Roman Magdalene Blažević “U kasno ljeto” važan je artefakt naših jezika i književnosti. Ispripovijedan iz perspektive žrtve, ali nikako iz perspektive bilo kojeg kolektiva, ovaj tekst nudi mogućnost identifikacije sa stradalima, ali istovremeno on je i prilika za pokajanje. Svaki njegov čitatelj istovremeno je i postradalo nevino dijete, i anonimni njegov krvnik. Svijet u kojem se zločin dogodio majstorski je precizno opisan, događaji u knjizi tako su ispripovijedani da je stvorena savršena iluzija o jedinstvenosti i neponovljivosti događaja. I upravo otud dojam da se u mikrosvijetu romana “U kasno ljeto” prepoznaju svi naši mali svjetovi i zavičaji, i svi naša strašna stradanja i zločini. 

Svojom stilskom čvrstoćom i unutarnjom cjelovitošću romana, nepotkupljivom autorskom hrabrošću, te ponajviše time što pripovijeda živu priču naših bliskih povijesti i naših života, Magdalena Blažević dostojna je imena Petra Kočića i Nagrade Kočićevo pero.

Roman “U kasno ljeto” objavljen je u izdanjima zagrebačke Frakture, sarajevskog Buybooka i beogradske Booke.

U tome kombiju što jezdi po mraku,
i zaobilazi crne rupe,
vidjeh da šofer nema šaku,
i sretoh momka
iz Aleksandrovac Župe.

Kombi naš leti kao na metli,
i jezdi sklisko u crnu daljinu,
a momak, taj se odaje sjeti,
i počinje da nam priča o vinu.

Ja sam iz kraja vinogradara,
možeš preživjet, to vino je pitko,
ali da nešto više stvaraš,
tu se pomiri sa gubitkom. 

Ja imam ženu i malenog sina,
da se ne borim je nesuvislo,
al’ sada kada me grabi daljina,
baš mi se nešto u grlu stislo.

Šofer mu veli, hajd’ se veseli,
i drugi su u toj dilemi bili,
mnogi su bolji život htjeli,
ali se nisu pomjerili.

Momak se sjeća, ah takvog vina
to ne znam da l’ ikud još piju naši,
samo kad pomislim, dođe mi slina,
i zamišljam ga, sad tu, u čaši.

Pusti te vinske aperitive,
kazuje šofer, dok volan hvata,
u Njemačku ideš, hvataj se pive,
i drugih sličnih preparata. 

Ja biću skroman, štediti sve ću,
kazuje momak, k’o đak iz klupe,
ali to pivo, ja njega neću,
neg’ vino iz
Aleksandrovac Župe. 

Ma nemoj reći, šofer mu reče,
to mora biti nektar bez mane,
pa ako ti je od piva preče
odmah će ovaj kombi da stane.

Otvaraj bocu, posluži druge,
sve naše gladne i žedne trupe,
pa nek’ nam poškropi pustinju tuge
to vino iz
Aleksandrovac Župe. 

Boca je išla u onom krugu,
i tišina je bila grobna,
i zamišljali smo kako na jugu
raste ta loza, prečarobna. 

Kako je zemlja hrabri i drži,
kako se na nju rosa hvata,
kako je sunce od zore prži,
u pokušaju atentata,
kako se ne da, i kako buja,
kako joj grožđe u jesen skupe,
kako je napitak njezin rujan,
i kako zbog njega čula propupe,
kako se lijeva,
kako se pije,
kako izoštrava momente tupe,
jer boljeg vina nigdje nije
od vina iz
Aleksandrovac Župe. 

Onda smo ponovo ušli u kombi,
koji je išao u nigdinu,
svako je mislio o svojoj borbi,
a onaj momak o ženi i sinu.

I reče, kad jednom završi sve se,
pa se ratosiljam sudbine glupe,
život će tamo da me odnese
tom vinu iz
Aleksandrovac Župe

Šofer je rekao, apsolutno,
i izbjegavao je crne rupe,
i reče, al’ stanje je ovdje mutno,
od Fažane
do tvoje Župe,
pa se u Njemačkoj primi i sredi,
ne želim da te uputim krivo,
od istine se batrgat’ ne vrijedi,
jedi što jedu, naruči pivo,
jer godine kada ti jednom prođu,
i u ogledalu kad se skupe,
nemoj da kažeš, ostadoh žedan
bez vina iz
Aleksandrovac Župe. 

20.9. 2023.

*

Nakon kemoterapija,
otančala
kao rijeka u koritu,
u rukama mu,
snaga

*

Kilometri šume,
zimus će,
u konac dima
Kroz tople ušice odžaka
Zvijezdama

*

U slavu postojanja,
kojeg jedva da su svjesni,
zagrajali se
iza zida
vrapci

*

Zažmurio
nasred ulice, djed
i pod sunce poturio lice:
namješta se, neuspješno
da kihne

*

U novembru, kiša
po visoravni hladi korijenove
ljetos upaljenih
krnjataka
krša

*

Tiho, da niko ne čuje
i ne vidi, preselila
iz C ulaza
gore, na nebo
kona

*

Neotrgane
naseljem trunu gloginje
I puhaljke dječije,
popriječene u sjećanju
istrunuše

*

Grupica mrava –
onih sitnih, peckavih
što niotkud se u kuhinji stvore –
kidisala
na kap agde

FRANK

Jednog se proljetnog vikenda zauzeh da čuvam
Franka. Dovoljno bješe da ga hranim i povremeno
izvodim u šetnju. Ogroman je i jak ali, mlad
i neiskusan, ne uočava razliku između mačke i zeca.
Takva vrsta neznanja može da pričeka pa sam ga
učio dok hodamo da raspoznaje zle i dobre ljude.
Na zavoju gdje otpadne vode ulaze i gase puls
rječice Höje naišao sam na čovjeka s gȑbom
knjiga na leđima i oreolom sveca u rancu.
Znali smo jedan za drugog ali se nikad ranije
nismo sreli i rekoh Franku: „Omiriši Refika,
čuvara behara, i uzmi ga za prijatelja!“

LAŽ

Prije trideset godina odoljeli smo laži o tome
da smo se, braća Sloveni, sami od sebe, bez ičije
preporuke, ubijali međusobno do besvijesti.
Ista takva laž da plavooki Sergiy i plavooki
Cергей ubijaju jedаn drugog po ničijoj narudžbi
prolazi lakše danas i ne čudi da sam ostao gotovo
sâm, poput čokota vinove loze između dva
blatnjava traga tenkovskih gusjenica.

Imao bih i ja šta izgubiti (pumpam još uvijek
zadnju kap krvi u posljednje zrno saznanja)
i mogao bih se i ja (kao i Česlav) zapadnom
vjetru prikloniti, ali ne volim način na koji duva.
Nerviraju me nagli prelazi sa umilnog tepanja
na urlikanje zvijeri, sa urlikanja zvijeri na cviljenje
odškrinutih vrata… Liči mi sve to na pokrštavanje,
od svih paktova stalno poturanje pod nos križa
najperfidnijeg trojstva: nagrade, kazne i izdaje.   

