Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

Ajfelov most

jedan gram blama

princ fizike ettore majorana
prvi je ispravno protumačio
česticu neutralnog naboja
i pao u društvo

nešto poslije njemačke 1933.
prestao je jesti i piti
i izlaziti iz kuće

najmlađi redovni profesor
teorijske fizike
mladić sobe

objavio je samo devet radova

1938. godine plovi u palermo
i zauvijek nestaje bez traga
piše pismo u kojem sve voli
više je hipoteza do danas

izneseno o tome
da je prelomio olovku
izabrao samostan stupio u život prosjaka
to je takozvana hipoteza omu cani

prema mojoj hipotezi jednostavno
ima ljudi kojima je svaki dan
težak kao cijeli svijet

jedan gram blama

Goran Milaković 19. 02. 2024.

1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/27

Mala i velika nesreća u rudniku Mramor kod Tuzle

Utorak je, 8. studenoga, u rudniku Mramor, petnaestak kilometara od Tuzle. Po diktatu svakodnevice i običaja koji su ušli u državne zakone, drugi je dan u tjednu. Posvuda, osim u rudnicima, gdje se ruda iskopava u tri smjene, svih sedam dana u tjednu. U Mramoru se, u dva kopa i dva rudnika, Rudniku Dobrnja-Sjever i Rudniku Dobrnja-Jug, kopa visokokvalitetni lignit. Znanstveni tekst će reći, a ni u pripovijesti to loše ne zvuči, da je Mramor smješten u dijelu ležišta sjeverne krekanske sinklinale. Lignit je pliocenske starosti, visoke kakvoće i energetske moći. Pliocen je geološko razdoblje koje se odvilo između dva milijuna i tristo trideset tisuća godina i dva milijuna i petstoosamdeset tisuća godina prije utorka, 8. studenog 1983. Pliocen je doba između miocena i pleistocena.

Tu je, za pliocena, bilo uzemno Panonsko more. Izgubivši u sarmatskom razdoblju morsku vezu sa Sredozemljem, more je postepeno gubilo na slanosti. Da je tad bilo ljudi, u neka doba netko bi ga već nazvao jezerom. U oslađenoj vodi tog Panonskog mora bujala je vegetacija, a s njome i sitni životinjski svijet. Morske ribe i kitovi malo-pomalo odumirali su u tuđini slatke vode. Za njima neće ostati nikakvog traga. Ni kosti, ni fosila. Samo će neki sitni pužići ostavljati tragove o svojoj prisutnosti. U slatkoj vodi umiru i trunu morske trave, umire drveće, što je izniklo i živjelo po obalama močvara, koje stotinama tisuća godina zaostaju iza mora koje je nekamo nestalo, iscurilo. Umiru i trunu životinjice, znane i neznane. Umire i trune sve živo, i tako se raspada jedan svijet, na čijem će se stratištu uzdići neki novi, još uvijek se ne sluti kakav. Leševi bilja i životinja padaju jedan po drugom, započinje gozba aerobnih i anaerobnih bakterija, leševi padaju jedan po drugome, i u toj masovnoj grobnici svijeta jedva da ima zraka, jedva da ima kisika… Iz te opće truleži nastaju treset i humus. Rađa se duša zemlje, iz koje bi najprije nicale nove biljke kad bi ih bilo, i kad i dalje ne bi leševi padali jedni po drugima. Ovo je zemlja masovnih grobnica.

A onda se smjenjuju godišnja doba, dižu se neke prethistorijske oluje, koje odnekud nanose šljunak odavno nestalog mora, nanose glinu koja čeka svoje grnčare, pa kada se oluje smire, napokon masovne grobnice prethodnog svijeta bivaju zatrpane. Tad se ispod pijeska i gline, pod visokim tlakom, nastavljaju procesi redukcije i nestajanja svega što je činilo prethodni život. Živi su organizmi sastavljeni uglavnom od vode. Iz treseta i humusa nastalih od njihovih leševa, pod visokim tlakom i pri djelovanju plinova koji su nastali u procesu raspadanja, treset se pretvara u lignit. Lignit će se u nastavku pretvoriti u smeđi, a onda i u kameni ugljen, pretvorit će se u antracit, i u tvar s najvišim udjelom ugljika. Možda će se, negdje drugdje, ali ne u Bosni, ne na Balkanu, pretvoriti u dijamant.

Utorak je, rekosmo, osmi je dan mjeseca novembra, u dva rudnika rudničkog kompleksa, koji je dobio ime po selu Mramor. Ove 1983. selo broji oko 330 stanovnika. Uvjerljivo najviše je katolika, Hrvata. Dvadesetak je pravoslavnih Srba, isto toliko Jugoslavena, desetak Muslimana. U kasnijim će se namjenskim povjesnicama sela obzirno napominjati da podatke s popisa stanovništva, kao i neke neobične mijene u popisima od 1961. do 1991, treba prihvaćati sa sviješću da se u Mramoru nalazi i malo romsko naselje. Mramor pripada Župi Šikara, gdje se nalazi i crkva posvećena svetom Franji, koja je, istina, izgrađena tek nakon 1971. Žitelji Milešića, kako se Mramor ranije nazivao, drevnoga katoličkog sela, koje je u srednjemu vijeku pripadalo Župi Soli, u međuvremenu su se bili proletarizirali i obezbožili. Ilegalna Komunistička partija Jugoslavije između dva rata bila je tu jaka i utjecajna. Blizu je mitsko selo Husino, odakle je pred sam Božić godine 1920. krenula oružana pobuna rudara Rudnika Kreka, kao reakcija na nasilje policije i žandarmerije za vrijeme generalnog štrajka. Ovdašnji su stanovnici bili sudionici Husinske bune, kao što su i dvadeset i tri godine kasnije, 10. listopada 1943, sudjelovali u osnivanju Osamnaeste hrvatske istočnobosanske brigade Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, čiji je komandant bio narodni heroj i general JNA te dugogodišnji savezni sekretar za unutarnje poslove Franjo Herljević. Iz takve tradicije, strašne i krvave, a u svakom pogledu junačke, nastalo je kao posljedica i to da su naraštaji punoljetnih muškaraca silazili duboko pod zemlju, uz vječnu neizvjesnost da će se živi vratiti na površinu, i bez vjere i nade da bi im dragi Bog u svemu tome mogao pomoći. Premda su i to sve samo pretpostavke, jer je za drugoga teško govoriti u što vjeruje i koliko vjeruje, i što ga na svijetu drži da ne pobudali od straha. Tek, ostaje da se pamti da je crkvu u Šikari gradio fra Josip Bošnjaković, koji će u ljetopisima provincije i u sjećanju zajednice i ostati upamćen kao graditelj brojnih crkava. Temelje je udario u vrijeme Hrvatskog proljeća, da bi već 2. veljače 1972, malo po smjeni Savke i Tripala, fra Josip dopao zatvora. Optužilo ga je da je prilikom putovanja po inozemstvu pribavljao neprijateljski propagandni materijal, konkretno Hrvatsku reviju, Hrvatsku državu, koju su izdavali minhenski emigranti, a prilikom pretresa pronađen mu je i jedan, sedam godina star, primjerak čikaške Danice, čiji je dugogodišnji glavni urednik bio fra Ljubo Čuvalo. Bilo je tu i nekih drugih papira i publikacija, kakve su se tih godina mogle naći kod mnogih nešto odvažnijih i znatiželjnijih fratara, svećenika, a bogme i civila, vjernika ili nevjernika Hrvata. Pritom, Služba državne bezbjednosti je, skupa s narodnom milicijom, tužiteljstvom i sudovima, imala vrlo široko i elastično tumačenje što je neprijateljska propaganda i što se sve može smatrati neprijateljskom tiskovinom. To se tumačenje mijenjalo od prilike do prilike. Uglavnom, ako se nekoga baš htjelo optužiti, a pismen je i ima nekakvu kućnu biblioteku, uvijek mu se moglo pronaći nešto zbog čega je i po čemu je kriv. Fra Josip je osuđen na tri godine robije. Kazna mu je na sljedećoj instanci smanjena za šest mjeseci, a onda ju je cijelu odslužio u zeničkom i tuzlanskom zatvoru. Poslije će reći da zapravo nema pojma zašto je suđen. U priču o selu Mramoru, koje je ime dobilo po jednom velikom usamljenom stećku – jer stećci su mramorovi, stećci su mramorje… – po kojemu je onda ime dobio i rudnik lignita, svečano otvoren godine 1958,  možda bi se dobro uklopilo da  je fra Josip Bošnjaković dopao zatvora jer je udario temelje za crkvu u Šikari. Ta bi verzija u priči funkcionirala, zvučala bi istinito, ali zapravo ne bi bila istinita. Ljudi koji su bez jasnog razloga po Bosni osuđivani za političke delikte i delikte mišljenja, u pravilu nisu stradavali iz načelnih razloga, ni zbog velikih gesta. A izgradnja crkve, za koju se, naravno, prethodno morala ishoditi dozvola, bila je velika gesta. Čak i ako bi se nakon sloma Hrvatskog proljeća, i zaoštravanja odnosa prema pojedinim nacionalnim politikama, refleks događanja tako brzo prenio na Bosnu, pa čak ako bi, ni dva mjeseca po padu Savke i Tripala, netko poželio opozvati gradnju crkava po tradicionalno crvenim i komunističkim, a ustvari starim katoličkim i hrvatskim selima oko Tuzle, čak ni tada stvar ne bi bila rješavana tako da se uhapsi i optuži fratar koji je gradio crkvu. Bit će da im je fra Josip naletio oko nečega mnogo banalnijeg, sitnijeg, pa i svakodnevnijeg. Zbog nečega što je Ivo Andrić vjerojatno i opisao u svojim fratarskim pripovijetkama, samo s drugim vlastima i drukčijim tužiteljima i kadijama. Ti kadije, tužitelji i te vlasti bili su turski i tuđinski, čak i kada bi ih predstavljali naši ljudi, dok su fra Josipa, bit će, privodili, isljeđivali, tužili i sudili mu isključivo njegovi Hrvati, obezvjereni katolici, čije se bezvjerje često i nije moralo razlikovati od iste takve vjere. Smisao poziva na obraćenje za fra Josipa, kao ni za ostale ponešto pametnije bosanske fratre njegove generacije, i nije bio u tome da se bezvjernike nagovori na vjeru, nego da se konačno, kad nastupi povoljan trenutak u povijesti, ustanovi tko u što vjeruje. I neće biti čudno ako se pokaže da su fra Josip i njegov isljednik vjerovali u istoga Boga, na isti način. Samo im je vrijeme teklo u dva odvojena, premda paralelna toka, te su se u svojoj vjeri razišli. Ustvari, susreli su se samo u jednom trenutku, u onom vremenskom bljesku o kojemu bi vrijedilo pisati.

Prethodne večeri, u ponedjeljak 7. studenog, zazvonio je telefon u tuzlanskome stanu čovjeka kojemu je ime Leonardo Pitten, a zovu ga Nardi. S takvim bi imenom, možda, bolje prošao u nekom drugom životu i u drugom romanu, ali kako živimo u vremenu paradoksa, a 1983. paradoksalna je godina u kojoj se dijele naši životi, Leonardo Nardi Pitten rođeni je Tuzlak. U tom gradu rodio se 7. srpnja 1942. Mati mu je Marceda Bencher, i sama rođena u Tuzli, podrijetlom iz planinske varošice u Trentinu, na sjeveru Italije. Otac, Mihailo Pitten je, kao i toliki drugi u Bosni, njemačkog podrijetla, ali su se to podrijetlo i znanje o njemu izgubili u protoku vremena. Imao je Leonardo i brata Mihaila: poginuo je kao šestogodišnjak, pretrčavajući ulicu ispred tuzlanskog pozorišta. Nije bilo vrijeme auta, ali tako je kad đavo hoće.

U Sarajevu Leonardo Pitten, zvani Nardi, studira za rudarskog inženjera. U mladosti bavi se boksom, nastupa u srednjoj kategoriji. Ženi Tuzlanku Samiju Sejdić, ona mu rađa Ivana i Ivanu. Premda po ocu starinom Nijemac, a po materi Talijan, sve je u životu Nardija Pittena vrlo lokalno. Čak nije ni bosansko, Sarajevo je njemu već vrlo daleko, nego je tuzlansko, rudarsko i proletersko, uokvireno onom slikom svijeta koju borbeni fra Josip Bošnjaković nastoji razbiti, gradeći crkve u selima oko Tuzle, pa i ovu u Šikari, pod koju spadaju duše sela Mramor, a možda i obje jame rudnika Mramor. Fra Josip, kojeg komunisti onako bezobzirno hapse i sude mu zbog nekoliko u načelu bezazlenih, diletantskih književnih časopisa, u kojima se slavi romantično hrvatstvo, pokušava privući puk nizom pripovijesti koje već dvije tisuće godina zaokupljaju narodnu maštu i oblikuju narodne duše, dok je inženjer Leonardo Pitten, zvani Nardi, predan nekim drugim, ponešto novijim pripovijestima. Kada ga pitaju odakle mu to čudno ime, govori im o svojoj majci Talijanki i o tome da je ponio ime Leonarda Bankera, još jednoga tuzlanskog Talijana. Njegov je životopis ove 1983. još uvijek upisan u memoriju mjesta i u iskustvo zajednice.

I glasi, otprilike, ovako: Godina je 1911, kada zidar iz Primiera, rajske doline na istoku Trentina, imenom Luigi Domenico Bancher, odavno već europski pečalbar, oženjen, otac troje djece, odluči da se napokon u životu zaustavi. Što se moglo, to je i učinjeno. Dalje ne ide. I tako se on i njegova Francesca, rođena Zanetell, naseljavaju u Tuzli. Njihovi sinovi Simone i Leonardo ubrzo postaju Bosanci. Sjećanja na domovinu, na taj ukleti raj sa granice latinskih i germanskih plemena, pripadaju žanru ranoga djetinjstva. Taj žanr ponekad odredi čovjeku život.

Mlađi sin Leonardo Bancher, zvani Nardi, postaje Leonard Banker, a po nevolji godište je 1899, posljednje koje je novačeno za Veliki rat. Rodio se prekasno za bitke na Soči i Bosansku regimentu na Zapadnom frontu, ali taman za smrt u Galiciji. U rano ljeto 2019. – što je iz perspektive 1983. u kojoj jesmo, još vrlo daleka budućnost – Andrzej Stasiuk vozit će me u svome terencu po austrougarskim vojničkim grobljima u Galiciji, i ja ću ići od križa do križa, zamišljajući još jedan izgubljeni bosanski i hrvatski naraštaj, ali ni pod jednim od tih križeva neće biti Leonarda Bankera. Preživio je on svoju Galiciju, ali se na toj granici, u dodiru s neprijateljem, fatalno zarazio idejama Oktobra. Napokon, ima li ičega bajkovitijeg od komunizma i komunističke revolucije, za dječake protjerane iz njihova djetinjeg raja?

