Džon Kejdž je tvrdio – a nje­mu treba verovati, razumeo se u muziku – da ni­kad nećemo uspeti da stvorimo tišinu, zato što postoje večni zvukovi. Iz ovoga je zaključivao da nema potrebe da brinemo za budućnost muzike. Budu­ći da postoje večni zvukovi, i muzika je večna, zato što svaki zvuk već jeste muzika. Međutim, kriterijum izbora zvuko­va ne može biti savršenstvo. Organizacija zvukova nikad ne može biti savršeno ost­varena. Savršeno ostvarena organizacija napokon bi ukinula sve zvukove, i proiz­vela tišinu.

Kad sluša muziku, čovek uvek ima utisak da kompozitor zapravo i nije paž­ljivo slušao tonove koje je koristio. Uvek postoji manjak ili višak, uvek nešto što ni­je dobro, uvek je nešto ostalo neorganizovano. Ali, ako savršenstvo, “dobra organizacija”, strukture i boje, trajanje i morfologije tonova nisu “objektivan” kri­terijum na osnovu kog ćemo razlikovati muzički “dobro” od muzički “lošeg”, kako ćemo onda uopšte vršiti takvo ra­zlikovanje? Takvo razlikovanje uopšte nećemo vršiti na osnovu muzičkih kriterijuma, ne zato što ih ne poznajemo, nego zato što ne postoje.

Muzički rečeno, kaže Kejdž, mogu se zbiti bilo koji zvuci u bilo kojem spo­ju i bilo kom kontinuitetu. I dobija se mu­zika. Ako postoje uši koje je čuju kao mu­ziku. Odabir se, otuda, vrši kao što se vrši odabir školjki u šetnji plažom (Kejdžova analogija). Izbor treba da pokaže ukus. I u tome je čitav trik. Jer, postoji ukus ko­ji manifestuje odsustvo svakog ukusa, i ništa više. Za ovu priliku, takav ukus mo­žemo odrediti terminom bezukus. A pos­toje ukusi koji upućuju na prisustvo sti­la, individualnih tragova, na prisustvo promišljene priče koja menja postojeće priče, neponovljive atmosfere, jednom rečju, koji ukazuju da su proizvod jedin­stvene aure unutar koje se krije zametak jednog mogućeg sveta. Sve ovo se, kolo­kvijalno, pokriva terminom dobar ukus.

Sedamdesetih godina u Jugoslaviji, ljudi od ukusa, dobrog ukusa, razlikovali su se od ljudi čiji je ukus kič između os­talog i po tome što su umesto Bijelog dug­meta, slušali Indekse. Na ovu razliku upućuje već i razlika u imenu ove dve grupe, a ime, poznato je, nikad nije slučajno, i nikad nije spoljašnje onome što imenuje. Indeksi svoje ime opravdavaju već i time što su prekinuli s praksom lošeg prevođenja i ne­ukog prepevavanja pesmica što su se mogle čuti na Radio Luksemburgu, a što je bio omiljen postupak, mahom beogradskih grupa kakve su bile Siluete ili Džentlmeni.

Indeksi se, dakle, pojavljuju kao pr­va prava autorska grupa, koju su činili lju­di s muzičkih akademija, donoseći sa so­bom atmosferu fakulteta i sveučilišta, at­mosferu promišljene opuštenosti i ozbilj­ne zabave. Verovatno zahvaljujući Bati Kovaču, i kasnije, posebno Ranku Rihtmanu, ljudima muzički obrazovanim, muzi­ka Indeksa je prvi put potvrdila da je popularna kultura nešto krajnje “nepopu­larno”, dakle – ozbiljno, aranžmani nji­hovih pesama prvi put su dokazali da je jednostavnost “zabavne” muzike stvar do koje se stiže na vrlo komplikovane načine koji zahtevaju mišljenje i znanje.

Indeksi su bili jedna krajnje trau­matska pojava, utoliko što su Jugoslovenima, utonulim u slatkasti vonj dovoljnosti polupismenosti, doneli šarm obrazo­vanosti. Za razliku od Bijelog dugmeta, prepuštenog sitno-račundžijskoj okrenu­tosti narodskom i neposrednom, užitku u primitivnom. Pogrešno bi bilo pret­postaviti da je upravo zato Bijelo dugme predstavljalo rock and roll pojavu, za ra­zliku od Indeksa, koji bi se, onda, mogli svrstati u nekakvu šlager grupu, u “za­bavnu”, festivalsku muziku. To je pogreš­no zato što sedamdestih godina u Jugoslaviji ne postoji u strogom smislu (ma kakav on bio) rock and roll grupa. Posto­je, s jedne strane Indeksi, možda u nekim aspektima zaista bliski Ivi Robiću (ili Korni grupa, bliska Loli Novaković), i postoji s druge strane Bijelo dugme, blisko Lepi Lukić i Silvani Armenulić.

Bijelo dugme mogu, dakle, da shvate kao rock and roll grupu samo oni kojima srce zatreperi u toplini zadovoljstva ka­da čuju narodnu epsku liriku uobličenu u zvuku kafanske muzike. A to što su članovi grupe Bijelo dugme po šumskim binama skakutali obučeni u gunjeve i prsluke od jambolije ne treba shvatiti kao oslobađanje revolucionarne energije pobune, nego kao nemogućnost zabo­rava kretnji koje su očinske noge pravile u nekom kolu ili pri zvucima neke popevke. To su, izgleda, tada, shvatili jedi­no Indeksi. Činjenica da se Davorin Popović pojavljivao na sceni uvek i isključivo obučen u belu košulju, crno odelo, crne cipele, bez kra­vate, šokirajući šumske ljude, da je na sceni sa­tima nepomično sta­jao, tek ponekad po­krećući šaku leve ruke, ne govori o njegovom pokušaju da proslavi austrougarsku ide­ologiju malograđanštine (za to mu je nedostajala kravata i još prugasta košulja), nego o njegovom naporu da uspostavi jednu logiku suspensa, da proizvede neophodnost uzdržanosti pred navalom narodske neposrednosti koja ubija, kako simbolički tako i doslovno.

U vreme kad Bijelo dugme ispeva svoje pesme pune šund metafora o konji­ma na snegu, žutim kaputima, tajnoj vezi “srdaca” koja se razumeju, bosanskim pekarima čija se zaljubljenost u sebe temelji na tome što lažu žene, pesme ispunjene blesavim poukama od kojih je najpoznatija ona koja preporučuje da se ne treba naginjati kroz prozor voza (na osnovu čega možemo da zaključimo da se obraćaju onima za koje je voz poja­va krajnje nepoznata i potpuno ne­dokučiva), u vreme kad Bijelo dugme nu­di užitak u sablasnoj slici “svatova bez pesme”, Indeksi objavljuju svoju “žutu ploču”. Na prvi pogled, koji je, naravno, tačan, to je “ljubavna” ploča. Sve je tu ispunjeno nesrećnim susretima, proma­šenim govorima, neispunjenim davnim željama, nemogućnošću prepoznavanja, distanciranjem, uništavanjem intimnos­ti, iščezavanjem svake prisnosti, nes­rećnim promenama koje vode do pot­punog nesaglasja, izgubljenošću, nos­talgičnim pokušajima da se uspostavi ili samo želi svet koji je prošao i život koji se već dogodio.

Ali, na drugi, isto tako tačan pogled, ta je ploča već sasvim jasno stavila do znanja da se pojavljuje u trenutku u ko­me je propast već počela da se događa, iako su, u tom istom trenutku, svi još toliko radosni i zadovoljni svojom nespo-sobnošću da propast primete, da su spremni da se priklone budalastoj veri da nikakve propasti nema i da se propast nikad i neće dogoditi. To nije ništa neo­bično. Problem sa propadanjem i sunovraćivanjem i jeste u tome što se oni pre­poznaju prekasno, onda kad su se već dogodili. Otuda je pitanje što se desilo onima koji su bili naivni, i moglo da zvuči kao pitanje luđaka, jer naivni su verovali da se ništa nije desilo, da se ništa ne deša­va, da je sve u najboljem redu, kako se samo poželeti može i da se ništa neće i desiti, nego da ćemo svi zauvek živeti u sreći soba dekorisanih ogromnim, teškim, odvratnim regalima, u koje je smešten gramofon na kome se obavezno nalazi neka ploča Bijelog dugmeta. Idila.

Ali, ova “žuta ploča” Indeksa jasno nam je, već tada, stavila do znanja da ne treba pristajati na ideologiju palanačke sreće koju nam nudi “postelja od snega”, zato što već živimo u svetu iz koga je sve odneseno, u svetu u kome su već sva li­ca poružnela, u svetu u kome ne samo da više niko ne drži obećanja, nego obećanja više uopšte ne postoje, jednom rečju, u svetu u kome sreće ne postoje, osim u obliku, tradicionalno loših kolor El Niš televizora, poluispravnih “Zastavinih” automobila sa istrulelom limarijom, i kreditiranih letovanja u sindikalnim odmaralištima Makarske. Otud ovom pločom, koja na nenametljiv način stavlja do znanja da je put od kreditiranih leto­vanja do “postelje u snegu” kratak, do­minira tema putovanja. Ali, ne vozom, do susedne palanke. Nego putovanja kao napuštanja jednog sveta, kao mo­gućnosti da se doputuje do drugog sve­ta u kome se “sreće vide”, u kome ćemo “sami sebe lepše sresti”, jer sebe, već tada, sedamdesetih, ne susrećemo lepo, i jer već tada nismo lepi, nego smo zahva­ćeni truljenjem i propadanjem, i povrh toga uživanjem u ovom propadanju. Je­dini je problem u tome što usred uživanja u truljenju niko nije mogao da čuje kako uživanje treba prekinuti. Činjenica da je razobručenost pobedila, da su svi oni kojima je slika “svatova bez pesme” bi­la toliko lepa da su svom snagom radili na njenom ostvarenju, činjenica da je uži­tak u propadanju doživeo svoju agoniju u “postelji od snega”, govori samo o tome da “žuta ploča” nije bila dobro shva­ćena jer je bila prihvaćena isključivo kao “ljubavna”, ali “žuta ploča” govori, takođe, i o tome da je ovo neshvatanje bi­lo namerno, da je slepa mrlja namerno načinjena, kako svi oni koji nose gunjeve i prekrivaju se ućebanim jambolijama ne bi morali da dožive zgranutost i pomet­nju u susretu s belom košuljom.

Boris Rašeta i Goran Gavranović: Osam dana u svibnju, Fraktura & 24sata, Zagreb 2025.

Dva dana prije nego što će otići iz Zagreba, s neutvrđenom količinom opljačkanog židovskoga, srpskog i hrvatskog državnog zlata, Ante Pavelić na stubištu zgrade Hrvatskog sabora susreće Đuru Kumičića, saborskog kvestora, što će reći pompozno tako nazvanog visokog činovnika, sa sitnim financijskim prinadležnostima, kojemu nabrzinu predaje na upravu Zagreb – kao svoju poluistrošenu zahodsku četku – sa zadaćom da je prenese dalje, prvoj sljedećoj vojsci koja naiđe, dakle partizanima. Premda su njih dvojica kolege odvjetnici, udaljeni su onoliko koliko dva čovjeka, ili čak dva pripadnika iste životinjske vrste, udaljeni mogu biti. Ante Pavelić, osnivač Ustaškog pokreta, Ličanin, sin oca Mile, pružnog radnika, i matere Marije, nepismene seljanke, rođen po očevoj službi, u bosanskom selu Bradina, pod Ivan Planinom, krvožedni je i bezosjećajni razbojnik, uz Iona Atonescua, conducătora rumunjskog, možda najodvratnija figura u cjelokupnom Hitlerovom zvjerinjaku s egzotičnih rubova Europe. Đuro Kumičić, pak, maleni je sin jednoga od velikih hrvatskih očeva. Otac Đurin, književnik je Eugen, rodom iz bajkovitoga Brseča, minijaturnog istarskog gradića nadnesenog nad Kvarner i nad plavetnilo svih spojenih mora svijeta. Pisao je povijesne romane, utemeljio je naturalizam unutar hrvatske književnosti, pokušavao biti naš Flaubert i naš Zola, u čemu su mu granicu činili njegov nepotpun talent i tijesan svijet iz kojeg je ponikao, a koji je on tako svesrdno i štedro nastojao širiti. Bio je, Eugen Kumičić, jedan od onih hrvatskih pisaca s razmeđa vjekova, prema kojima je ovaj čitatelj još od ranogimnazijskih dana pomalo i ganuto osjećao veliku blagonaklonost. Nedorastao, recimo, Anti Kovačiću, a o pjesniku Kranjčeviću da i ne govorimo, ali s obojicom imao je nešto zajedničko. Bio je pravaš. Kao što je tobožnji pravaš bio i Ante Pavelić. I kao što će pravaš biti i njegov sin Đuro.

Eugen Kumičić život je završio u Zagrebu 1904, s navršene jedva pedeset i četiri. Više je puta biran za saborskog zastupnika, borio se protiv madžarona, a svojim je ugledom doživotno obvezao svog sina Đuru. I bilo je posve prirodno da sin potpredsjednika Čiste stranke prava, posljednje pravaške stranke koju je vodio Ante Starčević, i sam bude pravaš. I da, recimo i to, jedan vrlo markantni, ustvari najmarkantniji segment tragične hrvatske uvertire u dvadeseti vijek, mine mimo njega. Dok je 1919. sva Hrvatska uzavrela oko Stjepana Radića s jedne, i oko komunista s druge strane, nakon čega je uslijedio niz razočarenja i poniženja južnoslavenskim ujedinjenjem, u kojemu su ratni pobjednici nadvladali ratne gubitnike, Đuro Kumičić se tvrdoglavo dosljedno, a pomalo i s nekom malograđanskom računicom, držao svoga obiteljskog pravaštva. I kao što su u Zagrebu postojali šusteri, poplunari i šnajderi, koji su, prenoseći zanat s naraštaja na naraštaj, stvorili svojevrsni obiteljski i narodni nauk, tako je i Đuro Kumičić bio pravaš. Ali kada su toliki oko njega postali ustaše, i kada se nekako prirodnim smatralo da je jučerašnji pravaš po nekom automatizmu stvari danas ustaša, on se i dalje držao svoga.

Pavelića je na skalinama mogao i izbjeći. Čak ga je mogao i odbiti, jer nije to bila neka važna ponuda. Ako bi ga bilo strah odbiti, mogao je naprosto pobjeći od ponude. Ali Đuro Kumičić je prihvatio, pa je sljedeća dva-tri dana nosio glavu u torbi. Činio je hrabra djela i pokušavao spasiti grad, dok su preostali luburićevci naokolo klali i ubijali, i dok je – makar i u glasini, ali vrlo uvjerljivoj – Zagrebu prijetilo potpuno uništenje. Pritom, premirao je od straha od nailaska partizana. Njegova hrabrost bila je silna, jer nije potjecala ni od snažnih uvjerenja, ni od golemog osobnog integriteta. Đuro Kumičić zapravo je bio zagrebački malograđanin, bio je klajnbirger o kojemu je Krešo Golik mogao snimiti film, e da su se ikad u nas mogli snimati filmovi o ljudima poput Đure Kumičića. I nakon što je svom gradu učinio dobra djela, pa ga predao partizanima, neko je vrijeme bio u zatvoru, a potom je živio u onoj u se posve zatvorenoj zagrebačkoj anonimnosti, na žalost posve neprobojnoj za zagrebačku književnost.

