Napravili smo krug kroz jecavi,
zbunjeni gradić

Prešli preko mosta koji razdvaja
prazne gradske bazene

Proljeće je 1992.

Ležimo na dotrajalim
kabinama za presvlačenje

Pada mrak
Plavi pali debeli džoint

Iza nas, u polutami
djelić magistralnog puta

Meni je petnaest
Njemu tri više

„Šta si ono, bogati, ti?“, ubaci
u zbrkani razgovor o Azri

„Kako, šta sam?“, pravim se mahnit

„Šta si?“

Zvijezde se malo zamutiše

„A to… Jugosloven“

„Jugosloven“

„Što, stari mi je Srbin, stara, Muslimanka“,
pridigao sam se, lupkam po koljenima

Pričekao je da mrakom protutnja
konvoj vojnih kamiona:

„Pa šta ćete…?“

Godine 2010. od profesorice Mirjane Miočinović (M.M. iz Enciklopedije mrtvih) dobio sam poklon – srebrnu Davidovu zvijezdu, jer sam igrao Borisa Davidoviča Novskog u Pozorištu Prijedor 2009. godine. 

Davida, prof. Miočinović dala Davidoviču, koji je bio Cvijetić. 

Smatram to svojom najvećom umjetničkom nagradom. 

Upravo tu Davidovu zvijezdu (Magen David), veličine nokta na malome prstu, dobio je na dar Danilo Kiš, kupljen u Warszawskom getu, kada je netko drag mu posjećivao Auschwitz, Bergen Belsen, Belzec (Beli zec žuri u Zemlji čudesa)…

Jer Danilo, za života nije otišao u Poljsku. 

Dakle, malu Davidovu zvijezdu koja je bila poklon Danilu Kišu, njegova, prava M.M  naprosto je poklonila – meni. 

(A možda je to bila Pascalina (Delpesh) Davidova zvijezda, i danas mislim da možda je baš ona u Poljskoj Kišu kupila i poklonila šestokrakicu!? 

I, možda se upravo zato gospođa Mirjana M. “lako odrekla” Davidove zvijezde, jer je bila dar Danilu od druge žene, pomislio sam na tren?) 

A šestokrakica će jednom biti latica djeteline? Kako molim, djeteline?! Četvorolatične djeteline. 

Evo, ovako:

“Daniluška bi vam je dao, Darko Davidoviču. Vi ste sada Novski. 

Neko Novi iz Prijedora”, rekla je M. 

Nikada više nisam zvijezdu skinuo, od dana kada mi je M.M. zakopčala oko vrata. 

Dakle, eto 18 godina već Danilova Davidova zvijezda je uz mene. 

A onda, jednog skorašnjeg ljeta bio sam u šetnji malim bosanskim gradom u Federaciji BiH i doživio meni nepojmljiv užas. 

Nisam bio niti svjestan, niti sam obraćao pažnju, da mi je mala srebrna Davidova zvijezda na lančiću – prešla na vidnu stranu majice, dok sam sagnut vezao pertlu.

U susret mi je išla skupina od pet ili šest muškaraca i žena. Crnoputi mladi ljudi, žene muslimanski umotane, očito arapski turisti. 

Nisam uputio više od površnog pogleda. 

Odjednom su se obrušili na mene, potpuno sumanuto, potpuno iznenada! 

Povici, urlanje, divlje povlačenje, pokušaji da mi otrgnu “KišovuDavidovuZvijezdu”.

Na kraju sam bježao trčeći, dok su vikali i bacali kamenje za mnom, prestravljenim.

U šoku sam se tresao u hotelskoj sobi. 

Jesam li zapravo srušio još jedan zavjet? Šestolatični Cvijetić sušio se u staroj vodi. 

Ili sam upravo novi obnovio u tišini?

Od prve supruge Danila Kiša dobio sam šestokrakicu. Od one koja je zbog rata Srba i Hrvata zauvijek napustila Univerzitet 1991.

Od druge Danilove supruge, Pascale, one koja je bila njegova studentica? 

“Pascale Delpech je radila kao prevoditeljica pri francuskim plavim kacigama u Hrvatskoj i Bosni, devedesetih. 

Jednoga jutra dok je pušila cigaretu na terasi srela se sa Ratkom Mladićem. Sagnuo se i ubrao djetelinu koja je rasla između dvije kamene ploče na terasi. 

Uz galantan gest, pružio je Pascale”.

/izvor Mark Tomphson, IZVOD IZ MATIČNE KNJIGE ROĐENIH, biografija Danila Kiša, str. 341/

Od Homo ludensa, čoveka koji se igra, do čoveka kojim se igra

Ovog leta dosta sam gledao fudbal i uhvatio sebe u jednoj navici koja je za svega nekoliko godina postala toliko prirodna da gotovo više i ne primećujemo koliko je neobična: lopta uđe u gol, stadion eksplodira, igrači potrče prema tribinama, komentator podigne glas, a ja, umesto da poverujem događaju koji sam upravo video, gledam prema sudiji i čekam da li će rukom dodirnuti slušalicu, zastati i krenuti prema malom ekranu kraj terena pred kojim će, nekoliko trenutaka kasnije, ponovo gledati ono što smo svi već videli i odlučiti da li se ono što se dogodilo – zaista dogodilo. 

U tom kratkom vremenu između gola i potvrde gola radost ostaje nedovršena, igrači čekaju, publika čeka, a sudija, čovek kojem smo poverili autoritet da vidi događaj i donese odluku, prilazi ekranu iza kojeg stoji čitav sistem kamera, snimaka, ponavljanja, različitih uglova i ljudi čije glasove ne čujemo. Uporedo sa tom tehnološkom promenom promenio se i naš jezik, pa sve češće kažemo da je VAR video, VAR proverio, VAR poništio ili potvrdio, kao da je sistem prvo dobio ime, a zatim sa imenom polako stekao i svojstva ličnosti kojoj pripisujemo pogled, znanje i odluku.

Kao nekome ko se bavi filmom, taj odnos događaja i njegove slike posebno mi je zanimljiv, jer kamera može pokazati ono što ljudsko oko nije stiglo da vidi, dok svako ko je dovoljno dugo sedeo u montaži zna koliko ono što ćemo videti zavisi od mesta na kojem kamera stoji, objektiva kroz koji gleda, trajanja kadra, brzine reprodukcije, trenutka koji ćemo zaustaviti, slike koju ćemo ponoviti i onoga što ćemo ostaviti izvan nje. Zato rasprava o VAR–u prevazilazi pitanje pravednijeg suđenja i postaje pitanje poverenja: čovek može pogrešiti, od sistema očekujemo da zna, pa neposredno iskustvo događaja sve češće ostaje nedovršeno dok ga neki sistem izvan nas ne potvrdi.

Dok gledam sudiju kako prilazi tom malom monitoru, čini mi se da gledam prilično tačnu sliku savremenog obrazovanja, jer i škola ima svoje sudije, semafore i male VAR ekrane prema kojima se okrećemo kada želimo da proverimo šta se u jednom detetu dogodilo: ocene, bodove, proseke, završne testove, standarde, ishode, rangiranja, takmičenja i tabele postignuća, čitavu složenu tehnologiju merenja nastalu iz razumljive potrebe da obrazovanje dobije kriterijume, red i zaštitu od proizvoljnosti. Kao i u fudbalu, problem nastaje kada zaboravimo razliku između podatka i događaja, jer rezultat 2:1 potpuno tačno govori ko je pobedio, a veoma malo o tome kakvu smo utakmicu gledali, baš kao što ocena može sasvim precizno odgovoriti na pitanje koje smo učeniku postavili, dok ljudsko biće koji sedi pred nama ostaje mnogo veće od pitanja.

Već neko vreme osećam da živimo nekakav kraj igre, mada svedočimo vremenu u kojem igara naizgled ima više nego ikada: deca igraju kompujterske igrice, odrasli sa njima ubijaju vreme, govori se o gejmifikaciji obrazovanja, i mi odrasli zavirujemo u aplikacije koje  gejmifikuju učenje jezika, vežbanje, kupovinu, rad i svakodnevne navike, svuda su bodovi, nivoi, avatari, rang-liste, nagrade i grafikoni napretka, pa bi neko mogao zaključiti da je Homo ludens konačno osvojio svet i da je Huizingina slutnja o čoveku koji se igra ostvarena više nego što je sam mogao zamisliti. Meni se, međutim, sve više čini da je moguć upravo suprotan paradoks: da nikada nismo imali više igara, a da u našem životu ostaje sve manje onoga što je Huizinga pod igrom podrazumevao.

Huizinga Homo ludens započinje gotovo drskom tvrdnjom da je igra starija od kulture, jer životinje nisu čekale čoveka kako bi naučile da se igraju, pa igra za njega predstavlja nešto dublje od kulturnog luksuza kojim se bavimo kada završimo ozbiljne poslove opstanka; tragove igre pronalazi u obredu, pravu, pesništvu, filozofiji, umetnosti, nadmetanju i brojnim drugim oblicima kulture, pri čemu ona ima nekoliko svojstava koja danas ponovo vredi ozbiljno pogledati: u nju se ulazi slobodno, ona se na određeno vreme izdvaja iz običnog života, dobija svoj prostor i trajanje, uspostavlja red i pravila, nosi napetost i neizvesnost, a njena vrednost se neposredno ne određuje materijalnom koristi. Upravo ta poslednja osobina danas zvuči gotovo provokativno, jer je Huizingina igra važna i onda kada ničemu neposredno ne služi, kada iza nje ne ostaje proizvod, zarada ili upotrebljiv rezultat, a ipak iz tog naizgled suvišnog prostora izrastaju kultura, stvaralaštvo i oblici zajedništva bez kojih ljudski život postaje teško zamisliv.

