Irina Wutsdorff je pročelnica katedre za slavistiku na Sveučilištu Münster. Od prvog dana agresije svojom djelatnošću podržava Ukrajinu, kako na pedagoškom (vođenjem i intenziviranjem nastave jezika, produbljivanjem nastave književnosti), tako i na znanstvenom (razvijanje projekata u vezi s ukrajinskom književnošću i kulturom, razmjenom sa znanstvenicama i znanstvenicama na svim poljima humanističkih znanosti) planu. Na polju sveučilišne politike organizira kooperacije s ukrajinskim sveučilištima, a plod je njezine inicijative sklapanje kooperacijskog ugovora Sveučilišta Münster sa sveučilištem u Černovicu. Irina je Wutsdorff osim toga angažirana u organiziranju kulturnih događanja koja se tiču Ukrajine i prevazilaze uske sveučilišne okvire. Jedno je takvo scensko čitanje lirike Serhija Žadana održano u kazalištu u Münsteru. Na njemačkome su tekstove čitali Carola von Seckendorff i Ilja Hartjes, a na ukrajinskom Darina Mavlenko. Ovdje se u prijevodu donosi njezino uvodno izlaganje za to čitanje. Strast i upornost kojima Irina Wutsdorff u okamenjeni svijet njemačke slavistike donosi nove impulse je jedinstven, a njezin je cilj razbijanje dugogodišnje dominacije rusistike na znanstvenom polju. To je jedan od iznimno bitnih načina borbe protiv agresivnog ruskog imperijalizma i totalitarizma koji ugrožava korijene europske demokracije. (Davor Beganović)

Lirska kronika kao otpor protoku vremena. Razmišljanja o zbirci pjesama Skypnykivka / Kronika vlastitog daha Serhija Žadana

(Uvod u književnu večer održanu u kazalištu Münster 24. veljače 2025.9

Kroz najnoviju zbirku pjesama Serhija Žadana proteže se jedan rez, naime početak sveobuhvatne agresije Rusije na Ukrajinu, 24. veljače 2022. čija je treća godišnjica na današnji dan. Zbirka pjesama koju je Žadan započeo u proljeće 2021. nije se mogla nastaviti na isti način. Spisatelj, aktivist, glazbenik Žadan nije zamuknuo, ali pjesnik jest. Poezija se više nije činila prikladnom s obzirom na sveprisutni užas. U pogovoru Žadan tematizira to stanje te time postaje jasno u kolikoj mjeri dobro poznato pitanje, jesu li pjesme moguće pred prizorom neljudskoga, prožima cijelu zbirku. No samom svojom egzistencijom, dakle svojim pjesmama ali i u njima, Žadan na njega odgovora vehementno potvrdno.

Pri tome pisanje u situaciji suočenosti s ratom za njega ne predstavlja ništa novo. Kao što znamo, ovaj rat nije otpočeo 24. veljače 2022., nego traje punih jedanaest godina, nakon što je Rusija 2014. na Euromajdan, kojega se na ukrajinskom označava i kao Revoluciju časti, reagirala aneksijom Krima i napadom na Istočnu Ukrajinu. Serhij Žadan, rođen u Starobilsku, gradu kojega su sada okupirale ruske trupe, a od djetinjstva živi u Harkivu, od samoga je početka izravno konfrontiran s ratom kojega Rusija vodi protiv njegove zemlje. Ne samo konfrontiran: od početka je u njemu i prema njemu zauzeo jasnu poziciju: kao podržavatelj majdanskog pokreta suprotstavio se 2014. proruskim snagama koje su pokušale zauzeti upravnu zgradu u Harkivu i tom je prilikom bio brutalno pretučen. U intervjuu koji je s njim za njemački tjednik Zeit prošlog studenog vodila Susanne Brunner s tim u vezi je odgovorio lapidarno: „Podrška je za mene bila nešto što se podrazumijeva. To je moja zemlja, to su moji sugrađani. Uvijek sam želio živjeti u normalnoj, demokratskoj zemlji, bez diktature i totalitarizma.“ U ratu koji se tada vodio u Istočnoj Ukrajini uvijek se vozio na prvu liniju fronta, govorio s ljudima koji su živjeli tamo, nastupao sa svojim ska-bandom Žadan i sobaky, angažirao se kao dobrovoljac na socijalnim projektima, ohrabrivao svoje ljude i prilikom borbi.

 Na realnost je rata uvijek reagirao i kao spisatelj, kao lirik, romansijer i esejist. Već je 2016. u njemačkome prijevodu objavljena knjiga koju je sastavio pod podnaslovom „Pjesme i proza iz rata“. Zbirke lirike iz 2018. i 2020. pojavljuju se 2020., u prijevodu Claudije Dathe, pod skupnim naslovom Antena, dopunjene proznim tekstom sa signifikantnim naslovom „Telefonski imenik mrtvih“. Vjerojatno je najpoznatiji roman Internat koji potječe iz 2017. U njemu se opisuje put jednog isprva indiferentnog junaka koji se, iz potpuno razumljivog straha, pokušava držati podalje od svega, ali se ipak kroz bojišnicu probija do internata po kojemu je roman i nazvan kako bi od tamo izveo svoga nećaka. Na putovanju kroz distopijski svijet, u kojemu su i vrijeme i prostor izmakli kontroli, dolazi ne samo do internata i vraća se natrag u grad, već stječe i spoznaju da je neophodno zauzeti stav. Kazalište Münster prošle je godine uprizorilo taj roman. Scenografija je uključivala kazalište sjenki na kojemu su prikazane figure koje bježe ili besciljno lutaju kroz prostor. Na slici je vidljiv njihov gubitak orijentacije kao i svake perspektive.

Unatoč svemu tome 24. veljače 2022. za Žadana predstavlja rez kojim je pogođeno i njegovo pisanje. Pri čemu ni u kojem slučaju nije zašutio. U brojnim postovima u socijalnim medijima obraćao se svojim zemljacima, koordinirao pomoć, pozivao na dobrovoljne priloge i akcije, ohrabrivao ih ukazivanjem koje se uvijek iznova vraćalo: „Nad gradom vijore naše zastave“, a noću se opraštao od njih pozdravom „Ujutro smo jedan dan bliži našoj pobjedi.“ Izbor iz tih vijesti objavljen je 2022. pod naslovom Nebo nad Harkivom. Te je iste jeseni Serhiju Žadanu dodijeljena Mirovna nagrada Njemačkog knjižarskog udruženja. U obrazloženju žirija stoji: „Ukrajinskog spisatelja i glazbenika odlikujemo za njegovo izvanredno umjetničko djelo kao i za humanitarno držanje kojim se posvetio ljudima u ratu i pomagao im po cijenu vlastitog života. […] Razmišljajući i pažljivo slušajući Serhij Žadan, poetskim i radikalnim tonom, ispituje kako ljudi u Ukrajini unatoč svemu nasilju pokušavaju voditi neovisan život koji određuju mir i sloboda.“ Zahvaljujući se Serhij je Žadan ukazao i na onu točku koja je od iznimne važnosti za zbirku koja se večeras nalazi u središtu naše pažnje: Kako se jezik može pokazati prikladnim za prikazivanje rata i njegovih užasa, njegovoj stravičnoj nepravednosti? Jedan je od odgovora bio: inzistiranjem na točnosti, upravo ono što stvari zahtijevaju jest „da ih se jasno imenuje. Jedan je zlikovac jedan zlikovac. Sloboda je sloboda. Podlost je podlost. U vremenima rata leksemi poput ovih odzvanjaju osobito jasno i zaoštreno. Ne može ih se izbjeći a da ih se ne povrijedi. I ne treba im se izbjeći, uopće ne.“ Taj je apel za jasnim izražavanjem, usmjeren njemačkoj javnosti, povezao sa spremnošću za slušanje: „Kako govoriti o ratu? Kako se odnositi prema intonaciji u kojoj se nalazi toliko očajanja, bijesa i povrijeđenosti, a da se pri tome ne odstupi od spremnosti da stojimo jedni uz druge? Vjerujem da se problem s formuliranjem centralnih stvari više ne nalazi u nama – svijet koji nas sluša ima teškoća s tim da shvati jednu jednostavnu stvar – da mi, kada govorimo, pokazujemo veliku mjeru jezične emocionalnosti, jezične napetosti, jezične otvorenosti. Ukrajinci se ne moraju pravdati zbog svojih emocija. Zašto? Već i samo zbog toga da svoj gnjev i svoj bol ne moraju prevladati sami. Možemo objasniti sami sebe, možemo opisati što se s nama zbilo i što se i dalje zbiva. Moramo se pripremiti na to da se neće raditi o jednostavnom razgovoru. Ali ovako ili onako, taj razgovor moramo započeti već danas.“ To je bila ponuda za razgovor koju je Žadan, to se nažalost mora reći, povukao. U ljeto 2024. najavio je da će pristupiti brigadi „Chartija“ ukrajinske nacionalne garde, s kojom je već dulje vrijeme bio povezan i služi tamo, nakon završetka osnovne vojne obuke, na području vojno-civilne komunikacije, između ostalog na radio stanici koju je sam osnovao. Već od 2023. ne putuje u Njemačku, a tu svoju odluku objašnjava na sljedeći način: „Morao sam se stalno pravdati zbog toga što moja zemlja ne želi kapitulirati. To je ponižavajuće i prestalo me zanimati. Nisam htio tim traćiti vrijeme. Naravno, i u Njemačkoj ima mnogo ljudi koji i dalje podržavaju Ukrajinu. Ali jedan dio njemačkoga društva je nažalost prijemčiv za narative ruske propagande. Ovdje, u Ukrajini, za mene ima dosta posla.“ Na pitanje na koje narative misli dodao je: „Da će doći do mira kad Ukrajinci polože oružje. Mnogi ne razumiju da kapitulacija predstavlja kraj naše države i da će tek ona dovesti do još većeg broja žrtava. Svuda gdje Rusi dolaze ne vlada zakon već teror. Rusi brišu jednostavno sve što ima bilo kakve veze s Ukrajinom.“ Žadana samoga, dakle, nećemo čuti u Njemačkoj, ali ovdje i sada čut ćemo njegovu liriku.