Ubrzo Leonard je član Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), koja na drugom kongresu, održanom u lipnju 1920. u Vukovaru, mijenja ime u Komunistička partija Jugoslavije. Osnivač je prve partijske ćelije u Tuzli, legendarni komunistički vođa u svome kraju. Zidar je, kao što mu je bio i otac, ali obrazovan i načitan. Ispunjen nadom i vjerom, muzikalan kao pravi verdijanski Talijan, ispunjen zanosom dvadesetog stoljeća, krajem kojeg će u stanu rudarskoga inženjera Leonarda Pittena, također Nardija, zazvoniti telefon.

U svijetu iz kojega je Nardi Pitten potekao, Nardi Banker imao je ulogu svetoga Pavla komunističke vjere. Djelovao je u ilegali, komunicirao poslanicama. Vjerojatno je, u skladu s pravilima partijskog djelovanja, imao pseudonime, heteronime, lažna imena, koja su često o zajednici i epohi upečatljivije svjedočila od pravih imena, vjerojatno su ta lažna imena bila od svih vjera bosanskih i identiteta. Ljudi su se sakrivali jedni u druge. To je najbolji način da bi se preživjelo na slobodi. I tu leži osnovna razlika između apostola kršćanstva i naših lokalnih, kasablijskih i varoških apostola komunizma. Ilegalci ne samo da su imali pravo da zataje svoju vjeru, nego su to svakodnevno činili. Tako i Nardi Banker, sve do čuvene provale po partijskim organizacijama u Bosni i Hercegovini, živio izvan svoga imena, uvjerenja i identiteta. Bio je to preduvjet da bi, tako izvan sebe, poput fantoma, mogao propovijedati svoja uvjerenja. Uhićen je krajem 1932, nakon čega, konačno pod vlastitim imenom, kreće putem mučeništva. Svetost Nardija Bankera ovisit će od onoga od čega će ovisiti i svetost Pavla iz Tarza: hoće li, nakon što je razotkriven i uhićen, ostati pri svojoj vjeri. Dugo traje njegovo isljeđivanje i ispitivanje, a još i duže, vjerujemo, njegovo ozloglašavanje. Na dan 13. rujna 1933. Leonard Nardi Banker osuđen je ispred Državnog suda za zaštitu države, čiji pleonastički naziv odaje i suštinu pravde kakvom ju ovakav sud predstavlja. Trideset i četiri su mu godine na svijetu, a na robiji bi trebao provesti sljedećih pet. Za razliku od Pavla iz Tarza, koji se izjašnjavao kao Rimljanin, te mu je na osnovu te povlastice odrubljena glava, umjesto da kao lutalica i stranac bude razapet, Leonard Banker je za jugoslavenske kraljevinske vlasti bio – Talijan. To je dodatno pogoršalo njegov položaj u zajednici, te ga lišilo stanovitih zatvorskih privilegija. Premda je doma, u Tuzli, ostavio ženu Ljubicu s troje djece, Vesnom, Brunom i Rinaldom, Nardi ni u jednom trenutku nije bio spreman da popusti u svojoj vjeri. Služio je u Sremskoj Mitrovici, toj čuvenoj partijskoj kaznionici, kroz koju će proći svi budući jugoslavenski partijski vođe, osim Tita, koji je svoje robije odslužio u Mariboru, Lepoglavi i Ogulinu. Bio je miran, tih i vrlo pristojan čovjek. Suprotan slici komunista, revolucionara, terorista, kako iz imaginacije njegovim suvjernika, tako i iz imaginacije njegovih dušmana i neprijatelja. Ta ljubaznost i tihost možda će ga koštati života. Mučili su ga za primjer. Njega najviše, među svim uhićenim Tuzlacima. Nije bio Bosanac ili se nije ponašao kao Bosanac, a to svakako iritira. Napokon, rekli smo, za razliku od Pavla iz Tarza, Nardi Banker bio je stranac.

U veljači 1936. u kaznionici u Sremskoj Mitrovici započinje, po zapovijedi Partije, štrajk glađu. U njemu sudjelovala je većina osuđenih komunista, sindikalaca, ljevičara. Nisu samo oni koji su imali neki razlog, nekakvo odobrenje da ne sudjeluju. Ovaj događaj ući će sva partijska evanđelja, u biografije i autobiografije, memoare, životopise, svete i profane izvještaje o životima jugoslavenskih revolucionara, i bit će slavljen i znanstveno proučavan sve do sloma komunističke vjere u Jugoslaviji, koji se zbio nakon Titove smrti. Je li vjera još živa ove 1983? To bismo tek trebali saznati. Ali postojalo je u tom štrajku februarskom glađu u mitrovičkoj robijašnici i još nešto što se nije prešućivalo u službenim povjesnicama – vjerojatno zato što to nisu prešutjeli slavni revolucionari u svojim memoarskim izvještajima i partijskim evanđeljima – ali se spominjalo samo u fusnotama, na marginama mučeničkih pripovijesti, ili je bivalo skriveno u kriptičnim epizodama i u svojevrsnim tekstualnim snoviđenjima: zajedno s komunistima u tom je čuvenom štrajku glađu, u prelasku egipatske pustinje i prekoračivanju granica jednog doba, sudjelovala i skupina zatočenih hrvatskih nacionalista, čije će skupno ime pet godina kasnije postati čuveno: ustaše! Štrajk je pokrenut zbog sve goreg tretmana političkih zatvorenika, koji je, recimo i to, i dalje bio mnogo bolji nego što će u socijalističkoj Jugoslaviji ikada biti.

Recimo, Moša Pijade u Mitrovici je prevodio “Kapital”. Rodoljub Čolaković i Milovan Đilas bavili su se književnim i publicističkim radom. Bili su zajedno zatvoreni, i njihove su ćelije ustvari bile partijske ćelije. Nisu se miješali s kriminalcima. Nije dopuštano da ih zlostavljaju drugi zatvorenici. Nije bilo svega onog što je bilo zlatni standard postupanja prema neistomišljenicima u zatvorima socijalističke Jugoslavije.

I bilo im je, recimo, dopušteno da pišu pisma. I to kakva pisma!

Leonard Nardi Banker, izmučen prethodnom bolešću – vjerojatno tuberkulozom, mučenjima u istrazi i neljudskim uvjetima u zatvoru, zimom koja je u negrijanim prostorima kaznionice svake godine bila strašna, nakon desetak dana štrajka glađu započinje umirati. To umiranje trajat će dugo, mjesecima. Najprije ga pregledavaju u banovinskoj bolnici, nezainteresirano. Pa ga prevoze u Beograd. Tamo biva operiran, ne znamo o toj operaciji ništa više. Liječnici ga se posvuda nastoje što prije otarasiti, očito je na njima neka odgovornost o kojoj danas ne znamo ništa, niti slutimo što iza nje stoji, ili je, možda, riječ o uobičajenom građanskom preziru prema političkim zatvorenicima, tek prije vremena ga vraćaju u Mitrovicu, gdje ponovo pada u postelju, trese ga vrućica, gubi se. Zatvorska uprava, a vjerojatno ni zatvorski liječnik, nisu žurili s njegovim novim prebacivanjem u Beograd. Ili su čekali da umre, a njemu se nikako nije dalo umrijeti. Ipak su ga na kraju još jednom vozili. Stigao je u Beograd, primio je transfuziju i izdahnuo.

Bit će to jedna od dvije robijaške smrti, nakon kojih je štrajk prekinut, jer je uprava pristala da ispuni praktično sve zahtjeve zatvorenika. Predaleko bismo se s pričom udaljili od telefona koji navečer, u ponedjeljak 7. studenog 1983. zvoni u stanu Leonarda Pittena zvanog Nardi, kada bismo nabrajali zahtjeve mitrovičkih zatvorenika iz veljače 1936. A udaljili bismo se i od nečega što je važnije: drugoga koji je umro za vrijeme štrajka glađu. Bio je to jedan od osnivača ustaškoga pokreta, Ličanin iz Brinja, Stipe Javor. Umro je već 27. veljače, u kaznionici, od upale pluća. Njegovo mučeništvo komemorirali su, na zastrašujući način, svi mitrovički zatočenici. Taj dan, i sljedeći, predstavljat će ispunjenje kasnijih Luburićevih i Tuđmanovih snova o općem pomirenju hrvatskih komunista i nacionalista, općem pomirenju hrvatskoga naroda. Zbilo se to godinama prije nego što će pasti velika krv, i tako je strašno i uznemirujuće djelovalo, da je upravo smrt ustaše Stipe Javora označila pobjedu štrajkaša. Samo što su u tom pomirenju u golemom broju sudjelovali i – Srbi komunisti. S njima se Luburić i Tuđman nisu kanili miriti.

Ustaše su, po uzoru na Nijemce, na naročit način nastojali komemorirati mučenike pokreta. Premda u svojoj kulturi nisu uspijevali stvoriti nešto što bi bilo usporedivo s uznemirujućom molskom melankolijom nacionalističkih svečanosti, oni su tražili svoga ustaškoga Krista, koji će zamijeniti onoga židovskog, pa su ga našli u Stjepanu Stipi Javoru. O njemu se učilo u školama, njegov se životopis hagiografski uzdizao do nedostižnog uzora ljudskome življenju, a bivša Praška ulica, ona u kojoj je mesar Werner, gradonačelnik zagrebački, sadistički pažljivo mjesecima rušio sinagogu, nazvana je imenom Stipe Javora. Trebalo je ustašama neki jak simbol, kojim će zbrisati prethodni identitet mjesta. I doista su ga našli.

U hagiografiji, u riječima o smrti Stipinoj i o desetotravanjskom Stipinom uskrsnuću, veli se da je umro mučeničkom smrću, štrajkujući glađu. Ali tu će se, na tom mjestu, ustaško učenje i vjera zaustaviti. I onda će u školskim učbenicima Nezavisne Države Hrvatske, kao i osamdesetak godina kasnije, u proustaškoj hrvatskoj Wikipediji, kao i u tiskovinama i na digitaliji najnovijega doba, što je iz perspektive 1983. još uvijek daleka budućnost, biti rečeno da je Stipe Javor u više navrata štrajkao glađu, baš kao da je u zatvoru bio nekakav čudak i osamljenik, kao da nije bio okružen drugovima koji su gladovali skupa s njim. Tako će 2020. Narod, portal prokreacijske katoličke skupine U ime obitelji, ovako propovijedati o ustaši Stipi Javoru: “Njegovo nekad snažno tijelo je tako oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. Zbog svoje žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski narod.”

Taj sitni grijeh prešućivanja, gorak svakome katoličkom i ustaškom pravedniku kao gorki bajam, istodobno je ono što će još jednom, kao zajedničko mjesto u apokrifnim evanđeljima, zbližiti ustaše i jugoslavenske komuniste u zajedničkom detalju iz legende koja je u temeljima njihovih inače međusobno toliko udaljenih i razdvojenih vjera. Onako kako će ustaše i njihovi vikipedistički i katolički suvjernici prešutjeti komunističke suborce Stipe Javora, s kojima je ovaj ustaša podijelio posljednju svoju životnu strast i muku, tako će komunisti i oni koji će se četrdesetak godina okupljati oko njihove vjere i učenja, prešućivati smrt ustaše Javora, kojom je, zapravo, pobjednički okončan partijski štrajk u sremskomitrovičkoj kaznionici, u veljači 1936.

Stjepan Javor marginalni je lik u jugoslavenskoj historiografiji. Teško bi ovome piscu bilo takav detalj oživjeti i toga se prisjetiti, ali nije nevjerojatno da on, pisac, 7. studenog 1983, dok telefon zvoni u stanu Nardija Pittena, za Stjepana Javora još nije čuo. O njemu će čitati u desetljećima koja nailaze. Zainteresirat će se za njega onako kako bude bivao piscem. Stipe Javor je, naime, jedan od onih književnih likova, šakama povijesti izvajanih od žive ljudske gline, čija stvarna egzistencija često započinje časom njihove smrti. Umrijevši kao zakleti ustaša, tačno pet godina prije nego što će riječ ustaša poprimiti konačni svoj smisao, ovaj brkati i mrgodni seljak, oštrih, meštrovićevskih crta lica, koji je u rodnome Brinju završio četiri razreda pučke škole, pa se kao šesnaestogodišnjak, krajem devetnaestog stoljeća, kao onodobni gastarbajter zaputio u bijeli svijet, gdje je, radeći najteže poslove, uspio zaraditi novce s kojima će po povratku u Hrvatsku pokrenuti ozbiljan biznis s vatrogasnom opremom, pa će, kao već zreo čovjek, u sam osvit Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, stupiti u Hrvatsku stranku prava, i u svojim pedesetim već biti spreman na revoluciju i terorizam, da bi zatim, nakon što ovaj emigrira u Italiju, postao i glavni Pavelićev pouzdanik u domovini, i s navršene pedeset i tri, bit će osuđen na dvadeset godina robije, da bi s pedeset i devet snagom volje i vrlo svjesno birao put pravednika, Stipe Javor nedužan je pred zločinima koje će ustaše jednoga budućeg dana počiniti. Paradoks ustaškog pravednika zanimljiva je književna tema. Ljudi nisu krivi za zlo koje se zbilo prije njihova rođenja, ali ni za zlo koje će se događati nakon njihove smrti. Tako ni Stipe Javor. Ustaše, međutim, kao i jugoslavenski komunisti, o toj stvari drukčije misle. O njoj, međutim, drukčije misli i većina običnih ljudi. Jednostavnije je tako misliti, nego domišljati što li bi, Bože, bilo sa Stipom Javorom, kakav bi bio Stipe Javor, da je živ izašao iz mitrovičke kaznionice, i da je osjetio krvavu desetotravanjsku slast. Bile bi mu šezdeset i četiri, godinu dana stariji je od Pavelićeva maršala Slavka Kvaternika, i zacijelo bi počašćen bio svim počastima nacionalnog besmrtnika. Bi li se Stipe Javor tada sjećao bunila kroz koje je prolazio posljednjih dana veljače 1936, upale oba plućna krila, i drugova, jednih i drugih, koji se nadvijaju nad njegovu postelju, ispraćajući ga s ovog svijeta? Što bi mu u tim trenucima značila solidarnost s neistomišljenicima, koja ga je i odvela u taj fatalni štrajk glađu – premda je, zapravo, teško utvrditi jesu li se te zime komunisti solidarizirali s ustašama, ili su se ustaše solidarizirale s komunistima, i što je zapravo bio onaj krajnji povod štrajku – i kakav bi u proljeće 1941. bio odnos Stipe Javora prema onima koje upravo počinju ubijati njegovi ostrvljeni drugovi. Bi li Stipe Javor 1941. klao one za koje je 1936. dao život?

