Ivina figura u ovom radu služi kao dokaz da bosanski usud, unatoč svojoj tragičnosti, posjeduje unutarnju snagu za rađanje pontifeksa – graditelja mostova koji su kadri premostiti ponore između “nas” i “njih”, pretvarajući prostore sukoba u prostore susreta. To je evanđeoska poruka u svom najčišćem obliku: Beati pacifici -Blaženi mirotvorci, jer oni će se miljenicima Božjim zvati.^[28]

7. ETIKA POMIRENJA U POSTKONFLIKTNOM DRUŠTVENO-DUHOVNOM PROSTORU

Na mukotrpnom putu ozdravljenja kolektivne traume, pitanje oprosta (remissio) ne figurira tek kao završni čin, već kao radikalni unutrašnji preokret koji omogućava prijelaz iz logike trajne povrede u logiku etičke obnove. U bosanskom duhovnom imaginariju, oprost nikada nije bio sinonim za zaborav (oblivio); naprotiv, on je čin najviše duhovne zrelosti i etičke postojanosti. On ne izvire iz slabosti niti iz nametnutog pritiska pomirljivosti, već iz suverene svijesti o vlastitoj ranjivosti i sposobnosti da se proživljena bol, premda stvarna i duboka, transponira u viši smisao i nadu.

U teološkom smislu, oprost ne umanjuje pravdu (iustitia), nego joj prethodi kao njezin metafizički preduvjet i najuzvišeniji plod slobodne volje. Kako se pripisuje svetom Augustinu: Ignoscere est fortis animi – oprostiti je odlika snažne duše. Oprost se, dakle, ne nudi iz naivnosti, već iz odgovorne slobode koja odbija prihvatiti patnju kao mjerilo vlastitog identiteta ili kraj povijesne priče. U društvima opterećenim kolektivnim ranama, kao što je Bosna i Hercegovina, oprost mora prerasti granice osobnog čina i postati strukturna etika utkana u jezik, institucije i kulturu sjećanja. Bez tog iskoraka, svaka pravda ostaje krnja, a svako sjećanje osuđeno na sterilno kruženje oko vlastite traume. Istinski oprost ne negira bol, ali joj oduzima moć da postane politički kapital ili gorivo za nove nepravde.

Unatoč vlastitim ranama i žrtvama, religijske zajednice u Bosni i Hercegovini stoljećima su ostale najpostojaniji čuvari etičkog horizonta i nositelji poruke pomirenja (reconciliatio). U historijskim trenucima kada je politika zakazivala, upravo su zajednice vjere i njihovi pojedinci nudili prostor za etički otpor mržnji. Kako precizno ističe fra Ivan Šarčević, oprost u kontekstu bosanskog stradanja nije pasivna pomirljivost, već „moralna snaga pojedinca da iz nadmoći ljubavi pobijedi logiku odmazde i nasilja.“^[29] To je etička gesta slobodnog čovjeka koji razornu bol pretvara u smiren diskurs, a potisnuto pamćenje u prostor susreta.

U tom svjetlu, oprost nije završetak procesa, već njegov najteži i najdublji čin: gesta koja se odriče osvete bez odricanja od istine; čin koji odbija istinu koristiti kao oružje. On je, u duhu misli Paula Ricoeura, sjećanje očišćeno od mržnje. To je jedini temelj pomirbe koja nadilazi razinu parole i postaje autentična civilizacijska praksa.

8. SINTEZA: REZONANCIJA SAVJESTI

8.1. Između groba i govora: Prostori kao loci memoriae i topografija savjesti

Mjesta različitih razmjera i pravnih kvalifikacija zločina (Šušanj, Ahmići, Stupni Do, Mokronoge, Trusina, Uzdol, Dretelj, Gabela, Heliodrom, Doljani, itd.), od lokalnih ratnih stradanja do međunarodno presuđenih zločina protiv čovječnosti i genocida, ne smiju se promatrati tek kao geografske koordinate ili suhoparne fusnote u pozitivističkim sudskim izvještajima. Oni su autentični loci memoriae – gusti i zasićeni prostori u kojima se sabiru prohujala bol, nijema prisutnost i fragilna, tek naslućena mogućnost budućnosti. To nisu statični pejzaži, već dinamični ontološki tekstovi prostora: živa polja semantičkog zračenja ispisana krvlju, rezigniranom šutnjom i metafizičkom nadom.

Navođenje različitih mjesta zločina, počinjenih od strane različitih aktera u sukobu, bilo da je riječ o jedinicama iz sastava regularnih i legalnih vojski ili pak o paravojnim formacijama – ne podrazumijeva njihovu pravnu, historiografsku niti moralnu ekvivalenciju, budući da se radi o događajima različitog obima, karaktera i sudski utvrđenih kvalifikacija. Autor ih posmatra isključivo u okviru šireg fenomena kulture sjećanja i memorijalne etike. Shodno tome, autor ne izjednačava krivicu i događaje niti ih tretira kao istovrsne zločine, već ih navodi isključivo kao različite memorijske lokalitete obilježene ratnim stradanjima.

U tim se prostorima ne nalaze samo grobovi i ruševine; tu počivaju nasilno prekinuti narativi, neizgovoreni oprosti i zatomljeni eshatološki vapaji koji i danas vibriraju kroz prividnu tišinu. Ta tišina, međutim, nije puka odsutnost zvuka niti epistemološka praznina; ona je aktivna i uznemirujuća opomena koja posjeduje vlastiti dignitet svjedočenja. Ona neumorno postavlja sudbinsko pitanje: jesmo li doista intelektualno i moralno spremni čuti ono što u ovim dolinama još uvijek čeka da bude artikulirano u smislen govor?

U hermeneutičkom ključu, ovakvi prostori ne nude gotove odgovore niti umirujuće ideološke matrice koje služe kolektivnoj katarzi bez pokajanja. Oni od nas zahtijevaju beskompromisno etičko čitanje – fenomenološki uvid koji ne pripada distanciranom promatraču, već subjektu odgovorne i budne savjesti. Interpretirati ove prostore znači provoditi svojevrsni metabolizam boli: mukotrpni proces preobrazbe sirove traume u ljekoviti diskurs, tuge u autentični interkonfesionalni dijalog, a smrti u supstancijalnu memoriju koja nadilazi puko biološko trajanje.

Bez obzira na razmjere i specifične povijesno-političke kontekste, kao i pravnu kvalifikaciju zločina  Ahmići^[30], Trusina^[31] i Srebrenica^[32], baš kao i Šušanj, srodni su po svom ultimativnom i kategoričkom zahtjevu za memorijom bez uvjeta. To je sjećanje koje odlučno odbija političku instrumentaciju i tržišnu logiku žrtve; ono koje suspendira selektivnost i u univerzalnoj ranjivosti Drugoga prepoznaje sakralni temelj naše zajedničke ljudskosti. Ako taj egzistencijalni iskorak izostane, sjećanje se neizbježno pretvara u solipsistički monolog, a pamćenje u instrument nove segregacije i re-traumatizacije, umjesto u ontološki most istinskog razumijevanja.

Svaki locus memoriae stoji kao radikalni i neizbježni izazov za savjest suvremenika. Izbor pred kojim stojimo je vrijednosno bipolaran: hoćemo li dopustiti da veo namjernog zaborava prekrije i samo dostojanstvo žrtve, ili ćemo smjeti pogledati u ambis istine, bez sebičnog i reduciranog zahtjeva za reciprocitetom bola? Obnoviti sjećanje kao najviši čin restorativne pravde znači transformirati ove prostore iz mjesta historijske destrukcije u etičku topografiju nade, u kojoj svaki grob konačno dobiva svoj suvereni i dostojanstveni ljudski govor.

