Dođite po mene,
Cigani,
S proljećem –
Kupit ću magarca.
Imam kišobran bačen,
Lonac i kašiku,
A čekić ukrašću.
Da uz rijeke
Čerge pobadamo,
Iz šaka,
S potoka, vodu pijemo
Jedemo mrcine kravlje.
Kad budemo krpili lonce
Tuđe šišali ovce
Sve ću ko i vi raditi
Mene se nećete sramiti.
Dođite po mene,
Cigani,
Da putevima hodimo.
Braća smo,
Niko nam ništa ne može.
Rage i putevi su ciganski.
Pretvaram se. Zabilješke pod ruskom okupacijom Volodimira Vakulenka i Pogled na žene, pogled na rat.
Jedan dnevnik o ratu i pravednosti Viktorije Ameline
Uvod u književnu večer posvećenu neprekinutome ratu u Ukrajini. 24. veljače 2026. u kazalištu Münster
ALARM
Zračni alarm u cijeloj zemlji
Kao da ih se sve istovremeno izvodi
Na strijeljanje
A cilja se ipak tek na jednoga
Najčešće na onoga na rubu
Danas to nisi ti, svršetku uzbune![1]
Tu je pjesmu Viktorija Amelina napisala 5. travnja 2022. Ovdje smo je, na ovome mjestu, čuli već jednom, prije dvije godine, na početku večeri održanoj povodom druge godišnjice početka totalnog agresorskog rata Rusije protiv Ukrajine. Pripremajući se za ovu večer više sam se puta pitala: Koliko često još? Koliko se često još moramo ponoviti? Koliko često moramo opominjati suočeni s ovim ratom koji Rusija sada već četiri godine vodi pred cijelom svjetskom javnošću, a kojemu je prethodilo osam dodatnih godina u kojima je Rusija vodila tek površinski prikriven rat u Istočnoj Ukrajini? Na njega opominje slika u pozadini plakata za današnju priredbu kao i ona s prošlogodišnjeg plakata: to je fotografija scene iz adaptacije romana Internat Serhija Žadana uprizorena u kazalištu Münster. Lutanje figura u sivoj – zapravo stravičnoj – zoni između frontova, njihova isporučenost nasilju i stravičnosti rata, kojega se ne da izravno predočiti, u inscenaciji je na binu dovedena u formi kazališta sjenki.
Danas slušamo izvatke iz tekstova koji izravno dokumentiraju rat što se već četiri godine širi po cijeloj Ukrajini, zločinački rat kojega prate bezbrojni zločini. Tome što oboje potpisnika tih tekstova, Volodimir Vakulenko i Viktorija Amelina, u njima više ne nastupaju kao spisatelji, spisateljice, kao umjetnici, umjetnice riječi, već kao dokumentarist i dokumentaristica, tome je, velim, kriv rat. No, još jedna potencija: on i ona su platili svojim životom rusku agresiju i tako postali njezine žrtve. A oni tekstovi, iz kojih će se danas čitati, ostali su fragmenti.
No njihovi tekstovi i njihova smrt nisu povezani samo tim paralelama. Volodimir Vakulenko je po rođenju sina postao autor omiljen zbog svojih dječjih knjiga. Nakon što je u hladnu zimu 2013/2014 na Majdanu nezaležnosti sudjelovao u ukrajinskoj Revoluciji časti, tako nazvanim protestima koji su doveli do pada Viktora Janukoviča, vratio se u svoju istočnoukrajinsku domovinu, uvjeren u demokratsku Ukrajinu, obvezanu vrijednostima slobode i pravne države. U tome je smislu ostao uvjereni Ukrajinac i onda kada su njegovo selo Kapitolivku kod Izjuma u rano proljeće 2022. zauzele ruske trupe. Odbio je nositi bijelu traku kako su zahtijevali okupatori, odbio je govoriti ruski. Kako su pod ruskom vatrom već početkom ožujka u selu prekinuti dovod struje i plina, a uskoro potom se i preventivno napunjeni powerbanks ispraznili, Vakulenko je svoja zapažanja zapisivao na stranicama jedne bilježnice. Činio je to pri punoj svijesti da će „ovaj rukopis pasti u ruke FSB-u koji će slijediti rašističkim Z-divizijama“, ali i u jednako čvrstome uvjerenju „da će, u slučaju trajne okupacije moći isporučiti internacionalnim organizacijama koje će, onda, prema pravilima internacionalne zajednice, biti na licu mjesta.“[2]
Vakulenka su – upravo kao Ukrajinca – uhapsili ruski okupatori, a izdao ga je, kao što je njegov otac izvijestio novinarki Katarini Lihohljad, koja je istraživala o njegovome slučaju i o ratnim zločinima u Izjumu, jedan susjed „za konzervu mesa i za cigarete.“[3] Posljednji je nadnevak od 21. ožujka 2022. Sljedećeg dana okupatori su odveli njega i njegovog autističnog sina, ali su ih još jednom oslobodili. Volodimir Vakulenko je slutio da time opasnost nije prošla i zakopao je svoj dnevnik pod jednom trešnjom u vrtu. Ocu je rekao: „Predaj ga našima kada dođu.“[4] 24. je ožujka, kao što se moglo i pretpostaviti, iznova odveden. Kasnije, nakon oslobođenja regije Izjum, moglo se rekonstruirati da je strijeljan, njegov je leš, nemarno bačen na rubu ceste, pronađen, a dobrovoljci su ga zakopali u jednoj od masovnih grobnica kod Izjuma. Nakraju je 6. prosinca 2022. prenesen u Harkiv, na dan Ukrajinskih oružanih snaga u koje je tako čvrsto vjerovao. „Ja virju v peremohu“ – „Vjerujem u pobjedu“, to su istaknute riječi koje su odmah upale u oči Viktoriji Amelinoj kada je konačno prošla dnevnik ispod trešnje.
Viktorija Amelina je prije 24. veljače 2022. bila romansijerka i autorica dječjih knjiga. Dim dlja Doma (Dom za Doma) iz 2017. u međuvremenu je preveden na njemački. U tekstu u kojemu se sjeća Ameline Katja Petrovskaja piše: „Rođena je u Lembergu, njezina obitelj potječe s istoka zemlje i uvijek je tražila putove razumijevanja. Tako je u njezinome Domu za Doma tragičnu povijest zemlje mora ispisati jedan pas, budući da ljudi šute.“[5]
Nakon 24. veljače Amelina je kao književnica napisala tek nekoliko pjesama, jednu smo čuli na početku. Težište je aktivnosti potom stavila na angažman u civilnom društvu kojim se i ranije bavila: 2021. je u gradiću Nju-Jork koji se već tada nalazio u blizini fronta osnovala književni festival i odlazila tamo, kako u nekrologu piše Claudia Dathe „s autorima, pripadnicima lokalnog civilnog društva i posjetiteljicama, u potrazi za tragovima, pod naslovom ‘Prava imena, prave povijesti’. Festival je ljudima u blizini fronta trebao omogućiti sudjelovanje u kulturnim zbivanjima, ali istovremeno i konfrontirati druge dijelove Ukrajine, u kojima je dominirao narativ o istoku zemlje kao regiji napučenoj suputnicima i primateljima naredbi, sa slikom jednog aktivnog civilnog društva.“[6] I tu se, dakle, nalazi potraga za putovima razumijevanja i, kako Claudia Dathe ističe u vezi s Amelininim književnim i civilno-društvenim nakanama, „predočavanje i percipiranje Ukrajine u njezinoj povijesti i sadašnjosti kao višeslojne, heterogene i kontroverzne zemlje. Skretala je pogled na ljude s fragmentiranim biografijama koji su bili obilježeni totalitarizmom i nasiljem ali i težnjom za slobodom i htjela im je pružiti pravednost.“[7]
Potraga za pravednošću ključna je riječ i pogonska snaga knjige Viktorije Ameline iz koje će se danas čitati i koja je, kao i Vakulenkove zabilješke, morala ostati fragment. Jer je (uz dvanaest drugih civila) Viktorija Amelina 1. srpnja podlegla povredama koje su joj nanijete prilikom ruskog raketnog napada na jednu piceriju u Kramatorsku 27. lipnja 2023. Na taj bi dan bio pedeset i prvi rođendan Volodimira Vakulenka. No to nije jedina veza njezine smrti s njegovom. S kolumbijskim kolegama spisateljima još je jednom putovala u Kapitolivku da bi im pokazala mjesto na kojemu je iskopala Vakulenkov dnevnik. Nakon toga su jeli u toj popularnoj piceriji iza linije fronta. Kada je Ursula von der Leyen jednom od njih, Héctoru Abadu Faciolinceu, koji od tada kampanjom “Aguanta, Ucrania” – “Resist, Ukraine” nastavlja naslijeđe Ameline u Latinskoj Americi, rujna 2023. primila kao počasnog gosta u Europskom Parlamentu,[8] na licu mu je još uvijek stajalo upisano pitanje: Zašto ona a ne ja?
Viktorija Amelina je – poput brojnih umjetnika i intelektualaca – na početku sveobuhvatnog agresorskog rata isprva pružala humanitarnu pomoć: stavila je unutarnjim izbjeglicama na raspolaganje svoj stan u Lvivu, sama se povukla u oskudno namješten jednosoban stan u kojemu je noći za zračne uzbune, slijedeći pravilo „dvaju zidova“, provodila u plakaru u hodniku, pakovala je pakete za pomoć… Vođena razmišljanjima o pravednosti, to joj više nije bilo dovoljno i priključila se NGO Truth Hounds, pohađala je kursove kako bi mogla pomoći u dokumentiranju beskrajnoga broja ruskih ratnih zločina.
Kao netko rođen u Lvivu bila je itekako svjesna tradicije u kojoj se zbog te činjenice nalazi: pojmove i koncepte genocida i zločina protiv čovječnosti nakon Drugoga svjetskog rata skovali su pravnici Hersch Lauterpacht i Raphael Lemkin koji su studirali upravo u Lembergu/Lwówu/L’vivu. Viktorija Amelina je u listopadu 2022. vodila na Book Forum Lwiw razgovor sa stručnjakom za međunarodno pravo Philippom Sandsom koji je njihovu povijest izučavao u knjizi East West Street (2016)[9] i zapis razgovora dodala prvoj verziji svoga rukopisa. Osobito ju je zanimala njegova ideja da se sam agresorski rat uvede kao krivično djelo u međunarodno pravo, kako bi se pred odgovornost doveli ne samo oni kojima se mogu dokazati konkretni zločini protiv čovječnosti, već i oni koji se nalaze na najvišoj razini zapovjednoga lanca.