Nardi Banker umrijet će nakon što već zatopli, 11. svibnja 1936, u beogradskoj bolnici. Premda je formalno bio član Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za tuzlanski okrug, a praktično i mnogo više od toga, Nardi Banker ostat će samo lokalni, tuzlanski junak. Jedna lijepa tuzlanska ulica – čini se da je to upravo ona u kojoj je pod kotačima automobila stradao Nardijev brat Mihailo – nosit će njegovo ime, sve dok u novome adetu i tisućljeću ne bude preimenovana u Ulicu Bakirbega Tuzlića, muslimanskoga gazde i političara s početka dvadesetog stoljeća, dok će Građevinski školski centar u Tuzli i u najnovija doba biti nazivan po njemu. I to će, uglavnom, biti sve. Više je razloga što Nardi Banker komunistima nikad neće biti ono što je ustašama Stipe Javor, premda će oni, mnogo više nego ustaše, spominjati i slaviti štrajk u mitrovičkoj kaznionici iz 1936, i premda će, neposredno po Bankerovoj smrti, njegovo mučeništvo biti obilježeno na beogradskim i zagrebačkim ulicama. Jedan od razloga što je Nardi u međuvremenu skrajnut, premda ne i jedini, u tome je što je bio stranac.

Ali ni njegova, kao ni Stipina smrt, ne završava trenutkom smrti. Drugovi iz kaznionice ženi mu i djeci pišu pismo koje bi vrijedilo citirati:

“Draga drugarice Ljubice,

mi smo odlučili da ti pišemo sa ciljem da tebi i ostalim ukućanima što je moguće jasnije ukažemo na to da se je drug Nardi borio za stvar radnog naroda i da je kao borac pao u toj borbi. Glavno težište našeg izlaganja biće naš život na robiji.

Na robiji se produžuje mučenje koje je počelo sa policijskom i sudskom istragom. Cilj je režima da svoje političke protivnike tjelesno i duhovno uništi. Od zlostavljanja, mračnih podruma, postova, tvrdoleža, okova, kratkih vezanja, neizvjesnih samica, zabrana primanja paketa i kupovanja nuzužitka itd., pa do nešto blažih kazni, politički krivci su sve to preturili preko svojih leđa. Nama je sedmogodišnje robijaško iskustvo pokazalo da mi ne smijemo skrstiti ruke i čekati dok nas naš protivnik uništi. I mi smo se kroz ovih sedam godina borili. Sredstva naše borbe bila su raznolika: štrajk glađu, lupe i demonstracije, protestni štrajkovi itd. Sve te borbe smo vodili (a vodićemo i ubuduće) uz svestranu pomoć radnog naroda i ostale poštene javnosti u zemlji i inostranstvu. U toj borbi mnogi su drugovi izgubili svoje živote. To je bilo neizbježno. Mi smo produžili borbu sa još čvršćim zbijanjem naših redova i još većom borbenošću, jer mi smo znali da mi moramo izvojevati sebi bar koliko-toliko snošljive uslove na robiji.

Tako je i ovaj zadnji štrajk, u februaru 1936, kojega je Uprava izazvala oduzimanjem nekih povlastica, bio posljedica težnje režima da nam pogorša uslove na robiji. Pa i sada, kada ti pišemo ovo pismo, Uprava nasrće na naš položaj. I mi ti ne možemo reći kada ćemo opet biti primorani da stupimo u borbu.

Drug Nardi je i na robiji ostao borac. Isto onako kao što je od svojih najmlađih dana radio za konačno oslobođenje radnog naroda. On je napolju ulagao sve svoje snage da bi radni narod što bolje osposobio za svakodnevne borbe a preko njih i za veliku borbu za konačno oslobođenje. Za to je on i došao na robiju. Produžujući borbu samo pod novim uslovima, on je time dosljedno išao putem jedino mogućim za komuniste i ostale revolucionare. On je od 1933. prošao kroz mnoge borbe. U svakoj se je borbi dostojno držao. Pa i u ovom zadnjem štrajku. 

Tok njegove bolesti vjerovatno ti je poznat. Mi hoćemo samo da naglasimo da je štrajk znatno ubrzao razvoj njegove bolesti koja je posljedica zvjerskog mučenja na policiji. Drug Nardi i drug Stipe Javor, hrvatski nacionalni revolucionar su žrtve ovog zadnjeg štrajka. 

Hoćemo da naglasimo i to da je poslije prve operacije, kad mu još temperatura nije bila spala, upravnik banovinske bolnice nastojao da ga se otarasi. On nije nastojao da ga pošalje u Beograd iako je vidio da je bolest teška. Kada je on drugi puta prenesen u bolnicu, mi smo htjeli da zovemo advokata i specijalistu (neznajući da si ti već u Beogradu). Upravnik kaznione Petrović je to odbio. (To je isti onaj upravnik koji je bio u Lepoglavi avgusta 1935. kada su onako krvnički isprebijani politički krivci, a jedan komunista ranjen.) Dakle, Nardi je poslat u Beograd u zadnjem času. 

Kada si ti tražila njegove stvari, nama je bilo čudnovato zašto ti nisi nikoga posjetila. Odmah smo se uvjerili da drug Nardi nije živ, te Uprava želi da zataji njegovu smrt. Sjutradan priredili smo komemoraciju na kojoj je govoreno o radu druga Nardija i ko je kriv za njegovu smrt. Uprava je komemoraciju htjela omesti, ali je naišla na čvrst otpor, te je od te zamisli odustala. 

Prije nego završimo, spomenućemo nekoliko riječi o tome kako je drug Nardi gledao na odgoj svoje djece. On je nastojao da stvori od njih dobre borce za stvar radnog naroda. Ta ga je misao do zadnjeg časa prožimala. Zato ti drugarice Ljubice imaš u tom pravcu veliku zadaću. Ti trebaš da nastojiš da vaša djeca posvete svoj život interesima radnog naroda. Mi smo uvjereni da ćeš ti s njima hrabro ići putem kojim je išao drug Nardi. 

Vi ste mogli dobiti kakvu-takvu sliku o robiji. Vi ste se mogli uvjeriti da mi moramo zalagati svoje živote za održavanje i poboljšanje čovječanskijeg položaja robijaša. Kao i napolju u svakodnevnoj borbi radnog naroda, tako i ovdje padaju žrtve. Ali i napolju radni narod produžuje borbu još prekaljenije i sa većim iskustvom. Tako i mi na robiji ne prestajemo sa borbom. Mi saučestvujući s vama u vašoj žalosti mnogo pažljivije pratimo kretanje neprijatelja i nastojimo da smo uvijek spremni na borbu. I sav ratni narod ispunjen je mržnjom na ugnjetače koji su istrgli još jednog borca iz njegovih redova. 

Mi smo ponosni na druga Nardija kao dosljednog borca za oslobođenje radnog naroda. 

Sve vas drugarski pozdravljaju…”

Zatim slijede svojeručni potpisi 136 robijaša iz Sremske Mitrovice. Ne znamo sva njihova imena, jer nemamo original pisma, nitko ga više nema, nego pismo interpretiramo iz druge ruke, iz dokumentarnog izvještaja što ga je napisao Moni Finci, a sačuvan je u Muzeju istočne Bosne, u Tuzli. Finci nabroji ove potpisnike: Ivan Marković Irac, Pašaga Mandžić, Moša Pijade, Ognjen Prica, Mujo Pašić, Risto Mikičić, Ante Marasović, Otokar Keršovani, Tone Tomšič, Đuro Pucar, Jovan Veselinov, Boris i Sergej Krajger, Oskar Davičo, Sveto Stefanović, “i drugi”. Sve sami prvaci komunističkog pokreta i međuratne konspiracije. Ali nama su, iz perspektive 1983, dok slušamo telefon koji ne prestaje zvoniti u domu rudarskog inženjera Leonarda Nardija Pittena, mnogo su zanimljiviji “i drugi”. Njih, kao i većinu doista važnog, dužni smo imaginirati. Bez toga, ljudi se u povijesti gube: od 1933, godine u kojoj je uhićen Leonardo Banker, komunist koji je doseljenjem u Bosnu postao Leonard, zvani Nardi, do 1983, kada u ponedjeljak 7. studenog, dakle na samu godišnjicu Oktobarske revolucije, telefon zvoni u stanu rudarskoga inženjera Leonarda Pittena, zvanog Nardi, prošlo je tačno pedeset godina. 

Ali imamo još vremena prije nego što se on javi i prije nego što poteku događaji u rudniku lignita Mramor.

Pismo sa potpisima 136 robijaša-komunista, među njima barem dvojice koje će ustaše strijeljati čim 1941. dođu na vlast, Bankerovoj udovici Ljubici poslano je redovitom poštom, koja je, naravno, morala proći cenzuru Uprave kaznionice u Sremskoj Mitrovici. (Kako Moni Finci pedantno navodi, na žigu pisma upućenog Ljubice Banker, rođenoj Jerkić, stoji: Kazneni zavod Sremska Mitrovica – Propis član 68 kućnog reda od 20/12. 1931. broj 148420 o pisanju pisama osuđenika.) je pisano na inicijativu dvojice Bosanaca, Ivana Markovića Irca, budućega zapovjednika Majevičkog partizanskog odreda i narodnog heroja, i Pašage Mandžića Murata, partizana i poslijeratnog bosanskog političara, koji će u Tuzli dugo biti bog i batina, a u našoj je povijesti važan jer je prvi u Jugoslaviji nezadovoljstvo radnika nazvao – štrajkom. To se dogodilo 1968, dakle prije petnaest godina, doživljavajući vrijeme iz perspektive telefona koji zvoni u domu rudarskog inženjera Leonarda Nardija Pittena.

Ne zna se tko je to pismo pisao, ali po narječju kojim je pisano, ijekavici lišenoj nekih karakterističnih riječi i izraza po kojima bismo išta preciznije mogli reći, i po stilu, suhom, krajnje neliterarnom, punom gotovo prijetećih ideoloških fraza, moglo bi se pretpostaviti da ga nije sastavljao pisac. Također, dojam je da se pismopisac većim dijelom obraća kaznioničkoj cenzuri i upravi, opanjkava upravnika, zaziva mržnju na ugnjetače, a tek se u nekoliko rečenica, i to ne osobito sentimentalnih, obraća udovici, te posredno i Bankerovoj djeci. Uz napomenu, u dnu treće, posljednje stranice: “Molimo te da nam javiš da li si primila ovo pismo!”

Udovica Leonarda Bankera, zvanog Nardi, primila je pismo iz mitrovičke kaznionice. I nosila ga uza se sve do kraja Drugoga svjetskog rata, i poslije, kroz život u kojemu će to pismo na kraju izgubiti svoj značaj i smisao, ali će ostati važno kao jedan od vrhunaca porodičnih stradanja za ideje u koje se nesumnjivo vjerovalo. Kao što je i drug Stipe Javor, hrvatski nacionalni revolucionar, nesumnjivo vjerovao u ideje za koje je pao. I to mu 136 komunističkih robijaša priznaje, tako da i njegovim imenom prkose cenzuri i upravi kaznionice.

Ljeto je 1936, uzalud Ljubica tumara po Beogradu i po beogradskim bolnicama, u pokušaju da spašava svoga smrtno bolesnog muža. Pri ruci su joj sindikalni aktivisti, ali Ljubica je za većinu građanskoga svijeta okužena, komunisti su narodu mrskiji od crnoga vraga, i tu, i u Zagrebu, gdje su zabavljeni time što se u vladi Milana Stojadinovića, koju je regent Pavle uspostavio nakon svibanjskih izbora 1935, hrvatski narodni element po prvi put našao izvan vlasti u kraljevini. Stojadinović, naime, po struci ekonomist i pragmatičan političar, stvorio je pakt sa slovenskim klerikalcima i s muslimanima, a Hrvate je potkupljivao time što je, na užas Srpske pravoslavne crkve, sklopio konkordat s Vatikanom. Na skupovima njegove Jugoslavenske radikalne zajednice, čije JRZ često se, ne bez cinizma, čita kao Jereza, Stojadinoviću simpatizeri skandiraju: Vo-đa, Vo-đa, Vo-đa… Jer on pokušava, i to mu dugo u velikoj mjeri i uspijeva, da stvori karizmu fašističkoga vođe: popravio je odnose s Mussolinijem, koji za njegova mandata nakratko prestaje pomagati obuku ustaških terorista po logorima u Italiji, uspostavlja dobre odnose s nacističkom Njemačkom i Führerom osobno… Ali nije moguće protiv jezika. Jezik nije tek puko sredstvo sporazumijevanja. On je, prije svega drugog, medij priče, medij pripovijesti, koja je u pravilu mudrija od svojih govornika. I dok narod Milanu Stojadinoviću kliče: Vo-đa, Vo-đa, Vo-đa, čuje se Đa-vo, Đa-vo, Đa-vo… Šta bi u takvom Beogradu jedna odlučna i borbena bosanska žena, po mužu komunistkinja, Srpkinja podrijetlom, mogla učiniti za svoga izmučenog čovjeka? Vođa je već bio riješio problem s komunistima – bili su u grobovima ili u zatvorima – a rješavao je i problem s Hrvatima, dao im je njihovog Boga. I činilo se, te 1936, da su svi, ili skoro svi problemi u kraljevini riješeni. Pa je onda cenzura mirne duše i mogla pustiti pismo 136 komunističkih robijaša udovici njihova stotrideset i sedmoga mrtvog druga.