Ali zašto je Anti Paveliću, nakon što je ugrabio zlato i nakon što je hrvatsku mladost obukao u ustaške uniforme – sada već zajedničke odore jednih istih Hrvatskih oružanih snaga – da se zakrinkan njima, možda u monduri časne sestre, štakorskim kanalima provuče sve do Argentine? Zašto je tom krvoločnom gangsteru, čije djelo danas naokolo slave neka nevina dječica, bio potreban taj tragikomični čin legalnog prijenosa vlasti? Od njega, Poglavnika, na kvestora Đuru, pa na one koji sutra dolaze?

Đuro Kumičić jedan je od likova knjige “Osam dana u svibnju”, Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, koja uz historiografska i memoarska djela, kao i dnevnike, i uz povremeno korištenje odavno već opustošenih i okljaštrenih bivših policijskih kartoteka i sudskih dokumentacija, donosi pripovijest o kraju jednoga rata, viđenog iz perspektive ljudi koji su kraj i doživjeli. Knjiga je zanimljiva i uzbudljiva, povremeno i zabavna, a autori njome pokušavaju nadoknaditi nešto što je u najvećoj mjeri odavno već nenadoknadivo: autentično iskustvo povijesti, bez kojeg je nemoguće preživjeti vječnu jučerašnjicu.

Memorandum hrvatske vlade za feldmaršala Harolda Alexandera

Tako glasi puni naslov vjerojatno najgrotesknijeg teksta ne samo u hrvatskoj diplomatskoj i političkoj povijesti. Datiran je 4. svibnjem 1945, u Zagrebu, a ministar Vjekoslav Vrančić nakanio ga je predati britanskom zapovjedništvu u Caserti. Umjesto da prime i razgovaraju s njim, Britanci su ga, razložno i razumno, zarobili. Vjerovat ćemo uvijek pouzdanom Josipu Horvatu da je Memorandum na engleski prevodio Ivo Hergešić, književni povjesničar i prevoditelj, te utemeljitelj zagrebačke komparatistike. U Memorandumu ustaše uvjeravaju Britance kako su protiv svih totalitarizama, a za demokraciju, jer je to u hrvatskim genima (geni kameni, bit će), te kako su oduvijek bili skloni Angloamerikancima. Diskurs o hrvatskom europejstvu, kulturi, civilizaciji, pa i turizmu, neodoljivo podsjeća na tekstove u kojima će pola stoljeća kasnije HDZ Hrvatsku nutkati Europskoj Uniji. Dragocjeno je što Rašeta i Gavranović citiraju Memorandum u cjelini.

Zvonimirova linija

Posljednji veliki ustaški mit: vojna crta na kojoj će se do posljednjega braniti Hrvatska i hrvatstvo, išla je crtom Karlovac – Dugo Selo – Koprivnica. Liniju je uspostavljao general Ivo Herenčić, glavni vojni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga. Osim što Zvonimirova linija nikad nije uspostavljena, general Herenčić 15. svibnja na Blajburškom je polju svojoj vojsci zapovjedio predaju, a sam je pobjegao, nestao je u vidu lastina repa. Prije nego što će postani general, bio je ustaški terorist, obučavan u terorističkom kampu u Liparima, a kao vojnik istakao se 1941. kao povjerenik za Hercegovinu, klanjem nenaoružanih srpskih seljaka, žena i djece, te mučenjem i ubijanjem zatvorenika različitih nacionalnosti, u mostarskom zatvoru.

Ana Melikova, Utapam se u jezeru koje bježi, 2024

„Ovu sam knjigu napisala u različitim vremenima svoga života na ruskom, mom materinjem jeziku. Nakon 24. veljače 2022. odlučila sam da više ne radim na tom jeziku. Prolog sam od samog početka sačinila na njemačkom. Ruski je tekst na njemački prevela Christine Pöhlmann, uz sadržajnu preradu prijevoda romanu sam dodala nove njemačke pasaže. Kada bi roman bio objavljen na svojim originalnim jezicima, njegovo bi se tkanje sastojalo iz ruskih, ukrajinskih i njemačkih fragmenata. Ukrajinski jezik je u romanu markiran, ruski i njemački nisu.“ Tako započinje roman Utapam se u jezeru koje bježi Ane Melikove. To je knjiga koja se izvorno objavljuje u Njemačkoj, ne u Ukrajini, a pogotovu ne u Rusiji. Riječ je o nevjerojatnom tkivu u kojemu se ispod relativno mirne površine talasaju tragovi raznolikih kulturalnih slojeva. Njihovo se jedva primjetno, ali brižljivome oku razaznatljivo, komešanje i miješanje čini jednim od središnjih oblikotvornih elemenata romana. Taj se formalni sloj dopunjava tematskim u kojemu se autobiografski pripovijeda o kompleksnom stjecanju (ili stjecanju kompleksnog) identiteta, o borbi sa sobom i sa okolišem. Sama će autorica roman u više navrata obilježiti kao autofikcionalan, no je li tomu doista tako, trebala bi biti tema znanstvenoga rada, a ne književne kritike. Stoga žanrovsko pitanje ostavljam po strani i započinjem, informativno, izvještavati o onome o čemu je u ovoj briljantnoj knjizi riječ.

Poglavlja su podijeljena prema godinama u kojima se radnja zbiva – od 2007. do 2022. Najdulje je, pa tako i najznačajnije, ono uokvireno periodom od 2014. do 2021. Pripovjedačica je romana porijeklom s Krima, iz Jevpatorije. Odrasta u sredini kojom dominiraju ruski jezik i ruska kultura, odlazi na studij njemačkog u Kijiv u kojemu se sreće s potpuno drugim načinom života, potpuno drukčijim svjetonazorom. No što je još važnije, u Kijivu joj postaje jasna i vlastita seksualna orijentacija. Od androgine mlade žene postaje sve samosvjesnija lezbijka. Na tom prvom stupnju oslobađanja od stega vlastite povijesti odlučujuću ulogu igra mlada docentica, tek tri godine starija od pripovjedačice, koja joj otvara oči za stvari koje su joj dotada bile zamagljene. Njezino se obrazovno djelovanje demonstrira na dvije razine. Na prvome se mjestu nalazi suvremena europska filozofija, s osobitim akcentom na francuski poststrukturalizam. Svoje studentice i studente docentica upućuje na misaone tokove koji su im dotada bili nedostupni, na linije razmišljanja, kreiranja literature, umjetnosti, filma kojima ih se izvodi iz provincijalnosti i uvodi u kozmopolitski svijet velikih zapadnih centara. Kao na tekućoj traci smjenjuju se imena: Derrida i Deleuze; Hegel i Kant. Pa onda pojmovi, prije svega postmoderna. Uz to se pridodaju i filmovi i književnost sa Zapada, nešto s čime pripovjedačica do dolaska u Kijiv nije dolazila u dodir. Docentica kao negativnu foliju uvijek iznova koristi rusku kulturu, isprva diskretno, a potom sve intenzivnije. Sve to uz traženje mjesta za Ukrajinu, unutar Europe. Drugi segment emancipacije još je važniji. Pripovjedačica, naime, uz docenticu dospijeva do spoznaje o vlastitoj homoseksualnosti. Isprva strasna i obostrana, ljubav se postupno pretvara u tjeskobnu, ili bar ambivalentnu, prigodu. To je bolan proces kojeg determinira amour fou. Opsjednuta, intenzivna, opsesivna ljubav od koje nema spasa, koja vodi ka destrukciji, ka samouništenju. Od koje se mora tražiti spas.

Te dvije komponente čine okosnicu romana. Junakinja identitet formira u opreci između ruske i ukrajinske kulture s jedne i u borbi za oslobođenje od amour fou koja joj je, paradoksalno, u jednoj životnoj fazi donijela – upravo oslobođenje. Osloboditi se od jednih stega značilo je okovati se drugima. Oslobođenje znači bijeg. No gdje? Nigdje drugdje do u Moskvu, glavni grad zemlje čija je kultura u svijesti pripovjedačice toliko dominantna, toliko veličanstvena. Protiv koje se docentica ustrajno ali, očito, uzaludno borila. Razdvojenost nije trajna. Komunikacijski kanali se sele u internet, posjete se Kijivu redovito ponavljaju, a boravak docentice u Americi je tek privremen. Ana Melikova dodatno komplicira radnju uvodeći u nju i obitelj pripovjedačice koja i dalje živi na Krimu. Kao što se može pretpostaviti, njihovo je ideološko opredjeljenje prožeto Sovjetskim Savezom i Rusijom. Na toj se razini realizira sljedeće linija frontalnoga sukoba. Dok je za docenticu pripovjedačica u nedovoljnoj mjeri svjesna svoje pripadnosti Ukrajini, u očima je roditelja (i osobito oca) ona to previše. Za njega postoji samo Rusija, i to u najkonzervativnijoj varijanti. Sukob se zaoštrava u onoj mjeri u kojoj se prikriveno neprijateljstvo dvaju zemalja (i agresivno presezanje jedne prema drugoj) pretvara u otvoreno, a kulminira nakon protuzakonite aneksije Krima. Otac je ne pozdravlja s velikim oduševljenjem, ali je ni ne osuđuje, prikrivajući se iza tvrdnje da smo „mi“, stanovnici Krima, uvijek bili drukčiji i samosvojni, ali je naša sudbina isto tako uvijek bila vezana uz Rusiju. Govoreći o Majdanu on ne zna reći ništa drugo do ponavljanja floskula koje iz Kremlja lansiraju povjesničar-amater i njegova kamarila. Situacija se dodatno komplicira time što majka, kao svojevrsna posrednica između oca i kćeri, umire od raka dojke. Time se otvara bojno polje na kojemu nijedna strana ne može izaći kao pobjednik.

Iz dosada prepričanog je razvidno u kolikoj je mjeri tekst što ga ispisuje Ana Melikova prožet traumatskim zbivanjima, koliko je borba za stjecanje (i očuvanje) vlastitoga identiteta teška i koliko je njezin ishod neizvjestan. Tu se postavlja i odlučujuće pitanje: Kakva pripovjedna sredstva spisateljica koristi kako bi od dramatične životne priče stvorila plauzibilan i estetski relevantan književni tekst? Makar je sam tekst u uobličavanju na prvi pogled raspoređen linearno, taj prvi pogled vara. Doduše godine se u kronološkome protoku nominalno slijede, ali ih se sustavno prekida kako bi se injicirali raznoliki flash-backovi ili flash-forwardi. Na taj se način tekst realizira u svojoj fragmentarnosti. Funkcija „razlomljenog pripovijedanja“ pronalazi se u odloženom implementiranju traumatskih događaja od kojih je najvažniji, svakako, smrt majke. Njezino je obolijevanje, a potom i umiranje predočeno u nizu rasutih sekvenci koje rekonstruiraju unaprijed najavljeno, ali ne i tematizirano zbivanje. Jednome „majka je umrla“ ili „nakon majčine smrti“ nije pred-postavljeno nikakvo obrazloženje. Više se pripovijeda o očevim pokušajima snalaženja bez osobe s kojom je proveo gotovo cijeli život ili o kćerinom stabilnog izvora kulturalnog pamćenja. I onda, postupno, korak kroz korak, uvode se faze majčine bolesti, liječnički pregledi, kemoterapija, finalno pokop. Sam moment smrti nije upisan u tekst. (Kao što to, uostalom, nisu ni momenti ljubavi ili prijepora s voljenom ženom.) Ono što je traumatsko protjerano je na margine, tek da otuda progovori još snažnije – snagom, naime šutnje i potiskivanja.

Drugi bitan element jest odricanje od upotrebe osobnih imena. Ne znamo pripovjedačičino, docentica se pojavljuje pod tom denominacijom, da bi ju se u daljem protoku teksta obilježilo inicijalom V., potom nadimkom Vera i, konačno, punim imenom Veronika. Uz nju se pojavljuje i Lina, ruska studentica kojoj pripovjedačica približava Heideggera, i gotovo kolektivna Olga, skupina prijateljica (broj im se ne navodi) koje se sve zovu jednako. Čak se ni žena koja je definitivno oslobađa od amour fou ne spominje pod punim imenom, već ju se naziva njemačkom filmskom redateljicom. Riječ je o autentičnoj ličnosti, Isabelle Stever, s kojom Melikova živi u bračnoj vezi. Dakle, anonimizacijom se postiže cilj poopćavanja situacije. Likovi se pojavljuju kao nositeljice (o muškarcima, s izuzetkom oca, jedva da se ima što reći) tipiziranih pozicija, svjesno ih se lišava individualnosti. Cilj je takve tipologizacije, koju bi se s malo nepravednosti moglo označiti i kao pojednostavljivanje, narativno i više nego jasan. Potpuno fokusiranje na dvije junakinje kao točke koje zrače, prema van, tokom cijeloga teksta strategija je kojom se ljubav i sve njezine aberacije do maksimuma nadražuje. Osobito je psihički pritisak koji docentica vrši nad svojom studenticom a potom i u velikoj mjeri podređenom osobom pogonska snaga pripovijedanja, ono što će čitateljstvo od samoga početka držati u zarobljeništvu. Ono se, a to je iskustvo ovog kritičara, urezuje u recipijentsku svijest. Efekt je toga urezivanja začaranost kojom nas pripovjedačica vezuje uz sebe i svoju životnu priču. Naravno, ona pri tome ne štedi ni samu sebe. Osobito je to slučaj kada govori o teškom procesu cijepanja od ruskoga jezika i kulture. Pitanje koje si stalno postavlja tiče se momenta u kojemu dolazi do toga odricanja. Je li njezina tegobna odluka došla prekasno? Nije li ju trebala donijeti već u vrijeme Revolucije časti na Majdanu? Je li se predugo zanosila mišlju da i u Rusiji postoje ljudi kojima je stalo do slobode i koji osuđuju politiku svoje zemlje prema Ukrajini? Je li, nakraju, njezino razočarenje postalo još dublje upravo zbog oklijevanja? I hoće li ikad moći shvatiti Verino paušalno odbijanje svega ruskoga? Naravno da neće.

