I

Nije mi do sunca, bičuje oči s foto-papira
odbljesak objektiva na ishodnom nebu stuštenom –
Vrijeme je pomrlo u krzavim časima nemira –
Svrake u jatima – k’o crno na oku Apelovom.1

A na keju Hitlerovom proljeće – behari cvastu,
Djevojke sa vjedrima štirkaju u bjelilo r’jeku –
Damar bez vremena – i irisi u mrenama rastu –
Pljuni pa zaljepi! – odašlji kartu, ispuni je r’ječju!

No oči bronza prašnjava – petoparke ubogarske,
I riječima mi knjiškim preostao od sveg garež;
Pa kome da pišem? I kuda da šaljem? – kad i marke
su prom’jenjene – nisam siguran ni kakav je adet

novovremen – ni kako se Saraj, a ni zemlja sada zove,
ni da l’ ičeg je iz sjećanja na karti Aleksandrove…2

II

Gdje rađam se ne mirem – gdje umirem, rođen tu nisam,
I koji međ’prostor i mimočas životom je zvan?
Okreni se morima – sjenka se vuče za kapijom i izlaz
je sredozemni jedino ulaz u sebe ili mrak.

Na uglu je pozorišnom harlekin dugo stajao,
Sve bojom da maziva manjak kontrasta i svjetlila;
No nit d’jete mu se nasmijalo, nit’ ga je razaznao
organ reda kao Jevrejina – tek mu se prelila

iz oka desnog u lijevo mrkolika tinktura –
Zimomora na pogled sami – sama maska samrtna –
Zaljepljeni brkovi, lornjon – grobljanska garnitura –
za t’jelo izvan zakona smrt m’jena je već raskošna – 

nepoželjna lirika proljetnog sunca klonulog u sv’jesti
samog sebe kao v’jesnika – što ništa živo ne nav’jesti.

III

Etos3 su mi kovitlaci od vazduha i od vode;
Dajmon4 su mi kovčezi sa šarolikim vinjetama;
Pror’jevam se ahašverski3 ma gdjegod me sumnje vode –
Samom sebi pišem razglednice iz mjesta gdje sam rođen.

A šaljem si prizore rajolike – var’jete zbilje
i miraža – kanočal kabaretski svjetala što zare;
No adresar mi je sapran u postavi od štirke –
Šaljem sl’jepo: za Varšavu, Lenjingrad, Karlove Vare…

I padaju snjegovi slova, zimama, ljetima štedro,
A kumuluse kudrave jezik nad jezikom vije;
Podrumska vlaga, već stoljetna, nagriza tintu bl’jedom –
I ničeg je do drvenjenja, ma tamo gdje i nije

kročila noga invalida – hodočasnika planetom;
Bataljak se otkriva – i prolaznik zakreće pogledom…

U Varšavi, novembra 2023. god.

1 Johan Nepomuk fon Apel (1826-1906) bio je austrijski vitez od Terezije, general konjice, komandant Banata i guverner Bosne i Hercegovine od 1882. do 1903. Desna obala rijeke Miljacke, tekući uzvodno od mosta na Skenderiji pa do Šeher-Čehajine ćuprije, a nakon što je regulisan tok rijeke i postavljen električni tramvaj 1895., ponijela je po njemu ime Apelov Kej. Ulica je od 1919-1941 i od 1945-1993 nosila ime Obala vojvode Stepe Stepanovića, dok je za vrijeme nacističke okupacije (1941-1945) prozvana Obala Adolfa Hitlera. Danas se naziva Obala Kulina Bana. Fon Apel je u Bitci kod Solferina 1859. izgubio lijevo oko pa je od tada na istome nosio crni povez.

2 Knjižara i papirnica Simona i Done Katan nalazila se na broju 30 Aleksandrove ulice, današnje Ulice Maršala Tita, a koja u različitim vremenima i mijenjala svoja imena. Za vrijeme osmanske i austrougarske vladavine nosila je naziv Ćemaluša, sve do Sarajevskog atentata kada je fragmentarno ponijela imena Franca Ferdinanda, njegove žene Sofije i generala Oskara Poćoreka. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u cjelosti od Baščaršije do Marindvora ulica se zvala Kralja Aleksandra I Karađorđevića. Od 1941. do 1945. nosi ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Od 1945. nosi svoje današnje ime, s tim što je dio od Vječne vatre do Baščaršije 1993. dobio ime Ulica Mula Mustafe Bašeskije.

3 Etos (grč. éthos) – karakter

4 Dajmon (grč. dáímon) – sudbina

5 izvedeno od Ahàsver (mit. vječni Žid lutalica – proklet od Boga da se nikada ne umiri i ne umre, već vječito muči lutajući po svijetu).

Porodica Katan, tačnije Simon Katan (1871-1933) i njegova supruga Dona Donka Katan (rođenjem Levi, 1891-1942) bili su vlasnici u onom vremenu izuzetno poznate knjižare i papirnice na adresi Aleksandrova 30 u Sarajevu. U knjižari je na odjelu za radio aparate radio i sin, Isak Katan, ali i njegova supruga Berta Katan (rođenjem Altarac). 1937. u Sarajevu rađa se i njihova kći, Dona Katan.  

Kada njemačke, a za njima ustaške trupe ulaze u Sarajevo, započinju pogromi i konfiskovanje jevrejske imovine. Isak Katan, kao artiljerijski komandant kapitulirane jugoslovenske vojske, odveden je u zarobljeništvo. Berta Katan svakodnevno je odvođena na prisilni rad. Knjižara je dodijeljena povjereniku, izvjesnom Grulihu, jednom od bivših nepouzdanih kupaca i dužnika knjižare, koji krađom kompletnog inventara ubrzo i za sva vremena stavlja tačku na njezino postojanje. Donka Katan, supruga pokojnog Simona, uhapšena je u septembru 1941. i deportovana najprije u Kruščicu, zatim u Loborgrad, a nakon toga i u Aušvic, gdje je početkom 1942. završila u gasnoj komori. 