Tu se nalazi možda prva velika zabuna savremenog obrazovanja, jer smo igru i ozbiljnost navikli da postavljamo jednu nasuprot drugoj, kao da se dete igra dok još ne radi ništa važno, a obrazovanje počinje onda kada se igra prekine i nastupi ozbiljnost. Huizingin odnos prema tim pojmovima mnogo je složeniji: dete koje brani tvrđavu od nekoliko kamenova može joj biti potpuno predato, a upravo ta sposobnost da se nečemu slobodno predamo čini igru ozbiljnom bez potrebe da je opravdavamo spoljnim učinkom. Problem zato počinje tek kada ozbiljnost poistovetimo sa korisnošću, korisnost sa produktivnošću, produktivnost sa rezultatom, a rezultat sa vrednošću čoveka.

Zato mi se stalno vraća jedna scena iz Stalkera Andreja Tarkovskog, u kojoj se, povodom muzike, postavlja gotovo detinje pitanje o smislu nečega što nema očiglednu praktičnu funkciju, što se sastoji od uređenih zvukova, a ipak ulazi neposredno u čoveka, povezuje ga sa drugima i potresa ga. Pitanje „Čemu sve to služi?“ danas lako možemo postaviti muzici, poeziji, filozofiji, ali izvedeno iz toga i opštem obrazovanju i svakom znanju čija tržišna upotreba nije odmah vidljiva, naročito u vremenu u kojem obrazovanje sve češće sopstvenu vrednost objašnjava jezikom konkurentnosti, traženih kompetencija i neposrednih potreba tržišta.

Pitanje koristi sasvim je legitimno i bilo bi nepravedno prema roditeljima i deci praviti se da nije važno može li se od znanja jednog dana živeti, ali obrazovanje postaje roba onda kada se njegova vrednost počne dokazivati samo time: ovo je korisnije, ovo se brže isplati, ovo tržište trenutno traži, ovo vodi do zaposlenja. Gimnazijsko i opšte obrazovanje tada moraju gotovo neprijatno da opravdavaju sopstveno postojanje upravo zato što njihov najbolji proizvod nije lako pokazati: čovek koji ume da misli, povezuje udaljena iskustva, čita svet, menja interesovanja, razume umetnost, postavlja pitanje koje u udžbeniku još ne postoji i zamišlja nešto što tržište još nije stiglo da zatraži.

Možda upravo u toj opštoj pomami za korisnim Huizingina beskorisna igra postaje neočekivano korisna, jer dete koje raširi ruke i postane avion, malo promeni položaj tela pa postane ptica, ukopa noge i pretvori se u strašilo, uzme štap koji čas postaje mač, čas veslo ili dirigentska palica, prevrne stolicu i dobije brod ili povuče liniju kroz prašinu i proglasi je rekom, radi nešto što je teško prevesti u jezik produktivnosti, a u čemu se događa jedna od najvažnijih ljudskih radnji: ono prima svet kakav jeste i istovremeno odbija da ga prihvati kao jedini mogući svet. Predmet ostaje ono što jeste, a dobija novo značenje, telo ostaje telo, a postaje avion, trag u prašini ostaje trag, a dvoje dece ga od tog časa veoma ozbiljno zaobilaze jer su slobodno pristala da bude reka; dete se zato ne igra samo u svetu, ono se igra svetom, ispituje njegove mogućnosti, premešta značenja i vežba sposobnost bez koje verovatno nema ni umetnosti, ni nauke, ni ozbiljnog stvaranja.

Bilo bi pogrešno iz toga napraviti optužnicu protiv ekrana, jer digitalna igra može zahtevati imaginaciju, strategiju, saradnju i veoma složeno stvaralaštvo, ali postoji razlika koju vredi pratiti: dete raširenih ruku mora samo da proizvede avion, pilota, nebo i priču, dok mu kompjuterska igrica mnogo češće nudi već izgrađen svet, avatara, misiju, cilj, nivo i način na koji će mu sistem saopštiti koliko je uspešno. U simboličkoj igri dete predmetu daje značenje, dok u projektovanom kompjuterskom sistemu sve češće igraču daje cilj, pa se težište polako pomera od čoveka koji se igra svetom prema svetu igre koji usmerava čoveka kroz unapred uređene mogućnosti.

Ni unapred određena pravila ni cilj sami po sebi ipak još ne predstavljaju kraj igre, što me je upravo fudbal naučio, jer i fudbalski svet postoji pre igrača: linije su povučene, golovi imaju mere, trajanje utakmice je određeno, ofsajd definisan, pobeda potpuno precizno merljiva, pa ipak unutar tog strogo uređenog prostora nastaje nešto što niko nije mogao unapred napisati. Sloboda igre zato ne počiva u odsustvu pravila; pravilo joj često daje oblik, kao što sonet ima formu, muzika ritam, film kadar, a gluma tekst, i upravo Huizinga red i pravilo vidi kao sastavne delove igre, jer čovek slobodno pristaje na granicu i unutar nje otkriva mogućnosti koje bez te granice možda uopšte ne bi postojale.

Ni takmičenje samo po sebi ne ruši taj svet, jer nadmetanje pripada nekim od najstarijih oblika igre; problem počinje onda kada se promeni redosled vrednosti, što se u fudbalu lepo vidi kada ekipa povede i centar utakmice polako sklizne sa terena prema semaforu, pa igra više ne proizvodi rezultat koliko počinje da služi njegovom održavanju. U tome nema moralnog prestupa, trener i igrači rade ono što takmičenje od njih traži, ali ipak osećamo da se igra istovremeno suspenduje i da semafor polako počinje da jede utakmicu.

Škola taj proces poznaje veoma dobro, jer je ocena nastala kao način da se proceni učenje, a lako postaje razlog zbog kojeg se uči; domaći zadatak iz vežbanja nečega što ima smisao prelazi u zadatak koji treba završiti, knjiga iz sveta u koji treba ući postaje broj pročitanih strana, a dete veoma brzo nauči skrivenu filozofiju sistema sadržanu u sasvim običnoj rečenici: kada završiš učenje, možeš da se igraš. Time smo, možda i ne želeći, već napravili veliku podelu sveta: igra je nagrada, rad cena koju za nju plaćamo, ozbiljnost pripada obavezi, a sloboda počinje tek kada ozbiljni deo života bude završen.

Zbog toga mi je izraz „radne navike“, posle godina rada sa decom, ostao pomalo sumnjiv, manje zbog same navike nego zbog lakoće sa kojom iza te dve reči ponekad sakrijemo pokušaj da dete naučimo da bez velikog otpora radi ono prema čemu nema nikakav unutrašnji odnos. Video sam decu koja su crtala satima dok ih niko nije terao da crtaju, svirala zato što su sama prilazila instrumentu ili sa loptom provodila svaku slobodnu priliku, a onda se oko njihovog dara iz najbolje namere izgradi ozbiljan aparat rasporeda, očekivanja, obaveze, takmičenja i procene, sve dok negde usput mogu da sačuvaju veštinu, a izgube igru zbog koje je veština počela da raste.

To svakako nije argument protiv discipline, jer veliki sportista trenira, muzičar ponavlja skalu, glumac uči tekst, pisac prepravlja istu stranicu i umetnik veoma dobro poznaje rutinu, zamor i rad; pitanje je da li disciplina čuva nešto što je čoveku postalo važno ili pokušava da nadoknadi odsustvo unutrašnjeg razloga. Čovek koji pronađe aktivnost u kojoj prepoznaje nešto svoje često razvija začuđujuću disciplinu bez stalnog spoljašnjeg nadzora: fudbaler ostaje sa loptom posle treninga, glumac nastavlja da ispituje ulogu kada se proba završi, muzičar svira bez koncerta, pisac piše tekst koji mu niko nije naručio – pa se kod njih teško određuje mesto na kojem prestaje rad i počinje igra.

Tu mi postaje važnija stara reč poziv od savremene reči profesija, jer profesija govori čime se bavimo, dok poziv pokušava da imenuje ono zbog čega nam se neka aktivnost vraća i kada nema ocene, nagrade, honorara ili publike. Profesionalni umetnik sasvim je razumljiv izraz, kao i profesionalni sportista, dok već kod izraza profesionalni monah, profesionalni humanista ili profesionalni prijatelj osećamo da postoje oblasti života čiji smisao ne može potpuno stati u logiku učinka; možda najveća sreća nastaje kada profesija i poziv uspeju da se poklope, kada čovek može da živi od onoga za šta živi, ali bi obrazovanje makar trebalo dovoljno dugo da čuva prostor u kojem dete može da otkrije šta ga poziva pre nego što mu objasnimo šta je korisno.