Tim više što je Ljubici Banker odmah zatim stiglo i sljedeće pismo. U tom pismu, koje na žalost nije sačuvano, premda je zanimljivije, sadržajnije, a po mnogome i suvremenije, te u smislu romaneskne građe dragocjenije od pisma 136 robijaša, Ljubica Banker izviještena je da nijedno od troje njezine djece: Vesna, Bruno i Rinald nije jugoslavenskog roda i državljanstva, budući da im je pokojni otac bio Talijan, stranac u Kraljevini Jugoslaviji. Sinu Bruni se, kao strancu, ne dopušta upis u školu. S ovom zemljom u kojoj su zatečeni i u kojoj više nemaju oca, Ljubičina djeca ne mogu imati ništa, tako da milošću kraljeva brata Pavla, ili kraljeva malodobnog sina, onog koji je s Bankerovom djecom dijelio djetinjstvo, Vesna, Bruno i Rinald mogu krenuti u potragu za svojom pravom zavičajnošću. Ravno u Mussolinijevu Italiju! Ljubica već u ranu jesen 1937. dobiva putne listove za cijelu obitelj, na osnovu izrečene laži da će se njima poslužiti za povratak u zemlju podrijetla svoje djece. Put će im biti dug i obilazan. Smrtonosan, bogat nesrećama, ali i avanturama svake vrste.

Zahvaljujući Ljubomiru Pelešu, odvjetniku tuzlanskome, koji će kratko biti prvi gradonačelnik Tuzle po oslobođenju grada 2. listopada 1943, Ljubica i djeca uspijevaju umaći sudbini. Zahvaljujući Crvenoj pomoći, nabavljaju ulaznice i pozivnice za čuvenu međunarodnu izložbu “Arts et Techniques dans la Vie moderne”, otvorenu u Parizu još u svibnju te 1937. Tako stižu u Francusku, odakle su po majčinoj zamisli, a možda i po savjetima nekih dobronamjernih, komunizmom opijenih drugova, trebali krenuti prema Sovjetskom Savezu. Tamo bi, zacijelo, Vesna, Bruno i Rinald, kao siročad revolucije, bili odgojeni u onom duhu koji se spominje u pismu 136 robijaša, kao dobri i požrtvovni borci za stvar radnog naroda. Ali Rusija je velika, a još je i veće sve ono okolo nje, što se također Rusijom zove, premda više nalikuje čistilištu i zemaljskom bespuću, ili ledenom paklu na zemlji. Ledeno je čelično srce slavnoga Staljina, pa niti je u njemu bilo nježnosti za siročad svjetske revolucije, koja se za njegovih mandata brojala u stotinama tisuća, možda i u milijunima, niti su prilike u toj Rusiji bile obećavajuće. I sasvim je malo vjerojatno da bi Vesna, Bruno i Rinald preživjeli repatrijaciju u prvoj zemlji socijalizma. Surova je i strašna ljubav majčice Rusije prema manjoj njezinoj braći i sestricama.

U Parizu tih je dana sjedište Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Ne bi bilo krivo pomisliti i reći da je u Parizu tih dana sjedište svega važnog, sudbonosnog i svjetskog, onoga što je najveće u našoj civilizaciji, i onoga što je najsitnije i najnemoćnije. Jedna bosanska mater i njezino troje djece, od kojih su dvoje na pragu odraslosti, ne samo da su dio onoga najsitnijeg i najnemoćnijeg, nego bi i samom gospodaru sudbine bilo teško zamisliti priču u kojoj bi oni to prestali biti. Drugovi Ljubici pomažu da se dokopa Sovjetskog Saveza, ali nižu se okolnosti, nevolja stiže nevolju, i od puta ne biva ništa. Daleko je Rusija, možda mnogo dalje nego što se činilo iz perspektive mitrovičke kaznionice. Ako u stvarnosti Rusija uopće i postoji. Ako Rusija nije fantom u čije se moći uzdaju vjernici u svim zemljama svijeta, milijuni radnika i bezdomnika, kojima bi život bio nepodnošljiv kad ne bi imali u što da vjeruju.

Obitelj se nastanjuje u Sevranu, tada još uvijek predgrađu Pariza. Ljubica se zapošljava kao čistačica, a Bruno, već šesnaestogodišnjak, uspijeva se upisati u građevinsku školu. Novca je sve manje, previše je 1937. po Europi progonjenih ljevičara, sindikalista i komunista, da bi doteklo i jednoj tuzlanskoj komunističkoj udovici. Bruno će, mislili su, postati zidar, kao što su mu bili otac i djed. Do tada će se, skupa s majkom, brinuti o Vesni i Rinaldu.

Dvije godine kasnije, ili godinu i pol po dolasku obitelji Banker u Pariz, započinje Drugi svjetski rat. A 10. svibnja 1940. Njemačka je napala Francusku. Pariz, nebranjen, pada već 14. lipnja. U to vrijeme Vesna se vraća u Tuzlu. Udaje se za Hasana Odobašića. Pred porodom je 6. travnja 1941, kada Njemačka napada Jugoslaviju. Umire pri porođaju, za kratkoga travanjskog rata. Na ovakav način izgovorena, u kratkim i odsječnim rečenicama, povijest biva manje strašna. Porodična povijest, naravno.

Četiri dana nakon pada Pariza i potpunog sloma Francuske, čija će se sva slava svesti na kvislinšku tvorevinicu njezina ratnog junaka iz Velikog rata, osamdesetčetverogodišnjeg umirovljenog maršala, vječnog konzervativca, čije puno ime glasi Henri Philippe Benoni Omer Pétain, preko radija BBC govor drži pedesetogodišnji brigadni general Charles de Gaulle, Parižanin, rodom iz Lillea, veteran iz Velikog rata, nekadašnji Pétainov miljenik. 

Mora li nada nestati? Je li poraz konačan? Nije! Francuska nije sama! Ona nije sama! Ona nije sama! Uzvikuje general u taj gluhi mikrofon, dok Europa strepi nad vlastitom sudbinom, s kojom se Francuska i Francuzi već pomalo mire, onako kako se bolesnik miri s fatalnom liječničkom dijagnozom. Živjet će se pod Hitlerom, misle ljudi, kao što se živjelo i ranije. General, međutim, govori, i govori, i govori. Te večeri 18. lipnja u emisiji koja se emitira u sedam navečer. I onda opet, i opet…

Bruno Bancher rođen je 6. listopada 1923. u Tuzli. Dok general De Gaulle drži svoj govor, njemu je šesnaest i pol godina. Zidarski šegrt, sin mrtvoga bosanskog zidara, Talijan, unuk Talijana. Godine 1941, još uvijek maloljetan, stupa u Pokret otpora. Pred kraj rata zapovjednik je 143. voda Legije Garibaldi. Sudjeluje u akcijama za oslobođenje Sevrana. Teško je ranjen 27. kolovoza 1944, za vrijeme njemačkog topničkog napada. Drugovi ga izvlače s prve crte fronta. Umire, ne navršivši dvadeset i prvu. Jedna ulica u Sevranu nosi ime Brune Banchera.

Borila se i Ljubica, borio se Rinaldo, i stariji brat Nardija Bankera Simone, zvani Šimon ili Šimun, također se borio, te je poginuo kao Titov partizan. Gdje god su se našli, oni koji su ostali za Leonardom Bankerom, zvanim Nardi, borili su se protiv fašizma.

I kada rudarski inženjer iz Tuzle Leonardo Pitten, zvani Nardi, govori nekim svojim drugovima da je ime dobio prema Leonardu Bankeru, to još 1983, navečer 7. studenog, na samu godišnjicu Oktobarske revolucije, znači upravo ovo.

Oko pola osam, ili još nekoliko minuta kasnije, 7. studenog inženjer Leonardo Nardi Pitten, tehnički direktor u kopu Dobrnja-Jug, te starješina čete za spašavanje u slučaju nesreće, javlja se na telefon. Iz rudnika zovu, kažu da je u otkopu stradao Aljo Hodžić, i da je vjerojatno živ. Trebalo bi ga – kako se rudničkim jezikom kaže – vaditi van.

Inženjer Pitten nijednog trena ne dvoji. Premda ništa ne zna o uzrocima nesreće, koji nipošto nisu bezazleni i obično je, prema dramaturgiji nesreća u bosanskim rudnicima uglja, prva nesreća tek uvod u mnogo veću drugu nesreću, iz istih stopa on kreće u akciju. Tek u tom se trenutku pokreće kolotur sudbine, i tek tada započinje ova priča, ovo poglavlje romanesknih manevara o 1983. godini. Sve dosad bio je uvod, pokušaj da se ocrta kontekst i da se, makar i ovlaš, prikaže atmosfera mjesta i vremena, u kojemu, kao i u većem dijelu ove kratke povijesti, pripovjedač ostaje daleko od događaja. Tačnije, on se, u trenutku kada se inženjer Pitten javio na telefon, nalazi 147 kilometara od prve ploče s natpisom Tuzla. Sprema se za večernji izlazak, ili čita “Enciklopediju mrtvih” Danila Kiša, koju je nekoliko dana ranije ukrao iz jedne sarajevske knjižare. Vjerojatnije je, ipak, da čita knjigu. Ponedjeljak je, gluh dan u tjednu, za vikend je iznenada zahladilo, rominja ona najsitnija jesenja kiša, možda je ipak dan za neizlaske.

Nardi je u rudnik stigao s dvojicom članova čete za spašavanje, s lagumašem Đulagom Fejzićem i kopačem Taibom Selimovićem. Lagumaš je u jeziku rudnika po prilici isto što i miner u jeziku kamenoloma. Na ulazu u jamu pridružila su im se još dvojica: Šefko Malkić, voditelj smjene, i Meho Bećirović, kopač. Dolje u jami, kako u naknadnoj rekonstrukciji zbivanja izvještava Tihomir Knežiček, profesor na Rudarsko-geološkom fakultetu u Tuzli, čekali su ih svi rudnički rukovodioci rudnika Kreka. Kako je teklo planiranje operacije spašavanja, kakva je bila dramaturgija razgovora, tko je sve u razgovoru sudjelovao, o tome bi se četrdesetak godina kasnije malo toga moglo znati. Vjerojatno se nije znalo ni dan kasnije. Za priču bi bilo zanimljivo znati što je sve rečeno: osim što bismo tako dobili važna saznanja o događaju, iz ovakvih razgovora nasluti se duh epohe, način na koji se pojedinci angažiraju oko zajedničke stvari, odnosi unutar dinamike grupe itd.

Aljo Hodžić radio je sam u otkopu drugoga krovnog sloja, na 29. katu jame Mramor. Ugljen u Mramoru raspoređen je u četiri sloja. Eksploatacija prvog sloja bit će dovršena 1998. Drugi sloj, ovaj u kojem je radio Aljo Hodžić, bit će dovršen 2002. Prema procjenama, donošenim četrdeset godina po 1983. godini, u Mramoru ima uglja za još četrdeset godina eksploatacije. Naravno, ako se u međuvremenu, u ime klimatološkog prosvjećivanja, ne odustane od upotrebe fosilnih goriva. Sa stanovišta geološke povijesti zemlje, riječ je, sve u svemu, o beznačajnim vremenskim fragmentima. O milisekundama, o treptajima oka… Sa stanovišta opstanka biljnih i životinjskih vrsta, radi se o tek nešto znatnijem vremenu. Sa stanovišta čovjekove povijesti, te trajanja država i civilizacija, to je vrijeme još uvijek kratko, ali moguće ga je zahvatiti jednom dugom rečenicom, u kojoj bi moglo biti riječi o njihovu nastanku i nestanku. No, ako o tom vremenu govorimo, govoreći o ljudskome životu, kojim se u pravilu mjeri i romaneskno vrijeme, pa tako i ovi manevri iz 1983. godine, riječ je o dugom vremenu, koje u prirodnome ritmu, bez velikih ratova i nesreća, pokosi i pomori mnoge ljudske živote, skupa sa sjećanjima na njih.

Tako se o Alji Hodžiću, rudaru i čovjeku koji ove večeri, 7. studenog 1983, još uvijek ima svoj život, zna još samo to da je na otkopu drugoga krovnog sloja, na 29. katu jame Mramor, skidao komade uglja koji su visili sa stropa. “Nekoliko većih komada uglja, veličine stola, i mnoštvo malih grumenova, veličine pesnice, odlomilo se i počelo padati na Alju. Aljo se uspio skloniti u ‘mrtvi ugao’ prostorije, ali jedan veći komad uglja, koji rudari zovu ‘plata’, svojom je masom i padom s visine oko dva i po metra prignječio nogu kopača, i tako je Aljo ostao prikliješten komadom uglja, ali bez većih povreda.” Tako će izvijestiti profesor Knežiček. 

S druge je strane obrušeni ugljen blokirao prolaz u dužini od oko pet-šest metara, tako da se rudaru vrlo teško moglo prići. U kategorizaciji jama na metanske i nemetanske, koja je u rudarenju sudbinski važna, a uspostavlja se na osnovu koncentracije plina u rudničkim prostorijama, te u situacijama kad ventilacija postoji i kad ventilacija prestaje postojati, Mramor je kategoriziran kao metanska jama. Ta će okolnost svaki put zakomplicirati spašavanje. 

Inženjer Pitten govorio je, sjećaju se svjedoci, da je ponio ime, a zatim i nadimak, po revolucionaru Leonardu Nardiju Bankeru. Od njega je, međutim, i tjelesno, i karakterno, posve različit. Nardi Banker bio je čvrst u srcu, ali vrlo blag u nastupu. Krhka tijela, sav fragilan i bolešljiv, nije mu bilo lako da se nosi s ratnim, životnim i zatvorskim nepogodama. Lako je u duši podnosio i  policijska mučenja, i štrajk glađu, ali njegova duša, izgleda, nije bila sasvim u saglasju s tijelom.

Nardi Pitten je jak kao zemlja, bivši boksač u najkonkurentnijoj srednjoj kategoriji, žilav, tvrd, a pritom autoritativan u nastupu. Kad bismo kojim slučajem mogli zamijeniti dvojicu Nardija, vjerojatno bi Nardi Pitten preživio ono što je ubilo Nardija Bankera. Izdržao bi i njegov karakter, ni u to ne treba sumnjati.

