Pod crnim oblacima nacionalizma i olujom mržnje u uzavrelom bosanskom loncu nije bilo mjesta za majku sa dvoje djece i tri prezimena. Jedno prezime je hrvatsko, drugo srpsko, treće muslimansko. Fausta Marianović i njena dva sina – Saša Miladinović i Dženan Šahović krenuli su prije  tri decenije iz svog Doboja kao prognanici sa željom da stignu u Pariz; igrom sudbine, pokazaće se kasnije i srećom, našli su se na sjeveru, u Švedskoj! Bez predaha počinju odmah da rade i uče švedski jezik i brzo ga savlađuju i još brže uspješno se uklapaju u novi život, u gradu Umea.

Gospođa Fausta Marianović ujedno je i studirala, završila višu medicinsku školu, psihijatrijsku specijalizaciju i magistrirala, sada radi kao odgovorna osoba za kvalitet zdravstvenih usluga u dvije opštine u sjevernoj Švedskoj. Istovremeno,  pisala je poeziju, eseje i kratke priče iz kojih će se izroditi roman pod neobičnim i izazovnim naslovom – ” Posljednji metak čuvam za komšiju”, napisan na švedskom jeziku! Saša i Dženan su takođe uspješno završili srednje i više škole i ponosna je majka u jednom intervjuu izjavila ”kako su to predobra djeca, ni traga u njima od one balkanske zlobe, pomažu svakome i svi ih vole”. Dženan je doktor političkih nauka, docent na Institutu za mirovne studije Univerziteta Umea, a Saša je šef menadžer u SGS Analytics labratorium Umea. U međuvremenu Fausta je našla i supruga: Sven-Ake Bostrom, zaposlen je kao rukovodilac preduzeća za medicinu rada; ljubitelj je prirode i voli lov i ribolov, veoma poštuje svoju novu porodicu.

Kao i svaka izgnana i nostalgična osoba i Fausta Marianović sjeća se svojih minulih godina  – djetinjstva, odrastanja, školovanja i studiranja u desetak gradova u Jugoslaviji. Doselila je u Doboj krajem sedamdesetih godina, radila je kao službenik, pisala novinske članke, pripremala radijske priloge; bila je i spikerka…  Kada je prvi  put donijela svoj novinski tekst u Redakciju ”Glasa komuna”, gdje sam bio urednik,  pogledao sam njen prilog i iznenadio se – zapis je bio vrlo pismeno napisan, tema novinarski izvrsno obrađena i onda sam ushićeno rekao: Fausta piše bolje nego polovina novinara u Doboju! 

S tugom i ponosom Fausta Marianović sada ponekad razmišlja o druženju sa piscima, glumcima i novinarima.  U Književnom klubu ”Ivo Andrić” i Narodnoj biblioteci u Doboju njih petoro: Pavle Stanišić, Jozefina Krajinović Dautbegović, dr Željko Štenger,  Fausta Marianović (tada Šahović) i profesor Esad Zgodić često su donosili nove pjesme i prozne radove, eseje i zapise i zajedno čitali, dopunjavali i usavršavali svoje stvaralaštvo, pripremali časopis ”Značenja”,  promocije svojih knjiga i književne večeri pisaca iz Sarajeva, Zagreba, Beograda… Ali, dolaze druga vremena i na scenu stupaju nacionalisti i fašisti i prekidaju idilu petoro ljudi da pišu i objavljuju knjige i obogaćuju kulturu grada na tri rijeke.

– Ja sam bila ponosna na svoju multikulturološku i prošlost i sadašnjost, napisala je u  jednom pismu svom prijatelju Feridu Čehiću, piscu, takođe prognaniku koji je živio u Upsali. Ali više puta u životu osjetila sam stid i bol zbog istorije onih koje sam voljela: djeda Srbina, kojeg su baš Hrvati mučili u koncentracionom logoru, oca Hrvata  na koga su Srbi pucali, pa rodbinu Muslimane koji su čudom uspjeli izbjeći crnogorske noževe, ujnu Židovku koju su nacisti osakatili u logoru, veći broj rodbine i prijatelja koji su ostavili svoje kosti na Golom otoku, u zatvorima i na mnogim evropskim i svjetskim grobljima, a ja sam sve željela zaboraviti i nikada više o tome pričati. Kada se nacizam početkom devedesetih godina 20. stoljeća povampirio izronile su ove slike iz mraka zaborava i vidjela sam, odjednom, kako se ti moji dragi Bosanci – pravoslavci, katolici i muslimani – ponovo, kao i pedeset godina ranije, gnusnom obmanom svojih političara, pretvaraju u etničke maske ispod kojih se krilo jedno jedino moguće obećanje preživljavanja – ubij da ne budeš ubijen!

Kakvo je to strašno vrijeme bilo u životu bosanskih ljudi, pogotovu osoba koje nacionalno nisu bili niti htjeli biti opredijeljeni! Zamislite, stojite ispred nacionalističkih kerbera i pred sudbonosnom odlukom  – ubij da ne budeš ubijen! Sasvim je logično bilo da tri osobe sa tri različita prezimena bježe glavom bez obzira pred nacionalističkim nasilnicima i svježe religijski osvještanim Srbima, Hrvatima i Muslimanima gdje je mržnja bila sistematski građena i poganija nego bilo gdje drugdje, a nasilje dostizalo vrhunac. Političari su pokrenuli sirove i surove životinjske nagone u ljudima. I od dobrih i miroljubivih komšija stvarali su ubice, pljačkaše, silovatelje i progonitelje, beskrupolozne nasilnike.  Još je Vilijam Šekspir u 16. vijeku vidio nasilje kao jedno od istorijskih pravila koja potresaju svijet i vrijeme u kome se živi. I Ivo Andrić je u 20. stoljeću rekao da svijet na Balkanu može dugo da trpi nasilje i što je još gore i da čini nasilje!  