Ostatak porodice Katan, 18. septembra 1941. uz pomoć Hrvata Pavla Sehtela sa lažnim dokumentima uspijeva se domoći italijanske okupacione zone, gdje neko vrijeme borave u Mostaru, a zatim u Dubrovniku i u Splitu, sve do maja 1943. kada su deportovani na otok Rab u tamošnji koncentracioni logor. Nakon kapitulacije Italije, u septembru 1943. uz pomoć partizana bježe na slobodnu teritoriju u predjele Like i Korduna, gdje će biti suočeni sa šestom i sedmom njemačkom ofanzivom. 27. jula 1944. engleske trupe evakuišu čitavu mjesnu školu pa tako Berta Katan i njena sedmogodišnja kći Dona dospijevaju u italijanski Bari, gdje će ostati do proljeća 1945. i oslobođenja, s tim što je Dona u aprilu te godine sa ostalom jevrejskom djecom poslana na školovanje u Palestinu.

Isak Katan, kao vojni zarobljenik pošteđen direktne i nasilne smrti, u njemačkom će zarobljeništvu preživjeti bezbrojne zatvore i logore, kao i marš od 800 kilometara iz Barkenbrigea do Aleksisdorfa. Zajedno sa suprugom Bertom, nakon rata će živjeti u Sarajevu i Mostaru, ali ne mogavši se priviknuti na mjesto opustošeno od svih ranijih sjećanja, 1949. emigriraju u Jeruzalem, pridruživši se kćeri koja je tamo na školovanju već provodila veći dio vremena. 

Holokaust u Sarajevu, proveden od strane ustaša i njihovih lokalnih kolaboranata, odnio je živote preko četrdeset članova uže i šire porodice Katan.

Dona Katan, kasnije poznata i kao Dina Katan Ben-Cion, postala je priznata izraelska pjesnikinja, književni istraživač i veoma značajan književni prevodilac jugoslovenskih pisaca na hebrejski jezik. Objavila je šest knjiga pjesama, kao i brojne studije o književnom stvaralaštvu Jevreja na tlu Jugoslavije. Prevela je djela Ive Andrića, Danila Kiša, Ivana Lalića, Vaska Pope, Milorada Pavića, Aleksandra Tišme, Davida Albaharija, Filipa Davida, Gordane Kuić i mnogih drugih. Umrla je u junu 2023. u 87. godini života.

Lidija Deduš: ja se zovem lidija deduš, Fraktura, Zaprešić 2023.

Bankovna činovnica u zrelim četrdesetim. Samica, nastanjena u kontinentalnoj varošici, koju pokušavaju uljepšati time što je nazivaju baroknim gradom, u potrazi za mladićem, putem tindera i putem života. Žena pri vrhuncima svojih životnih nezadovoljstava, petnaest joj je bilo kada je završila u ratnom izbjeglištvu, u koje je od kuće ponijela nešto od stila i jezika, socijalnog refleksa i smisla za humor. Autoironična, autocinična, u sebi ima nešto od Woodyja Allena u njegovim najboljim trenucima, ali ženskog Woodyja Allena, čiji su očaji, mane i vrline značajnim dijelom refleks njezina spola i roda. Je li itko u književnom i filmskom djelu Woodyja Allena, ili preciznije, u samom liku njegova glavnog junaka, uočio tu “kritiku muškog uma”? Ako jest, onda će razumjeti o čemu ovaj njezin čitatelj govori kada u knjizi Lidije Deduš, ili bolje u liku lidije deduš, nalazi “kritiku ženskog uma”. (Oni koji razumiju, dobro će znati da niti je on tipičan muškarac, niti je ona tipična žena; oboje su sarkastične, duhovite, genijalne žrtve rodne uloge koja im je civilizacijski, a bogme i biološki određena i nametnuta.)

Pjesnikinja Lidija Deduš ispisuje lik svoje junakinje lidije deduš. Osim što se lik zove po njoj, i žanr u kojem se kreće i kojim se pomaže također bi se mogao nazvati samo po njoj. Dakle, ovo nisu pjesme u stihu, kao ni pjesme u prozi. Ovo nije proza, pripovijetka, novela. Ovo bi, možda, mogao biti roman, ali samo zato što roman danas može biti sve, od leksikona, policijske ili prijateljske denuncijacije, obiteljske ili društveno-povijesne tugovanke, zbirke priča, epa i epopeje, telefonskog imenika, opsesivnog i šizofrenog opisa jednog dana, u kojemu glavnom junaku nije dano da išta bude zaboravljeno (ovo je, recimo, Uliks), pa do romana koji je stvarno roman. Ali žanrovski bi bolje i preciznije bilo reći da je ova knjiga žanra lidije deduš. Lidija Deduš je, dakle, napisala lidiju deduš, pišući o lidiji deduš.

I sada će netko sasvim krivo pomisliti da je ovo neka dosadna, zbrkana i naporna knjiga, da je ovo nekakav pretenciozni intelektualni kalambur, kasna avangarda za profesore i pretencioznu aktivističku čeljad. Ali baš ništa od svega toga, osim što Lidija Deduš doista jest svojevrsna avangardistkinja. Ona je, opet kao i Woody Allen, izmislila vlastiti žanr, jer su joj, kao i njemu, svi postojeći žanrovi bili nekomforni za ono što je pokušavala reći. I taj žanr se savršeno stopio s njezinom junakinjom: kao ona duga, po mjeri krojena kožna rukavica, što doseže do ispod lakata.