Stojeći ispred gomile ugljena, koja je stajala između njega i unesrećenog Alje Hodžića, inženjer Pitten, ujedno i šef ekipe za spašavanje, preuzima odgovornost u svoje ruke. Nema u njemu straha, premda je ispod površine zemlje, na dubini koja će prestrašiti većinu onih kojima posao nije takav da svakodnevno silaze u jamu, on nastupa samouvjereno. Ima glavnu riječ, nastupa kao vođa. Onaj je koji njegov imenjak nikada nije bio. On je taj vođa, čija hrabrost i odvažnost prelaze na cijelu skupinu, pa tako i na one koji su po prirodi oprezniji, sporiji i strašljiviji od njega. Rudari bi, da se njih pita, stvar rješavali “čišćenjem”: ručnim uklanjanjem komada ugljena s prolaza. Na takav su način već stvorili prolaz, kojim će se provući do Alje, da mu dovedu zrak. Taj je prolaz širok jedva pola metra: taman da se u njega udjene panika čovjeka koji bi slušao ovu priču. Dostavili su mu i čaj, malo je popio. Aljo je, kao i oni, skrušeno sveden na ovakvo trpljenje. Po prirodi je s njime srođen, za razliku od inženjera Pittena koji se već razgalamio. Premda on zna sve što i drugi znaju, i sve što se uopće može znati na ovome mjestu koje je mnogo dublje od najdubljega ljudskog groba, on traži akciju. Kod rudara koji se na smjenu, jedan za drugim, zavlače u taj prolaz, pa se vraćaju kroz njega, raspituje se o Alji. 

Trebalo bi razbijati “platu” koja je Alji pritisla nogu, a nema dovoljno prostora da neki od rudara učini to mehaničkim alatom. Nema gdje da se zamahne. I tako je nekom na um pala električna motorna pila. Možda se dan kasnije, ili dva dana kasnije, možda se i godinu-dvije kasnije, znalo kome se prvom motorka učinila kao spasonosno rješenje, ali to više neće znati ni profesor Knežiček, niti bi takvo znanje bilo podnošljivo za samu pripovijest. Možda su se kockali. Možda je netko i rekao da se već danima i tjednima, možda čak i mjesecima, metan nije pojavio u Mramoru. 

U tom trenutku inženjer Leonardo Pitten bio je ispred gomile urušenog uglja. Malo niže od njega čekao je lagumaš Đulaga Fejzić. Rudari Šefko Malkić i Meho Bećirović bili su stisnuti uz Alju Hodžića. Jedan s motornom pilom, drugi u prolazu. Nardi i Đulaga ginu pod ugljem koji se urušio u trenutku eksplozije, a sva trojica rudara ugušit će se ugljen monoksidom koji će nastati u trenutku eksplozije, ili će ih ugušiti ugljena prašina. U najmračnijem, crnom mraku, bez nade.

Postoji više teorija o eksploziji. Prema jednoj, iskra s motorne pile zapalila je metan. Prema drugoj, došlo je do kratkog spoja na trafou. Vjerojatno su postojale treća, četvrta i peta teorija, ali one su međuvremenu zaboravljene. Šesta i sedma teorija vjerojatno su govorile o šejtanu, o nečastivome, o ograju na koji je netko stao pa je ograjisao, dok su svi drugi bili žrtve tuđe sudbine.

Premda su svi ostali sudionici nesreće bili sklonjeni u jednoj od bočnih prostorija u jami, dvadesetorica njih izašli su van s povredama i opeklinama. Profesor Tihomir Knežiček nabraja: direktor Kreke Enes Atić, tehnički direktor Stanislav Živković, šef zaštite na radu Vlatko Hlavaček, Mirko Armuš, najbolji Pittenov prijatelj. I tu nabrajanje staje. Novinar Salih Brkić, koji izvještava o nesreći, kasnije se sjećao i tog dijela priče, u međuvremenu zaboravljenog, da je Aljo Hodžić molio drugove da se previše ne muče, pa ni po cijenu njegove noge. 

“Oni su ga umili, izduvali nos i napojili vodom”, sjećao se dalje Brkić. “Ne znam da li ste pitali njegovu sestru ili snahu, koja je sa mnom putovala u Banoviće kao nastavnica muzike. Nardi je bio kod nje na sijelu noć uoči nesreće i sa nekim postupcima kao da je naslućivao nesreću koja će mu se desiti.”

Ali i to je u međuvremenu pošlo u grob i u zaborav: je li Aljina sestra bila nastavnica glazbe u Banovićima, ili je nastavnica glazbe bila njegova snaha, vjerojatno bratova žena? Svejedno je li to bila sestra ili je bila snaha, taj detalj u priči iz današnje perspektive djeluje skoro bajkovito. Aljo Hodžić očito bio je mlad čovjek. Godine 1983. još uvijek bilo je moguće da rudar ima sestru koja je nastavnica glazbe. Danas je to nemoguće! Nemoguće je u Bosni, ali nemoguće je i bilo gdje na svijetu. Rudari su u vrlo kompleksnoj socijalnoj hijerarhiji politički i socijalno odavno anestezirane i paralizirane radničke klase, najniža proleterska kasta. Nigdje na svijetu nitko ne želi biti rudar. U drugi krovni sloj, na dvadeset i deveti kat podzemnoga svijeta, tamo gdje je umro rudar Aljo Hodžić, ne silazi se svojom voljom, nego samo po onoj sudbinskoj nuždi koja čovjeku ne dopušta da za sebe zamisli ikakav drukčiji život osim takvoga života. Rudar se ne nada ničemu osim tome da će živ izaći iz jame u koju je jutros sišao i u koju će sutra opet sići. U socijalistička vremena u Jugoslaviji postoji, međutim, mogućnost da rudar ima sestru ili snahu, koja je nastavnica glazbe. Osim što njegova smrt time dobiva muzičku formu i oblik, osim što u njezinoj orkestraciji angažiran može biti jedan od šest-sedam aktivnih jugoslavenskih filharmonijskih orkestara, to što je rudar imao sestru ili snahu nastavnicu glazbe svakako znači i da je živio s nadom u bolji život. Ako već nije mogao zamisliti da jednom neće biti rudar, zamišljao je kako rudarski posao jednom neće biti ovakav. Aljo Hodžić umro je onom strašnom smrću, kojom su od ranih početaka industrijalizacije umirali rudari po Bosni i Srbiji, i umirat će sve do kraja Jugoslavije, ali Aljo Hodžić, čovjek o kojemu se ništa više ne zna, bio je po nečemu poseban: imao je sestru, ili je imao snahu, koja je umjela odsvirati “Für Elise” i “Eine Kleine Nachtmusik”, i lako je zamisliti ga, onako crnog od ugljene prašine, kako nakon radne smjene, ili jednoga slobodnog dana, sjedi u kabinetu za muzičko neke banovićke škole, a njegova mu sestra, ili snaha, na školskom pijaninu svira tu muziku. On osjeća nelagodu, kao da se zatekao na plesnom podiju, kao jedini koji ne zna plesati, on osjeća stid, jer nitko se 1983. tako ne stidi, uglavnom bez razloga i čim se nađe u tuđem okruženju, u tom najdaljem svom inozemstvu, kao bosanski rudar, radnik, proleter, ali on istovremeno osjeća sreću, jer mu se čini, dok gleda kako pod prstima njegova roda nastaje nešto tako neobično, da se našao na samome rajskom pragu. Pa ili će umrijeti od stida, ili će načiniti još korak i ući u komunizam. Za Alju Hodžića, bosanskoga rudara koji je spreman žrtvovati nogu, samo da se izbjegne opći bihuzur njegova svijeta, godine 1983. jedini njemu poznati raj je komunizam.

Nakon strašne eksplozije, za koju se odmah znalo da je smrtonosna, stižu čete za spašavanje nespašenih. Kako izvještava profesor Knežiček, spasioci su iz Dobrnje, Bukinja i Mramora. Među njima je i Muharem Džambić Čile, Nardijev dugogodišnji poznanik, jednom mu je pri pojavi metana spašavao život. To je trenutak u kojem su on, obični rudar, što je avanzirao do mjesta poslovođe u jami, i Nardi, inženjer, intelektualac, sveznalica iz nekog obećanog svijeta, postali isti. Zatrčao se tada Čile prema njemu, grabio ga za opasač, i vukao nazad; bila je to neka posve muška koreografija, jedan se našao na ivici smrti, drugi se bacio za njim da ga spašava, spreman da stradaju zajedno. Bliskost je to kakvu Steven Spielberg opisuje osam godina ranije, u filmu koji je u Sarajevu prikazivan sljedećih godina, 1977. i 1978, ali ne pod kasnije općepoznatim nazivom “Ralje”, nego pod nazivom “Ajkula”. Bit će to posljednji film koji ćemo u kinu gledati kao obitelj: moji rastavljeni roditelji i ja. Sljedećeg ljeta neću se usuđivati da uđem u more, tamo gdje mi je voda preko glave. Kasnije će taj strah iščiliti, ali će ostati ta legenda o muškoj bliskosti, prihvaćena iz ovog filma, da u nju vjerujem i da je, pomalo i čežnjivo, iščekujem i kroz život prepoznajem. Pa tako i u toj priči o rudaru Muharemu Džambiću Čiletu, koji je inženjera Nardija Pittena spasio u smrtnoj opasnosti, nakon čega su postali isti.

Započinje višesatno uklanjanje obrušenog ugljena. Spasioci najprije dolaze do lagumaša Đulage Fejzića. Još uvijek je živ, presporo katkad istječe život iz čovjeka. Umire u autu hitne pomoći, prije nego što stigne u bolnicu. Slijedi dugo iskopavanje i provlačenje kroz uske prolaze u obrušenoj rudi, do drugih tijela. Čile se uvlači tamo gdje nitko ne bi mogao. Njegovi mu iz čete uspijevaju doturiti svjetiljku. Tako ispod gomila uglja, koji se svakog trenutka može dalje obrušiti, nailazi na Nardijevo tijelo. To je scena koju će on škrto ispričati, pa će je po sto puta nevoljno prepričavati onima koji ga budu ispitivali, a profesor Knežiček ovako je donosi: “Beživotno Nardijevo tijelo nije pokazivalo znake razaranja, trganja i vidljivih težih povreda. Nalazio se u gomili uglja, skoro u ležećem položaju. Svi dijelovi tijela su bili gdje i pripadaju. Čak ni plava radna bluza nije bila poderana ili oštećena. Sat na ruci je razbijenog stakla, stoji i pokazuje 6 sati i 50 minuta. Nardijev šljem je pao s glave, njegova svjetiljka nije radila, a čizme bile su mu pune prašine.” Čiletu su doturili debelo juteno uže, slično konopcima kojima se brodovi vežu uz molo, kojim je, dugo i naporno radeći u neljudski uskom prostoru, gotovo priljubljen uz mrtvoga inženjera, uspio omotati njegovo dijelo i nekako mu svezati čvor ispod pazuha. “Tako je počelo izvlačenje tijela Leonarda Pittena. Razgrtanje i sklanjanje obrušenih komada uglja, učvršćivanje užeta oko Nardijevog tijela, Čiletov pokušaj izvlačenja tijela iz gomile uglja. S druge strane obrušenog uglja dosta se uglja već uklonilo, ali je i dalje uzak a dugačak prostor kojim se Nardijevo tijelo mora provući da bi bilo izneseno na površinu. Nardi je korpulentan, krupan i razvijen čovjek kojeg nije jednostavno pomjeriti. A pored snažne rudarske figure, spasilac je morao ukloniti i komade uglja koji su se kotrljali oko Nardija.” Dalje je beskrajno dug i temeljit opis Knežičekov, kao da je i sam bio tamo ujutro 8. studenog 1983, jer je u njemu, u tom opisu, zapravo sve što je važno i što se još treba znati. Rudari u pravilu nisu brbljiv svijet, nisu pijanci kao toliki naši proleteri 1983. godine, nisu kockari s tombole, ne tuku žene i djecu; rudari su, uglavnom, plah, miran i utišan svijet, skrban i brižan da ne učini krivi korak, ne poremeti nešto u svijetu, ne izazove katastrofu u kojoj će se s neba obrušiti ugljene plohe, veliki kao stolovi za kojim stoluju bogovi. Oni su, ti rudari, tiho i škrto pripovijedali i tu pripovijest o izvlačenju mrtvoga tijela Nardija Pittena. Prenosili su je drugim rudarima, možda i ponekom od ukućana, recimo svojim sinovima za koje su 1983. vjerovali da će i oni, po starinskom redu stvari, postati rudari, jer nije li to preduvjet vremenu da teče? Onda je netko od tih koji su čuli sve iz prve ruke pripovijest prenosio dalje. Pa je ispričao nekome od tuzlanskih novinara, recimo tom čuvenom Salihu Brkiću, koji će poživjeti sljedećih četrdesetak godina, ali po onome kako pripovijeda profesor Knežiček, čini se da nitko tu priču nije dopričavao i domaštavao. Onakva je kakva je bila kada ju je s gropom u grlu, iznutra suzama okupan, pripovijedao rudar Muharem Džambić Čile. 

Finale izvještaja profesora Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli Tihomira Knežičeka poput je finala kakve Mahlerove simfonije, koju bi kakav orkestar od tisuću glazbenika u crnim frakovima trebao na kraju poglavlja izvesti nad mrtvim zijevom svih bosanskih i jugoslavenskih rudarskih jama, i glasi: “Čile gura tijelo uz komade uglja, a tijelo stalno zapinje za njih. Pomaže uže koje vuku oni s druge strane obrušenog uglja. I tako Čile gura Nardijevo tijelo s jedne strane, a komorati vuku uže s druge strane. Samo Čile zna koliko znoja je obrisao dok se i on nije spustio niz gomilu na ‘slobodnoj’ strani. Svoj ljudski zadatak je obavio. Uz svu žalost za poginulim komoratom, sve strahove u vremenu ulaska u tamni prostor, uz sve fizičke napore uložene u namjeru da se Nardi izvuče iz tamnog prostora, Čile se samo spustio na grubo napravljenu klupu i šutio. Tek kad je sjeo na klupu, osjetio je žeđ i pravi umor. Sjetio se Nardijeve navike da je svakoga zvao ‘šefe’. Sjetio se Nardija kad je radio na puštanju Dobrnje-Jug u rad, kad je gasio požar u rudniku Dobrnja, i kako nikad nije stavljao rudarsku lampu na šljem, a da je često lampu držao u ustima da bi imao slobodne ruke. Sjetio se da je od Nardija naučio da nosi kravatu i da Nardi nikad na posao nije došao bez kravate. I ta navika je Nardijeva zaostavština. Nepomično tijelo je stavljeno na nosila, iznešeno je iz tame rudnika Mramor i odveženo u bolnicu Gradina. Bližilo se podne tog 8. novembra 1983. godine. Nešto kasnije, u bolnicu su dovezeni Nardijevi mrtvi komorati. Nakon obdukcije, ljekari su saopštili ‘Leonardo Pitten je poginuo u eksploziji metana, njegovo srce je eksplodiralo.’ Ostali poginuli rudari su ugušeni otrovnim plinom ugljen monoksidom.” 