Ni ja ni moji sinovi nismo pristali da budemo  samo Hrvati, Srbi ili Muslimani, jer to nismo bili ni prije rata, niti smo se kao takvi rodili, ispovijedala se Fausta Marianović u intervjuu novinaru Mirku Jeleču. To što jedno od nas ima hrvatsko, drugo muslimansko, a treće srpsko prezime bila je odrednica za druge, ne i za nas troje. Mi nismo mogli donijeti odluku o pripadnosti samo jednom od ova tri naroda, odluku koja je bila imperativ na Balkanu u to doba o kojem pišem u svom romanu. Društvo u kojem prezime znači više nego sam čovjek koji ga nosi smatram bolesno i nemoralno društvo.  Pošto je cijeli roman protest protiv fašizma, šovinizma i odsustva vjerske, nacionalne i kulturološke tolerancije, koja često nedostaje i Evropi i svijetu, i ujedno molitva za mir i dijalog, odjeknuo je glasno u švedskoj javnosti.

Fausta Marianović je prva Bosanka koja je napisala roman na švedskom jeziku. Rukopis romana ”Sista kulan sparar jag at grannen” – ”Posljednji metak čuvam za komšiju” poslala je na adresu dva izdavača u Stokholmu. Čekala je odgovor više od godinu i već pomisllila da od štampanja nema ništa. Godinu i po nakon slanja romana stiže odgovor. Poznati i uglednii švedski izdavač Albert Bonniers Forlag se javlja i u pismu naglašava da preuzima sva izdavačka prava. Spisateljica navodi da se radnja ovog romana odvija u Doboju, Travniku, Sarajevu, Banjaluci, Brčkom, Bosanskom Brodu, Čapljini, Bijeljini. Likovi su stvarni i izmišljeni. Trebali su joj u priči  da bi oslikala bizarnost i apsurdnost rata, ali ulice, parkovi, kafane, vozovi, autobusi, građevine i mostovi – to je sve vjerodostojno! Vjerujem da se moja knjiga neće nimalo svidjeti ratnim huškačima, kaže Fausta.

Promociju knjige uspješno je organizovao izdavač: susreti sa čitaocima, potpisivanje romana u bibliotekama i knjižarama, razgovori na radiju i televiziji, objavljeno je i više novinskih članaka i kritika, pozitivnih naravno.  U listu ”Fokus” Dan Ostberg je napisao da je Fausta Marianović roman pisala  iz ličnog iskustva. ”Praktično, priča je izabrala nju. Majka dvoje maloljetne djece svjedoči kako se ruši društvo pred njenim očima, nemoćna da bilo šta mijenja, boreći se da preživi i spasi djecu… Knjiga je priča puna dramatike, tragedije i uzbudljiivh događaja…”.

U brojnim intervjuima koje je davala švedskim javnim glasilima, novinari i voditelji emisija često su je pitali zašto takav naslov romana – ”Posljednju metak čuvam za komšiju” i govorili da je veoma zao i neljudski. U e-mailu koji mi je poslala, Fausta Marianović ja napomenula da je taj naslov izabrao redaktor i ističe da se pištolj koji je čuvala u kući  pojavljuje  kroz  cijeli slijed događaja kao sporedna slika. ‘Vojnici su već od maja 1992. često dolazili u moju kuću i tražili oružje; pištolj sam skrivala i svaki put umirala od straha. Čuvala sam ga zaista sa nakanom da posljednji metak sručim u onoga ko bude htio mene ubiti. Na kraju, kad komšije počinju mučiti i zlostavljati  svoje komšije i kada grupe pljačkaša vođene komšijama pljačkaju i ubijaju vlasnike kuća i stanova odlučim da zadržim pištolj kod sebe. U meni je živjela ideja  da kada vidim da mi je život istekao da bar jednog zlikovca povedem sa sobom. Ta ideja davala mi je snage da istrajem sve do progonstva… Eto, zato je redaktor dao takav naslov”.

Roman ”Posljednji metak čuvam za komšiju” štampan je u pedeset hiljada primjeraka (!) i za dvije godine je rasprodat i nema ga u knjižarama. Tako je to sa romanima – bljesne kao zvijezda padalica i gotovo, piše mi Fausta. Knjiga je dobila mnogo nagrada. Najviše su je obradovale nagrade Švedske akademije nauka i umjetnosti i velikog dnevnog lista Svenska Dagbladet. Gostovala je u brojnim emisijama iz kulture na radiju i televiziji. Dvije godine je putovala od biblioteka do knjižara i potpisivala knjige. U jednoj biblioteci i ministar kulture u Vladi Kraljevine Švedske strpljivo je čekao u redu da mu Fausta Marianović posveti svoju knjigu i potpiše se kao što je to činila i stotinama  drugih čitalaca.

Fausta Marianović rođena je 1956. u Travniku u Ulici Zenjak, kako se nekada zvala.  Na početku te ulice rođen je i Ivo Andrić, a na njenom kraju Fausta. Ivo Andrić dobio je 1961. Nobelovu nagradu za književnost Kraljevine Švedske, a Fausta Marianović  pet decenija kasnije nagradu Švedske akademije nauka i umjetnosti za svoj roman. Živjela je u nekoliko gradova u Jugoslaviji i iz Doboja stigla u Švedsku. Tamo, u gradu Umea,  stanovala je u Ulici Ulofa Palmea, nekadašanjeg predsjednika Vlade Kraljevine Švedske, učesnika Omladinske radne akcije na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo 1947. godine. Mladi Ulof Palme boravio je i u Doboju i nekom igrom simbolike i sudbine Fausta Marianović je došla u Švedsku da živi u ulici sa njegovim imenom. To je bio put od ratnog užasa i progonstva do novog doma u tuđini i zatim do učenja, rada i pisanja.  To je bila jedna zanimljiva, teška i plemenita bitka u životu i nevjerovatan uspjeh bosansko-švedske spisateljice čudesnog romana.  I ta bitka srećno je dobijena.

Moja fascinacija kazalištem seže u rane, osnovnoškolske dane. Kupovali smo tada abonomane, pretplatne karte za cijelu sezonu zeničkog Pozorišta. Imali smo male kartončiće s imenom i, čini mi se osam blokića, koje su nam kidali kako su se predstave igrale. Na pozorišnim plakatima pisalo bi: važi abonoman A. 