Našao bih i ja izgovor i primio jednoumlje
kad bi u samom činu predaje bilo imalo duha,
nečeg filmski brutalnog, kao kad recimo pljačkaš
banke ulazi da podigne sav novac i na molbu
ljubazne kasirke da se legitimiše otkopča šapatom
i raširi malko krilo mantila da pokaže punomoć:
pušku skraćene cijevi.

KORAK

Kad sam se u prethodnoj knjizi bavio pitanjem
početka znanja uzeo sam za primjer moju unuku
Teu koja sa svoje dvije godine izlazi u gumenim
čizmama u vrt iza kuće da gazi blato proljeća.
U međuvremenu, dok sam brinuo šta će biti sa
svijetom kad ga ostavim samog, ispiljila se u njega
i moja druga unuka. 

Sa svojih deset mjeseci, pošto još ne hoda i ne govori,
ona nije ličnost ali vrijedno radi na tome gurajući
po sobi drvena kolica natovarena Šekspirovim
sabranim djelima, najdebljom u kući knjigom od 1560
strana, da joj koči i otežava.

Poslije dugog mraka, kao iz krompira u trapu, klija iz
mene nova radost i neki me iz dubine glas umiruje:
„Ne boj se za nju!“ Jer, kad se nakupi bijesa, Ebba
se vraća u svoj element, spušta se i puže nezadrživo
prema meni, nišaneći pravo u mozak. Dva zuba
i nijedna riječ, poput sudnjeg dana. 

RUEGYLET 

Tražili smo, nalazili i gubili.
Zato nas je i uplašila neočekivana radost
ulaska u posjed polutrulog ambara na jasnoj
poljani uz jezero Ruegylet. Daleko od
predrasuda, zabrana i opomena, sjeli smo,
najzad nevidljivi, na ruševinu kamenog
zida. Hipnotisani podrigivanjem potoka i
dvotaktnim motorom bumbara nismo čuli
kad se na drumu zaustavio oblak prašine.
Iz mitraljeskog gnijezda Wehrmachtove
trokolice iskočila je Kondoliza. Tetovirana
na mišici bijelo po crnom i sa alkom na
jeziku, sišla je da nam se obrati:

“Eto vam solidnih temelja za razgrađivati
ali se ne zavaravajte: ne postoji prijateljstvo
bez razloga! Možete sijati i žeti, i zatvarati
pred mrak i ispuštati u zoru kokoši. Imajte
i kera, poslušnog kao nacija, koji šara i
zapišava uokolo a na prvi zvižduk stušti se
nazad do porcije, tačno uz nogu onom ko
u tom času drži uzicu… Zadržite i ono u
hrastovu trupcu izdubljeno korito u kojem
se šure prasad ujutro i kupaju djeca uveče,
ali zapamtite: niste neprimjetni i nikad se
nećete sasvim stopiti sa krajolikom!
Ne puštajte preduboko korijenje!
I grob ovdje da kopaš zalaziš u tuđe.“

Na sličan način na koji misli da zna koju momčad izabrati i koju taktiku protiv kojeg protivnika postaviti, veliki broj ljudi rezolutno zna što je dobar film a što nije i ovdje ne mislim na famozno pitanje ukusa nego visceralno jasnu reakciju na ono što se gleda. Ljubav prema nogometu ili filmu točnije njen intenzitet dovodi tako ljude u zabludu da znaju ono što vole, ali to je znanje varljiva iluzija koja opstaje samo do trenutka kada sami moraju nešto ispripovijedati filmskim jezikom ili loptom u nogama. Ovo ne govorim s visoka – i sam sam strastven nogometaš, a film volim od malena. Tek kad sam prvi put stavljen u poziciju da moram nešto pokazati, izraziti i ispričati filmom, kada sam jednostavnu operaciju poput dečko prati curu jer misli da ga vara trebao kamerom, svjetlom, glumom, bojom, zvukom, montažom, rakursom i pokretom kamere i ljudi pretvoriti u audiovizualno djelo i publiku, onu istu koja sam bio, uvući, zainteresirati i učiniti da razumije i osjeti točno ono što ja želim, a to je da dečko prati curu jer je psihopat i srž posesivnog patrijarhalnog aparata, e tu sam shvatio na vlastitu žalost i zaprepaštenje da je moj filmski vokabular oskudan  gotovo na razini trogodišnjeg djeteta i da su moje redateljske sposobnosti čista improvizacija i magla, a svi oni bergmani i feliniji padaju u vodu već pred prvim tehničkim izazovom. 

Čitav ovaj uvod zapravo je izraz divljenja prema načinu na koji Pero Kvesić svojim drugim filmom iz spisateljske u redateljsku ulogu zakoračuje i demonstrira da je pripovjedačko umijeće kojim barata ovaj legendarni zagrebački autor sasvim neopterećeno umjetničkom vrstom u kojoj se izražava. I dok se u višestruko nagrađivanom debiju “Dum spiro, spero” ( Factum, 2016.) bavio sobom i kroz propitkivanje starosti, slabosti, bolesti, samoubojstva i smrti slavio dobro proživljen život, u drugom prilogu za filmsku galaksiju unutar umjetničkog univerzuma poznatog kao Pero Kvesić bavi se kućom u kojoj stanuje, njenom poviješću i specifičnim duhom u kojem odzvanjaju epohe, odnosno rezultatom ukrštanja, mimoilaženja i razilaženja mnogobrojnih života čiji se dio odvio u arhitektonskoj grdosiji na adresi Kraljevac trideset i pet. 

Osobu koja ovdašnju kulturu zaduži tako raznolikim ostvarenjima kao što su scenariji za crtić “Mali leteći medvjedići” i dramu Rajka Grlića “Samo jednom se ljubi”, osnivanje kluba Jabuka, posao glavnog urednika u omladinskom tjedniku Polet u trenutku kada postaje jednim od najvažnijih katalizatora za nastanak jugoslavenskog novog vala te uvodi nove paradigme u ondašnje novinarstvo, urednikovanje u Erotici s jedne i pokretanje biblioteke i jednog od najvažnijih književnih časopisa onog i bilo kojeg hrvatskog vremena po imenu Quorum s druge strane, časopisa oko kojeg se okuplja, prepoznaje i formira čitava nova generacija mladih pisaca i kritičara koji će obilježiti slijedeća desetljeća ovdašnje književnosti te povrh svega pisanje i objavljivanje izuzetno čitanih proznih djela među kojima je dovoljno izdvojiti zbirku pripovijedaka “Uvod u Peru K.” (1975.) i roman “Stjecaj okolnosti” (2002.), sasvim se precizno i bez ustupka može nazvati renesansnim čovjekom. Kvesić je po struci sociolog i raznovrsnost njegovih intervencija u ovdašnju kulturu prati njihova svrhovitost i izuzetna utjecajnost. Sklon da sebe ne doživljava previše ozbiljno, samozatajan, ironičan i pronicljiv, aktivan i kao komentator i kao akter društvene zbilje, Kvesić je na ovaj ili onaj način pridonio i obogatio bezbrojne živote od kojih mnogi nemaju pojma da za svoj najdraži crtić, dijalošku repliku ili noćni klub u kojem su proveli mladost mogu zahvaliti upravo ovom duhovitom i svestranom Zagrepčaninu. 