Ona kaže: “ja se zovem lidija deduš, u mom kraju ako cura ne želi biti s dečkom, lako je moguće da će je dečko ubiti.” Ona kaže: “ja se zovem lidija deduš, u mom kraju kad netko umre kod kuće, okupaju ga, obuku i polegnu u krevet u kojem je dotad spavao. oko kreveta se na smjenu počnu okupljati žene koje donose kolače, kekse, kavu, očišćene piliće, rezance za juhu, koverte s novcima. u kut sobe u kojoj leži umrli domaćin i domaćica zajedničkim snagama prenesu kuhinjski stol, na koji domaćica prostre stolnjak, stavi tanjure, pribor za jelo, a kad se žene počnu okupljati, iznesu zdjelu s vrućom kokošjom juhom. prisutne žene se onda okupe i, naričući kako ne mogu jesti od žalosti, ipak grabe juhu u tanjur i jedu. nakon juhe slijedi pečeno meso s prilogom. muškarci koji dođu u kuću stidljivo ulaze u sobu gdje umrli leži na svom krevetu, skidaju kape, križaju se, pogledaju umrlog, prekriže i njega pa odlaze u drugu sobu, gdje je postavljen drugi stol na kojem se jedu juha, meso i prilog, a piju rakija i vino.” Ona kaže: “ja se zovem lidija deduš. u mom kraju ljudi vjeruju u život poslije smrti, ali kada netko umre, plaču kao da ga nikad više neće vidjeti.” Ona kaže: “ja se zovem lidija deduš. mnogi misle da moje dobro raspoloženje dolazi prirodno. ovime razbijam taj mit. istina je da lijek koji uzimam u mozgu otvara receptore za primanje serotonina, koji tijelo regularno proizvodi, ali ne zna kud bi s njim. serotonin se veže, ja pjevam i smijem se.” Ona kaže: “ja se zovem lidija deduš. kad kažem da riskiram da me svijet zbog ovog priznanja proglasi ludom, mislim na strah mojih baba šta će reći svijet.” I kaže: “ja se zovem lidija deduš i danas me na zubarskoj stolici zubareva asistentica pitala a šta vam je to, pa mi sa šala koji sam imala oko vrata skinula neku cedulju za koju se ispostavilo da je deklaracija jer smo, detaljnim uvidom, utvrdile da na njoj velikim slovima piše WC ZA MAČKE. pravila sam se da mi je sve to jako zabavno i pokušavala se izvući na šarm, jao, pa znate, ja vam imam malu macu, jao, pa ne mogu da vjerujem, hahahah, pa zbilja, da li bi se vama nešto slično dogodilo, naravno da ne bi, ma to sam vam ja jučer maci kupila novi wc pa se ta naljepnica nekako zalijepila, itd., a prava istina je da sam taj wc kupila prošle srijede i da tu naljepnicu šetam već tjedan dana.”

U čemu se sastoji majstorstvo ovoga teksta. Najprije u stilu i jeziku. U onom “lako je moguće da će je dečko ubiti”, u toj frazi “lako je moguće” i u njenom spoju s radnjom “ubiti”, te u toj jezovitoj šaljivosti koja proizađe iz konstatacije o lako mogućoj sudbini cure koja ne želi biti s dečkom. Nekome bi, tko ne čuje zvuk i ne osjeti smisao vlastitog jezika, ono o čemu Lidija Deduš piše moglo ponekad biti banalno ili trivijalno. Ona, naime, uglavnom piše o običnome u životu, o sitnom dotrajavanju i jedva primjetnom stradavanju, i u svoj toj običnosti velika tragedija i urnebesna komedija nastaju iz rasporeda riječi, iz njihova izbora, te iz fraza. Tragedija i komedija kod Lidije Deduš, i ona odistinska književnost i umjetnost, nastaju iz tih pomaknutih i čudnih osjećaja i pogleda na svijet i sebe. Ponekad ona besramno piše o onome čega se najviše sramimo. Po stotinu puta u ovoj knjizi lidija deduš izvrši društveno samoubojstvo. Opisujući je, Lidija Deduš navodi svoje čitatelje i čitateljice da se smiju onome što se sami nikad ne bi usudili. Neki njezini fragmenti su Flannery O’Connor, neki su Lucia Berlin, neki su Lydia Davis, neki su deziluzionirani djevojački spomenar, obično nabrajanje, bosansko zajebavanje, to posljednje oružje jedne izgubljene i poražene sarajevske generacije.

Sigurno da će “ja se zovem lidija deduš” biti jedna od knjiga godine, bestseler i hit sezone, samo ako raja skonta. Ako ne skonta, šteta po njih.

Pjesnikinja i pripovjedačica

Ona je rođena pripovjedačica i pjesnikinja. Ili obrnuto. Temeljno sredstvo njezina pripovijedanja je lirski apsurd. Ona je najočajnija žena naših suvremenih književnosti. Poslušajte: “ja se zovem lidija deduš. radim na važnom mjestu u važnoj instituciji. ja sam važna karika u lancu. kad dođem kući, pjevušim melodije s mobitela svojih uredskih kolega.” Pripovijetka iz suvremenog života u dvadeset i osam riječi i tri rečenice. I pripovjednim obratom kakav je moguć samo pri širokom narativnom zahvatu, u kojem ima mnogo prostora, vremena i riječi. Ili u kojem ima čudo pjesništva: lirska implozija u pjevušenju melodija s mobitela uredskih kolega.

Golijat

I još kaže: “ja se zovem lidija deduš. zovu me golijat. gledam svoje veliko tijelo u ogledalu i plačem.” Woody Allen premalen je, presitan za muškarca iz prospekta za muškarce. Lidija, tojest lidija deduš, obrnut je slučaj, iz prospekta za žene. Morali biste čitati Lidiju Deduš. Ustvari, željeli biste.

O patnji su sve znali
Stari Majstori: kako su dobro shvatili
Njen ljudski položaj: kako se zbiva
Dok netko drugi jede ili otvara prozor ili hoda niz put;
Dok starci pobožno i grčevito čekaju
Čudesno rođenje, kako uvijek bude neke  djece
Koja ne žele specijalno da se ono dogodi,
Po jezeru na rubu šume klize:
Nikada nisu zaboravili
Da se i najgora muka mora odvijati
Bez obzira gdje u nekom prljavom kutu,
Gdje psi idu po svom psećem poslu
A konj krvnikov
Češe nevinu pozadinu o stablo.

