Izlazim na balkon,
tmuša je, pušim,
pucketa tabla Alfa Lavala,
magla se sunta ali se ne diže,
landara vjetar zasipan kišom,
iz kiše pište galebovi
koji dolijeću sa Sundeta
umjesto riba, izvlače gliste
dole iz gliblja u vrtu ludnice
koja se naziva Sankt Lars;
tamo je Hermelin (1860-1944) iščilio
persijsku klasiku prevodeći,
tamo sad čili J. Kunicki
na Ferdidurkama Gombrovičevim,
Jan Kunicki, moj prijatelj,
koji govori sedam jezika
a nema ni jednu domovinu,
ja sam moju zijanio,
to je najbolje, kaže Kafka,
što sa domovinom možeš učiniti,
zamisli, kaže, da si Danac,
danski postmodernist koji izgara
u islamizaciji tamošnjih stranaca
i u oplakivanju bliskog jutra
u kojem će Kopenhagen
po prvi put lice k Meki okrenuti;
izlazim na balkon, plašim se, pušim,
u žižak zurim na cigari,
zadnji sam pušač u Valhali,
svi drugi su izumrli.
(24. mart – 10. april 2008.)

Nota. Erik Hermelin (1860 -1944), grof, legionar u britanskoj vojsci u Indiji, alkoholičar, proglašen ludim i četrdeset godina života proveo u ludnici Sankt Lars u Lundu, gdje je prevodio klasičnu sufijsku poeziju (10.000 stranica, 39 svezaka).

J. Kunicki (1938. Toscana –2008, Lund), pjesnik, prevodilac, bohem koji je držao Café Ariman u Lundu svojim zemnim utočištem.

Brijanje mrtvaca

***

Money

Quarterly, is it, money reproaches me:
‘Why do you let me lie here wastefully?
I am all you never had of goods and sex.
You could get them still by writing a few cheques.’

So I look at others, what they do with theirs:
They certainly don’t keep it upstairs.
By now they’ve a second house and car and wife:
Clearly money has something to do with life

—In fact, they’ve a lot in common, if you enquire:
You can’t put off being young until you retire,
And however you bank your screw, the money you save
Won’t in the end buy you more than a shave.

I listen to money singing. It’s like looking down
From long french windows at a provincial town,
The slums, the canal, the churches ornate and mad
In the evening sun. It is intensely sad.

_____________________Philip Larkin

***

Novac

Svaka tri mjeseca moji me novci vabe:
“Zašto da ti ovdje propadamo džabe?
Pretvori nas u seks, u ostvarenje snova.
Sve što trebaš jest potpisat nekih par čekova.”

I gledam druge ljude, njima se novci ne bune:
Jer njima lova sigurno u nekom šteku ne trune.
Oni već sada imaju i ženu i kola i vikendicu:
Jasno je novac i život da dijele istu žicu.

—Slične su zapravo jako ove stvari dvije:
Jer ne možeš mladost odgađat do penzije,
I kako god računo, od svog ušteđenog novca
Na kraju ćeš najviše dobit brijanje sebe mrtvaca.

Slušam pjesmu novca. To je ko da stojiš visoko iznad
I sa dugih francuskih prozora gledaš na mali grad,
Predgrađa, kanal, crkve okićene i lude nužno
Dok večernje sunce zalazi. To je strašno tužno.

_______________________Philip Larkin

Ako adjektiv veliki u poeziji išta znači, Philip Larkin je jedan od rijetkih velikih pjesnika engleskog jezika u vremenu nakon Drugog svjetskog rata. Ni u jednoj drugoj književnoj formi zapravo, ulazak u kanon, rame uz rame s klasicima, u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, naročito kad je o engleskom jeziku riječ, nije tako težak kao u poeziji. Kad je o prozi riječ, pa čak i drami, stvar je drukčija, no poezija, posebno, kažem, poezija na engleskom jeziku, u tom smislu funkcioniše slično slikarstvu ili klasičnoj muzici; ono što je bilo zaista važno, zaista veliko, desilo se u prošlosti, a naše vrijeme biva epohom pada i propadanja, ironije i kompilacije.

Da bi se objasnilo zašto je to tako, bilo bi potrebno jako mnogo prostora. Jedva nešto manje je nužno da bi se precizno pojasnilo kako je Larkin dosegao veličinu i zašto mu je ta veličina skoro univerzalno priznata. I prvo i drugo ima veze i sa životom i sa literaturom, samo na različite načine. Iz čisto književne perspektive, Larkin je sretno uspio da klasičan kalup ispuni modernim (a opet svevremenim) sadržajem. Iz životne pak, u svojoj je biografiji, i njenoj medijskoj prezentaciji, uspio združiti Ciorana i Kafku, ali na engleski način. S jedne strane, metafizički pesimizam i svijest o humornosti takve pozicije, s druge strane savršeno uredna radna knjižica, decenije i decenije staža, građanska karijera bibliotekara, uglađenost i ugled.

