Andrij Ljubka, Karbid
Andrij Ljubka (1987) spisatelj je koji potječe iz Zakarpatja, točnije iz Užhoroda. Ostao je vjeran rodnome gradu i zavičaju koje oslikava u raznim tonovima i u raznolikim žanrovima. On je pjesnik, pripovjedač i romanopisac, rjeđe prevođen i manje poznat od svojih suvremenih sunarodnica i sunarodnika. Možda tome doprinosi izraziti lokalni kolorit njegove proze. Odgovor ne znam, no razlog djelomičnom zanemarivanju zasigurno ne leži u kvalitetu. Ljubku sam upoznao u srpskome prijevodu. Njegov roman Karbid objavljen je u beogradskom Arhipelagu 2021. Prvi je čitateljski utisak bio da je riječ o satiričnome tekstu koji se gotovo švejkovskim veseljem obračunava s najraznolikijim društvenim neprilikama i opačinama u suvremenoj Ukrajini. Možda su me, da sam ih pažljivije pročitao, podnaslov i prolog mogli navesti na diferenciranije čitanje. No nisam! Ovako sam se zarobio u kritičarsku suverenu poziciju s koje sam procjenjivao jesu li humor i satira manje ili više uspješni. Na nekim mjestima sam se smijao, na nekima nisam. No nazad na naslov i prolog.
Naime, Karbid ima dugačak podnaslov, koji nas vraća na same početke umjetnosti romana skupa s težnjom romanopisca da već na samome početku stavi do znanja ona do čega mu je stalo. Dakle: Karbid, ili Neverovatni tragikomični doživljaji jednog dobrog i plemenitog čoveka i čitave bande lupeža koji su se provlačili preko granice zemljom, nebom i vodom, i bili toliko pohlepni da su oterali junaka čak u podzemno carstvo seni. Prolog, sa svoje strane, razvija mitološku sliku očito fiktivnog grada Medvedova koji se nalazi u Zakarpatju, na povoljnom položaju za najraznoraznije krijumčare. Glavni junak romana je idealistički nastavnik povijesti koji nije pretjerano sklon higijeni, a ni suzdržavanju od ispuštanja gasova, te su ga stoga učenici darovali nadimkom koji je dokumentiran u naslovu romana, sa svim pripadajućim smradnim asocijacijama. U svome se ukrajinskom patriotizmu definira kao naivni, ali u biti dobroćudni pojedinac. No nebriga o vanjskome izgledu, o osobnoj higijeni čini ga neugodnim suvremenikom.
Patriotska ideja koja ga vodi jest uvjerenost u pripadanje Ukrajine Europi i bezgranično oduševljenje postignućima Euromajdana. Da bi svoju zemlju što više približio Europi, dolazi na ideju da od Medvedova iskopa tunel do Mađarske (granica je udaljena tek nekih 700 metara) kako bi građanima Ukrajine olakšao spajanje sa žuđenim kontinentom. Tu u igru stupa grupa lupeža iz podnaslova romana. Lišeni njegovoga idealizma, oni se odlučuju pozabaviti pothvatom, iskopati tunel koji će služiti njihovim krijumčarskim poslovima. To je groteskni dio romana u kojemu Ljubka povlači sve registre satiričkoga izričaja. U njemu su vidljive dvije komponente koje se ne nalaze u nužnoj vezi: multikulturalnost i korupcija. Lupeži su Mađari, Slovaci, Ukrajinci kojima je sasvim svejedno kojemu narodu pripadaju – njihov je jezik isti. Korupcija je maligno oboljenje, a njezino izlaganje ruglu jasan je signal da se Ljubkina kritika ne usmjerava samo na fiktivni gradić, već na čitavo ukrajinsko društvo, prožeto apatijom većine i besprizornom željom za bogaćenje manjine. U jednu riječ, lokalni se moćnici i kriminalci priključuju idealističkoj ideji nastavnika povijesti i odlučuju realizirati projekt kopanja tunela. Roman je i dalje začinjen nizom apsurdnih detalja koji navode, makar i na gorki, smijeh.
No u jednome momentu, i tu je riječ o onoj mojoj pogrešnoj procjeni spočetka, cijela radnja romana obrušava se u tragediju. Indicije i signali koji to nagovještavaju se, s naknadnom pameću, teško mogu previdjeti. Karbid, čiji odnos sa suprugom trpi sve veće i veće otuđenje, uspijeva oživjeti tu vezu i oduševiti ženu za cijeli projekt. Njih dvoje silaze u već iskopani tunel, prije vremena zvaničnog otvaranja, kako bi se otputili u obećanu Europu. No tunel se polako počinje puniti vodom, i ulaz i izlaz se zatvaraju tako da su prinuđeni ostati unutra. Pretpostavljamo da im spasa nema i da ih čeka mučenička smrt. Kraj romana izdaleka podsjeća na film Kanal Andrzeja Wayde, upravo zbog bezizglednosti, zbog osujećenja u trenutku u kojemu se pomislilo da je izlazak moguć. Andrij Ljubka je nakraju napisao tmuran roman, s mračnim i pesimističnim završetkom nakon obećanja oslobađajućeg humora. No pomislimo li da je to neobično, valja nam se prisjetiti kako završava Hašekov Švejk. Tad će ponešto postati jasnije.
General
Nakon što su ga prvi put u životu zaboljeli zubi, general je odustao od osvajanja grada.
Tako razrušen, s tek ponekim prelomljenim kosturom nekadašnjega poslovnog nebodera, i s teško oštećenim, ali uspravnim katedralskim tornjem, grad mu je, kad ga je prvi put nakon svega stvarno pogledao, izgledao kao čeljust ispunjena oštrim krhotinama upravo polomljenih zuba.
Bol koji je osjetio duž cijele čeljusti nije mogla ublažiti nijedna tableta.
I osjećaj da su mu svi zubi skršeni, i da ranjava jezik o njihove oštre rubove, i da mu je u ustima metalni okus krvi.
Okus tenkovske cijevi.