Na ovome mjestu mi valja progovoriti i o intertekstualnoj dimenziji romana. Dok Vera puni mozak pripovjedačice likovima zapadne kulture (zastupajući pri tom gotovo nelagodno svoje arogantne ideje), ova joj, potiho ali rječito, odgovara figurama iz ruske. Osobito je važno mjesto Marine Cvetajeve koja se pojavljuje u dvostrukoj ulozi: kao znamenita (ruska) spisateljica i kao žena pritajeno odana i posvećena homoseksualnoj ljubavi. Doda li se tome i činjenica da je pripovjedačica došla do nje preko majke, koja u romanu figurira kao njezina prva, možda i najvažnija, odgojiteljica na području svega što se može podvesti pod kulturu, postat će se svjesno apsolutne važnosti velike pjesnikinje. Jednako rano se u procesu njezina sazrijevanja pojavljuje lik iz masovne kulture – pop-pjevačica Zemfira koja joj, a da toga nije dokraja svjesna, imponira ne samo glazbom nego i homoseksualnošću. Savršeni krug se time zatvara. Dominacija femininoga učvršćuje se kao tvorbeno načelo pripovjednog teksta. Ta je ženstvenost specifična, ali djelotvorna. Paradoksalno konstruirani pritisci kojima je pripovjedačica izložena razrješuju se upravo zahvaljujući stjecanju samosvijesti koja vodi do seksualne, političke i kulturalne emancipacije. Verina je pozicija u takvoj konstelaciji bitno oslabljena. Pripovjedačica sazrijeva i postaje sposobna sam donositi i najkompleksnije odluke. Jedna od njih je i ispisivanje romana o kojemu izvještavam. Sedamnaest godina borbe sa samom sobom, s jezikom, s kulturom, s mjestom na kojemu se tu kulturu živi (Krim, Kijiv, Moskva, Berlin) rezultirali su u jednom od najuvjerljivijih (da u romanu nema nekih ipak nepotrebnih ponavljanja rekao bih – najsavršenijim) djelom suvremene ukrajinske književnosti. Čak ni udaljenost od zemlje i jezika nisu mu naudili, naprotiv. Ana Melikova trebala je sedamnaest godina da nam ispriča svoju životnu priču koja je započela kao niz dnevničkih zapisa, e-mailova i SMS-ova, u mučnome procesu samoispitivanja stjecala sve čvršću formu da bi kulminirala u predstavljanju jednoga novoga Ja nastalog u muci i bolu. Koje je upravo stoga beskrajno snažno, samosvjesno i samosvojno. I sposobno da napiše – autofikcionalni – roman.   

KOMUNALNI HAIKU

Izvan sezone
Sunčaju doćerane
Plastične cijevi

RADOVI NA RIVI

Dugom ogradom
Zaštićen galeb klauknu
Naše
(Skupi se narod
Kliče
Vratite sve kako je bilo)

TURISTI

Idu dvije i dvije ili dva i dva
I sve ti je jasno

Odgovara gospođa iz Gruža
Na pitanje o

Situaciji

LJETNE IGRE, NOĆNE POLUCIJE

Zastidio se žohar
I pobjego u veš
Pod oltarom poezije i nužnosti,
Srebrne su pločice, majstorska fuga.
Koncert za Amelu i jednu violinu,
Izmiče zadnji voz íz Grada.
Stand up povijest Dubrovnika
Diskvalificiranog intendanta,
Bakanalije i pršut.
Obasjane nogice mlade begovice,
Uzdasi i aplauz na izdah.
NLO na zvjezdanom nebu
Tek je čiopa ispod Medvjeda,
Tamna ptica ponad Sponze.

LIBERTAS

Koridorima udario drijenak,
Suzavac nije alergen

(odnekud okus mokre krpe
na maznim usnama, vatromet)

Dižu zastave ljeti
Na nebu leti
Zaljubljen mladi galeb

U bijeli dron

BROJAČICA POSJETITELJA

Nosila je maleni teret svijeta na leđima
Istetovirane kontinente,
Uhom  izronila vrelu kapljicu mora.
Od ugodne topline sva bi zasjala (zastala)

Iz glagoljice su krenuli čitavi pokreti
Sjever jugu

Gdje sam to pošla
Pa da tamo nisam došla?
Ah, meni ne prestaje
Sezona. I još samo da kažem
Ahoj!

Pjesnici su čuđenje u Seattleu.

DIE ANDERE MÖGLICHKEIT

Wenn wir den Krieg gewonnen hätten,
Mit Wogenprall und Sturmgebraus,
Dann wäre Deutschland nicht zu retten
Und gliche einem Irrenhaus.

Man würde uns nach Noten zähmen,
Wie einen wilden Völkerstamm.
Wir sprängen, wenn Sergeanten kämen,
Von Trottoir und stünden stramm.

Wenn wir den Krieg gewonnen hätten,
dann wären wir ein stolzer Staat,
Und pressten noch in unsern Betten
Die Hände an die Hosennaht.

Die Frauen müssten Kinder werfen,
Ein Kind im Jahre oder Haft.
Der Staat braucht Kinder als Konserven
Und Blut schmeckt ihm wie Himbeersaft.

Wenn wir den Krieg gewonnen hätten,
Dann wär der Himmel national.
Die Pfarrer trügen Epauletten
Und Gott wär deutscher General.

Die Grenze wär ein Schützengraben,
Der Mond wär ein Gefreitenknopf.
Wir würden einen Kaiser haben
Und einen Helm statt einem Kopf.

Wenn wir den Krieg gewonnen hätten,
Dann wäre jederman Soldat,
Ein Volk der Laffen und Laffetten
Und ringsherum wär Stacheldraht.

Dann würde auf Befehl geboren,
Weil Menschen ziemlich billig sind,
Und weil man mit Kanonenrohren
Allein die Kriege nicht gewinnt.

Dann läge die Vernunft in Ketten
Und stünde stündlich vor Gericht
Und Kriege gäbs wie Operetten,
Wenn wir den Krieg gewonnen hätten,

ZUM GLÜCK GEWANNEN WIR IHN NICHT.

***

DRUGA MOGUĆNOST

Da smo dobili rat,
S valovima koji se razbijaju i olujama koje bjesne,
Tada bi Njemačka bila beznadno izgubljena
I nalikovala bi ludnici.

Krotili bi nas po notama
Poput divljeg plemena.
Kad bi došli narednici, skakali bismo
S pločnika i stali mirno.

Da smo dobili rat,
tada bismo bili ponosna država,
I čak bismo u krevetima pritiskali
Ruke na šavove hlača.

Žene bi morale izbacivati djecu,
Jedno godišnje ili zatvor.
Državi su djeca potrebna kao konzerve
A krv joj prija kao malinovac.

Da smo dobili rat,
Tada bi nebo bilo nacionalno.
Svećenici bi nosili epolete
A Bog bi bio njemački general.

Granica bi bila rov,
Mjesec bi bio kaplarovo dugme.
Imali bismo cara
I kacigu umjesto glave.

Da smo dobili rat,
Tada bi svi bili vojnici,
Nacija kicoša i lafeta
A okruživala bi nas bodljikava žica.

Tada bi se ljudi rađali po zapovijedi,
Jer su oni prilično jeftini,
I jer se ratovi ne mogu dobiti
samo topovskim cijevima.

Tada bi razum bio u lancima
I bio bi stalno pred sudom
A ratova bi bilo kao opereta,
Da smo dobili rat,

SREĆOM, NISMO GA DOBILI.

Preveo Ivo Podhorsky

Povodom učestalih napada na pojedince, te zabrana kulturnih manifestacija koje su uslijedile nakon mitinga Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu, povodom fašizacije društva koje aktivno ili pasivno provodi Vlada Republike Hrvatske, pokrenuta je inicijativa Za Hrvatsku slobode, koju je podržao veliki broj nevladinih organizacija, kulturnih i umjetničkih institucija, te građana, umjetnika, javnih intelektualaca i novinara. Ovdje donosimo tekst inicijative Za Hrvatsku slobode unutar koje su linkovi na sve potpisnike. (m. jergović)

***

Inicijativa Za Hrvatsku slobode:  Više od 1.200 građana i 175 organizacija traži od Vlade da stane na kraj zabranama festivala i koncerata

Novopokrenuta inicijativa Za Hrvatsku slobode izražava duboku zabrinutost povodom odluke o otkazivanju Oglede festivala u Velikoj Gorici, koja ukazuje na zabrinjavajući trend ograničavanja slobode izražavanja i umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj.

Ova situacija je jasan pokazatelj da se strah širi brže od bilo koje pjesme, niti jedna politička ili interesna skupina ne smije imati pravo arbitrarno određivati što je “dostojno” naših gradova i tko smije, a tko ne smije nastupati. Inicijativa Za Hrvatsku slobode, koja okuplja brojne umjetnike, novinarke, akademsku i znanstvenu zajednicu, civilno društvo i sindikate, apelira na Vladu da spriječiti svako ugrožavanje umjetničkih i novinarskih sloboda.

Apel Vladi nazvan Ustav vrijedi za sve – Vlada mora spriječiti svako ugrožavanje umjetničkih i novinarskih sloboda do sada potpisalo je 175 organizacija civilnog društva, sindikata i ustanova, kao i više od 1.200 pojedinki i pojedinaca. Inicijativa Za Hrvatsku slobode poziva građane i građanke da podrže ovaj apel svojim potpisom. 

Iz Inicijative ističu kako reagiraju jer se radi o opstanku temeljnih mjerila, i zastoju tzv. državnog aparata, koji ne umije ili više ne može zaštititi temeljne pretpostavke društva: red i mir, ustavni poredak.

Inicijativa Za Hrvatsku slobode poziva Vladu da prestane omalovažavati prijetnje demokraciji kojima svakodnevno svjedočimo. Svjedoci smo otkazivanja još jednog kulturnog festivala i zahtjevima za otkazivanjem još jednog koncerta. Prije toga, otkazan je festival Nosi se, dogodili su se napadi i prijetnje novinarkama i umjetnicama. Nedavna izjava potpredsjednika Vlade i ministra branitelja Tome Medveda izrečena u Saboru kako će se morati pitati branitelje za mišljenje prilikom organiziranja festivala zadire duboko u umjetničke slobode, ali i Ustavom jamčene slobode izražavanja i mišljenja. Ukoliko se umjetnost cenzurira i javnosti nametne samo jedan prihvatljivi ton umjetničkog izražavanja i stvaranja, ustavne vrijednosti i demokracija su dokinute.

Pismo Vladi Republike Hrvatske do sada su potpisale brojne glumice i glumci, među kojima su Alma Prica, Adrijan Pezdirc, Dora Lipovčan, Goran Bogdan, Goran Navojec, Janko Popović Volarić, Ksenija Marinković, Lana Barić, Nataša Janjić Medančić, Jelena Perčin, Darija Lorencin, Barbara Nola, Tihana Lazović i Kristijan Ugrina, te redatelji poput Nebojše Slijepčevića, Nenada Puhovskog, Jakova Nole, Hrvoja Korbara, Hrvoja Hribara, Ivana Ramljaka, Čejen Černić Čanak, Vlatke Vorkapić, Sonje Tarokić  i Dane Budisavljević.

Apel su podržali i književnici Miljenko Jergović, Roman Simić, Monika Herceg, Kristian Novak, Ivica Đikić, Sibila Petlevski i Ivana Sajko, kao i sveučilišne profesorice i profesori Zlata Đurđević, Zrinjka Peruško, Nebojša Blanuša, Davorka Matić, Ksenija Klasnić, Marija Škaričić, Marin Lukanović, Dario Čepo, Maja Munivrana, Marko Vučetić, Nadežda Čačinovič i Dražen Lalić, glazbenice Severina Vučković, Sara Renar, Ivana Galić, Dina Puhovski te Aleksandar Antić, Antun Aleksa i Viktor Lipić, sportaši Zoran Čutura i Danko Cvjetićanin.

Među potpisnicama su i brojne strukovne, umjetničke, ljudskopravaške organizacije i inicijative, kao i sindikati: Hrvatsko novinarsko društvo, Sindikat novinara Hrvatske, Sindikat odgoja, obrazovanja, medija i kulture, Sindikat SKUPA, Hrvatsko društvo pisaca, Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Zagrebačke županije i Grada Zagreba, Hrvatska udruga producenata, Savez udruga Klubtura, Documenta, Gong, Mreža mladih Hrvatske, CROSOL, Klub Močvara, KSET, INmusic festival i brojni drugi. 

Sve organizacije, ustanove i pojedince koji su do sada podržali apel možete pronaći ovdje. Cijeli tekst pisma pronađite ovdje. 

(Amir Brka: Akcidentalne sintagme; CKO, Tešanj, 2025.)

Poststrukturalistička kritika je već odavno postala gluha i slijepa za poeziju, jer njen teorijski aparat, a naročito klišeizirani akademski diskurs ne mogu doprijeti do biti poetske slike, a pogotovo do njene emocije i višestrukosti smisla. Poezija je za takvu vrstu kritike osobena nepoznata zemlja, ili neotkriveni kontinent koji čeka novi teorijski obrat i svoje tumače. Zato je Jonathan Culler u svoj knjizi Književna teorija – vrlo kratak uvod gotovo zavapio da je književnost umjetnost koja se ostvaruje u jeziku i da je nužno vratiti se takvoj njenoj suštini nakon što ju je poststrukturalizam učinio pukim sredstvom koje plasira na svoje teorijske postavke. A valjalo bi raditi obratno. Kasnije će Culler napisati i svoju Teoriju lirike (Theory of the Lyric, Harvard University Press, 2015), kapitalno djelo koje, nažalost, još nije prevedeno na naš policentrični jezik. Jednostvano govoreći, Culler se vratio ideji interpretacije pjesme, gdje je u prvom planu imaginacija i talent kritičara, a u drugom njegova teorijska obrazovanost, koja je najčešće suhoparna. Tone i tone takvih suhoparnih teorijskih tekstova napisane su nakon bolonjske reforme koja je, kako bi rekao Liessmann u svojoj Teoriji neobrazovanosti: zablude društva znanja, uništila tzv. naučno znanje zarad onog stručnog, potrebnog neoliberalizmu za što brže sticanje profita. Poezija je protjerana iz središta akademskog interesa na rubove kritike, a nemoć akademskih kritičara da tumače poetsku sliku i pjesmu u cjelini pretvorila se u mediokritetski prezir prema pjesništvu.

Zato i nema tumača poezije, ili su sasvim rijetki; jedan među stotinama akademskih kritičara još uvijek drži do poetske riječi vjerujući da je poezija sami sublimat književnosti, jer dovodi jezik do njegovog savršenstva. U međuvremenu, uprkos marginaliziranosti u društvenom i akademskom polju, poezija je postajala sve boljom i boljom, baš zato što je nevažna. Bez obaveze da polaže račun bilo kome, ona je ostala prostor krajnje slobode, kreativnosti i zavodljive jezičke igre u kojoj su mašta i um stvarali nove svjetove pred sve izvjesnijim nadolaskom klimatske apokalipse i sveopćim rasapom suvremenog svijeta. Zagledana u nadolazeće ništavilo, poezija je istinski znak otpora društvenoj, političkoj i kapitalističkoj moći, rastućem militarizmu, svijetu stalnih ratova i opetovanih genocida, kakav se upravo, pred našim, očima vrši u Gazi. Prizori tog razorenog grada teški su kao oni iz Hirošime nakon udara atomske bombe, a slike gladne, umiruće djece dovoljno govore o smrti etike i savjesti suvremenih vlastodržaca i njihovih sluga na bojištima. Elem, u rasapu svijeta istinski pjesnik nalazi se u tinovskoj poziciji da ispisuje stihove za upokoj čovječanstva, za njegov epilog.