Neke od najboljih Larkinovih pjesama upravo i nastaju iz kognitivnog mapiranja takve njegove intimno-simboličke geografije. Takva je pjesma Money, odnosno Novac. Za razliku od istoimene kompozicije koju izvodi Pink Floyd, Larkinova pjesma teško da bi ikad mogla biti iskorištena od strane neke kladionice ili državne lutrije, a u reklamne svrhe. To, zapravo, nije pjesma koja o novcu govori onako kako se o ovom univerzalnom palijativu danas uglavnom razmišlja; nije to pjesma o manjku novca, o čežnji za novcem, o onoj tako poznatoj emociji maštanja o rješavanju svih problema samo kad bi se nekim čudom, volšebno, došlo do nekog konkretnog velikog iznosa, emociji koju dijele i najveći junaci Dostojevskog i različiti nevoljnici kakve svakodnevno srećemo na ulicama grada u kojem živimo. Larkin pjeva o nečem posve drugom, o nevoljkosti da se troše vlastite, pošteno zarađene pare. Ne treba, međutim, pogriješiti, nije to, da ostanemo na terenu reklamnih poruka, poetizovana verzija onog zen-slogana kojim su se u SFRJ klinci navodili da otkriju draži štednje: Štednja je mudrost trošenja. Nije da Larkin ne troši novac da bi štedio, on štedi da ne bi trošio novac! To je pjesma o kompulzivno-neurotičnoj i larpurlartističkoj štednji, štednji radi štednje, štednji čiju je apsurdnost Larkin, koji skoro programski nije imao djece, sažeo u stih po kojem je krajnja svrha svake ušteđevine, kolika god bila, plaćanje opremanja leša, odnosno kako Larkin kaže, brijanje mrtvaca. Kad u Bosni hoće reći da je neko pošteno proživio život, sirotinjski i pošteno (što su, često, sinonimi), kažu da je iza sebe ostavio taman dovoljno novca da se plate ukop i posmrtne počasti, odnosno dženaza ili šta već. Kod Larkina kao da postoji neka čudna vrsta kajanja jer zarađuje više nego mu treba da zadovolji osnovne potrebe, ali i još veća odbojnost spram ideje da taj novac troši za bilo šta drugo, usprkos svijesti da bi tako trebalo, da to svi rade, da troše novac za seks i ostvarenje snova, za kola i vikendice.

U suštini, samo malo zaobilaznije, Larkin hedonističko trošenje novca na neki način izjednačuje s lakim i površnim doživljajem seksualnosti, da ne kažem s promiskuitetom; on misli da je to dobro, da je lijepo, da je pozitivno, ali zna da to nije za njega. Racionalizirajući pomišlja da je to zato jer se prekasno rodio, ali možda je i to tek odbrambeni mehanizam, odnosno želja da se ne suoči sa sviješću da ima i njegovih vršnjaka, a i onih starijih od njega, drugih ljudi koji nemaju taj problem.

Cijela je pjesma prelijepa, ali je najljepša posljednja strofa. Cijeli svoj život Larkin je proveo u provinciji, a najveći dio života u Hullu, koji je opet najprovincijskija moguća provincija. Ako je neko znao kako to izgleda kad s prozora gledaš na provincijski grad, na mali grad, to je bio on. Pjesma novca, obećanja stvari koje se mogu kupiti novcem, liči na taj pogled. Na prvi pogled tu se spajaju realizam i idila. Postoje predgrađa i kanal – to je realizam, ali postoje i crkve, znamenje slavne prošlosti, i postoji večernje sunce koje zalazi – to je idila. Pjesnik je srođen i s jednim i s drugim, ali ga, možda baš zbog te srođenosti, ni jedno ni drugo, ni sami ni zajedno, ne privlače. To je strašno tužno, kaže na kraju Larkin, misleći na život, vlastiti ili bilo čiji, svejedno.

Razgovara s poznanikom za susjednim stolom, tako da se udvara djevojci za svojim stolom.

Osamnaestogodišnji mladić, očiju kao u borbenog psa, tupih i mutnih. Sreća da nije rat.

Onda kaže: “Moj dundo, onaj iz Mokošice, neki dan imao saobraćajku. Zabio se u Čeha. Prolazio kroz Trsteno, vidi osmrtnicu na platani, i zagleda se, vozeći, da vidi ko je to umro. A slova sitna. Vidio je samo ime – Ivo, kad se frontalno sudario sa Čehom. Eno ga, leži u bolnici, obje mu ruke u gipsu, pa mi govori: Odi sine, vidi koji je to Ivo umro u Trstenu.”

Ispriča to, onako usput, kad više nije znao čime bi se curi udvorio. Pa se sabere, gleda oko sebe bešćutno i hladno, smišlja, i započinje:

“General Gotovina…”

“Željezni koš s tablom, mrežom i obručom visi 1.2 metara unutar terena po sredini s visinom gornjeg obruča od 3.05 metara. Ove mjere gotovo su identične u svim ligama na svijetu. Dok dimenzije terena ili table na košu mogu varirati bez pretjeranoga učinka, vrlo je važno da obruč bude na točnoj visini od 3.05 metara. Čak i maleno odstojanje od nekoliko centimetara, pa čak i milimetara, može imati veliki učinak na uspješnost šuteva.”
__—————————————————————————–___iz Košarkaških pravila

Počelo je negdje ’87. godine, u proljeće. Barem za mene, to jest, prvi put sam to vidio. Na školskom igralištu bugarske škole u Banjaluci osvanuo je otkinuti koš. Tamo gdje je trebao biti koš, falio je cijeli komad table. Koš nije bio ukraden, kako sam mislio, već potrgan, otkinut, objasnili su mi. Da je bio ukraden, lopov bi uzeo šarafciger i odšarafio ga, a ne bi ga potrgao, jer bi ga savio i onda ništa ne može s njim…

I događalo se to sve češće, prvo bi otkinuli mrežice, nakon toga i željezni koš. Doći na koš s loptom i rukama i tamo ne naći koš bilo je razočaranje. I to veliko. To treba objasniti. Djeca koja su 80-ih trenirala košarku, morala su s loptom i u polutrku dolaziti na trening. Pa smo tako išli i igrati basket. Lagano trčiš i vodiš loptu pored sebe. Ta fizička mantra vukla bi te na basket i na teren bi dotrčao napaljen za igru, jer mozak uslijed jednoličnog ritma udaranja lopte u pod, počne da brije… I takav dođeš na koš, a njega nema.