Za to, skoro masovno, odlaženje i gledanje predstava, zaslužan je jedan gospodin koji nije bio Zeničanin, ali bio je šef propagande, rijetko sposobna osoba. Išao je on tada po poduzećima, sklapao ugovore pa bi sindikati plaćali karte za predstave, s popustom na količinu, što bi sada rekli: akcijske cijene. Dobivao sam karte od brata i sestre koji su radili u zeničkoj bolnici, ali i od nevjeste koja je radila u željezari kad bi oni dobivali svoje, sindikalne karte. Nerijetko smo koristili i one karte koje su dobivali roditelji naših prijatelja i prijateljica, a nije im se išlo u pozorište. Tako sam, s ponosom to govorim, gledao sve predstave, domaće i gostujuće barem petnaest godina.

Taj šef propagande, organizirao je i predstave po fabričkim halama, na kraju jedne smjene i na početku druge smjene. Igrale su se predstave i po seoskim domovima kulture. Zeničko pozorište, glumci i redatelji donosili su u Grad gotovo sve nagrade s festivala glume, glumaca i pozorišta. Čast i zadovoljstvo bilo je gledati Žarka Mijatovića, Ibru Karića, Ivicu Kukića, Faruka Zadića, Salku Avdića, Boška Boleta Marića, Mugdu i Faketu, Predraga Jokanovića, Šefiku Korkut-Šunje, Anu Đorđević pa Žarka Lauševića i Nedu Arnerić, Enu Begović. 

A sve je to pratio šef propagande.

Ljudi su za njega pričali da je homoseksualac, peder, što je u ono vrijeme bila strašna stigma. Ljudi su pazili hoće li se rukovati s njim, gledali su mu hod, pokrete, tražili tragove ženstvenosti pažljivije nego na ženama oko njih. A čovjek je bio oženjen, imao djecu, sin mu bio lijep kao slika. Onda su neki govorili da je biseksualac, ali nitko nikada nije imao iskustvo za posvjedočiti o konkretnim njegovim sklonostima, vjerojatno, osim njegove žene.

Nakon nekog vremena je napravio i jednu kabaretsku predstavu koju je igrao u pozorišnom kafiću. Vrlo posjećenu i uspješnu predstavu koju sam imao prilike dva puta odgledati.

Tijekom rata imao sam priliku izravno s njim surađivati. Bio je to uvijek pristojan i odmjeren čovjek, širokog znanja, širokih shvaćanja života i situacije u kojoj smo se, tada, skupa nalazili.

Otišao sam iz Zenice svojim životnim putem i dugo, dugo se nismo vidjeli. Prilikom jednog dolaska kod mame, čuo sam za njega da je s njim bio veliki skandal jer je, navodno, seksualno uznemiravao jednog mladog momka koji je u pozorištu radio na kidanju karata, ostavljanju kaputa u garderobu i kao razvođač publike u sali.

Iznenadio sam se na tu vijest i logički pitao: zašto baš sad? Nikada, kroz dvadeset pet godina koliko sam ga poznavao nisam čuo da je nekoga dodirnuo neprimjereno, da se nekomu udvarao, davao bilo kakve signale i ponude u smislu homoseksualizma. Zašto baš sad?

Poslije sam, razgovarajući s nekim poznanicima, čuo da ga je za te stvari optužio jedan roditelj, novokomponirani uglednik, u naravi šupak, jer je htio opravdati sklonosti ka pederluku svoga sina. A za tog svog sina, pedera u duši, molio je tog istog šefa propagande da ga primi na posao, jer bio je to posao preko studentskog servisa.

Šef propagande dobio je, kulturni otkaz, jer, odjednom su se sjetili da ispunjava uvjete za mirovinu. Dugo vremena je grad drobio o tom slučaju, seoski papci su ga uzeli na zub, pa su dobacivali na ulici svašta za njim. Jedno vrijeme nije smio izaći na ulicu. Bojao se za svoju sigurnost jer novi, takozvani vjernici, željni dokazivanja svoje pripadnosti i vjere, željni osobnog dokazivanja tražili su nekoga na kome se mogu, nesmetano, iživljavati. Nesvjesni kako čine dvostruki grijeh, i prema čovjeku i prema Bogu.

Prošlo je neko vrijeme i ja sam došao kod mame i u jednoj šetnji Kamberovića poljem, bliže onome pješačkom mostu prema Blatuši, sretnem ga.

Nosio je crni šešir, širokog oboda, kao da je želio pokriti što više prostora oko sebe i svoje glave, pustio je crnu bradu, stavio tamne naočale, baš onako kako žele osobe koje se, iz nekog razloga, kriju.

– Šefe, jesi li to ti!? – prostodušno sam pitao, jer, drago mi je bilo susresti ga. Ta, pamtio sam ga po lijepom.

Uvukao je ramena nekako bliže tijelu, tada mi se činilo kao da želi od nečega se zaštiti, kao da se bojao i fizičkog udarca, ili još gore i udarca riječima.

Okrenuo se prema meni, a onda se osmjehnuo onim osmjehom koji mi je ostao u sjećanju i rekao:

– To si ti Tomo. Baš mi je drago što te vidim – oči su mu bile pune suza. – Već godinama me nitko nije lijepo pozdravio. Oprosti! – a onda smo se zagrlili za sve one trenutke koje smo proveli u ratu, zagrlio me svojim životom i svojom traumom, a ja njega svojim razumijevanjem.

Tada se okrenuo, valjda da ne vidim kako plače, i otišao zauvijek iz mog života.    

Godina je 1953. Osam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. U Jugoslaviji, a to znači i u Hrvatskoj, bijeda i siromaštvo, materijalno, ne i duhovno. 

Dječak polazi u prvi razred osmogodišnje škole. Živi u jednom selu, u školu ide dva kilometra pješice, u susjedno selo. Tamo je ona od prvog do četvrtog razreda.

Dalje, od petog do osmog, u obližnji će gradić, udaljen od roditeljske kuće 12 kilometara. To će vlakom, ali najprije do željezničke stanice, opet na noge, četiri kilometra.

Nastava završava dva-tri sata prije polaska „ćire“ nazad, vlak čeka putnike-radnike iz prve smjene Željezare, Rafinerije, Gavrilovića.