Ono što bi u rukama manje kompetentne ekipe i slabijeg pripovjedačkog talenta ostalo na razini devedesetominutne reportaže za nedjeljnu mozaičnu emisiju Kvesić, snimatelj Silvestar Kolbas, montažerka Vesna Biljan Pušić  i producent Nenad Puhovski pretvaraju u meditaciju o prijateljstvu, roditeljstvu, domu i junačkom i nejunačkom vremenu koje danas smatramo poviješću i kojem je hladno svjedočila naslovna kuća u šumi iznad Zagreba. Prvi dio filma polako i neobavezno predstavlja različite živopisne pripadnike zagrebačke umjetničke scene tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća pa tako s Kvesićem, koji se diskretno provlači od kadra do kadra i od protagonista do protagonista, razgovaraju ilustratori Mirko Ilić i Igor Kordej, animator Milan Trenc, pjevač Davor Gobac, fotograf Goran Pavelić Pipo, glumac Vilim Matula i svaštar Pjer Žardin, a u arhivskim materijalima pojavljuje se i pisac i glazbenik Davor Slamnig te Bolivijanci koji su u ondašnjoj Jugoslaviji formirali popularnu grupu Ayllu. Njihove priče i sjećanja već šablonski ilustriraju crno-bijele fotografije Pavelića Pipa i da nema ironijskog otklona u autorovoj naraciji i pristupu gledatelj bi slobodno mogao pomisliti kako je sve to mamuzanje mrtvog novovalnog konja na potezu Kavkaz – Zvečka. 

Sve to, iako zgodno, simpatično i šarmantno, negdje polovinom filma počinje prijetiti da se surva u provaliju anegdotalnosti i nostalgičnog šmiranja kad u priču provaljuje njen najzanimljiviji lik obasjan strašnom aurom gotovo antičke tragike i životom što prerasta pojedinca i postaje simbol ali i igračka u rukama dokonih sadista s Olimpa. U pitanju je Nataša Babić, kćerka pjesnika i svojevremenog stanara kuće Gorana Babića i pokćerka Slobodana Praljka, čovjeka koji je kuću izgradio i kao vlasnik stanodavac također u njoj stanovao, čovjeka čiji odnos prema stanarima i strašna sudbina čitavo vrijeme – neodvojiva i sveprisutna poput sjene, neizbježna poput otkucaja sata i životvorna poput otkucaja ljudskog srca – ovoj neživoj temi udahnjuje prijeko potrebnu ali istovremeno mračnu energiju i snagu. U trenutku kada Nataša Babić počinje priču o svoja dva oca i prijatelja koji su se razišli u ono sudbinsko vrijeme raspada Jugoslavije, Kvesićev dokumentarac odjednom poprima mnogo ozbiljniji i kompleksniji karakter i pretvara se iz sentimentalne šetnje sunčanom prošlošću u oprezan korak mitskim tminama iz kojih se rađaju antigone i perzeji, elektre, medeje i edipi. Kvesića priča o kući i njenom vlasniku odvodi zatim u Sarajevo gdje razgovara s pjesnikom i scenaristom Abdulahom Sidranom kojeg je Praljak zaključavao u radnu sobu, ucjenjivao alkoholom kao nagradom i tako natjerao da napiše scenarije za Praljkovu tv-dramu “Jegulje putuju u Sargaško more” i film “Povratak Katarine Kožul”, no ove zgodne anegdote već dišu mnogo težim ritmom, a stvari postaju sve zloslutnije kako sjenčanje Praljkove figure postaje sve preciznije i dublje. Slijedi put u Beograd i posjeta “izdajici Hrvatske” Goranu Babiću, čovjeku koji uz Praljka i Natašu čini emocionalni trokut u koji bi se moglo konkretno koncentrirati sasvim tipična vrsta intimne tragedije rođene u kaosu raspada i ratova pomoću kojih su potvrđene granice novonastalih država, granice koje su se s karata, mapa, zemlje i krajolika nastavile usijecati u prijateljstva, obitelji i individualne sudbine stanovnika zemlje poslovično određene koordinatama stihova iz popularne pjesme osamdesetih: „Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana, kao niska sjajnog đerdana, svetlim suncem obasjana, ponosito sred Balkana, Jugoslavijo, Jugoslavijo“.

Babićeva sjećanja na prijateljstvo s Praljkom, informacije o zajedničkoj obiteljskoj povijesti – Praljkov je otac spasio Babićevog od ustaša u Drugom svjetskom ratu, opis različitosti njihovih karaktera i političkih svjetonazora te pokušaj da se osmisli i obrazloži prekid odnosa i razlaz usprkos lakoničnosti iskaza odišu tugom i ljubavlju. Rijetki upoznati s pjesništvom Gorana Babića, gledajući ga starog, rezigniranog i prkosnog kako sjedi, priča i promatra Dunav, možda će se prisjetiti ovih njegovih stihova: “vjeruješ li u sve u što si se kleo, gubiš li još uvijek ili si izgubio, kako ti je sada kad si sam, kad si čudna lampa što na vjetru sja” jer u njima se krije puno emocionalne istine o kojoj govori i Kvesićev film.  I bez obzira na kojoj strani u tom trenu budu simpatije gledatelja i bez obzira koliko obrazloženja i opravdanja bila uvjerljiva sve te historije i osobnosti, bitke i zločini, egzili, izgovori, ideologije i argumenti padaju u vodu pred pogledom Nataše Babić kada joj Kvesić otvara vrata i prima u posjet kući gdje je kao klinka živjela i rasla ili pred jedva prikrivenim drhtajem u glasu dok se prisjeća kako ju je umjesto radoholičarskog oca zubaru vodio pragmatični očuh pa tako danas ima kako tako zdrave zube ma koliko joj osmijeh bio rijedak.  

A kad na kraju nemoćan pred perverznom i hirovitom prirodom historije, politike i ljudi, Pero Kvesić na balkonu smrtno bolestan uvlači duhanski dim u pluća kojima je davno istekao rok trajanja i gleda šumu natopljenu kišom koju je jedan od stanara s istog balkona svako jutro pozdravljao uzvikom “Dobro jutro, čovječanstvo!”,  a u prednjem planu odnosno dnevnoj sobi vidimo upaljen televizor na kojem se prikazuju vijesti o Praljkovom samoubojstvu, dokumentarni film „Kuća na Kraljevcu 35“ prestaje biti razdragano tapšanje po leđima i postaje ubojit udarac u trbuh nakon kojeg se ostaje bez zraka i bez iluzija, a svijet pun obećanja i jasnih granica između svjetlosti i tame i dobra i zla postaje ono što svim nastojanjima i idealima unatoč oduvijek bio je i jest – dolina suza i nad njom obronci od smijeha, prolazne sreće i iznad, visoko gore, sigurna, neizbježna i sveprožimajuća smrt koja čitavom tom krajoliku daje težinu i spasonosni smisao. I tako na kraju čovjek ne može da se ne sjeti fantastičnog panoramskog kadra koji otvara dokumentarac, a pokazuje novogodišnji vatromet i pucnjavu koja odjekuje Zagrebom sačinjenim od svjetala, iskri i eksplozija što nemirno titraju u mraku spremne da se svaki čas i zauvijek ugase i krug se zatvori samo da bi se mogao nastaviti. 