Vidio sam i kako ga kidaju. Dovezu bicikl ili im neko da lopovsku, popnu se i zakače se rukama za mrežicu i trzaju se, vuku je u tim trzajima sve dok ne popusti. Nikad nisam vidio kako vješaju čovjeka, ali izgledalo je isto kao vješanje u filmovima. Ono trzanje. Samo ne bi čovjeku slomili vrat, već bi kreten slomio koš.

I dan danas, koševi se kidaju. Ako ne koš, obavezno strgaju mrežicu. A igrati košarku bez mrežice je… bezveze. Kao jesti krto meso bez safta ili palačinke bez nadjeva. A šteta je to. Košarka je fina igra, znate.

“Lopta se ne smije udariti šakom.”
________iz Košarkaških pravila

Ruskinja

Oblaci su bili u boji nafte, Harun je želio snimiti nekoliko fotografija neba.
A onda je počela padati kiša. Sklonili smo se u kafanu, onu kod ruske radnje
u kojoj kupujemo hranu iz slavenskog kraja. Utrčali smo tamo
i sjeli za jedini slobodni sto. Sada nagnuti nad fotoaparatom gledamo
snimljene slike, iznenađeni izgledom oblakâ koje smo prije koji minut
i u stvarnosti vidjeli. Do našeg stola sjedi neki mrgodni tip.
Nisam ga primijetio kad smo ušli, obratio sam pažnju kad je pitao: “Russians?”
A onda je rekao: “Go back to Russia!”

U krilu mu je Washington Post, ko zna šta je on danas tamo pročitao,
pa ga naš slavenski akcent iritira toliko da je izgubio kontrolu i kaže:
“Go back to Russia.”

Bio sam zatečen i bijesan. Kad su nam se pogledi sreli,
on je glavu uvukao u ramena i dublje potonuo u kožnu fotelju.

Tek tada sam vidio ženu koja do njega sjedi.
Ona kaže: “Hajdemo kući.”
On: “Ne možemo, pada kiša.”
Ona: “Pa, šta? Trčat ćemo do auta.”

Njih dvoje žive skupa. Obratio sam pažnju na nju,
zato što se u njenom govoru lako prepozna ruski akcent.

Uskoro su pošli, a kad su već bili na vratima,
on se osvrnuo da mi još jednom kaže: “Go back to Russia!”
Ona se okrenula s izvinjavajućim pogledom.
Potom su trčali. A kad su već bili na drugoj strani ulice, više se od kiše nisu mogli vidjeti.

*

Uvijek, kad izađe iz kuće

Nedjelja. Radim. Svratio je Gregor
samo da snimi kopije dokumenata
za kćerke (vize za put u neku evropsku zemlju).
Onda smo otišli do kafane Mozart.

Ja sam naručio dupli espresso + mineralnu vodu,
a on cappuccino + hamburger.
Pjena je bila posuta cimetom,
a njegova reakcija glasna: Zašto cimet?
I zašto je kafa mlaka? Zašto je u staklenoj čaši?

Njegov život se, kaže, raspada.

Ostali smo cijeli sat skupa, a za to vrijeme
on je sunčanim naočalama čas pokrivao oči,
čas je naočale dizao na tjeme. U trenucima
samosažaljenja (3x) ponavljao je: “Nisam odrastao.
Nisam odrastao. Ja sam još uvijek catholic boy.”

I kaže: “Ona je u takvom stanju da
kad izađe iz kuće, obavezno je policija vrati.”

*

Mrs. Sontag i Mr. Osman

Benjamin i ja smo stigli na vrijeme ali Mrs. Sontag nije bila tamo.
Onda smo čekali u holu Holiday Inna. Kasno je podne, sunčan dan,
muškarac u vojničkoj bluzi došao je s dva kanistera benzina i pita:
“Da li je Miralem stigao?”

Sontag je napokon došla, izvinjava se i sjeda na mermerno stepenište.
Kao da je pod velikim teretom. Kaže da su probe s glumcima iscrpljujuće.
I zaista izgleda umorno. Ali pod teškom pancirnom košuljom,
s plavim šljemom (koji upravo spušta u krilo), čovjek se lako umori u običnoj šetnji.
Onda je molećivim tonom priznala: ona nema vremena da glumi u našem filmu.

_________________________________________“Hvala.” “Hvala.”

Osjetio sam olakšanje. Da je pristala, tražila bi scenarij kojeg nema.
Benjamin je razočaran, jer želi neko veliko ime u filmu.
Zamislio sam je u bosanskoj ženskoj nošnji, želio sam se uvjeriti u njen pristanak,
iako unaprijed znam da nije spremna.