Njemački naslov Kronika vlastitog daha s jedne strane ukazuje na raspored pjesama i njihovo datiranje. Potreba za datiranjem pjesama, piše Žadan u Pogovoru, s druge se strane odnosi na rat, s kontekstom njihova nastanka iz kojega se ne mogu izlučiti, budući da se približavaju napisima u kakvom dnevniku. S „dahom“ zahvaća se jedan od motiva i riječi koje se provlače kroz cijeli ciklus, nose ga, povezuju i zgušnjavaju. Pored daha tu su i glas, jezik, pjevanje – čak i unatoč svemu ili možda baš zbog toga – i ljubav. Dah, glas, jezik: i u njemačkom i u ukrajinskom možemo reći da se ostaje bez daha, bez glasa, bez riječi. O nijemosti pred neiskazivim govori se uvijek iznova i u Žadanovim pjesmama. Ali i o snazi koju može dati jezik, on je jedna od najbitnijih odlika čovječanstva. Dah nosi glas, glas jezik, a jezik čovjeka kao čovjeka. Na taj je način zbirka sa svojim iznova-doći-do-daha, iznova-doći-do-glasa, iznova-doći-do-jezika naposljetku jedno veliko svjedočanstvo i jedan veliki pledoaje za humanost. U pjesmi od 10. travnja 2023 veli se: „І в найглухіші часи, / посеред галасу й заціпеніння, / будь зі мною, мово – / мово сумніву, / мово втішання, / мово подяки.“ – „I u najmutnijim vremenima / usred buke i ukočenosti, / ostani kraj mene, jeziče – / jeziče sumnje, / jeziče radosti, / jeziče zahvalnosti.“ Na drugom mjestu, 11. rujna 2022: „Запам’ятати за вітром це дихання, це тривання, це прорізаннямови.“ – „Prisjećati se s vjetrom na disanje, na trajanje, na rezanje jezika.“

Jezik o kojemu je tu riječ jest jezik kao conditio humana te time i obrana ljudskoga protiv neljudskoga. I to je jezik na kojemu su pjesme izvorno sačinjene, ukrajinski – onaj jezik, dakle, čije postojanje agresor negira, kojega skupa s njegovim govornicima, skupa s njihovom kulturom, zemljom i državom želi izbrisati, pre-pisati i prisvojiti. Da je u zbirci i riječ o očuvanju vlastitoga, dahom izgovorenoga jezika, ukrajinskoga, postaje jasno ako se pogleda originalni naslov: Skypnykivka.  Radi se o oznaci ortografskoga sistema ukrajinskog jezika iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, nazvanog po Mikoli Skripniku. U vrijeme lenjinske politike „korjenizacije“, takozvanog „ukrojenjivanja“ raznih naroda iz bivšeg ruskog carstva do kojega je trebalo doći putom kulturalne izgradnje nacija za novu sovjetsku državu, on je kao narodni komesar zadužen za obrazovanje poticao ukrajinizaciju i osnovao komisiju čiji su članovi postali i lingvisti iz Zapadne Ukrajine koja je tada pripadala Poljskoj. Cilj komisije bio je    uspostavljanje standarda ukrajinskog pisanog jezika koji bi obuhvaćao cjelokupni jezični prostor. Pravopisni sustav proizašao iz rezultata rada komisije 1928. neoficijelno je nazvan „skripnikovka“. Ubrzo po tome, kada je Staljin učvrstio svoju vlast,  započela je politika rigidne rusifikacije u koju je spadao i Holodomor, ona umjetno izazvana glad čijom su žrtvom postali milijuni Ukrajinki i Ukrajinaca. Skripnik kojega se sve intenzivnije potiskivalo na marginu, ustrijelio se 1933. kako bi preduhitrio likvidaciju. Njegova slutnja nije varala. Teror protiv Ukrajine nastavio se nesmanjenom žestinom, a vrhunac je doživio u daljim nezamislivim činovima: tako su u karelijskoj šumi u Sandarmohu, perfidno u danima u kojima se slavio dvadesetogodišnji jubilej Oktobarske revolucije, strijeljane stotine ukrajinskih umjetnika i umjetnica i intelektualki i intelektualaca. Žadanova pjesma datirana 22. studenog 2022. odnosi se na svakogodišnje evociranje tog bestijalnog čina. U vremenu „korjenizacije“ cvjetale su ukrajinska kultura, umjetnost i književnost. Reflektirajući njihov iznenadni kraj govori se o „strijeljanoj renesansi“. Serhij je Žadan doktorirao temom o ukrajinskome futurizmu iz toga vremena. Spoznaja o ponavljanim uništavajućim vojnama protiv jezika i književnosti upisana je u njegovu liriku.

Ono što želim pojasniti ovim uvodom, i što sam, nadam se, i pojasnila, jest u kolikoj je mjeri važno to što ova lirika i dalje postoji, što će je se danas ovdje moći čuti. Za kraj bih se još jednom htjela vratiti na svoje ishodišno pitanje. Koliko je lirika, koliko jedna lirska večer prikladna na godišnjicu agresorskog rata koji se vodi protiv svakoga prava i protiv čovječnosti? Mislim da odgovor glasi: Ako je autor, pjevač i glazbenik, aktivist i borac za slobodu i ljudskost Serhij Žadan koji je uvijek bio i pjesnik, iznova pronašao poeziju, onda smijemo, dapače trebamo, i mi na današnji dan slušati njegove pjesme. Slava Ukrajini!

(Levijeva tkaonica svile)

Odrastao sam ispod Picassove slike “Žena koja pije apsint”, čiji je original u lenjingradskom Ermitažu.

Teroristi: pjesničke duše bez talenta.

Gumena dječja lutka pretvori se u živo dijete. Šta s njim?

Djetešce u bešiki pretvara se u lutku. Otmičari.

Šiba od ružinog trnja.

Bila je tako stara i slaba, i kad bi dlanom htjela pomesti mrvice sa stola, one bi ostale tu.

Jascha Heifetz od nekog je čovjeka na putovanju čuo Esterlitu, meksičku pjesmu o prostitutki koja mu povjerava sve gadosti što ih je doživjela u životu.

Tamo dolje ispred mravinjaka mravi razapinju Krista mrava.

Tu raspeše Krista mrava! Raspeli smo Krista mrava!

Bogomrav.

“Kad udovica Ledvinova zaleprša papučama.” Josef Škvorecky 

Bog, sitna tačka u visinama.

“Sjećanje nam je kao biračka kutija.” Sergej Dovlatov.

Plašili su nas Baba Rogom. Nema ih više.

Raj je svaki trenutak u kojem ne postoji svijest o mogućem stradanju.

“Dijete je zavrištalo poput bolesne kokoši”, kaže SS čuvar iz Auschwitza u BBC-evom dokumentarnom filmu o djetetu koje su njegovi drugovi kao cjepanicu ubacili u kamion. Poput bolesne kokoši, kao cjepanicu.

Oči ostaju mlade.

“Hristos je bio neprestano tužan, i bez te tuge hrišćanstvo je nezamislivo.” Gajto Gazdanov. 

“Dom za sa uma sišavše.” Neuropsihijatrijska klinika u Beogradu 1861, osnovana dekretom kneza Mihajla Obrenovića.

Prizori košave u “Kristalnim rešetkama”. Pokušaj da se u hladnom krevetu ugriju noge. Galebovi koji su Dunavom stigli od Crnog mora. Zima.