Nedjelja je dan kad se bavim mojim mrtvima. Nikad to nije planski i organizirano bavljenje, nego se tako, sami od sebe pojave i dođu. Možda ih, nekim nesvjesnim ponašanjima, prizovem. Recimo, u kuhinji imam jednu malu drvenu stoličicu, takve je moja baba Marga zvala štokrlom. Dok čekam da meso bude pečeno u rerni, sjednem na štokrlu i slažem krpe. Slaganje kuhinjskih krpa ženama na selu vjekovima je omiljeni posao. Iz vrlo jednostavnog i praktičnog razloga. Tada, naime, sjednu. Predahnu. Odmore se, barem na kratko od svega što okrutnost života na selu nosi. Skuham tursku, domaću kavu, i pijem je iz fildžana pokojne očeve tetke Luce i onda razmišljam o njenom životu. Taj mi fildžan prizove jedan prizor koji pamtim: ljeto je, prljava sam i prašnjava, sunce se u zemlju spustilo i jedino gdje se mogu sakriti i ukrasti minutu od nadničarenja kod vlastitog oca, klupa je ispod velikog bora na Paraću. Sjedim, gledam crkvu i samostan, osjećam da ne znam tko sam i šta tu radim, i onda, odjednom, iz te tišine kakvom odišu prazna sela, pojavljuje se tete Luce, u rukama joj snop suncokreta, dobila ih u Mosoru od  Đulabića. Daje mi jedan da nosim materi, pita me što sam sama, i govori: “Keva, nemoj po selu ‘odati sama. Mislit će svit da ti je nešto.” Rekla mi je to, sad tek znam, žena koja je cijelog života po selu hodala sama. Jedina žena koju nikada nisam vidjela da hoda pognute glave i zgurenih leđa. Pred očima mi se, nedjeljom navečer, smjenjuju prizori, kao da šaltam kanale na daljinskom: vidim na čas babu Margu u Vitezu kako me pred spavanje pokriva jorganom teškim ko najboljim betonom na kojem se nije štedjelo, tetu Lucu koja iz prsa vadi dvadeset maraka da imam, jer “ženska dica uvik nešto trebaju”, vidim pokojne sestre bake Lucije: Anku kako sa sjedim kikicama sjedi za trpezarijskim stolom i igra sa mnom mica, Milku kako me po stoti put opominje da će mi zvati “i mater i ćaću i Srbina ako se ne smirim”, Ljubu koja me pušta da jedem krafne u dnevnom boravku i dok jedem, zavlači se ispod stola i kupi što sam izmrvila, Lucu kako sjedi u staroj fotelji, pokrivena iščebanom dekanom, kosa joj omotana crnom maramom, i kada se sjetim njenih prekriženih ruku, tako je ruke uvijek držala i baba Marga, kao da se preda mnom stvore svijetu nepoznate i neotkrivene verzije bosanskih Pieta. Vidim i pokojnu tetu Mandu, loše joj je i obilazimo je, njeguje je njena Višnja, a ne znaš koja je bolesnija, i ta njihova kuća na krivini u Putićevu, sva nahero, sva memljiva ko pilav što se nije dobro osušio. I vidim, to samo mislim da vidim, a ustvari je rezultat sjećanja na jednu, jedinu fotografiju prabake Ane. I učini mi se, kao da je tu, sa mnom, kao da sam je zaista i vidjela, a nisam, to ja samo pamtim ženu s fotografije koja, za ta doba, može biti bilo koja i svaka žena u Bosni. Niska, slaba, u tkanoj bijeloj suknji do gležnjeva, u opankama, s maramom, tzv. katarinkom, ta žena, to dijete odraslo bez majke koje je otac iz Bugojna dovezao u Bučiće da bude najmenica, to dijete koje se još noseći bijele čarape udalo prvi put, a potom i još tri puta, i svaki joj muž umro, a ona i svoju i njihovu djecu, od Čifluka do Putićeva, hranila i pojila, i to dijete i ta žena koja nije rođenog brata, kada joj je u posjet došao, mogla prepoznati jer ga se ne sjeća. Toliko je ta žena, dakle,  bila dijete da lik vlastitog brata ne pamti. I kada se sve one prošetaju mojom kuhinjom dok perem gusani lonac, čistim crveni luk i trijebim mahune, dok sve suđe operem i obrišem i smjestim ga u ormariće i dok očistim u sudoperu ono okruglo čudo koje skuplja mrvice, uradim to uvijek bez rukavica, nisam gadljiva, i dok sve njihove meni poznate životne i obiteljske drame prođu kroz ruke ko sapunica deterdženta za suđe, znam da je, u svakoj od njih, jedna Pieta. I kada, u jednom trenutku, posegnem za ručkom frižidera, i u njemu vidim namirnice koje ja danas jedem, pomislim: bi li moja prabaka voljela jesti avokado? I taman, nekako, kada joj se približim na toj fotografiji, kada sam joj toliko blizu da me u oči gleda, magiju prekine uzavrela voda u kuhalu koja signalizira da je vrijeme da se opere tepsija.

Luko Paljetak: Haiku iz bolnice, Editions Biškupić, Zagreb, 22. veljače 2023.

Pjesnik dopao je bolnice, pod prijetnjom smrtne bolesti. Prosinac 2022. proveo je u kliničkim bolnicama Dubrava i Merkur. Liječnici su dobro obavili svoj posao, ali, čitatelj sluti, od njihova posla ne bi bilo velike fajde da pacijent nije obavio svoje. U bolnici nije imao uvjeta za veliko pisanje, pogotovu ne na način kojim on piše, ne radeći na kompjutoru i inim elektronskim spravama koje piscu služe u svim uvjetima i u svakom fizičkom i fizikalnom položaju, tako da je raditi mogao samo nasitno. Raditi je mogao otprilike onako i onoliko kao neki njegov kolega u zatočeništvu u Gulagu. Forma književnog teksta, kao i forma mišljenja, doživljavanja, osjećanja svijeta, određena je temom, ali i prilikama u kojima tekst nastaje. I jedno, i drugo, i tema, i prilike, navodili su Luka Paljetkada piše haiku. Pritom, suživljen s negvama i okovima neslobodnog, stopom i brojem slogova ograničenog stiha, Luko svoj haiku piše po pravilu 5- 7- 5, jedino kako pravi haiku i može nastati. Do tematskih ograničenja i pravila, međutim, ne drži. On svojih dvadeset i pet haikua piše iz egzistencijalne situacije u kojoj se zatekao. Ovo je, na neki način, knjiga o bolnici i o bolesništvu.

Božo Biškupić, ili Edition Biškupić, pripada onoj grani knjiškog izdavaštva, važnoj, u kulturnoj i književnoj povijesti sveprisutnoj, koja je u Hrvatskoj, na žalost, u posljednjih tridesetak godina svedena, uglavnom, samo na njega i njegova izdanja. Za razliku od nakladničke konfekcije, u koju spadaju sve knjige, bez obzira na njihov sadržaj, otisnute u više stotina ili tisuća primjeraka, u konvencionalnim tiskarama, Biškupić objavljuje knjiške artefakte, najčešće knjige pjesama u kombinaciji s grafičkim mapama. Njegove knjige su u izvjesnom smislu originali, ili multioriginali, kako što su to i likovne grafike, i zapravo su spoj dviju umjetnosti: književne i likovne.