U Breughelovom Ikaru, primjerice: kako se sve dosta
Opušteno okreće od nesreće, zemljoradnik je
Mogao čuti pad, napušteni plač,
Ali je to za njega bio samo sitan kvar; sunce je sjalo
Kako je sjalo na bijele noge što tonu u zelenu
Vodu a rijetko delikatan brod pred kojim se
Događa čudo, dječak koji pada s neba,
Morao je nekamo stići i mirno plovio dalje.

Preveo Goran Milaković

Dva osnovna utočišta svakog čovjeka su kuća i jezik. Definiraju identitet i karakter onih koji taj prostor nastanjuju fizički i metafizički. Moglo bi se čak reći da, metaforički rečeno, kuća prestaje ondje gdje prestaje jezik. Postoji samo ono što možemo imenovati, jer samo to možemo u potpunosti pojmiti. Sve ostalo graniči sa opsjenom. Zato je književnost istovremeno njegov moralni ultimatum i estetski manifest. Povremeno, sretnom slučajnošću, verbum pređe u versus a on u habitat.  Kuća iz slova. Postoji nekoliko primjera ove izvanredne transformacije, na tankoj liniji između kutije i artefakta. Neke su utjelovljenje snova, odgođena proročanstva, druge tiha svjedočanstva nepretenciozne sreće. Ono što ih izdvaja je jedinstvenost ideje, proces i kontekst projekta. Osim toga, tri su to kuće koje su gradili pisci, za sebe i svoju obitelj u kojoj će nastajati njihova djela i intimu zaštićenu od prirode i nepozvanih koji unose nemir ondje gdje mu nije mjesto. Neke su ostale tek svjedoci vizije svojih autora, a treća i dalje živi. Diše plućima novog života unatoč svemu, u šumi suhog korita, dva stabla čije proljeće tek stiže.

Razdvaja ih zemljopis, povijest i jezik no povezuje univerzalna dijalektika  arhitekture: Henry David Thoreau, Curzio Malaparte i Almin Kaplan. Tri čovjeka, tri pisca, tri poetike i tri kuće. Riječ je o još većem izazovu nego za arhitekte koji grade vlastite kuće, jer izlaze iz vlastite zone komfora na drugačiji teren u kojem vrijede druga pravila ponašanja razmišljanja. Kao netko sa nerealiziranim arhitektonskim ambicijama, dok čitam književna djela misao me zna odvući pa zamišljam kako bi to trebala izgledati sirotinjska kuća Marquezova Pukovnika ili Krležin kaptolski kolodvor. Ali onda se trznem i vratim u stvarnost teksta, ma da je ona sama jednako fiktivna. S druge strane, ove su posebne po tome što ih možete posjetiti, tu nema ništa fiktivno osim vlastitog narativa koji u njih učitavamo. Dante Bini izgradio je šezdesetih godina 20.st. legendarnu vilu La Cupola za velikog talijanskog  redatelja Michelangela Antonionija i glumicu Monicu Vitti. Nažalost,  ljubav se iselila prije nego su se u kuću uopće uselili. Tamo stoji i danas, napuštena u svojoj eksperimentalnoj ljepoti na sardinijskoj Costi Paradiso. Ove druge ipak su imale malo sretniju sudbinu, život ih je dotakao u punini i na njima ostavio neizbrisive tragove.  

Henry David Thoreau je američki pisac i transcendentalist koji je se, izmeđuostalih, proslavio djelom Walden, memoarima pustinjačkog života u kolibi koju je izgradio na jezeru Walden Pond u Massachusettsu. Knjiga je objavljena 1854. godine kao svojevrsni manifest samostalnog, samotnjačkog života u jedinstvu sa prirodom koja ga upotpunjuje u svim aspektima. Reduciran je na svoje primordijalne potrebe, oslobođen civilizacije i njenih toksičnih pretenzija. Kad bi današnji ekološki aktivisti bili malo pismeniji, Thoreau bi bio njihov duhovni vođa. Međutim njegove metode i ideologija nisu dovoljno agresivne da zadovolje njihove vlastite pretenzije. Ako je Greta Thunberg sokratovski pehar kukute, on je šalica čaja od koprive. Knjiga detaljno opisuje sve elemente njegova života na jezeru, a svoju motivaciju objašnjava jednostavno i iskreno: „otišao sam u šumu jer sam želio biti slobodan, suočiti se samo sa najesencijalnijim faktima života i vidjeti što od toga mogu naučiti umjesto da, pred smrt, otkrijem da nisam ni živio.“ U vremenu u kojem smo porobljeni društvenim mrežama, ovisni o dopaminu lajkova i emotikona, konstantnom medijskom imputu i onesposobljeni za funkcionalnost distrakcijama sa svih strana, ovakvo razmišljanje predstavlja revolucionaran rizik iako je poprilično daleko od toga. Njegova koliba nije grandiozan arhitektonski znak u prostoru. Gotovo proročki, zamišljena je kao Corbusierov stroj za stanovanje. Sve je podređeno funkcionalnosti iz čega proizilazi estetika forme: od precizno definiranih građevinskih materijala do namještaja, hrane i literature. Thoreau ide toliko daleko da detalji izgradnje zvuče kao dosjetke: preskupe ili prevelike količine, a žena koja mu je trebala prodati farmu na kraju se predomislila. Naslovi su gotovo retorička pitanja koja sugeriraju da mu čak i tako daleko od prvog poštanskog sandučića nije dosadno: gdje sam živio i za što sam živio. Dok se dvoumim može li se to dvoje tumačiti odvojeno ili  neraskidivo, bolje je prešutjeti odgovor da me zaobiđe neodoljiv val anksioznosti. Njegova koliba od drvene šindre danas je rekonstruirana kraj jezera zajedno sa replikom originalnog interijera iz 19.st. Iako je u kući proveo točno dvije godine, dva mjeseca i dva dana, ono što je tamo napisao i danas je jedno od najvažnijih djela transcendentalizma kao pokreta i filozofije.