9. ZAKLJUČAK: Svjetski etos kao uvjet opstanka i mira

Ovaj rad ne teži pukoj anesteziji boli kroz zaborav, već njezinom preciznom imenovanju i etičkoj validaciji – ne u svrhu tribunalske osude, već kao kondiciju za mogućnost istinskog razumijevanja. Ovaj rad odbija retoričku sakralizaciju žrtve i moralnu stigmatizaciju drugoga, nudeći umjesto toga odgovornu artikulaciju sjećanja oslobođenu diktata jednostranih ideoloških narativa.

Autor se u ovom kontekstu ne pozicionira kao eksterni promatrač. Njegova je pozicija egzistencijalno i hermeneutički involvirana: kao potomak narativa prenesenih usmenom predajom i istraživač koji tim krhotinama pristupa s kritičkom akribijom i dubokim pijetetom. Svjestan ontološke složenosti govora o stradanju, naročito u društvu u kojem se šutnja koristi kao strategija izbjegavanja metafizičke odgovornosti, ovaj rad polazi od uvjerenja da je moguć alternativni pristup – onaj u kojem istina nije oštrica optužbe, već ulaz u prostor katarze.

U tom duhu, polazište autora je kategorično: religijsko i teološko naslijeđe, ukorijenjeno u autentičnom iskustvu vjere, ne smije biti instrument ekskluzivizma ili legitimizacije podjela. Naprotiv, ono mora biti resurs zajedničkog dobra – prostor u kojem se duhovnost ne instrumentalizira, nego osmišljava kao etičko uporište za interkonfesionalni susret. Vjera, ukoliko je istinska, ne traži hegemoniju, već dijalošku korelaciju. Teologija, ako je vjerna svom poslanju, ne cementira animozitete, nego ih dekonstruira kroz evanđeoski i kur’anski pogled na Drugoga.

Ovaj rad nije plod puke historiografske znatiželje; on je u svojoj najdubljoj intenciji paradigme etičkog čina – officium memoriae. On je izraz unutrašnje moralne obligacije da se imenuje prešućeno i osvijetli potisnuto. To sjećanje autor ne nosi kao identitetski balast, već kao zavjet koji obvezuje – kao poziv na pomirenje koje ne relativizira bol, ali je odbija pretvoriti u trajnu ontološku podjelu.

U vremenu kada sjećanje postaje politička roba podložna manipulaciji, autor se, kao potomak mula Salih-bega Bišića Salihodžića, zaštitnika ubijenog Ive Markovića – Grgića, osjeća pozvanim materijalizirati ono što je stoljeće i pol čuvano u tišini porodičnog pamćenja. Pradjed, djed i otac, kao i mnogi prije njih, čuvali su ovu priču kao usmenu arhivu časti, koja je danas konačno preobražena u pisani dokument – verbum proferens dolorem.

Stoga, ovaj rad ne ostaje samo na razini historiografske rekonstrukcije, već prerasta u otvoreni poziv na autentičnu religijsku konvivenciju (convivencia)^[33] – onaj plemeniti oblik zajedničkog življenja koji nadilazi puku trpeljivost i pretvara se u aktivnu međuzavisnost i suodgovornost za Drugoga. U društvu opterećenom ideološkim barijerama, nepoznavanjem i duboko ukorijenjenim predrasudama, upravo je ovakva konvivencija ontološka nužnost našeg opstanka. Ona nudi platformu za specifičan vid ‘bosanskohercegovačkog ekumenizma’. Premda je ekumenizam izvorno kršćanski termin usmjeren ka unutrašnjem jedinstvu crkava, njegova etička supstanca u današnjem vremenu agresivne ateizacije, islamofobije i populističkih narativa mora poprimiti univerzalni karakter. On više ne smije biti sveden na usko konfesionalno pitanje, već mora postati zajednički front svih teocentričnih pogleda na svijet koji se odupiru ideološkoj destrukciji svetoga i pokušavaju očuvati dostojanstvo čovjeka pred naletima isključivosti. Tek kroz takav dijalog, u kojem istina o prošlosti služi kao instrumentum renovationis, možemo nadvladati međuvjersku netrpeljivost i izgraditi mir koji neće biti samo politički konstrukt, već živi logos zajedničkog sutra.

Djelovanje u svojstvu imama i angažman na polju međureligijske konvivencije unutar većinski kršćanskog društva u Sloveniji, oblikovali su autorov specifičan pristup dijalogu. Spojem biblijske teologije i islamske hermeneutike, uspio je integrirati intelektualnu i empatijsku sferu (logos i pathos) u cjelovit analitički uvid. Taj sinkretizam znanja i iskustva oblikovao je ovaj rad kao most između traume i smisla. Pisati o boli znači nositi metafizičku odgovornost za one koji su bili prisiljeni šutjeti. Ova studija stoga nije samo rekonstrukcija tragedija iz 1874. ili 1993. godine; on je simbolički prostor u kojem zrcale fundamentalna pitanja naše egzistencije: Kako pamtimo? Zašto zaboravljamo? I kako, uistinu, gradimo mir?

Pomirenje (reconciliatio) nije sentimentalni konstrukt, već civilizacijski imperativ. Ono zahtijeva hermeneutica memoriae– tumačenje prošlosti koje će sjećanje očistiti od toksina mržnje, ali ne i od oštrine istine. Šutnja koja prikriva zločin nije neutralna; ona je oblik saučesništva. Riječ koja razotkriva bol nije proklamacija krivnje, već jedina šansa za kolektivno ozdravljenje. Kako opominje Elie Wiesel: „Suprotnost ljubavi nije mržnja, već ravnodušnost.“^[34]

U tom duhu, ovaj rad ostaje trajno zabilježen kao:

• verbum contra oblivionem – zapis protiv tiranije zaborava,
• ethica memoriae – etika odgovornog i budnog pamćenja,
• exemplum virtutis – svjedočanstvo vrline i građanske hrabrosti.

Neka epilog ovoj studiji ne bude samo puko zatvaranje stranica o prošlosti, već živo svjedočanstvo u duhu misli Hansa Künga^[35], čija je vizija „Svjetskog etosa“ postala nezaobilazan putokaz modernog doba. Moramo spoznati da opstanak naroda ne ovisi o snazi oružja, već o snazi međureligijskog mira koji nadrasta puku toleranciju i postaje zajednička etička odgovornost. Takav dijalog je, možda nigdje kao u Bosni i Hercegovini, sudbinska nužnost koja mora nadići okvire kurtoaznih protokola i prigodnih blagdanskih čestitki, postajući temelj na kojem ćemo, kroz prepoznavanje tuđe patnje kao vlastite vrijednosti, nadvladati tiraniju zaborava i otvoriti put ka zajedničkom spasu.

10. LITERATURA I IZVORI
11. Arhivski izvori i dokumentacija

• Prosecutor v. Dario Kordić and Mario Čerkez, IT-95-14/2. Presuda od 26. veljače 2001. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Haag.
• Sud BiH, Predmet br. S1 1 K10294 14, Krž Edin Džeko, sudbih.gov.ba (pristupljeno 9. aprila 2026.).
• United Nations. Report of the Secretary-General pursuant to General Assembly resolution 53/35: The Fall of Srebrenica. A/54/549, 15. studenoga 1999. New York: United Nations.