“Haiku iz bolnice” Luka Paljetka ima dva snopa listova, na jednom su otisnute pjesme u originalu, a na drugom u prijevodu na japanski. Pjesme otisnute su na dvjestotridesetgramskom Hahnemühle Bütten papiru, u nakladi od 67 primjeraka. Treći snop listova čine grafike Mirana Šabića, u tehnikama bakropisa i akvatinte, otisnute na tristogramskom Hahnemühle Bütten papiru. Iz ovog proizlaze taktilne, vizualne, pa i olfaktorne senzacije. Ne treba ih podcijeniti: grafičko oblikovanje čuva dostojanstvo teksta i tekstopisca, ovakva izdanja plemenita su i važna, naročito u vrijeme kada se vrijednost mjeri čim većim brojem primjeraka, te općim konfekcioniranjem.

Ako se, pak, distanciramo od predmeta i njegove fizičke vrijednosti i izuzetnosti, pa kao kroz staklo gledamo pjesme i grafike, vidjet ćemo kako Šabićevimediteranski pejsaži, crno-bijele slike naseljenoga čovjekovog svijeta, na kojima, međutim, nema ljudi, funkcioniraju iz kontre, iz opreke prema Paljetkovim bolničkim haikuima. Ta kontra kao da je unaprijed mišljena (a vjerojatno nije!), jer je na grafikama Mirana Šabića upravo ono što u svojim očima kao zavičajnu popudbinu gospar Luko donosi kad dolazi u bolnicu. Prizori koji bi mogli biti iz Konavala, ili iz glave onoga tko se sjeća Konavala, nebo koje se natmurilo, zbivanja u krošnjama, nešto od atmosfere koju sam osjetio u ranu jesen 2023, kada sam pješačio kod Cavtata prema Zarobači, pa kroz Zarobaču, gdje je prošlo toliko ljudi, a sad nikoga nema, pa onda ta crkvica među čempresima, koja nije konavoska, ali izgleda kao da jest, pa to nerazvijeno gusto hrašće po konavoskim dubravama, sve to što jest na Šabićevim grafikama, sve to je Paljetkov svijet, bez kojeg ostaje čim uđe u bolnicu. Pritom, formalno, izvedbeno govoreći, u savršenom su skladu Paljetkov prisiljeni haiku-minimalizam, i Šabićevo bezbrojno i bogato crtovlje. Kontrapunkt na temu.

Evo kako to zvuči u Paljetkovoj izvedbi: “Daleki lavež;/ nemoj se ljutiti, pseto,/ to sam ja – Luko!”. Na tako malom prostoru je sve: noćna jeza u Dubravi ili u Merkuru, kad čuješ da negdje daleko, mimo tebe, laje pas. Pa mu se – sebe da utješiš, i to neutješno dijete u sebi – približiš u mislima, kažeš mu nemoj se ljutiti, pseto, koristeći tu riječ u kojoj postoji neke arhaične srdačnosti. I na kraju, psu se obratiš kao čovjeku, bližnjemu najrođenijem, onom frazom, cijeloga života ponavljanom: to sam ja, Luko!

U ova je tri stiha i sedamnaest slogova stao sav Luko Paljetak, njegova umjetnost i njegova poetika, njegova narav ljudska, dječjem pjesniku, glumcu i velikom odraslom pjesniku svojstvena; ovaj haiku čudnovata je autopoetička gesta. Da je smrt te noći navraćala u bolnicu, na mah bi se predomislila, shvativši koliko taj čovjek ima još poslova s riječima.

Ili ovaj haiku: “Na nebu nema/ ptica; zar sam ja nebo?/ pita se nebo.” Zar sam ja nebo, pita se nebo nešto je kao zen koan koji bi smislio Carl Gustav Jung, da se kojim slučajem bavio ispisivanjem zen-koana. Ustvari, nema tako malog prostora na kojem Paljetak ne bi mogao napisati pjesmu.

Ili ljubavna pjesma jednog kršćanina: “Kad mislim na/ tebe, sva mi voda/ postaje vino.”

Ili još jedna, iz konavoskog nadrealizma šašavih: “Cijeli dan pada/ kiša; ne, to čeprka/ marljiva kokoš.” Gospar Luko je, na neki način, i ta marljiva kokoš. U stanju da marljivim čeprkanjem olovkom po papiru zamijeni u ušima ljudi svo padanje kiše.

Ne znam gdje se kupuju knjige i grafičke mape Edition Biškupić. Valjda na aukcijama. Ovu sam dobio na dar.

Nova cesta 

Kaže ovako: “Pod novom cestom/ stara još želi skrenut/ na drugu stranu”. Ova je od onih pjesama koje su snažno određene zajedničkim iskustvom čitatelja i pjesnika. Naime, kada se gradila Jadranska magistrala, mjestimice nova je cesta slijedila, pa iznevjeravala trasu stare, čiji su tragovi do danas ostajali vidljivi u travi, drači, ošebjadu, kroz Dalmaciju i Konavle. Kad god bih, još vrlo mali, u Drveniku, naišao na tragove stare ceste pod novom, osjetio bih nešto kao tugu. Pa znatiželju i želju za nemogućom avanturom. Kako nastaviti starom cestom? Nikako, nema je. Ali ne možeš se pomiriti da je nema, kad je, evo, skoro tu.

Medicinska sestra

Kaže ovako: “Medicinska mi/ sestra uđe u sobu/ i u haiku.” Krajnje neobična je Paljetkova erotika. Nje, rekao bi netko pristojan, zapravo nema. Nje, potvrdio bi netko tko se doslovno drži teksta, doista nema. Ova pjesma, rekao bi taj tumač pjesništva, ustvari je dobra i vješta dosjetka. Iz jednoga mimetičkog sloja u prva dva stiha, naglo se profundamo u drugi mimetički sloj u trećemu stihu. Iz stvarnosti, ili iz mehaničkog prenošenja stvarnosti, propadnemo u tekst. U haiku. Ali je li baš tako? I zar stvarno nemamo pred očima, u glavi, u zamisli, scenu u kojoj medicinska sestra, onakva kakva jest, ulazi u sobu u kojoj na postelji leži Paljetak, ljubazno nasmiješen, onakav kakav jest? Medicinska sestra je u toj situaciji vrlo lijepa. Jer naprosto mora biti lijepa, čim “medicinska mi/ sestra uđe u sobu”. U toj erotici nešto je tako milo, utješno, a skurilno.