Napravila je tri koraka uz mermerne stepenice – mislio sam
na Ernsta Jüngera – potom se zaustavila i osvrnula, jer je čula vojnika
koji kaže: “Kad dođe Miralem, boga ti, reci mu samo da je Osman donio benzin.”
Onda je ponovio – “…da je Osman donio benzin.” I kad je već bio na izlaznim vratima
osvrnuo se da pita: “Jesi li zapamtio, momčino?”

*

Nakon Pulitzera

Hotelski bazen u državi New York.
Pisac u pollo majici
čeka. Dugo
u nosnicama
miris hlora.

Pisac
motive crpi
iz Federalnih Rezervi.
Iz Kalevale.

I čeka
pred bazenom
da iz vode
mladi Turčin
isukanog spolovila

Vladimir Nagel bio je naš obiteljski prijatelj i komšija. Stanovali smo u Ulici Jugoslavenske narodne armije, u zgradi iznad templa, pokraj koje će krajem šezdesetih biti izgrađen Energoinvestov neboder, a mi ćemo se preseliti na Sepetarevac. Nešto ranije, Nagelovi su se preselili u Rijeku (ili kako se to nekada govorilo – na Rijeku), ali bi se moji s njima čuli, razmjenjivali su blagdanske čestitke, a Vlado Nagel nekoliko je puta i dolazio u Sarajevo. Zadnji put bilo je to sedamdesetih, u vrijeme kada je bivša Evangelička crkva trebala biti prenamijenjena u Likovnu akademiju, pa je trebalo potpisivati neke papire, a kako evangelika, ili kako se govorilo – protestanata, u Sarajevu više nije bilo, morao je doći on. Iako to vjerojatno i nije sasvim tačno, moglo bi se reći da je naš nekadašnji komšija Vlado Nagel bio posljednji sarajevski protestant.

Po okupaciji Bosne i Hercegovine, već ranih osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, u Sarajevo su, trbuhom za kruhom, a neki i kao dobrostojeći eksperti u svojim strukama, počeli dolaziti ljudi iz različitih dijelova Austrougarske monarhije. Najviše je bilo onih kojima je Bosna bila najbliže, Hrvata i Slovenaca, ali došli su i Austrijanci, Madžari, Česi, Poljaci, o čijim se biografijama i poslovima, a često i o neugaslome domotužju, još uvijek moguće obavijestiti obilaskom staroga katoličkog groblja na Koševu i čitanjem natpisa s nadgrobnika. Ti su ljudi odmah pogrdno nazvani kuferašima: i to ne samo zato što se domaći svijet htio narugati činjenici njihovoga seljakanja i neukorijenjenosti na prostoru koji su zaposjeli, nego i zato što je kufer tada prvi puta viđen u Sarajevu. Stotinjak i više godina kasnije, kada kuferaši već skoro sasvim izumru, a kuferaške se obitelji rasele po Zapadu, ili se sasvim asimiliraju i srode s lokalnim stanovništvom, riječ kuferaš izgubit će svoj pogrdni smisao i postat će neka vrsta praidentitetske odrednice.

Većina tih ljudi bili su katolici, manje je bilo evangelika, a najmanje aškenaskih Jevreja. Ali carske su vlasti na lijepome mjestu sagradile velebnu evangelističku crkvu, nastojeći tako i u Sarajevu održati vjersku, nacionalnu i kulturnu ravnotežu na kojoj je opstajala Monarhija. Morali su, istina, graditi i novu, aškenasku, sinagogu, pošto su domaći Jevreji, bez ostatka Sefardi, bili vrlo neraspoloženi prema svojoj novoj braći po vjeri, te ih nisu puštali u svoj hram i nazivali su ih pogrdno Švabama, smatrajući kako oni uopće i nisu Jevreji. Osim klasnoga momenta u ovoj priči – naime novopridošli su bez ostatka bili dobrostojeći ljudi, dok su domaći većinom bili puka sirotinja – u toj su se stvari, posve prirodno, sarajevski Jevreji ponašali kao i svi drugi Bosanci. Valjda i zato što im još uvijek nije bio poznat mit o suživotnoj Bosni i o Sarajevu kao europskome Jeruzalemu, tim uzorima ravnopravnosti svake vrste.

I taman kada su se kuferaši smjestili u novosagrađenim kućama i zgradama između Baščaršije i Marijin Dvora, a na obali Miljacke dovršena je lijepa evangelička crkva, te – širom grada – nekoliko katoličkih crkava i samostana, skupa s Katedralom, izbio je Prvi svjetski rat i propala je država koja je te ljude u Sarajevu naselila. U prvih nekoliko mjeseci, 1918. i 1919, veliki broj kuferaških porodica zauvijek je napustio Bosnu, ali više ih je ostalo, i to zato – suprotno našoj romantičnoj predodžbi kako su se napili vode kod Begove džamije, pa ih je Sarajevo zauvijek za sebe vezalo – što naprosto nisu imali kamo. Domovi koje su u nekom Beču, Brnu ili Pragu, ili u nekoj bezimenoj sudetskoj ili banatskoj zabiti, napustili prije dvadeset i više godina, više nisu postojali. Te nulte godine svoga novog identiteta, kada više nije bilo Austro Ugarske, oni su bili ljudi bez domovine i bez jasnog osjećaja pripadnosti. Postali su apatridi.