Tako, eksplozijom srca Nardija Pittena, završila bi pripovijest o dva Nardija. Njihovi bi životi sretnije protekli, uz manje herojstva i manje zle kobi proistekle iz sudaranja pojedinačnih ljudskih karaktera i Tartara iz čije se mračne duše porodio dvadeseti vijek, samo da su kako u životu mogli zamijeniti mjesta i uloge, pa da jedan bude tamo, a drugi ovamo. To, međutim, nije tako. Ni u životu, ali ni u književnosti.

Mala nesreća, ona u kojoj je postradao Aljo Hodžić, dok je sa stropa otkidao komade uglja, bila je uvod u veću nesreću, u kojoj će poginuti i Aljo i četvorica njegovih drugova. Mala se nesreća zbila 7. novembra 1983, oko 19 i 30, u večeri šezdeset i šeste godišnjice Oktobarske revolucije. Velika se nesreća događa 8. novembra u 6 sati i 50 minuta, koliko je pokazao razbijeni sat inženjera Pittena. Jedanaest sati i dvadeset minuta Aljo Hodžić proveo je prikliještene noge, u mraku, s jedva malo zraka, sveden na patnju i na metafizičku prisutnost u vlastitome tijelu. To tijelo nalazilo se izvan nama poznatog svijeta. Možda je u tom vremenu nakratko i zaspao. Kako je izgledao posljednji san rudara Alje Hodžića? Što je sanjao? U onom što je sanjao prvi je od sedam znakova nastupajuće sveopće propasti svijeta u kojemu je živio.

U ljudskom vremenu je tako: dugo je vrijeme proteklo između male i velike rudarske nesreće u jami Dobrnja-Jug, rudnika Mramor kod Tuzle. U povijesnom vremenu, pa čak i u novinskom izvještaju, te dvije nesreće ustvari su jedna rudarska nesreća. Ali ako je istina, a jest, istina je, da nakon male nesreće u rudniku slijedi velika nesreća, kada će se iz perspektive povijesnog vremena dogoditi velika rudarska nesreća u jami, tojest u rudniku Dobrnja-Jug, rudarskog kompleksa Mramor kod Tuzle? Dogodit će se u nedjelju, 26. kolovoza 1990. U ranim jutarnjim satima eksplodirat će ugljena prašina u rudniku, u kojem je upravo na poslu najmlađa rudarska smjena. Umrijet će sto osamdesetorica njih, prosjek starosti dvadeset i sedam. Jedini preživjeli, jer u takvim pričama uvijek mora postojati jedan preživjeli, zove se Smajl Imamović. Zadobio je opekline drugog i trećeg stupnja, trajno oštećenje živčanog sustava i dijabetes. Trajno oštećenje srca. Preživio je, tvrde liječnici, jer ga je u trenutku eksplozije zadesila klinička smrt. Nije disao otrovani zrak. Nikako nije disao.

Još trideset i dvije godine kasnije, 26. kolovoza 2022, Smajl Imamović živ će se pojaviti na obilježavaju godišnjice nesreće. Doveli su ga da govori, a on je uglavnom plakao, hvatao se za glavu. Na jednoj od dvije tada snimljene fotografije vidimo ga u čistoj, lijepo ispeglanoj košulji modrih pruga, svečanoj ljetnoj košulji, biranoj da se bude dostojan prigode, čupa kosu ne bi li iz glave iščupao ono što se dogodilo. Kao da je sve bilo sad, maloprije, upravo kao u ovoj priči, a ne prije toliko vremena. Smajlu Imamoviću dijagnosticiran je i PTSP. To će biti dijagnoza jedne buduće epohe. Ali bez obzira na sve dijagnoze, bez obzira na to što je ostao jedini preživjeli od sto osamdesetorice rudara iz jame Dobrnja-Jug, i što na godišnjicu nesreće samo plače, ljeta 2022. rudar Smajl Imamović i dalje svakoga dana silazi u jamu kao rudar. Istina, ukinuto je rudarsko preduzeće, sad je to građevinska tvrtka u sklopu koncerna Elektroprivrede Bosne i Hercegovine. Ali suština je ostala ista.

Rudnik Dobrnja-Jug nestao je 26. kolovoza 1990. Ukinula ga je nesreća. Od Mramora ostaje Dobrnja-Sjever.

Moglo bi se reći da je Smajl Imamović bio posljednji živi rudar koji je izašao iz rudnika Nardija Pittena. Imao je sreće, jer je u času eksplozije umro, pa je poslije mogao oživjeti. Te je nedjelje, 26. kolovoza 1990, pjevač sevdalinki Zaim Imamović navršio sedamdesetu. Nisu u rodu, mnogo je Imamovića po Bosni.

 

 

Miljenko Jergović 19. 02. 2024.

Stolac

___________za Emu Borozan

Kasno je jutro i
Adom već su minuli
koraci radnika

Na prosunčanoj klupi
u parku,
tamo, kraj boćarske staze

Simon i Garfunkel

Dahom griju oprhle šake
Nasmiješeni
pjevuše:

Slow down, you move too fast
You got to make the morning last…

Igor Borozan 18. 02. 2024.

Nada

Sedmodnevnom ženskom djetetu, nađenom kako se davi, odbačeno u plitak kazan s bolesničkim pomijama, ostavljen ispred Infektivnog odjeljenja Koševske bolnice, neznani je cinik nadjenuo ime Nada.

Zbilo se to prije nego što je na Nadu naišao Jozef Masny, pedesetdvogodišnjki svježi udovac, otac dvojice odraslih sinova, kako leži na podu sirotišta časnih sestara, kao trinaesto uz dvanaest siročadi u dvanaest krevetaca.

Kao da je, Bože mi prosti, svinjče, pa trinaesto, pomislio je Pepi, i predložio sestri Rozaliji da udomi djevojčicu.

Ionako leži na podu.

Pa jest, suglasila se sestra.

Umjesto da kod Pepija Masnog, gradskog financa, ostane dok se ne oslobodi krevetac u sirotištu, najduže sljedećih sedam dana, Nada je ostala trajno.

Noću nije plakala, spavala je koliko i on, vazda je bila zdrava kao dren, baš neko lijepo i savršeno dijete, kakva se tek tako ne rađaju.

Ali što je najvažnije, bila je njegova, kao što sinovi to nikada nisu bili.

Ili je bio premlad da im bude otac, ili nije ni bio za mušku djecu.

Nismo svi za sve, pa je li tako?, govorio je Jozef Masny dok bi objašnjavao da mu je Nada nekako rođenija od njegove rođene djece.

Pa što ju, bolan, ne krstiš, grijeh je dušu ostavljati nekrštenom, nagovarao ga je fra Ilija, Ujevićev prijatelj iz pjesnikovih sarajevskih dana, i jednako gorljiv Jugoslaven i katolik.

Ne mogu, brate, pa da je stoput grijeh, što ako je mala židovka ili muslimanka, i što ako je roditelje njezine neki veliki jad natjerao da je odbace, pa da onda bude da je još ja krstim, samo da povećam broj krštenih na svijetu.

Alasalamet, kakva si ti budala!, izgovorio bi fra Ilija nakon što se triput prekrstio.

Kada je krenula u školu, lijepa, modrooka tankovijasta, još se i više zakovitlalo pitanje čija li je, mili Bože, jer ne znaš je li bolja ili je pametnija, fina i uredna, crta bolje od svih u školi, sva slova unaprijed zna, tablicu množenja i dijeljenja sama po sebi ima u glavi…

Pepi Masny je onako amaterski svirao violinu, pa bi na verandi nedjeljom priređivao matineje za Nadu. 

Ona bi se uredila, pod ruku stavila futrolu za alat – to joj je damska tašnica – pa bi sva ozbijna i po dva sata slušala Pepija kako svira.

Danas baš nisi bio dobar, rekla mu je, i otpjevala šta je krivo odsvirao.

Jozef Masny naručio je kod Meierhoffera dječju violinu, da će Nadu poučavati violini.

Mjesec dana joj je trebalo da zasvira bolje od njega.

Našao joj je pravu učiteljicu, gospođu Simon, preko koje se među finijom gospodom sve do Zagreba i Beograda počeo širiti mit o tom djetetu.

Osim što je bila savršena, Nada je bila savršeno sretna.

Prvi i jedini solistički koncert održala je u Beogradu, u dvorani Kolarac. 

Poočim je sav ponosan sjedio u prvom redu pune dvorane. 

Grlila je bukete, gušila se u ružama, karanfilima i gladiolama, posrtala je pod cvijećem dok je silazila s pozornice.

I u najsretnijim trenucima svoga ionako sretnoga malog života te je noći usnula i nije se više probudila.

Sretan je život imala moja Nada, govorio je Pepi Masny, sve se trudeći da mu glas ostane čvrst.

Nekrštenu, sahranio ju je na Groblju svetog Josipa, Na njezinom bijelom nadgrobniku nema križa. Slikar Roman Petrović nacrtao je violinu, klesar Antom Lušina, koji je i izradio nadgrobnik, uklesao je crtež. U grob je, pokraj uzglavlja pokojnice, umjesto posmrtnog portreta, položena fotografija iz beogradske Politike.

Sklopljenih očiju u zanosu trenutka, fotografija s koncerta.

A ispod, sitnim ćiriličnim slovima:

Vivaldi se ovom nije nadao!



Miljenko Jergović 18. 02. 2024.

Hoje O, VIII

Gripsholm, grob

(21/12.22)

 

Na današnji dan, nedaleko odavde, umro je Kurt Tucholsky. Ovdje su mu objavili roman Gripsholms slott (1975) i Tyskland, Tyskland (2016) izbor poezije i kraćih tekstova. Čitao sam obe. Nema predgovora, nema pogovora, nema ništa osim škrtih biografskih podataka. Da ga nisu digli u Njemačkoj, ovdje ga niko, pogotovu sada, ne bi pominjao.

*

Početkom 1930-ih Kurt Tuholski dolazi u Hindås, mjestašce blizu Göteborga. Iznajmljuje vilu u kojoj završava roman Gripsholm slott. Roman će biti objavljen naredne godine i donijeće mu veliki uspjeh.

Ali mrak gušća nad Njemačkom. Strojno trupanje čizama, firerovi zaumni govori i mržnja kao opijat epohe, ujedinjuje naciju. U martu 1933. Tucholsky piše: “Ja sam pjesnik koji je zanijemeo, koji nema riječi za ovo što se događa.”

10. maja 1933. knjige K. Tucholskog gore na prvim lomačama.

23. avgusta oduzeto mu je njemačko državljanstva i sva imovina. Poništeni svi ugovori s izdavačima, pozorištima, časopisima, novinama.

*

U Hindåsu je upoznao Gertrudu Meyer, koja dolazi iz göterburške jevrejske porodice. Dijele strast prema muzici i očaj zbog onoga što se događa u Njemačkoj. Gerruda Meyer drži u životu i njega i kuću. Tucholsky više ne piše ništa. Pogađaju ga, ipak, napadi Knuta Hamsuna na Carla von Ossietskog i piše članak u njegovu odbranu. Članak mu neće niko objaviti.

*

Zna se da Tucholsky nikada nije podnio zahtjev za švedsko državljanstvo, ali jeste za takozvani främlnigspass, pasoš za strance.

“Je li T. jude? Je li on porijeklom Rus? Ima li tamo porodočnih veza? Ima li veze s komunistima u našoj zemlji? Ne može se smatrati poželjnim … Tucholsky (ne bi) trebao dobiti dozvolu za rad” (citat iz dokumentacije Ministarstva vanjskih poslova 1934-02-02).

*

19. decembra 1935. Kurt Tucholsky uzima preveliku dozu lijekova za spavanje. 21. decembra Gertruda Meyer nalazi ga bez svijesti, prebacuje u Sahlegrensku bolnicu u Geteborgu u kojoj će istog toga dana Tucholsky umrijeti.

U žurnalima Sahlgrenske bolnice stoji: “Trovanje (?)” zatim: “Samoubistvo (?)”, takođe sa znakom pitanja. U obdukcijskom protokolu, notirani su ubodi na pregibu desne ruke – “obdukcija pretpostavlja da je na tom mjestu ubrizgana smrtonosna doza Veronala, sredstva za spavanje”. Ali Kurt Tucholsky je bio dešnjak. Čini se čudnim, a i malo vjerovatnim, da je mogao lijevom rukom ubrizgati injekciju Veronala. Jedan od njegovih prijatelja Walter Mehring uvjeren je da su Tuholskog ubili agenti nacističkog režima.

Sahranjen je prema vlastitoj želji u Mariefredu, mjestu koje se pominje u romanu Gripsohlm.

Da bi ispunila poslednju pokojnikvu želju (da ga sahrane u Marifredu, ispod gorostasnog hrasta) i pokrila troškove sahrane, njegova prijateljica je pokušala da proda kućni namještaj, veoma skupocjen i biran sa ukusom. Ali stvari preostale iza jednog Jevrejina niko nije želio da kupi.

Refik Ličina 17. 02. 2024.

Odlazak u smrt Alekseja Navaljnog: Šta to behu ideali

Preuzeto sa vreme.com

Putin je, najzad, uspeo da ubije Alekseja Navaljnog. Za svoje ubilačke kapacitete pokazao se Putin, u ovom slučaju, ponešto traljavim. Najpre je, osokoljen dugom i plodnom tradicijom, otrovao Navaljnog, ali je gad odbio da umre. Što je najgore, uporan kao gljivica, vratio se u Rusiju da Ubici (kako neki Rusi od milja zovu Putina) zagorčava život. Zbog toga je trebalo odlučno delovati, te je Navaljnog, uz nesebičnu pomoć podjarmljenog i korumpiranog pravosuđa, pod hitno otpremio u Sibir. A tamo ljudi lako umiru.

Ipak, ovo nije tekst o pomahnitalom tiraninu, već o Alekseju Navaljnom, o njegovom neverovatnom gestu da se, pošto se izjalovio prvi Putinov pokušaj da ga ubije, vrati u Rusiju, Krvniku na noge. Uradio je to Navaljni potpuno čiste svesti. Sve i da ga Putin nije ubio, sve i da je preživeo sibirsku robiju, ostala bi ta odluka jednim od najvećih političkih gestova u savremenoj istoriji Evrope, ravna držanju Đordana Bruna pred Inkvizicijom, ili Jana Palaha pred mračnim Putinovim prethodnicima.