Kao popratnu radnju uz djelatnost istražiteljice ratnih zločina, Amelina je počela raditi na projektu knjige: Looking at Women Looking at War: A War and Justice Diary, u kojemu je portretirala novinarke, odvjetnice i aktivistice koje je sretala tokom svog rada. Otprilike 60% rukopisa je bilo završeno, a posthumno su ga priredili i preradili njezin muž i prijatelji, pri čemu su fragmentarnost ostavili vidljivom. Amelina ga je, kao dokument usmjeren prema svjetskoj javnosti, sačinila na engleskom. Objavljen je u SAD-u i u Engleskoj i istovremeno 2025. u Francuskoj, Italiji, Švedskoj i Njemačkoj.[10] Kao što je Vakulenko htio sačuvati svoj rukopis, tako je i Amelinoj bilo važno očuvanje njezinih zabilježaka. Nakon što je pronašla Vakulenkov dnevnik, smirila se tek onoga trenutka kada ga je fotografirala i slike poslala dvama osobama od povjerenja, direktorici književnog muzeja u Harkivu Tetjani Pilipčuk, i voditeljici ukrajinskog PEN-a Tetjani Teren. Kada je u lipnju 2023. u svrhu dokumentiranja otputovala u Herson, poslala je svoj vlastiti rukopis s puta jednoj prijateljici s riječima: „Neizvjesno je koja će me raketa pogoditi u Hersonu, dakle ovaj dokument može u svakom slučaju ostati kod tebe.“[11]
Uz volju da se svjedoči i time pobrine za pravednost, postoji i drugi lajtmotiv koji se provlači kroz knjigu i koji je bio određujući za urgentnost kojom je tražila Vakulenkov rukopis: svijest da otporom protiv rata koji je usmjeren na uništenje svega ukrajinskog stoji u dugoj tradiciji. Amelina promatra pokušaj Rusije da Ukrajinu izbriše kao državu ali i kao kulturnu i civilizacijsku naciju od samoga početka u svjetlu tzv. „strijeljane renesanse“. Tako se obilježava onaj kratki period nakon revolucije, u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, kada je u cijelom Sovjetskom Savezu provođena politika tzv. „ukorijenjavanja“ (korenizacija) kojom se različite narode bivše carevine trebalo, poticanjem izgradnje nacija, pridobiti za novu sovjetsku državu. Tada je i ukrajinska kultura doživjela procvat. Oznaka „strijeljana renesansa“ projicirana na prošlost, anticipira i kraj toga perioda. Nakon kratkog vremena, s učvršćivanjem Staljinove vlasti, slijedila je rigidna politika rusificiranja, slijedila su hapšenja i strijeljanja velikoga dijela ukrajinske elite i slijedio je Holodomor, umjetno prouzročena glad čijom su žrtvom postali milijuni Ukrajinki i Ukrajinaca. Već u bijesnome članku iz ožujka 2022. u kojemu se javlja u vezi s diskusijom angažirano vođenom na Zapadu u vezi s pitanjem smiju li se prekinuti kulturalne veze s Rusjiom, Viktorija je Amelina debatama o „Cancel Culture“ suprotstavila sjećanje na „Executed Culture“:
Jeste li ikad pročitali knjigu Šumska šljuka ukrajinskog spisatelja Mikole Hvilovija? Nisam ni ja. […] Drugi su dio rukopisa uništili Rusi, a svi primjerci ukrajinskoga časopisa u kojima se nalazio su zaplijenjeni. Nikada nije pronađen niti jedan jedini primjerak.
Časopis je zaplijenjen 1933., iste godine u kojoj je Hvilovij umro u Harkivu. U to su vrijeme sve živežne namirnice Ukrajinaca u okolici grada konfiscirane. Milijuni su umrli u Holodomoru koji je danas priznat kao genocid. „Manji“ zločin zapljene časopisa i uništenje još jednog djela ukrajinske književnosti ostao je nezapažen godinama nakon toga. Oni koji su o tome nešto znali bili su pogubljeni.[12]
Svijest o toj prošlosti na izvjestan način proganja Amelinu kada se grozničavo upušta u potragu za Vakulenkovim rukopisom:
Jedan gubitak tih rukopisnih bilježaka o kojima prije nekoliko sati nisam ništa znala, i koje su se izmakle Volodimirovom ocu, ničim se drugim, tako nam se oboma sada čini, ne bi mogao nadoknaditi. Za Volodimirova oca ne – jer tada ne bi mogao ispuniti posljednju volju svojega sina. Za mene ne – jer bi tada postalo izvjesno ono čega se najviše bojim: nalazim se usred jedne nove „strijeljane renesanse“. U jednom vremenu u kojemu se, kao u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća, ukrajinski umjetnici pogubljuju, njihovi tekstovi nestaju, a uspomena se na njih briše. Čini mi se kao da epohe utječu jedna u drugu, kao da čekaju, zadržavajući dah, na jedno rješenje – a ja u slobodinskoj crnoj zemlji tragam ne samo za bilješkama jednoga od nas, već i za cjelokupnim uništenim ukrajinskim tekstovima: drugome dijelu Šumske šljuke Mikole Hvilovija, Kuliševim kazališnim komadima, posljednjim Stusovim pjesmama, dnevnicima iz vremena Holodomora i starim tiskovinama izgorjelim u požaru kijivske biblioteke 1964. Svi naši gubici – od rukopisa do Vakulenkova dnevnika – su poput jednog jedinog, dugog teksta koji nikada neće biti čitan. Što je stajalo u tome dnevniku? Što u svim tim tekstovima?[13]
Viktorija Amelina rekla je o Vakulenku: Bio je ubijen zato što je bio Ukrajinac, zato što se odlučio za izbor da bude Ukrajinac.[14] To „biti Ukrajinac“ inače nije shvatila u etno-nacionalnom smislu, već u smislu državljanstva i u civilno-građanskom smislu. I više nego jasno to postaje na jednom mjestu njezinih zabilježaka u kojem izvješćuje o zamjenici pročelnice jednog pogrebnog poduzeća u Izjumu:
Ona imenuje sve kontrolne točke Rusa u Izjumu: škole, dječje vrtiće i gradsku upravu.
„Ja sam Ruskinja“, kaže, kao da nas želi provocirati.
„Ne, zvučiš kao netko tko se odlučio da bude Ukrajinka. Mi smo politička nacija, to je dakle tvoja odluka.“[15]
O Volodimiru Vakulenku, uvjerenom Ukrajincu, pisala je u svome Uvodu njegovim bilješkama, obraćajući se njegovom čitatelju:
Volodimir Vakulenko pisao je dnevnik jer se nadao da ćete ga Vi čitati. Kada dakle danas držite ovu knjigu u rukama, tada je spisatelj Volodimir Vakulenko pobijedio.[16]
Kao što odgovara njezinome uvjerenju „ako jedan spisatelj može biti čitan, tada je živ“,[17] neka oboje, Volodimir Vakulenko i Viktorija Amelina, večeras i ovdje žive s nama. I s njima ukrajinska kultura. Slava Ukraini!
[1] Victoria Amelina: „Тривога / Alarm“. S ukrajinskog prevela Chrystyna Nazarkewytsch. U: Claudia Dathe / Tania Rodionova / Asmus Trautsch (Prir.): Den Krieg übersetzen. Berlin: edition.fotoTAPETA 2024, S. 8f.
[2] Volodymyr Vakulenko-K.: Ich verwandle mich. Aufzeichnungen unter russischer Besatzung. Ausgewählte Gedichte. S ukrajinskog prevela Beatrix Kersten. Weimar: Mauke 2025, S. 19.
[3] Isto, S. 87.
[4] Isto, S. 77.
[5] Katja Petrowskaja: „Victoria. 16.07.2023“. U: Als wäre es vorbei. Texte aus dem Krieg. Berlin: Suhrkamp 2025, S. 116.
[6] Claudia Dathe: „Die Spurensucherin“. U: Republik, 08.07.2023. URL: www.republik.ch/2023/07/08/die-spurensucherin [25.02.2026].
[7] Isto.
[8] V.: “The European story of Victoria Amelina! Aguanta, Ucrania, Slava Ukraini”. URL: https://www.youtube.com/watch?v=AU1bwu1CRIM [25.02.2026].
[9] Njemački: Philippe Sands: Rückkehr nach Lemberg. Über die Ursprünge von Genozid und Verbrechen gegen die Menschlichkeit. Frankfurt/Main: S. Fischer 2019.
[10] Victoria Amelina: Blick auf Frauen den Krieg im Blick. Ein Tagebuch von Krieg und Gerechtigkeit. S predgovorom Margaret Atwood. S engleskog preveli Steffen Beilich i Andreas Rostek. Berlin: edition.fotoTAPETA 2025.
[11] Tetjana Teren, Jaryna Hruscha, Sascha Dowshyk, Alex Amelin: „Nachwort: Leere Seiten“. U: Isto, S. 289-298, ovdje S. 293.
[12] Victoria Amelina: „Cancel Culture gegen Execute Culture“ – 31. März 2022. U: Aleksandra Konarzewska / Schamma Schahadat / Nina Weller (prir.): „Alles ist teurer als ukrainisches Leben“. Texte über Westsplaining und den Krieg. Berlin: edition.fotoTAPETA 2023, S. 46-49, ovdje S. 49.
[13] Victoria Amelina: „Geschichte eines Sieges“. U: V. Vakulenko: Ich verwandle mich…, S. 7-23, Ovdje S. 10.
[14] V.: “Solidarity Across Continents: The Aguanta Ucrania Campaign’s Call for Support”. URL: https://www.youtube.com/watch?v=uLySA9uwnwU [25.02.2026].
[15] Victoria Amelina: Blick auf Frauen den Krieg im Blick…, S. 196.
[16] Victoria Amelina: „Geschichte eines Sieges“…, S. 23.
[17] Isto, S. 14.