Talijanski pjesnik Curzio Malaparte daleko je kontroverzniji karakter od Thoreaua unatoč tome što potonji u memoarima uhapšen jer je odbio plaćati porez državi koja „kupuje i prodaje muškarce, žene i djecu“. Samim time je i kuća, velika i dramatična, potpuno drukčija. Vila Malaparte smještena je na talijanskom otoku Capriju, na strmoj klisuri Capo Masullo do koje vodi uski puteljak, a more samo ako je mirno. Za razliku od gotovo nevidljive kolibe u Massachusettsu, kuća na Capriju obojena je u narandžastu, a njen krov je u obliku golema stepeništa na čijem vrhu je bijelo betonsko jedro pod kojim se u Godardovom genijalnom filmu Prezir iz 1963. sunča oskudno odjevena Brigitte Bardot. Snimljen po istoimenom romanu Alberta Moravie, autorovu kuću pretvorio je u arhitektonsku i filmsku ikonu. Do te mjere da je na određeni način nadrasla reputaciju samog Malapartea, koji ju je dovršio uz pomoć zidara Adolfa Amitrana. Osmišljena kao svojevrsni Gesamtkunstwerk, u njoj je sve posebno osmišljeno po njegovu ukusu, od namještaja, kamina, velikih panoramskih prozora pa sve do posebne kade za njegovu ljubavnicu. Ovdje se iščitava monumentalna suptilnost mastaba, a ceremonijalni uspon na vrh kulminira širokom panoramom plavog horizonta.   

U ovoj kući boravio je u kućnom pritvoru zbog njegovih komentara na račun Hitlera iako je bio deklarirani fašist i osnivač časopisa La Conquista dello Stato. Jedan od njegovih najvažnijih romana, Kaputt iz 1944.g., bavi se autorovim iskustvima sa istočne fronte u Drugom svjetskom ratu. Kao posebno zanimljivu u romanu navodi anegdotu kada je u ulozi novinara posjetio ustaškog poglavnika Pavelića na čijem je stolu stajala posuda puna školjaka. Kada ga je pitao da li su to dalmatinske kamenice, ovaj mu je odgovorio da je to dar lojalnih ustaša, 19 kila ljudskih očiju.” Roman je jedinstven po naratoru koji je svjestan da je na gubitničkoj strani sukoba i da se nalazi sa krive strane. U stvarnom životu, nakon rata pisac je prešao na drugu stranu i pridružio se Togliattijevoj Komunističkoj partiji. Zato je ova kuća, koju je dijelom projektirao modernistički arhitekt Adalberto Libera sušta suprotnost od opasnih političkih i ideoloških akrobacija u koje se upuštao vlasnik. Ona je njegov vlastiti Walden. Sam ju je najbolje opisao jednostavnim riječima una casa come me (kuća poput mene). Autoportret njegove ljudske suštine koja je uspjela preživjeti sve to, a danas uglavnom služi u razne eksluzivne i reklamne svrhe. Sve ono od čega se tu htio sakriti.    

Kuća Almina Kaplana u selu Dubrave kod Stoca mogla bi zapravo biti bilo gdje drugo: u južnoameričkim pampama, nekoj pustopoljini u Walesu ili američkom Monowiju. To mjesto poznato je po tome što u njemu živi samo još udovica Elsie Eiler koja je istovremeno knjižničarka, gradonačelnica i vlasnica kultne pivnice koja gasi uličnu rasvjetu kad krene spavati, jer je nema tko zamijeniti. Moglo bi se reći da ima određenih sličnosti sa Kaplanovim Mehom jer živi u vlastitom svijetu od kojeg odbija odustati iako je bitka za ovo mjesto vjerovatno izgubljena. Kaplan bi o Monowiju mogao napisati dobar  roman no za tim nema potrebe jer je ovaj kutak Hercegovine barem djelomično neka vrsta ekvivalenta. Dio u kojem on živi izoliran je šumom od svoje okolice, a pogled preko korita potoka puca u polje čiji se horizont gubi u daljini. Za razliku od Malapartea, Thoreau bi ovdje sasvim sigurno pronašao svoj mir jer se osjeća isti transcendentalni mir: kameno ognjište ispred kuće, drvena kućica za psa, par dječjih papuča i malapartovski prozračni interijer čiji prozori na isti način uokviruju okoliš, kao fotografski objektivi. Unutra, toplina drveta i mnoštvo knjiga, dječjih igračaka i drugih znakova da ovdje zimi spava samo lišće.

Kuća je doduše daleko od Capo Masulla, no to nije važno, more je u njenom graditelju. Svaki put kad se sol tog mora prospe po radnom stolu, na njemu je umjesto zdjele pune Pavelićevih kamenica jedan novi rukopis u nastajanju. Arhitektonska morfologija je rudimentarna i logična, habitat i habitus se isprepliću i nužno uvjetuju jedno drugo. Sjedeći na kauču u toplom svjetlu dnevnog boravka, gledam na terasu i tek sada vidim taj gotovo opipljivi, kratki trenutak između versa i versusa. Kaplan nije anarhist pa se ovo mjesto prilagođava prirodi umjesto da ju pokorava, kao što je to učinio Adalberto Libera. Umjesto toga, predstavlja utjelovljenje zadovoljstva. Zauzima upravo onoliko prostora koliko je realno potrebno za stanovanje, nema velikih salona i dramatične ornamentike. Larpurlartizam, ako postoji, ovdje je prirodna produžena ruka vlastitog ekosistema. Na stablu kraj kuće visi izraubani koš do kojeg se kroz šumu spušta cesta, scena kao preslikana iz Male kuće na preriji. Nažalost, realnost Dubrava i Stoca daleko je od harmonične dosade tv-farme na Palc Creeku. Poratna trauma ima realne posljedice, ali ispod površine osjete se ožiljci, rane zarastaju. Sve ono što je stvoreno prisilno, prije ili kasnije ispari kad se za to stvore pravi uvjeti. Dotad će Kaplanova šuma biti izvor onoga što naš duh hrani dobrim u nedostatku vanjskih izvora. 