Sedamdesetgodišnji Knut Hamsun u Dubrovniku 1938.

Čehov: jednostavnost i suosjećanje. 

Vani je puhala bura. Nestalo je struje. Sjedili smo oko svijeće i slušali radio na baterije. Nono je mijenjao stanice i izgovarao imena gradova. Prva liturgija. 

Četvrtak, 10. listopada 2013. Večer pred putovanje u Sarajevo. Prvo nakon njene smrti.

Nono je govorio: šupkarta.

Priča i ako nije istinita treba o istini govoriti ono što ne može istina sama.

Lijeva je noga bila otekla. Kad su je mrtvu oblačili, nisu joj mogli obuti cipelu, nego su lijevu cipelu ostavili u lijesu, pokraj stopala. On je ujutro, pred sahranu, još jednom išao u mrtvačnicu da joj nazuva cipelu. Bio je sretan što je uspio. Nije pokopana polubosa, kao beskućnica. Pepeljuga.

Majka S.B. nakon ručka s balkona otresa stolnjak. Mrvice sipe po neosušenom platnu Ismeta Mujezinovića sa štafelaja na donjem balkonu. U zemlju bi propala koliko joj je neugodno. Priča kao devedesetogodišnjakinja, u staračkom domu. 

Živio sam u vrijeme kada su ispovjednici vršili službu po vagonima i kupeima Jugoslavenskih državnih željeznica. 

Rodilište. Karlične kosti razmiču se poput tektonskih ploča. 

Seoski pamtiša. Govore Crnogorci. 

“Kako je strašno mrtvacu pretvarati se među ljudima da je živ.” Aleksandar Blok. 

M-ina sedamdesetpetogodišnja majka u Conchiti je prepoznala Isusa Krista.

“Papa može da dȃ šešir, ali glavu ne može!”, odgovorio je sekretar Klimenta XIII mletačkom poslaniku koji se žalio na glupost mletačkoga biskupa. 

Da mu nije izgorjela pozornica, Rade bi stario kao Laurence Olivier.

Golo kao lice čovjeka koji je skinuo naočale.

Zuj televizora. Limb muha.

Kosta je sakupljao stare narodne pjesme. Jednom prilikom, vraćajući se noću s Romanije, pao je s konja i slomio vrat. Ostao je nepokretan u postelji, a sestrin sin da mu ugodi poče donositi pjesme govoreći da ih je sakupio tamo i ovamo. Iako, ne bi ni iz kuće izašao. Tako su u “Korpus bosanskih, srpskih i krajiških epskih i ljubavnih narodnih pjesama”, koji je izdala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti kao Kostino životno djelo, ušle i pjesme jednoga dobrodušnog a polijenog sarajevskog gimnazista. Danas baš te se pjesme smatraju najuspjelijim i najkarakterističnijim primjerima narodnoga duha.

Praktične mudrosti iz Politikinog zabavnika. Jednu nisi zaboravio: sat koji stoji češće pokazuje tačno vrijeme od sata koji zaostaje jednu sekundu. 

Stolac. Tri jutra prolazim i zavirujem kroz izlog. Nikoga nema. Nije to više dućan, nego sjedište Stranke demokratske akcije. Mogao bi biti prizor iz sna. Ali nije, nego na uglu Ulice don Lazara Lazarevića. I ime ulice kao iz sna.

1940. u Sarajevu živi Lav Stokan, trgovac. Na čudnoj adresi: “skijalište Betanija, Koševsko brdo”. Njegov telefonski broj je 21-45.

Kada bi negdje pukla mina, jal bomba, granata, uključili bi se, u hipter melodija, zvukova, intonacija, alarmi u svim autima, na parkiralištu, pod prozorima. Tako je bilo na početku. Dok rat nije postao rat, a mi nismo postali olupine.

Svijet svojim su koracima mjerili poštari.

Dječak se upiškio. Pa sad gleda negdje nigdje. Septembar je. U oktobru ga neće biti.

Jesmo li mi u Europi!, na benzinskoj pumpi bjesni muškarac u zidarskom kombinezonu. Kolona Japanki čeka ispred vecea.

Sam je zidao kuću. Četrdeset godina kasnije na podrumskom zidu prepoznaje trag mistrije. Sjeća se tog trenutka kao da je vodio dnevnik.

Pitanje iz publike. Stari pisac, senilan. 

Za pokojnicima koji su dugo bolovali ostaju, iz usta ispljunute, zubne proteze. Gdje završe proteze?

Znao je da je za majkom ostala zubna proteza, ali nije se odvažio pitati što su učinili s njom. Vjerojatno je bacili u crnu vreću za smeće, među ljuske od jaja, izdušene tetrapake iz kojih kapa mlijeko, opuške i svakodnevni smrad. Upitanom bi bilo neugodno. Pomislio bi da mu, nakon mjeseci brige za pokojnicu, sin prigovara što zajedno s tijelom po propisu nisu sahranjeni i zubi.

Na ulazu u groblje: stroj za reciklažu istrošenih zubnih proteza.

Novak je Vitu učio što je to revolucija. Sljedećeg jutra, za doručkom, Vito je lupao po stolu i vikao: dolje vrtić, dolje vrtić. Drugima se svidjelo, pa su vikali i oni. Teta je pozvala Vitinu mamu na razgovor. Tako se slučaj raspleo.

Tri ljetna mjeseca padala je kiša. Sredinom rujna granu preostalo lipanjsko sunce.

– Moj dječak – spominje se udovica svoga upravo sahranjenog muža.

Gledamo u vrhove cipela da se ne nasmijemo.

Jutra u magli. Kašalj.

Na aerodromu sagrađenom za potrebe svjetskoga nogometnog prvenstva. Sve od stakla, čelika i svjetla, nema ljudi. Bar sa šankom, usred pustoši. Nema drugih gostiju, nitko ovog popodneva ne leti. Sok od grožđa i ribizla, u staklenoj boci na kojoj piše Galicija.

U Galiciji, krajem ljeta 1914, mrtva Bosna popadala.

Bogumili su vjerovali da na križu nema nikoga.

Potopljeno mezarje. Za bistrih noći, kad pun je mjesec, vidi se ponekad kako pod vodom lelujaju nišani.

Kićenje tuđim krvavim perjem.

Umire gospođa Elfride Wolfram i umirući sklada pjesme. Danima nakon njezine smrti iz sobe se šire melodije. Da ne čuju, rođaci dlanovima pokrivaju uši. Tako da ne mogu grabiti zlatne svijećnjake. Samo djeca ne pokrivaju uši.

Zagreb. Klupa u kolodvorskoj čekaonici ispresijecana nizovima šiljaka, tako da se beskućnik ne može ispružiti i zaspati. 

Starica, prelomljena u struku, poštapa se niz trg, i kune sebi u bradu.

U Sarajevu, umro je čovjek prezimena Toukalek, i pokopan na groblju Svetog Josipa, na kojem se dvadeset godina prije zadnjega rata nije sahranjivalo. Dvadeset godina nakon rata, on je, s takvim imenom, posljednji čovjek na Zemlji. 

S Biokova je krajem šezdesetih znala zapuhati takva bura da bi se na groblju iznad Drvenika iz zemlje čulo kako škripe kosti.

Na dan kada žalimo M.K., saznajemo za još jednu smrt. Frodu, dvanaestogodišnjeg retrivera, psa kazališnog dekoratera, našeg znanca s jutarnjih kava na tržnici, jučer su odveli na uspavljivanje. Bolovao je od raka gušterače, slične bolesti kao K, i otišao u isto vrijeme. Frodin gazda, sav u suzama, opisuje njegove posljednje dane. Ne možemo mu reći za K. Nije ga znao. 

U čamac je za ribarem uskočio nepoznat bijeli pas. Čovjek se, iznenađen, osmjehnuo, i pogladio ga po glavi. 

Kada je prva mina pala u naš vrt i eksplodirala u krošnji višnje, jedan geler pogodio je u kut zrcala na psihi. Ciknulo je kao da je pauk ispleo mrežu. Sedam godina nesreće isteklo je 1999.

Mirko, katolik, porijeklom iz Ljubije, 50 godina, živi s majkom u Novom Zagrebu. Ona umre, ali ga posjećuje noću, da mu sređuje stan, briše prašinu.

Med od crnog cvijeća. 

Slijepi boksač, meč protiv čovjeka koji vidi. U Zagrebu, s jeseni 1991. Kratka priča. 

Turopolje, kasna jesen. Stabla s kojih je opalo lišće, puna crvenih jabuka. Prvi snijeg.

Ćopavi, matori mačak, koji je iz Odese došao u Beograd. Sjećanje Bogdana Bogdanovića. 