(odlomci iz romana u rukopisu)
Sad je sam, skinut dogola. Samo na glavi ima kapu u obliku gramofonske ploče. Dok se ona po svojoj horizontali na tjemenu vrti, pred njim se naizmjenično otvaraju rafovi sa nosačima zvučnih zapisa. Dok to rade, najviše sviraju, pjevaju, recituju. Ponekad se začuje uzdah, grlen smijeh, jauk. Iz ladičnih pregrada, kao mali ljudi iz radija, iskaču sjenke patuljastih muškaraca i žena. Podvriskuju i skakutajući pale-gase stropne reflektorske sijalice. Neke melodije prepoznaje. I sam pjeva, ali ne čuje svoj glas. Dok to radi, primjećuje kako mu se miču rebra kao tipke na klavirnoj harmonici. Grudni koš postaje član velikog orkestra radijske fonoteke. Na zidu prvih rafova vidi izduženu sjenku žene patuljasta uzrasta. Diriguje. Shvata da je dirigentici podijum gramofonska ploča na njegovoj glavi. Podiže ruke uvis, da je, kao pticu, svojim šakama uhvati.
Prvo tiho, a onda sve glasnije čuje se fraza poznate meksičke kompozicije Mama Juanita iz filma Jedan dan života. Svojim ponavljajućim tonom potiskuje sve druge zvukove. Razaznaje i riječi pjesme “(…) Već sviće, dolazi svjetlost dana / Ustani, mama Huanita, vidi već je svanulo…”
Kerber, revnosni bivši organizator snimanja i domaćin RTV Muzičkog studija, brzo se pridigao i sjeo na ležaj. Svjetlucajući staklenom pločicom, muzičkom frazom oglašavala se budilica ručnog sata na njegovoj ruci – poklonu meksičkog novinara. Pritisnuvši malu tipku na obodu sata, zaustavio je vještačku svjetlost, muziku i mehanički glas budilice i, prije nego će krenuti sa jutarnjom higijenom, poluglasno izustio “Daj Bože, pa ovaj san izađe na dobro.”
Vodom iz ćuturice, koju je donio u ruksaku, umio se: iz usta, u nedostatku kaladonta, isplakao je raskvašen grumenčić sode bikarbone i, uprkos hladnoći, prsnuo je vodom po šakama i onda se njima osvježio ispod pazuha. Uz nešto dužu sijedu kosu uredno je šišao na kratko i svoju bijelu bradu, zvanu sunet-brada, što mu je pristajala uz nadimak Evlija, tako da se nije morao brijati. Dok je peškirom posušivao lice, vitalni starac Kerber je po ko zna koji put zaključio da se samo zapamte oni snovi koji se tokom noći kod muškaraca poput paučine uhvate u bradi, a kod žena u kosi. Čak i kada su spleteni ljubavnim zagrljajem.
***
Domaru Kerberu prijao je svjež zrak. Dok je pospremao studio činilo mu se da je još uvijek sputan od šoka koji je prethodno doživio. Osjećao je da mu i dalje u glavi gori, a šepave noge, postale hladne i otežale, kao da su se u rep pretvorile. Aplauzi i povici građana što ih sobom strujanje hladnog zraka izvana donosi i oni mu pravo duši gode. Kao mehlem se privijaju na srce što je u ratu i samo znalo od goleme tuge ponekad zatajiti.
Osjećao je, prije nego za njima troma uđe u ćumuranu, da se mora prvo sebi vratiti i u sebi sve pospremiti. Niz kičmu pružiti čulni visak i uspraviti se. Zna on sebe, kad je pribran na svom je terenu i brže prepoznaje opasna mjesta na kojima najčešće zamke vrebaju. A putovanje u nepoznato tek je krenulo i ne zna se u kojim će se pravcima akcija sve razvijati. Tada treća životna dob i nakupljeno životno iskustvo moraju postati njegov najbolji štit i mač. Trenutno, polovično je dobro oboružan – štit iskovan od mudrosti i vještine još uvijek je uz njeg, ali mač iskustva pravljen na žaru ljubavnog sazrijevanja ostao je ugašen i zaglavljen u koricama već nakon prvog poraza. I da ga nazor isuče, nema fajde, decenijama nije oštren, balčak mu zahrđao, a vršak dvosjekle oštrice sam od sebe otupio. I šta će mu, kada više ni ne zna kako se s njim u ljubavnom ratu rukuje. Druga su vremena, generacije sve mlađe i mlađe, nove metode, a mač ljubavi, sačinjen od njegovog prvog iskustva, odavno je pohranjen u muzej nikad prežaljenih stvari. Treba se u štit uzdati, za vremešnog čovjeka najopasniji su snovi koje budan sanja.
Pomiren s činjenicom da se dunjalučki kraj sve brže primiče početku novog vječnog života, ne isplati mu se, i da mu sječivo kojim čudom iznova bljesne, razmahivati mačem i uludo trošiti dragocjenu snagu koju mora čuvati za neizbježan prelazak iz prolaznog u trajno stanje, zaključio je domar Kerber.
Na povratku u ćumuranu nakratko je zastao u hodniku i kroz veliku rupu od granate gledao kako snijeg što pada kajmači sarajevsku kotlinu, koja granatama zasipana liči na komad zagorjelog ratnog hljeba.
***
Da li su ga pjesma o Dori, spominjanje kuće ispod Bijele i Žute tabije, gutljaji grijeha popijeni nakon gotovo pola stoljeća suzdržavanja od alkohola, pogled na ležaj u sivodomaškoj ćumurani i zaspalu gošću kojoj samo lijepo lice viri ispod višeslojnog prekrivača skroz razoružali domar Kerber nije znao. Samo je osjetio da se to nešto do sada malo poznato naglo u njemu pokrenulo. Na oči mu spustio mrak kao iz jedne od Hiljadu i jedne noći. Srećom, pomoglo mu da se u tom letu prvo dočepa svog štapa, koji mu je pri dodiru, kao Aladinu lampa, odmah u ruci zasvijetlio. I pritom ugleda kako se, na stoliću, poput igle kompasa, zavrti ključ Eminog automobila i zaustavi, usmjeren prema otvorenim vratima ćumurane.
Prije nego će ih zatvoriti, kroz polupane prozore i šuplje zidove, zagledao se u ušunjalu rijeku magle što hodnikom nadire prema studiju iz kojeg joj ususret curi potočić nakupljenog pušačkog dima. Mahinalno je zaronio u iskustvo vremenske linije prošlosti. I prvo što je vidio bilo je kad s večeri zaključava avlijsku kapiju, jer u bravi vrata njihove vratničke kuće nije ni bilo ključa. Avlija bi se osjetila napuštenom.
Čuo je kako ključ preklopi bravu dva puta i glas izdaleka, koji mu kazuje – Zaključao si objektivnu stvarnost, a otključao vrata paralelnog svijeta za kojeg nisi vjerovao da postoji u čovjeku, a o kojemu si odavno upućen od tekijskih šejhova i odskora od ratne psihologinje Silve. Nije imao glas, a htio je tom nekom drugom reći “Pa ovo i nije tako strašno kako sam zamišljao da može biti.”
Štap mu je svijetlio put prema nekom elementu namještaja koji liči na ležaljku za plažu, bolnički krevet, tabut. Do sada mu je poklon-štap samo jednom ovako stazu spasa obasjao, ono kad mu se u po bijela dana smračilo pred očima. Tad ga je neprijateljski snajperista odnekud uočio i ranio u drugu, zdravu nogu. Ustvari, pogodio je štap, upalio da svijetli, rasprsnuo se i komadićima olova bolno se zario u potkoljenicu njegove desne noge. Kad se izuo, iz krvave čizme istresao je komadiće metka koji su prošli kroz meso, a iz potkoljenične kosti spaljenim vrškom čakije izvadio je njegov najveći dio. Stavio ga je u vitrinu pored šrapnela, kojim je krajem Drugog svjetskog rata ranjen u lijevu nogu. Od tada ima pijetlov hod i nadimak Šepo, uprkos nekoj vrsti balansa u hodu, koje je uspostavilo ranjavanje i u drugu nogu.
Šrapnel je sačuvala majka Begzada, kao da je to njegov prvi ispali zubić. Ona mu ga je sama iz pete izvadila. Od sve medicine imala je molitve Bogu i listove stolijeka. A ništa ga nije boljelo. Kao ni u slučaju ranjavanja na Kovačima. Prvi put zaslužne su majčine ruke, a drugi put štap. S jednom velikom razlikom. Prvi put je skakutao na jednoj nozi i ranjen se oslanjao na majku dok su se spuštali niz Bistrik. Kod drugog ranjavanja, poklizujući se na snijegu dok se penjao uz Kovače, oslanjao se na duha, koji je, svijetleći štapom i kapom bjelicom kao sjenka, išao uporedo s njim. Srećom, nur sa obližnjeg šehidskog mezaristana stopio se s bjelinom kape, kose, brade, štapa, snijega i zabljesnuo oči koje odnekud nišane tuđe živote, pa im on više nije bio vidljiva živa meta.
S naporom se spustio u čučeći položaj, šakama i bradom se podbočio na, kao polumjesečasta kost šake, zaobljenu dršku štapa i zagledao u smjeru kreveta, u kojem već danima i noćima bolesna leži majka Begzada. Oko nje, po podu, posjedale profesorica Ankica i njene četiri studentice sarajevske Muzičke akademije, članice grupe YuEtno, kojima je on upriličio susret s majkom. Pjesma je punila potkrovlje njihove kuće i kroz poluotvoren krovni prozor plovila među zidine stvarne Bijele tabije koja stoljećima natkriljuje stari grad Vratnik i Sarajevo.
Prvo je majka svojim melodičnim glasom tiho zapjevala “Od jelike je granu savila/ A na granu je gajtan bacila/ Da se objesi Dora robinja…”
I dok su u korepeticiji profesorice studentice uvježbavale tekst i melodiju, primijetio je kako majka gleda u njegovom pravcu i prosto ga upija u svoj pogled, kao da joj je posljednji dunjalučki.
Začudo, brzo se uspravio. Dirigentski mašući štapom iznad glava po podu posjelih studentica i sam je glasno zapjevao “Od jelike se grana slomila/ U tom času je sina rodila…”
Ponovo su majčine oči sinule poput ljetnih svitanja iznad Sedam šuma, a onda je zajedno s njim zapjevala, pustivši glas, kao u ono davno vrijeme kad mu je priznala kako je prežalila njegovog oca što im ga nesretna sudbina rano uze.
Dok su horski pjevali završne stihove “Do podne bija sveti Ilija/ A od podne je hazreti Alija” svi u sobi su plakali. Osim majke. Sama se pridigla na jastuku. Primajući ga u zagrljaj, da se čuje, ponosno je rekla – Uh, kako lijepo pjevaš! Uh!.