I onda četiri kilometra pješice do kuće.

Poslije završene Srednje tehničke škole i Mašinskog fakulteta u Beogradu, gdje mu je bilo lakše studirati, odnosno roditeljima snositi trošak jer je živio kod rodbine – Zagreb udaljen manje od stotinu kilometara, Beograd četiristotine, ali ispadalo jeftinije. Vražja je ta matematika uvijek bila.

Dječak danas ima 78 godina i u varošicu odleti „na biciklinu“. Nakon što je odradio radni vijek u Željezari i vratio se u staru roditeljsku kuću, pored koje i sad teče potok, ali mlin ne radi, nikome i ne treba.

I propituje da mu objasne kako se to ide civilizacijski naprijed, a zaostaje sedamdeset godina.

Te 1953. godine, u seoskoj četverorazrednoj školi, pod velikim odmorom od 15 minuta, obavezno: šalica vruće bijele kave i šnita kruha namazana marmeladom ili margarinom. Ako nije bio namaz, bio je pravokutni komad tvrdog žutog američkog sira, danas kaže: Bio je bolji od većine sadašnjih takozvanih trapista. O tome siru će žena istih godina: Meni je bio grozan, ali ga je moja majka voljela, pa sam skupljala sve što su učenici ostavljali i nosila kući. Dječak se ne sjeća paštete iz toga vremena, ali je se sjeća iz onoga drugog đačkog doba, od petog do osmog, u velikoj varoškoj školi na dva kata.

I iz toga doba danas svjedoči: Poslije nastave, mi učenici-putnici, koji smo čekali vlak, imali smo ručak, ne topli obrok, nego pravi ručak, friško kuhano varivo, uvijek je bilo i repete tko je mogao, šerpa je ostajala prazna, skoro čista. Sjećam se kuharice Ljube, uvijek vedre i nasmijane, voljela nas je, svu djecu, rado bih znao kako se prezivala, onda nam to nije bilo važno, ako možeš, raspitaj se kod nekoga starijeg od mene.

Pomislih: ah, prezime kuharice u kuhinji jedne osnovne škole otprije 66 godina …

Pa dječaku nije jasno gdje su se izgubili organizatori osnovnoškolskog obrazovanja, sad bi to bili ministri, direktori škola, učitelji i nastavnici, gdje su kuharice, sad kad svi prave halabuku i „špansko selo“ od toplog obroka za učenike. Te od koga će kupovati namirnice, te tko će koliko na tome zaraditi a tko izgubiti, te neće kuharice biti ni pomoćne za plaću od 800 eura, te školska kuhinja nema rostfrei suđe, te djeca sa raznolikim dijagnozama i obrok im se mora medicinski pravilno osigurati, te da ne bi neka bubica, poput šake-bake, doletjela na sendvič, te sve ovo pa ono. 

Veliki posao, velika briga i jake organizatorske sposobnosti su danas potrebne za isto ono što se prije 60-70 godina odrađivalo dok si pucnuo prstima.

Raspitala sam se, znam prezime kuharice Ljube, neću telefonom, odletjeh nekidan do sela, autom, naravno.

I dječak mi pokazuje pismo koje je nekoliko dana ranije poslao jednom suvremenom telefonskom operateru koji ga skoro dva mjeseca opako vara. Jedni isključili liniju, drugi ne uključuju, ali poslali uredno račun od 22 eura za mjesec nemogućnosti telefonskih razgovora. Sve u skladu sa pravilima i propisima ministarstava, njihovih „tijela“, odbora i komisija.

Nije ni to najgore. Od dječaka tek slijedi najcrnja osveta. Pisamce završava sa: SF – SN!

Gledali smo kroz školski prozor,
službu Božiju, u jedinoj crkvi, ostaloj od rata,
u Bosanskoj Kostajnici, pored škole,
sa zvonikom i svim ostalim,
što se spolja vidi –
mi, poptpuni neznabošci,
divili se njenom svešteniku
na visinama nama nedostupnim.
Nije imala ni vrata ni prozora,
ni oltara ni slika, ni zvona u zvoniku.
Samo sove, golubovi, vrapci i miševi,
privučeni Keminim prisustvom,
prilazili su povjerljivo,
slušali i odgovarali mu svojim amin,
dok ih je pozdravljao s visokih greda,
provirujući kroz otvore zvonika,
domahujući oblacima i nama
zabavljenim tablicom množenja.
Bili smo loši đaci, u svemu,
pogotovo u Keminim predmetima,
samo što nas niko nije ocjenjivao
iz tih životnih vještina.
Da li je to bio razlog, bar jedan,
što nismo razumjeli istoriju
a ni mrtvu vjeronauku?

19.11.

po oslobođenju ljubljane igra se šahovski turnir. na turniru igra mladi partizan i osloboditelj svetozar gligorić protiv starog milana vidmara, rektora ljubljanske univerze pod rupnikom, velemajstora iz stare jugoslavije koji je na početku stoljeća bio jedan od najboljih šahista svijeta a tukao je redom rubinsteina, nimzowitscha, tarrascha, aljohina i euwea. s capablancom je remizirao. gligorić crnim figurama protiv vidmarevog d4 ne igra kraljevu indijku, jednu frenetičnu obrambenu formaciju po kojoj će kasnije postati poznat nego kazališnu, pozicijsku, slavensku obranu iz širokog spektra daminog gambita. igra, ustvari, partiju po vidmarevom ukusu i s pijunom prednosti ulazi u topovsku završnicu. topovske završnice s jednim pijunom prednosti notorni su remiji, međutim, strpljivom, akademskom, inženjerskom tehnikom gligorić uspijeva pobijediti starog vidmara i premoćno osvojiti turnir. ovo je, iz više razloga, centralni meč turnira, iako su na njemu nastupali i ludek pachmann, sedmerostruki prvak čehoslovačke i peterostruki prvak jugoslavije vasja pirc, inovativni slovenac po kojemu se danas zove jedno hipermoderno otvaranje.  otvaram zagradu i dodajem da na globishu, od uttar prandesha do kalifornije preko pustinje takla makan, šahisti ovo otvaranje uporno izgovaraju perk umjesto peertz.