Tek tada disciplina dobija drugo značenje, jer glumac može naučiti tekst toliko dobro da tokom predstave više ne mora da ga traži i upravo zato počinje stvarno da igra, muzičar ponavlja pokret sve dok ruka ne prestane da mu bude prepreka muzici, a fudbaler prijem lopte dok mu telo ne oslobodi pogled za ono što se tek otvara na terenu. Navika tada služi slobodi, kao što pravilo služi igri, dok problem počinje onda kada forma ostane, a izgubi se ono zbog čega je nastala, jer disciplina više ne čuva igru nego sistem.

Tu nastavnik postaje središnja figura svega o čemu govorim, možda važnija od novih programa, platformi, kompetencija i digitalizacije, jer možemo promeniti čitavu tehnologiju obrazovanja, a sačuvati isti odnos prema čoveku. Ako je nastavnik prvenstveno prenosilac sadržaja, učenik treba sadržaj da primi; ako je evaluator, treba da izmeri koliko ga je učenik primio; ako je trener za tržište rada, treba da proizvede kompetenciju koja će se pokazati korisnom. 

A možda bi vredelo pokušati sa mnogo starijom i radikalnijom slikom nastavnika kao Homo ludensa, čoveka koji se igra.

Takav nastavnik nije animator koji svaki čas pretvara u kviz i deli bodove kako bi zabavio decu, jer gejmifikacija može proizvesti samo još jedan semafor; nastavnik koji se igra mora svoj predmet znati dovoljno dobro da bi unutar njega mogao biti slobodan, kao muzičar koji može da improvizuje zato što poznaje muziku ili reditelj koji ume da prihvati neočekivani glumački gest zato što zna šta prizor pokušava da postane. U radu na filmu više puta mi se događalo da gotovo opsesivna priprema, unapred poznate pozicije kamere, probe i planovi dovedu do časa u kojem se pred nama pojavi nešto što niko nije predvideo i kada autor mora da bira između sopstvenog plana i živog procesa koji upravo nastaje. Film me je upravo tome učio, da ozbiljna priprema i otvorenost prema igri mogu pripadati istom stvaralačkom činu.

Možda dobar čas funkcioniše slično, jer nastavnik ima plan upravo da bi mogao da prepozna trenutak kada se pred njim otvorilo nešto vrednije od plana, a dete veoma precizno oseća razliku između nastavnika koji postavlja pitanje zato što već zna odgovor i proverava hoće li učenik pogoditi šta se nalazi u njegovoj glavi i nastavnika koji, uprkos sopstvenom znanju, stvarno želi da vidi šta će iz dečjeg odgovora nastati. U prvom slučaju dete vremenom postaje vešto u čitanju nastavnika i sistema, u drugom počinje da čita svet, pa se možda upravo zato učitelji kojih se ljudi sećaju čitavog života tako retko pamte po ocenama koje su dali, dok se pamte njihova dobrota, humor, pogled i trenutak u kojem su nešto naše prihvatili dovoljno ozbiljno da smo i sami počeli drugačije da ga vrednujemo.

Tu se vraćam liniji kroz prašinu. Dete kaže da je reka i drugo dete prihvati, pa oboje od tog trenutka veoma ozbiljno odbijaju da je pređu; odrasli koji više ne ume da se igra vidi samo trag štapa i beskorisno trošenje vremena, dok učitelj koji se igra možda čučne pored njih i pita kuda ta reka teče. Iz tog pitanja mogu nastati izvor i ušće, voda i nagib, mapa i most, geografija, ekologija, matematika, književnost ili nešto što nijedan plan časa nije unapred predvideo, pa se iz apsurdne i potpuno nekorisne tvrdnje da je brazda u prašini reka odjednom otvara čitav prostor znanja.

Možda upravo tu Stalkerovo pitanje o tome čemu sve to služi dobija mogući obrazovni odgovor, jer ako obrazovanje unapred mora da dokaže neposrednu korist svakog znanja, dete možemo pripremati samo za svet čije potrebe već poznajemo, dok ono treba da živi u svetu koji još nije napravljen. U tom smislu likovna umetnost, muzika, književnost, filozofija i sva ona znanja koja teško možemo odmah pretvoriti u proizvod dobijaju neobično praktičnu vrednost upravo kroz svoju neposrednu nepraktičnost, jer vežbaju sposobnost čoveka da vidi značenje tamo gde mu ga niko nije označio, da poveže ono što još nije povezano i da pred problemom za koji ne postoji gotov zadatak sam smisli pitanje. Možda je zato nekorisnost jedna od najdubljih koristi obrazovanja.

Kraj igre ne predstavlja vreme u kojem su igre nestale, već možda upravo vreme u kojem su svuda, dok se čovek sve manje igra: ekrani su prepuni igre, svaki igrač dobija avatara, ciljevi su jasno određeni, nivoi se prelaze, rezultat se neprekidno meri, škola sabira bodove, sport precizira suđenje, aplikacija prati telo i život postaje sve preglednija partija, a Homo ludens polako nestaje iz njegovog središta. Čovek sve ređe stvara igru, a sve češće ulazi u igre stvorene za njega, sve ređe bira pravilo kako bi otvorio prostor slobode, a sve češće prihvata cilj koji mu sistem nudi i sopstvenu vrednost čita iz napredovanja prema njemu.

Tada se događa obrt zbog kojeg je ovaj tekst i dobio podnaslov: čovek se više ne igra samo igrom, nego igra počinje da se igra čovekom, jer mu postavlja cilj, meri napredovanje, daje nagradu, kažnjava zastoj, održava pažnju i postepeno oblikuje ono što on doživljava kao sopstvenu želju. Sudija odlazi prema VAR ekranu da proveri šta se dogodilo na terenu, učenik pogleda ocenu da proveri koliko zna, čovek pogleda pametni sat da sazna koliko je kalorija potrošio, umetnik broj pregleda da vidi kako njegovo delo živi, pa neposredno iskustvo sve češće čeka verifikaciju sistema koji ga prevodi u rezultat.

Možda je zato školi danas više potreban Homo ludens nego još jedna digitalizacija. Potreban joj je nastavnik koji poznaje pravilo, a pamti da pravilo služi igri, koji ume da oceni, a ne poveruje da je ocena dete, koji gradi disciplinu, a zastane kada vidi da disciplina počinje da uništava razlog zbog kojeg je dete nekud krenulo, koji razume profesiju, a ostavlja dovoljno prostora za poziv i koji se, pre svega, još ume ozbiljno igrati onim što predaje. Takav nastavnik ne priprema dete samo da uspešno odigra postojeću igru, već i za trenutak kada postojeća igra više neće biti dovoljna, kada se promeni tržište, nestane zanimanje, stari ritam  se prekine i čovek ostane pred prostorom u kojem nema unapred zadatog nivoa ni strelice koja pokazuje kuda treba krenuti.

Na kraju mi zato ostaje dete koje trči po dvorištu raširenih ruku, možda je avion, možda ptica, možda još nije odlučilo, jer će to otkriti tek kada mu se pridruži drugo dete i doda nešto priči; zatim će pronaći štap, povući liniju, izgovoriti pravilo koje trenutak ranije nije postojalo i oboje će ga, upravo zato što su ga slobodno prihvatili, poštovati sa ogromnom ozbiljnošću. Odraslom čoveku može izgledati da ništa korisno ne rade, ali Huizinga bi nas možda podsetio da upravo na takvim mestima počinje kultura, a učitelj koji još ume da se igra mogao bi da sedne pored njih, pogleda tu zamišljenu reku i, umesto da objavi kraj igre i početak ozbiljnog rada – upita kuda teče.

Možda reforma obrazovanja počinje upravo od te sposobnosti da se igra shvati dovoljno ozbiljno, od nastavnika koji ne podučava samo dete kako da živi u svetu koji smo mu ostavili, nego mu pomaže da sačuva slobodu da tom svetu doda nešto čega u njemu još nema, jer će jednom nestati roditelj, učitelj, ocena, raspored, mali VAR ekran i semafor, i čovek će se naći pred prostorom u kojem mu niko neće saopštiti koji nivo sledi. Ako tada samo čeka sledeću instrukciju, igra se već dugo igra njime; ako još ume da raširi ruke, pogleda ono što postoji i zamisli nešto čega nema, Homo ludens je preživeo i igra može ponovo da počne.

Lidia Bastianich čuvena je američka televizijska kuharica, njujorška chefica i ugostiteljica, oblikovateljica i vlasnica nekih među najčuvenijim restoranima epohe u tom gradu svih gradova. Rodom Puljanka, Puležanka, koja se, zajedno s obitelji, majkom, ocem, bratom, otisnula u egzodus nakon što je u socijalističkoj Jugoslaviji provela formativne godine svog života. Jedna od 230.000 Talijana i inih Istrana i Dalmatinaca (broj prema demografu Vladimiru Žerjaviću), ili čak 300.000 njih (broj koji se spominjao u Vijeću Europe), većinom optanata (onih koji su na ponuđenu mogućnost izbora birali talijansko državljanstvo, u zamjenu za istarski ili dalmatinski zavičaj), ili esula, o čijem je “slučaju” s obje strane Jadrana napisana i objavljena čitava biblioteka knjiga, ispunjena uzajamnim optuživanjima povijesno suprotstavljenih država, te jadom, jalom i nevoljom iz osobnih svjedočanstava ljudi koji su bili čupani iz vlastitog svijeta. Svijet iz kojeg je Lidia Bastianich potekla porodio je barem dva velika pisca: Fulvia Tomizzu i Enza Bettizu, prevođena i čitana u oba jezika i s obje strane zajedničke nesreće, ali njihova djela sama po sebi neće biti dovoljna za stvaranje svijesti o onom što se zapravo dogodilo. Pripovijest o talijanskom egzodusu iz Istre i Dalmacije do danas ima dvije verzije. Istinita bi, međutim, mogla biti samo verzija koja bi bila – zajednička. Nje nema i neće je vjerojatno ni biti upravo zato što takva verzija i može biti uspostavljena samo preko lijepe književnosti i dobrih pisaca.