Sumrak u gradu na otoku. Kraj je ljeta, nikoga vani. Samo se niz padinu uske kalete ponesena vjetrom prema rivi pokrenula gumena dječja lopta. Otkotrljat će se u more, ali to nitko neće vidjeti.

Triput im se rađao
i umirao sin.
Tri su mu puta
nadijevali ime Ante.
Četvrta bila je kći.
Mater ju zadavila
u načvama punim tijesta.
Na dječjem grobu nekrštenoj piše
Vjera Marija Helena.

Kobila koja je oždrijebila dijete. Sveta priča, bajka.

Saracen s turbanom, Perzijanac ili ipak Turčin, među nogama drži ploču na kojoj kredom piše marmelada. U socijalističkom hotelu, s pogledom na marinu i gradić nad kojim, golema, stoji crkva. On, načinjen od keramike, u Kitaju, Burmi, na Tajvanu.

U mladosti
čovjek odlučuje:
Ili će svirati gitaru
ili čitati knjige.
Od čitanja ogrube prsti
ne osjete žice na gitari.

Kako ti je danas tamo, gdje nema ničeg, i nema tebe?

Bezgrozdna godina.

Pred polazak, s nogu sam ispio dugi gutljaj kave. Trebat će mi, dug je dan na aerodromima. Dok sam vraćao šalicu, po stolnjaku su kapnule dvije tri sitne kapi. Otišao sam po torbu, i zatekao je kako zuri u to mjesto na stolu. Ovo će me na tebe podsjećati, zaplakala je. Bio je august 1991. Putovao sam u Ameriku.

(Nekoliko rečenica za roman o posljednjem ljetu Sarajeva.)

Promijenio sam se u ovih deset godina – govori joj – odvikao sam se uključivati televizor u hotelskoj sobi. Uvlači trbuh, neprimjetno poteže rub košulje. Sreli su se slučajno. 

Rođen kao nedonošče. Da ga održe živim, žene svu noć pušu u njega. Drže ga na svom dahu. Ujutro kreće zbijeg za El Šat. Na terasi s pogledom na Rovinj, režiser u predvečerje pripovijeda okolnosti svoga rođenja. Mora ponešto i da izmisli. Bez toga nema žive priče. Scena šest žena koje dahću u golo, smežurano tjelešce – čim se umore, disanje prestaje, pa iznova počinju dahtati, sve dok same ne ispuste dušu – nije viđena ni u jednome njegovom filmu.

Sjedimo u caffeu, na benzinskoj pumpi. Svježe iscijeđen sok od naranče i kivija. Ona mi naglas čita pripovijest Patricka Modiana. Jesen je, putujemo na more.

U kasno popodne, u Zeleniki, tri mačke prose meso s tanjura restorana u susjedstvu. Ima Boga, nema Boga, kako kojoj, kako kad. Ima Boga, nema Boga, kako kojoj, kako kad. Ima Boga, nema Boga, kako kojoj, kako kad. 

9. prosinca 2012, u prohladnoj dvorani austrougarskoga oficirskog doma u Puli, Kovač govori: Beograd sam zaboravio, Rovinj nisam upamtio.

Zbog Nonetove smrti Dragan je propustio let Lenjingrad-Moskva, za koji je imao kartu. Taj je avion pao.

Da je smeće dobro, nitko ga ne bi iz kuće izbacivao. 

(Žena na prosvjedu protiv odlagališta otpada u Rijeci.) 

San. Ante Tomić poslao je Anu i mene da mu kupimo cigarete. Nigdje ih nema, ali Ana insistira na potrazi. Cigarete se zovu Filter Iko. Jednostavna plava kutija, crna slova, kao da su preko šablona otisnuta. Govorim joj da takve cigarete ne postoje.

Dok govori o vremenu prije ovog vremena – laže u velikom i uglednom društvu i htio bi da sve što prije završi – osjeti nešto pri vrh jezika. Zakašljava se, dlanom zaklanja usta, vrhom srednjaka prelazi preko usana. Dlačica, trepavica, otkud mu se našla na jeziku? Njegova je ili nečija? Tko li je u Kijevu 1937. izgubio trepavicu?

Savska ulica, kod Ciboninog tornja, nadvožnjak pod kojim miriše karbolineum, mirišu drveni pragovi željezničke pruge: Auschwitz, djetinjstvo, djed. Tu prolazim. 

PRIMULA VULGARIS; HISTORIA VULGARIS

usred veljače,
bez pomisli na zimu,
jaglaci cvatu.

jagorčevina
zvao se jaglac kod nas,
a kod nas jaglac.

godišnja doba,
desetljeća, stoljeća,
u nevremenu.

u nevremenu
život prođe, ocvate,
sa pupoljcima.

sa pupoljcima
život se rađa, i smrt,
buduća prošlost.

DENDROCOPOS MAIOR; VIS MAIOR

ptica, vjerujem,
u šumarku, u jutro,
otkucava dan.

kasnije – knjiga:
dendrocopos maior je.
veliki djetlić.

oksimoron je
– veliki deminutiv –
moj jutarnji drug.

drvo, kukci, on:
njegov je goli život
moja zabava.

naprežem oči:
sve je tu osim njega.
i neznanje je.

nalik na boga,
nevidljivo postoji
ako ga slušaš.

FLOGISTON; SCIENTIA, FIDES ET SPES

kad ložim vatru
trebam drva, šibice,
vjeru i nadu.

u kućnoj peći
nesigurno postižem
siguran plamen.

siguran plamen –
kao tren kad dolazi
dobra misao.

dobra misao,
naizgled niotkuda,
sažima život.

* * *

flogiston je tvar
što proizvodi vatru –
vjeruju stari.

misterij vatre →
neznanje o svem znanju ←
sva alkemija.

al’ kemija zna:
ne postoji flogiston,
ključan je kisik.

u znanost sumnjam.
oksigen je dosadan;
pratim flogiston.

* * *

što smatram da jest
put, istina i život –
odlučujem sam.

sagorijevam
svoja znanja i vjeru,
raspaljujem ih.

gorim k’o drvo:
vatra tvori pepeo,
u pepelu žar.

REKTOR HEKTOR

 – istorija beščašća –

Stari Rektor je sjedio u širokoj fotelji i pušio lulu. Tih dana trebalo je da odluči ko će ga naslijediti na mjestu rektora. Godinama su oko njega obigravali razni kandidati za to mjesto. Dodvoravali su mu se različitim metodama: cinkarenjem, špijunažom, lažima, potvorama. No na kraju je postalo izvjesno da će rektorsko mjesto ostati u okviru porodice M. i da će rektor izabrati nekoga od svoje dvoje djece. Marija i Marko su pozvani u kabinet da izlože svoje programe za budući razvoj univerziteta nakon čega je trebalo da padne konačna odluka – ko će biti rektor. Marko je imao plan da sve profesore otjera sa univerziteta, da sve predmete iz svih struka predaje sam i da prisvoji sve profesorske plate. Drugi dio plana predstavljao je povećanje školarina studentima za 1000%, a sav novac bi se uplaćivao njemu lično. Marija je imala plan da sve studente, profesore, asistente, administrativno i pomoćno osoblje primora da stanuju na univerzitetu te da preko kamera i opreme za prisluškivanje prati njihovo ponašanje. Za te potrebe napravila bi kamp zone u holu univerziteta, a svi bi morali da kupe vreće za spavanje o svom trošku. Rektor je sjedio u širokoj fotelji, slušao planove i pušio lulu. Najednom je ustao, lulom pokazao ka svojim nasljednicima i rekao: 

– Vi ste idioti!

 Nakon toga ih je oboje izbacio iz kabineta. Marija i Marko su otišli pognutih glava.

Narednog dana rektor je okupio svoj rektorski tim: Šumahera, Ljilju, Natu, Katu, Mariju, Marka i Nina. Nino je istovremeno bio predsjednik Savjeta i Senata, jedini član Savjeta i Senata, predsjednik nastavno-naučnog vijeća i jedini član nastavno-naučnog vijeća. Nikada nije prisustvovao sastancima, već je ispred rektorskog kabineta trenirao udarajući u boksersku vreću. Rektor je pred svima saopštio svoju odluku. S obzirom na činjenicu da rektorsko mjesto mora ostati u okviru porodice, odlučio je da novi rektor postane porodični pas Hektor. Šumaher je šokirano pogledao Ljilju, Ljilja je pogledala Natu, Nata je pogledala Katu a Nino je udarao u boksersku vreću. Marija i Marko su gledali u pod. Debeljuškasti, prosijedi predsjednik Studentskog parlamenta je izjavio: 

– Student sam ovog univerziteta već dvadeset i pet godina, od čega sam predsjednik parlamenta već dvadeset godina i svim srcem podržavam ovu odluku.