gligorić je vidmara dobio u njegovoj partiji crnim figurama. nevježe će možda pomisliti da mu je vidmar pod pritiskom nove društvene stvarnosti pustio da pobijedi ali ne pušta se partija šaha ni rođenoj majci. lijep mat jači je od volje za životom. ja ne bih sebi samom pustio partiju šaha.

svetozar gligorić ući će u legendu kao gospodin šaha i jedan od najboljih igrača ove drevne igre uopće. kad je umro gliga, the new york times objavio je veliki in memoriam. kad jednom za mnogo, mnogo godina umre jedan drugi srpski šahist na nekom semaforu upalit će se zeleno, neka rijeka će teći kako teče, u nekom gradu netko će zaboraviti ugasiti bojler, neko će malo dijete puno sladoleda trčati kroz ljeto hoću reći ništa, baš ništa se neće dogoditi.

kao da sam između dvaju granatiranja,
između dviju zaraćenih strana,
na brisanom prostoru, nasred livade,
u podne,
______postavio stol,
prostro bijeli stolnjak i priredio svečani ručak,
gozbu, više nego mirnodopsku –
______tako sam se osjetio danas načas
između dvaju lijepih i dobrih događaja
među dvadeset zgusnutih događaja.

kao da mi je iz glave najednom izrastao prekrasan cvijet
čije se korijenje proširilo po mojim grudima –
______tako sam se dakle osjetio danas načas,

kao da bih mogao stvoriti pjesmu,
pa sam stvorio pjesmu,
______ovu pjesmu.

bihać, 15. juna 2024. godine

Valentin Akudovič, Kod odsutnosti. Pokušaj razumijevanja Bjelorusije. 2007

Ukrajina je (konačno!) sveprisutna. Gdje god se zagrebe, pronaći će se knjige i članci koji nas podučavaju o toj zemlji. Njezina je povijest sve intenzivnije osvijetljena, prijašnja se, dominantno ruska, pozicija gubi, ostaje u mračnim kutovima ideološki obojene imperijalne propagande, dovoljna tek onima koji bespogovorno slijede liturgijski konstruirane, poput litanije realizirane invektive kremaljskog povjesničara amatera. Njegov zloslutni hobi u objektivnoj recepciji ustupa pred ozbiljnim djelima u kojima se reflektirano diskutira, ponekad bolno elaborira jedna prošlost koja se ne da fiksirati, koja ostavlja mirijadu praznih mjesta koja čekaju na popunjavanje. Povijest se Ukrajine i njezine kulture nalazi u procesu ispisivanja, ona je napustila granice zemlje i preselila se u zapadni diskurzivni prostor kojega postupno usvaja i oslobađa (paradoks, zar ne?) od ruske imperijalne dominacije. No što je s Bjelorusijom? Tu će se vaš izvjestitelj morati predati, morat će se zaustaviti pred zidom neznanja, bolje reći – pred krhotinama znanja, koje ga ostavljaju gotovo nijemog. Gdje je, upitat će se, bjeloruski Serhij Plohi, ako ime zvuči odveć ukrajinski (makar je njegov nositelj dugogodišnji profesor ukrajinske povijesti na Harvardu), gdje je Nijemac koji će se Bjelorusiji posvetiti (i razjasniti je) onako kako su to učinili Andreas Kappeler ili Martin Schulze-Wessel. Heinrich Kirschbaum je svijetli primjer znanstvenika koji će se, sa svoga stajališta (znanost o književnosti) posvetiti Bjelorusiji. Ostalo je šutnja.

Što činiti? Pronalaziti rijetke knjige koje bar donekle mogu prosvijetliti neznanje. Jedna je od njih upravo Kod odsutnosti, na njemačkom objavljena davne 2013., u originalu još i ranije, 2007. Po konstrukciji, ali i po duktusu, u dobroj je mjeri paralelna s knjigom Mikole Rjabčuka Realna i imaginarna Ukrajina o kojoj sam pisao na početku ovoga serijala. No paralelizmi rijetko govore o istovjetnosti. Mogao bih, s malo smjelosti, ustvrditi: makar paralelne, dvije su knjige dijametralno suprotne. Kako bih razjasnio (prividni) paradoks svojega iskaza, prizvat ću iz sjećanja, riječi Jurija Andruhoviča koje je izgovorio za književne večeri posvećene romanu Radio Noć. Pojednostavljeno: „Mi (Ukrajinci – D.B.) smo realizirali svoju revoluciju, oni (Bjelorusi – D.B.) svoju šansu nisu znali iskoristiti.“ Naravno da takva izjava iritira i pokazuje aroganciju koju je moguće razumjeti, i donekle opravdati, tek uzme li se u obzir stanje iznimne nadraženosti u kojemu je izgovorena. No argumentacija koju Valentin Akudovič razvija kao da ide u sličnome smjeru: Bjelorusija (ne zaboravimo: on piše više od deset godina prije bjeloruskih protesta zbog falsificiranih izbora na koje se poziva Andruhovič) ne želi protestirati protiv političkog sistema zasnovanog na tlačenju. Odbijanje protesta kao forme političkog izričaja duboko je ukorijenjeno u mentalitet Bjeloruskinja i Bjelorusa. Razlog je tomu bolno povijesno iskustvo koje veli: kad god su se podigli ili pobunili, Bjeloruskinje i Bjelorusi doživjeli su teške traume povezane s gubitkom života i uništenjem pokretne i nepokretne imovine. Krajnji je rezultat pobunjeničkih gibanja gubljenje dijela identiteta – kolektivnog i individualnog. Iz toga, prema Akudoviču, proizlazi težnja ka prilagođavanju i prihvaćanju, bez otpora, vlasti nametnute izvana. Jasno je kamo on cilja. Gotovo svaka moderna nacija u samoj srži mita o nastanku posreduje pripovijest o žrtvovanju. Bio to Roland ili Petar Svačić, svejedno. Nacija nastaje tako što se njezin najvažniji član, nepobitni junak, pokazuje spreman prinijeti život na žrtvu kako bi sačuvao ideal njezine čistoće i jedinstvenosti. Na njegovome se primjeru (jedini relevantan, meni poznat, primjer ženskoga žrtvovanja jest Jeanne d’Arc) formiraju sljedeće generacije, podižu mu se spomenici, slave se godišnjice njegovog herojskog čina. Pronalaze se ili vještački produciraju imitati.