Prvi njujorški restoran Lidije Bastianich bila je Buonavia. Još jedan talijanski restoran u gradu s mnogo restorana italo-američke kuhinje. To je prvo što je Lidia Bastianich primijetila: “talijanska jela u Americi pripremaju se puno drugačije nego što su ih kuhale moje baka, mama i tetka”. Nije ona bila školovana kuharica, u ugostiteljstvu i u kuhinji gotovo da se i slučajno zatekla, tako što se udala za čovjeka koji se bavio tim poslom. Imala je dara za kuhanje, samo što bi taj dar vjerojatno ostao neostvaren – možda bi kuhala samo za svoju obitelj – da nije bilo vanjskih, povijesnih i političkih motiva, da nije bilo egzodusa i gubitka zavičaja. Tako je i kod pisaca: da nije bilo nesreće, mnogi ne bi propisali. A oni koji bi svejedno postali pisci, pisali bi nešto posve drugo, na neki totalno različit način. Egzilantska, dakle, nije samo tema. Egzilantski je i stil.

“U svom kutku Buonavijine kuhinje svaki dan sam kuhala jedno jelo iz moga sjećanja. Nisam bila sigurna kako će ta jela biti prihvaćena i uglavnom nisu bila na jelovniku, nego smo ih davali gostima da kušaju, uz ono što su naručili. Obilazila sam stolove i zaneseno pričala o jelu i njegovom porijeklu. (…) Pripremali smo i cozze alla Triestina, dagnje u šugu (umaku) od krušnih mrvica i bijelog vina koji je drugačiji od uobičajenog načina spravljanja dagnji u crvenom umaku marinara, kako su se posluživale u većini američkih talijanskih restorana. Nisu svi pokušaji bili uspješni, prema nekim jelima ljudi su bili sumnjičavi. Na primjer prema jetrici alla Veneziana, klasiku koji se radi od tanko rezane teleće jetre podušene s istom količinom luka narezanog na listiće uz dodatak lovorovog lista, malo octa i puno mljevenog crnog papra. Poslužuje se uz vruću palentu i za nas je prava poslastica.” Tako autorica opisuje svoj ulazak u njujoršku talijansku kuhinju, što će njezina čitateljska publika uglavnom doživjeti kao pripovijest o profesionalnom uspjehu i samoostvarenju. Doista, uvod je to u “Moj američki san”, koji se, upravo takav, provlači kroz cijelu priču, od trenutka kada je Lidijinoj obitelji omogućeno useljenje u Ameriku. Ali s druge strane, one koja nas zanima, što iz naših sasvim privatnih i intimnih razloga, a što zbog dalmatinskog i istarskog svijeta naših nestalih Talijana, riječ je o posvjedočenju vlastitog identiteta. Pa kao što pisac, recimo Isaac Bashevis Singer, u to isto vrijeme, u istom tom New Yorku, ispisuje svoj svijet da bi sačuvao sebe od pustošeće praznine egzila, tako Lidia Bastianich svakoga dana u kutku Buonavijine kuhinje kuha po jedno jelo iz svoga sjećanja, i u tome, kao ni Singer, nije osobito ambiciozna, ničemu se ne nada, ništa od publike ne očekuje, niti jelo stavlja na redoviti jelovnik. Ono što radi jedna kuharica jednako je važno – ako ne i važnije – u artikulaciji emigrantske pozicije, kao i ono što radi pisac. Pritom, zanimljivo je što sve to uopće nije tema Lidije Bastianich.

Njena tema je u samom naslovu: Moj američki san! U vrijeme kada piše ovu knjigu jedna je od najostvarenijih osoba poteklih iz tog optantskog i emigrantskog dalmatinskog i istarskog svijeta. Uvažena, poznata, materijalno situirana, ona piše priču koju će ostaviti u nasljedstvo svojim potomcima, u kojoj im pripovijeda kako su postali Amerikanci, te im prenosi jedno nevjerojatno i nečuveno životno iskustvo, avanturu koja je samo čudom mogla završiti ovako, uspjehom, srećom i slavom. Ne spominje se to u priči, ali tisuće i desetine tisuća talijanskih žena iz Istre i Dalmacije prošle su njezin put, i propale. Ona je, međutim, uspjela. To je bit njezine priče, i Lidijin razlog da ona bude ispričana.

Potekla je iz dobrostojeće pulske građanske obitelji. U predgrađu, tada još uvijek na selu, imala je baku, koja će tu i ostati, i koja je na nju imala golemi životni utjecaj. Ta baka, ustvari, bila je njezin identitet. Nisu otišli kad i većina istarskih Talijana i gotovo svi stanovnici Pule. Pokušavali su se prilagoditi, majka je radila u školi, sa strane su vjerojatno djelovali kao dobro integrirana obitelj. Propustili su vrijeme otvorenih i poroznih međudržavnih granica, pa su morali bježati onako kako se obično i bježalo iz istočne Europe. Potom su predugo boravili u izbjegličkom centru u Trstu, koji se nalazio u onim hangarima koji dijelom i danas postoje, pokraj željezničkog kolodvora, i koji imaju mitsko mjesto u kolektivnom iskustvu istarskih Talijana, jer je kroz njih prošao skoro cijeli njihov narod. Tu su, u poluzatvorskim uvjetima, jasno odijeljeni od svojih tobožnjih sunarodnika, onih među kojima su bijegom iz Jugoslavije poželjeli živjeti, primili neke vrlo bitne pouke o svom identitetu. Biti ezul, biti istarski ili dalmatinski Talijan, nikako nije isto što i biti Talijan iz Italije. Razlika je, ona formalna, u osobnim dokumentima, ali stvarna je razlika u sudbini, u jednoj povučenoj granici među državama, u prethodno stečenom životnom iskustvu, u zavičajima koji jesu bili talijanski, ali nisu bili Italija, jer su tamo, u tim istarskim i dalmatinskim zavičajima, postojali i neki drugi ljudi. Ali najbitnija je razlika, koje će se uobličavati u tim tršćanskih hangarima, u mržnji. Oni su se, kao izbjeglice, zatekli krivim Talijanima iz Italije. Njima su, izbjeglicama, krivi bili komunisti, partizani, Tito, njihovi dojučerašnji slavenski susjedi. A njihova sudbina, po kojoj su se fatalno razlikovali od svojih upravo stečenih sunarodnika, postat će pogonsko gorivo novoga talijanskog nacionalizma. Tako će biti sljedećih osamdesetak godina. Priča o prognanom narodu najvažniji je povijesni događaj između naroda i zemalja na dvjema stranama Jadrana, koji ih, uz različite jezike i dijelom prožimajuće, ali različite kulture, u bitnom smislu i čini međusobno tuđima.

Lidia Bastianich o svemu tome piše, ali rubno, u onoj mjeri u kojoj povijesne okolnosti i velika historija određuju živote nje i njezinih bližnjih. Njezina ambicija je, naime, mnogo običnija i ljudskija. Ona se, ta ambicija, ne uzdiže ni toliko visoko da ispisuje memoare slavne i uspješne žene u Americi. Mnogo manje i razumljivije od toga: ona pred kraj radnoga vijeka piše knjigu za svoju djecu i unuke. Ništa više od toga. Ali upravo u takvoj knjizi, unutar takvog pripovjednog registra, na najautentičniji način odražava se sve stradanje njezina intimnog svijeta, ali unutar tog se registra, bolje nego i u jednoj drugog vrsti teksta, historiografskog, sociološkog ili književnog, najjasnije zrcali i stradanje cijelog naroda. “Moj američki san”, knjiga podnaslova “Život ljubavi, obitelji i hrane”, najvažnije je, jer je najcjelovitije, svjedočanstvo o poslijeratnom stradanju talijanskoga svijeta iz Istre i Dalmacije, prevedeno na hrvatski jezik.

Lidiji Bastianich bit će zamjereno da nije precizna u određivanju i opisivanju političkih događaja u vremenu o kojem piše. Prigovorit će joj i da simplificirano predstavlja identitete slavenskih susjeda, da o poslijeratnoj socijalističkog vlasti piše u skladu sa stereotipom, a ne prema onom što se stvarno zbivalo, te da povremeno brka različite historijske etape ili događaje koji su bili od utjecaja na svakodnevicu. Reći će joj, kao što govore praktično svim talijanskim autorima iste teme, da s manje interesa i razumijevanja piše o drugog strani. Ali suštinski gledajući, nijedan od tih prigovora neće biti tačan, niti će odgovarati istinskom stanju stvari u ovoj ispovijesti. Takvi prigovori u pravilu tiču se onog tko prigovara, uz potrebu da pronalaženjem mana u tekstu sa sebe skine odgovornost nekoga s druge strane. Jer mi smo, dok čitamo ispovijesti progonjenih, uvijek iz roda progonitelja.