 1. Sutra 

Profesor Gaon uletio je ljutit u kuću, skinuo svoje skupe naočare od kornjačinog oklopa i bacio ih na stol, i utrčao u toalet da se otušira.. Prokleti prosvjednici, i liberali, i zeleni, i antikapitalisti i kapitalisti, i  cionisti i antcionisti.. Dovraga sa svima njima, zalupio je vrata treskom i zamalo srušio natksl iznad umivaonika. Djed Uriel ga je krajičkom pogleda samo promotrio preko današnjih novina, a sitni smješak je zaigrao preko njegovih punih, semitskih crta lica, odavajući nekadašnju ljepotu i makrkantnost na naboranom licu sa urednom i podužom, sijedom bradom…  Snaha mu, Debora, baš je završavala ručak, bio je petak, i večeras sa zalaskom sunca čekao se Šabat.. Kada je izašao iz kupatila, bio je malo mirniji, ali nije izgledao zainteresiran za razgovor. Debora prekinu ovu šutnju i upita ga: Šta je dušo, šta te je to naljutilo? Šta me je naljutilo? Pogledaj molim te, upali Tv, pa ćeš vidjeti.. Danas sam kući sa posla vozio pola sata duže nego inače jer sam svaki čas morao stajati, propustiti one kretenske prosvjednike.. Neka mi neko kaže šta sad hoće, molim te lijepo.. Što im sad nije pravo… Djed Uriel se ubaci: Yoele, protestiraju jer nije im pravo što je Likud donio zakone o strožijim provjerama na kontrolnim punktovima u Jerušalajimu. Već ionako te ljude drže satima i redovno ne stižu na posao i ostale potrebe ne ispune na vrijeme. Također, unatoč pritiscima međunarodne zajednice, nastavlja se gradnja naseljeničkih stanova na zemlji koja pripada Palestincima. Eto, sada se digla i kuka i motika na premijera zbog ovoga. Aha, a reci mi, aba, šta bi ti uradio? Da pustimo da nam Hamas šalje teroriste koji se raznose po javnom prevozu i na ulici? Ili da dopustimo depopulaciju zemlje jer nema više mjesta gde se može graditi. Yoele, nisam ja protiv toga, ja sam uvjereni cionist, znaš dobro da sam sudjelovao u samom osnivanju Eretz Israela, da sam ranjen na Sinaju ratujući protiv Mubaraka. Ali nemoj molim te gubiti mjeru. Ovo je previše, nećemo biti sigurniji ako te ljude sve više stišćemo i stežemo. Zar se ne može napraviti više taj kompromis, zar je Sveta zemlja toliko tijesna? Eh stari, o čemu ti pričaš, neučtivo se obracnu na oca Yoel? Znaš li ti ijednoga Arapa koji misli da Izrael treba postojati? Znaš li ti ijednoga muslimana da ne snuje o tome da gurne ovo malo zemlje koje imamo nakon tolikih vjekovnih lutanja i stradanja? Nije sve baš tako sine, reče djed Uriel mirno. Muslimani nisu nikada generalno bili neprijatelji sinova Izraelovih prije nego je formirana ova naša država. Kako ne, naljuti se profesor upravnoga prava David Gaon.. Kako nisu? Zar Muhammed nije naredio da se pobije cijelo pleme benu Nadir, oko sedamsto muškaraca koji su živjeli u Medini? Da, i to je bolna stvar koja će vazda trovati odnose muslimana i nas Jevreja, ali reci mi, je li Muhammed sudio po njihovoj Knjizi ili po Tori? Ko je tražio da im se sudi po Tori? Jesu li oni izdali Muhammeda i muslimane surađujući sa neprijateljima izvan Medine, a nakon što su dali čvrste garancije potpisane u Medinskom sporazumu da će surađivati sa muslimanima? Da, reče profesor, istina, sudio im je po Tori. Ali, zar nije u Kur’anu vječna poruka da smo mi najgori neprijatelji muslimanima. Nije to baš tako sine, a i da jeste, znaš li ti što je bilo u Andaluziji dok smo živjeli sa muslimanima i zajedno stvarali, zajedno radili, zajedno gradili. Tko nas je primio, brodove slao po naše pretke da ih dovede u Solun, kada je rekonkvista protjerala pleme Izrelovo iz ove rajske zemlje.  Moja baka Rahela, i otac Jošua, živjeli su mirno u Solunu u kojemu je za vrijeme Osmanlija, naš narod bio i najbrojniji. Šta je sa Sarajevom, gdje su za vrijeme Osmanlija , muslimani kidali zatvorske rešetke da silom izvuku iz zatvora nepravedno zatočenu djecu Ishakovu i Jakovovu, a dok su nacističke nemani divljale Europom, nacističke nemani u II sv. ratu, muslimanke pod nikabima krile svoje komšinice Jevrejke i njihovu djecu. Tako ih se veliki broj izvukao. A tek kada se sjetim lijepoga,veličanstvenoga Dubrovnika, moja baka Rahela,zihrono livraha, je živjela u Dubrovačkom getu, tamo je upoznala jednoga Turčina koji je se jako dojmio,poštovala ga je kao iskrenog i časnoga čovjeka, a onda jednoga dana, nikad mi nije rekla zašto  odselila se u Solun. Yoele, nije sve baš tako kako izgleda. 

Sada je aba situacija drukčija-reče Yoel, vidiš li ovoga terorizma, vidiš li prijetnju po naš opstanak? Kuda bi oni sa nama? Gdje da idemo kvragu? Zašto oni ne razumiju da nemamo gdje ići? Kuda će sa nama, hoće li nas opet u plinske komore? Je li ti ikada ijedan musliman ponudio suvislo rješenje, šta da urade sa nama? Da dopustimo povratak palestinskim izbjeglicama? Pa znaš li ti da njih sada ima dvostruko koliko Jevreja? Gdje god da smo mi u dijaspori, uvijek smo stranci, oni Drugi. Ali šta je sa Palesticnima u Jordanu, Iraku, Siriji, Libanonu? Zar smo mi krivi što ih njihova braća Arapi tretiraju kao zadnju bandu na svijetu.. Bolji status imaju Palestinci koji žive i rade u Izraelu nego u arapskim zemljama? Zar Arija nije liječio od upale krajnika doktor Mesrur, Palestinac, i nisam se ni trenutak zapitao i zamislio hoće li mu znati i htjeti pomoći? Znaš li ti da Arapi imaju svoju stranku u Izraelu, evo sada je ušla i u parlament kao treća po jačini politčka partija. Pa šta više uraditi, nakloniti se divljim Arapima koji samo urlaju na nas, za sve  probleme u svijetu smo im mi krivi.. Nisu oni lijeni, ni neorganizirani,ni neobrazovani, ni međusbno posvađani, niti se međusobno ubijaju. Za sve njihove probleme kriva je strašna cionistička svjetska zavjera. A Palestinci su u njihovim društvima manji od nule, nema ih nigdje.. Zar trebamo Hamasu kojem je politički program da nas zbriše sa lica zemlje dati vratove naše djece, naših žena, naše domove, i neka nas žrtvuju na oltaru terorizma. Ne hvala aba, nisam baš za tu opciju…   A šta kaže ovaj mamlaz, ne javlja se baš za riječ-obrati se Yoel sinu Ariju. Nemoj dirati dijete-reče blagostivi djed Uriel. Kakvo dijete, mamlaz, pogledaj ga, dvadesetdvije godine, a triput sam ga morao već spašavati da ga ne odvuku u vojsku, pitanje je dana kada će doći po njega i ne gine mu 2 godine u Tzahal. Nekako se zlonamjerno smješkao Yoel, a sin Ari, dugokosi rocker, samo ga je sažaljivo gledao, ničim ne odajući da je čuo bilo šta od malopređašnjeg razgovora oca i djeda, niti njegovu primjedbu o sinovom dezerterstvu. Služiti vojsku ove zemlje je zakonska obaveza, da izuzmemo ponos, pa za ime Gospodinovo,aba, i žene služe vojsku ovdje. Njega zanima samo njegova gitara. Ah da, i ona mala Arapkinja, neka ih Bog ne kazni. Djed se pravio da nije ovo čuo. I ako nije bio ni zeru isključiv čovjek, žustro se protivio konceptu multietničkih i mješanih brakova. To je više bio strah od gubitka identiteta, koji je Jevrejima lična karta i sve na svijetu, nego neka apsurdna i iracionalna mržnja prema Arapima.. Da je u pitanju bila unuka, koju nije imao, možda bi sve i lakše prihvatio, tješeći se da jedna Jevrejka može roditi samo Jevreja..