Akudovič se svim silama pokušava oprijeti takvim mitovima te, esencijalistički, traži izvore zajednice u dubokim slojevima pučkoga duha. Pronalazi ih u nečemu što je suprotno herojstvu, nečemu što odbija žrtvovanje – u pragmatički orijentiranoj žudnji za preživljavanjem koja je ostvariva jedino u neherojskom činu neprihvaćanja mitova kao formativnih momenata zajednice. Za Akudoviča su dva apokaliptična događaja u povijesti Bjelorusije paradigmatična u vezi s odbijanjem heroizma: prvi je u povijesti zabilježen kao „krvavi potop“ i zbio se u sedamnaestom stojeću; drugi je vezan uz Drugi svjetski rat u kojemu su bjeloruski partizani pružili otpor njemačkom okupatoru. Svaki drugi stanovnik Bjelorusije postao je žrtva prve apokalipse (od 4,9 milijuna rat koji su započeli Moskoviti kako bi otkinuli onaj dio teritorije Velike Litve koji su smatrali svojim preživjelo je 2,5). U drugoj je stradala četvrtina stanovništva zemlje. Oba su događaja „proizvedena“ izvana, oba su se, Akudovič tvrdi, mogla, da se slijedila volja bjeloruskoga pučanstva, izbjeći. Osobito je smiona ona tvrdnja koja se odnosi na ulogu NKVD-a u partizanskome pokretu. Prema Akudoviču riječ je o „kadrovima“ koji su uvezeni iz Rusije kako bi postigli dvostruki cilj: dodatno potkopali bjelorusku nacionalnu svijest koju su sustavno započeli uništavati u vrijeme Staljinova terora, ali i „pogurali“ jedinice SS-a i Wehrmachta da taj prljavi posao završe za njih. Da se, tako Akudovič, pitao bjeloruski seljak, od otpora ne bi bilo ništa. Njegov bi jedini cilj bio očuvanje gologa života u teškim vremenima. No to mu nije bilo dopušteno.

Sažmimo dosada rečeno. Bjelorusija je u povijesti bila izložena pritiscima koji joj, za razliku od Ukrajine, nikada nisu dopustili formiranje koherentnoga državnog teritorija. I u vrijeme Velike Litve, i carske Rusije te, nakraju, Sovjetskog Saveza bjeloruske su elite bile ili prisiljene na asimilaciju ili su, pak, taj čin realizirale dobrovoljno. I evo nas u srži Akudovičeva argumenta, u samome središtu prijepora s gore navedenom Andruhovičevom arogantnom izjavom. Razlika između ukrajinskog i bjeloruskog naroda nalazi se u herojstvu jednoga i pragmatizmu drugoga, determiniranog snažno izraženim nagonom za preživljavanjem.

Takav zaključak izlaže Akudovičevu (ali i Rjabčukovu, da navedem samo jednog njegovog ukrajinskog antipoda) poziciju opravdanoj kritici. Ona je zasnovana na konstruiranju kolektivne psihologije kojom se jednome narodu/jednoj naciji pripisuje neka osobina koju se, zapravo, može primijeniti tek na razini individualnoga. Kolektivni nagon za preživljavanje je himera koju je nemoguće dokazati na znanstvenoj razini.

No čini li ova, opravdana, kritika Akudovičevu knjigu obsoletnom? Teško je dati jednoznačan odgovor. U svakom slučaju, njome nam se posreduju određene informacije o Bjelorusiji koje drugdje, u takvoj oštrini, nisu dostupne. Nakon što ostavi razinu psihologiziranja, Akudovič izvodi prefinjene analize bazičnih problema bjeloruske povijesti, kulture ali i politike. Često polemično, ali uvijek argumentirano, on će se upustiti u prosudbe o bitnosti jezika u formiranju nacije te pronaći uvjerljive razloge koji su doveli do osujećenja standardizacije bjeloruskog. U ovome segmentu svoga teksta Akudovič slijedi Benedicta Andersona i njegovu tezu o nacijama kao imaginativnim zajednicama. Jedna od glavnih odlika u procesu prelaženja od „imaginativnom“ ka „stvarnom“ jest upravo jezik. Tamo gdje ga nema u jedinstvenoj formi, valja ga izmisliti. Cijena je toga da se jezično bogatstvo nivelira, autohtoni jezični izričaji unižavaju se na status dijalekta, a najčešće slučajno izabrani „dijalekt“ etablira se kao nositelj novostvorene nacionalne svijesti. Specifična bjeloruska situacija manifestira se na sljedeći način. Bjeloruski je jezik, prema Akudoviču, u povijesnome smislu nastao kao govor nižih socijalnih slojeva. Starobjeloruski jezik nestao je u povijesnim turbulencijama, a ruski je bio lingua franca elita uz čiju se pomoć realizirao socijalni uspon. Doba poslije Oktobarske revolucije, kao što sam često napominjao u ovome serijalu, bilo je i doba nacionalnoga oslobođenje koje je završeno krvavim staljinističkim pirom tridesetih godina prošloga stoljeća. Poput Ukrajine, i Bjelorusija je u to doba doživjela kulturalnu renesansu povezanu i s vraćanjem izvornome jeziku. No situacija je tamo bila višestruko komplicirana u odnosu na ukrajinsku. Dugi period rusifikacije kojoj je, u najvećoj mjeri ako uopće, pružan tek pasivan otpor rezultirao je brisanjem autohtonog vernakulara. Nakon kratkotrajne nezavisnosti 1918. i podjelom zemlje između Poljske i Sovjetskog Saveza koji je preuzeo vlast u njezinim istočnim krajevima bilo je potrebno provesti jezičnu standardizaciju – ali na osnovu čega? Ovdje dolazi do podjele koju će Akudovič inaugurirati u centralni problem cijeloga bjeloruskog društva. Naime, u procesu je uvođenja bjeloruskog jezika u novoj sovjetskoj republici usađen procijep između dvije varijante koji će se, u sličnom ali opasnijem obliku, manifestirati i nakon stjecanja nezavisnosti devedesetih. Prva, „taraškevica“, može se nazvati klasičnom, a druga „narkomauka“, normalnom. Lingvist Branislau Taraškevič 1918. je sastavio „Bjelorusku školsku gramatiku“ koju će Akudovič označiti kao priručnik nastao prema „privatnim pravilima“ filologa, zasnovan „u prvoj liniji na dijalektima iz okolice Vilniusa“. Sam je Taraškevič uvidio da je nužna reforma njegove ortografske reforme. I doista, novi je pravopis uveden 1933., ali su ga nacional-demokrati jednodušno odbili. Njegovo je postojanje svakako svedeno na formalnost jer je u dobu čistki ideja internacionalizma kao i autohtonost pojedinih nacija unutar federativno uređenog Sovjetskog Saveza postala zavjesa iza koje se krilo agresivno-imperijalno nametanje ruske dominacije. Branislau Taraškevič, nije teško pretpostaviti, strijeljan je 1938.