1. Knjige i monografije

• Augustin, Sveti. Confessiones (Ispovijesti). Preveo Stjepan Hosu. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994.
• Balić, Smail. Kultura Bošnjaka: Muslimanska komponenta. Sarajevo: Svjetlost, 1994.
• Baltić, fra Jako. Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882. Sarajevo: Veselin Masleša, 1991.
• Ekmečić, Milorad. Ustanak u Bosni 1875-1878. Sarajevo: Veselin Masleša, 1973.
• Evans, Arthur John. Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875. Preveo Milutin Delić. Sarajevo: Veselin Masleša, 1973.
• Filipović, Muhamed. Bosna i Hercegovina: kulturno-historijsko naslijeđe. Sarajevo: Veselin Masleša, 1987.
• Fišić, Ladislav Z. Župa Brajkovići: Uz stotu obljetnicu postojanja. Sarajevo: Pastoralna biblioteka, 1982.
• Gavran, Zdravko. Široki Brijeg u Drugom svjetskom ratu i poraću: dokumenti i svjedočanstva. Zagreb: Glas Koncila, 2008.
• Imširović, Adnan. Kultura pamćenja i zaborava u postjugoslavenskom društvu. Zagreb: TIM press, 2016.
• Jurčević, Josip. Bleiburška tragedija naroda i vojske. Zagreb: Društvo za obilježavanje grobišta, 2005.
• Kapidžić, Hamdija. Hercegovački ustanak 1875-1878. Sarajevo: Veselin Masleša, 1958.
• Küng, Hans. Projekt svjetski etos. Zagreb – Sarajevo: Interreligijska služba Oči u oči i Svjetlo riječi, 1997. (Izvorno objavljeno 1990.)
• Kreševljaković, Hamdija. Izabrana djela. Knjiga II. Sarajevo: Svjetlost, 1991.
• Krišto, Jure. Katolička crkva u totalitarizmu: Hrvatska 1945-1980. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2010.
• Lovrenović, Dubravko. Bosanska kvadratura kruga, Sarajevo: Synopsis, 2012.
• Marković, fra Ivo. Sjećanje i pomirenje: Teološke refleksije o ratu u Bosni. Sarajevo: Svjetlo riječi, 2000.
• Martić, fra Grga. Spomenici Franjevačke Provincije Bosne Srebrene. Mostar: Franjevačka tiskara, 1906.
• Matković, Blanka i Stipo Pilić. Bleiburg i križni put 1945.: dokumenti. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2015.
• Okey, Robin. Taming Balkan Nationalism: The Habsburg ‘Civilizing Mission’ in Bosnia 1878–1914. Oxford: Oxford University Press, 2007.
• Ricoeur, Paul. Memory, History, Forgetting. Chicago: University of Chicago Press, 2004.
• Šabanović, Hazim. Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost, 1982.
• Šabanović, Hazim. Uvod u osmansko-turske izvore za historiju naroda Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Orijentalni institut, 1959.
• Šabotić, Izet. Čifčijski odnosi i promjena vlasništva nad zemljom u Bosni i Hercegovini (1878–1918). Tuzla: Centar za istraživanje moderne i savremene historije, 2019.
• Šarčević, Ivan. Etička imaginacija: fragmenti o opraštanju i pomirenju. Sarajevo: Svjetlo riječi, 2012.
• Šiljak, Edin. Usmena povijest u Bosni i Hercegovini: Teorija i praksa. Tuzla: Institut za historiju, 2018.

III. Periodika, članci i studije

• Kadrić, Adnan. „O značaju osmanskih popisnih deftera kao izvora za historiju Bosne“. Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 60 (2011): 165-182.
• Marković, fra Ivan. „Hrvatski mučenici u župi Brajkovići“. Glasnik Sv. Ante Padovanskog, god. 3, br. 12 (1908): 188-190.
• Mujezinović, Mehmed. „Prezima i rodovi u Bosni i Hercegovini kroz deftere i sidžile“. Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 28 (1980): 145-149.
• Mujezinović, Mehmed. „Rodovi i porijekla ulemanskih obitelj u BiH“. Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, br. 4 (1977): 33-34.
• Šehagić, Merima. „How a Collective Trauma Influences Ethno-Religious Relations of Adolescents in Present-Day Sarajevo, Bosnia-Herzegovina“. Social Inclusion 4, no. 2 (2016): 133-143.

1. Internetski izvori

• Bašagić, Safvet-beg. O begovima. Mostar: Centar za informaciju i dokumentaciju Mostar (CIDOM), 2019. Dostupno na: https://www.cidom.org/wp-content/uploads/2019/08/O-begovima.pdf (pristupljeno 9. travnja 2026.).
• Keith Doubt, „The Politics of Forgiveness and Bearing Witness after a Genocidal War: Three Short Films from Bosnia-Herzegovina“, Spirit of Bosnia 17, br. 2 (2022), pristupljeno 5. travnja 2026., https://www.spiritofbosnia.org/svezak-17-br-2-2022/the-politics-of-forgiveness-and-bearing-witness-after-a-genocidal-war-three-short-films-from-bosnia-herzegovina/
• Wiesel, Elie. „Nobel Lecture: Hope, Despair and Memory“. NobelPrize.org. Nobel Prize Outreach AB. Dostupno na: https://www.nobelprize.org/prizes/peace/1986/wiesel/lecture/ (pristupljeno 1. travnja 2026.)

1. Arhivska građa

• Baltić, fra Jako. Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882. Sarajevo: Veselin Masleša, 1991.
• Demir, Emir. Popisni defter iz 1266 h. / 1850. godine – Zenička nahija. (Prijevod i obrada izvornog osmanskog popisa). Zenica: Zeničko muftijstvo, 2026.
• Jalimam, Salih. Sidžil zeničkog naiba kao izvor za historiju Zenice. Prilozi za orijentalnu filologiju, knj. 47-48. Sarajevo: Orijentalni institut, 1999.
• Marković, fra Ivan. „Izvješće o stradanju obitelji Marković“, Glasnik Sv. Ante Padovanskog, god. 3, br. 12 (1908): 188-190.

1. Neobjavljena građa i usmena svjedočanstva

• Bišić, Tufik (r.). Kazivanja o nestalim zapisima i kronikama medrese u Pojskama. (Zabilježio autor, Zenica, usmena predaja prenošena unutar obitelji Bišić).
• Marković, Pero (1909.-1987.). Obiteljsko svjedočanstvo o događajima iz 1874. godine, preneseno od bake (izravne suvremenice događaja, usmena predaja sačuvana u obitelji Marković, Šušanj).
• Vidošević, Ante. Svjedočanstvo o kolektivnoj memoriji sela Šušanj i povijesnim diskontinuitetima. (Zabilježio autor, Šušanj, svibanj 2025.).
• Kolektivna sjećanja obitelji Bišić i Marković. Usmena predanja o suživotu, stradanjima i međusobnim zaštitama u naseljima Pojske i Šušanj (prikupljana kroz više generacija, 19. – 21. stoljeće).
• Topografska svjedočanstva mještana. Kazivanja starijih stanovnika o povijesnoj mikrolokaciji i topografiji naselja Pojske i Grahovčića (identifikacija lokaliteta vezanih uz događaje iz 1874. i 1993. godine).