Ljilja je uvela Hektora u kabinet. Hektor se odmah popeo na široku fotelju i mahao repom. Pogledao je sve prisutne i rekao: 

– Av, av!

Odluka je bila konačna. Ljilja se pobrinula da se propisno zamijeni Hektorova zdjelica iz koje je jeo pseću hranu. Obezbijeđena je pozlaćena zdjelica na kojoj više nije pisalo Hektor, nego je sada pisalo Rektor.

Stari rektor je, miran što je njegovo mjesto valjano naslijeđeno, te večeri spakovao kofere i odselio se u drugu zemlju da uživa u zasluženoj penziji i stečenom bogatstvu.

Počeli su planovi za posjetu novog Rektora Hektora Ministarstvu Smisla. Za te potrebe Ljilja je obezbijedila rektoru adekvatnu kravatu. Rektora je ispred univerziteta čekao i novi rektorski auto a vozač mu je otvorio vrata. Šumaher, Ljilja, Nata, Kata, Marija i Marko uveli su rektora Hektora sa novom kravatom u auto. Nino je ostao ispred kabineta da udara u boksersku vreću. Ispred zgrade univerziteta su dvije starije žene posmatrale neobični prizor.

– Veljahaule, Muratka, šta lji ovo ćinu ovi ljudi s ovim pašćetom?

– Aman, jarabi, aman!, odgovori druga žena i obje se začuđeno udaljiše, povremeno se okrećući i gledajući u rektorsku skupinu.

Nakon uspješne posjete ministarstvu Rektor Hektor je mogao da počne sa rektorskim dužnostima. Sjedio je na širokoj fotelji, mahao je repom i jeo iz svoje pozlaćene zdjelice. 

Jednog jutra rektorski tim je na stolu zatekao pisanu odluku, potpisanu imenom Rektora Hektora. U odluci je pisalo da svim profesorima treba u potpunosti ukinuti platu. Šumaher je gledao u Ljilju, Ljilja je gledala u Natu, Nata je gledala u Katu, a Nino je udarao u boksersku vreću. Marija i Marko su bili zbunjeni. Razmišljali su ko je napisao ovu odluku i svi su sumnjali jedni u druge.

– Da li ćemo postupati po ovoj odluci? – konačno se usudio da pita Šumaher.

– Naravno da hoćemo, rekla je Nata. – To je odluka rektora. Napisana je na memorandumu, ima validan pečat i potpis.

– Ali rektor je pas! – uzviknu Šumaher.

– Nedopustivo je vrijeđanje rektora! – ljutito odbrusi Ljilja.

Svi su šutjeli i sumnjičavo gledali jedni u druge. Potpunu tišinu prekidali su samo Ninovi udarci u vreću i dahtanje psa. Do kraja dana dosljedno su izvršili rektorovu odluku.

Narednog dana su na stolu zatekli još jednu Rektorovu odluku. Svi su gledali u Rektora Hektora. On je sjedio u širokoj fotelji i mahao repom. Ispred njega je bila pozlaćena zdjelica sa psećom hranom na kojoj je pisalo Rektor. U odluci je pisalo da svim studentima treba zabraniti pristup univerzitetu. Svi su sumnjičavo gledali jedni u druge. Šumaher je sumnjao u Ljilju, Ljilja je sumnjala u Natu, Nata je sumnjala u Katu, Marija je sumnjala u Marka, a Marko u Mariju. Nino je bio skoncentrisan na vreću. Predsjednik studentskog parlamenta je bez komentara podržao mišljenje rektora i pripremio se za odlazak. Do kraja dana su dosljedno izvršili i ovu odluku.

Sljedećeg radnog jutra još jedna pisana odluka ih je zatekla na stolu. U njoj je pisalo da svim profesorima treba odrubiti glave. Svi su gledali Rektora Hektora. Šumaher je pitao:

– Poštovani Rektore Hektore, da li je ovo Vaša cijenjena odluka?

-Av, av! –-odgovorio je Rektor Hektor i mahao repom.

Šumaher nije ni pogledao u Ljilju, niti je Ljilja gledala u Natu, Nata nije znala gdje je Kata, a Marija i Marko su se izgubili po hodnicima. Nino je bio na svom mjestu, uz vreću. Do kraja dana nisu međusobno razgovarali ali su dosljedno izvršili rektorovu odluku.

Narednog jutra svaki član rektorskog tima je dobio zasebnu pisanu odluku. Niko nije znao šta je naređeno drugima. Svi su bili distancirani, nisu se gledali u oči. Rektor Hektor je mahao repom i ponavljao: ,,Av, av!“.

Sutradan se nisu pojavili na poslu i niko ih više nikada nije video. Postoji sumnja da je Šumaher ubio Ljilju, Ljilja Natu, Nata Katu, Kata Mariju, Marija Marka a Marko Šumahera. Rektor Hektor je pojeo sve iz svoje zdjelice, mahnuo repom, rekao ,,Av, av“, istrčao na ulicu i nestao. Neki misle da je otišao da traži svog starog vlasnika. Nino je preživio ova dešavanja i do danas stoji ispred kabineta i udara u boksersku vreću.

STUDENTSKI PARLAMENT

Tog dana na univerzitetu je počeo požar. Činilo se da je istovremeno planulo na više različitih mjesta i da je plamen odjednom bio ogroman. Vatra se širila ogromnom brzinom. Kada je prvi put primijetio vatru, prosijedi debeljuškasti predsjednik studentskog parlamenta bio je zauzet planiranjem ekskurzija i sličnih turističkih aktivnosti koje su mu bile glavni izvor prihoda. Funkciju predsjednika studentskog parlamenta obavljao je uspješno već dvadeset godina. Bilo mu je izuzetno stalo do te funkcije jer je od toga zavisila njegova porodica, a naročito djeca koju je u međuvremenu dobio. Nije se baš najbolje sjećao koji je fakultet upisao tada, prije dvadeset i pet godina, prije nego što je je prvi put izabran za predsjednika.

Vatra koju je zapazio izazvala je paniku čak i kod njega. Trebalo je na neki način hitno reagovati. Predsjednik je pokušavao da uđe u rektorat, no tamo su svi bili zauzeti vlastitom panikom. Ispred rektorata zatekao je jedino Nina koji je uredno udarao u boksersku vreću, ne primjećujući plamen. U tom trenutku jedan dio stepeništa na univerzitetu se obrušio. Predsjednik parlamenta je tada došao na genijalnu ideju. Prisjetio se da je fakultet koji je upisao nekada, prije više od dvadeset godina, mogao imati neke veze sa građevinskom strukom, možda i arhitekturom. Odlučio je da će organizovati hitno pravljenje mostova od špageta kako bi se premostili svi razrušeni i spaljeni dijelovi univerzitetske zgrade. Bio je ushićen zbog svoje ideje. Brzo je organizovao svoje sljedbenike iz parlamenta. Isped zgrade su donijeli nekoliko tona špageta i prionuli na posao. Plamen je gorio u pozadini. No, koliko god da su se trudili, konstrukcija mostova od špageta se rušila. Isprobavali su različite metode, lijepili špagete lijepkom, spajali ih kanapom. Šta god da su pokušali, mostovi su se iznova rušili. Predsjednik parlamenta je padao u očaj. Nekoliko studenata je već poginulo u požaru. Brinuo je što neće moći da organizuje planiranu ekskurziju. Ali onda je dobio briljantnu, olakšavajuću ideju koja je na sav njegov stres djelovala iscjeljujuće. Sretno i ponosno je saopštio svojim sljedbenicima iz parlamenta:

– Špagete su se pokazale neuspješno! Napravićemo mostove od makarona i taljatela!

Možda nekad napišu o tome udžbenik
samo što mi nećemo biti njegovi koautori
jer drugi uvijek bolje znaju šta je rat
jer drugi uvijek znaju bolje
pa dobro
ali jedno poglavlje
jedno poglavlje nam dajte
i tako nećete naći dovoljno literature
to će biti poglavlje o šutnji
ko nije bio u ratu ne zna šta je šutnja
ili naprotiv zna
samo mi ne znamo
kao što ribe ne znaju za vodu koja ih hrani i naftu koja ih ubija
kao što voluharica ne zna za tamu koja ju skriva od vodomara ali
vodomara isto krije
dozvolite nam da napišemo to poglavlje
znam bojite se krvi pa napisaćemo ga vodom
vodom koju je tražio ranjenik nije mogao gutati i samo je
gledao u nju
vodom koja curi kroz srušeni krov
vodom upotrebljivom umjesto suza
da – doći ćemo vam s vodom
na vašim parolama i vrijednostima koje smo tako zloupotrijebili
da ne znate kako ih izreći svojoj djeci
nećemo ostaviti za sobom tragove koji se ne daju sprati
to će biti samo nekoliko naših strana
i samo rijetki će znati da one nisu prazne

Prevela Tanja Miletić Oručević

Intervju objavljen u Art magazinu Kontura, studeni 2024

Jedna općeprihvaćena mudrost – dakle kič-mudrost – govori nam da će o značaju pojedinih umjetnika i njihovih djela suditi vrijeme, a da mi u ovom trenutku ne možemo ništa znati. Zašto bi bilo tako? Otkud to da je vrijeme tako pametno? I što to takozvana vječnost (kič-riječ!) zna, a što mi smrtnici ne bismo mogli znati? Osim što kič umire zajedno s protagonistima jedne epohe, tojest s onima koji su ga zastupali. Ne postoji svevremeni kič. Ne postoji sklepotina koja bi preživjela vlastitu epohu. Kič je smrtan, kao i sam čovjek. Zato ga toliko volimo.