Nôno mi je ostȁvi motȉku
Rȅkā je: “Sȉni mõj, nemôj da ti se
nȉkad deštemperȁ motȉka!”
Nôno mi je ostȁvi motȉku
Rȅkā je: “Sȉni mõj, nemôj je bācȉt
nẽćeš nȉkad bȉt glãdan!”
Nôno mi je ostȁvi motȉku
Rȅkā je: “Sȉni mõj, zatȍp je ȕ vodu
da ti ne hlȁbje, da ti ne pȕkne držȁlo!”
Nôno mi je ostȁvi motȉku
Rȅkā je: “Sȉni mõj, glȅdāj kakȍ držȁlo grẽ ȕ uši
nemôj je nasādȉt ȕkrīvo!”
Ẽ, tõt smo…!?
Nemôj je nasādȉt ȕkrīvo!
Nemôj je nasādȉt ȕkrīvo!
Koda se pȉva sȁlam u crĩkvi
odrebatĩjedu mi vê rîči u prsȉman!
(Zarad čȅga mi odrebatĩjedu
vê rîči u prsȉman…?)
Kakȍ jã svȅ znân
(kȍ svȁko mlãdo čejādȅ
krcȁto fôrce ol životȁ
ma prãzno pȁmēti ol životȁ)
stâ san se mećȁt
sâm nasādȉt držȁlo ol motȉke.
Nôno je znȁ
da vajȁ znȁt
držȁlo ȕ uši motȉke fermȁt.
Jã nīsân znȁ
da tȍ vajȁ znȁt
jȅrbo, jã svȅ znân…
A nīsân ni znȁ
da san držȁlo
ȕ uši ol motȉke
ȕkrīvo fermȁ.
Motȉka je bĩla nasãđena ȕkrīvo…
Onȁ je tȍ znȁla
jã
nȅ…
Šotobrȁco jã i motȉka
ȉšli smo u vȑtāl.
Onȁ znȁ svȅ
a i jã znân svȅ…
Nīsân znȁ sâmo tȍ
da je motȉka bĩla nasãđena
ȕkrīvo…
Motȉka je
pametnȉja ol mȅne…
Smȉrī san š njõn obo zȅmju
kjûn ol motȉke je plȅsnu
obo škorũp ol vȑtla
i zazvonî je pȍjubac
gvȍzda i stīnjẽ po dvōrȕ.
Zemjȁ se zadȉmīla
škȁja je poletȉla
svõn fôrcōn me je
u šćūtȅ ol nogẽ udrȉla.
Svȅ zvīzdȅ su zasjȁle
ȕ po bĩla dâna
u dvōrȕ…
Motȉka je bĩla nasãđena ȕkrīvo…
A onȁ
svȅ koda bi mi ništȍ rȅkla…?
Motȉka, ȕkrīvo nasãđena…
Zatvorî san jȍči
pa dȉga glâvu prama nȅbu
(jȍšćec mi svĩtlīdu zvīzdȅ
ol škȁje u šćūtȉman)
a nikȉ, koda ânđel
s nebẽs mi govȍri:
“Ča sȉ mȉsli učinȉt ol mȅne vãke?!”
(“Ča sȉ mȉsli učinȉt ol mȅne vãke?!”
Jȍpēta odrebatĩje u mojîman mȍžjāniman
kȍ antȉfona sâlma iz Barabȁna na Vȅlu srîdu…)
Nĩ tȍ bî ânđel
nĩ, sigûr san
vȅngo Šjora Motȉka
nasãđena
ȕkrīvo…
Jebênti mãlēga mȉša
ma bȁš:
ča ćȕ jã učinȉt š njõn onãkōn…?
Ča ćȕ jã učinȉt š njõn onãkōn…?
Prvô ću zamotȁt nȍgu
u fȁšicu
fermȁt kȑv
ča jȅ je
pūstȉla motȉka
nasãđena
ȕkrīvo…
Ondȁc ću põć nãć držȁlo
uberenȍ držȁlo ol česmȉne
uberenȍ u štajūnȕ
i ispilâno
i izdȉlāno
ma se nĩ rȁšpōn finȉlo
ȕ fīno…
Vajȁ finȉt držȁlo
i ne falȉt jȍpēta
jȍšćec jedân pũt
pa nasādȉt
motȉku
ȕkrīvo…
Bȍže, oćȕ znȁt finȉt držȁlo
nônotovo
pa nasādȉt
motȉku
prȁvo?
Nôno mi je ostȁvi motȉku…
Nôno mi je ostȁvi držȁlo…
Nôno mi je ostȁvi i šakopêrtu
a u njõn kȍmād kârte ol sakȅta cimênta
na kojõn je sa lâpišon za sinjāvȁt facâde
bîlo zdatâno:
“Sȉni mõj, znâ san da ćeš jednẽga dâna
põć išćȁt nȍ uberenȍ držȁlo za motȉku
nȁmo u nõn prostorȉji dȉ stojīdũ drvȁ
ča jȅ na njȅmu bîlo pînku kȍre
znâ san da ćeš ga põć išćȁt
vȁvīk san jã bȉ vȉrova ũ te
ma nīsân znȁ ȍćeš znȁt
sâm finȉt držȁlo ȕfīno
pa san ti ga jã načinȉ
da mi tĩ ne bȉš falȉ
pa se ȕnefāl udrȉ
bȑž pȑst izgubȉ
ni u grȅbu tȍ
ne bȉ, nȅ
pȍdni…
Sȉni
Sȉni mõj
mȍlīn te nemôj
motȉku nasādȉt ȕkrīvo
motȉka je kakȍ i ženȁ, mȁtēr
kakȍ uskȍpāš, tãko ćeš i iskopȁt
ȕkrīvo nasãđena motȉka ne grẽ u vȑtāl
ȕkrīvo nasãđena jūbâv nẽma blȁgoslova
jã san ti vȍ rȅka, ma tĩ učĩn kakȍ te bȕde vȍja
Sȉni mõj, mȉšu mõj, mȉsli na blȁgoslov, nôno tvõj.”
Glȅdān vȍ ča jȅ nôno zdatȁ
(slovȉman je nacȑta dvȉ motȉke…!)
držĩn tȕ kârtu u rūcȉ
i bojĩn se
bojĩn
kȍ mãlo dītȅ
da se tȁ kârta ne bȉ
užgãla
ol fôrce jūbȁvi
i
izgorȉla…
Nôno mõj dȍbri
skužâj ča tȉ nīsân vȉrova
mȍlīn te skužâj
i ne jĩd se
ča tȅ nīsân poslȕša
da nȅ smīn
vȉrovāt
jūdȉman…
Ispȁda da san i jã
motȉka
nasãđena ȕkrīvo…
A nȍna?
Nȍna mi je ostȁvīla krȕnicu
Rȅkla je: “Sȉni mõj, zlȁmenāj se!
Jẽs se Bȍgu priporūčȉ?”
Odgovorî bi non danȁs:
“Fālȁ ti nȍna
ča sȉ me tĩ priporūčȉla
nekȁ jã nīsân znȁ!
Fālȁ ti ȍlsrca
ča sȉ mi načinȉla pȍsteju
i võde dȍli
i tõte gõri!”
Krȕnicu san zamotȁ
kolo držȁla ol motȉke…
Mĩran san i srȉtan.
Nĩma vȅze čȁ dõjde kojagôd sȕza.
Onȁ opȅre ȍči
pa čejādȅ bȍje vȉdi…
Ča mȉ se vȉšje parî da nīsân srȉtan
jã san tô mirnȉji
i tô sritnȉji…
Fālȁ ti nôno
fālȁ ti nȍna.
Znâte da san vȁvīk bî
nedokãzān!
Skužâj mi nôno
skužâj mi nȍna.
Ča vȁn nīsân vȉrova…
Fālȁ van ča stȅ vĩ
ũ me vȉrovāli
i nīstȅ se umorȉli u vȉri
ũ me…
Bôg vas rȁja napojȉ!
Ȉšā san išćȁt držȁlo
neduperâno
i neučinjenȍ
ma nīsân nãša držȁlo
neučinjenȍ
vengo nônota
kojî je ostȁvi držȁlo
učinjenȍ
Ol česmȉne
uberenẽ
u štajūnȕ…
Zalāšćî mi se je nȍhat pâlca
na nozȉ
krȍnūla je
nã nje
kȁpja
iž
jȍka
Za nônoton
I
zalĩla
je
cvît
mu
na
grȅbu
Split, rujan 2014.
Prije mjesec dana stavio sam u drugi plan svoj posao književnika i volontera te se dobrovoljno pridružio redovima ukrajinske vojske. Kad sam krenuo na službu, neki od mojih poznanika opraštali su se sa mnom kao da sam već poginuo.
A ja sam rezimirao na drugi način: ako želiš preživjeti, obraniti svoju obitelj, dom i zemlju, moraš biti što bolje obučen i spreman braniti se. A na našem kontinentu nema bolje škole za to od Oružanih snaga Ukrajine.
Zato kada sam obukao vojnu odoru, kao da sam obukao zaštitni oklop i povećao svoje izglede za preživljavanjem u odnosu na civile oko sebe. Taj me osjećaj ispunio samopouzdanjem i optimizmom.
Čitajući ovo, vjerojatno ste pomislili da sam lud, ali ja nisam iznimka. Kad bi Bog imao smisla za humor, od srca bi se nasmijao saznavši da su među svim europskim narodima našega vremena najveći optimisti upravo Ukrajinci. Prema rezultatima paneuropskog sociološkog istraživanja, koje je krajem prošle godine provelo Europsko vijeće za međunarodne odnose[1], 41 % Ukrajinaca optimistično gleda na budućnost svijeta, dok je među Talijanima takvih samo 7 %, među Francuzima 8 %, a među Dancima 12 %.
Bilo bi logično za pretpostaviti da su Ukrajinci naivni i glupi, jer u suvremenom svijetu nema baš mnogo razloga za optimizam. No objašnjenje je zapravo dramatičnije: u četvrtoj godini sveobuhvatnog rata ljudi su toliko iscrpljeni da se čini kako gore od ovoga ne može biti. A ako gore ne može biti, znači da su pred nama bolja vremena. Uostalom, optimizam, vjera i nada možda su posljednji izvori otpornosti na koji nijedna mračna duša ne može nametnuti okrutne namete.