Kazalo latinskih izraza i naslova

archeologi memoriae – arheolozi pamćenja

archeologus moralis – moralni arheolog

Clamat terra sanguinem innocentium – Zemlja viče zbog krvi nevinih

destructio epistemologica – uništenje znanja / epistemološka destrukcija

ethica memoriae – etika pamćenja

exemplum virtutis – primjer vrline

fons reconciliationis – izvor pomirenja

humanitas communis – zajednička ljudskost

Ignoscere est fortis animi – oprostiti je odlika snažne duše

inter alia – među ostalim

iustitia – pravda

logos spei – riječ nade

locus memoriae – mjesto pamćenja

locus symbolicus – simboličko mjesto / simbolički topos

memoria – pamćenje / sjećanje

officium memoriae – dužnost pamćenja

pathos – osjećaj / strastvena komponenta iskustva

periculosa – opasna

pontifex – graditelj mostova

processus hermeneuticus – hermeneutički proces

remissio – oprost

responsabilitas historica – povijesna odgovornost

reconciliatio – pomirenje

spatium reconciliatio – prostor pomirenja

spes – nada

testes veritatis – svjedoci istine

ultimum refugium veritatis – posljednje utočište istine

ultio – osveta

verbum contra oblivionem – riječ protiv zaborava

verbum proferens dolorem – riječ koja izražava bol

veritas filia temporis – istina je kći vremena

violenta cognitio – nasilje nad spoznajom

Napomena:
Latinski izrazi i naslovi u ovom radu provjereni su i interpretirani uz pomoć izvora Perseus Digital Library (Tufts University) i Logeion (University of Chicago). Također, pri izradi rada korišten je i online rječnik Glosbe (latinski – hrvatski) kao izvor za prevođenje i tumačenje latinskih izraza.

Bilješka o autoru

Harun Bišić (mag. oec.) u svom se radu fokusira na interdisciplinarno istraživanje kulturne historije Bosne i Hercegovine i religijsku hermeneutiku. Specijalistički studij pohađao je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, a profesionalno iskustvo stjecao je kao imam, djelujući i kao direktor Instituta Abraham u Ljubljani. Područja njegova autorskog interesa obuhvaćaju oglede, analize i prikaze stručne literature iz domene historije islama, islamske duhovnosti i suvremenih religijskih pokreta. Obavlja dužnost stalnog sudskog tumača za slovenski jezik.

^[1] Autor svjesno koristi oblik „topografija boli“ (genitiv jednine imenice ženskog roda), preferirajući ga u odnosu na češći oblik muškog roda (bola). Ova lingvistička distinkcija temelji se na nastojanju da se stradanje ne prikaže kao puki fiziološki ili trenutni afekt, već kao egzistencijalna, metafizička kategorija koja prožima prostor. U tradiciji bosanskohercegovačke književne i duhovne semantike, „bol“ u ženskom rodu nosi ontološku težinu i sugerira trajno stanje bića i predjela, što je conditio sine qua non za razumijevanje hermeneutike pomirenja koju ovaj rad tematizira.

^[2] Hermeneutika se u okviru ove studije ne poima isključivo kao tehnička disciplina tumačenja tekstova, već kao fenomenološki proces razotkrivanja skrivenih slojeva značenja unutar arhivske građe i kolektivnog sjećanja. Poseban naglasak stavljen je na teološku hermeneutiku, koja kroz kritičko preispitivanje izvora nastoji eksplicirati onaj unutarnji etički supstrat koji Bosnu definira kao terra autentične konvivencije i duboke duhovne simbioze. Na taj način, istraživačka intencija nadilazi puku deskripciju historijskih fakata i prerasta u potragu za transcendentalnim smislom bosanskog društvenog bića, težeći ka dokazivanju da ovaj prostor, unatoč povijesnim lomovima, posjeduje imanentnu snagu za očuvanje univerzalne etike susreta koja nadilazi okvire puke tolerancije.

^[3] Dubravko Lovrenović, Bosanska kvadratura kruga, (Dobra knjiga-Synopsis, Sarajevo- Zagreb 2012.)

^[4] Izet Šabotić Čifčijski odnosi i promjena vlasništva nad zemljom u Bosni i Hercegovini (1878-1918) (Tuzla: Centar za istraživanje moderne i savremene historije, 2019), 22.

^[5] Arhiv Bosne i Hercegovine, Varia turskih dokumenata, Depeša valije Hafiz-paše (1875), navedeno prema: Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1875-1878 (Sarajevo: Veselin Masleša, 1958), 112-115.

^[6] Salih Jalimam, Sidžil zeničkog naiba kao izvor za historiju Zenice, Prilozi za orijentalnu filologiju (Sarajevo, Orijentalni Institut u Sarajevu, 1999) 132-133.

^[7] Arthur J. Evans, Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875, prev. Milutin Delić (Sarajevo: Veselin Masleša, 1973), 245–260.

^[8] Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela II: Prilozi povijesti bosanskih gradova, Sarajevo: Veselin Masleša, 1991, 545-550.

^[9] Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878 (Sarajevo: Veselin Masleša, 1973), 54–68.

^[10] Emir Demir, Popisni defter iz 1266 h. / 1850. godine – Zenička nahija (Zenica, Muftijstvo zeničko, 2026), 307.

^[11] Ibid, 309.

^[12] Emir Demir, Popisni defter iz 1266 h. / 1850. godine – Zenička nahija (Zenica, Muftijstvo zeničko, 2026), 352.

^[13] U radu se zadržava titulacija ‘beg’ onako kako je zabilježena u usmenoj predaji i lokalnoj historiografiji, tretirajući je ne kao nasljedni čin, već kao označitelj stečenog društvenog ugleda i etičkog suvereniteta unutar zajednice.

^[14] Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk: Postanak i upravna podjela, Sarajevo: Svjetlost, 1982, 231.

^[15] Adnan Kadrić, Proučavanje demografske skice i toponimijsko-antroponimijskih osobitosti osmanskog popisa stanovništva kadiluka Zenica 1850. godine, Saznanje (Zenica: Univezitet u Zenici, 2024.) 763.

^[16] Ovdje se prvenstveno referira na autore i ljetopisce koji su u predvečerje Velike istočne krize (1875-1878) artikulirali naglašeno borben i politički angažiran diskurs. Među najistaknutije eksponente ovakvog narativa spadaju fra Ivan Musić, karizmatični vođa ustanka u Hercegovini čije je djelovanje bilo usmjereno na radikalni raskid s osmanskim poretkom, te fra Jako Baltić čiji ljetopisni zapisi sustavno dokumentiraju antagonizme tog vremena uz jasnu proaustrijsku orijentaciju. Također, nezaobilazni su i radovi fra Antuna Kneževića (osobito njegova Krvava knjiga), koji kroz katalogizaciju stradanja kršćana izgrađuje snažan društveni resentiman, kao i epski opus fra Grge Martića, koji u svojim Osvetnicima mitologizira otpor i priziva skoru civilizacijsku smjenu vlasti. Iako je fra Grga Martić bio vješt diplomat i održavao bliske prijateljske veze s mnogim prvacima, uključujući i najuglednije sarajevske begove, njegov književni i politički angažman istovremeno je bio duboko prožet idejom o nužnosti okončanja osmanske uprave, što dodatno oslikava kompleksnost odnosa domaće elite tog vremena

^[17] Safvet-beg Bašagić, O begovima, priredio CIDOM (Mostar, 2019), dostupno na: https://www.cidom.org/wp-content/uploads/2019/08/O-begovima.pdf  (pristupljeno 9. travnja 2026.).

^[18] Fra Jako Baltić, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882 (Sarajevo: Veselin Masleša, 1991), 274.

^[19] Glasnik Sv. Ante Padovanskog, god. 3, br. 12 (1908): 188-190.