Ni u jednom trenutku pre povratka u Putinovu Rusiju, iz koje je izašao na nosilima i s maskom za kiseonik na licu, otrovan, nije Navaljni pokazao da je izgubio kopču sa stvarnošću. Nijednom nije poverovao (sve i da se nadao) da će njegov povratak da pokrene mase protiv Putina, niti je mogao računati na to da će ostati na slobodi. Kako je kročio na tle Rusije lišen je slobode i odveden u smrt. Pod budnim Putinovim svevidećim okom. Da kažemo to bez okolišanja: svesnim činom povratka dželatu na noge Aleksej Navljni je morao da računa i na ovakav ishod. Čak i kada je izjavio da su mu šanse da preživi pedeset odsto, Navaljni je hrabrio sebe i druge. U Putinovoj tiraniji nije imao nikakve šanse. (Pitajte Garija Kasparova, na primer. Eno ga u Hrvatskoj.)

Ipak, sudeći po tome šta je sve u životu radio, a naročito kako je to radio, Navaljni je bio čovek evropske racionalnosti, te kao takav on ipak nije mogao da računa na sigurnu smrt. Smrt je bila deo slagalice, ali ne izvestan ishod njegovog postupka – povratka u Rusiju. Da je smrt, za Navaljnog, bila izvesna na onaj način na koji je izvesna za islamističke bombaše-samoubice-ubice, ili za japanske kamikaze, on se, verujemo, ne bi vratio. Njegovo shvatanje slobode kao političke, a ne metafizičke veličine, po definiciji nije moglo da računa na sigurnu smrt, jer takva bi računica išla protiv samog duha slobode kakvog je iznedrila Evropa.

Sloboda je sloboda za sve (Ruse), a ne za jednog (Putina). Sloboda je sloboda za život, a ne za smrt. A Navaljni se borio upravo za tu i takvu slobodu. Ne za unutrašnju slobodu u kojoj nije važno da li je čovek u lancima ili, pak, nije, jer unutrašnje određenje slobode kaže da čovekovu (unutrašnju) slobodu niko, nikada i ni pod kakvim uslovima ne može da uskrati. Što je, naravno, recidiv religijskog (hrišćanskog) poimanja slobode, puki fantazam, mamac za one sklone samoporobljavanju. Uostalom, čitajte Džordža Orvela, ako već niste čitali Varlama Šalamova, ili ako ne verujete Primu Leviju i Fridrihu Ničeu.

Navaljni se borio za političku slobodu, za to da čovek bude slobodan kretati se kuda hoće i kako hoće, govoriti slobodno i ne biti kažnjen za to što kaže, okupljati se slobodno, te uživati sve privilegije i ispunjvati sve dužnosti dobrog građanina. A posle toga sa svojom unutrašnjom slobodom može da radi šta god hoće.

Zbog toga je Navaljni, hrabar i čvrst čovek, bio smrtni neprijatelj pomahnitalog tiranina koji ni ime nije hteo da mu izgovori (oslovljavao ga je kao „pacijent“ ili „zatvorenik“). Zbog toga je, prema tiranskoj logici, morao da umre. Zbog toga, najzad, njegov gest nipošto ne bi smeo da se poredi s gestovima islamističkih bombaša-samoubica, ili japanskih kamikaza. Ubijeni u pojam religijskim drilom (ispiranje mozga), islamističke samoubice su, ipak, samo ubice. Njihova smrt je lišena svake supstancije slobode i svakog smisla. Oni ne umiru za slobodu svih, već za moć jedne religijske skupine koja u svome jezgru odlučno neguje neslobodu (dobro, i za onu skupinu devica koje se brčkaju u rajskim izvorima). Oni su sredstvo terora zarad uspostavljanja terora.

To sa slobodom, životom i Navaljnim nema nikakve veze.

Nije nikakva uteha što će Putin ostati upamćen kao masovni, pomahnitali ubica, a Navljani kao čovek koji se Ubici suprotstavio neverovatnom hrabrošću. Nije nikakva uteha što je Putin banalna figura koja je razorila Rusiju, a Navaljni junak koji je Rusiju pokušao da spase i za to platio životom. Jedino što smrti Alekseja Navaljnog, građanina, političara i hrabrog čoveka, može da podari neki smisao, a ljudima koji su ga voleli i poštovali nekakav mir, jeste sloboda koja će, možda, jednog dana dotaći i Rusiju (ako iza Putina išta ostane od Rusije).

Ivan Milenković 16. 02. 2024.

Ekran, knjige/77

Vera Horvat Pintarić: Boris Bućan, Skaner studio & Dion, Zagreb 2014./15.

Negdje krajem prvoga desetljeća novog vijeka Boris Bućan slika ulja na jednoobraznim pravokutnim platnima, žanr-scene iz svakodnevnog života, verbalne dosjetke preobražene u sliku, stilizirane dnevničke bilješke… Slike jednostavno koncipirane, poput skica olovkom u bilježnici, samo kistom na platnu, s karakterističnim potpisom u donjem desnom uglu i naslovom pri vrhu, s kraja na kraj slike, velikim štampanim slovima (kako se to u školi nekad govorilo).

Izložbe takvih slika svake godine izlaže. Sjećam se tako sezona u Gliptoteci. U početku interes je velik, i posjet na otvorenjima, Bućan je senzacija, Bućan radi nešto novo, ali onda je i to malom gradu dosadilo, pa je špica vraćena u svoje uobičajene tokove, oko Charlieja – koji još uvijek postoji, i niz Bogovićevu, prenatrpanu i ružnu.

Godinama kasnije izaći će i nekoliko pravokutnih knjižica, visine i širine jednoga pedlja, od po osamdesetak stranica, malenih monografija, s Bućanovim reprodukcijama, u izboru i rasporedu slika Vere Horvat Pintarić, koja bi pisala i uvodni tekst. Te knjižice još uvijek mogu se nabaviti po nekim zagrebačkim knjižarama i u antikvarijatima.

Izdanje iz 2014./15. možda je najzanimljivije. Naziv izložbe koju knjiga prati bio je “Ulica”, i na većini slika scene su iz gradskog života. Prva rečenica iz predgovora profesorice Horvat Pintarić je antologijska: “Nije samo ulica, nego i mašta.” A onda dva odlomka dalje u ovome kratkom tekstu, stilom i načinom sasvim sljubljenom sa stilom i načinom Bućanova slikanja, slijedi objašnjenje: “Jedno oko gleda, drugo mijenja ono što je gledano.” To je vrlo precizan opis onoga što oduvijek Bućan radi i što će se u posljednjih petnaestak godina njegova života pretvoriti u furiozni finale. U konačni trijumf drugoga oka i u smrt.

Nakon predgovora knjigu možete listati napreskok, ali je bolje ići stranicu po stranicu. Gledati i čitati. Tim redom, kao što se gleda i čita strip. “Skulptura na trgu” djevojka je, sva u svijetloružičastom, sva u boji kože, takva joj je čak i torbica, samo su cipele, nekakve gležnjače, smeđe. Ponekad viđate takve žene: vizualni je to šok, od glave do pete u istoj boji, u istom tonu. Treba pobjeći, zaboraviti, ali Bućan gleda i slika. Djevojka koju gleda i slika zuri u mobitel. Naokolo neki ljudi, slučajni prolaznici i tende, tende, tende… One vječne bandićevske kućice na trgu u kojima se nešto prodaje. Ali slikar kućice ne vidi, nego slika samo tende. Kućice bi na slici bile suvišne. Osim toga, čovjek vazda pogledom cenzurira prizor. Odabire ono što mu je važno, što je upečatljivo, a za drugo je slijep. Jedno oko gleda, drugo oko briše. I tako nastaje slika.

Na sljedećoj, recimo, onoj koja se stranicom u stranicu gleda sa “Skulpturom na trgu”, nazvanoj “Ljubičaste čarape”, žena je ne pretankih nogu, u prekratkoj haljini i u čarapama. Čarape su, zapravo, plave, ali imaju onaj sjajni, blistavi ljubičasti preljev u koji se zagledaš i koji prija oku. Sam po sebi je senzacija, čudo, i nema previše veze s kontekstom u kojem se pojavljuje, sa samim čarapama, s nogama koje te čarape nose ili s djevojkom koja je (djelomično) od tih nogu načinjena. Ovdje je riječ o ljubičastom presijavanju plavih čarapa.

Samo koju stranicu dalje “Rubensov anđeo kod mene hrani golubove”. Slika se učitava u sliku. Zapravo, anđeo s Rubensove slike, provučen kroz jednu svijest i imaginaciju, pretumačen cijelim jednim životom i životnim iskustvom, pojavljuje se u obliku male djevojčice koja hrani golubove. Neobična, začudna slika, čija se začudnost dovršava u odnosu slike i naslova pri njenom vrhu. Bućan je u svom slikarstvu preuzeo neke zgodne stvari iz grafičkog dizajna. Tojest iz dizajniranja plakata. Svaki plakat za kazališnu predstavu ima integriran naslov predstave. Ono što je na plakatu nužno korespondira s tim naslovom, ili ga komentira, nadograđuje, ismijava, paradoksalno iznevjerava… Tako je i s ovim slikama.

Boris Bućan je pjesnik. Ono što vidi ponekad prevede na svoj čudan jezik. Recimo “Žena sa sjekirom na glavi”. Slika je crveno- crna. Dvije žene razgovaraju. Ovoj koja nije u središtu interesa nedostaje pola glave. Bućan ponekad tako slika: glumi fotoaparat. A ova o kojoj je riječ i u koju se slikar zagledao ima neobičnu frizuru. Ili to nije frizura, nego se kosa sama od sebe u trenutku tako prerasporedila da je to “Žena sa sjekirom na glavi”. Notorna i po stotinu puta naglašena razlika između običnog građanina i umjetnika ta je što umjetnik često primijeti ono što i obični građanin vidi. Umjetnost je taj vječni i uglavnom uzaludni pokušaj nagovaranja običnog građanina da primjećuje ono što vidi. Ne bave se umjetnici tim poslom zato što su dobri ljudi, nego zato što žude za publikom. Tako oni stvaraju publiku. Umjetnost je stvaranje publike. Oko koje gleda sliku ne nišani preko puščanog nišana.

Crna slika crnokose, čini se veoma lijepe žene, promatrane iz profila. Samo lice, vrat i rame, mišica niz koju poteče ruka, sve do vrha najdužeg prsta. Žuta ruka usred crne slike i jedva malo crnije kose. Naslov slike: “Na otvorenju”. U posljednjoj fazi svoga životnog djela, onda kada je stvarao za naše prilike preveliki broj svojih pravokutnih ulja, Boris Bućan idejama se rasipao kao ludi milijunaš, te ih je ostvarivao savršeno precizno. Tih godina, bila je to 2012, dok mi je u Sarajevu umirala majka, imao sam neobičnu čast da mi profesorica Vera Horvat Pintarić u lice izgovori retoričko pitanje: “Pa zar Bućan nije najbolji i najozbiljniji živi hrvatski slikar!” Nije to bio vrijednosni sud, bila je to oslobođena fascinacija, kakvu i sam osjećam dok gledam malenu reprodukciju ulja “Na otvorenju”, s tom nevjerojatnom dugom ženskom rukom, jedinom preostalom od svega na svijetu.

Stolac kraj neba

Fasada kuće, možda u Splitu ili drugdje u Dalmaciji, na Mediteranu, što pretpostavljamo na osnovu slutnje persijana na prozoru. I stolica, mala crvena, na simsu. Bućan, vječni Zagrepčanin, kajkavac, za stolicu će reći stolac. Premda je stolac, ako ćemo mak na konac, stolica bez naslona. Ali nije to važno, nije ovdje o tome riječ, nego o tome da je perspektiva promatrača takva da uz kuću vidi fragment neba. I onda će slika ponijeti naslov “Stolac kraj neba”, koji zvuči anđeoski. Tako da mi na um padne dok Ilicom vozim prema Britancu i izbijam pred onaj pješački prelaz kod samoposluge. S desne mi je strane tramvaj, on stoji, pa se na pješačkom skoro zaustavim, da ne naiđe pješak. Da ne naiđe Boris Bućan, sav u crnom, već neko vrijeme mrtav. Tako sam se, jednom davno, na tom mjestu zaustavljao da Bućan pređe Ilicu. Sad ga nema, nego je “Stolac kraj neba”.

Jazz u ćevabdžinici

Siva slika na kojoj su naslikane žute stolice. One jednostavne drvene stolice, tankih okruglih profila, s jednostavnim naslonima. I jedan stolić, okrugli, jednonog. Jeftini, najjeftinijih ugostiteljski inventar tranzicijskih godina. Jedna stolica stoji sama, kako stolica i treba stajati, ali nekoliko ih preko druge stolice naglavce naslagano, onako kako to biva pred zatvaranje lokala, kad treba očistiti podove. Naslov slike je “Jazz u ćevabdžinici”. Ne, nije tu svirao džez, nego su džez ta stolica na kojoj su naglavce naslagane druge stolice. Ideja tačna i precizna, savršeno realizirana, kao onaj plakat za “Žar pticu” po kojemu je Bućan svjetski čuven. Samo što nije bilo onih koji bi primjećivali ono što vide.

Miljenko Jergović 16. 02. 2024.

Bilbordi

Kaže mi doktorica
da, ako želim sačuvati vid,
manje čitam i pišem
(hoće li od toga biti
kakve koristi za književnost?)
i da gledam u daljinu,
kroz porozor, na primjer.

I gledam: zgrade, krovovi,
poneki golub, vrapčić, vrana,
balkoni bez cvijeća,
kao spremišta za stvari
koje će trebati na proljeće,
paperjasti oblaci na nebu,
tragovi preleta mlaznih aviona…

Ali…

Odmah preko ulice – bilbordi.
Ogromni, veći od sirotinjskih kućica.
Na njima – avaj! – posteri političara!

Možda će taj moj pogled kroz prozor
biti ljekovit za oslabljen vid,
ali za srce i dušu,
za srce i dušu…

Ranko Pavlović 15. 02. 2024.

Različiti stepeni zaboravljanja

Kada god bih s Akcem pričao o proslavama Nove godine, uvijek bismo na kraju došli ili do derneka koji je on sasvim zaboravio, ili do depresivne ratne noći u kojoj se smrzavah na ledinama Kozograda iznad Fojnice. Naša prva tema, zaživjela kao stalni izvor Akcovog iščuđavanja, pa odatle i potreba više puta kazivati, svodila se na tvrdnju da je bio na novogodišnjem derneku kojeg se ama baš nimalo ne sjeća. 