Među nama ima matematičkih optimista koji vjeruju da će biti bolje, jer ako loše razdoblje dugo traje, jednom mora započeti i ono dobro. Ima i analitičkih optimista koji za svoju nadu pronalaze neoborive argumente poput toga da Rusija slabi i gospodarski propada, a naši su se partneri probudili i ulagat će u obranu. Ima i fatalističkih optimista koji čekaju “crnog labuda” u obliku nekog svjetskog kataklizmičkog događaja, iznenadne smrti diktatora ili drugog nevjerojatnog čuda, poput uskrsnuća Ujedinjenih naroda.
Sjećam se kako sam prije nekoliko godina proveo mjesec dana u Sloveniji, rajskoj zemlji na obalama Jadranskog mora. Svi koje sam susretao strašno su se žalili na svoju zemlju i zbog svega su se ispričavali. Tek sam kasnije doznao da se u balkanskom folkloru Slovence smatra najdepresivnijima i vječito nezadovoljnima.
Tad mi je pala na pamet šala koja s godinama više i ne zvuči toliko smiješno. Predložio sam da se u Ukrajini otvore jednomjesečni tečajevi domoljublja za građane drugih zemalja: dođite k nama, živite u našim uvjetima i više vam se neće činiti da je kod kuće baš toliko loše. U Sloveniju ćete se zasigurno vratiti kao domoljubi svoje zemlje!
I eto, tu gotovo anegdotu danas potvrđuju rezultati socioloških istraživanja: ako Europljanima treba više vjere u sebe i u sutrašnji dan, trebaju gledati prema Ukrajini. Danas naša zemlja nije samo otvorena rana, nego i izvor snage, primjer da u suvremenom, ciničnom i turbulentnom svijetu nije nužno odustati od vlastitih načela kako bi se preživjelo.
Zato 24. veljače 2026. nije samo četvrta godišnjica početka velikog ruskog ratnog zločina, nego i rječita potvrda da neandertalski zakon jačega ipak nije pobijedio. Počinje peta godina sveobuhvatne agresije, a bijesni medvjed nije uspio dosegnuti ni svoje početne ciljeve – potpune okupacije Donbasa, a kamoli uništenje cijele Ukrajine.
U mračno doba za Europu, koju je preplašila Rusija, a izdala Amerika, Ukrajina je postala svojevrsni svjetionik i primjer da se čak i u strašnoj oluji može ne skrenuti s vlastita puta i boriti se za preživljavanje. Ponovit ću jer je važno: ne boriti se za preživljavanje po cijenu izdaje vlastita puta, nego se boriti za preživljavanje i čvrsto držati vrijednosni kompas. Ako je to pošlo za rukom Ukrajini, zašto ne bi i Europi?
U tom svjetlu ne zvuče toliko skandalozno riječi predsjedavajućeg Minhenske sigurnosne konferencije Wolfganga Ischingera, koji je u intervjuu za Tagesspiegel izjavio da je „dok god se Ukrajina bori, opasnost za Europu neznatna“. Njegove se riječi mogu tumačiti cinično: kao da Europa nije zainteresirana za mir u Ukrajini. No mnogo je zanimljivije promatrati tu izjavu u ključu realpolitik: Ischinger je zapravo rekao da je ukrajinski otpor danas temelj europske sigurnosti. Još jednom: ne NATO, nego Ukrajina je postala temelj sigurnosti EU-a 2026. godine.
Na takav neobičan način odvija se stvarna eurointegracija Ukrajine. Dokumenti još nisu potpisani, ali u praksi smo integrirani u Europsku uniju na vrlo mnogo razina. A ako EU želi preživjeti i ojačati kao geopolitički igrač, mora integrirati Ukrajinu. Točnije, mora se uzajamno integrirati s Ukrajinom.
Jer davno je prošlo vrijeme kada su odnosi između EU-a i Ukrajine nalikovali odnosu učitelja i učenika. Tijekom godina kušnji i rata Ukrajina je stekla neprocjenjivo iskustvo opstojnosti, na bojištu naučila stvarne lekcije preživljavanja i u najnepovoljnijem trenutku ostvarila tehnološki skok, kreativno primijenivši inovacije u obrambenoj industriji. Danas i mi imamo štošta za podijeliti s partnerima.
O svemu tome mogao sam samo sanjati kada sam prije 22 godine izašao na svoj prvi politički skup tijekom Narančaste revolucije 2004. Tada mi se, naivnom brucošu, činilo da će ulazak Ukrajine u EU trenutačno riješiti sve naše probleme. A da se sam razvoj svodi na to da šutke i bez pogovora prihvaćamo sve briselske norme i prakse, jer čime bismo mi, siromašni i zaostali, uopće mogli biti korisni?
Od tada su prošla dva desetljeća: Revolucija dostojanstva, hibridni rat 2014., a potom i sveobuhvatna invazija 2022. Bile su to godine upornog rada i tvrdoglavog kretanja prema Europi, put koji smo doživljavali kao povijesni i kulturni povratak kući. Te dvadeset dvije godine cijeli su moj svjestan život, u kojem je najvažniji uvijek bio generacijski san da Ukrajinu učinimo europskom.
I sada smo se sasvim približili ostvarenju tog sna, jer Ukrajina je danas u središtu europskog života, a sudbina naše zemlje određuje budućnost kontinenta. Ironično ću primijetiti da se u ovom slučaju ukrajinska izreka „ne pravi planove da ne nasmiješ Boga“ opravdala sto posto.
Jer toliko smo dugo sanjali europeizaciju Ukrajine da naposljetku vidimo kako je došlo vrijeme da se Europa ukrajinizira. Ukrajinizira u smislu da se uči otpornosti, odanosti načelima i, koliko god to nevjerojatno zvučalo, optimizmu.
Zato je četvrta godišnjica zločinačke ruske invazije izvrsna prilika da kažem kako sam ponosan što sam Ukrajinac. I da dodam: Europi se nevjerojatno posrećilo što ima Ukrajinu.
[1] https://ecfr.eu/publication/the-european-archipelago-building-bridges-in-a-post-western-europe/
Prevela Dariya Pavlešen
Tekst Andriya Lyubke napisan na četvrtu godišnjicu invazije na Ukrajinu preuzimamo sa sajta Krokodila u srpskom prijevodu
Pre mesec dana sam stavio na pauzu svoj rad pisca i volontera i dobrovoljno se priključio redovima ukrajinske vojske. Kad sam kretao na službu, neki od mojih poznanika su se opraštali sa mnom kao da sam već poginuo.
Moj proračun je bio upravo suprotan: ako želiš da preživiš, da odbraniš svoju porodicu, dom i zemlju, moraš biti maksimalno obučen i spreman da se zaštitiš. Na našem kontinentu nema bolje škole za to od Oružanih snaga Ukrajine.
Tako da, obukavši vojnu uniformu, kao da sam navukao zaštitni oklop i uvećao svoje šanse za preživljavanje u odnosu na civile oko sebe. Taj osećaj ispunio me je samopouzdanjem i optimizmom.
Čitajući ovo verovatno ste pomislili da nisam baš zdrav u glavi, ali nisam jedini takav. Da Bog ima smisao za humor, prasnuo bi u smeh pred saznanjem da su u današnje vreme među svim evropskim narodima Ukrajinci najveći optimisti. Prema rezultatima sveevropskog sociološkog istraživanja koje je krajem prošle godine sprovela Evropska savetodavna grupa za međunarodne odnose, 41% Ukrajinaca je optimistično u pogledu budućnosti sveta, dok je među Italijanima takvih samo 7%, među Francuzima 8%, a među Dancima 12%.
Logično bi bilo pretpostaviti da su Ukrajinci naivni i glupi, jer u savremenom svetu nema mnogo razloga za optimizam. Ali objašnjenje je zapravo dramatičnije: četvrte godine opsežnog rata ljudi su toliko iscrpljeni da se čini kao da gore ne može biti. A ako gore ne može biti, onda su pred nama bolji dani. Na kraju krajeva, optimizam, vera, nada – to je gotovo poslednji izvor otpornosti na koji nijedna mračna duša ne može da nametne iznuđivačke takse.
Među nama ima matematičkih optimista koji veruju da će biti bolje jer, ako loš period dugo traje, jednom mora da počne i dobar. Ima analitičkih optimista koji svojoj nadi pridružuju neumoljivu argumentaciju – kažu, Rusija slabi i ekonomski propada, a naši partneri su se probudili i ulagaće u odbranu. Ima i fatalističkih optimista koji čekaju „crnog labuda“ u vidu neke svetske kataklizme, iznenadne smrti diktatora ili drugog neverovatnog čuda poput npr. vaskrsenja UN.
Sećam se kako sam pre nekoliko godina mesec dana proveo u Sloveniji – rajskoj zemlji na obali Jadranskog mora. Svi s kojima sam se tamo sretao strašno su se žalili na svoju zemlju i neprestano se izvinjavali. Tek kasnije sam saznao da se u balkanskom folkloru Slovenci smatraju najdepresivnijima i večito nezadovoljnima.
Tada mi je pala na um šala koja nakon svih ovih godina više ne deluje toliko smešno. Predložio sam da se u Ukrajini otvore mesečni kursevi patriotizma za druge zemlje: dođite kod nas, živite u našim uslovima i više vam se neće činiti da je kod kuće tako loše. U Sloveniju ćete se sigurno vratiti kao patriote svoje zemlje!
I upravo ovaj gotovo-pa-vic danas potvrđuju rezultati socioloških istraživanja: ako Evropljanima treba više vere u sebe i u sutrašnjicu, trebalo bi da pogledaju Ukrajinu. Danas naša zemlja nije samo otvorena rana, već i izvor snage, primer da u savremenom ciničnom i turbulentnom svetu nije neophodno odreći se sopstvenih principa zarad opstanka.
Zato je 24. februar 2026. ne samo četvrta godišnjica početka velikog ruskog ratnog zločina, već i ubedljiv dokaz da neandertalski zakon jačeg nije uspeo da pobedi. Počinje peta godina pune agresije, a besni medved nije ostvario ni svoje početne ciljeve – potpunu okupaciju Donbasa, da ne pominjem uništenje cele Ukrajine.
U mračnom vremenu za Evropu, uplašenu Rusijom i izneverenu Amerikom, Ukrajina je postala svojevrsni svetionik i primer da se čak i u strašnoj oluji može ostati na svom kursu i boriti za opstanak. Ponavljam jer je važno: boriti se za opstanak, a ne po cenu izdaje sopstvenog kursa; boriti se za opstanak i jasno držati vrednosni kompas. Ako je Ukrajina mogla, zašto ne bi mogla i Evropa?