^[20] Biblija: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008, Post 4,10.

^[21] Kur’an, sura Al-Zalzalah – Potres, 99:4.

^[22] Biblija: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008, Iv 8,32.
Hans Küng u ovom retku prepoznaje imperativ „intelektualnog poštenja“ koje prethodi svakom teološkom ili političkom suživotu. Za Künga, istina koja oslobađa je ona koja nas primorava da priznamo „zasljepljujuću moć vlastitih predrasuda“. Ona nije usmjerena na prokazivanje Drugoga, već na radikalnu iskrenost prema sebi i vlastitoj tradiciji. U tom smislu, biti oslobođen istinom znači steći snagu za napuštanje lažnih apsoluta i ideoloških tabora, kako bi se u središte historije ponovo postavilo golo dostojanstvo čovjeka.

^[23] Paul Ricoeur, Memory, History, Forgetting (Chicago: University of Chicago Press, 2004), 80–85.

^[24] Autor se svjesno opredjeljuje za termin „evanđeoska“ umjesto češćeg oblika „evanđeljska“ kako bi naglasio razliku između literarne reference i ontološkog zračenja. Dok pridjev „evanđeljski“ primarno upućuje na ono što pripada tekstu četiriju evanđelja kao literarnom izvoru, termin „evanđeoski“ u teološkoj hermeneutici označava samu bit, duh i snagu Radosne vijesti koja se manifestira kao živa snaga u historiji. U tom smislu, „evanđeoska dimenzija“ oprosta ne označava samo citiranje biblijskog teksta, već imanentno prisustvo kristološkog principa milosrđa koji transformira društvenu stvarnost, postajući tako univerzalni imperativ koji nadilazi puku egzegezu.

^[25] O kršćanskom poimanju ljubavi kao nesebičnog darivanja (agape) nasuprot isključivo emocionalnom posjedovanju, vidi: Benedikt XVI., Deus Caritas Est: Enciklika o kršćanskoj ljubavi (Vatikan: Libreria Editrice Vaticana, 2005).

^[26] Mysterium caritatis (lat. otajstvo ili misterij ljubavi) u teološkom smislu označava nedokučivu dubinu Božje ljubavi koja se očituje kroz žrtvu i milosrđe. U kontekstu ovog rada, termin se koristi kako bi se naglasila nad-racionalna dimenzija praštanja i empatije; čin u kojem priznavanje tuđe boli nadilazi puku političku korektnost i postaje duhovni imperativ koji teži iscjeljenju zajednice.

^[27] Papa Franjo, Fratelli Tutti: Enciklika o bratstvu i socijalnom prijateljstvu (Vatikan: Libreria Editrice Vaticana, 2020), br. 243.

^[28] O ličnom svjedočanstvu i teološkim postavkama fra Ive Markovića vidi detaljnije u: Ivo Marković, Vjera u dijalogu (Sarajevo: Svjetlo riječi, 2010).

^[29] Ivan Šarčević, Etička imaginacija: fragmenti o opraštanju i pomirenju (Sarajevo: Svjetlo riječi, 2012), 44.

^[30] ICTY, Prosecutor v. Dario Kordić and Mario Čerkez, IT-95-14/2, presuda od 26. 2. 2001.

^[31] Sud BiH, Predmet br. S1 1 K10294 14, Krž Edin Džeko, www.sudbih.gov.ba (pristupljeno 9. aprila 2026.).

^[32] United Nations, Report of the Secretary-General pursuant to General Assembly resolution 53/35: The Fall of Srebrenica, A/54/549, 1999.

^[33] Termin religijska konvivencija (španj. convivencia) primarno se odnosi na historijski model suživota muslimana, kršćana i Jevreja u srednjovjekovnoj Španiji (Al-Andalus). Za razliku od modernog pojma „tolerancije“, koji često podrazumijeva tek pasivno trpljenje drugoga, konvivencija označava aktivno međusobno prožimanje, kulturnu razmjenu i zajedničku odgovornost za društveni poredak, uz očuvanje vlastitog sakralnog identiteta. U bosanskohercegovačkom kontekstu, ovaj termin služi kao etički imperativ za nadvladavanje ideoloških i konfesionalnih isključivosti.

^[34] Elie Wiesel, „The Perils of Indifference”, govor održan u Bijeloj kući, Washington D.C., 12. travnja 1999.

^[35] Hans Küng (1928-2021), znameniti švicarski teolog i jedan od najutjecajnijih religijskih mislilaca 20. stoljeća, utemeljitelj je projekta „Svjetski etos“ (Weltethos). Njegova temeljna teza, koja je postala temelj modernog međureligijskog dijaloga, glasi: „Nema mira među narodima bez mira među religijama. Nema mira među religijama bez dijaloga među religijama. Nema dijaloga među religijama bez istraživanja temelja religija.“ Küng je zagovarao „minimalni konsenzus“ o zajedničkim etičkim vrijednostima i standardima (poput načela humanosti i Zlatnog pravila) koji su prisutni u svim velikim religijskim i filozofskim tradicijama, smatrajući da takav etos nije samo teološki luksuz, već nužan uslov za opstanak globaliziranog svijeta. Njegov rad u Bosni i Hercegovini često se citira kao ključni okvir za prelazak s puke koegzistencije na aktivnu konvivenciju i suodgovornost.

Dobri Bošnjanin

Dobri je vojnik jahao iz davnine, i sad je stigao napokon,
ne nazireš mu lice, tek kosa i nokti virkaju mimo oklopa,
kao da digao se, nesretnik, čak stoljećima poslije pokopa
Prihvaćaš uzde i šećer nutkaš njegovom blistavom konju,

a uzvrela se mašta pita: imaš li i tajnū poruku na poklon?
Dok stišćeš nosnice ne bi li izbjegao jezivu grobnu tonju,
na zadnje noge naglo se prope, tad prodorno zanjišta alat,
i konjanik se s njega sroza, bješe nesnošljiv taj mu balast

Odjuri zatim radosni konjic, i eno, k nebu slobodan jezdi,
a ti razmišljaš kako stvorenje svako hrli vlastitoj zvijezdi
Skelet u gvožđu zahrđalom tek kao mitska priča se cijeni,

jer davno je pao, Kulinu vjeran, možda Tvrku ili Prijezdi,
drukčije on više privlačan nije čak niti proždrljivoj hijeni
Oči otvorivši, ozaren ćutiš: dobri Bošnjanin svojoj si ženi

Riječ bana Kulina

Porozna je i neuhvatljiva pradrevna bosanska abeceda,
u glasovima je njezinim skriveno više nego što kazuju,
blijedē, ovještali to su znaci, ali još uvijek ne otkazuju,
plići je ponor uzajamni od grotla koje iz njih nas gleda

Kasno je, odavno, da se kotači opravljaju i podmazuju,
za čežnju kroz Bosnu žuđenu spremno je vozilo snova,
jer zijevnuo bi isti bezdan i nakon remonta starih slova,
a ne bi preusmjerena bila ni uvriježenā potrošnja olova

Raspamećeni su u jeziku pradjedova današnji Bosanci,
i pod skrivenim mislima njima su pakleni zinuli klanci,
bolno su razvezani još u iskonu spleteni konci i šavovi,

utaboreni su nasmrt stavovi, eno pristižu i mladi lavovi,
ni epilog se neće moći izbjeći, a davno je najavljen već,
na općemu grobu epitaf bit će dobrog bana Kulina riječ