Razgovarala: Nevenka Šarčević

Kič kao udvarač publici, odlika je današnjeg „novinarenja“ koje lovi vrištećim naslovima i sadržajima, no i tretmana umjetničkog djela u javnosti da je vrijedno ono što se može dobro prodati. „Sve drečavo i razmetljivo što pogađa, dodiruje, budi, trese i pobuđuje najneposrednije i najživlje senzacije; ukratko, sve što je karakteristično za ono što je spektakularno – mijenja se u višu brzinu“, pišu Gilles Lipovetsky i Jean Serroy ukazujući na hiperbolički karakter kiča. Kako tvrde, „društvo slike omogućilo nam je da se prestanemo osjećati krivima zbog naše ljubavi prema kiču, estetici spektakla, šokantnim slikama i svim vrstama subjektivnih ukusa, uključujući one komercijalne prosječnosti i umjetničke banalnosti.“ U vjerojatno najizravnijoj kritici skupo prodane skulpture Nikole Vudraga na dobrotvornoj aukciji u Poljskoj, Miljenko Jergović predstavio je odnos javnosti prema tome djelu i kako se struka kompromitira. Kao književnik i kolumnist vrlo širokih interesa za razna područja pa i popularnu (ne)kulturu, integrirat će u svoje tekstove neke važne teme koje katkad zaboravi struka. Ipak, njegovu uplivu u povijesnoumjetničku materiju i likovnu kritiku vrijedi posvetiti širi prostor. Jergović je, stoga, dobar sugovornik o temi kiča.

Možete li navesti neke manifestacije kiča koje najčešće susrećete u javnom prostoru, umjetnosti i kulturi, općenito i na konkretnim primjerima? 

Kič je za početak – sklepotina. Tu meni dragu, relativno mladu riječ, veliki Vladimir Anić uvrstio je u svoj rječnik, prateći aktivno živi život jezika. Važno je što je to učinio, jer za sklepotinu zapravo nemamo sinonima. Sklepotina nije toliko zanatski nesavršeno djelo, koliko je imitacija zanata. Katkad i vrlo vješta, možda i virtuozna imitacija, ali nikad ne i – djelo. No, da bi sklepotina bila autentični kič – premda je kič radikalna negacija svake autentičnosti – ona mora  biti izraz kolektivnog ukusa. Većinskog ili manjinskog, to je već pitanje. A kako je svaki kolektivni ukus ideološki zadat, tako je kič ideološki prilično jasno definirana sklepotina. Recimo, romani na biblijske teme onog hrvatskog akademika, znamenitog i po lakim obiteljskim kazališnim dramama i komedijama, nesumnjivo su prvorazredna hrvatska kič-sklepotina. Ali ono što mi je, recimo, ovog trenutka zanimljivije, ustvari ono što mi je već dugo zanimljivije od svih tih estetski inferiornih i u pravilu prezaslađenih sklepotina, koje možda čine i sam mainstream naše kulture i umjetnosti, jest onaj koji Vera Horvat Pintarić u knjizi Od kiča do vječnosti naziva kič-čovjekom. Kako ga je ono opisala? Površni egomanijak, okrutan, samouvjeren, nikad ni u što ne sumnja, ima savršenu projekciju lažne stvarnosti, od koje nas, to ću dodati, sve češće hvata jeza. Svoje profetsko djelo Vera Horvat Pintarić objavila je, ako i to dobro pamtim, prije već četrdeset i pet godina, u zrela doba jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. A kao da je nacrtala fotorobote Donalda Trumpa, Elona Muska ili hrvatskog kancelara, koji se napuhuje poput ribe bucanj, dok s najviših visina svoje intelektualne i emocionalne niskosti govori o novinarima i opoziciji. Srećom, o kulturi i ne govori. Taj kič-čovjek Vere Horvat Pintarić trijumfirao je u digitalnoj epohi. Ekran mobilnog telefona njemu je ono što je za Alisu zrcalo. Samo što iza tog zrcala nije zemlja čudesa, nego zemlja sklepotina, zemlja kiča. 

Koliko su to stalne, a koliko nepromjenjive odlike bivanja većine ljudi? Ništa u tome nije nepromjenjivo. 

Osnovno obilježje kiča je snažna usredotočenost na sezonu. A kako živimo u globaliziranoj palanci, to je onda usredotočenost na sezonu čovječanstva. Danas je, 2024., ta sezona takva da su njezine sklepotine uvjetovane svijetom iza ekrana, te na jednoj strani novim rasizmom i relativno pripitomljenim fašizmom – onakvim kakvim ga prakticiraju talijanska premijerka i njemački AfD – i kojekakvim smiješnim oblicima neokonzervativizma, koji uključuju ravnozemljaštvo i kreacionizam, a na drugoj strani terorom političke korektnosti, kulturom otkazivanja, lovom na vještice i vještce, i odsustvom bilo kakve svijesti o tome da je fikcija samo fikcija, i da ono što se događa u romanu ili na filmu nije odraz stvarnosti. Također, i s desne, i s lijeve strane, sezonsko obilježje je kultura zasnovana na kolektivnoj amneziji, na totalnom ne-sjećanju. Sjećanja se brišu onom brzinom kojom tonu objave na društvenim mrežama.

Često se ističe upravo antropološka dimenzija kiča. Hermann Broch je uputio da najprije treba biti „kič-čovjek“ da bi nastao kič, ali i Abraham Moles: „Kič je antropološka kategorija prije nego pseudoumjetnička datost; to je stanje duha koje se ponekad kristalizira u obliku predmeta”. Kako gledate na to? 

Brochov kič-čovjek ponešto se razlikuje od kič-čovjeka Vere Horvat Pintarić, ali ja baš i nisam siguran što je tu od čega starije: proizvode li ljudi kič, ili kič proizvodi ljude? Gledano iz naše današnje perspektive, ipak se čini da su kič-sklepotine malo starije od kič-ljudi. Na tu stvar bih, recimo, gledao sasvim lokalno, iz naše hrvatske perspektive. Usporedite spomenike ratu i revoluciji, koji su podizani u Jugoslaviji trideset godina nakon što je taj rat završio, sa spomenicima sljedećem ratu i državnoj samostalnosti, koji se podižu u Hrvatskoj, opet trideset godina nakon što je završio rat. Ako bi se na zemlju danas spustili neki vanzemaljci kvalificirani po pitanjima estetike i stilsko-povijesnih razdoblja, bez po muke bi, po svim tim spomenicima, ustanovili da se Domovinski rat zbio dobrih sto ili sto pedeset godina prije Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, te da je Franjo Tuđman, ako je vjerovati kipovima koji ga prikazuju, djelovao u vrijeme cara Franje Josipa, i to negdje u nekoj seoskoj zabiti, gdje su njegove kipove izrađivali uglavnom naivni umjetnici, koji baš i nisu vladali anatomijom i proporcijama. Što se to zapravo dogodilo? Ne bih rekao da su umjetnici danas manje daroviti nego u vrijeme socijalizma, a još manje da su neškolovaniji. Obrat koji se dogodio i koji nas je u stilsko-estetskom smislu vratio u neko predmoderno doba i u figuraciju kakva se u moje vrijeme prakticirala na satima likovnog odgoja, tiče se, da oprostite, domoljublja. Tiče se one zapovjeđene nogometaške ruke na srcu, tiče se diktature ideološkog kiča, iz koje je logično proizašlo i sve drugo. I ti kič-ljudi, koji se napuhuju da bismo ih ozbiljnije doživljavali, i ti najprevođeniji, najslavniji, najprikazivaniji, ili, u slučaju takozvanih likovnih umjetnika, oni čija su djela prodana za najveće novce. Makar i na humanitarnim aukcijama. 

Ako je kič povezan s dekadencijom društva i oskudnošću istinom, zašto ne vidimo izraženiji otpor u vremenu u kojemu je broj „pisaca“ i „umjetnika“ narastao do neslućenih razmjera u usporedbi s vremenima u kojima je tek nekolicina stanovništva bila pismena? 