U tom svetlu reči predsednika Minhenskih bezbednosnih konferencija Volfganga Išingera, koji je u intervjuu za Tagesspiegel rekao da „dok se Ukrajina bori, opasnost za Evropu je mala“, ne zvuče toliko skandalozno. Njegova se izjava može tumačiti cinično: navodno, Evropa nema interesa za mir u Ukrajini. Ali zanimljivije je posmatrati ovu izjavu kroz prizmu realpolitike: Išinger je zapravo izjavio da je ukrajinski otpor danas temelj evropske bezbednosti. Još jednom: ne NATO, već Ukrajina postala je osnova bezbednosti EU 2026. godine.
Na taj čudan način odvija se prava eurointegracija Ukrajine. Dokumenta još nisu potpisana, ali u praksi smo integrisani u Evropsku uniju na mnogo nivoa. I ako EU želi da preživi i ojača kao geopolitički igrač – mora da integriše Ukrajinu. Preciznije rečeno, treba da se uzajamno integriše s Ukrajinom.
Jer davno je prošlo vreme kada su odnosi između EU i Ukrajine ličili na interakciju učitelja i učenika. Kroz godine iskušenja i rata Ukrajina je stekla neprocenjivo iskustvo otpornosti, na bojnom polju naučila je stvarne lekcije opstanka i u najtežem trenutku napravila tehnološki skok primenivši inovacije u odbrambenoj industriji. Danas imamo šta da podelimo s partnerima.
O svemu tome sam mogao samo da sanjam kada sam pre dvadeset dve godine izašao na svoj prvi politički miting tokom Narandžaste revolucije 2004. Tada mi se, naivnom brucošu, činilo da će ulazak Ukrajine u EU trenutno rešiti sve naše probleme. Smatrao sam da razvoj znači tiho i bezuslovno prihvatanje svih briselskih normi i praksi, jer čime to mi, siromašni i zaostali rođaci, možemo da doprinesemo?
Od tada je prošlo dve decenije, Revolucija dostojanstva, hibridni rat 2014. i onda potpuna invazija 2022. To su bili godine napornog rada i upornog kretanja ka Evropi, put koji smo doživljavali kao istorijski i kulturni povratak kući. Tih dvadeset dve godine su ceo moj svesni život, u kome je uvek najveći cilj bila generacijska težnja da se Ukrajina učini evropskom.
I sada smo se približili ostvarenju te težnje, jer je Ukrajina danas u centru evropskog života, sudbina naše zemlje određuje budućnost kontinenta. Pa moram ironično da primetim da se u tom smislu ukrajinska izreka “Ne zasmejavaj Boga – ne pravi planove” potpuno obistinila.
Jer toliko smo dugo sanjali o evropizaciji Ukrajine da sada konačno vidimo da je došlo vreme da ukrajinizujemo Evropu. Ukrajinizovati – u smislu podučavanja otpornosti, posvećenosti principima i, koliko god to sumanuto zvučalo, optimizma.
Dakle, četvrta godišnjica zločinačke ruske invazije je odlična prilika da kažem da sam ponosan što sam Ukrajinac.
I da dodam: Evropa ima neverovatnu sreću što ima Ukrajinu.
Jedino njih razumijem u ovom gradu
Jedino su oni moji
Premda ja nisam njihov
Rijetki gradski usamljenici srednjih godina ili malo stariji
Došli iz kamene provincije
Na oljuštenim drvenim šankovima
S votkama i opušcima
Nacionalizmom ispod pripovjedačkog dara
Mimoilazimo se po pješačkim zonama u centru
Uvijek sami
Poželim da im pružim ruku
Da kažem
Razumijem te čovječe
Tvoju muku nepripadanja
I vruću želju da ne budeš stranac
Ni dolje gdje ti je bilo usko
Ni ovdje gdje je malo šire
Da budeš svoj među svojima
Rodijak među rodijacima
Građanin među građanima
Glava stabilne obitelji
Bezglavi pijanac
Nerealizirani ljubavnik ekscentričnih gradskih žena
Lišen pratnje glasina
Nikad ne priđem da prozborimo
Bojim se njihove nesigurnosti i gorčine
Tersluka
Opsjednutosti Hrvatskom
Zato samo produžim
Mislim
Da li i oni misle isto
Ili su njihove misli uzvišenije
Iz zbirke “Ostatak svijeta”
Alvaro Siza: Zapisi o arhitekturi, AGM, Zagreb 2006.
Álvaro Joaquim de Melo Siza Vieira (1933.), tako se portugalski arhitekt punim imenom zove. Ljudima iz tih krajeva već je u imenu upisana stvaralačka raskoš. U blizini dvorca Miljana, gore kod Kumrovca, jedna je bijela kapelica, na privatnom posjedu i daleko od očiju javnosti, koja je njegovo djelo. Sudeći po fotografijama, vrlo je lijepa, ali nećemo je uživo posjetiti, jer zaziremo od zalaska na privatne posjede i ne znamo što vlasnici o nama misle. Svaki je čovjek rob vlastite reputacije.
Prije sada već punih dvadeset godina, kod zagrebačkog je AGM-a objavljena lijepa bijela knjiga, meko uvezanih kartonskih korica, na kojoj su sitnim slovima, jednake veličine, upisani ime autora i naslov. Urednik bio je Maroje Mrduljaš, a knjiga je prevedena s talijanskog. Dakle, ne s portugalskog. Razlog je samorazumljiv, ali neobičan: priređivač knjige Antonio Angelillo je kao mladi arhitekt u Portu stažirao kod Size, a kada je odlazio od njega odlučio je s raznih strana sakupiti, na talijanski prevesti i u knjigu ukomponirati majstorove tekstove. Siza mu je to dopustio, a cijela je stvar imala smisla zbog jednog neobičnog razloga. Za razliku od većine klasika moderne arhitekture, pa čak i za razliku i od većine cijenjenih i skupih arhitekata današnjice, Siza nije svoje djelo osiguravao i okruživao velikim teorijskim i narativnim bedemima, niti je svoje kuće riječima preporučivao. Pritom, Siza je čovjek široke kulture, odličan i vrlo pasioniran crtač, sjajan portretist, poznavatelj književnosti, mislilac, majstor i umjetnik, karizmatičan gospodar riječi. Angelillo je pažljivo načinio i na talijanskom objavio knjigu od Sizinih riječi, koju je onda Jasenka Gudelj prevela na hrvatski, a ja sam je kupio istoga dana kada se te 2006. pojavila u knjižari u Teslinoj. Privukla me Kuća Marija Bahije, koju sam nekad davno vidio u nekom stranom magazinu, kako se spušta niz padinu, a nad njom toranj na vrh kojeg je garaža. Ta kuća istovremeno je izgledala kao neka nadrealistička skulptura i bila je savršeno funkcionalna, srođena s krajolikom poput mravinjaka s livadom. Fascinantno. U “Zapisima o arhitekturi” je i kratki Sizin tekst o toj kući, u kojem govori o tome da razumijevanje započinje učenjem gledanja, i da je svaka ideja u arhitekturi određena i ograničena prostorom, propisima, investitorovim željama, proračunima ovim i onim, količinom novca: “Možda zato projekti nisu nikada tako dobri kao što bi mogli biti, niti toliko loši koliko su okolnosti obećavale.” Naizgled, tu je razlika između književnosti, ili pisanja romana, i stvaranja kuće. Ali samo naizgled, jer sva ona ograničenja o kojima Siza govori postoje i u poslu romansijera, ali je razlika u tome što ovdje arhitekt protiv sebe ima istovrsna ograničenja – u svojoj glavi. I doista, roman nikad nije tako dobar kao što je mogao biti, niti je tako loš kao što su okolnosti obećavale.
Sizino majstorstvo u projektiranju vrlo je slično i srodno njegovom majstorstvu u tumačenju. Premda se od neukih ne štiti teorijskim bedemima, sav je od riječi. Negdje na početku knjige, govoreći o važnosti crtanja i o crtežu kao podsjetniku, on lamentira nad bjelinom papira. Priča o tome koliko je neobično i neizdrživo naći se pred iskušenjem prvog poteza, pred prvom zamisli o kući. Tu najednom, neosjetno, skoro i ne znajući što čini, Siza prelazi u diskurs umjetnosti. Od majstora-graditelja, koji u glavi uvijek unaprijed ima ideju o kući, kao što pekar ima uvijek istu formu kruha, a cipelar istu formu cipele, čime su obojica osigurana od nemoći čovjekove da stvori nešto novo, tu, u tom trenutku kada biva svjestan da je suočen sa ničim i da bi od ničega trebalo stvoriti nešto, Alvaro Siza postaje umjetnik.
Ali tome prethodi nešto što je mnogo važnije, a u ovoj je knjizi prikazano na mnogim njezinim stranicama, skoro u svakome tekstu: kada opisuje kuće, tuđe kao i svoje, ili kad govori o gradovima, ulicama, predjelima, Siza nikad ne govori jezikom zidara pa ni jezikom urbanista. On predjela opisuje posve pjesnički, kao da se sprema na put s Fernandom Pessoom, a ne kao da se sprema projektirati kuću ili studentima objašnjavati kao se to radi. Njegov pogled na prostor je, vjerojatno, pogled arhitekta, ali oko kojim gleda i jezik kojim artikulira viđeno su potpuno pjesnički. Kako je to moguće, ne znam. I zašto je to tako, ne znam. Ali bez toga zacijelo ne bi bio moguć ni onaj toranj s garažom na vrhu, u Kući Marija Bahije.
Zašto arhitektura?
Živjeti u kući koja je umjetničko djelo, a ne biti njezin rob. Eto, to bi bilo idealno, ali za ljude kakav je ovaj Sizin čitatelj, i za njihove naravi i financijske proračune, nije zamislivo. Ali vrijedi se baviti arhitekturom vlastitih snova, kućama u kojima se odvijaju naše noćne more, vraćaju se u zrelim dobima djetinjstva, ili se naprosto živi u snovima. Većina tih kuća za ovog je Sizinog čitatelja u njegovim snovima bivala vrlo autentična. Jednom se tako, u snu, zatekao u Kući Marija Bahije. Ustvari pokušavao je iz garaže sići u kuću, prestravljen pogledom u provaliju.