Sjena u parku

Grad ovaj mogu da zamislim bez ljudi i bez kuća,
pa takvog da ga opišem kao da upravo ga gledam,
dok vjetar kovitla lišće i kao sjena u park sjedam,
među razvalinama dok se tmurna križaju bespuća

U sintaksu odjeke bola da uhvatim, čak i to mogu,
izbezumljenog misao posljednju i dok se gase oči,
leševe unakažene i krv koju ubojica kao vino toči,
raspamećeni vrisak, taj hulni upitnik svome Bogu

Ne mora da se dogodi, potom da slikam Guernicu,
jer prošlost već proizvodi u duši strahotnu paniku
Ovdje se tijela susreću kakva sačuvali su Pompeji:

stanovnici odavno naliče na svoje odlivke gipsane
Ovi su dani tajne košmarne, noći od olova besane,
a stihovi bi moji da ponište zločin počinjen u ideji

1. Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje
2. Ivo Andrić: Travnička hronika
3. Miroslav Krleža: Zastave
4. Mirko Kovač: Uvod u drugi život
5. Đorđe Lebović: Semper idem
6. Danilo Kiš: Peščanik
7. Ranko Marinković: Kiklop
8. Meša Selimović: Tvrđava
9. Mihailo Lalić: Hajka
10. Aleksandar Tišma: Kapo

Ovo je moj izbor deset romana književnosti štokavskoga jezičnog područja i pripadajućih kajkavskih i čakavskih narječja, načinjen za kratkog, dvodnevnog boravka u Heidelbergu, jutro nakon bosanskog nogometnog poraza od Amerike. Sve to valja naglasiti jer bi moj izbor bio drukčiji jučer, ili da sam ga načinio u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu… Kao što će biti drukčiji sutra, ili već danas popodne.

Kriterij mi nije bio zasnovan na pokušaju objektivizacije: ne znam, a ni ne zanima mi previše kojih bi to bilo deset najboljih romana. U kriterij nije upisan nacionalni ključ: jutros pretežu srpski romani, a večeras možda neće. U kriterij čak nije upisan ni čitateljska bliskost s pojedinim romanopiscima. Recimo, u izboru se nekim čudom nije našao Miloš Crnjanski, čije barem tri romaneskne građevine za mene predstavljaju čudo: “Roman o Londonu”, “Dnevnik o Čarnojeviću”, i gle iznenađenja – “Kod Hiperborejaca”. Ali ovo jutro, eto, nije za Crnjanskog.

Osnovni kriterij jest sjećanje na vremena mog života, davna i nedavna, kad su me nabrojani romani mijenjali i preobražavali. Dakle, taj je kriterij krajne ličan, intiman, autobiografski. Premda važi samo za ovo jutro.

Među nabrojanim romanima nema, recimo, ni knjige Slobodana Novaka “Zlato, mirisi, tamjan”, kao što nema ni genijalnog Matavuljevog “Bakonje fra Brne”, koji pripada dvadesetom, premda je objavljen u devetnaestom stoljeću.

Svih deset romana koji su mi jutros nadošli u pamet napisali su danas pokojni pisci. Moglo je biti i obrnuto, da svih deset bude od živih pisaca. Među deset mrtvih su mi, dok sam sastavljao listu, na um pala dva živa, čiji su me romani odistinski preobražavali. Ali odmah sam od obojice odustao, iz straha da im ne naudim, uvrštavanjem među pokojnike. U naše izbore upisana je i praznovjerica.

Kamo god pođeš
Bosnom
i
Hercegovinom
pred tobom se ispriječi
jedna
velika
nesavladiva
planina
i ne da ti dalje
jer puta i nema 

Kamo god pođeš
Bosnom
i Hercegovinom
pred tobom se ispriječi
jedna
velika
nesavladiva
planina
i ne da ti dalje
ne da ni metra
ne da nijednog jedinog koraka
kao da
kaže

prvo se zagledaj
dobro
prvo se
zagledaj
dugo
u sebe
u sve svoje
kojih ima i kojih nema

prvo se
zagledaj
dobro
zagledaj se dugo
u sve one
anamo njiove
kojima ni imena
ne izgovaraš 

prvo se
zagledaj
dobro
zagledaj dugo
u sve one
historijske
i vjekovne
neprijatelje

kad njih vidiš
vidjet ćeš i sebe
vidjet ćeš i svoje

kamo god kreneš
Bosnom
i
Hercegovinom
idi
pognute glave
i
nikad se
nemoj
prestati
osvrtati
jer
nema brijega
nema grma
nema šume
iz koje te
mrtvi
ne dozivaju
nema rijeke
nema jame
da te iz nje
ne može
zaskočiti
onaj
jedan
onih stotine
onih tisuće
onih
za koje si mislio
da ih nema
da ih nije bilo
da ih nikad
nije trebalo ni biti

kamo god pođeš
Bosnom
i
Hercegovinom
njeni mrtvi
horski
i zborski
govore
jedno te
isto

ima nas
i ta planina
nije
na svu sreću
ako sreće na ovom svijetu ima
naša
nego tvoja
svakog od vas

Kao dijete, nisam se plašio krvi
Priča mi Hamo:

Mirno sam stajao uz oca
Dok kolje brava
Uz takvim:

Prutom sam prljao po lokvi
Krvi sa suncem
U odrazu

Lomio sliku neba dok se
Krvava u parčadima
Ne skameni –

I evo, Šabo
Danas se, u sebi
Ja kamenim nad sobom takvim

2026

Pisac se od nepisca najprije razlikuje po tome što mu se rečenica prepoznaje među svim drugim tog dana izgovorenim ili napisanim rečenicama. Istina je da se i među vrlo istaknutim, čak i velikim književnicima, nacionalnim bardovima pa i nobelovcima, nađe onih čija je rečenica obična, s mukom i tegobom sročena, utjerana u sintaksu materinjeg jezika kao stado uznemirenih ovaca u tor, pa bismo još bili slobodni reći i to da se u cjelokupnoj ovodobnoj povijesti hrvatske književnosti, što je potekla za Krležom, jedva na prste mogu nabrojati oni autori čija se svaka rečenica mogla prepoznati među svim drugim rečenicama. To je razlog zbog kojeg službena hrvatska književnost u svom čitatelju stvara dojam dugih opstipacijskih muka i stalnog nadzora gramatičara i normiraca, koji jamče čisto hrvatsko podrijetlo svake riječi i rečenice. U djelu istaknutog hrvatskog književnika, onog koji narodni duh suobražuje sa svojim tekstom, vazda se čini da je u njemu prisutno cijelo mnoštvo stvaralaca, inžinjera, predradnika, radnika i nadzornika radova, dok je u djelu stvarnog pisca, to prvo saznajemo čitamo li, uvijek prisutan samo jedan glasnik. Samo jedan rečeničar.

Bora Ćosić (1932.) zacijelo najveći je živi pisac rođen u Zagrebu. Društvo može mu praviti samo Slobodan Šnajder (1948.). Njih dvojica, pisci u tom mnoštvu nepisaca, jedna su zagrebačka književnost u nastajanju. Istina, kako nad njom stoluju uglavnom neznalice, nečitajući, kao i ljudska krmad plitka duha i oskudnih spoznajnih moći, koji djecu uče da su zagrebačka književnost Šenoa i Zagorka, i da od toga veće i značajnije nema, tako Ćosićev i Šnajderov intervent u urbano tijelo njihova rodnog grada ostaje uglavnom nezamijećen. Upitate li se kad zašto se Zagreb na vaše oči urušava, odgovor vam je eto zato se urušava. Zato što je tekst Zagreba postavljen na nesolidnim rečenicama zagrebačkih nepisaca.