Brojnost i masovnost znače upravo onoliko koliko znači i iznos koji je netko platio za neku sliku koja mu je baš če-če. Osim toga, ovo je doba vrlo sumnjive pismenosti, naročito u nas. To što netko zna svih trideset slova, ne znači i da je pismen. To je li netko zaista pismen, obično se čuje čim progovori. Jer mu se, čim progovori, čuju ne samo sve te nepročitane knjige, nego mu se čuje i u koje je svrhe prethodno koristio ovaj nesretni hrvatski jezik, koji su, eto, akademik Gavran i magistar Plenković zakonom zaštitili, premda ga obojica prilično slabo govore. To je jedna strana priče. Druga je, pak, malo neugodnija i općenitija. Zašto mislite da bi pametni, pa i pismeni ljudi već po tome što su pametni i pismeni morali nužno pružati otpor kiču bilo koje vrste? Martin Heidegger bio je jedan od pametnijih ljudi našega dvadesetog stoljeća, kada mu se 1933. pred očima prikazao najspektakularniji kič-igrokaz u ukupnoj europskoj povijesti, pogonjen mržnjom, krvlju i iluzijom o zajedništvu, a taj pametni čovjek umjesto da se zgrozi i zgadi, ostao je opčinjen. I ta njegova opčinjenost, niti je baš tako kratko trajala kako se želi prikazati, niti je minula bez posljedica. Ne vjerujem u pismene i pametne. Vjerujem u osjetljive. 

I nažalost nije samo Martin Heidegger pokleknuo. Može li se kič staviti u relaciju s manjkom ljudskosti, kao što je Dietrich Bonhoeffer kazao za glupost, a da nije manjak intelekta? Ili je ljudski imati i sklonost za ugodom, makar to bilo u blentavom, jeftinom i trivijalnom? 

Ljudskost je malo sumnjiva riječ. Osjetljivost je, možda, malo bolja. Ugoda koju donosi kič vjerojatno postoji u svakome od nas. To je onaj stadionski osjećaj, pamtim ga od dana kada me je otac odveo na prvu utakmicu, i kada je igrač domaćeg tima zamalo promašio gol, te su se uzdasi iz dvadesetak tisuća grla slili u jedan neopisiv huk. To da je i moj uzdah dio općeg huka, vrlo je neobičan osjećaj, jer se pred njim ljudi instinktivno počinju razdvajati u dvije vječno nepomirljive vrste. Jednu čine oni koji počinju osjećati odbojnost prema toj ugodi koju su sami osjetili, dok drugu vrstu čine oni koji ne samo da postaju ovisnici o toj ugodi, nego vrlo brzo shvate da uz nju ide i uspjeh u životu. Uz kič ide i uspjeh u životu! Kič je temelj čovjekove savršene socijalizacije! Kič je nepogrešiv simptom savršenog duševnog zdravlja! Te, na kraju, da ne bismo jedno drugome lagali: kič je u temeljima lakog i bezbolnog priznanja nečije književne ili umjetničke vrijednosti! Jedna općeprihvaćena mudrost – dakle kič-mudrost – govori nam da će o značaju pojedinih umjetnika i njihovih djela suditi vrijeme, a da mi u ovom trenutku ne možemo ništa znati. Zašto bi bilo tako? Otkud to da je vrijeme tako pametno? I što to takozvana vječnost (kič-riječ!) zna, a što mi smrtnici ne bismo mogli znati? Osim što kič umire zajedno s protagonistima jedne epohe, tojest s onima koji su ga zastupali. Ne postoji svevremeni kič. Ne postoji sklepotina koja bi preživjela vlastitu epohu. Kič je smrtan, kao i sam čovjek. Zato ga toliko volimo. 

Je li nemoguće živjeti bez kiča? Evo, recimo, u popularnoj Kunderinoj Nepodnošljivoj lakoći postojanja stoji misao da „nitko od nas nije nadčovjek da u potpunosti izmakne kiču. Ma koliko ga prezirali, kič pripada ljudskom usudu“. Na svoj način Vera Horvat Pintarić upućuje na atraktivno „susjedstvo kiča i umjetnosti”, tj. kako ju je pripadnik grupe EXAT 51 potaknuo na kupovanje secesijske kič-figure koju je stavila pored „izvanrednog djela apstraktne skulpture“. Koji bi onda bio benigni oblik kiča u umjetnosti/ kulturi i društvu? 

Tu Vera Horvat Pintarić, čini mi se, kiču pridaje svevremenske karakteristike, i nije u pravu. Secesijska kič-figurica prestala je biti kič. Njezina stilska prezaslađenost samu je sebe reinterpretirala. Jučerašnje sklepotinice u čovjeku znaju izazvati nježnost, ukoliko nisu okrvavljene. A na secesiji nema velike krvi, upravo suprotno, sa secesijom završava posljednje doba velikog svjetskog mira. Pravi bi izazov, čini mi se, bio da je uz egzatovsku apstraktnu skulpturu stavila pozlaćenu sliku Mersada Berbera. To bi izazvalo neku drugu emocionalnu i duhovnu senzaciju. Benigni kič je onaj kič kojemu je istekao rok trajanja. Imamo li kič-sjećanje zbog nemogućnosti imaginiranja? Kako se to manifestira u stvaralaštvu? Kič-sjećanje svako je lažno sjećanje. Za socijalizma najgori kič je bio u kolektivnom doživljaju narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, s ukupnim njegovim mitomanskim i mitomanijačkim narativnim inventarom. Ne treba nimalo podcijeniti ulogu tog kiča u klanju koje započinje 1991. godine, i na različite će načine potrajati skoro cijelo desetljeće. Katkad nam notorno zlo nacionalizma i notorni kič nacionalizma zaklone tu perspektivu, koja je, katkad mi se učini, i važnija od dijela priče koji se tiče nacionalizma. Pogotovo zbog tog kiča lažnih sjećanja. 

Isto tako, jedna od manifestacija kiča nastaje u kvarnim strukturama koje se reflektiraju na društvo. Filozof Hermann Broch ističe odnos između neuroze i kiča, primjerice da „nije slučajnost što je Hitler (kao i njegov prethodnik Wilhelm II.) bio zaneseni pristalica kiča. On je živio krvavi kič i volio onaj jako zaslađen. Oba je smatrao ‘lijepima’. I Neron je bio gorljivi zagovornik ljepote.“ Poznati su razmjeri totalitarnog kiča u svrhu propagande. Oni se vide na različitim područjima, npr. u likovnosti, pri tome su neki umjetnice poput Käthe Kollwitz, primjer otpora. Kako to promatrate?

Hitler je bio notorni malograđanin. I njegov mi se ukus ne čini pretjerano zanimljivim. Ono što mene zanima i uzbuđuje jest kako su ljudi koji nisu bili malograđani mogli postati Hitleru podložni. Kako su oni mogli povjerovati da je ono što on govori i propovijeda izraz njih samih i njihove najdublje suštine? Kako je u to povjerovao Martin Heidegger? Bilo bi jako važno to shvatiti, jer bi to onda bio način da se izbjegne ponavljanje jedne strašne povijesne matrice. A bio bi i način da bolje razumijemo način na koji kič djeluje. Käthe Kollwitz naprosto je bila imuna. To što je bila u nekom višem smislu društveno odgovorna i što je bila nečuveno hrabra, samo je dodatak tome da je ona bila imuna. 

Fritz Karpfen upućuje na „genijalni kič ili kič u djelima genija“ što je jedna od referenci niza teoretičara i pisaca o ovom fenomenu. Što mislite, zašto se javlja i kod kojih se umjetnika i kako očituje? 

Veliki pisci i umjetnici otkližu u kič kad počnu lagati. Ili kad povjeruju u novčani ekvivalent svojih djela. Ili kad pomisle da su svemoćni. Ovo posljednje je najzanimljivije. Recimo, bilo je genijalnih pjesnika, koji su u jednom trenutku pisali ode zlotvorima i diktatorima. Bilo da si na taj način poprave životni standard, bilo da si spašavaju živu glavu. Te ode bile su sklepotine, koje su samo izdaleka nalikovale njihovoj poeziji. Nemoguće je, naime, s istinskim uvjerenjem zastupati laži. Bilo je, međutim, i pjesnika kojima bi se pjesma otela, pa bi se oda pretvarala u svoju suprotnost, u pjesmu koja bi razotkrivala diktatora, a pjesnika bi izlagala najgorem stradanju. Nije lako pristati na kič! Povremeno se po novinama, uglavnom u senzacionalističke svrhe, reproducirala fotografija biste poglavnika Ante Pavelića, što ju je, prije bijega u partizane, izradio Antun Augustinčić. Bilo bi dobro tu bistu izložiti, ako ona doista još uvijek postoji, jer je, koliko mogu suditi po slikama, ta glava savršen prikaz zla. Augustinčić, ako smijemo suditi po zrnatim crno-bijelim sličicama, nije umio načiniti sklepotinu. 