Ona o hrani, o biljkama, životinjama i začinima, piše s ljubavlju i razumijevanjem. Dok govori o zavičaju, ona ustvari govori o hrani, o okusima i mirisima. O ljudima, pak, osim o svojim bližnjima, Lidia Bastianich piše s onom vrstom distanciranosti i opreza koju bismo skoro pripisali mentalitetima njezina istarskog zavičaja. Ali na više mjesta u knjizi ponavlja jedan isti, za ovog čitatelja bolan i vrlo ganutljiv motiv. Piše o tome kako je izgubila prijateljice iz djetinjstva, i kako se činom njezina odlaska između njih dogodilo nešto nepopravljivo. Nakon što prođu desetljeća, kada se ponovo budu srele, one će površno odigrati ceremonijale susretanja, i onda bježati jedne od drugih. To je vjerojatno mjesto najteže povrijeđenosti autoričine, zbog koje je, čitatelj možda sad griješi dušu, sklona optužiti bivše prijateljice za izdaju. S koječim se izbjeglica u životu morala pomiriti, sve stvarajući nove svjetove koji će u sebi obuhvatiti ruševine onog čega više nema, ali teško se miriti sa skršenim prijateljstvima. Premda je stvar jednostavna: iz razlike u životima i u životnim iskustvima rađaju se i razlike u naravima. Ono što nismo proživjeli, ili ono što je proživio netko tko nam je prethodno bio prijatelj, oblik je izdaje. Izdaja bila je ostati u Istri i u Jugoslaviji, ali je izdaja bila i emigrirati u Italiju, pa u Ameriku. Osjećamo se izdanim zbog onog što nismo učinili, a učinio je netko tko nam je prethodno bio blizak.

Lidia Bastianich piše o tome kako je postala Amerikanka. Uostalom, o tome govori i posveta u knjizi, koja u cijelosti glasi ovako: “Mojim voljenim unucima, Oliviji, Lorenzu, Milesu, Ethanu i Juliji. Ovo je priča o vašim pradjedovima i njihovoj djeci. Vi ste utjelovljenje nade i snova mojih roditelja (majke i oca) o novom početku. Darujem vam svoju bezuvjetnu ljubav i blagoslov. Idite naprijed, cvjetajte i pomognite da ova velika zemlja postane još veća. Započeli smo naš život ovdje kao talijanski doseljenici, a danas smo svi ponosni što smo Amerikanci.” Nešto u tim riječima je nama ovdašnjima teško razumljivo: kako se od doseljenika (izbjeglice) postaje Amerikanac (netko drugi)? Tu je, međutim, odgovor na pitanje kako to velika zemlja postaje još veća. Tako što izbjeglica stekne pravo da postane netko drugi. Time se, stekli smo to gorko iskustvo, velike zemlje razlikuju od malih.

S neobičnom pažnjom i pameću, s mudrošću velikog pisca (velike kuharice?) Lidia Bastianich piše o svojim roditeljima i načinima njihovog adaptiranja na novu sredinu. Piše o ocu koji se nikad nije uspio prilagoditi ni sroditi s Amerikom. Izgubio je ono što je bio, a nije postao nešto drugo. Vrijedi citirati poveći ulomak o tome:

“Otac je u Istru otputovao još jednom, sam. Godinama je sanjao kako će mirovinu provesti u rodnom gradu, sa starim prijateljima i proživjeti svoje kasne godine na zemlji koju je volio. Vratio se potpuno poražen i polako je počeo shvaćati kako razmišljanje o povratku nema nikakvog smisla. Kuće i pejzaži u Puli uglavnom su bili onakvi kakve ih je pamtio, no sve drugo se promijenilo. Država je oduzela dio njegovog obiteljskog posjeda u Busoleru. Kuća u Puli je ostala u obitelji, ali je jako propala. Planirao ju je urediti da se on i majka u nju vrate kad odu u mirovinu. Erminija nije sanjala o povratku u Pulu, ali nije imala ništa protiv da se otac vrati i uredi kuću.

Taj put u Puli je tražio svoje prijatelje po barovima i tavernama u kojima su se družili. Našao je tek nekolicinu od onih kojih se sjećao, a njih nije zanimalo obnoviti naglo prekinuto prijateljstvo. U Puli jedva da je s nekim uopće mogao razgovarati, jer je govorio samo talijanski i naš istarski dijalekt – službeni hrvatski nije znao. Doista mu je bilo teško, osjećao se kao riba na suhom. Susjedi mu nisu zaželjeli dobrodošlicu, a jedno je jutro pred vratima pronašao usmrđenu riblju glavu. U ta dva mjeseca koliko je bio u Puli ništa se nije promijenilo. Vratio se u Ameriku duboko potišten.

– Osjećao sam se kao stranac. Tamo više nema mojih prijatelja. Svi su otišli, pobjegli – rekao nam je po povratku.

Otišao je tako daleko da je rekao majci kako ne želi biti pokopan u obiteljskoj grobnici u Puli, nego neka ga jednostavno baci u more. 

Naš odlazak iz Pule ozbiljno je narušio odnose s mnogim ljudima izvan kruga naše obitelji. I nije me iznenadilo očevo iskustvo jer sam doživjela isto s mojim prijateljima iz djetinjstva. Bilo je vrijeme da idemo dalje. I budemo sretni što s tih mjesta imamo drage uspomene.”

U knjigama koje čitamo, u pripovijestima drugih ljudi i u prozi, o izmišljenim i neizmišljenim svjetovima, neusporedivo nas najsnažnije potrese ono što prepoznajemo kao vlastito, pritom još i neizgovoreno iskustvo. Ono o čemu piše Lidia Bastianich kada piše o gubitku svoga istarskog i pulskog svijeta, i o konačnom stradanju svoga obezdomovljenog oca, moje je iskustvo, koje se, međutim, do u najsitnije detalje poklapa i slaže s iskustvom ove žene. 

Knjigu “Moj američki san” objavio je riječki Ex Libris (u prijevodu s engleskog Ive Mlakar). Premda mi Željko Međimorec redovito šalje izdanja Ex Librisa, ovu mi knjigu nije poslao, a kako je knjižari smještaju po onim policama koje rijetko obilazim – kuharice, priručnici itd. – za “Moj američki san” dugo nisam ni znao. Sve dok se proljetos nisam s Nenadom Popovićem našao na kavi, u Puli, kod Milana, kada je Popović rekao da je to važna, velika knjiga. Njegove pohvale vrijede, naročito kada je riječ o životnim ispovijestima velikih autsajdera, te sam knjigu našao čim sam se vratio u Zagreb, i odmah je pročitao.

Lidia Bastianich sada, kad je u mirovini, dvaput godišnje dolazi u Istru. Druži se sa sestričnom Sonjom. Ovako glase posljednje rečenice u knjizi:

“Na kupanje uvijek idemo rano ujutro. Najteže je odlučiti gdje, jer je oko Pule puno plaža. Meni su najdraže Verudela, Stoja i Kamenjak, a i Sonja ima svoje favorite. U povratku stanemo na mercatu u Puli, gdje sam prodavala povrće s bakom. U kafiću Milan na trgu pored tržnice popijemo espresso i onda se vraćamo kući da napravimo ručak. Sonja je velika umjetnica, slika okolne pejzaže u divnim bojama. Posebno volim njene slike polja zlatnog žita prošarane točkama crvenih makova, mojim najdražim cvijećem. To su polja po kojima sam nekada trčala. Često pričamo o tome kako će jednog dana živjeti naše dvorište. Za sada ga nas dvije držimo živim.

Hoće li poslije nas netko nastaviti?”

Od potpune propasti što mi je još u ranoj mladosti
opasno zaprijetila, spašen sam dolaskom u taj mali
grad gdje sam, nakon izlaska iz kazneno-popravnog
doma, dobio posao kao metalski radnik u fabrici koja
je svojim snažim rastom uspijevala i cijelu sredinu
otrgnuti iz duge stagnacije i naizgled beznadežne
letargije. Kad se već činilo da izlaza nikakvog nema,
neka tajanstvena sila naumila je da me pošalje tu
kako bih bio izbavljen skupa s gradom što se tada
podizao iz pepela.

Na talasu tog čudesnog zanosa, prvi put u životu
osjetio sam radost i toplinu ljudskoga zajedništva
u uzajamnoj solidarnosti. Odrastao sam, naime,
na Bistriku, u familiji diljem Sarajeva oduvijek
poznatoj po pijancima i protuhama, po lopovima
i prevarantima svake vrste, po kurvama i kockarima
te ponekom ubojici, pa nimalo ne bijaše čudno što
sam takvim putem i ja zabasao. A u ovome gradiću
sve je bilo drugačije: odjedanput sam se obreo
u svijetu za koji nisam znao niti da postoji, pa
su i u meni javili se dotad nepoznati osjećaji.