Zašto mi je bio potreban ovaj poduži uvod u recenziju nove zbirke pjesama Amira Brke? Naprosto zato što je ovaj pjesnik jedan od najboljih u našem policentričnom jeziku i što nas njegove Akcidentalne sintagme suočavaju i s našim općečovječanskim trenutkom, ali i sa zlim licem naše epohe, naslućujući još goru budućnost. Zbirka je na taj način osvojila najveći mogući stepen slobode poetskog mišljenja i drame suočavanja sa društvenom stvarnošću. Naše je doba stalo u ovu knjigu, koja samim naslovom za sebe hoće autoironijski reći da je nebitna, slučajna, nešto što tobože nema veze sa suštinom stvari. Iza te autoironije krije se, pak, oštroumni pogled koji prodire iza crnih roletni što skrivaju srce rasapa svijeta, njegovo takorekuć predinfarktno stanje, ali i zombijevsko stanje ljudskog postojanja u takvom svijetu. Na taj način akcidentalno nije s one strane supstancijalnog, već suprotno, ono postaje supstancija samim tim što nema instance koja ga nadilazi i koja tvori neke zamišljene suštine. Ta instanca koja je tarncendens egzistencije je ukinuta, i beznadno mrtva više ne determinira svijet, pa je akcidentalno njegova bit. Drugim riječima, akcidentalno je u takvom svijetu postalno supstancijalnim, pa se autoirinoja obrće u ontički pogled na svijet u kojem su akcidentalno i supstancijalno zamijenili egzsitencijalne uloge. Akcidentalnost tako postaje suštinom egzistencije.

Nije, dakle, nimalo slučajno što je zbirka podijeljena u dva ciklusa: Crne roletne i Zombi, rekonstrukcija. Prvi je sav vani, u rasulu svijeta, a drugi unutra, najčešće u onom Ja lirskog subjekta koje poziva na dijalog, na tiho sugovorništvo pjesnika i čitatelja, onog odabranog koji zna prodrijeti u zakučastu pjesmu u kojoj obitavaju i pjesnik i njegov lirski subjekt. Prvi ciklus stavio je svoju lirsku sondu u svijet da ispita njegovu dubinu i visinu, ali i nutrinu, i postavi mu iz humanističke i etičke perspektive dijagnozu, jer se, očito je to u pjesmama, radi o bolesniku u predsmrtnom stanju. A drugi ciklus je osobeni lirski izvještaj o metaforičkom zombiju kao živoj osobi koja je djelovanjem društvenih sila usmrćena, strogo kontrolirana društvenom moći i kojoj je, na koncu, oduzeto pravo odlučivanja, ali i o stanju srca, duše, tijela i nutarnjim borbama sa samim sobom.

No, Brka nije veliki pjesnik samo po dubini poetske refleksije već i po vještini upotrebe jezika, po majstorstvu oblikovanja poetske slike i forme, obnovi klasičnih oblika, kao npr. soneta u vrhunskoj zbirci Nebeski nomad i nekim drugim knjigama, pa je on u onoj liniji naše poezije (ovdje mislim na pjesništvo našeg policentričnog jezika) koja se vraća klasici kao izvoru pjesničkog umijeća. Takav neoklasicist stvorio je i svoj sasvim specifičan poetski otok u sferi ritma i rime koji se, pritom, podređuju kako slici tako i poetskoj refleksiji. Ta specifičnost pokazuje da veliki pjesnici stvaraju novum u prostora jezika iako se znaju, kao Brka, vratiti klasici. Taj novum u Brkinom slučaju bazira se na suglasju emocije, misli, slike, ritma i osobene poetske filozofije, dokazujući specifičnost pjesnikovog talenta da okrije nove mogućnosti upotrebe jezika u poeziji. Očito je to u svakoj Brkinoj zbirci, a u ovoj on kombinira slobodni stih s rimovanim, pa se poigrava rimama čak i u pjesničkim opkoračenjima, a poetska refleksija kombinira se sa ironijom, groteskom, katkad i sarkazmom, da bi se oslikalo zlo lice društvene stvarnosti – kako na lokalnom tako i na globalnom planu – u predsmrtnom času čovječanstva.

Evo kako to pobliže izgleda u uvodnoj pjesmi, koja se može smatrati nekom vrstom autopoetičkog stava. U zakučastoj pjesmi postoje različiti oblici rimovanja, igra eufonije i kakofonije, dok jezički spregovi poput kamere idu od nutrine ka vani, da bi svoj vrhunac dosegli u spoznaji da u takvoj pjesmi lirski subjekt i obitava. No, ona nije zakučasta zato što je hermetična, u sebe zatvorena i sebi dovoljna. Ona je zakučasta jer je takav svijet: neodgonetljiv, nejasan, iracionalan, da ne kažemo sulud po količni besmisla koji iz njega nadire. On mora biti opisan pjesmom u kojoj:

Emocija je stihu ideal tek kada se razumom prožela,
i bol je bez njeg amorfna, od ljudskoga ona se otela,
zatim sinula zrakom, ka drugoj krošnji, poput ptice,
ornitolozi o tom zbore, ali njine su riječi besmislice

 Upamti stoga ovaj slučaj, i obraćaj pažnju na misao,
a navrh hartije vrati se sada, i pročitaj što si napisao,
ali ne budi strog ni grub, pjesmi ćeš pronaći zasnov,
sve je, napokon, ovisno o tom kakav ćeš dati naslov

 Ne samo ljudska, nek opća se u njemu nazre sinteza,
svemirska jeza, i kolaps čovjekovih s iskonom veza,
gradovi razoreni, i dijete što nijemo na zgarištu jeca,
spaljene bogomolje, pepeljasta sjena raspetog sveca

 No ti bilježi dalje, zapisuj sve što slutiš, čuješ, vidiš,
premda ti ruka kleca, besmisla nemoj da se postidiš,
takav je cio vidljivi svijet: nastajući, on se i raspada,
sa sjevera i s juga krši se u sebi, s istoka i sa zapada

Naravno, taj poziv u prvom citiranom stihu da se emocija prožme razumom insistira na refleksivnosti poezije, njenoj utemeljenosti u osobitu filozofiju egzistencije, koja pritom ne ponavlja načela egzistencijalizma nego traga za novim modalitetima mišljenja i osjećanja u svijetu koji se raspada, krši, i gdje se razoreni gradovi, spaljene bogomolje, dijete što na zgarištu jeca spajaju sa svemirskom jezom koja dolazi iz naziranja ne samo ljudske već i opće sinteze.

Prvi navedeni niz slika baziran je na metonimijama koje su, u stvari, poetske fotografije bezdušnog, ratničkog svijeta, dok se drugi odbija figurirati i prelazi u imperativ mišljenja u poeziji. Tako se autopoetička pjesma pretače u poetsko fotografiranje stanja svijeta, da bi se otkinula i sunula u svemirsku jezu kao metaforu prazne metafizičke supstance, a potom, u poenti pjesme, nakon zaziva sudbine Orfeja, došlo se do spoznaje da se obitava i jedino može živjeti u pjesmi tmuloj i zakučastoj. Takva pjesma prodire iza crnih roletni kojima je pokriven svijet, zaogrnut, dakle, u osobitu nevidljivost i misaonu neprozirnost, da bi spoznala kako kao misaona sonda može jedino biti tmula i zakučasta. Uprkos, dakle, prizivu Orfeja koji ne može odoljeti ljepoti mrtve drage dok je izvodi u svijet živih, zbog čega plaća cijenu vječnog gubitka ljubavi, pjesma ne može više očarati i popraviti svijet već ga mora razumjeti u njegovoj zloj biti – kako bi egzistencija bila spašena u lutanju po njoj, što više nije spas za pjesnika nego mučno traganje za skrivenom biti svijeta razobličenom u poetskim slikama njegovih grozota i praznog neba iz kojeg izbija jeza.

Jeza je, zapravo, stanje naše egzistencije pred onim što se oko nas zbiva i pred onim što nas čeka. Ali, jeza je i oblik našeg postojanja duž povijesti. Tako se ona umnogostručuje kao ljudska i opća sinteza, a pjesma u vještini svog rimovanja i oslikavanja stvarnosti potvrđuje Brkino poetsko majstorstvo.

Međutim, jeza nije samo oblik našeg egzistencijalnog stanja u svijetu kojeg čeka kraj, bilo kao samoubilačka nakana vlastodržaca, bilo kao klimatska prijeteća apokalipsa. Jeza je i stanje našeg, tipično ovdašnjeg, društvenog trenutka u kojem je metafizički plan postojanja svučen u blato ideološke klerikalizacije, a ezani nisu više pozivi na molitvu nego i pokazatelji društvene norme. Tu se stvara privid vjerovanja zarad njegovog javnog pokazivanja, pa se jeza pokazuje čak i u samom ezanu. Zato je Brkina pjesma Ezan jeze vrhunski ironični pogled na takvu društvenu praksu, koji se u poenti pretače u grozomornu sliku ubijanja Boga:

ne znam gdje sam, usred grobne tame
glasovi se mujezina sa svih strana slili,
nevidom se vaseljene rasprostrla jeka,
ne bijaše tako otkad svijeta je i vijeka…

 Iz postelja i kabura poziv podiže imame,
ni umrli ne mogahu čudnoj odoljeti sili,
i mrtvi su živi, redaju se skupa u safove,
spremaju se svakog muslimana da oslove

 Zaumnim će glasom o istome svi da vaze,
ali nisu licem prema kibli, već spram Gaze,
zaustit će – uplaših se – i riječ najstrašniju,
onu koju i ajeti od čovjeka krhkog kriju,

 koja Zlo pokreće, onu koja smrtno tišti,
riječ će ovu cijeli ummet šutke da zavrišti,
u nju će se nijemo i svi ljudski krici sliti,
svijet će uzdrhtati, a On će se zvati Ništi…

Pjesma se odvija kao fantazmagorija u kojoj se brišu granice između privida i realnosti, da bi etički krik skoncentrisala u sliku Gaze, koja je zamjena za kiblu. Jer, Gaza nije samo pitanje naše savjesti već i forme postojanja. Međutim, baš odsustvo govora o Gazi i genocidu u njoj prokazuje lice glumljene vjere, svojevrsno etičko bezvjerstvo, jer se ne izgovara najstrašnija riječ koja Zlo pokreće i koja smrtno tišti. Tu je, naravno, moguć samo naš krik nad ubijenima, naš očaj nad čovjekom i čovječanstvom, naša jeza od nas samih. Ali, budući da ummet ni šutke ne može tu riječ, taj krik da zavrišti, onda to preostaje pjesniku koji po svome etičkom nalogu mora izgovoriti tu riječ u koju će se nijemo svi ljudski krici sliti i od koje će svijet uzdrhtati, a On će se zvati Ništi.

Nakon sjajne asonance u naslovu koju bode ovo -z- režući, tako da kažem, samoglasnički niz i pretvrajući se u neku vrstu jezičkog noža koji nas ubada, dolaze stihovi groze, čak groteske, uokvireni rimama koje estetski krote užasni fantazmagorični prizor, a od Gaze do Boga uspostavlja se etički luk kojeg je nemoguće izdržati. Taj luk i završava snažnom slikom a On će se zvati Ništi, jer ako bi se zaista zavrištalo – došlo bi se do pitanja odgovovornosti Boga u vremenu. Zato to i jest, nakon ironične slike o glumljenju vjere i vjeri kao društvenoj normi, na kraju snažan udar u same filozofske temelje Božanstva i njegove odgovornosti za zbivanja u vremenskom toku. A tu se iznova ogleda Brkino poetsko umijeće. Naime, od lokalnog fenomena bezvjerne vjere srozane u neku vrstu društvenog prestiža i norme do pitanja o samim filozofskim temeljima Boga prostire se misaoni i emocionalni luk ove pjesme u kojoj se na vrhunski način povezuju jeza kao stanje egzistencije i fantazmagorični ezan kao dokaz etičkog i metafizičkog rasula našeg svijeta.

Iza crnih roletni izrastaju u ovom ciklusu pod pjesničkim okularom različiti oblici društvenih deformacija, sa sve izvjesnijim etičkim i metafizičkim rasulom svijeta i padom humanizma u svojevrsno društveno ništavilo. Zarobljeni čovjek u takvom ništavilu nije samo dehumaniziran već i strogo kontroliran, pa se zoon politikon pojavljuje u formi mediokriteta i mediokritetstva kao konstante svakog oblika moći. U mediokritetskom društvu piramida vlasti obilježena je ulizicama, huljama svake vrste, dok mediokriteti vascijelu ekumenu smišljeno preobraćaju u mrtvaju.

Ali, U svijetu koji nas je izdao, kako glasi naslov završne pjesme ovog ciklusa, nakon panoramskog poetskog snimka svih užasa današnjeg čovječanstva slijedi i katarzična spoznaja sa znakom pitanja:

A pjesma bi ova mogla sada u različitim smjerovima
da krene, o gorkoj čamotinji provincijskoj da kazuje,
o repariranju prošlosti, ili o mentalnom prepariranju
koje se vrši nad živima, ili o onim što nastoje da nas
u beslovesno krdo utjeraju, zatirući svaki mukotrpni
iskorak sirotog čovjeka u vlastiti ponos. O državama
da zbori i na Istoku i na Zapadu i sjevernim i južnim,
gdje se imperativ individualnog oslobođenja tumači
pozivom na opći pokolj radi pojedinačnih usmrćenja

 Ali neće o tome ovi turobni versi; oni bi da zabilježe
dokle smo, napokon, dospjeli mi, da nas u bijegu od
svega svijeta zapamte, u uzmicanju od svakoga vida
stvarnosti homo sapiensa vajnoga, i kako se grstimo
danas pred svakom manifestacijom zoona politikona
dok za slobodom žudimo, no tek nakratko mogućom
kad zatvorimo vrata i prozore. Sve mudriji, što znači
sve usamljeniji, sa jasnom sviješću da spasa ne može
biti pred hordom čovjekolikom, koja sve brojnijom i
sve krvožednijom postaje, svakoga trena, ma gdje da
se dom naš nalazi, u svijetu koji okrutno nas je izdao.
Sa neizgovorenim, ali pitanjem neminovnim: Čemu?