Koliko je problem raširenosti kiča, ustvari problem njegova općeg neprepoznavanja? Doista je znakovito da će malotko propitati servirane informacije u nekim djelima koja je ostvario glasoviti umjetnik. 

Mi se ne usuđujemo govoriti protiv autoriteta, osim ako smo drski ignoranti, koji blebeću o svemu i svima, a da ne znaju ništa i nikog. Kada govori o Bosni i bosanskim bogumilima, Krleža proizvodi isključivo kič, pomalo srodan kiču Karla Maya, kad zamišlja kauboje i Indijance. 

Postoji odlika da kič-ljudi nalaze poticaje i u autentičnim djelima ili osobnostima. Kako gledate na fenomene tumačenja opusa umjetnika, kada se promatra selektivno njihovo stvaralaštvo i uloga, poput Ivana Meštrovića ili pak Ive Andrića i Ivane Brlić Mažuranić, kada se u oslonjenosti na biografiju, neku kolektivnu, primjerice nacionalnu ili pak rodnu pripadnost gradi reputacija umjetnika, katkad pretvarajući autora i djelo u hranu mitskih ili ideoloških projekcija ili pak proizvod koji se prodaje, a time se uglavnom zatvara produbljivanje značenja njihovih uloga? 

Ivan Meštrović stvorio je i u kamen i broncu pretvorio srpski i kraljevinski jugoslavenski Pantenon. Mi bismo ga, međutim, željeli Hrvatom! On je, pak, Hrvatom nesumnjivo bio, ali tek nakon što se mrvu razočarao u Srbe i nakon što je presahnula kraljevinska blagajna. Od Meštrovića stvaramo domovinski kič, nalik Luki Modriću i Davoru Šukeru, s jedne strane, ili Novaku Đokoviću s druge strane, ako Meštrovića ne prihvatimo u cjelini njegova života i djela. Tek s time on postaje protagonist neke zbiljske povijesti, a onda i mi s njim. Slično je i s drugima koje spominjete. Recimo, ovdje su skloni Andrića tretirati do njegova odlaska u Beograd i nakon njegova odlaska u Beograd. Biva, ono što je napisao prije, to je hrvatska književnost, a ono što je napisao poslije, to nije hrvatska književnost. Dakle, željeznički red vožnje odredio je granice hrvatske književnosti u slučaju najvećega i najostvarenijeg pisca naših jezika. To je tako ganutljiv oblik kiča!

Kako je to s današnjim umjetnicima? 

U Hrvatskoj nikako. Hrvatska je više fudbalerska zemlja, uspješna i u bacanju kamena s ramena, diska, koplja, bumeranga itd. Jeste li čuli Plenkovića da je kad spomenuo kakvog umjetnika, ili da je citirao mudru misao hrvatskog pisca? Ili Tomaševića i Hajdaša Dončića, da ne budemo nepravedni pa da se samo bavimo jednima?

Lažne hvale umjesto prave kritike utječu na gomilanje kiča. A onda su i one kič? 

Kič je divljenje sklepotinama! Književna i umjetnička kritika iščezla je iz hrvatskih medija uglavnom zato što su kritičari, skoro bez izuzetaka, podlegli divljenju sklepotinama. Istina je da se rulja može i sama diviti. Ne trebaju rulji kritičari. Kritiku su zamijenile reakcije na društvenim mrežama. Esencijalni, smrtonosni kič.

Kad bi fašist otvoreno rek’o da je fašist
Vi biste mi rekli:
Ma nije on tako mislio,
Ma ti si previše woke,
Ma otkud bi on,
Ma ti si prljavi antifašist,
Nama treba on, da nam regulira,
Da nam naredi i uredi,
Da mu damo sve podatke i šifre,
I porezne olakšice, jer on je naš novi
Fašo-tehno-giga-kripto bog.

Kad bi fašist otvoreno rek’o da je fašist
Vi biste samo dalje nastavili svojim poslom,
Jer šta vas i briga,
To nije vaša stvar,
Nek’ u svoja četiri zida,
On je zaslužan za ovo i ono,
Valjda više vjerujete njemu,
Eto on je ipak,
Ha da, zar ne, eto, ipak, khm, ovaj, da.

Nego, kad bi fašist otvoreno rek’o da je fašist
I kad bi nepismeni ljudi napokon napustili javni diskurs
I kad bi ljudi počeli učiti iz grešaka povijesti
I kad bi ljudi shvatili da nasilje nije rješenje
I kad bi u ustave svih zemalja uveli da svakog predsjednika koji započne rat treba momentalno smijeniti s vlasti
I kad bi shvatili da će opet plakati i patiti i gubiti i da će boljeti i da neće biti utjehe
I kad bismo im mogli u dušu uzidati po jedan kamen za svakog pretka koji je plakao i patio i gubio i kojeg je boljelo i koji nije imao utjehe
Kad bi se sjetili, kad bi se samo sjetili
I kad bi shvatili da kad
Fašist i nespretnom gestom kaže da je fašist
I dalje nije giga-kripto-tehno-elektro mesija
Nego običan fašist, koji i
Kad bi otvoreno rek’o da je fašist
Nije spas i nada i rješenje
Nego bol i smrt i ubijanje i patnja.

A kad bi fašist otvoreno rek’o da je fašist
Vi biste mi rekli:
Pa šta!?
I to je najbolnija i najtužnija činjenica našeg vijeka.

nisu se kolači pravili
na selu
tad: nit prije, nit
poslije onog
rata
kopalo se oralo
ranom zorom
ustajalo čuvale krave
kosilo skupljalo
sijeno pojila stoka
kuhala pura u polje nosila
slanina, kuruza
repati luk i tvrdo
kuhana jaja
teško se radilo
šišali su ovce zimi
upredali vunu
komušanje kukuruza je
bila prilika za
upoznavanje momaka
ašikovanje
pušila je kriomice kukuruznu
svilu spalila
obrve jednom
pa onda ugledala djeda
udala se s osamnaest
s devetnaest rodila
tetku milenu
krajem rata
moju majku
nakon nje
tetku lelu
od supstance života
ispunjena od
viška radoznalosti
toplim lepinjama me ljubila
ubacivala drva u
peć pekla
kafu pa s kockom šećera
srkneš iz fildžana

zamamni komad
presnaca na
narančasto crvenom limenom
tanjuru se pušio
ispred mene za
stolom gutan
očima od sreće
moje i njene nježno
me usporavala gurala
viljušku u ruke
pazi vruć je nemoj
prstima
pričaj mi nek se oladi
pričaj kako je to
kad ideš
u disco
da mi je samo jednom
da provirim
a da me niko
ne vidi

Goran Babić čovjek je na svoju ruku. Dok su drugi naši pjesnici i pisci devedesetih išli u progonstva u skladu s tim kako su im zvučala imena i prezimena, jedini je Babić u progonstvu završio isključivo vođen svojim uvjerenjima. To je nešto prema čemu valja imati poštovanja. Ali od toga mnogo je važniji njegov golemi pjesnički i pripovjedački talent. Ova knjiga, ovaj od fragmenata i od dokumenata načinjen autobiografski roman, slika je raskoši tog njegovog dara. Za publiku koja se sjeća jugoslavenskih vremena, Vidno polje bit će podsjetnik na jedan zajednički odživljeni život. Onima koji se tih vremena ne sjećaju, Vidno polje bit će neočekivana a veličanstvena demonstracija ljepote i moći maternjeg jezika. Goran Babić veliki je pisac, predivna luda glava svih naših književnosti i one jedinstvene, samo njegove, jugoslavenske književnosti.

SLIKAR

Bila je ta jedna ulica, svuda sam joj tražio ime. Sumnjao u noćne cvrkute

Prehlađena sloboda. Napisano na kačketu devojčice na grafitu, do nje, zumbul
Neposađen

Kazaljke kvase vreme. Devojčica prolazi pored devojčice

Pola ulice osvetljeno, pola ulice sama polovina. Slikanje dečijeg rata

09.02.2025.

TI SI SUTRA

Ista kao i mi, koja s druge strane ima
drugu stranu

Pismonoša sakri crvenu, i predade,
začu se znak za sledeću stanicu,
i u dlanu osta samo
moje ime

Tiskalo me, bunilo me – isekoh ga,
ali njegovu kožu priših. Od tada u dlanu
nosim druga lica

20.10.2024. 

INTERPUNKCIJA

Haljina. Grajna i samonikla, skotrljala se
niz avliju
Nije se sećala svoga imena, noću, kada se dimije suše
Zamišljala je – sitnu kupolu, katna brdašca, i nesmotreno pošla ka
polju,
da ubere žito

15.01.2025.