Zavolio sam te ljude, stekao i brojna prijateljstva.
Duhovit, inteligentan, naočit, šarmantan – kakav
zaista jesam bio – postah omiljenom osobom, tako
da se svako društvo smatralo povlaštenim kada
mu se ja priključim. A tek ljubav, iskrena, duboka:
zbog nje mi se zavrtjelo u glavi. Svidjeh se i ja toj
čednoj ljepotici, pa uskoro dođoše i brak i obitelj,
sin i kćerka; riječju: čisto blaženstvo, na koje
nikada ni pomišljao nisam. Nizali su se uspjesi
i u fabrici, pohvale i priznanja za rezultate moga
rada, čak i bogate nagrade za inovacije koje sam
osmišljavao unapređujući proizvodnju.

Trajao je ovaj uredni život i cijele dvije decenije,
ali onda, kao da se budi iz dugoga sna, u meni se
postepeno, zatim učestalo i sve snažnije, počeo
uspravljati onaj isti demon, da bi me iznova cijelog
prožeo, ovladavši mnome. Kao da sam proklet, nisu
mi više bili važni ni porodica ni fabrika, a najmanje
one riječi kojima su mještani hvalili moju lijepu narav
i smjerni karakter. I već sam se pitao kako sam uopće
mogao toliko vremena disati u nečemu što mi se sada
činilo bljutavim, čak i odurnim, isključivo prezira
dostojnim. Kao da ni živio nisam, najednom mi je
tako izgledala ta idila takozvana…

I morao sam se hitno vratiti onom iskonskom sebi.
Ipak, nisam to učinio tako što bih potpuno raskinuo
sa komforom na koji bijah navikao. Otpočeo sam
tada dvostruki život, ali ne mogu govoriti o onom
što se zbivalo kada je iz tame izranjalo moje staro
lice, jer zgrozim se čim pomislim na takve dane.
Kazat ću samo da je svaka strast koja me obuzimala
svoje zadovoljenje postizala tek ako sam drugome
nanosio poniženje i bol, besmislenom inače je bila.
A sve se okončalo kad sam s dvije djevojčice u bludu
zatečen. Ali, poricali su i to ovi dobroćudni ljudi, čak
i nakon što sam na drastičnu robiju osuđen. Tvrdili
su da je gnusna laž posrijedi, policija sve da mi je
podmetnula, svakojake izlike su za me nalazili.

Međutim, sad pomišljam kako, možda, ja i nisam
sam po sebi bio važan, nego da sam poslan k njima
da bi u vrlini bili iskušani. I da sve su izdržali, ispit
da su besprijekorno položili, premda nisu ni slutili
o kakvoj se sudbonosnoj drami radi. Nečastivi
ih je, moguće je, za svoju stvar pokušao pridobiti,
a ja sam mu poslužio kao zavodljivi zagovornik
pred dušama njinim. Jer, Bog ako egzistira – onda
mora biti Vraga! Po čemu bi, ako nije tako, i kome
nasuprot On bi postojao…? Sve će mi se, uostalom,
ovdje razjasniti: jednog od njih, ili oba tu ću sresti.
Ili nema nijednoga…

AMERIČKA KLIMA

– Evo, vidiš, to je moje radno mjesto tamo, u Americi!

Priča tako ona svojoj prijateljici u jednom selu kraj Bosanskog Broda pokazujući sliku gdje sjedi za masivnim radnim stolom i pomno gleda u veliki monitor kompjutera.

– I imaš cijelu tu veliku kancelariju samo za sebe?

– Da, posao je delikatan i zahtijeva punu koncentraciju, tako da su odlučili da budem sama, da mi niko ne smeta dok radim.

– Svaka čast! Ti si baš uspjela u životu!

Reče prijateljica, a u sebi se sva načuditi ne može kako joj je druga napravila karijeru u tuđini. U osnovnoj i srednjoj školi se jedva provlačila kroz godine. Mora da joj prija vazduh tamo, ta američka klima.

Tri nedjelje godišnjeg odmora su brzo prošle. Trebalo je najzad za Oregon, Work can not wait!

U ponedjeljak ona je malo prije šest popodne došla do vanjskih vrata firme u kojoj je radila. Otključala ih je, ušla, pa dva puta zaključala iza sebe. U objektu nije bilo žive duše, službenici su otišli svojim kućama malo nakon pet sati.

Iz ormara u hodniku izvukla je veliki industrijski usisivač, uštekala ga u zid, pa krenula lagano. Kad završi sa hodnikom, nastaviće sa kancelarijama. Potom će se baciti na wc.

Nakon četrdeset pet minuta, sjela je za onaj stol sa slike koju je pokazivala svojoj prijateljici par dana ranije. Malo da predahne od usisavanja. Godine nose svoje breme, kičma posustaje, ne sluša je ko prije.

Sjedeći tako ispred kompjutera, izvadi ona svoj telefon, pa opali par selfija.

Poslaće ga večeras onoj svojoj prijateljici, u selo kraj Bosanskog Broda. Još će joj dopisati da je večeras radila do kasno, toliko posla se nakupilo kako je nije bilo dve sedmice, a ovi Amerikanci ne znaju, kako se ono kaže kod nas u Posavini, ni vola ubost u guzicu bez nje…

***

(NE)ČISTOĆE

Još prije rata otac mi je pričao anegdotu iz mladosti kako bi oni idući iza neke djevojke ili više njih, mangupski viknuli “Hej”. Pošto bi se ona ili one okrenule, oni bi završili sa “DŽo!”, čuvenim refrenom pjesme Jimi Hendrixa. Pa bi udarili u smijeh od šege.

Ja sam mu na to ispričao da postoji ista fora koju je koristila moja generacija, samo sa “Hej, hej, ne okreći glavu!”. Narodnjačkim hitom od Mitra Mirića.

Pokojnog starog često spominjem, jer kako se kaže, dok se netko mrtvog sjeća, dotle on (na neki način) još uvijek živi na ovom svijetu.

Iz istog razloga je nastala i ova priča. Nadam se da će vam se dopasti.

***

Ima ovdje kod nas preko bare jedan dida (rodom Slavonac i stari emigrant) kojeg su lokalci prozvali “Joe”. Ne znam da li je to bilo previklano od Jozo ili Jovo. A nije ni bitno.

On i njegova supruga su teškim fizičkim radom uspjeli othraniti dva sina, čak ih i fakultetski odškolovati.

Jednom mjesečno bi išli u crkvicu, pa bi poljski il’ ruski pop držao im mise il’ to bijahu službe, ne mogu sa sigurnošću da kažem. A nije ni važno.

Uglavnom, ne imajući svojih zemljaka u bližoj okolini, gledali su, što bi se reklo, svoja posla i vodili jedan sasvim normalan i skroman život.

A onda se balkanski val zatalasao i maltene pola Bosne nahrupi u Ameriku.

Kako mi osvanusmo preko bare, tako svanu i našem glavnom junaku.

Sve je počelo tako da se pročulo kako ima jedan naš domorodac koji suši meso i okreće jaganjce i prasiće. Kad se uželiš dobre slanine, suvih rebara, peka, kobasica, kulena i ostalih mesnih prerađevina, okreneš telefonom didu i ostalo je njegova briga.

Nekad davno, on je uspio da kupi kuću sa okućnicom smještenom (tada u to vrijeme) Bogu iza nogu ili kako to nekad naš svijet voli reći – u vukojebini.

S vremenom, početkom osamdesetih, počeo je trend u imućnih Amerikanaca da bježe iz centra grada u prirodu, u divljinu, tragajući za svojom privatnošću.

I tako su oko didovog imanja nikle sve same milionske vile s bazenima. I danas ovdašnji bivši stanovnici balkanskog poluostrva po cijeli dan glavu razbijaju koliko zapravo vrijedi didovo imanje.

Ti isti jebivjetri (kojima je najviši domet onomad bio ekskurzija do Sarajeva) rugaju se sirotom didi kako brka jezike i kao ilustraciju navode uvijek jednu te istu (ona im je najsmješnija) rečenicu:

– Pokvarila mi se kara!

(koju je dida Joe izrekao jedared, misleći pritom na svoj car “Oldsmobil”, koji nikako nije htio da upali tog dana.)

Osim što si mogao kupiti njegovo, mogao si donijeti i svoje meso na sušenje. I dida Joe ne gleda i ne zanima ga kome suši meso i koje je meso u pitanju. Ovo je Amerika, gospodo. Biznis je biznis!

Tako se u njegovoj pušnici opet, bože me oprosti, kreirala mala Jugoslavija. Ispreplitalo se tu srpskih kobasica, hrvatskih kulena i bošnjačkih sudžuka.

Nekima se, bogami, to i nije sviđalo. Poznat je slučaj kad jedna mušterija nije htjela da njegove, iznenada nacionalno osviještene, svinjske peke budu u istom redu sa sudžukicama, pa je jadni dida Joe moro da izvrši humano preseljenje istih s jednog na drugi kraj.

No, da ne idem na dugo i naširoko, da ja, napokon, krenem s onim što mi je na umu od početka…

Neki dan zazvoni mi telefon i s druge strane odmah prepoznah didov glas koji me izvijesti da su četiri table slanine gotove za pokupit.