Katolicima je, ipak, moralo biti lakše nego drugima. Manje zato što su u Bosni, pa i u Sarajevu, živjeli okruženi velikim brojem pripadnika svoje vjere, jer su ih od njih dijelile goleme socijalne, kulturne, pa i jezičke razlike, a više zbog duhovnoga i još više političkoga naslijeđa nadbiskupa Stadlera. Naime, on koji je i sam bio neka vrsta kuferaša, prilično je ambiciozno, uz moćnu agitaciju, krenuo s definiranjem hrvatskoga nacionalnog okvira bosanskih katolika, a u taj okvir su, pogotovu u ta rana vremena rođenja nacije, lako mogli uskočiti, i uskakali su, i Poljaci, Austrijanci, Česi… Nije to bila naša bosanska specifičnost, a još manje činjenica naše zaostalosti: nisu se, neznatno ranije, drukčije “nacionalizirale” narodne mase ni u Hrvatskoj ili u drugim europskim zemljama.

Oni, pak, koji nakon 1918. nisu postali Hrvatima, pohrvatit će se u naredne dvije-tri generacije, i to najprije zato što je bosanska vjersko-nacionalna i identitetska shema bila čvrsto zadata, pa je bilo teško ostajati izvan nje. Značilo bi to da si mimo svijeta, a u nas, kao što znamo, nikada nije bilo dobro biti mimo svijeta. No, kuferaški identitet, barem među sarajevskim građanskim svijetom, ni tada nije bilo jednostavan i jednosložan. Osim što bi bio Hrvat, kuferaš je, vrlo često, imao i neke svoje češke, slovenske ili austrijske sentimente. Ili mu je, recimo, rođeni brat bio druge nacionalnosti. Tako je moj djed Franjo, bez obzira na to što je rođen u Travniku i što je cijeli život proveo u Bosni, seleći se kao željezničar od stanice do stanice, sve dok se nije našao u Sarajevu, bio nacionalno vrlo svjestan Slovenac, savršeno je govorio materinji (u njegovom slučaju – očinji) jezik, bio je pretplaćen na slovenske novine, održavao je veze s rodbinom u Tolminu i Ljubljani, ali je pritom imao trojicu rođene braće, s kojima se jako dobro slagao, volio i posjećivao, koji su bili – Hrvati. Između njih i njega zapravo nije bilo razlike, osim što su svoje kuferaštvo rješavali na prividno različite načine i u drukčijem nacionalnom ključu. Ali njihova ukorijenjenost i iskorijenjenost u Bosni i u gradovima u kojima su živjeli – trojica amidža (tako smo ih, eto, zvali) živjeli su u Zenici i u Kaknju, bila je u dlaku jednaka.

U svim državama koje su nastajale nakon 1918, pa sve dok ih nije nestalo, kuferaši su stradavali dokazujući svoj patriotizam, e ne bi li poništili to po čemu se razlikuju od većine. Prepravljali bi prezimena u skladu s novim pravopisom, djeci su davali domaća, narodna imena, u vojsci su bili najstroži oficiri, u policiji najnemilosrdniji isljednici… I svejedno nikada nisu bili sasvim prihvaćeni, jer naša društva nisu bila u stanju prihvatiti Drugoga, dijelom ga asimilirati, a dijelom se priviknuti na njega. Iako smo imali vrlo lijepo mišljenje o sebi, u svakome smo carstvu bili duboka i daleka provincija.

Kuferaše su, kao i svaku drugu manjinu i osjetljivu društvenu skupinu, uništavali društveni prevrati, ratovi i revolucije, crvene i crne. Dokrajčio ih je rat iz 1992. Odlazilo se autobusima, pa preko Kiseljaka, a odlazilo se, bogme, i poslije rata, u eri novoga, mehkoga etničkog rekomponiranja, kada bi se shvatilo da je zadnji čas za odlazak. U zadnji čas, na isteku vlastite povijesti i znanja o svome porijeklu, tražila su se i dobivala državljanstva stvarnih i izmaštanih djedovskih i pradjedovskih domovina. Odlazilo se zauvijek, a kao spomenik vlastitoga postojanja i nestanka ostavljala se – arhitektura. Sve, ili gotovo sve, što je u Sarajevu sagrađeno u četrdeset godina austrougarske vladavine, ali i poprilično onoga što je potom niklo – izuzimajući drveće – nosi potpis identiteta koji je u tom gradu na izdisaju, i koji zapravo više ne postoji. Zgrada Likovne akademije – bivše evangelističke crkve – metafora je kraja jedne povijesti. Čeka se još samo neki novi Vladimir Nagel da stavi nekoliko potpisa na darovnice…

Ali nije to ništa novo ni drukčije od onoga što se drugima već dogodilo. Treba prošetati Izmirom ili Solunom, pa vidjeti gradove koje su gradili oni kojih više nema. U takvim su gradovima sretnije prolazili svi koji su ranije otišli.

(objavljeno u sarajevskom Svjetlu riječi)

_________________________________________O, leptirice, muslimanko,
_________________________________________u razreznom plaštu sva –
_________________________________________ti životnice i umiranko
_________________________________________tako si velika i sjaš.
_________________________________________O. Mandelštam

Iznad duvarina u našoj avliji pojave se krajem jula dva krupna leptira. Krila su im veća od mojih dlanova, imaju boju mokre cigle, sa crveno-bijelim tananim obrubom. Isprskana su gusto zlatnim pjegicama ili “harfovima”, kako ih mještani nazivaju, jer naliče arapskim slovima.