Ćosić je romanopisac, esejist, pripovjedač, pjesnik, protoavangardni i postavangardni umjetnik, golemog i sasvim nepreglednog opusa, koji ostaje takav, nepregledan, jer se pisac slijedom svojega moralnog refleksa te po vlastitoj volji iselio. Naime, premda rođeni Zagrepčanin, bio je on Beograđanin, ali je otamo otišao u osvit ratova iz devedesetih. Da je ostao, u međuvremenu njegovo bi djelo bilo pregledano, sređeno i kanonizirano unutar srpske književnosti. No, kako se iselio u Rovinj, u Berlin, te pomalo u Krapinu, i naravno u Zagreb, raspao se i rasuo diskurs onih koji bi ga držali kao svojega. Srpski kao da je prestao biti, njemački bio je nedovoljno, ustvari otpočetka za Nijemce bio je kao Balkanac ili kao balkanski Europejac prekompliciran, a oni premda imaju sve strpljenje svijeta za kompliciranost vlastite književnosti, radije bi s Balkana nešto jednostavno. Hrvatski, na kraju, teško bi, čak i uz najbolju volju, Bora Ćosić mogao biti, naprosto jer je prevelik. Tu metaforu iskoristio sam već govoreći o Mirku Kovaču: u hrvatskoj književnosti on je poput koncertnog klavira, koji pokušavaju unijeti u garsonijeru. Bora Ćosić, pak, drugi je koncertni klavir, a garsonijera je na šestom katu bez lifta, u donjogradskoj zagrebačkoj palači što se urušava nakon potresa.

S druge, pak, strane, da nije 1990. trajno odlazio iz Beograda, opus Bore Ćosića ne bi ni bio ovakav kakav je danas. Ustvari, nemoguće je zamisliti kakav bi bio i od čega bi se sastojao, nakon tri moćna, redom mahlerovska predratna akorda: “Tutora” iz 1978, “Poslova, sumnji, snova Miroslava Krleže” iz 1983, te “Doktora Krleže” iz 1988. Prvu i treću knjigu objavio je Nolit, u jednoj od veličanstvenih edicija jugoslavenske književnosti, a drugu Grafički zavod Hrvatske. Sve tri bile su zapažene i komentirane, te na prvi dojam kanonizirane unutar suvremene srpske književnosti onoga doba. Ali sve tri su se, a da do danas nitko to u Zagrebu nije primijetio, bavile sudbinskim hrvatskim temama. Ili onim što će u nahodećim desetljećima postati sudbinske hrvatske teme. Što bi se, je li moguće to zamisliti, nastavilo na ove knjige da Bora Ćosić nije odlazio iz Beograda? I je li moguće rekonstruirati jedan neispisan književni opus, koji je bio u planovima, ili u poslovima, sumnjama i snovima piščevim, ali ga, eto, u knjigama neće biti? Samo tako bi, kada bi to bilo moguće, mogli sad učiniti prvi korak u stvarnom sređivanju nesređene cjeline književnoga Ćosićeva djela. 

Prvi svoj dnevnik, naslova “Dnevnik 2013 – 2020”, Bora Ćosić objavio je kod Flavija Rigonata, u beogradskom LOM-u, godine 2020. Toj knjizi i njezinu autoru posvetio sam tada jednu od posljednjih Subotnjih matineja uopće, u kojoj sam citirao i posljednji nadnevak iz dnevnika, onaj od 15. svibnja 2020, u vrijeme, dakle, prvih radikalnih epidemijskih restrikcija. Nadnevak glasi: “nema ko, našao sam u nekoj staroj belešci, nemam volje da to dalje razjašnjavam, nema ko, ovde i uopšte!” Pretpostavio sam da je to kraj, pa sam tako i napisao, nazvavši ove riječi rezigniranom sioranovskom gestom, kojom završava svijet. U knjizi, u tekstu, nužno u fikciji, jer dnevnik pisca fikcije (što Bora Ćosić prije svega drugog jest) uvijek je prije svega fikcija, završavao jedan je svijet. U životu, međutim, i u Borinoj radionici, nije kao u fikciji. Pet godina kasnije, kod istog beogradskog izdavača, izašao je “Dnevnik 2020 – 2025”. Odmah da kažemo, posljednji nadnevak je 31. prosinca 2025, i ipak nešto manje rezignirano glasi: “Grozim se večeras ove euforije svetskog populusa pred željno čekanim novim godištem, kad svaki nadolazeći datum samo je dokaz propadanja.”

Dvije knjige razlikuju se onako kako se razlikuju godine koje su u njima obuhvaćene, ali pomalo i kako se razlikuju čovjekova mjesta i životne okolnosti. Dok je u prvom tomu pisac boravio kojegdje i kretao se kojekuda, ova knjiga ukotvljena je u dva-tri njegova mjesta – negdje između Berlina i Zagreba – i u onom što čita i gleda dok na tim mjestima boravi. Te sve više, u onom čega se pisac sjeća. U prvoj, čitatelju se učini, za nijansu bilo je manje brige prema riječima i rečenicama. Dnevnik katkad mogao se učiniti i kao bilješka za neko drugo pisanje. U drugoj knjizi, svaka je rečenica dovedena do svoga krajnjeg ćosićevskog izraza, pjesničkog i romanesknog, koji kao da će biti objavljen kao posljednja istina jednog svijeta. U drugoj knjizi, češće nego u prvoj, nadnevci su ustvari nekrolozi. 

Tako obezdatumljeni nadnevak, objavljen kao “(februar)”: “Neću se više penjati na onaj strmoglavi četvrti sprat, do željeznih vrata koje izradio je meštar Džamonja, umrla je Vera. U ovoj kuli, punoj slika i knjiga, ko će ih sada čitati? I zalivati bilje na toj visokoj terasi? Gasi se sjaj ovog svetionika njenog, na Mažuranićevom trgu, koji dugo prosipao je svoju svetlost po mutnoj krajini hrvatskoj.”

Prva rečenica u sebi nosi jednu naizgled gramatičku grešku: “do željeznih vrata koje izradio je”, a trebalo bi biti “do željeznih vrata koja izradio je”, ili “do željeznih vratnica koje izradio je”. Je li ovo Borina omaška, koja je promakla lektoru-korektoru, kao i uredniku, budući da se uzdaju u piščevu urednost i nepogrešivost? Može biti da jest. Ali kako čitatelju njegovom iz nekog razloga, koji bi se mogao i objasniti, više odgovara “do željeznih vrata koje izradio je” nego obje ispravne varijante, te bi mogao podnijeti još jedino treću, koja glasi “do željeznih vrata kojih izradio je”, potvrđuje se da pisac (za razliku od nepisca) može ignorirati čak i željezno pravilo slaganja roda imenice i odnosne joj zamjenice, ako to naprosto bolje zvuči. A potvrđuje se i da piscu lektorsko-korektorska greška bolje stoji nego nepiscu, pa ju je zato lektoru-korekturu teže i pronaći.