Ova knjiga
Još jedan je razlog, vrlo privatan: već nekoliko godina na sve strane tražim još jedan primjerak Sizinih “Zapisa o arhitekturi”, jer sam ih, na poklon, obećao prijatelju arhitektu. No, knjige nema, nijednog primjerka, nigdje. Mogao bih, naravno, prijatelju pokloniti svoju knjigu, ali to nema smisla, jer bih onda ja ostao bez nje. Istina, muči me već pomalo pomisao da Siza možda više pripada mom prijatelju, arhitektu, nego što pripada meni koji nisam arhitekt. Odmah zatim pomišljam da baš i nije tako, i da Sizina knjiga više pripada pjesniku i romanopiscu, nego arhitektu. Uglavnom, bio bih zahvalan svakome tko bi mi ustupio “Zapise o arhitekturi” Alvara Size, da ih proslijedim prijatelju.
Prije
nego naprave portrete lica u koncentracionom logoru,
govore „mi“.
Prvo lice jednine zamijene toljagama. Higijenskim mjerama.
Domovina i otadžbina se reklamiraju kao frižider
u kome ima mjesta samo za domaće namirnice: One iz naše bašte.
Tuđe se odstranjuju.
Po kućama se pripovijeda o bombama
u komšijskim kuhinjama i dječijim sobama.
Nihove ruže optužuju za glad u svijetu.
Utjeraju ih u rovove, logore, grobove.
Popraše štetočine.
Slave Dan nezavisnosti, Dan zahvalnosti.
Dan kad su žito odvojili od kukolja.
Kad završi deratizacija, šapuću: Ne ponovilo se.
Bodovna lista
Kad toga ljeta nije definitivno i za vazda zamrzio sopstvenu majku, neće nikada. Njen glas, koji je redovno slijedio tačno pet minuta nakon ubitačne zvonjave sata, bio je užasan, bila je to krajnja i nemilosrdno posljednja opomena da se ustati mora, da više odlaganja nema. Pozivala ga je, već preko glave sita svega, onda kada za nikakvo još samo malo nije bilo ni mrvice prostora.
– I da ćeš mi sve te tvoje silne plate, sve do posljednje pare, spuštit u ruke, pa bi mnogo bilo – iznervirana ga je svakog jutra pratila na posao – moram se natezat s tobom, moram se svaki dan na sabah nadut dok se tvoje gospodstvo ne udostoji ustat. Neću te više dozivat, da si mi živ i zdrav, pa da se na mene istresaš, da ga nećeš tamo više nikad kročit.
Mrmljao je, psovao, zatvorenih očiju navlačio pantalone, tražio čarape, ispeglanu košulju, leptir mašnu… Radio je za vrijeme školskog raspusta u hotelu kao konobar-servir jer su svi radili, jer je to tako, valjda, moralo. Htio je da poslije ljeta ima svoje pare za odjeću, za gramofon, ploče, za ribarski pribor ili moped. Ovog je raspusta zarađivao matursku ekskurziju, što je slijedila već krajem septembra.
Samo da je imao vremena da se naspava.
Putem do hotela već bi se lijepo rasanio, rašćario, otvorile bi mu se nenaspavane oči. Tamo je, čim se stigne, slijedila velika jurnjava i bitka da se ugrabi spremiti reon, da se serviraju stolovi i spremno se dočekaju gosti ranoranioci, koji mu, inače, uopšte nisu bili jasni: na odmoru su, a ustaju u devet zora!? Da bi pili čaj, mlijeko ili kafu, ne popili ga – blagosiljao ih je.
Svi su mu gosti što doručkuju bili krajnje nepodnošljivi, dok su ručali bio je prema njima ravnodušan, a za vrijeme večere topio se od ljubaznosti i uslužnosti. I samo zbog te večernje maske uspio bi da ugrabi kakav bakšiš, da sačuva platu od troškaranja. A trošiti se moralo, jer se nigdje i ništa bez para nije moglo. Naročito se nisu mogli skupljati bodovi. Bodovi bez kojih si u društvu, a i pred samim sobom, bio bezvrijedan, pred kojima je padala sva vrijednost plate – bodovi što su ih namicali ljubavni uspjesi.
Po nepisanom pravilu Čehinja je donosila jedan bod na ljubavničkoj rejting listi, Njemica dva, za prevrnutu Beograđanku pisala su se tri boda, a mještanka je bila favorit sa četiri. No, niko se nije previše znojio da osvoji maksimum od četiri boda, jer bi mu za to vrijeme izmaklo više onih malih, ali češćih trofeja.
Sirote, obezvrijeđene Čehinje bile su divne cure, kulturne i vaspitane, fine i uljudne, ali ružno obučene, nisu izgledale moderno i imale su, po pravilu, velike i meke sise i još mekša srca – nisu znale reći ne!
Njemice su bile uglađene, njegovane, ne baš mnogo lijepe, a i nisu bile teške. Ni po naravi, ni po nećkanju. Pale bi često i rado i to zato što im se tako htjelo, a ne što bi ih ti, spretan i stručan, oborio.
Tri boda, vrijednu tricu, na konto uspjeha donosile su mlade stanovnice glavnog grada, Beograđanke. Te kultne djevojke iz metropole, zgodne, moderne frajerice, znale su biti i đavoli i dame i mangupi i drugari. Bodove su namicale lako i radosno kao i Njemice, ali su to mnogo žešće i spretnije radile.
On sve ove pojedinosti još nije uspio da provjeri i potvrdi na sopstvenom iskustvu, ali je na svakom koraku slušao stručne elaboracije na tu temu. Ovoga ljeta, a jul je već isticao, nije se mogao pohvaliti svojim saldom, posebno kada bi ga uporedio sa učinkom svojih hotelskih drugara. Imao je dva mršava priznata boda, a samo je on znao da su čak i ona naduvana i neostvarena.
Sa krupnom plavookom Hanom, Čehinjom dlakavih nogu, cijelu se noć borio u njenom krevetu i nije se izborio. Odbijajući njegove nestrpljive nasrtaje sve je vrijeme do iznemoglosti ponavljala da se ne može sjediniti sa nekim kome čak ni miris kože ne poznaje. ‘Pomiriši me onda i upoznaj’- htio je biti duhovit i kretao u nove nalete. Odoljela je i on se pred zoru pokupio iz njene sobe s bolom u duši zbog neuspjeha i bolom u donjem stomaku, iz istog razloga. Ali, vidio ga je noćni stražar kako izlazi iz njene sobe, namignuo mu saučesnički i sjutradan mu posvjedočio i ovjerio bod.
Drugi je poen stvarno odradio, ali traljavo. Nakon dužeg gušanja, lickanja i mackanja, uspio je da dođe do protivničkog gola, kada se gola Pražanka prepustila njemu i sudbini. Za sudbinu ne zna, ali je on nije mnogo namučio, počevši se grčiti čim se njene tople utrobe dotakao. Skočila je kao oparena stresajući ga sa sebe, bojeći se da sobom odavde ne ponese besplatnu, a najskuplju morsku uspomenu.
Drugari su se hvalili, svakodnevno sebi dopisivali poene, imali liste duže čak i od jezika, pričali naglas, svima, sve pojedinosti. Posebno su bili orni za priču kada je u društvu bila i Suzi, prelijepa i prezgodna mještanka, koja je radila na recepciji. Bila je u dugoj vezi, bila je vjerena i uskoro je trebalo da se uda i niko nije pomišljao da gubi vrijeme baveći se njome. Ali, pričati pred Suzi svoje golicave priče, pred njom što ih je tako spretno i đavolasto primala i komentarisala, bio je pravi užitak.
On se nije hvalio, nije imao čime i to mu je naročito teško padalo kada bi ga đavolica sa recepcije usput priupitala o stanju ‘stvari’. I baš kad se nervozno domišljao kako da je što bolje slaže, da joj odlazeći sa doručka ispriča tobožnju ‚sinošnju priču’, obavijestila ga je da su upravo pristigli gosti iz Novog Sada i da treba da ih posluži, da nema odlaska na pauzu. Opsovao je sve po spisku i nevoljno se vratio, pospremio nekoliko stolova i poslužio desetak doručaka novim turistima. Bili su to, većinom, srednjovječni Novosađani, fini, dragi i srdačni ljudi, bolji od svih ostalih gostiju, ali od njih nije bilo neke vajde, nisu imali da dijele bakšiš.
Nju nije ni primjetio. Da ima neko mlađi od četrdeset, vidio je tek za večerom. Bila je tu njegovih godina, možda je imala tek koju više. Došla je sa majkom i nije podizala pogled – gledala je samo u sto, u svoj tanjir, zbog čega je jedino i zapazio, nju kratke smeđe kose, blijedog lica, obučenu u široku majicu i još širu suknju. Nije progovarala, sa majkom je šaputala, nije se smijala i bezvoljno je hodala. Tek poslije tri ili četiri dana prvi put joj je vidio oči i zaključio da su predivne. Pogledala ga je i krajem usne se blago nasmiješila kada ga je zamolila da za njenu majku upakuje doručak, jer je ona od ranog jutra na plaži, ukopana u pijesak.
Sljedećeg je jutra opet došla sama i on je bez razmišljanja, kao po nekom obaveznom protokolu, pitao da li je voljna da sa njim uveče negdje izađe, da prošetaju, da idu u disko… Pogledala ga je iznenađeno i klimnula glavom, pa potvrdila da hoće, zašto ne… i tiho dodala, onako, prijateljski, drugarski’…
Koji će mu klinac ‚prijateljski i drugarski’ – cijeli je dan razbijao glavu – imao je on prijatelja i drugara koliko je god htio – njemu je trebao jedan žestoki ženski neprijatelj da se krvnički dohvate… Poslije večere sišao je na terasu, pogledao okolo, nije je vidio i vrlo je rado prihvatio poziv na piće od svojih gostiju, holandskog bračnog para, koje je životno zanimalo što će biti s ovom zemljom nakon druga Tita. Tu su bili na njegovom terenu, tu je bio kao riba u vodi i ležerno im je, traljavim njemačkim jezikom, saopštio ‘da smo svi mi Tito’ i da je ‚bratstvo i jedinstvo tako jako usađeno i učvršćeno od Triglava do Đevđelije da ga niko raskinuti neće’. Holanđanin od dva metra tužno ga je i sažaljivo slušao i gledao kao bolesnika, isto kao što je on njega prethodnog dana gledao na pijaci s pravim samarom preko leđa. Skinuo ga je seljanki s magarca i debelo ga platio da mu krasi restoran u Lajdenu.