Problemi gradskog čovjeka su nemir, razmaženost i izbirljivost. Oni ga vode u anksioznost, neproduktivnost i radikalizaciju. Ovaj arhitektonski trokut koji se proteže od Balkana, preko Mediterana do Atlantika je svjedočanstvo suprotnosti. Sve tri kuće su samodostatne, Malaparteova možda čak i najviše, držeći se za rubove oštrih stijena kao da će se svakog trenutka prevrnuti u duboko more. Pa onda Thoreauova koja je Kaplanovu premisu pomaknula još dalje, neznatno iznad Robinsona Crusoea a daleko ispod nivoa svog vremena. U njima ima i nečeg duboko lazaretskog: samoća štiti jer je istinska ljepota uvijek krhka, a ove su kuće upravo takve: lijepe. Vila na Capriju nakon autorove smrti 1957. pala je u nemilosrdne ruke vremenskih nepogoda i vandala koji su je reducirali na kostur nekadašnjeg sjaja. Njegov pranećak Niccolo Rositani krajem osamdesetih kreće u rekonstrukciju: srećom  je izvorni namještaj bio prevelik za krađu pa je sačuvan sav interijer. S druge strane Mediterana, u dubravskoj šumi stoji Kaplanov mali drveni most koji spaja ova dva daleka i  neprispodobiva, a namah jednaka mira. Biblijski rečeno: i  vidje bog da je dobro.   

“Rane Luke Meštrevića”, bilo koje izdanje

Knjigu novela, kako je u to vrijeme glasilo žanrovsko određenje, “Rane Luke Meštrevića” objavio je 1971, i postao prvi dobitnik Nagrade Milovan Glišić, nazvane po srpskom pripovjedaču, rodom iz Valjeva, koji je 1908. umro i sahranjen u Dubrovniku. Dvije godine kasnije, nagrada mu je oduzeta jer su, valjda, nadležni i pročitali knjigu koju su prethodno nagradili. “Rane Luke Meštrevića” tada su povučene iz biblioteka i knjižara. Godine 1980. izlazi drugo, dopunjeno izdanje, a novi tekst u knjizi, “Slike iz porodičnog albuma Meštrevića”, biva u Beogradu čašćen Andrićevom nagradom. Godine 1990. “Rane Luke Meštrevića” izlaze kao drugi tom “Izabrane proze” Mirka Kovača, u izdanju Svjetlosti, i pod uredništvom Mirka Marjanovića i Ivana Lovrenovića. U knjigu je vraćen i “Životopis Malvine Trifković”, duža novela ili kraći roman, koji se našao i u onom prvom izdanju, ali je zatim izlazio i kao zaseban tom.

Zatim slijedi rat, Kovačevo progonstvo i odluka da svoje ukupno djelo preradi i prepjeva na hrvatski. To, kanonsko, izdanje svih njegovih odabranih tekstova izlazi kod Frakture, u ediciji Djela Mirka Kovača. Naslova “Rane Luke Meštrevića” tamo nestaje, a svi tekstovi iz te knjige, neki od njih i radikalno prerađeni, utapaju se u knjigu sabranih priča “Ruže za Nives Koen”, osim “Životopisa Malvine Trifković”, koji opet, pod naslovom “Malvina”, izlazi kao zaseban tom.

Dvije priče iz “Rana” svakako bi vrijedilo čitati u obje njihove verzije. “Akima Kukina, žandarma”, tojest “Kratki životopis Akima Kukina”, kako glasi novi naslov; te “Tripu Đapića, teškaša”. Premda je Kovač ovome njegovom čitatelju, u jednom neobaveznom zimskom rovinjskom razgovoru, inzistrirao na tome da je, prerađujući ove dvije važne svoje priče, težio samo za stilsko-estetskim skladom i savršenstvom, u njihovim preradama bolji će čitatelj prepoznavati duh epohe i logiku trenutka. Samo što će slab pisac svoga vrtnoga ježa gladiti niz bodlje, a onaj dobar do kraja se neće odreći pokušaja da ježa miluje uzdlaku.

Tako je nestalo i posljednje, nekad vrlo efektne rečenice u pripovijesti o Akimu Kukinu, koja je glasila ovako: “Neka se narod proveseli i raduje, jer sve govori da je to telo bilo oklop svega strašnog u meni: da je to moj skelet i par mojih rebara, dobro natučenih prema svim nalazima Doma narodnog zdravlja, i da je to već danas, dok se proslavlja Dan Republike, samo još lešina ruskog emigranta Akima Abramoviča Kukina.” U novoj verziji kraj je drukčiji, a za njegov duh i atmosferu potreban je, možda, tek malo duži citat: “Toga dana Kukin je nešto pomagao ocu u trgovini, bio je tužan, ali je marljivo radio i stalno pričao o smrti. U jednom trenu zgrabio je očevu ruku i poljubio je, a potom ju je obujmio svojim šakama i zurio u nju. Razgovarao je s rukom.

‘O, kako će mi biti žao umrijeti. I nikad više neću vidjeti ovu milu darežljivu ruku’, tiho je izustio, a onda se odrješito obratio ocu: ‘Ako umrem u ovom gradu, ne dopusti Grigoriju da mi nad grobom zavija Vječnuju pamjat.’