No, ta prva rečenica nije, zacijelo, zanimljiva samo po greški. Nešto drugo mnogo je u njoj upečatljivije. Rečenica, naime, sastoji se iz tri dijela. U prvom saznajemo da se Bora neće više penjati do strmoglavog četvrtog kata, a da prethodno ne znamo ni gdje je, u kojoj zgradi taj kat, ni zašto se on neće penjati (osim što se olako odvažimo na prvoj trećini rečenice pretpostaviti da se neće penjati jer su mu tog časa nepune 92, što svakako nije dob za veranje po stubištima). U drugom dijelu rečenice, u novoj obavijesti, saznajemo da se Bora neće penjati do vrata koja izradio je meštar Džamonja. Mali broj ljudi, među njima i ovaj je čitatelj, zna o kojim je vratima riječ, jer se i sam penjao na taj četvrti kat i stajao ispred istih željeznih vrata, koja su u svakom pogledu jedinstveni artefakt. Onda stiže treći dio rečenice, koji nikakvim veznikom ni odnosnom zamjenicom nije povezan s prethodna dva. Taj treći dio rečenice kao da visi i viče, najednom dramatičan poput naricanja Irene Papas, ali ta drama nije u riječima koje nešto izgovaraju, nije u leksiku i u njegovoj bezbroj puta potrošenoj sentimentalnosti, drama čak nije ni u metafori, jer nikakve metafore tu nema. Drama je u sintaksi, u tom strašnom i moćnom rečeničnom preokretu, kakvih možda bivalo je kod Krleže, drama je u rečeničnoj naprslini, koja sugerira naprslinu svijeta iz kojeg umrla je Vera Horvat Pintarić. 

Ne bih htio gnjaviti, ali pročitajte još jednom tu rečenicu, jer u njoj je majstorstvo Bore Ćosića: “Neću se više penjati na onaj strmoglavi četvrti sprat, do željeznih vrata koje izradio je meštar Džamonja, umrla je Vera.” Slijedi sljedeća, koja je vapaj, konstruiran po uzoru prethodne, jer inkantacija je temelj tužbalice. (Nekrolog, dakle, prelazi u tužbalicu, koja je nešto drugo…) “U ovoj kuli, punoj slika i knjiga, ko će ih sada čitati?” Rečenica započinje o jednom, i krene u jednom smjeru, pa se u mjestu zaokrene. Pitanje u njoj postavljeno najednom se tiče nekoliko različitih stvari. Tko će sad biti gore, u toj kuli, tko će, među slikama i knjigama, čitati? I tko će uopće te i takve knjige, svejedno gdje, čitati, kad Vere nema? A onda smirenje, utišanje: “I zalivati bilje na toj visokoj terasi?”, tko će? Tko li svim našim mrtvima sad zalijeva cvijeće, sunu na čas misao mimo onog što je u ove guste četiri rečenice zapisano. Četvrta, na koncu, sasma je Krležina, ustvari posveta Borina je Krleži, ili onom njegovu čitatelju koji će Krležu u riječima prepoznati: “Gasi se sjaj ovog svetionika njenog, na Mažuranićevom trgu, koji dugo prosipao je svoju svetlost po mutnoj krajini hrvatskoj.” Krajina u Slavena je predio ili krajolik, šire upravno područje, često uz granicu, a u sugeriranom iza-značenju, u pod-riječi ili podsvijesti riječi, krajina u sebi ima nešto tuđe i neistraženo, nešto što je na svaki način od svijeta daleko i u svijetu rubno. Svjetionik u magli savskoj i zagrebačkoj, na Mažuranićevom trgu ugašen je, te smo nastavili bez svjetionika. 

Pa onda pod nadnevkom od 2. rujna, iste 2024: “Kuda utopila su se sva ona mudra znanja diplomatska, svi naši domjenci, u ‘Dubrovniku’, kod Goranke, ili drugde, kad čujem kako Leku Lončara danas pronašli su da plovi u nekom plićaku kraj Zlarina.” U ovoj rečenici virtuoznoj, u kojoj se nađe neke gorke posmrtne vedrine, Lončarev Ugljan zamijenjen je Zlarinom Ite Rine, iz “Princeze koralja”, godine 1937, kada je Bora bio petogodišnjak. Od Zlarina do Ugljana 24 su nautičke milje, ali suština jest da se u plićaku jedne ljudske smrti utopilo sve ostalo. 

A onda i meni naročito draga rečenica od 5. srpnja 2021, koja glasi: “Moj razvojni put, dug devedeset godina u obzorju ornitološkom: od metalne ptičice, navijene nirnberške igračke, koja za dalekog zelenovenačkog detinjstva kljuca nepostojeće zrnevlje do živih zeba, u koje danas, hraneći ih i pojeći, satima zurim na našoj krapinskoj terasi.” U toj se, toj rečenici, pozna istinski romanopisac, onaj koji bi sad, u jednom zamahu mogao ispisati roman vlastitog života, pišući isključivo o pticama, ali ipak to neće učiniti, jer zašto bi, nego će roman svesti na jednu jedinu rečenicu, u kojoj se pozna recimo to da je on, taj pisac, potekao iz istog jezika i kulture kao Ivo Andrić, koji je volio misliti i opisivati svijet i sebe u njemu u ovakvim širokim elipsama, ali sam ovu rečenicu nikad ne bi napisao, pošto u njegovom djetinjstvu sarajevskom i višegradskom zasigurno nije bilo nirnberških metalnih ptičica na navijanje.

I na kraju svih krajeva, datum 24. studeni 2024, koji Bora Ćosić zapisuje ovako: “Trijumfalizam za mene pada na najnižu lagu ljudskih emocija, njen opipljivi izraz su trofeji: one besmislene vitrine, prepune olimpijskih bokala ili skrivene ladice erotomana sa donjim vešom njihovih dama. Ali najsramnije su serije rogova pobijene divljači, koje prekrivaju zidove te lovačke gospode, nesvesne da nisu daleko od divljačkog skalpiranja protivničkih skalpova, u praksi Winetouove sabraće.

Samo koji dan kasnije eto Britte Jaschinski, koja se svojim fotografijama takođe bori protiv trofejstva savremenih vandala, što skupljaju glave lavova, stopala slonova, mumificirajući ljupke šumske zverčice, ali ništa ne pomaže! Lovac i dalje, hemingvejevski muževno, istrebljuje zveri kroz pustinje i prašume, kao što istim načinom postupa se sa ljudima po Ukrajini, u Gazi.”

Bora Ćosić ne dnevničari na temu vlastitoga života, premda sve u njegovim knjigama potječe iz njegove građanske svakodnevice. Danas, iz nekog čudnog razloga, možda i zbog opće knausgorizacije svijeta, moda su dnevnici i kojekakve osobne ispovijesti. Ispovijedaju se hrvatski i regionalni pisci i pisačice udarnički, sve na temu vlastitih nadri-života, koji, međutim, djeluju tek mrvu autentičnije od njihova teksta. Bora Ćosić se, kao ni Krleža, kao ni Gombrowicz uostalom, u svojim dnevnicima ne bavi stvaranjem vlastitoga i društvenog fiziološkog kulta, čemu takvi dnevnici uglavnom teže. Ipak je to nešto čime se mnogo uspješnije bave tabloidi, ne mora i književnost. Borina dijaristika uglavnom je proza i poezija, koja nije stigla do romana i stihova. 

U oba dnevnika, na početku upisano je isto uputstvo za čitanje, i ono glasi: ”Pisanje dnevnika je kao pogled iz emigracije. Onaj ko ga piše već je odmah u exilu, ono o čemu piše, to je zemlja njegove zbilje, koju je napustio. Tako je on u progonstvu od sopstvenih događaja, koji su doskora bili njegovo rodno tle, a sada, pošto su prošli, ispada kao da je iz njih izbačen, proteran, izgnan.”