Mještani tvrde da ovi leptiri stižu sa onoga svijeta sa strašnom porukom na krilima. Tu poruku upisuje melek Azrail, koji kupi ljudske duše. Na desnom krilu leptirovom napisano je ime čovjeka a na lijevom ime žene čiju će dušu Azrail uzeti.

Oni u čijim se avlijama zvači jave, ne izlaze vani, bojeći se onog što je na krilima zapisano. To ne čine ni ljudi sa strane, kako ne bi prvi ime kučnog mejta pročitali.

– Ima tu istine – kaže E. – Pazi  šta ti kažem…

– Sjajno, odgovaram. – Samo me još ubijedi kako svi u ovom selu čitaju i pišu arapski.

I onda izlazim sa papirom ispod miške, sjedam na jedan kamen duvarina i posmatram leptire koji se pregone včernjem zraku. Volim ih i nazivam svojim pomoćnicima. Na odmoru sam i povazdan visim nad skicama od kojih ću, ako bude umijeća i sreće, kratku prozu načiniti. Od kako su se leptiri pojavili, niko mi ne smeta pri pisanju. Nema mještana, nema rođaka.

Osim sunca i poštara Hama, više niko ne zalazi u našu avliju.

Nikome nije bilo do slavlja, u nozdrvama se mogao osjetiti miris baruta, ali se onaj gusti i žestoki miris pobjede na koji su u Centrali na Zrinjevcu bili tako svikli – zaturio i zagubio. Ostao tamo, iza prozorskih stakala, na trotoaru, ispod lipe na kojoj se objesio njihov potrošeni doušnik, ostao, pa ga zrinjevački vjetar raznio na sve četiri strane svijeta – u tri pizde materine! Nikome nije bilo do slavlja, ali je major Sretenović – nakon što je tijelo odvezeno u prosekturu a na Zrinjevac legao rani listopadski mrak – ipak odlučio da otvori bocu martela što je u njegovom sefu dva i po mjeseca čekala da priskoči i dadne svoj doprinos novom trijumfu njihovog ogranka savezne Uprave Državne Bezbjednosti. Nikome nije bilo do slavlja, pilo se šutke, za tri kancelarijska stola, između kojih je privilegiju da šetka tamo-ovamo, zastajući po petnaestak sekundi kod prozora, imao on, major Žarko Sretenović zvani Žara. Nisu ovako šutjeli ni prošle godine kad je umro Boris Kidrič. Ponoć je bila minula već sat i sedam minuta, plemenite tekućine u boci je ostalo koliko da se u kancelarijske čašice, pred razlaz, nakaplje posljednja tura, kad se mlađem inspektoru Iliji Itkoviću razmače zubna ograda i iz usta iskoči i tresnu po stolu nešto teško poput tuči:

Je li, drugovi, zna li ko šta bi s onim kartonom?

Kao da ih preko rezigniranih lica ošinu masnom kočijaškom kandžijom. Zbilja, šta bi sa kartonom na kojem je pisalo: Jebem vam mater zličkovačku! Ne dodirujte m! Miniran sam! što ga je samoubojica natakario preko grudi, da ga zajedno s njime mrtvim zrinjevački vjetar među golim granama okreće na sve strane, i da ga cio bogovetni dan čita stotinu hiljada Zagrepčana? Da ga je iko izuzeo, morao bi biti tu, na nekom stolu, pred njima. Sretenović se našao kod prozora, leđima okrenut – volio je baš tako, leđima, voditi saslušanja, taj leđni stil omogućavao mu je katkada nevjerovatne dramatske efekte – kod prozora, zabuljen u tamu iza stakala, Sretenović osjeti kako mu se, u koljenima, oduzeše noge, a u trbuhu riknu zvijer mržnje. Ako se okrene, pucaće u Itkovića. Pravo u čelenku. Šaržer će ispucati. Objema se rukama osloni na ravan prozorskog ragastova, proguta suhu, čupavu gutu, i odluči da slaže: Otišlo u Beograd. Ne stiže kako je htio, do deset, nego odbroja do sedam, pa se okrenu: A ti, Itkoviću, ne zabadaj nosinu gdje joj nije mjesto! Jeste u Itkovića nos svojim uvećanim dimenzijama nesrazmjeran njegovom sitnom boginjavom licu, ali takav je već osam-devet godina, koliko su njih dvojica zajedno u Službi, pa Žara nikad nije našao za shodno da ga spominje. Ovo ne valja. A opet, kad malo bolje razmisliš, šta je drugo major mogao učiniti? Stvar je, prema peesu, trebalo izuzeti, zapisnički evidentirati i prije eventualne odluke o komisijskom spaljivanju pohraniti u njegov, šefovski, zidni sef. Ali, eto, on se u jutrošnjem užasu toga kartona naprosto nije sjetio. Šta je drugo mogao reći nego: Drugovi su smatrali da je to za Beograda, šta? A što se drugova i Beograda tiče istina je bila samo to da su se pod lipom na Zrinjevcu, nešto iza devet sati, pojavila dvojica saveznih, obojica iz vojne kontraobavještajne službe, da su Sretenovića uljudno pozdravili nerazgovijetno izgovorivši neka prezimena, da su se malo promotali oko Haenka, da su ušli u Palas i unutra popili četiri kafe i sedam konjaka, Brko šest, onaj bez brkova jedan… da su pred konobara metli krupan bakšiš koji on, očigledno prepadnut, nije smio uzeti…da su se tačno u jedanaest i pedesetsedam sa hotelskoga praga Sretenoviću javili tako što su mu mahnuli, istovremeno, obojica desnom rukom, ne dodirujući nevidljive šapke na glavama. Sretenović, vidimo, nije zaboravio pritisnuti dugme u Palasovom konobarskom personalu, ali je prokleti karton, eto, zaboravio! Možda ga je i zaboravio upravo zbog njih, što iz Beograda dojuriše za cigla dva i po sata, a da on i ne zna ko ih je i kad, mimo njega, stigao obavijestiti o nemilom događaju!? Toliko, ništa više, što se drugova tiče. Što se tiče Beograda, otamo su tek nakon devet dana javili da se prihvata prijedlog Zagreba o kompletiranju dosijea izdajnika NN, zvanog Raka, onoga čije ime Sretenović ne želi izgovoriti, i čiji mu je ispruženi pepeljastozeleni mrtvi jezik već propalacao pred očima. Suprotno logici i uobičajenoj praksi da se u takvim slučajevima dosije zatvara i predmet arhivira – čemu živ dosije, čemu gomila fascikli u predmetu samoubijenog čovjeka? – ovdje se, na nivou savezne države, prišlo kompletiranju dosijea. Nije gotovo kad je gotovo, nego je gotovo kad Udba kaže da je gotovo! Kompletirati nečiji dosije značilo je pridodati mu imena svih mogućih, živih i mrtvih, malodobnih i punoljetnih, muških i ženskih, bližnjih i daljnjih, srodnika, familije i prijatelja. Prema potrebi, odrediti odgovarajući stupanj pratnje, nadzora i obaveznog periodičnog referiranja.