ZAVJET: Tako je i bilo; ispunjen je Kukinov amanet. Grigorija smo otjerali s groblja. I sve ostalo je u priči vjerno, ali još mi je i dan-danas teško kad o tome pripovijedam.”

Novela iz 1971, pobunjena, oštra, ispunjena duhom crnoga vala (poniklog iz filma, prisutnog i u književnosti, naročito u pripovjednoj prozi), pretvara se, u verziji iz 2005, u egzistencijalnu i meditativnu pripovijest, kojom mine duh F. M. Dostojevskog. Tko zna što bi rekli i kako bi reagirali cenzori iz 1973. da su je u ono vrijeme mogli pročitati.

Akim Kukin je ruski emigrant u hercegovačkom gradiću, u onome vječnom Kovačevom Trebinju. Lud ili sluđen, mjesni redikul, kojega će njegova sudbina, kao i način na koji se prema toj sudbini bude odnosio, uzdignuti u tragičnog junaka. Kao tuđin u tuđemu, htio je postati žandar, i time radikalno otkloniti supstancu svoga gubitništva. Osim toga, ništa ga, kao žandarski položaj i uniforma, nije podsjećalo na Rusiju. Cijeli je grad znao da Akim Kukin sniva o toj uniformi, a kada su Nijemci napali Jugoslaviju, i kada se čaršija počela dijeliti po logici novoga europskog poretka, malo prije nego što će biti uspostavljena NDH, čuveni mu je žandar, prije nego što će postati veliki ustaša, poklonio svoju uniformu. I Akim je bio izvan sebe od sreće… Sve ono što se dalje zbivalo, ili sve ono što se zbivalo u obje verzije teksta i po obje linije razvoja čovjekove sudbine, priča je o velikoj povijesti i o življenju mimo njezinih tokova. Akim Kukin bio je luda, pa je išao mimo povijesti, što ne znači da je nije bio svjestan.

“Tripo Đapić, teškaš” sportska je, boksačka priča, kakvih je bivalo mnogo, književnih kao i filmskih, u ono vrijeme s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Mračan, nasilan lik, u još mračnijoj čaršiji, i u grdnom društveno-političkom kontekstu, okružen ekipom koja se koristi sportom kao metaforom društva, i društvom kao metaforom sporta. Danas, ako biste čitali “Tripu Đapića, teškaša”, činilo bi vam se da čitate sportsku priču iz Hrvatske ovog doba. I možda biste primijetili u kojoj mjeri današnji hrvatski pisci i spisateljice izbjegavaju ovu vrstu velikih i mračnih tema. Zato što im nedostaje Kovačevog talenta, ali i zato što se ne bi zamjerali ološu. Premda su vjerojatno svjesni da ološ ništa ne čita.

Priče o Akimu Kukinu i Tripu Đapiću u svojoj su biti mali, u se zatvoreni, ali gotovi romani, po kojima bi se mogli snimiti dobri filmovi. Ili nacrtati stripovi; crtani romani, grafičke novele… Ne zato što bi Kovaču trebale slike, nego zato što film i strip žude za ovakvim pričama.

Stil

Lastno je i čitatelju blisko, pa to stalno čini, među tolikim rečenicama naših prozaista, klasika i suvremenika, majstora priče i nemuštih mucavaca, raspoznavati rečenice Mirka Kovača. Recimo, ova iz priče “Tripo Đapić, teškaš”, hrvatska verzija: “Ima ljudi koji u svom načinu hoda, bacanju stopala u stranu, u svom odijevanju i onom proždrljivom pogledu u tuđi tanjur, nose smrt…” I tu bi se, na tom mjestu, rečenica mogla i završiti, da nije njegova. Pa se nastavlja: “…kao što Orin otac Marko Violić nosi sa sobom, evo već punih četrdeset godina, crne podstavljene kožne rukavice.” Kovačeve rečenice obično nisu duge. Njegove metafore nisu proizvoljne, nisu od oka razrezan porez na stvarnost, izveden majstorskim okom poreznika. Kao recimo u Milorada Pavića. One su, te Kovačeve metafore, hladne kao u Dostojevskog i Hamsuna, od nekud bliske čitatelju. Ali one, kao ni njegove rečenice, nemaju dovršetak na predvidljivom mjestu.

Pripovjedač i priča

Kao i njemu generacijski bliski Danilo Kiš, Filip David, Vidosav Stevanović ili nešto stariji Dragoslav Mihailović, a onda i kao Ranko Marinković ili Vjekoslav Kaleb, koje u intervjuima zaziva kao svoje hrvatske književne srodnike, pa onda i kao Hamsun, Kovaču silno važan pisac, on je otpočetka majstor pripovijetke, čak i kada je naziva novelom, i umijeća pripovijedanja. Stoga je izlišno pitanje čijoj književnosti, na kraju svih krajeva, i nakon što se lično okamenio u jedan rovinjski grob, Mirko Kovač pripada. Andrićevoj, čijoj bi drugoj! Njegovom čitatelju, pak, vazda su sumnjivi bili romanopisci koji ne umiju ispripovijedati pripovijetku, kratku priču, ni portretirati čovjeka: Mustafu Madžara, Aliju Đerzeleza, Akima Kukina, Tripa Đapića…

Vidjeh
čuh
i
Umrijeh!

Taksi je čekao negdje sa strane,
u njeg se nije uputio niko,
zar je zbog mene, šta su mi mane,
pita se vozač, već uveliko,
nijedan putnik, nijedna sjena,
niko da uđe, na sjedište sjedne,
dok pročačkaš zube,
već prođe smjena
sred čaršije, gdje ti snovi izblijede,
i vozač reče… tu čekam k’o saksija,
u nepokretu, i zato sakat,
sred ovog šugavog
bezljudnog taksija,
kojega niko ne želi lajkat,
a hajde bože, putnika šalji,
i hajde nebo se preokreni,
da l’ će mi platit, to su detalji,
koji i nisu sad važni meni,
ja hoću da vidim pojavu ljudsku,
pa makar neka je vozim i džabe,
žalbu ću dati, ustavnosudsku
jer ljudi kraj mene pješice grabe,
niko da stane,
niko da uđe,
niko da u moj taksi se popne,
i cigarete se bezbrojne gase,
dok kilometarske
nade
kopne. 