Moram ovdje da napomenem još jednu stvar.

Naime, dida Joe i njegova bolja polovina su jako usamljeni. Žive (ako se izuzme rad oko pušnice) pravo penzionerski. Svaki posjet ih obraduje i to nikad nije puka primopredaja i plaćanje za proizvode i usluge. Niko se ne može iskobeljat bez dobrog sata razgovora.

Ne bi to samo po sebi ni bilo previše teško, da dida Joe ne ponavlja samo jedne te iste priče svaki put. I niko nema srca da mu to i kaže. Jebiga, ćuti i slušaj. Sjetiš se samo da i tebe može zadesiti ista taka nafaka.

I isticao je taj najduži sat i taman je on (držeći u ruci moj ček za slaninu) završavao priču kako mu je jednom neki Rus platio čekom koji je kasnije “baunced in benk” (usput ti onako diskretno dajući na znanje da drugi put poneseš keš) kadli, ničim izazvan, dida promijeni temu razgovora, pa mi reče:

– Zorane… ti nisi čist?

Nastade muk. Čak je (mogao bi se zakleti) i njegov vjerni pas prestao lajati iznenađen novonastalom tišinom.

Uh… na šta stari asocira? Mislim se u sebi.

Čekaj malo… nisam ni ja za baciti u ovoj igri detekcije. Dobro… da vidimo… sasvim je moguće da mi je kosa masna.

Pa onda opet… znam da imam i peruti, ali nije valjda da to stari (od preko 80 godina) uočava bez naočala.

Nisam se ni obrijao… more bit na to misli. Ne znam da li da spustim pogled dole prema majici. Pili smo vino maloprije u njegovoj šupi, pa reko da se nisam polio.

A onda mi pade na pamet…

Jebem ti… to on sigurno misli na moje mentalno stanje. Moram priznati da nisam baš svoj. Okolina me poodavno podazrivo gleda ispod oka. Znam se, kad malo popijem, zanijeti pa svašta izgovorim.

Par puta sam čuo od drugova da me prati glas… kao da sam malo munjen… onako, drugačiji od svih ostalih. I taman da zaustim, da mu kažem da to nije baš tako kako izgleda i kako se priča, a on opet progovori:

–  Nisi čist… mislim… otac ti je Srbin, a majka Hrvatica… ili ono bi obrnuto, mater ti Srpkinja, a ćaća Hrvat… je li tako?

–  Idi dide u kurac krasni! – htjedoh mu reći, ali me kućni odgoj zaustavi u posljednji čas.

E, baš mi je laknulo. Ja ovamo mislim na najgore, na moju higijenu i mentalni sklop, a siroti dida Joe se raspituje oko mog nacionalnog pitanja.

-Nisam dide čist – odgovaram mu tapšući ga po ramenu – nisam čist, a i volim što nisam! Kamo sreće da sam kao Prnjavor ili Subotica, pa da kroz mene teče dvadesetak nacija odjedared…

(Hvala na čitanju)

“Čime se bavite ako smijem da pitam?”
“Ja sam teolog” – velim.
“Pih” – i skrenu pogled u čašu.

Dah mu je već vonjao na šnaps.
Jedna iskra i sve bi letjelo u zrak.
Svoju sam cigaretu držao sa strane.

Ali slušao sam
tog proroka bez naroda
i beskućnika svih bogomolja
pokorno ko uhvaćen zijančer.

“Vidite, mladiću,
ja vas zapravo častim
novcima nečasnim
kćeri moje Sonje.
Ja ništarija
dušu njezinu ovako sasipam
u bešćutno ždrijelo.
Dijete sam svoje propio,
zlato moje
Sonjušku moju!”

Baš tim riječima!
Zatim naglo promijeni:

“Tebi mladiću nije ovdje mjesto!
Kao zemlja si pored iskopana.”

Pa poče ko da recitira:

“Dođite i vi pijanice,
dođite prokletnici,
svinje jedne!
Na, evo spasa i vama,
izobilja mojega!”

Tijelo mu je s njega spadalo,
poluživo se koprcalo
ko šurganje krmeta.
Dalje je već hroptao;
da ćemo svi razumjeti,
svi i sve da ćemo razumjeti.
“Ovaj svijet napučen je prazninom, apsolutno raseljen.
I svaki sjaj tek je nova svijeća upaljena nad našim grobovima.
Čovjek je mrtav! Mrtav!
Mi smo ga ubili!”

Baš tim riječima.

Zatim me zgrabio za kragnu.
“Teolog?
Pih…”

Izbacili su ga zatim napolje

“Izvinite, gospon, zbog šenulog starca!”
Smirila se tako kafana.
Uvijek se Joninog Boga
prvog baca s pramca.

Iz rukopisa “Moje stvari”

Ukratko, dakle, ovako jest: Nakon što su provalili u komšijin stan, nakon što su – kako to oni kažu – teška protuprovalna vrata izvalili iz gvozdenih baglama, snažni su i gnjevni muževi popadali po stubištu, povraćajući od nezamislivog, riječima ovog jezika neopisivog smrada, koji sve afekte, misli i slutnje čovjekove uzburka u opću paniku. Mladi je pjesnik, međutim, ušao unutra, suzbijajući nagon za povraćanjem, držeći ga pod nadzorom onako kako to mogu činiti samo rođeni pisci, oni čija je žudnja za opisom neopisivoga snažnija od svih drugih ljudskih i životinjskih nagona u njima. Muževi, pak, koji su u stan provaljivali, i kojih i danas, godina 2025, 2027. i 2031. još ima među živima, pa bi ih se moglo pozvati za svjedoke, tjednima su poslije i mjesecima u nosu i mozgu imali taj vonj. Uzalud su ga nastojali izvjetriti i iz glave istjerati zabijajući noseve u svježe isprženu pa samljevenu kavu – koje tih mjeseci u Sarajevu, uostalom, nije ni bilo! – među rasječene limune, kojih također nije bilo, u apotekarske vrčeve s amonijakom, pod vlastite oznojene i neoprane pazuhe, u neisprane zahodske školjke i među siroto samoniklo poljsko cvijeće, procvalo po sarajevskim baščama u ljeto 1992, među granatama izluđenim stablima trešanja i jabuka, koje su cvale kao mahnite posljednjim svojim predsmrtnim cvatom i rađale plodovima krupnim i bogatim, prkoseći tako općoj smrti i umiranju. Ali sve je, govorili su, bilo uzalud: vonj maceriranog mesa iz zamrlog zamrzivača bio je od svih mirisa jači. I ostat će, na neki način jači, sve dok budu živjeli oni koji su ga  s proljeća 1992. udahnuli.

Da ga je stigla i ta nevolja da doživi tu godinu u Sarajevu, da je, recimo, bio stanovnik Abdićeve ulice, Ulice Džemila Krvavca, Curka, Ulomljenice, Ulice Ivana Cankara, Kevrinog potoka, Sepetarevca, Duvanjske ili Drvarske, Sigmund Freud sastavio bi spis o čovjekovom suočenju sa smrću, koje ne nastupa kada prvi put na ulici ugledamo ljude među kojima smo živjeli rastvorenih utroba i otkinutih udova, ili kad nam se pred našim očima i izluđenim dušama prikažu dječji mozgovi razmazani po asfaltu i strvina mrtvog psa s kojim su se ta djeca do maloprije igrala, nego stvarno suočenje sa smrću nastupa u okolnostima posve nesvjesnim i nespoznatljivim, kada do naših nosnica prvi put dopre vonj sazrele masovne grobnice, vonj petnaestak dana otapanog zamrzivača punog teletine, govedine, piletine, svinjetine, i u njemu vonj vlastitoga budućeg leša, nakon što je odležao mjesec, dva ili tri u urednom, duboko iskopanom mirnodopskom grobu. 

Suočen s vonjem vlastitog groba, čovjek živ biva najbliže vlastitoj smrti što će ikad za života biti. I to ga iznutra sasvim izmijeni, jer od tog trenutka pa do posljednjeg svojega udaha, on oko sebe njuši svoj grob. Tad biva Ahasfer, a da ne učini ni koraka od kućnog praga, avlije i bašče. I dom mu rođeni zauvijek vonja po grobu. Sigmund Freud, da je imao tu sreću, taj povlašteni status da se 1992. zatekne u tom gradu kao rođeni Sarajlija, svakako bi drukčije interpretirao ovu okolnost, ali nikakve sumnje nema da bi je on jedini do kraja bio svjestan. On, i još poneki istinski pisac, ako bi se takvog pred vratima napuštenih stanova i na haustorima opijenim mirisom otopljenog zamrzivača, još uvijek našlo.

Je li naš pjesnik, koji upravo ulazi u napušten susjedski stan, taj odistinski pisac koji zna kakav mu to miris upravo udara ravno u mozak? Imamo razloga vjerovati da jest. Sav ga je njegov bijedni, osujećeni život tome vodio, i svakim je novim poniženjem i neuspjehom, svakim vršnjačkim zlostavljanjem, izoštravao sveti i svetački dar pripovijedanja neizrecive, drugim ljudima nepojmljive, sasvim lične, u riječi nepretopive lične pripovijesti.