Današnjica je obilježena različitim vrstama kriza. Krizom humanizma prije svega, etičkim i moralnim rasapom, krizom ideologije, ekonomskom krizom izazvanom padom tzv. tržišne ideologije i neoliberalne teorije, rastom militarizma i s tim u vezi ratovima i ratnim napetostima, klimatskom kataklizmom, umjetnom inteligencijom koja prijeti da porobi čovjeka i čovječanstvo i da potpuno promijeni strukturu rada. Sve te krize vode ka svijetu koji nas je izdao. Dvadesti vijek je nakon pada Berlinskog zida obećavao kraj ideologija i postideološko stanje, ali ta se iluzija raspala jer je kapitalizmu nužno potreban neprijatelj kako bi se države moći homogenizirale i dovele do tzv. hantingtonovskog sukoba civilizacija, a unipolarni svijet se rasuo u multipolarni, što je označilo i kraj iluzije postmodernističke politike identiteta i tobožnjeg svjetskog multikulturalizma. Jednom riječju, kriza se pretvorila u jezu na prijelazu vjekova i milenija, a ideali slobode iz druge polovine dvadestog vijeka u davedest i prvom su se pretvorili u praksu sveopće informatičke kontrole. Nacionalizam, autoritarizam, obnavljanje konzervativizma i njegove kontrole uma stvorili su preduvjete za militarizam čiji su vrhunci rat u Ukrajini i izraelski genocid u Gazi. Dok pišem ove redove, izraelske elitne jedinice ulaze u taj grad protjerujući i ubijajući civile, a avioni nemilosrdno bombarduju već potpuno srušeni grad. Gaza tako postaje novi simbol krvoločnosti svijeta, još jedna ponovljena Troja iz Homerove Ilijade. Svijetom i definitivno upravljaju karikaturalni luđaci koji nam se obraćaju preko tvitera (platforme X) u nekoliko redaka saopćavajući svoje krvoločne poruke. Novi milenij srušio je sve prethodne ideale i uspostavio nove dogme.

Zato nam je potrebna nova politička poezija koje će razobličiti svaku prevaru u ime odbrane posljednjih preostalih mrvica ljudskosti u društvima koja repariraju prošlost i prepariraju um. Ta sveopća lobotomija zatim kreće u juriš, kako pokazuje Brkina strofa, i utjeruje nas u beslovesno krdo, a države Istoka i Zapada, sjeverne i južne, imperativ individualnog oslobođenja tumače pozivom na opći pokolj radi pojedinačnih usmrćenja. Kao kroz kakav poetski teleskop, ova pjesma zagleda se s humanističke visine u grozu svjetskog povijesnog trenutka, raskrinkavajući sve njegove prevare. Taj pad od ideala u krvoproliće oslikava ova vrhunska Brkina pjesma u kojoj jeza pred svijetom niče iz spoznaje da nas je on izdao. To, nadalje, znači da nova politička poezija oslikava horizont poraženog čovjeka i čovječanstva, a jedino što nam preostaje jest gradnja svojih malih svjetova iza zatvorenih kućnih vrata, svojih autonomija pred sveopćim gubilištem, da ovom riječju podsjetim na naslov prvog romana Mirka Kovača:

(…) Sve mudriji, što znači
sve usamljeniji, sa jasnom sviješću da spasa ne može
biti pred hordom čovjekolikom, koja sve brojnijom i
sve krvožednijom postaje, svakoga trena, ma gdje da
se dom naš nalazi, u svijetu koji okrutno nas je izdao.
Sa neizgovorenim, ali pitanjem neminovnim: Čemu?

 Horda čovjekolika, sve brojnija i sve krvožednija – sjajne su slike koje pokazuju da se militaristička moć s vlastodržačkog vrha kapilarno spustila u mase, a, marinkovićevski rečeno, zoopolis i čovjetina nisu fenomeni samo rata kao Kiklopa već svakodnevnih društvenih praksi. Pitanje Čemu? s kraja pjesme stoji nad našim glavama kao mentalni mač koji nas siječe u korijenu, dok svijet koji nas je izdao prerasta u ljudsku pustinju. A tu se ne može činiti i biti, da se prisjetimo naslova Prohićevog eseja o Meši Selimoviću. No, sloboda i humanitet mogu se odbraniti u svojoj samoći: ona je mudrost izrasla iz ljudske pustinje.

Tim saznanjem završava se ciklus Crne roletne u kojem je hakslijevski divni novi svijet iz svoje čudovišnosti narastao do sveopće pustinje. Naredni, pak, ciklus – Zombi, rekonstrukcija – psihološki i mentalno još je teži. U njemu pjesnik svoj okular preseljava unutra, u dramu uma, psihe i tijela lirskog subjekta. Ako je prethodni bio panoramska drama svijeta, ovaj ciklus je panoramska drama nutrine. U borbi sa sobom, sa starenjem i propadanjem tijela, u spoznaji da je zarobljen u ljudskoj pustinji, u nutarnjem propadanju, u vlastitom dnevniku pustošenja od kojeg je spas moguć jedino u kamijevskoj ideji stvaranja pri čemu se pomno čuva iskonsko umijeće radosti suncu, Brka je napisao ciklus u kojem je predstavljena slika življenja kao putovanja ka ništavilu. Evo kako to izgleda u završnoj, dvadest i trećoj pjesmi ciklusa:

U grotlu sumornog svemira, u kutu ove kafane,
dugo već, kao život cijeli, u mraku se od tmine
skrivam: šutim, čitam, koješta i pišem, pri tom
pomno čuvam iskonsko umijeće radosti suncu.
Da postoji, moj filozof zvao bi se Konfuzije, ali
haos u kojemu obitavam nesumnjivo će, sam iz
sebe, doživjeti vlastito smisaono obasjanje, kada
drukčije već ne može biti. I sve će se, jednom,
u prahu praha smiriti, u zaboravu posvemašnjem.
Ni sunca neće biti, i nikoga biti neće ko bi se
sjećao sunca: samo neka sav ovaj pričin potraje
dovoljno dugo, i nikad da opet ne krene ab ovo.
Duh Božiji neka tavori na dnu bare, jer umu
predstoji mukotrpno odrobljavanje kako bi se
osposobio za radost suočenja sa metafizičkim
bezdanom – koji će se ukazati napokon – i sa
spasonosnim samouništenjem. A tada, blago
onome koji o Resurekciji svojoj ni dvojio nije!

Da li smo zaista zombiji – mrtvi a živi, živi a mrtvi – to je ključno pitanje našeg individualnog postojanja. Ako je život putovanje ka ništavilu, gdje je samo blago onom koji o Resurekciji svojoj ni dvojio nije, onda je to puni krug besmisla. No, to nije tek ponavljanje stare spoznaje, već rezultat iskustva, pređenog puta pred sami njegov kraj u grotlu svemira i kutu kafane gdje se šuti, čita i koješta piše. Međutim grotlo svemira, kao sjajna metafora kosmičkog haosa u kojem se neprestano nešto guta u crnim jamama, pa svemir nije red nego ubilački haos, i kut kafane jest spajanje razdalekih planova postojanja. Na taj način haos svemira postaje i haos u kojem se obitava, pa se njime spajaju u cjelinu svemirski i svakodnevni plan postojanja. Drugim riječima, to mogu učiniti samo vrsne poetske figure i sjajna poetska imaginacija prema kojoj se sve u svemiru ždere, baš kao što nas sam život proždire.

Ali, to je tek uvod u dramu, jer, bez obzira na to što će haos u kojem se obitava, sam iz sebe, doživjeti vlastito smisaono obasjanje, ostaje pitanje o metafizičkom planu postojanja. Ako je prvi ciklus bio u društvenoj drami rezultirajući završnom političkom pjesmom, ovaj drugi proteže se od kuta kafane i tijela do Boga, čiji duh neće više lebdjeti nad vodama već će tavoriti na dnu bare. Ako je u Bibliji, lebdeći nad vodama, bio plodan stvarajući svijet, sad je to slika besplodnog Boga, a mitska slika sudara se egzistencijalnim iskustvom spajajući mitsko bezvrijeme i egzistencijalno, psihološko, bergsonovsko vrijeme. No, slike tuku u ovoj pjesmi još i jače stoga što je Božiji duh zarobljen, pa umu predstoji mukotrpno odrobljavanje kako bi se/ osposobio za radost suočenja sa metafizičkim bezdanom. Brka je majstor poetskih slika, a ovaj metafizički bezdan u sebi sabire čitavu filozofiju od Nietzschea naovamo, kao i kulturu od renesansnog obrata, od bogocentrične ka antropocentričnoj, do današnje kulture u kojoj je Bog pretvoren u ideološki označitelj. Istodobno, ova metafora pokazuje nam kako se ljudska pustinja iz prvog ciklusa u drugom survala u metafizički bezdan s besplodnim Božijim duhom u svome središtu. Od političkog, društvenog, preko egzistencijalnog do metafizičkog sklapa se luk Akcidentalnih sintagmi sa slutnjom u posljednjim stihovima kako će se taj metafizički bezdan napokon ukazati u paradoksu spasonosnog samouništenja.

Da, Akcidentalne sintagme nisu nevažne i nebitne, već je ovo spasonosna poezija koja nas je suočila s jezom od današnje ljudske pustinje i metafizičke praznine, ali i sa idejom gradnje naših malih autonomnih svjetova – u kojima se ne može biti sretan, naprotiv. Ali slobodan može. Na taj način poezija opet, kako bi rekao Czesław Miłosz, spašava narode i ljude, kao ključna sublimacija jezika u kojem osjećamo i mislimo.

O Vuku ćemo, zaista, u onoj srpsko-indijskoj fusion krčmi u tvom kraju, i to barem iz dva razloga: Vuk je previše tvoja tema da bih se o njoj odvažio s tobom napismeno raspravljati. Ali reći ću samo dvije stvari: Vuk je živio u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, kada je svaka nacionalna svijest, svejedno gdje, u kom europskom plemenu, imala obrise velikonacionalnog i, iz današnje perspektive, uzurpatorskog projekta; i drugo, Vuk, za razliku od Shakespearea, upravo zato nije naš suvremenik. Tko god ga doživljava suvremenikom naprosto je budala. A što se tiče toga tko je kome, da tako kažemo, stavio jezik u usta, rekao bih da u našem slučaju nije nitko nikome, iz jednostavnog razloga što je prvo bio jezik (ili jezici), a tek su se zatim, na način po svemu sumnjiv, formirale među južnim Slavenima etnije, pa nacije. One nisu nastale na osnovu kulturnih, dakle i jezičkih razloga, nego po razlici u vjeri i Crkvi. Rođenju nacija na Balkanu pridonijela su, premda ne presudno, granice između velikih imperija, geografska konfiguracija, rijeke, planine itd. I to je sve. Tako je, barem u međusobnim razlikama, nastao jedan plitak i krvav svijet.

Da, u pravu si, Hrvatska je opet nadsrala Srbiju. Na mom malom slučaju, koji je, naravno, kao što to uvijek biva, dio nekoga većeg slučaja, ili većeg sranja. No, u čemu se sastoji hrvatsko nadserivanje? O tome moram naširoko.

Dakle, sjedimo tako mi u ljetni dan ispred caffea uz Frakturinu knjižaru, među nekim finim svijetom, u jednom od onih zagrebačkih ambijenata koji se tebi ovdje znaju svidjeti, a na koje ni ja nisam imun, i uspijevam ih još uvijek vidjeti očima nekog tko se u Zagrebu nije rodio, niti je formativne godine života u Zagrebu proživljavao. To su ona mjesta koja po svemu, ne samo slikom, scenom i prizorom, podsjećaju na ambijente bilo kojeg ozbiljnog europskog grada: Krakova, Beča, Heidelberga, Pariza, Arlesa, Trsta… nabrajam i velike, i male, ali sve ozbiljne gradove. To nešto što čini takav ambijent osjeti se u mirisu i zvuku, u onoj specifičnoj finoj tišini, koja se od naših zavičaja razlikuje, rekao bih, gotovo dramatično. I tako mi tu sjedio, gotovo anesteziranih živaca, opuštenih svih mišića, pijemo neku mentom i sirupom savršeno dorađenu limunadu s ledom, kadli nailzi jedan stariji par s psom. Ja se s milinom zagledam u psa, jer pse volim i u svakoj sam prilici otvoren prema svim psima, kad li se gospođa odvoji od gospodina i psa, unese mi se u lice i izgovori: Govno! Biva, želi mi reći da sam ja govno. I tu ja ostajem potpuno razoružan, jer su mi živci prethodno već anestezirani i opušten sam do tuposti, tako da gospođu nisam u stanju obasuti i blagosloviti širokim repertoarom svojih balkanskih prostakluka, niti je obnevidjeti najmračnijim sadržajima svoje duše. Samo sam Anu zbunjeno i pomirljivo pogledao, ali ona je već skočila, grabeći mobitel, i potrčala za gospođom da je fotografira.

Odavno, naime, Anu frustrira kad god javnim ne učinimo situacije u kojima nam se ovakvo što dogodi u javnom prostoru. Nego, da uslika počiniteljicu, pa da je uz prigodni komentar stavimo na fejsbuk. No, dok je gospođu fotografirala na javnom mjestu, tojest nasred ulice – što po zakonu nije zabranjeno, kao što takvu fotografiju po zakonu nije zabranjeno ni objaviti, pogotovu ako si novinar, a Ana je novinarka – gospođa ju je fizički napala, pokušavajući joj mobitel istrgnuti iz ruke. Kako je slabija od Ane, koja je ipak dobro utrenirana cura sa sela, nije joj uspjelo. Ali Ani bio je, ipak, priličan problem otresti je sa sebe. Nije je smjela udariti, niti srušiti na zemlju, jer tek tu bi nastali belaji. Na kraju, neočekivana je pomoć, u vidu razumnog obraćanja, stigla od slučajne prolaznice, sredovječne strankinje (kad kažemo strankinja, uvijek mislimo na osobu iz Austrije, Njemačke i sl.), pred čijim je nastupom agresivna gospođa pobjegla svom gospodinu i psu, koji su (srećom) bili negdje zaostali, jer se psu, pretpostavljam, pripišalo.

I tako je, kao nekom čarolijom, nestalo onog mirisa i zvuka, onih boja i oblika, koji su caffe ispred kojeg sjedimo, knjižaru i ulicu – nekadašnja Radišina, pedesetak metara od ulaza u zgradu u kojoj su Krleža i Bela proveli Drugi svjetski rat – činili tako ugodno i zaštitnički europskim. Sjedili smo i dalje, pili svoje limunade, ja sam već pisao fejsbučni komentar minulog događaja, Ana ga je postavljala na moju stranicu, ali sad se već osjećao miris kanalizacije (kao da je nepoznata gospođa odnekud dozvala govna), mirisi olova i hrđe, truloga lišća i ljudskog znoja, a odnekud kao da se čuo i vonj lošeg roštilja. Onog Zagreba koji volim čarolijom je za taj dan nestalo.