Sretenović se nije skidao sa prozora. Izvještaji i dojave sa terena nisu valjali po pišane pare. Svejedno gdje prisloniš uho: pijaca na Docu, bife u Dežmanovom prolazu, kafebar u Esplanadi, Sveučilišna knjižnica, Obrtnički dom, frizeraji po Ilici…sve što se čuje vrti se oko jedne rečenice: E, jest im ga zabiberio! Ljudi je izgovaraju, malo je reći: sa užitkom, nego baš onako: sladostrasno! Čestitavaju jedni drugima, U to ime, ja bum častil…E, nek se našel netko tko će i njima… Stotridesetsedam privođenja za sedam dana, s usputnom, doziranom, porcijom batina, ne pokaza vidljivoga učinka. Narodu bilo drago, i gotovo. Vidi se to i sa prozora: prolaznici, istina, blagom krivuljom ulijevo ili udesno, malčice zaobilaze deblo, ali ga u prolazu odmjere, odozdo nagore, i natrag, kao kad muškarci premjeravaju zgodno žensko tijelo, baš tako. Pa pogledom, na fasadama iznad suprotnog trotoara, traže prozor u koji je bio uperen samoubojičin jezik. Svima, šaren osmijeh na licima. Ova će lipa ući u istoriju. Eno, prolaze dvojica činovnika, jedan, rukama, u zraku, orisava pravougaonik ispred vlastitih grudi, pa se naginje, bliže uhu drugoga, da odšapuće rečenicu od koje Sretenovićeva desna šaka sama leti pod lijevo pazuho, gdje mu drijema službeni cezejac… Muka, pa to ti je. Držao Itkovića četiri noći uzastopce na dežurstvu, onako. Dok mu nije kazao Idi kući, mali rošavi Dalmoš nije bio siguran da li je dežurni ili je uhapšen. Ali je, svejedno u kojem svojstvu, za te četiri noći vidio i razumio majorovu muku. Na tu je misao došao prekjučer, dok je premjeravao majorova leđa, u kontralihtu, uramljena prozorskim okvirom – ali je nije smio izgovoriti. Sad, kad je čuo promuklo Idi kući, odluči da rekne:

Triba ono posići!