Zaustavio je dah prije nego što je otvorio poklopac zamrzivača, i tako je ne udišući ostao do udivljenja zgađen onim što je unutra vidio: groteskno uvećan životinjski but, nalik svinjskom pršutu, ali izduženiji, u bojama od sivo-ljubičaste do otrovno narančaste, po kojem se uvijaju i gmižu, u nekom vedrom i razigranom latino ritmu, kolonije dugih i tankih bijelih crva. Trebao bi sad glavu zagnjuriti među njih, pomislio je tad, ili je poslije lagao da je pomislio upravo to. Trebao bi sad glavu zagnjuriti među njih, pričao je onima koji su ga željeli slušati, trebao bi sad glavu zagnjuriti među te duge i tanke bijele crve, u tu sivo-ljubičastu do otrovno narančastu, zelenu organsku magmu, napisao je u reportaži za Nedjeljnu Dalmaciju (tako su se zvale te splitske novine za koje je pisao, a bile su tjedno izdanje nešto poznatije Slobodne Dalmacije), “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” bio je naslov članka, koji je skandalizirao javnost u Hrvatskoj, a zatim je, agilnošću hrvatskoga PEN centra prevođen na brojne europske jezike i objavljivan u novinama na Zapadu i Istoku, kao gesta solidarnosti s građanima opsađenog Sarajeva, “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” ostat će njegov najprevođeniji i najčuveniji književni ili novinarski rad, jer teško nam je sad reći radi li se o književnosti ili o novinarstvu, “Trebao bih sad glavu zagnjuriti u to trulo meso” proročansko je svjedočanstvo o onom što će rat u Bosni i Hercegovini tek donijeti u najstrašnijem svom obliku. Bio je to pogled u bosansku masovnu grobnicu, bilo koju od onih koje će biti, jedna za drugom, otvarane, prekopavane, analizirane, čim završi rat. Trulo meso, istina, nije bilo ljudsko, ali razlika u smislu i sadržaju, razlika u vonju je minimalna. Ako razlika uopće i postoji! Naime, to meso, nepojedeno i nepožderano meso svih napuštenih, nestankom struje zamrlih sarajevskih zamrzivača, ne samo da svojim vonjem evocira i navješta doba masovnih grobnica, nego je to meso, nepojedeno i nepožderano meso, masovna grobnica preživjelih, u kojoj počivaju i čas uskrsnuća svojega, Kijametski dan i ahiret, čekaju svi oni živi, iz Sarajeva izbjegli, koji su se nakon bijega u svibnju 1992. dokopali Njemačke, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država i Australije. Njihovi daleki europski i prekomorski grobovi čuju se već na njihove napuštene zamrzivače. To što iz njih tako nepodnošljivo vonja sjećanje je na Sarajevo i na onaj jednom odgođeni život, koji se nikad nije nastavio. I za koji samo oni koji u Boga baš vjeruju, vjeruju da će se nastaviti. Bog je nada čovjekova u nastavak.

Izlazeći iz susjedskog stana, opet je počeo disati. Kao da se pomalo i navikao na smrad, srodio se s njim i suživio, dok je prolazeći gledao predmete po stanu, razmještene rukom onih koji više nisu tu. Rukom onih koji su se, prema vjerovanju očajnika, spasili odlazeći iz Sarajeva. Stan spašenih, okađen tim starozavjetnim smradom, bio je kao unutrašnjost hrama koji je u sebi sabirao sve međusobno razdvojene sarajevske vjere, njih nekoliko stotina tisuća, jer svaki je čovjek zasebna vjera, i ako Boga kojim slučajem ipak ima, On nema posla s vjernicima tri-četiri različite vjere i denominacije, niti s onima koji za sebe čvrsto tvrde da su nevjernici, nego su na Njemu, tom Bogu, pojedinačna vjerovanja svakog od Njegovih ljudi, a ako je tako, zašto onda ne povjerovati i da na Božjoj volji i savjesti ne stoje i pojedinačna vjerovanja svih Božjih bića, uključujući i te crve i bakterije u zamrlom zamrzivaču, koji sudjeluju u unutarnjem uređenju, duhu i mirisu tog Njegovog univerzalističkog, izmiriteljskog hrama?

Ponosna na svoga djeda
Pravom stranom povijesti
Ispravljaš krive Drine

Nerviraju te poraženi
Njihova nepoznata šutnja
I loša kinematografija

Privatno
Nadaš se da među kostima
Nije bilo nevinih

Nije ih moglo biti govoriš
Nevinost je trošna kao godina

Ne pokazuješ slabost
Pred ljudima
Tvoja žrtva je očita, golema,
Spoznata

Okrećeš glavu k ugodnim idejama
Iako su grafiti nekad bili veći
I masniji

Nema tu mjesta pogrešci
Fašiste što ne ubi muzika
Dovrši ruka pravedna (što puno ne pita)

Prikloni se glasnom kolektivu
Kolektiv ne sumnja – samo je
Njihova krivica jasna ko dan

Zazivaš simboličnu smrt
Bez promišljanja.
Nisi sama i drugi viču, konotiraju

Ne sumnjaš u pogled djeda s fotografije
Romantičnu borbu starije generacije.
Gade ti se komemoracije!

Može li i ta ruka da otima
Da vezuje žicom, ko što
pjesnik otpjeva: Metak utrošen
Na ideju, dobro je utrošen

Moj djed je branio dom, kao i sve
Vojske što misle da brane svoje
Gradio kuće, nije rođen jučer

Naišla vojska jedna pa druga:
Ako je za dom bio nespreman
Je li bio spreman
Druge zatući, ubiti
Je li znao bližnje ljubiti? Ne znam.

Koga da pitam.

Ti kažeš
Da tu pitanja nema
Dobri i loši su zauzeli strane
Potekla je krv dobra i loša

U jednu lokvu, dobrodošla.

Ja ti vjerujem na riječ, ali
Sumnja kada se stvara, zaboravlja
Borac, krvnik i dječarac.

Ne mogu znati, dovoljno znati,
Shvaćam ko i meni
Ni tebi nije lako, i tvoji su djedovi
Šutjeli, kada je trebalo šutjeti
I što je trebalo
Zaboraviti
Zaboravilo se

(u državi mrtvih)

Šutio je moj djed
Godinama o vojskama kojim’
Je služio, šutnjom je i tvog
Djeda zadužio

Ti si zoon politikon
Ne daj se
Ovoj sumnji
Da te poljulja

Kao što mene ljulja kad se
Sjetim noža pod vratom gudina
I lovačkih pasa što natežu lance

A pištolj u zidu stare kuće,
Puška na tavanu – saveznička?
Isprobaćemo je u polju
Zlu ne trebalo.

Sjećam se devedesetdruge
Kroz prozor djedove sobe
Gledamo iznad brda avione

One
Vojske, istresali su kazetne
Bombe nad gradom
Poput crnih liski

Ili kad iz podruma
Vidim tog starca u papučama
Na čistini, ne traži zaklona

Pod sirenom i preletima
Armije Narodnih Juda

On se aviona u životu nagledao
Ispod časti mu je, sve
I to bježanje.

Kad su mu brod potopili ‘četvrte
Švabo ga je izvuk’o
Iz slanog Jadrana

Bolest ga je spasila vješala
Brat mu natakao
Kapu oslobodilačke vojske

Dalje je samo trebalo šutjeti
O suborcima, o vrelini u grudima

O onome što su oči vidjele
Što je srce osjećalo.

Drago mi je bilo kad se divio
U garaži mladim rokerima, unucima

Što sviraju bučnog Hendrixa

Divio se mladalačkoj energiji

Imao je vodu oko srca,
Uspomenu roditelja što mu zamriješe
Na dlanovima

Štap mu je oduzeo snagu i volju
Mi smo mu štap u ruke posadili

I svojoj djeci i unucima je kuće gradio
Sprovod je bio ogroman kao šutnja

Nosio sam drveni križ na čelu duge povorke
I sad ga još uvijek nosim izgleda

Znam da ti nije lako
I tebe sumnja

U djeda vlastitog načima
Nikako da se ti i ja okrenemo već jednom

Ovim
Svojim životima.

Jučer je umro ratni zločinac
Genocidaš kojeg država
Uzdiže u heroja nacije

Sunce što spaljuje Zemlju
Nastavilo je svoju
Ubilačku putanju

Pun mjesec na nebu
Sijao je istom eonski
Dugom svjetlošću

Bog je šutio u kosmosu
Oduvijek gluh i nijem

Gmizali smo po vrelom
Rastopljenom afaltu
U dugim automobilskim kolonama

Ulice su bile prazne
Tek poneki prolaznik
Topio je salo na gnjevnom suncu

Jedni portali su slavili
Novog nacionalnog sveca
Drugi oplakivali njegove
Nevine žrtve

Čovječanstvo je klizilo
Sigurnoj klimatskoj apokalipsi
Uronjeno u nove zločine
Nove genocide

Tvom ostarjelom tijelu
Vrelina je zaustavljala dah
Kočila bolesno srce

Bilo ti je svjedno
Hoćeš li umrijeti odmah
Ili za koji mjesec

Odustao si od ljudi
Davno, još u ratu

Ponekad se kaješ
Što tada nisi riješio
Sva svoja pitanja – metkom

28. 8. 2026.