Objava na mojoj fejsbučnoj stranici doživjela je veliki odjek. Mnogi su razlozi tome, pa krenimo od onih formalnih i tehničkih. Kako moja službena (autorska) Facebook stranica već dugo postoji, i vrlo smo aktivni u izlaganju mojih drugdje objavljenih autorskih sadržaja na njoj, te u izlaganju ajfelovog mosta, kao našeg malog kućnog web časopisa za književnost, tako se na njoj okupilo već 98 hiljada pratitelja. To je mnogo, naročito ako se zna da se bavimo književnošću, umjetnošću i inim ezoteričnim i hermetičnim društvenim temama, od kojih opća publika društvenih mreža bježi kao od otrova. Pritom, mi je i dodatno potičemo na bijeg, jer blokiram i čistim svakoga za koga procijenim da mu nije na mojoj stranici mjesto. I nisam u tome ni strpljiv, ni velikodušan, ni ispunjen vjerom da se ljudi mogu opametiti i obrazovati. Uz tih 98 hiljada potencijalnih posjetitelja – od kojih je dio, vjerujem, i mrtvih duša (simbolički mrtvih, dakle neprisutnih) – algoritmi nam još namru i dovedu varijabilan broj druge društvenomrežne čeljadi, koju katkad blokiram, a katkad se pretvori i u stalne pratitelje. I još da napomenem: nikada nismo bustali stranicu, nismo Meti plaćali bolju vidljivost, niti smo kupovali pratitelje. Također, nismo se držali ni uputstava kako da povećamo svoju vidljivost, nismo baš puno komunicirali s pratiteljima, nismo objavljivali kratke video priloge, nismo sudjelovali u kojekakvim društvenomrežnim igricama, nismo se bavili društvenim aktualnostima, nismo se kačili na kolektivne afekte i raspoloženja virtualne svjetine itd.

Ovo sve navodim samo da bih naglasio da objavljivanje nečega relativno zapaljivog – vrijeđanje i fizički napad! – pred publikom od tako okupljenih 98 hiljada ljudi, plus algoritamski bonusi sačinjeni od slučajnih i manje slučajnih prolaznika, djeluje prilično upečatljivo. Naročito ako se zna (jer i o tome statistika uz Facebook stranicu postoji) da je naša publika izrazito mješovita i regionalna. Samo ću ti navesti kako je trenutno raspoređena po gradovima: Zagreb 25,9 posto, Beograd 23,6 posto, Sarajevo 20  posto. Većinski, skoro dvotrećinski, publika moje stranice je ženska, a strašno je zanimljiva starosna statistika: oni koji imaju između 45 i 54 godine čine 31,3 posto pratitelja; između 35 i 44 ih je 22,6 posto; između 55 i 64 ih je 19,9; preko 65 godina ima ih 15,1; od 25 do 34 ih je 10,1 posto; između 18 i 24 ih je 1 posto. (Ovo je i važno, i zanimljivo, jer se, možda, ne tiče mene, a prilično jasno demantira bulažnjenja o odumiranju književne publike, kojima sam i sam katkad znao podleći. Pa kad sabereš, čak 65 posto pratitelja moje stranice mlađe je od pedeset godina. Netko će reći da stariji nisu na društvenim mrežama, što za gradski svijet nije tačno. Ili može biti upravo onoliko i onako tačno koliko je tačno da mlađi nisu na Facebooku, nego su na Instagramu, TikToku…)

Dakle, mi smo anonimnu gospođu koja se meni unijela u lice i izgovorila – Govno!, a Anu fizički napala, s njezinim fotografijama izložili na mojoj fejsbučnoj stranici. Dočekalo ju je zgražanje, često izraženo i politički nekorektnim jezikom društvenih mreža, ali i utvrđivanjem što je dopušteno u suobraćanju s ljudima, naročito onim poznatim, a što dopušteno nije. Recimo, nedopustivo je na lijepoj i tako europskoj zagrebačkoj ulici nekoga na neregularan način istjerivati iz osjećaja da se nalazi na lijepoj i tako europskoj zagrebačkoj ulici. Ako to već činiš, izlažeš se riziku da će te oni koje si pokušao/la ponižavati i maltretirati izložiti pred 98 tisuća pari očiju. Što, naravno, nije problem ako si uvjeren/a u ono što činiš, ako se inače u životu lažno ne predstavljaš i ako imaš obraza da ponižavaš i maltretiraš ljude koji iz nekog razloga nisu pod zaštitom zakona i policije. A nisu, zato što ih policija, zato što su to upravo oni, neće štititi, i zato što sudovi, zato što su to upravo oni, nikada neće presuditi u njihovu korist i protiv onih koji ih ponižavaju i maltretiraju. 

Nakon kraćeg vremena, vijest o agresivnoj gospođi, kao i njezine fotografije, preuzete s moje stranice, objavili su i neki internetski mediji u Hrvatskoj i Bosni. Tada su se odnekud, iz dubine općeg mraka, pojavili njezini branitelji, što u komentarima ispod naše objave, što na drugim fejsbučnim zidovima, što u desnim internetskim medijima, tvrdeći da smo Ana i ja ustvari napadači, a gospođa je žrtva. Ona je, naime, samo izrazila svoje mišljenje o meni, a mi smo je protuzakonito fotografirali i objavili na mojoj stranici, sve uz prateći tekst. Prema hrvatskome zakonu, kao ni prema zakonima ijedne zemlje na svijetu, fotografiranje punoljetne čeljadi na javnim površinama nije protuzakonito, kao što ni objavljivanje fotografija punoljetne čeljadi na javnim mjestima, u medijima i na društvenim mrežama, nije protuzakonito. Kada bi drukčije bilo, u novinama ne bi mogla biti objavljena nijedna fotografija snimljena na ulici, na stadionu, u koncertnoj dvorani, na javnome prostoru. Međutim, desničari su i desni hejteri munjevito stvorili narativ, uspostavili su legendu, i krenuli drviti o tome da smo Ana i ja napali nedužnu zagrebačku gospođu, samo zato što ona ima svoje mišljenje. 

Pet dana kasnije događa se nešto što će u prošlost potisnuti slučaj s agresivnom gospođom. Na zidu nebodera u kojem već dvadeset i dvije godine živim dočekuje nas ovakav grafit. Crnom bojom: “Jedne kolovoške noći/ Miljenko neče dobro proći! A ispod plavim: “Naša država/ naša pravila”. Tu započinje ono ozbiljno sranje, ali smo još daleko od tačke u kojoj će Hrvatska, kako si ti lijepo rekao, nadsrati Srbiju.

Fotografiram grafit, Ana vadi kompjutor, i sjedamo u auto, gdje postavljamo novu objavu, koja će, to mi je, naravno, odmah jasno, pokrenuti javni i medijski uragan koji neću imati pod kontrolom i za koji tog trenutka zaista nisam siguran na koju će se stranu okrenuti i što će raznijeti, polomiti i pokrenuti. Ali, naprosto, moram stvar učiniti javnom da me, simbolički ili stvarno, ne bi progutao mrak. 

Crni dio grafita je prijetnja, izrečena nemuštim stihovanjem, pokušajem da se progovori u desetercu, ali prvi je stih u osam, a drugi u devet slogova. To je ako saberemo sedamnaest slogova, ali tako raspoređenih da se ne mogu razlomiti ni u pošten haiku. Zanimljiviji je, međutim, dodatak u plavoj boji: “Naša država/ naša pravila”. Republika Hrvatska je, dragi Basara, ustavna demokracija. Njezin Ustav je, navodno, solidno pravnički koncipiran, ali – za razliku, recimo, od njemačkog Ustava, nije literarno dojmljiv. Ali je svakako zanimljivo pročitati Izvorišne osnove Hrvatskog ustava, koje ti ovdje opsežno citiram, jer ti mogu biti važne:

“Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;

– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;

– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;

– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712;

– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;

– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712;

– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške monarhije;

– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), poslije (3. listopada 1929.) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;

– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990.).

Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991-1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnog svijeta.

Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”

U Hrvatskoj iz ovako postavljenih Izvorišnih osnova Ustava čovjek bi se, je li tako dragi Basara, s veseljem odvažio živjeti. Istina, zasmetala bi mu nepotrebna baroknost u nizanju povijesnih i mitološko-povijesnih elemenata, ali to je već kič malih naroda, naročito ovih naših balkanskih, ali ne bi to nikako bio razlog da svesrdno ne prihvatimo ovakvu Hrvatsku. Ne bi čovjek mogao biti oduševljen ni nabrajanjem “autohtonih nacionalnih manjina”. Najprije, svatko bi dobronamjeran tražio i nalazio način da iz skupine pobrojanih nekako izdvoji Srbe. Ako već njihova ustavna konstitutivnost stvara tjeskobu kod pripadnika malog naroda, i ako je – pogotovu nakon rata iz 1991, premda su ovakve Izvorišne osnove postavljene prije tog rata – Ustav Republike Hrvatske postao pretijesan za konstitutivna naroda, Srbi su svejedno morali biti izdvojeni u zasebnu rečenicu, trebala im je biti nađena zasebna formula. I to ne primarno zbog eventualno povrijeđenih srpskih osjećaja, nego zbog same povijesti Hrvatske, te zbog uloge koju su hrvatski Srbi imali u njezinom stvaranju. Također, u tom nabrajanju fale barem dvije autohtone nacionalne manjine: Muslimani (kako je njihova autoidentifikacija glasila 1990. kad je Ustav pisan, a kasnije Bošnjaci), te Romi. No, i to bi se dalo popravljati i mijenjati.

Ono što, međutim, Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske čini čovjeku neporecivo prihvatljivim, i što dubinski određuje prirodu i smisao Republike Hrvatske je konstatacija da se njena državna suverenost očituje u “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990.)”. Dakle, ne samo da se Republika Hrvatska poziva na ZAVNOH i na stečevine (tako je hrvatskije kaže – tekovine) jugoslavenske narodnooslobodilačke borbe, i na sve socijalističke hrvatske ustave koji su potom uslijedili, nego postoji ta dramatično važna formulacija: “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”. Dakle, ako ćemo po Ustavu Republike Hrvatske, ili ako ćemo se držati Ustava Republike Hrvatske, onda su bit ove zemlje i smisao njezinog postojanja na zemlji ostvareni ne nasuprot Jugoslaviji, nego nasuprot samom “proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”, čijih se stečevina ovim ustavotvorac vrlo temeljito i u potpunosti odriče. Iza tog odricanja 1990. pomalo ima i odricanja od odgovornosti za ustaške zločine, i odricanja od jednog izgubljenog rata, i pokušaj da se i Srbi, i Europa, uvjere u nešto u što ni Srbi, ni Europa baš ne vjeruju. Ali unatoč i usprkos tim dnevnim prilozima nečemu što bi se trebalo ticati dugih povijesnih trajanja, to odricanje je vrlo moćno. Ustav Republike Hrvatske 21. decembra 1990, a proglašen je dan kasnije. Premda je donesen na tada već bivši Dan armije, ponio je naziv Božićni ustav. E sad, najveća zanimljivost. Tekst Ustava napisala je Redakcijska skupina, koju su sačinjavali Vladimir Šeks, Smiljko Sokol i Zdravko Tomac. A Izvorišne osnove pisao je, pogodi tko!, lično Franjo Tuđman.

Parola “Naša država/naša pravila” navodno pripada nekim ekstremnim navijačkim skupinama, no mene je, čim sam je na svom zidu vidio, podsjetila na “Načela hrvatskog ustaškog pokreta”, tekst koji je 1. juna 1933. sastavio Ante Pavelić, i neka je vrsta nacionalističkog crno-revolucionarnog manifesta. Taj će manifest u godinama postojanja NDH i formalno zamjenjivati ustav, te će se zaista svoditi na parolu “Naša država/naša pravila”. A kada neka skupina ljudi, mimo onog što je prethodno bio formalni ili neformalni civilizacijski i društveni sistem, te mimo onog što je prethodno tradirano kao javni i porodični moral, počne vladati po vlastitim pravilima, onda samo od tankog pokrova ideologije ovisi koliko će njihova vladavina biti krvava i zločinačka. Ustaška je ideologija bila nacional-šovinistički i rasistički korporativizam. Od toga, meni se čini, ipak ne može gore i krvavije. I naravno da im ni na kraj pameti nije bilo ništa mimo ovog “Naša država/naša pravila”.

Kada smo na mojoj službenoj fejsbučnoj stranici objavili što se dogodilo, nastupilo je nešto što nikad ranije nisam doživio. Svi neovisni mediji ekstenzivno su objavili i komentirali vijest, da bi se zatim izredali, na svojim društvenim mrežama, praktično svi najvažniji opozicijski političari, intelektualci, pisci, umjetnici. Potom su, ni sat kasnije, sve to ponovili oni mediji koji to inače ne bi činili, ali je pritisak bio prejak. Izdržao ga je samo HRT, koji je ostao gluh i nijem, sve do jednog trenutka. Onog u kojem je Hrvatska definitivno nadsrala Srbiju.

Naime, u mom opisu događaja, koji smo objavili uz fotografiju grafita, na kraju sam napisao sljedeće: “Ali kako je na meni riječ, onda da kažem i ovo: premda policiji neću podnijeti prijavu, naprosto zato što nemam vremena, niti u ovoj vrsti slučajeva imam povjerenja u policiju, svaki napad na sebe i svoje bližnje učinit ću javnim. I učinit ću sve da o njemu budu obaviješteni svi koji, bilo gdje na svijetu, objavljuju moje knjige ili pišu o njima.

I još nešto: policija, kad joj prijavljujete ovakve slučajeve, uvijek upita – sumnjate li na nekog. To pitanje je ponižavajuće, ali ovaj put na njega imam odgovor. Sumnjam na predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i na ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića.”

Premda taj finale tebi može zvučati kao hiperbola, nije o hiperboli riječ. Naime, niti se na mene pred praznim zidom nadigla inokosna budala, niti sam ja u prethodnim tjednima objavio u novinama i na webu išta što nisam objavljivao ranije, ili što bi inokosne budale moglo nasekirati, i to pod nevjerojatnom kondicijom da uopće pročitaju što sam napisao. Grafit na mom zidu pripremili su Hrvatska policija (ergo Ministarstvo unutarnjih poslova, uporno odbijajući da djeluje protiv desničarskih nasilnika, ili protiv onih koji provjeravaju društvenu klimu tako što pjevaju ustaško-koljačku budnicu “Jasenovac i Gradiška Stara”, nego im samo svojim prisustvom asistiraju, otprilike onako kako je redarstvo asistiralo samostalnim ustašama u ljeto 1941, i pripremio ga je, taj grafit, predsjednik Vlade Andrej Plenković kada je ljetos dovodio pred koncert svoju dječicu, da im Thompson udijeli svoj apostolski blagoslov, i kada je zatim sam blagoslovio i neograničeno korištenje ustaškog pokliča, i gnjevno napao kao nenarodne elemente, ljevičare i neprijatelje Hrvatske, sve kojima se baš nije svidio Thompsonov koncert. Nitko do te dvojice ljudi, profesora opštenarodne odbrane i bivšeg člana SKJ, te bivšeg pulskog vojnog pozivara, bivšeg šefa kabineta Stjepana Mesića, iz doba kada je ovaj bio predsjednik Hrvatske, te sadašnjeg ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, i predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, djetešca iz komunističke kuće, kojemu su roditelji nadjenuli ime ruskih pisaca i najmlađega od trojice prinčeva Karađorđevića, nitko do njih dvojice nije mogao biti odgovoran za prijetnje ispisane na fasadi mog nebodera. Na onom jedinom prostoru koji je dovoljno širok i čist da se uz njega mogu strijeljati ljudi. Ali to nipošto nije trenutak u kojem će Hrvatska definitivno nadsrati Srbiju.