Novosađanka, Marija se zvala, nije sjutradan došla na doračak, a za vrijeme ručka njena majka ga je gnijevno pitala zašto se tako ponaša i zašto su svi dečaci tako bezdušni’, tako je kazala, kako je mogao Mariju, bez bilo kakvog razloga, da onako uvrijedi?
Nije mu bilo jasno o čemu govori, o čemu se radi, kako je uvrijedio, a ona mu, mirnijim glasom, kazala kako ga je njena kćerka čekala, kako su se i dogovorili, a on je, mangup, sjeo, pio i razgovarao sa nekim ljudima. Mladi se konobar kleo i preklinjao da je nije vidio, da je mislio da neće da izađe, a sjetio se da je na kraju terase vidio jednu djevojku u dugačkoj i širokoj crvenoj majici, ali nije pomislio…
Majka mu je u par riječi ispričala da se Marijin dugogodišnji momak ovoga proljeća, bez znanog razloga i bez bilo kakve najave, ubio i da je ona još uvijek u šoku. Zbog toga je i došla sa majkom na more – nije to činila od osnovne – zbog toga je i onako nevesela, ćutljiva, ćudljiva… Konobar je zapanjen slušao, skupilo mu se u grlu, stislo ga, bilo mu je žao, kajao se i stidio sebe, grizlo ga je taman kao da joj je on ubio momka.
– Recite Mariji da mi je jako žao, da mi oprosti i da je molim da dođe večeras na terasu, ja ću je čekati – svečano je i patetično, a od sveg srca, odrecitovao.
Bila je tu tačno u devet u svojoj velikoj majici i japankama. Prišao je lagano i naizgled ležerno, krenuo da se izvinjava, a ona ga je samo uzela za ruku, kažiprst lijeve stavila mu je na usta i rekla da ćuti. Rekla je, zatim, da je njoj sve svejedno i da idu gdje god on misli da je dobro. Krenuli su Borovom šumom, lagano šetali i progovorili tek po neku riječ, a zatim sišli na Žensku plažu, otvorenu ljetnju diskoteku. Ona je samo posmatrala oko sebe, njemu bi se povremeno nasmiješila i ispijala je svoj sok od jabuke. Nije htjela ništa drugo, a on je uzeo džin tonik, iako mu se nije sviđao džin, a još manje tonik. Ali, znao je da tako treba, svi su tako radili: pila se koka kola s rumom, votka s đusom, a tonik – zna se… Čekao je lagane pjesme, pjesme za ples, kada se s partnerkom moraš naći u bliskom kontaktu. Pa se malo dotakne rame, opiše se rukom struk i provjeri se čvrstoća grudi. Znao je napamet kako ide lagani, plesni blok, red pjesama za stiskavac. Taman kada je njegov omiljeni Žo Dasin pjevao o njoj ‘koja ne postoji’, baš kad se spremao da je pozove da plešu, čuvar reda u diskoteci je s kraja terase doviknuo dječaku za muzičkim pultom da pusti ‘Paloma blanka’… ‘Pa to će biti treći put večeras,’ bunio se disk džokej, a čuvar je reda, jedini što je tu pravio nered, rekao da će se to svirati i trideset i tri puta, ako on tako hoće…
Nakon sedme ‘Palome’ otpratio je Mariju do hotela i zaželio joj laku noć.
I sljedeće su večeri bili na istom mjestu, samo što s te noći redaru nije bilo do pjesma o bijeloj golubici, pa su mogli i oni da slušaju muziku i da igraju. Mogli su, ali nisu – njoj se nije plesalo, a on nije navaljivao. Rekao joj je, prateći je, da sjutra veče, vjerovatno, neće moći da izađe jer mora da negdje ide, ima neke obaveze, shvata li, pitao je… Shvatala je, naravno, poželjela mu lijep san i zahvalila se na druženju.
Suzi ga je ujutro pitala ima li već ili će brzo bit tih bodova, cijela tri, jer je Novi Sad bio u istoj kategoriji sa Beogradom. Vidjela je ona njega sinoć s onom zgodnom, namrštenom… Odmahnuo je rukom i žaleći sebe pojadao joj se da je džabe izgubio nekoliko dana, a avgust već grabi. Suzi se kikotala – uživala je i slušajući o uspjesima, a još više o promašajima.
A bila je dobra, bila je bomba mala, najzgodnije biće u hotelu. On je zatekao jedne večeri u prostoriji gdje se personal presvlačio, samo u gaćicama. Ušla je na brzinu, negdje joj se žurilo, nije ni vrata zatvorila. Uletio je za njom, stao zbunjen i iznenađen, koraknuo nazad izvinjavajući se, a Suzi je zalupila vrata, samo što mu nije razbila nos.
– Nisam ja kriv, zatvaraj vrata za sobom… ili bolje nemoj, ima se što vidjeti … one ti gaćice bijahu roze, a? – začikavao je zatim, a ona se durila i mrškala ga.
Mariju je viđao svakog dana u hotelu, izmjenili bi po par riječi, a sreo je i na plaži dok se spremao da pričvrsti pentu na krmu barke. Prišla je, ostavivši majku u pješčanom grobu i započela razgovor. On je, više reda radi, pitao da li bi se provozala sa njim, ima cijelo popodne slobodno. Javila se majci, kratko su razgovarale i on je vidio kako trpa stvari u torbu i nasmijana prilazi. Veselo je uskočila u barku i odmah se pružila preko prove, mlateći rukama po površini vode. Držao je pentu i gledao u nju, prvi put vidjevši njeno tijelo u kupaćem kostimu. Izgledala je savršeno i on pomisli kako ona mnogo griješi što takvu ljepotu pokriva svim onim širokim majicama.
Usidrili su se u pustoj uvali i ona je izašla na stijenu da se sunča, a on se još kratko vrijeme zadržao u barci da je usidri i priveže kako treba. Kad se okrenuo i pogledao ka obali vidio je da ona potpuno gola sjedi na peškiru i maže tijelo kremom. S blagom nelagodom joj je prišao, a ona mu je dodala kremu i rekla, najnormalnijim glasom na svijetu, da joj namaže leđa. Prionuo je na posao, svojski, mazao je i mazio, po sto puta razmazivao i utrljavao, a ona se potpuno opustila, predala i umirila, da je učas pomislio da je zaspala. Dugo je trajalo to mazanje i premazivanje i kada su njegove ruke počele da šetaju sve šire i duže, kada su te šetnje postale sve smjelije, ona se trgla i iz grla joj se otelo: ejjj… Zastao je, završio, odložio kremu i trudio se da misli skrene što dalje od tog predivnog tijela, koje je blistalo i topilo se na suncu. Bio je do krajnosti napet i trudio se da to skrije, da ona ne vidi, da misli da je njemu golotinja normalna, da mu je tako svaki dan. Smijala se kada je zabrinuto govorio da može po dupetu i sisama da dobije opekotine, jer su joj ti djelovi tijela mnogo bijeli, pa bi najbolje bilo da ih on štiti rukama.
Ona se gola ponašala prirodno, kao da je do grla zakopčana, a on isto kao da mu je jezik u grlu zakopčan – sve mu se svezalo. Bila mu je bliska, nikad bliža, razgovarala je, šalila se, a opet je, na svoj način, s jednim običnim, otegnutim ‘ej’ postavila ogroman zid među njima, koji on više nije ni pokušavao da pređe.
Tako je proteklo popodne, kupali su se i sunčali. Navukla je kupaći na tijelo i krenuli su nazad, niz maestral. Kada su već bili nadomak gradske plaže i sidrišta, ona ga je molila da joj pokaže kako se upravlja barkom, kako se drži penta. Prišla je i sjela do njega, a on joj je namještao ruku na upravljač motora i kazivao što da radi. Bila se potpuno naslonila na njegovo rame, a sisa joj je ležala na njegovim grudima. On se opet uzbudio i to nije mogao skriti. Pogledala je u njegove gaće, pa podigla glavu, gledala ga nekoliko trenutaka ravno u oči i prislonila svoje usne na njegove. Dok se on iznenađen i zbunjen gušio, Marija je uvukla ruku u njegove gaće, lako i prirodno kao u svoju torbu, obujmila ga nježno rukom, ustala, pomakla svoje gaćice u stranu i polako sjela na njega. Poslije nekoliko laganih pokreta, snažno ga je zajahala i stala se svom snagom nabijati na njega, sve se vrijeme držeći za ručicu pente i stišćući gas. Barka se punom brzinom okretala ukrug, brujao je motor probušenog auspuha, a njih su se dvoje gurali i trgali, davili se i gušili…
Poljubila ga je u obraz kada se iskrcavala s barke. Izašla je na rivu i lagano, u svojoj širokoj majici, otišla put hotela…
Te je večeri kod svlačionice sreo Suzi i prstima joj pokazao trojku, smijuljeći se kurvanjski.
– Što si to tri puta, ludače, osušiće ti se kičma, izrašće ti dlake na dlanovima – bezobrazno se smijala.
– Danas sam zaradio tri boda, pa pričaj ti što hoćeš – samouvjereno joj je, sladeći se, uzvratio – u stvari, ako se ja uopšte bodujem, ona je zaradila poene, pa mi ih dala. Opalila je ona mene, a ja nisam imao srca da joj ne dam.
– Bez majke, pričaj mi, sve mi pričaj – palila se Suzi, lutka hotelska, vjerena, još koji dan pa udata.
I on joj je pričao i pričao, i širio, i dodavao, solio, dosoljavao. Trajala je priča i duže nego što je Marija vozila njega i barku. Uvećavao je doživljaj, a uvećavalo mu se opet i u međunožju, a Suzi je bila rumena, slušala je ne dišući… Kada joj je – ni sam ne znajući što priča – rekao da može slobodno ako hoće, evo sad, da opipa ono na što je Marija danas sjedila, tiho je izustila da je on stoka jedna bezobrazna i da je ostavi na miru i odakle mu sloboda da joj priča svoje pokvarene izmišljotine i mrš mu je rekla i otrčala niz hodnik.
Dok je bio na ekskurziji, Suzi se udala. Bila je to velika svadba i čuo je da je nevjesta bila prava kraljica.
U novembru mu je stigla razglednica iz Londona. Marija je pisala da se u kišnoj i maglovitoj Britaniji često sjeti njegove sunčane obale. A njega? – mislio je, e, ne sjeća ga se, baš je briga. A on se, jadan, kako prolazi vrijeme i kako dolaze sve posniji i samotniji zimski dani, sve češće i sve bolnije sjeća plovidbe barkom, punim gasom ukrug.