To je to. Čim se za Itkovićem zaklopiše vrata, Sretenović žustro uskoči u voz ideje da se mrsko stablo lipe na trotoaru prekoputa njegovog službenog prozora posiječe i zauvijek skloni sa lica zemlje! To je to. Kloparao je taj voz cijelu pustu noć, stenjao, drndao i poskakivao, dok mu je major Sretenović podmazivao točkove gutljajima pitome domaće šljive, otpijajući iz flaše što mu je stajala pokraj noge, s nakrivljenim kukuruznim čepom u grliću. Kuda je sve prolazio, kamo sve, za jednu noć, stizao taj voz, ne bi se dalo ispričati ni za tri iste takve gluhe i puste kancelarijske noći, ni za pet ni deset, nemoj da bi pomislio! Jedva ako se dadne složiti i kakav summa summarum. Prema tome sumarumu, lipa se ne može posjeći tek tako. Sve bi se događalo na isti način, samo što bi prolaznik upirao prstom u prazno mjesto, dodavao tri-četiri riječi: E,vidiš, tu je bila ona lipa na koju…. i šta si, Sretenoviću, postigao? Ništa. Prazno mjesto bilo bi još upadljivije! Da stvar legne, da se zaboravi, barem bi dvije generacije svjedoka morale pomrijeti. Ako i tada. Često biva da ljudi pomru, a priča ostane, ko nova. Nikakvo čekanje ne dolazi u obzir, i tačka! Lipa mora biti maknuta, i tačka! Na tome mjestu, Sretenović osjeti izvjestan napredak: ne kaže se posjeći, nego maknuti. Treba je maknuti. Kad se tako kaže, onda se otvaraju različite opcije. Odlučio je, te noći, da ne otvara novi referat, da cijelu operaciju sprovede i iskoordinira sam, kako o njoj ne bi ostalo pisanih tragova. Ko mu šta može? Neće se konsultirati ni sa gradonačelnikom Zagreba, drugom Većeslavom Holjevcem. Pred Vecu stvar treba da stigne upakovana, a taj će pametnjaković isprve razumjeti o čemu se radi i klimnuti glavom. Važno je da mu se ne dira u kasu. Mada je ličilo na drugarski poziv – kafa i pićence, kod Žare, u Centrali – bile su to komande: da mu se privede naš čovjek iz Komunalnog, i dan poslije, da mu se privede naš čovjek  iz PTT-a , taj pokriva i Zagrebačke telefone. Niti je okolišio niti išta objašnjavao. Ima da se digne asfalt i polože novi telefonski kablovi, od ugla Ignjata Đorđića i Petrinjske, do Centrale, sa južne strane, a ovamo, od Palasa i Akademije, pa isto. Radovi ne smiju trajati kratko, treba to razvući na petnaest-dvadeset dana, ako treba i mjesec: Mora se – sa ovoga prozora! – vidjeti da je narod popizdio, da mu je pun k. raskopanih trotoara i blatnjavih rupčaga pod nogama. Po obavljenom poslu, niko živ neće ni primijetiti da manjkaju dva-tri, tri-četiri, stabla lipe na potezu izvođenja radova. Život teče dalje. O tome dijelu operacije našim ljudima iz Komunalnog i Telefonije nije kazao ništa, a da obave posao sječe-uklanjanja nepoželjnih stabala, pripremio je dvojicu nevažnih spoljnih saradnika.

S prozora, sve se smijuckao, u lijepom raspoloženju i pomalo filozofskom nadahnuću. Razmišljao je o seljačkoj metodi, često korištenoj u komšijskim zavadama oko međe, ili iz čistog seljačkog nestašluka: dolje se, između stabla i korijena, provrti rupa i u nju nalije običnog jestivog ulja, stablo se samo osuši…Onaj mu naš čovjek sa Veterine predlagao da se ubrizga kestenov moljac miner (cameraria ohridella), taj najprije uništi list…tandara-mandara, jebo ga njegov fakultet…a otkud li mu ovo miner? Svašta li u Službi nauči čovjek!? Čuj, onaj gad bio miner, sad ovo: moljac – miner? Baš svašta.

Radovala ga, na prozoru, svih tih osamnaest dana komunalnih radova na Zrinjevcu, rečenica koja mu se, u glavi, sama sastavila: To što vidiš, nije ono što se događa! Obraćao se on tako običnom građaninu Zagreba, onome što se veselio: E, jest im ga zapaprio! Pa mu odgovarao: Ničija nije do zore gorjela, Vidjećeš ti kako Žara biberi! i onome pizdunu Zagrepčancu s prozora poručivao: Ono što se događa, ti ne vidiš. To što ti vidiš, nije ono što se događa.

Lijepo. Kraj. Iz Varaždina dovezli pa vratili jednog mladog inžinjera hortikulture, načinio gotovo neprimijetne intervencije u prostoru, predložio da se napreskok poredaju neke moderne klupe, po trotoarima lego novi asfalt, sve došlo, kako Zagrepčanci vole reći – za neprepoznat! Nema priče, nema zastajkivanja, gestikulacija i sašaptavanja. Kraj. Sad jest gotovo. Gdje sam ono pročito? Kako ono ide? pita se Sretenović, na prozoru. Da, da: Sic tranzit gloria mundi!

Biografije automobila često bi bile zanimljivije od biografija ljudi. Ali se autima, obično, nitko ne bavi. Nisu zapisani i upamćeni po kartotekama tajnih policija, niti slavni historičari kroz njihove monografije nastoje oslikati i pobilježiti političku povijest jednoga vremena. A imalo bi smisla. Eto, recimo, ovaj volvo, koji je u Budimpešti pronašao i fotografirao Miodrag Trajković. Pedesetak mu je godina, stigao je u Madžarsku za vrijeme depresivne vladavine prostodušnoga narodnog vođe, radnika rođenog u Rijeci (koju su i Madžari zvali Fiume), druga Kadar Janosa, koji je na vlast došao po propasti revolucije iz 1956. Tko ga je dovezao u Madžarsku? Što je taj tada skupi auto moglo dovesti s bogatoga i prosperitetnog europskog sjevera, iz Švedske, u komunističku Madžarsku? Kako je mijenjao vlasnike, kako je njegov volan prelazio iz ruke u ruku, što su osjećali, kako su živjeli, što su o slobodi i demokraciji, o padu Berlinskoga zida ili o novom partijskom kursu mislili oni koji su se u ovom volvu vozili? Kako je preživio sve burne povijesne mijene i postao tako lijepa i uščuvana muzealna činjenica, koja se dobro slaže s današnjom, drevnom i tako europskom, premda ponovo depresivnom Budimpeštom? (mj)