Taj trenutak događa se iste večeri, kada iz Vlade stiže odgovor na pitanje jedne redakcije o prijetnjama koje su mi upućene. Taj odgovor u cjelini glasi ovako: 

“Osuđujemo prijeteće poruke usmjerene protiv gospodina Jergovića.

Što se tiče njegovog ciničnog iznošenja sumnje da su ‘sporne poruke napisali premijer Plenković i ministar Božinović’, ističemo kako je sasvim izvjesno i provjereno da su upravo premijer i ministar prerušeni i pod okriljem noći išli pisati sporne poruke, kao što to i inače redovito čine.

U vezi s takvim navodima kojima se nastoji prikazati da Vlada stvara napetosti u društvu, upućujemo Vas na obraćanje predsjednika Vlade na jutrošnjoj sjednici Vlade u kojem je iznio jasan stav oko događanja u Benkovcu i Šibeniku. Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu, a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović.”

U 7 riječi tobože su “osudili” prijeteće poruke. A u sljedećih 105 riječi me, što ciničnim izvrtanjem stvari i tobožnjom šaljivošću, što mojim pozivanjem na toleranciju i stvaranje uključivog ozračja prema onima koji mi prijete smrću, dodatno ugrožavaju, dovodeći me u još opasniju situaciju od one u koju su me doveli grafiteri. Eto, to je trenutak u kojem u Hrvatska definitivno nadsrala Srbiju. Jer ja, ipak, ne uspijevam zamisliti situaciju u kojoj bi itko od srpskih plenkovića – da ih ne spominjem po imenima, ili da ne spominjem ono srpsko ime nad svakim drugim imenom, onog čiji je brat, čini mi se, Plenkovićev imenjak – na takav način odgovarao Draganu Velikiću, tebi ili nekom trećem među srpskim književnicima, tko je jednako kao vi sklon kritiziranju vlasti. Možeš li, recimo, zamisliti da neki srpski plenković izda fetvu za provođenje nasilja ili likvidaciju Ljubomira Simovića, koji se, praktično sve do kraja života nije suzdržavao od uporne i žestoke kritike vlasti? E vidiš, to je ono čime je Hrvatska (vladajući režim, HDZ, udružena ustašija…) dramatično nadsrala Srbiju. Nedostojno je diktatora, a u kulturnim zajednicama i opasno je po diktaturu, ratovati protiv pjesnika. A ja sam u ovom slučaju samo pjesnik. To je nešto čime su se bavili Staljin i Pavelić, a u današnjoj Europi time se ne bavi nitko. Osim Andreja Plenkovića i njegove Vlade. (Inače, to da je Premijer bacio fetvu na mene, dosjetka je Slobodana Šnajdera, iz njegove briljantne kolumne na Telegramu…)

Iste noći, nakon što me je Vlada Republike Hrvatske pozvala da konačno “počnem činiti” nešto na “stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu”, te da se time umilim svojim progoniteljima, u Novom Zagrebu se, malo dalje od mog nebodera, pojavio novi grafit, ispisan istim stilom i rukopisom. On doslovno glasi: “Sarajevo ispod Trebevića/ Povedite Daliju i četnika Jergoviča”. Tu je grafiter pokušao dopjevati čuvenu ustašku pjesmu, koju ja, naravno, napamet znam, a ti ćeš je, dragi Basara, meni za dušu preslušati na YouTubeu, jer je tamo imaš među Hrvatskim domoljubnim pjesmama. Izvornik, dakle, glasi ovako: “Sarajevo ispod Trebevića/ Bit ćeš opet Ante Pavelića/ Bosno moja, bistra suzo naša/ Pozdravlja te imotski ustaša/ Hercegovska grudo svakog dana/ Oduvijek si za Srbina brana/ Kad ustaša sa Širokog vrisne/ Biž’ Srbine, eto Nezavisne/ Sjajna zvijezdo iznad Metkovića/ Pozdravi nam Antu Pavelića/ I Andrija, vječna dika naša/ on je hrabri ljubuški ustaša/ Sad ću kleknut i molit se Bogu/ Da Srbiju pobijediti mogu/ Pobijediti, gubu otjerati/ i slobodu narodu svom dati”. Riječ je, kao što vidiš o desetercima, prostim ko pasulj, banalnim ko grah, koji se mogu urlati u formi bećarca i gange, mogu se guslati, tuliti na nogometnim utakmicama, pjevati pri klanju. Moja znanja o pjesništvu i književnosti, općenito moja znanja o riječima i njihovim značenjima, takva su da ne nalazim načina da drukčija tumačenja i konotacije, na kojima insistiranju Andrej Plenković i njegova Vlada. Mogu samo konstatirati da im je stihoklepac nemušt i nevješt, pa da bi bilo bolje da su mene platili da im sklepam deseterac, jer im je ovaj klanje razvukao u petnaest slogova. (Inače, Dalija koja mi je u petnaestercu pridružena je političarka Dalija Orešković, koji je u izjavi za jednu privatnu televizijsku stanicu branila moje pravo na život i mir.)

Policija me je nakon što su mediji objavili vijest o prvom grafitu telefonom kontaktirala, i ne osobito ljubazni me je policajac pozvao da dođem u stanicu dati iskaz. Rekao sam mu da to neću učiniti, jer je njihova dužnost goniti slučaj po službenoj dužnosti. Ja im u tome zaista ne mogu pomoći, a još i sumnjam da će oni pokazati želju da nađu počinitelja. I doista, nisu ga našli! Premda su oba inkriminirana mjesta prilično solidno pokrivena nadzornim kamerama, Hrvatska policija nije, eto, mogla otkriti tko se to bavi mojim progonom. I tu bismo, barem zasad, s mračnijom stranom priče mogli stati.

Postoji, međutim, i ona druga strana. U moju obranu su stala sva književna udruženja, kao i Hrvatski centar PEN-a. Mnogi su opozicijski, lijevi i lijevo-liberalni političari, stali u moju zaštitu na društvenim mrežama i u medijima. Zdušno su se za mene založili ljudi u novinama za koje radim. Pomoć mi je ponudilo nebrojeno mnogo poznatih i nepoznatih ljudi. Obraćaju mi se po ulici i na tržnici. Nadigao se, prilično, u moju obranu neki inače vrlo šutljivi, građanski Zagreb. Podršku su mi pružile gradske vlasti, gradonačelnik Zagreba iskazao je veliku i odistinsku brigu za mene. Kontaktirao me je predsjednik Republike Zoran Milanović. Ljude, opet poznate i nepoznate, iz Beograda i Sarajeva, iz Bosne i Srbije, neću ni spominjati. Kao što neću spominjati ni prijatelje, jer bi to onda bila neka druga priča. Ono što je u ovoj priči važno jest pitanje javnosti, društvene zajednice, ljudi s kojima nisi blizak, ali vas veže osjećaj građanske solidarnosti. Toga ovaj put nije nedostajalo, a Hrvatska se prikazala u nekom za mene dosad, možda, i nepoznatom svjetlu. Ona Hrvatska koja nije sklona uspostavi novoustaškog režima, niti onom što meni, ili bilo kome drugom, rade Andrej Plenković, njegov ministar unutarnjih poslova i njihova Vlada.

Kako su mediji prepuni reakcija i zgražavajućih i osuđujućih autorskih tekstova, koje pišu i ljudi s kojima nisam u dobrim odnosima, režim je preko svojih medija i preko obavještajnih prišipetlji, koje ovdje igraju onu ulogu koju u Srbiji igraju urednici toksičnih tabloida i infotainment televizijskih programa, osmislili su dva narativa, dvije legende, kojima me pokušavaju dalje ozloglasiti. Prvi je bizaran: sabrali su koliko su novca moji strani izdavači dobili od fonda Ministarstva kulture za prijevode mojih knjiga, i krenuli su po svojim web-toaletoidima i društvenim mrežama, te na HRT-u, širiti glas kako sam ja od Plenkovićeve Vlade dobio sve te novce. Inače, pravilo rečenog fonda je da se sufinanciraju prijevodi svakog hrvatskog pisca za kojeg strani izdavač pokaže interes, a kako je, pretpostavljaš, interes stranih izdavača za mojim hudim nedjelom popriličan, tako je Ministarstvo u kontinuiranoj nevolji… Drugi način na koji me pokušavaju ozloglasiti je mračniji: naokolo pišu, govore, na sve načine šire glas, kako sam ja sam pisao grafite protiv sebe, jer da tako reklamiram svoju knjigu. I taj su narativ, također, preuzeli i prenose ga u Plenkovićevo ime pojedini desni političari, u čemu im svima, naravno, pomaže Hrvatska policija, svojim dosljednim odbijanjem da identificira počinitelje.

Ovo drugo mi je mnogo mučnije, jer na mene djeluje retraumatizacijski. Dana, 27. svibnja iliti maja, godine 1992, dan prije mog dvadeset i šestog rođendana, pokraj reda ispred pekare, na tadašnju Ulicu Vase Miskina, koja će malo zatim ponijeti svoje staro ime Ferhadija, pao je minobacački projektil od 82 milimetra, i ubio 26, a ranio 108 ljudi. Pokraj tog sam mjesta prošao nekoliko minuta ranije, na putu do kafane u kojoj sam imao sastanak. Prethodno mi se na tom putu odvezala pertla, pa sam zastajao da je svežem. Dugo mi se po glavi vrzmala opsesivna misao o tome da bih, možda, poginuo da nisam morao vezivati pertlu (hrvatski: vezicu; dalmatinski: špigetu). Danas mislim da to, vjerojatno, baš i nije bilo tako vremenski raspoređeno. Ali najgore, najstrašnije u svemu bilo je što su s televizije na Palama iste večeri objavili da to Muslimani sami po sebi pucaju da bi okrivili Srbe. Od toga da mu govore kako sam po sebi puca čovjeku pamet staje! (Sad neću govoriti o onom drugom, jednako zanimljivom osjećaju, koji će me pratiti u ratu, a pomalo i poslije rata, kad bivam obuhvaćen pojmom Musliman, premda, eto, nisam taj. Ali i ta me resemantizacija moje osobe i mojih identiteta trajno prati, pa sam, zahvaljujući marnom radu leksikografa Velimira Viskovića i njegovih suradnika 2025. završio kao četnik, hoće reći Srbin, na zagrebačkim fasadama.)  

Zašto netko tko svakodnevno očituje svoju želju da Muslimana nestane, tko drži Sarajevo pod opsadom i svakodnevno ga zasipa stotinama granata, i strijelja ga hiljadama i desetinama hiljada metaka, govori da ta jedna granata nije njegova? Taj govor i diskurs ponovit će se u još nekoliko navrata tokom opsade Sarajeva, a da ga ja nikad neću razumjeti. E, tako posljednjih augustovskih i prvih septembarskih dana 2025. godine u hejterskim natpisima na društvenim mrežama i u režimskim web-toaletoidima možeš čitati kako sam ja sam pisao grafite protiv sebe, e da bih tako reklamirao svoju novu knjigu, a istovremeno se ispod takvih objava nižu stotine i hiljade komentara u kojima gnjevni botovi traže moje ubojstvo ili barem protjerivanje, i u kojima se nazivam četnikom, Jugoslavenom itd. Koji je smisao optuživanja žrtve za ono što joj se dogodilo? Karl Markus Gauss, austrijski pisac, nedavno govori o jednom svom poznaniku, antisemitu, koji se hvalio otkrićem da je Adolf Hitler – Jevrejin! I da je Holokaust izmislio kao jevrejsko lukavstvo da se unište Njemačka i njemački narod. Možda je to neka slična vrsta ludosti, ali znam da me je čudno tjeskobnim učinila tvrdnja da samog sebe progonim, pišući grafite po kraju gdje živim. To je susret s nekom nižom vrstom zla u ljudima, s kojom mi se još uvijek nije lako nositi, valjda i zato što se nisam s njom susretao u književnosti i na filmu.

Igrom slučaja, pojava gospođe Govno i ustaških grafitera pred mojim vratima, te Plenkovićeva fetva, zbili su se nakon prethodnoga velikog skandala. U Benkovcu, naime, lokalni su ratni veterani, uz sudjelovanje podmlatka – pripadnika lokalnih navijačkih neonacističkih skupina – zabranili jedan teatarski i kulturni festival, u čemu su dobili punu podršku Vlade Republike Hrvatske. Događajno je to izgledalo ovako: organizatoricu su fizički ugrožavali, na što je policija najprije odbila intervenirati, a zatim su toj ženi, mladoj novinarki imena Melita Vrsaljko, rekli da joj ne mogu garantirati sigurnost i da joj je najbolje da napusti grad. Mirno su ispraćali skandiranje zabranitelja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te urlikanje ustaškog pozdrava, a zatim su se u miru i dobrom raspoloženju družili s policijom. Sve to je, za divno čudo, i snimljeno.

Kći vođe benkovačkih zabranitelja Emily Genda je lokalna kafanska pjevaljka, naročito istaknuta u interpretacijama Svetlane Ražnatović – Cece. Društvene mreže bile su je prepune njenih interpretacija Cecinih pjesama, uključujući i pjesmu “Pile”, koju je srpska udovica posvetila Arkanu. Madame Emily je, prije nego što je postala pjevaljka, izbačena s policijske akademije, jer je cimericu muslimanku zlostavljala Thompsonom, a po školi je crtala ustaško znakovlje. I onda je, u skladu s tim, kći veteranskog vođe i Cecina poklonica, za teatarski i kulturni festival čijem se zabranjivanju priključila, kazala da ga vode ljudi koji promoviraju “blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju”. A kad su je nazvali novinari da je upitaju o njezinim interpretacijama hitova Arkanove udovice, mirno je odgovorila da nju njen otac nije naučio da ikoga mrzi. Inače, godine 2018. Emily Genda je na profilnoj fotografiji držala oznaku da podržava Levijatan. Ti, dragi moj, naravno znaš što je Levijatan: pokret srpskih rasista i fašista, koji su te proslavili terorom nad Romima, kobajagi u ime životinja. Sve to čini očito vrlo kompleksan političko-identitetski profil kćeri vođe benkovačkih zabranitelja, ali i njezina oca. 

Smisao zabrane, koja je izvedena pod visokim pokroviteljstvom Plenkovićeve Vlade, koja je organizatore zabranjenog benkovačkog festivala optužila za ekstremizam, u biti je dvojak. Jedan je u pokušaju da se polurevolucionarnim metodima uspostavlja neki oblik klerofašizma, te da sam Andrej Plenković institucionalizira svoj janusovski položaj i politički identitet, tako što će u Hrvatskoj postati neka vrsta postmodernog Francisca Franca, dok će u Bruxellesu igrati ulogu uljuđenog i ispeglanog liberala. Ambicija je kolosalna, ali po mom mišljenju, ipak, neostvariva. Jer koliko god Hrvatska bila sitna irelevantna, to presvlačenje u avionu od Zagreba do Bruxellesa ne može na taj način biti izvedeno, naprosto zato što je relacija prekratka. Caudillo Andrej na tom letu neće imati vremena da se preobrazi u ljubaznog monsieur Andreja. Drugi cilj je, možda, zanimljiviji: radi se o klasičnim kulturnim ratovima, u kojima se kultura Alfreda Jarryja u Hrvatskoj nastoji zatrti i uništiti u ime kulture Svetlane Ražnatović. Premda između benkovačkog slučaja i napada na mene ne postoji veza, nije mi mrsko naći se u Jarryjevom društvu. Uvijek je dobro kad su stvari tako kristalno jasne i čiste.