Ari se zabavljao sa mladom palestinskom kršćankom Sarom,studenticom na fakultetu gdje je Yoel predavao,, i bio zaljubljen do ušiju.. Pozdravio je oca, djeda poljubio u ruku i čelo, a otac je to zajedljivo i podsmješljivo popratio jednim hmm, dok je u stvari bio ljubomoran na oca što ima toliko poštovanje sina, za koje se on očito nije znao izboriti.. Hajde, izlazi šmrkavče, večeras je šabat, ne zaboravi, majka će te zadaviti ako se ne pojaviš.. Ari je izašao, a čim je zatvorio vrata, uzdahnuo je.. On i Sara imali su jednu tajnu, tajnu koju ne zna kako bi mogao podjeliti sa svojima, ocem desničarem i cionistom, i majkom kćerkom Sefardskoga rabina Yakova Lusitana… Sara je bila trudna…

2. Sutra  

U isto vrijeme, Hasan je vozio što je mogao brže kroz guste ulice Jerusalema, a znoj mu se cijedio sa lica. Odozada, na sjedalicama je ležala Mona, njegova supruga, sa bolnom grimasom na licu i trbuhom koji je izgledao da će svakog časa eksplodirati.. Bila je dobila trudove, a zbog gužvi i stalnih provjera, nije mogao brže voziti. Na kontrolnom punktu je vrisnuo na izraelske vojnike, dvojicu skoro golobradih mladića, koji su se, kao da namjerno odugovlače, lijeno klatarili od vozila do kućice i natrag. Hasan im je psovao sve što je znao na svome i ono malo na hebrejskom jeziku. Nisu bili grubi prema njemu, prije da su izgledali kao da ih ne zanima sva ta situacija. Mona je kričala kao da je kolju, a on je bio na rubu da izađe iz auta i obračuna se sa ovim kretenima. Ali je strpljivo ipak ostao na sjedalu, znajući šta bi značilo to, vjerovatno bi njegovo dijete, koje treba da se rodi, oca upoznalo samo preko slika, ili u boljem slučaju kroz rešetke.. Napokon,nakon više od pola sata stajanja,  dali su znak rukom da se krene, a Hasan je preticao, mahao rukama, trubio, vozio preko kamenja pored ceste.. Bolnica je bila još nekoliko kilometara daleko, a činilo mu se kao da nikada neće stići, da su ovo najdulji metri njegovoga života.. Na posljetku, uvezao je auto gotovo u portu bolnice, mahnito vičući da mu otvore. Bila je to bolnica koju su vodili ortodoksni Jevreji, sa jarmulkama i solufima. Doktori izletješe, a on ugleda lice svoje žene koje je bilo plavo, kao nebo iznad njih u rano jutro. Jedva se suzdržao da ne vrisne, i dok im je pomagao da je stave na nosiljku vikao: spasite mi ženu, ženu mi spasite. Krupni doktor mu rukom zagradi put u operacijsku salu, i snažno ali sa nekom dirljivom nježnošću, odgurnu ga i reče. Sada je sve u našim, ali prije svega u Njegovim rukama… Pomoli se i strpi se, bit će što će biti. Hasan nije bio neki baš Bog zna kakav vjernik, u džamiju je išao povremeno, za Bajram, a samo rijetko petkom. Njegovi, barem sa očeve strane, bili su bathisti, arapski nacionalisti, jedino su majčini roditelji bili pobožni, dedo hadži-Arif i nana Rukajja. Držao je butik sa turističkim suvenirima, koji je naslijedio od rano preminulih roditelja, a bilo je tu svega, i maketa Kupole na stijeni, i Raspela, i Davidovih zvijezda… Više od nečije proklamirane vjere i nošnje, gledao je u čehru čovjeka, imao je osjećaj da može čitati ljudima sa lica kakvi su i šta ih u životu čeka. Ali ovo nikada sebi nebi predvidio. Činilo mu se sada, dok je žena bila u šok sobi, da je čekao cijelu vječnost, ali ništa nije čuo ni vidio. Očekivao je kako će čuti njene vriske ili plač bebe, ali ništa. Bilo je već i rano jutro, svitalo je na obzoru, a nitko se nije pojavljivao. Tada uz škripu vrata izađe krupni liječnik koji ga je bio spriječio da uđe, još prije nekoliko sati kada su došli. Doktor priđe Hasanu, stavi mu ruku na rame, i samo mu kimnu glavom, u znak da mu nema ništa za reći, barem ništa dobro, i da je sve jasno. On osjeti slabost, spusti se na pod kao da su noge nestale pod njim. U krajičku oka velikoga i snažnog liječnika sa solufima vidjela se suza. Je..ga druže, ništa nismo mogli. Spusti se onda do Hasana, podiže ga snažnim rukama onako beživotnoga na stolicu, stisnu mu rukom rame, kratko zastade, a onda uđe u salu. Hasan je polako ustao, potrao suze, i izašao na ulicu. Lutao je ulicama bez cilja, a onda oduzet samo sjede na klupu u nekom parku gdje su se igrala djeca. Izvadi cigaretu i zapali je… 