U izvjesnu je ruku logično (i očekivano) da se u doba stjecanja nezavisnosti nakon raspada Sovjetskog Saveza u Bjelorusiji budi pokret za nacionalnu revitalizaciju u koju je uključeno i ponovno uvođenje bjeloruskog jezika kao najvažnijeg sredstva komunikacije. Tu Akudovič egzercira snažnu kritiku i samokritiku koju se može smatrati otrježnjenjem nakon prvobitne euforije. Nacionalni su demokrati od početka inzistirali na primjeni „taraškevice“ te time proizveli odbijanje kod širokih narodnih slojeva. Prema Akudoviču svi su oni, a tu ubraja i sebe, koji su u patriotskom zanosu devedesetih inzistirali na uvođenju bjeloruskog jezika u sve oblasti života (politiku, administraciju, kulturu) zanemarili enormnu snagu koju je rusifikacija razvila u periodu Sovjetskoga Saveza. Svojim inzistiranjem na „bjelorusifikaciji“ oni su, zapravo, na odlučujući način doprinijeli ustoličenju kolhoznika i njegove nasilne aparature. Krivnju će pronaći kod vođe opozicije Sjanona Pasnjaka koji će se naći u egzilu, bespomoćan, bez utjecaja na ono što se zbiva u Bjelorusiji. No i sam će sebi predbaciti slijepu mjeru u mit o ponovnome rođenju. Pesimistični je zaključak: bjeloruski će doživjeti sudbinu irskoga – nestanak u javnome životu i životarenje u nišama privatnoga.

Akudovičeva knjiga otvara brojna pitanja koja se odnose na prošlost, sadašnjost i budućnost Bjelorusije. Referirati o svima njima prerasta skromne nakane ovoga teksta. Promatra li je se s izoštrenog teorijskog motrišta, ukazat će se momenti slabosti koji su rezultat njezina publicističkog duktusa. No kao izvor informacija ona je jedan od rijetkih primjera pokušaja objašnjenja složene, u suštini duboko nesretne, povijesti Bjelorusije. Valentin Akudovič (1950), filozof, književni kritičar, intelektualac, piše knjigu o jednoj zemlji, svojoj zemlji, s podnaslovom Pokušaj razumijevanja Bjelorusije. Objavljuje je 2007., a 2024., kada bi mu se pitanje moglo postaviti, vjerojatno bi odgovorio da je taj pokušaj osujećen. Bjeloruska se intelektualna elita, još jednom, nalazi u egzilu iz kojega pokušava baciti pogled na domovinu. Čak i djelići slobode koji su se tamo mogli oćutjeti prije desetak godina su netragom nestali. Valžina Mort, Volja Hapejeva, Olga Šparaga, Saša Filipenko, Viktor Martinovič, Eva Viežnaviec, Alhierd Baharevič, Artur Klinaŭ… Koja si kultura može priuštiti takav brain drain i preživjeti?    

Boro Kontić, Sejo Sexon: Pamtim to kao da je bilo danas, Buybook, Sarajevo/ Zagreb 2024.

Knjigu sam na dušak pročitao, pomalo i u strahu od onoga što se prije nekoliko mjeseci zbivalo između dvojice autora Zabranjenog pušenja. Ali sve je dobro prošlo: Sejo Sexon je s poštovanjem i dragošću govorio o prijatelju iz djetinjstva, ne narušivši ni jednom riječju ono što je nekad bilo onim što će jednom biti. Ono Zabranjeno pušenje, na čije sam koncerte po sarajevskim studentskim i učeničkim klubovima kao dječak odlazio jednom tjedno, a ne samo da još nisu snimili album, nego ih nijednom nije bilo na televiziji ili u novinama, može u sjećaju funkcionirati samo cijelo: s Neletom Karajlićem, sa Sulom tojest Sejom i s ostalima. Sve je drugo laž i krivotvorina, zaborav umjesto sjećanja.

Knjiga je načinjena kao razgovor između Bore Kontića i Seje Sexona (koji je i na knjizi potpisan svojim umjetničkim, a ne građanskim imenom), vođenom u Sarajevu, na adresi Koševo 17, u više navrata, od rujna 2023. do ožujka 2024. Intervjuu su pridodate Kontićeve kratke reminiscencije, tekstovi pjesama o kojima se razgovara, diskografija, filmografija i teatrografija Seje Sexona, te dva bloka dokumentarnih i privatnih fotografija. Priča, uglavnom, teče oko Zabranjenog pušenja, ali tema je i “Top lista nadrealista”, koju je, kao kratki humorističko-igrani serijal unutar emisije “Primus”, zapravo stvorio i imenovao Kontić, a prvobitno je sudjelovala skupina klinaca, jedva svršenih gimnazijalaca i studenata, od kojih će većina činiti i Zabranjeno pušenje i meteore Elvisa J. Kurtovicha. Razgovor se donekle drži kronologije, dotiče se pjesama i događaja, legendi i anegdota koji su dio popkulturne povijesti Sarajeva, a dijelom se tiče onoga što je oblikovalo intimne i društvene biografije aktera. Premda je “Pamtim to kao da je bilo danas” neka vrsta društvene i umjetničke biografije Seje Sexona (Davora Sučića), knjiga je, nešto diskretnije, i zrcalna biografija Bore Kontića. To je čini dodatno zanimljivom, a i neobičnom. Osim toga, “Pamtim to kao da je bilo danas” pripovijest je o generaciji, onoj sarajevskoj, s početka osamdesetih, koja je značajnim dijelom formirana na kulturi i estetici Seje Sexona i društva, da bi mnogi njezini protagonisti zatim postali i njezini sustvaratelji. Također, Kontićeva i Sejina knjiga zanimljiv je prilog kulturnoj i političkoj povijesti Sarajeva.