Eto, dragi Basara, ispade ovo još jedno predugo pismo, ali šta da se radi kad su takva vremena nastupila, epska.

Živio,

m

U uvodu jedne od mojih omiljenih esejističkih knjiga “Sterstunden der Menschheit” Stefana Cvajga (prevedena kao “Zvezdani časovi čovečanstva”, mada bi možda striktnije bilo “Veliki trenutci čovečanstva”), autor će naglasiti da: “Takvi dramatski zbijeni sati, puni usredotočene sudbine, u kojima je na jedan jedini dan, na jedan jedini sat, a često I samo na jednu jedinu minutu, zbijena odluka koja nadživljuje vreme, rijetki su u životu pojedinaca I rijetki u životnom toku povijesti. Ovdje pokušavam podsjetiti na nekoliko takvih zvjezdanih sati iz različitih vremena i zona – nazvao sam ih tako jer sjajno i nepokolebljivo kao zvijezde obasjavaju noć prolaznosti”. Cvajg nas zavodnički unosi u te kratke vremenske segmente sa nesagledivim posledicama: kako konkvistador Vasko Nunjes de Balboa sa svojom bandom desperadosa otkriva Tihi Okean, kako “zapečaćeni” voz iz Švajcarske, preko Nemačke u ratu, prevozi Lenjina I njegovih 30 saradnika, ka Finskom kolodvoru u Petrogradu, kako slepa poslušnost vernog Napoleonovog maršala Grušija svojom neodlučnošću “pomogao” poraz kod Vaterloa… upečatljivi primeri kratkog dešavanja što izazivaju dugoročne posledice. 

Prepročitavanje Cvajgove knjige na skopskoj terasi, jednog vrelog letnjeg prepodneva, baš me je zamislilo: koji bi mogao biti taj kratki trenutak u životu ovog grada kada se okreće istorijsko kormilo ne samo za njegove savremenike, veći za generacije koje dolazeposle njih? Zemljotres da, ali su katastrofalni zemljotresi koji su rušili Skoplje kroz istoriju bili udarci nepotkupljive prirode koji su se dešavali van ljudskih razmisli i planova. Nasuprot tome, ako u cvajgovskom smeru tražimo ljudski factor što je u jednom kratkom trenutku promenio istorijsku fizionomiju grada, onda mi se odmah nametnulo paljenje Skoplja 25-27 oktobra 1689-te po naređenju habsburškog generala Silvija Pikolominija. 

Tokom 16.i 17. veka, ovaj grad, nazvan Uskup, bio je jedan od najrazvijenijih, mnogoljudnih balkanskih centara Otomanske Imperije. “Proputovao sam, svih ovih godina, kroz celu Rumeliju, video mnogo predivnih gradova s božjim blagoslovom, ali me nijedan nije tako ushitio svojom lepotom kao rajski grad Uskup kroz kojeg teče reka Vardar”, zapisao je turski putopisac iz 17-og veka Dulgar Dede. 

Oko 150 godina pre dolaska Pikolominijevih trupa, u Uskupu je živeo, radio, a tu je i preminuo Ivan M. Držić, član dobro organizovane dubrovačke trgovačke kolonije, koja je, uredno plaćajući godišnji harač vlasti, organizovala, kao važna dubrovačka filijala, trgovinu između Otomanskog Carstva i Zapadnih zemalja. Ivan je stariji brat vrcavog renesansnog majstora Marina, sa nadimkom Vidra, čije se razigrane komedije “DundoMaroje” i “Skup” i danas sa uspehom igraju po eks –jugoslovenskim pozornicama. Postoji pretpostavka da je 1547. Marin posetio svog brata u njegovom skopskom domu. U “Leksikonu Muzeja Marina Držića” je zapisano da je Ivan umro, neoženjen, u Skoplju 1554., a iste godine, u rešenju (na latinskom) od 28.04.1554., stoji da “se dozvoljava čuvarima imovine pokojnog Ivana Marina Držića u regionima Levanta da naznače jednog ili više ovlašćenih predstavnika za vraćanje imovine počivšeg”.

Vek i deceniju kasnije, 1660-1661, a samo tridesetak godina pre katastrofalnog požara, “in partibus Levanti” pristiže i boravi neumorni putopisac Evlija Čelebija, autor desetoknjižnih “Sejahatname”, koji u svom prepoznatljivom stilu, sa neskrivenim ushićenjem, opisuje grad sa 2150 dućana: “Sve glavne ulice su ravne, popločane lepom, belom kaldrmom. Ima puno učenih judi, gradskih prvaka, velikih gospoda. Stanovnici su osobito naklonjeni zadovoljstvima i uživanjima. Ljubav Iinaslada su veliki ulog za njihova zaljubljena srca”. 

Ova hedonistička slika grada deset godina kasnije dopunjuje se svedočanstvom britanskog lekara Edvarda Brauna: “Skopia ili Skupi, ili kao što ga Turci nazivaju Uskopija, u podnožju Mont Orbeliusa (Skopske Crne Gore), na obali reke Aksius, u veoma je lepom i prijatnom krajoliku, s jednim delom grada na brdu, s drugim u ravnici”. U gradu i oko njega, zapisuje Braun, nalazi se “veliki broj šumovitih mesta, opkoljenih brdima i dolinama”. 

Skoro u istom istorijskom periodu, dvojica putopisca – Braun iz jedne nadolazeće kolonijalne imperije koja će u naredna dva veka okupirati svet i Čelebija iz još uvek moćne, ali već posustale imperije koja će u sledeća dva veka postepeno gubiti svoju snagu i teritoriju, znači iz dve prilično različite istorijsko-socijalne sredine – su podudarni u srodnoj impresiji gradom. Putovanja i putopisi podrazumevaju promenu i sveži doživljaj vidljivog sveta, ali su te različnosti manje neočekivane za jednog otomanskog podanika nego za jednog čoveka s aZapada (kao, na primer, u slučaju velikih putopisaca Ibn Batute i Marko Pola). S te strane, posete Čelebije i Brauna Skoplju, ostvarene u kratkom međuvremenu, pokazuju bliski intimni doživljaj lepote I upečatljivosti grada. 

A upravo su te godine bile zatišje pre austro-turskih ratova (1683–1699), posle kojih će Otomansko carstvo, mirovnim dogovorom u Sremskim Karlovcima, po prvi put biti prinuđeno da se odrekne velikih teritorija (u Mađarskoj, Slavoniji, Transilvaniji), a kada će I lepi grad Skoplje nestati u velikom, nemilosrdnom požaru. 

Ključni lik u tragičnom opožarivanju grada bio je potomak poznate aristokratske porodice iz Sijene, u čijem mu rodoslovu prethode čak dvojica papa (Pije II, jedini papa koji je napisao autobiografiju, i Pije III). General Eneja Silvio Pikolomini. 

Očevim blagoslovom (što će mu obezbediti komforni apartman, sa slugama i kočijom) i zahvaljujući uticajnom talijanskom lobiju u Beču, Eneja Silvio se iz rodne Sijene seli u prestionicu Habsburškog Carstva, gde odlučno počinje da gradi svoju vojničku karijeru. I tupokazuje da, i pored početne rodbinske pomoći, poseduje nesumnjive veštine vojnog vođstva, te od potporučnika u sukobu protiv Francuske 1675 godine, u austro-turskom ratu nosi čin general-potpukovnika, koji će u potpunosti opravdati za vreme Mohačke bitke kad hrabro i bez dvoumljenja sprečava napad brojno nadmoćne turske konjice i time preokreće tok cele bitke na habsburškojstrani. 

U daljem, brzom napredovanju austrijskih snaga, osvojen je Niš. Pikolomini preuzima komandu nad delom armije, upućuje se ka Skoplju. I posle neznatnog otpora rastrojene turske vojske, “osvaja” grad iz kojeg su pobegli stanovnici i turski vojnici dezerteri i nad kim se nadvila teška tišina. A kuga je već počela da širi svoje pipke. 

25-og oktobra 1689, Pikolomini je naredio opožarivanje grada. Posmatrajući strahovit požar, zapisao je u svom dnevniku, s istim ushićenjem kao Čelebija pre trideset i Braun pre dvadesetak godina: “Prostran je ovo grad, kao Prag, ne mnogo manji, ili velik kao on. Našao sam ga napuštenog, bez dragocenosti, mada bogato snabdevenog proizvodima. Malobrojni ljudi koji su ostali uplašeno suskitali ulicama. Žao mi je što ću morati da predam plamenu kuće, kakve do sada nisam video, dzamije od najlepšeg mermera i sa ukrasima od zlata na koje bi i Rim posvetio pažnju, lepe starine i bašte”. 

Dok su putopisne beleške radoznalih Čelebije i Brauna bile inspirisane utiscima posetioca, general Pikolomini, profesionalni ratnik, koji je ranije na bojnim poljima otrpnuo na svakakve strahote, u tim trenucima, tada i tamo, nasuprot Skoplju koje nestaje u plamenu, je bio prinuđen da se suoči sa posledicama svoje komande i da zapiše ove ispovedne rečenice o opožarenom gradu. 

Mnogo više od svedoka, on je inicijator onoga što se dešava, jednog presudnog strašnog čina koji će promeniti sudbinu jednog grada, sudbine njegovih idućih stanovnika i njihovog postojanja. 

Ognjena stihija koja je trajala dva dana, progutavši ceo grad, poštedela je samo nekoliko građevina od kamena – tvrđavu Kale, crkve “Sv. Dimitrija” i “Sv. Spas”, Daut-pašin hamam, Čifte hamam, Karvan saraj… i Kameni most. Habsburška se armija povlači, a general Pikolomini, i on zaražen od kuge, umire posle par dana, 9-og novembra, u Prizrenu. 

Početkom decembra, osmanlijska vojska i savezničke tatarske horde krimskog hana Selim Giraja ulaze u opustošeni, napušteni grad, vukući za sobom buntovničkog zarobljenika, ustaničkog vođu Karpoša (nazvanog po nadimku – “Stena”), koji će na Kamenom mostu biti nabijen na kolac, izboden kopljima i bačen u Vardar. Tako čovek-Stena nije uspeo da spoji svoje ustaničke odrede sa glavninom habsburške vojske, već je, posle opožarivanja Skoplja, ostavljen na nemilost žestokom turskom kontranapadu i u bitci kod Kumanova,zarobljen, pa mučen i pogubljen u raseljenom Skoplju. 

Skoro dva veka, sve do sredine 19-og, trajaće oporavak grada, kako bi vratio nešto od nekadašnje veličine i ugleda. Šta bi bilo kad ne bi bilo, pitanje je naivno i sa gledišta istorijskih fakata, neprikladno, jer ono što se desilo Skoplju posle Pikolominijevog paljenja25-27oktobra 1689, je da se bogati, razvijeni centar trgovine sa više od 60 000 stanovnika smanjio na veličinu periferijskog gradića od 10 000 stanovnika. 

Ponekad ognjena čigra istorije ume nepredvidljivo, a velikom snagom, da u presudnom trenutku zaokrene vreme.  

(izbor)

KAPI, Berislav Jurič

Druga knjiga poezije Berislava Juriča predstavlja neku vrstu poetskog dnevnika
koji je autor na marginama stvarnosti vodio zadnjih nekoliko godina. Ne želeći
se nikome dopasti, dakle mimo vladajućih trendova koji su od poezije kao forme
uglavnom oduzimali, Jurič piše pjesme koje se dešavaju prvenstveno u jeziku.
Iako možda ne dominiraju brojem, u ovoj su knjizi najvidljivije Juričeve
ljubavne pjesme u kojima pjesnik hvata trenutke što se događaju između dvoje.
Vrlo često minijaturne, Juričeve ljubavne pjesme su iskazi nježnosti prema onoj
koju pjesnik voli. Vrlo detaljno i suzdržano Jurič piše o intimi i uspijeva biti
inovativan u stihu, pa čak i onda kad zvukom u odnos dovede riječi kakve su
„tiše“ i „kiše“. Druga strana ove zbirke, ona tamnija, sadrži pjesme za koje se s
pravom može reći da su socijalno angažovane. Glas pjesnika je i u tim
pjesmama zavodljiv, koliko god da su motivi odbojni i koliko god da možda
nisu na nivou njegovih ljubavnih pjesama. ‘Kapi’ su lijepa zbirka pjesama, jedna
od onih koje nam vraćaju vjeru u poeziju. Poput malih molitvi, ove pjesme kao
da dolaze iz neke raskošne skromnosti. (Almin Kaplan)

BOSONOGI

U tami ormara
košulje tvoje
moje rukavima grle
šuška ljubav naša
i pjeva pjesma
zaboravljena i oprana
u džepu
U tami ormara
vežeš mi kravatu
koju na svjetlu ne nosim
i šešir
bacaš u vjetar
kaputima pravimo jedra
nogavicama grabimo svjetove
bosonogi
svečani od ljubavi

PRED POLJUBAC

Pojela si sunce
Lice ti se mršti od šećera
Niz usne ti se cijedi
svjetlost
U zubima se bijeli
nebo
U očima
sve oči moga svijeta
i svako moje zašto
i svako zato

VEČER UZMI ZA RUKU

Skrij sunce pod košulju
oblak sakrij
u zadnji džep najsretnijih
hlača
u kosu upleti povjetarac
maslačkom
ukrasi trepavice
leptirima ramena
i poželi jutru
dobro jutro
danu
dobar dan
i večer uzmi
za ruku
i odvedi je u noć

ČETIRI NOGE

Život se sveo
na četiri zida
na četiri točka
četiri vrste sira
i na četiri rate
ako može

Između su
četiri žurbe
na četiri termina
koje plaćamo da nam djeca trče
na četiri strane svijeta
i budu spremna
za poslušni život
na četiri noge
u četiri zida
na četiri točka
i na četiri rate

Ako može

SREDINA

Najmanje
može biti
manje

Najviše
može biti
više

I blizu
i daleko
mogu biti
i dalje i bliže

Samo
je
sredina
sredina

POGREB

Nebo struže po brdima
zbunjene oči gledaju
u hladnu jamu
koja čeka tijelom da se napuni
i lede se suze
a zemlja šuti
i plitkim očima
duboka pokazuje
koliko je hladna
i kako je
uzak put
do najtoplijih ruku

PJESMA

Ako te
ne napišem
sad
sutra ćeš
biti
još jedna
priča
u koju
nitko
ne vjeruje