3. Sutra  

Prošlo je nešto više od tri mjeseca nakon što se Ari izvukao sa onoga nezgodnog obiteljskoga ručka gdje su se otac i djed sporječili o vanjskoj politici, religiji i ratu. Sara i Ari su uživali u ljubavi, u svakom zajedničkom trenutku. Tog dana, Tel Aviv se kupao u zlatnom odsjaju sunca koje je polako krenulo prema zenitu, tačno na sredini između podneva i zalaska. Vrijeme kada većina užurbanih vozača nervozno trubi idući kući sa posla. Radni dan je pri kraju. Njih dvoje su se šćućurili u autobusu jedno do drugoga, zabrinuti i puni pažnje jedno prema drugome. Nije ih bilo briga za pomalo nepristojne poglede starijega para evropskih Jevreja, očito samo na proputovanju po Izraelu. Ari je počeo razgovor… Hm, Sara, vrijeme je da objavimo vijest svima, ne možemo više čekati.. Mene bi tvoja trudnoća mogla opet, barem na neko vrijeme, osloboditi vojnog roka, a nije ni u redu da se više sakrivamo. Sarinu roditelji bili su tradicionalni kršćani, i bili su među uglednijim obiteljima sa tradicijom nošenja svetih relikvija i križa na procesiji za Uskrs.. Bili su doista ponosni na to.  Sara, poput Arija, nije pretjerano marila za religiju,ali je bila ponosna na svoje porijeklo i tradiciju obitelji. Ne da ona nije bila od onih koji odbacuju Božije postojanje, nego je više nekako ostala neraspoložena prema instituciji Crkve i česte histerije masovne pobožnosti. Bila je moderna mlada žena, sa željom da jednoga dana bude doktorica međunarodnih odnosa i diplomacije.. Predano je učila, a svaki svoj slobodni sat se dopisivala porukama sa Arijem. Ari se opet brinuo, kako će on, sin jedinac jedne jevrejske obitelji, sa djedom koji je gotovo znao Toru napamet, a majka bila kćer sefardskog talmudista i rabina Yosefa Lusitana. Kome da se obrate za savjet, svećeniku, rabinu? Ari se smijao i u šali govorio  da bi najbolje i najpoštenije bilo da prihvate islam i da se vjenčaju pred imamom u džamiji, i onako ih neće htjeti ni jedni ni drugi. Ari, molim te budi ozbiljan, kako misliš da nas oni shvate ozbiljno, a ti se ponašaš kao balavac. Ne znam, bojim se da će me moji odbaciti, ovo djete ne želim uništiti, ne zato što Crkva kaže da je abortus takav strašan prekšaj protiv Boga, nego zato što smatram da ima pravo živjeti i što to duboko u sebi osjećam.. Radije ću ga roditi i ostaviti u domu za siročad, nego uništiti život djeteta čiji vlasnik nismo ni ja ni ti. Sada se on uozbiljio. Ok, Sara, ako ti tako kažeš, sazvat ću večeras čitavu familiju, i onako je šabat, zvaću ih i sve im reći, pa šta Bog da, to će i biti. Ako nas se odreknu, imamo jedno drugo, putovati ćemo po svijetu, mogli bi obići i taj Dubrovnik koji moj djed Uriel ne ispušta iz usta. Da vidimo kako te zidine izgledaju, možda dobijem inspiraciju da napišem tekstove za novi album, moja ekipa će se čekajući ili razići, ili naći drugoga frontmena. Haha, nasmijala se Sara na tu ideju, baš si luckast. Izašla je u blizini svoje ulice, a on je nastavio dalje, usput zovući mobitelom sve rođake da se vide večeras kod njih na šabatu.. 

Sara je izašla, a do njega je sjeo jedan mlad čovjek, tamne puti ali nekako neobično blijeda lica, i odsutnoga pogleda.. Nije obraćao pažnju na njega, samo mu je kimnuo glavom na pozdrav.. Sjedili su tako, a Ari je razgovarao mobitelom sa kime je god mogao stupiti u kontakt.. 

U kući su se vršile posljedje pripreme pred šabat. Djed Uriel je obukao svoje odjelo za ove prigode, podšišao bradu.. Sjeo je za stol.. Sjetio se, u svojoj sijedoj glavi, koja se kako to inače biva, više sjećala nečega prije pola vijeka nego što je jučer bilo.. Palo mu je napamet kako se borio u ratu sa Egiptom, osvojili su veći dio Sinaja, i vraćali se kući sa zadatka.. U jednom momentu, upali su u zasjedu, i njegova jedinica bila je potpuno uništena, preostali živi su bili zarobljeni.. Oko njih se šetuckao brkati oficir sa kubankom u ustima, i nešto sočno psovao na arapskom, smijući se. A evo vas, gnjide cionističke, tamo gdje i zaslužujete.. Pod našim nogama. Osjetio je tvrdu vojničku čizmu pod rebrima, a iz ruke mu je obilato tekla krv.. Ipak, stigla je zapovijed da ih se razmjeni sa zarobljenicima koje je satnija pukovnika Menahema dan prije zarobila u jednom bunkeru pod vrućim pijeskom.. Gledao je razmjenu, bio njen objekt, i promatrajući egipatske vojnike sa svezanim rukama, nije pravo mogao reći koja je sada razlika između njih i njega.. Bili su nule, poniženi i poraženi, sramota za svoj narod, i ismijani od onog drugog.. 

U razmišljanju ga je trgnuo zvuk telefona. Imao je neki loš predosjećaj. 

U međuvremenu, Ari je sjedio i čekao svoju stanicu da izađe. Zabavljao se malim laptopom u krilu. Autobus je bio pun, a žamor je bio zaglušujući. Čuo se plač bebe.. U jednom trenutku, momak do njega ustade, otvori jaknu iz koje su virile neke čudne plave i žute žice. 

Hasan ustade, zatvori oči i viknu.. Allahu ekber!!! Ari se bacio na pod, i to je zadnje što je u životu učinio.

Djed Uriel se javio na telefon, pa nakon ćutanja, i nekoliko poluglasnih da, da. Spustio slušalicu… Debora je bila zabavljena oko večere, kad je čula glas djeda Uriela.. Već navikao na oon što je njegov narod pratilo cjelim njegovim postojanjem, kao ukleta sudbina, tragedije, nedaće, proganjanja i mržnju… Debora je rekla: Kaži djede, je li to bio Ari? Kada dolazi, šabat je za manje od pola sata.

Ari neće doći na šabat večeras, reče djed Uriel, pa ostavi naočare na stol i pokri lice rukama…

I danas je srijeda, topao dan
Hrabra ideja jeseni –

I ne mogu reći baš
Zašto je dan danas bitan 

Ali strašno je susretati se
Po auzlacima svijeta
Sa mrtvima:

I misliti
Izgovorljivo zlo
I smišljati odu rodu:

Lagariju imeniti istinom

Kad mi je um
Ograničen nebom
Istim ovdje i nad Palestinom 

(2023)

Svaki rat
Rađa mrtvu decu
Rađa vojske mrtve dece
Koja lebde
Iznad plavih mora
I zelenih brda
A mi mislimo
Da je to
Samo
Sunce malo zamaklo
Iza gustih oblaka.

Ta deca
Vide sve odozgo
I kažu: 

Nema pitomog naroda.
Nema nevinog naroda.
Nema naroda sa zastavom
Bez krvavog jezika.
Nema naroda bez oružja.
Nema naroda bez pesme
koja ga vodi
u sigurnu smrt.

Nema naroda
bez kapi tuđe krvi
na lenti venca
položenog
na grob heroja nacije.

Nema naroda
bez mesa čoveka
sažvakanog
uz krišku belog hleba
ili šaku smeđeg pirinča.

Nema naroda
koji ne postane tiranin
nakon što mu upere
puške u kolevke.

Ne postoji narod
koji će svojim rukama
podići kuću za vojnika
koji je u ratu
ostao bez sopstvenih.
Umesto krova
kači mu ordenje
u predelu srca
svira mu počasne pesme
dok je živ
ispaljuje počasne plotune
kad časno
u bedi od gladi
među četiri
tuđa zida
izdahne od sepse. 

Ne postoji narod
Koji suzu svoje dece
Ne meri
Za jedan gram više.  

Svaki narod kaže
da su rane
u srcima njegovih majki 
dublje od rana
majki drugih naroda. 

Nema ni naroda
koji ne kaže
da njegova mladost
nije bar jednom ubijena.

Nema naroda
čije oči mogu
da se jednostavno
naviknu na dobro. 

Kad narod kaže
da gleda u budućnost
laže do srži! 

Svaki narod
živi u prošlosti
u kojoj kopa leševe
drobeći ih
do zrna prašine
i baca ih
nama
sopstvenoj deci
u oči i pluća. 

I zato
Ne lomite grane
Ne čupaje cveće
Ne tucite životinje
I ne tucite decu
Nikada ne znate
Da li nam je ovo
Poslednji dan.