Ono, međutim, što naprosto imponira, što prija i što liječi jest da, i mimo priče o Neletu Karajliću, nema u knjizi naknadnih sjećanja, nema popravljanja i prepravljanja povijesti, dosjećavanja, retuširanja ili brisanja onih koji su u međuvremenu postali nepoželjni. Recimo, u onoj životno, ali i kulturno-povijesno važnoj epizodi, u kojoj Nele Karajlić na koncertu u Rijeci izgovara te budalaste i sudbonosne riječi: “Crko Maršal!” (ili: “Crko Marshall!”), neke se stvari ispripovijedaju na način koji ovodobnim suvremenicima nikako neće biti drag. Naprimjer, hajku je pokrenuo, uz neformaliziranu dokumentaciju nesumnjivo poteklu iz Službe državne sigurnosti, budući svetac hrvatskog nezavisnog novinarstva i budući legendarni glavni urednik Novog lista, Veljko Vičević. U hajci se, kako to već biva, sav naš svijet podijelio na tužitelje i branitelje, a Služba je u Sarajevu pretresala stan Neletovih roditelja, članovi benda bili su uhođeni, trajala su policijska ispitivanja, Zabranjeno pušenje i Top lista nadrealista nestali su iz javnosti i sa svih javnih pozornica. Album “Dok čekaš sabah sa šejtanom” ostao je praktično nevidljiv. Prvi i jedini koji im je pružio ruku i svojim ih javnim ugledom i autoritetom izvlačio iz anonimnosti i iz zabrane bio je – Emir Kusturica. Sejo Sexon nakon svih tih godina, i unatoč svemu što se kasnije zbivalo a što bi ga sad moglo koštati, ponavlja da je Kusturici zahvalan. Takvi detalji zapravo su u ovoj knjizi najvažniji, jer onda i sve drugo čine istinitim. U svakoj malo dužoj javnoj povijesti, naročito povijesti neformalnih grupa građana, kakva je, recimo, jedan rock band, u našem je vremenu najjasnije zrcalo društvene, političke i kulture povijesti zajednice. Tako je u Zabranjenom pušenju, onakvom kakvog su ga doživjeli njegov gitarist, glavni autor i kasniji pjevač, te jedan radijski urednik koji je u svemu bio malo više od urednika, jedna povijest Sarajeva, Bosne i Hercegovine, i Jugoslavije. Istovremeno subjektivna i vjerodostojna.

Knjiga “Pamtim to kao da je bilo danas” savršeno je nezanimljiva sa stanovišta trača, spektakla i suvremenih regionalnih toaletoida. Nikoga Sejo Sexon i Boro Kontić nisu umočili u septičku jamu, nikome nisu raskopavali želudac, vršljali mu po mladosti i djetinjstvu. Ono što se kasnije dogodilo, to je na kraju i zabilježeno, ali bez retroaktivnog djelovanja i bez prešućivanja onoga dobrog i nježnog što je svemu prethodilo.

Zenica Blues

Pripovijest o tome kako su Sejo i Nele hodočastili u Zagreb, pa u Dubravu, u Jugoton, i igrom slučaja – pijani, izašli pred oči Škarici i komisiji, da im nude album “Das ist Walter”, koji su snimali na osmokanalnom magnetofonu, odavno je u pojedinim detaljima postala legendarnom. Ali onaj dio priče o pjesmi “Zenica Blues”, i napisanom, i snimljenom iz zezanja, te posve u suprotnosti s općeprihvaćenim pankerskim kodeksom, nije toliko poznat. Nele je, sjeća se Sejo, rekao Škarici da tu pjesmu ionako ne misle staviti na album. Nekoliko tjedana kasnije, Škarica odgovara da će Jugoton objaviti “Das ist Walter”, ali samo pod uvjetom da se “Zenica Blues” nađe na ploči. Najveći hit u povijesti grupe, ona pjesma, govori Sejo, s kojom se Zabranjeno pušenje iz grada probilo prema selima…

Zenica Blues II

Detalj kojeg u knjizi nema i kojeg se Sejo Sexon možda i ne sjeća. Dugo prije snimanja albuma, “Zenica Blues” je po klubovima i podrumima Sarajeva, na koncertima Zabranjenog pušenja, bila veliki hit, i odavno je lokalna, redom maloljetnička publika znala sve riječi pjesme, pa i ovo: “istražni sudija reko dvanaest godina, dvanaest godina strogog zatvora”. Prošlo je vremena i vremena, koncerata i koncerata, kad je članovima grupe netko rekao, mogao je to možda biti neki student prava, da istražni suci ne donose presude, nego da to rade neki drugi suci. Na sljedećem je koncertu Nele već pjevao “okružni sudija reko dvanaest godina”, i stvar je poslije bila onakva kakvom je svi znaju. Ovome klincu s njihovih koncerata je, međutim, u uhu i glavi zauvijek ostao “istražni sudija”, pa kad god negdje čuje ovu pjesmu, čuje te riječi. Postoji sjećanje jezika i postoji sjećanje uma.

Kako sad upotrijebiti živu vodu:

Oprati
Ruke u bolnici –
Oprati ruke od svijeta

Oprati zastavu:
Okupati svoga mejta –

Zapariti
Za Bajram halvu,
Pristaviti vodu za kahvu:

Ona je moć, život – mir

U Palestini
Voda je abdest:
Drhat rijeke pred u more uvir

(2024)

Tvoja i moja
sobna Bosna,
draga