„I nisi se zapio?“, naginjem se preko stola znatiželjno.

„Ma jok!“

„Kako znaš da nisi bio pijan?“, uskačem kao detektiv koji provjerava alibi sumnjivca. „Tvrdiš da se ničega ne sjećaš!?“

„Rekao sam ti već da su mi potvrdili ljudi koji tu noć dobro pamte. Kunu se da nisam ni pomirisao alkohol. Drugo, znaš da nikada nisam bio ni sklon razbijanju od pića…“

„Okej, nisi bio pijan“, gestikuliram da nastavi.

Kaže da je sve počelo par godina poslije rata kad mu se komšija naklatio pričom o nekakvoj predratnoj novogodišnjoj zabavi u zgradi do njegove. Evocirao je situacije uvijek započinjući rečenice sa: „A sjećaš se kad smo…“ ili „Znaš da je onda…“ i slično. Akac mu poslije nekog vremena priznaje da pojma nema o čemu ovaj priča. Komšija ne može vjerovati, nervira ga što se Akac kao ničega ne sjeća a bio je tu. Pita ga šta glumi i zašto se pravi budala.

„I onda sam, šta ću drugo, pomislio isto što i ti“, kaže Akac zamišljeno prevrćući po rukama sićušni limunsko žuti BiC upaljač koji ne pamtim da je ikada upalio iz prve. 

„Šta to? Da je komšija zavario na derneku?“

„Ma ja. Čovjek otresao par novogodišnjih žestica. Poslije treće runde ko da je teško namisliti da sam i ja bio na tamo.“

Ipak se pokazuje da komšijine tvrdnje, koje je smatrao totalnim budalaštinama, neće moći baš tako lako osporiti. Komšija počinje, sada već odlučan istjerati stvari na čistac, okupljati svjedoke koji dobro pamte događaje s derneka i potvrđuju da je Akac bio prisutan.

„Tada je već postalo ozbiljnije?“

„Nije u početku“, odmahuje pokretom ruke koji čini da je upaljač u jednom trenutku usmjeren prema nebu kao dirigentska palica. „Mislio sam da komšija stalnim dokazivanjem svoje istine vremenom postaje sugestivan tim nazovi svjedocima pa se oni sjećaju nepostojećih stvari. Drugo, nije isključeno da su i oni malkice pihnuli pa se zamaglilo pamćenje. Konačno, Nova godina je bila…“ Onda još dodaje: „Moj stav se, doduše, sasvim promijenilo kad se pojavila slika.“

Jednog dana, dok je nešto deverao ispred zgrade, prišao mu je komšija i po stoti put ga pitao sjeća li se nečega s derneka. Akac mu je po stoti put ležerno odbrusio šta mu pripada – nije bio tamo i sva ta njegova priča je pijano trabunjanje ili dokona konstrukcija. Kako je u međuvremenu komšija uspijevao pronalaziti sve više ljudi što potvrđuju njegove navode, misli da se cijela ekipa komedijaša iz kvarta urotila našaliti s njim. Međutim, ovaj put je susjed umjesto izvođenja svjedoka trijumfalno potegnuo materijalni dokaz gurnuvši pod nos Akcu crno-bijelu fotografiju.

„I gledam, zaista je to taj dernek“, mršti se Akac. „I stvarno sam ja tu…“

S druge strane stola jedno vrijeme nisam rekao ništa, možda se samo malo pomaknuh u stolici. Znam da će nastavak ispričati bez strasti i s distancom davno naučenog govora. I uvijek će njegove riječi zvučati poput recitacije koju kasno noću ponavljamo u glavi, kao uspavanka za noć poslije koje se nemoguće sjetiti šta smo sanjali.

„I nije te ta slika nekako podsjetila na tu Novu godinu?! Prizvala barem djelić sjećanja?“

„Nimalo!“, uvjerava me razočarano. „Stvar i jeste toliko čudna jer… Kako je moguće tako nešto zaboraviti?! Da mi ama baš ni najmanji trag te večeri ne ostane u pamćenju, koliko god gledao fotografiju ili mi govorili šta smo radili? Na derneku je kažu bilo svakojakih pikanterija, ali se i dalje ničega ne sjećam.“

Priznaje da nikada ne bi povjerovao, ma i da se cijeli svijet zaklinjao u suprotno, samo da komšije ne iskopaše tu fotografiju. Poslije toga opisuje kako ga je ta mala crno-bijela slika ostavila bez teksta i natjerala da promjeni percepciju o pouzdanosti ljudske memorije. 

„Znaš da smo na barem dva primjera ustanovili kako ne briljiraš ni u pamćenju nekih naših zajedničkih doživljaja?“, kažem nakon pauze u kojoj nije odlučio dodati još nešto priči o zabavi što misteriozno iščezava iz sjećanja.

„Ma znam. Misliš na Saju Belgijanca i utakmicu na Koševu…“, potvrđuje Akac.

U prvom slučaju se radilo o mom verbalnom sukobu s navodno opasnim likom u pola rata. Ne znajući ni ko je ni šta je uvalih se u nekakvo bespotrebno prepucavanje s njim. Kada saznadosmo o kome se radi, Akac je u par dana spustio tenzije i poput vrhunskog medijatora razriješio situaciju. Desetak godina kasnije bilo mi je uzalud podsjećati ga na tog Seju Belgijanca koji je, doduše, bio tek jedan od mnogobrojnih i ni po čemu posebnih naoružanih idiota koji su nam mogli doći glave u ratnom Sarajevu. Ispostavilo se da je Akac taj događaj zaboravio. Druga stvar, dugo mu dokazivah da smo zajedno gledali dvije utakmice na Koševu: Željo protiv Newcastle i BiH protiv Danske. Za Želju sam ga nekako kao i uspio uvjeriti, ali za reprezentaciju nije bilo šanse.

„Vidi, ti slučajevi su drugačiji“, govori nakon što je srknuo gutljaj kafe. „Ono što kažeš za tog Saju Belgijanca, spreman sam povjerovati da se desilo. Kada si ga prvi put spomenuo, kao da sam imao nekakvo maglovito sjećanje, ako ništa barem mi taj njegov nadimak nije zvučao totalno nepoznato. Dalje, utakmicu Želje smo možda gledali zajedno. Za reprezentaciju sam siguran da nismo. Tu je tebe prevarilo pamćenje.“

„Okej, nebitno. Ali, kako su ti naši slučajevi drugačiji od te tvoje predratne Nove godine? Ni jedno ni drugo ne pamtiš?“, mrgodim se.

„Totalno je drugačije! Njih prepoznajem kao nešto što se moglo desiti i poslije ispariti iz sjećanja. Dernek na kojem sam bio je nešto drugo. Totalna praznina koja…“, zastao je pokušavajući pronaći pravo objašnjenje. „Valjda postoje različiti stepeni na koje stvari mogu biti zaboravljene.“ 

Tome se više nije imalo šta reći.

Ljudi su ulazili u sportsku kladionicu naslonjenu na kafić gdje smo sjedili, kretali se između stolova mašući s listićima u koje se upisuju rezultati ili naslonjeni na šank jedni druge savjetovali šta odigrati. Drugi su primakli stolice okruglim metalnim stolovima i svako malo, kao da strahuju da će zaboraviti dnevnu ponudu, iznova zagledali odštampane stranice sportskih natjecanja. Neko vrijeme smo u tišini ispijali kafe i zamišljeno pušili cigarete.


Zlatan Nezirović 14. 02. 2024.

Zidovi kuće

Čovek je ušao u kuću. I od tog momenta svetlost se u toj prostoriji izmenila. Čovek je stajao u praznoj kući koja je pričala priču toga čoveka, koja je emitovana na zidovima posrnule kuće na kraju jedne provincije… Čovek je gledao slajdove. Fajlovi njegove memorije, leteli su po zidinama njegove sudbine. Čovek je sve to posmatrao i nije osetio nikakvu grižu savesti, čak je verovao da je upravo ovaj život, onaj koji je odživeo, dobar život jednog čoveka na kraju provincije kojoj nije čak ni ime bitno. To je provincija nad provincijama, eto tako možemo reći da pojednostavimo. U toj dokumentaciji njegovog življenja na zemlji među drugim provincijalcima nije ništa naročito ni od velike važnosti za ovu priču. Možda je nešto drugo bitnije… Osećaj čovekov. A osećaji umeju da prevare čoveka na zemlji. Eto, ovo bi mogao biti uvod za priču o čoveku sa osećajima.

Priča je počela u Vojvodini, na rubu varoši kockastog plana. U tu je varoš doselio učitelj. I eto vam priče… Čovek je ušao u učionicu. Đaci su to posmatrali ravnodušno, no ljudi iz varoši, na rubu varoši kockastog plana, nisu. Morali su istražiti slučaj. Istraga je išla po planu uz pomoć činovnika UDBE, i čovek-učitelj je bio pročitan. Njega je u toj varoši čekala teška sudbina. Morao je naučiti nove osećaje. Od tog dana on uči u Vojvodini, na rubu varoši. Nije ni sumnjao da ću ga uvesti u priču, a on je bitan lik u ovoj storiji i kasnije će se često pojavljivati u njoj, kako ga budemo na mrežnatim putevima stvarnim i izmaštanim tehnikom našeg doba, sretali.

Drugi čovek je žena. I žena je čovek, i to mnogo veći od čoveka muškarca. Ta žena je čekala sa ocem u redovima, raznim redovima administrativne mreže provincije. Mreža je bila do te mere razvijena, a građanima uporno predstavljana kao neefikasna, da su građani tj. provincijalci poverovali u to, i u to veruju i dan danas. Elem, ta je žena shvatila da su te mreže efikasni oduzimači ljudskih sloboda i osećaja i onda je svoje osećaje podredila tome kako bi sačuvala već duboko okrnjene, osećaje svoga ostarelog oca profesora klavira u penziji. Njegova priča, čoveka-oca je uskladištena u memoriji ovoga pisca koji ispisuje redove ove priče kojoj nema sredine a početka i kraja ima, jer se početak i kraj u njoj stalno smenjuju i podređuju jedan drugom.

Priča oca, profesora klavira u penziji

Njegov je život takođe vezan za Vojvodinu, iako ga je put vodio i do balkanskih vrleti. Službovao je u svom, drugačijom tehnikom, stvaranom svetu. Njegov je svet sebe oblikovao tonovima provincija u kojima je proveo život. Bio je poput leptira, povodljiv i zaljubljen u svoj put. Mogao je biti i pesnik, mnogi će s pravom pomisliti. Jedne je teške večeri, u blatu svoje provincije, bilo je kišno zimsko veče, susreo čoveka koji je želeo da razgovara sa njim. Primio ga je u kuću. Čovek je ušao u kuću, i u toj kući se sve promenilo, u njoj je počela istorija. Ljudi su pričali u mraku kuće, u kutu dnevne sobe. Tinjala je samo lampa kraj ostarelog prozora. Kasnije, čovek koji je profesor klavira u penziji o tom slučaju ulaska drugog čoveka u kuću nije nikome pričao. Izgubio se u tekstu, nastavio je službovati kao profesor klavira u provinciji dalekoj od svih ostalih svetskih provincija, ali je u tom njegovom službovanju pokatkad bilo i dobrih trenutaka, onih nalik sreći. Možda su to upravo oni trenutci kada čovek u jednom običnom danu, hajmo reći da je to utorak, krene u pekaru ili kafanu i onda usput doživi osećaj sreće. To je dobar trenutak, koji nažalost ume da zavara čoveka u provinciji. I taj se čovek jednostavno ne sme predati tome osećaju. Mora biti pažljiv, jer dan je dug a njegov put nije u sredini, on je uvek na početku i kraju življenja.

Eto, dosta o čoveku profesoru klavira u penziji. Treba otići i do nekih drugih, ovde se mora naglasiti NAŠIH provincija. Možda evo u neku od provincija na jugu.

Živeo je tamo, u provinciji na jugu čovek zanatlija. Držao je radnju u centru čaršije. Provodio je život u muhabetu sa drugim ljudima iz iste provincije. Ponekad je nešto i radio. Onda se zaratilo, a u našim se provincijama često ratuje zaradi međe, i taj je čovek-zanatlija propisao. Pisao je danima i noćima, poeziju, prozu, romane, eseje… Rat je prolazio nekako mimo njega. Jednog se jutra probudio i shvatio da je u svom pisanju došao do granice opisivog, pa je jednostavno poludeo i od tog momenta on više ne živi u provinciji. Na istom je on mestu ali se jednostavno izmestio tako da je prevario sistem. Našao je grešku u Matriksu, otkrio ju je u dubokoj kara-tamnoj mreži teksta koji je ispisivao. Sad živi u romanu koji piše, i za njega je još uvek rat. On je tako poželeo, i on to upravo i živi. On je čovek koji je prestao biti provincijalac… Potražite ga u tekstu ponekad. Sigurno je tamo. Ostavićemo ga sada da miruje u svojoj istini. Treba je napisati, zar ne? Nije to posao tek tako.

Nastavak ovog teksta ispuniće poezija… Pisac je shvatio da jedino u formi poezije može izraziti svoje osećaje vezane za ovu priču za koju ćete pomisliti da se završila bez kraja, da je ostala u sredini i nedorečena. No, varate se. Ona je uvek na početku i kraju, to sam vam gore i napisao. On, čovek koji ovo piše, više ne može pisati prozu jer proza traži život uokviren u poeziju da bi bila lakše podnošljiva. Da bi ste je mogli videti kada šetate ulicom, kao slučajnog čoveka koji puši cigaru na rubu svoga prozora, i vi mu šetajući trotoarom dodirnete žar laktom. Prozor je u visini lakta čoveka koji šeta, i žar pada na tamni beton. Taj je čovek, onaj koji na prozoru puši, upravo ušao u priču. I pesma se promenila.

Gusinje

Ušli smo u grad na jugu
gotovo u zemlji crvenih
zastava koje krase crni
orlovi

Ovde je na muslimanskom
groblju želeo da počiva
Vešović Marko

Ušli smo, stali pokraj Prokletija
I tada se ništa više nije dogodilo

Na jugu, gde se već vijore
albanske zastave
disao je vetar
a onda je odnosio
nekud proleće

Tamo sam bio blizu rodnog
kraja i dalje
nisam mogao 

bilo bi besmisleno
bez proleća u grudima

putovati
ući u kuću



Srđan Sekulić 12. 02. 2024.