Iz taksija iziđe, prispjelo bješe,
jer mokraća napnu njemu krasuljak,
pa ga izvuče, nuždom ponesen,
pa se i pomokri, tu na travuljak,
tu pored staze, na rubu trga,
na kojem odavno ništa ne cvjeta,
tu gdje je svako mahom prgav
jer sam se bori
protiv svijeta, 

Kada odjednom, niotkud bješe,
odnekud iskoči ona žena,
hoće l’ i tebe da se riješe
jer sad tu mokriš, k’o sred bazena,
tako je rekla, a hod joj krakat
kojim je prišla do taksija praznog,
al’ biće da nije vrijeme ni vakat,
da te sad grde, za mršav razlog

Ti ga sad spremi,
taj svoj visuljak
odmah ga natrag u hlače metni,
što u me buljiš, kao patuljak,
i šalješ, k’o Snježani, osmijeh sretni,
ti nemoj da pogrešni utisak stičeš,
i nemoj mi ništa ganutljivo njakat,
ne mogu da se radujem ičem,
tom nije vrijeme,
tom nije vakat. 

Taksista reče… koja te sila,
a znam da mnogih fantomskih ima,
ka ovome taksiju usmjerila,
gdje si dosada, ti bona, bila,
u kojem svijetu, realnosti čega,
odakle sada do mene sjediš,
s tim licem blijedim, i boje snijega,
s tim okom, kojim nikog ne štediš.

Ja hoću da te odvezem gdje treba,
i neću da ti naplatim ništa,
bog te je meni poslao s neba,
hoćeš do nekog izletišta,
hoćeš li da te vozim polako,
hoćeš li da te vozim brže,
…a ona, već obavijena mrakom,
kao da se na riječi trže…
i veli da ne treba sada nježnost
i ne treba sada oko nje skakat,
džaba je sada sva prilježnost,
prošlo je vrijeme,
proš’o je vakat. 

O kakvom vaktu govori žena
tako je mislio za volanom,
dok cesta ih zgrabi, sva razjapljena,
i guta ljudoždernim
elanom. 

I meni da mokrim prispjelo jeste
odjednom ona ga pričom nutka,
pa se pomokrih pored ceste,
il’ nekog njenog zavijutka,
iziđoh iz kola, i skinuh gaće,
iz mene šiknuo onaj mlaz vreli,
al’ tada me je usnimio neko,
pa me na Fejsbuku razapeli,
da nije način i nije mjesto,
da sa mnom nije nešto u redu,
jer ko će još normalan
takvom gestom
da sebi na vrat navlači bijedu,
i ko će to pameti prave i zdrave
tečnost iz tijela javno istakat
joj vidi kurve, budale, i krave,
čem nije vrijeme nije ni vakat!

I nema veze da u bešiku stiglo,
da nisam ubila, već se pomokrila,
sve se na ovom Balkanu diglo
da bi se moja malenkost otkrila.

Taksi naprečac tad poče skakat
kao da je cesta od gume,
takvo je vrijeme, takav je vakat,
takve su ove balkanske šume,
sve tamno, tamno, sve odavno,
i nikako da nas obiđe milost,
muški se nadpišavaju slavno,
za žene nije ozračje isto,
u neredu red je, u duši jed je,
riječima uvijek se unizi neko,
takvi smo ljudi,
takvog smo soja,
takvo je naše srce meko.  

I možeš ti kumit, i možeš ti krepat
i možeš ti kao vodopad plakat,
takav nam usud, kusav i repat,
takvo je vrijeme, i takav vakat. 

Žena tad reče, ti ovdje stani,
baš tamo blizu kapije one,
jer meni su dani odbrojani,
i za mnom zemaljska zvona zvone,
kroz ovu kapiju prolaze oni
kojim je dosta zemaljske zlobe,
i kroz nju se upute k vasioni
u njene, od zvijezda, zlatne sobe.

Jer jutros u postelji ja sam se otkrila,
odbacila ćebe, s dezenom ruže,
i onda se u veceu pomokrila,
i onda za gredu zavezala uže.

I onda sam omču sebi navukla,
i sa stolice onda ja sam skočila,
i tebe sam u svom posljednjem dahu,
da mokriš kraj onog drva, uočila,
da šoraš jer moraš,
i nisi u strahu
što se ta gradska četvrt
smočila.

I dok se prazniš ispod tih lipa,
tebe baš niko oslovio nije,
ni tebe ni tebi sličnoga tipa,
koji još uvijek mlazove lije. 

Zato ja mrtva uđoh u taksi,
u koji već dugo ne ulazi niko,
jer vidim, sve možeš,
ti valjda jak si,
i tebe ne čereče sa užitkom. 

Žena je tada tiho udahnula,
i na prozor taksija izbacila  lakat
…jednom svi biće u boljem svijetu
što neće iz šupljeg u prazno pretakat,
kojemu surovost nije mjera,
gdje čovjek ima pravo da griješi,
u svijetu ljudi, ne ljudoždera,
Balkana, što se Balkancu smiješi,
u prostoru mira, u svjetlosnoj sobi,
u stanju potpunog zadovoljstva,
u dobrom društvu, a ne u zlobi,
u stvarnosti gdje još ima čojstva,
u bašti dobrote, u prostoru nade,
u odjeku nekakvih predivnih nota,
gdje biljke ne čupaju nego ih sade,
gdje ljudski život nije fusnota,
…tako je rekla, i glas joj tad pade
…i na prozoru mlitavo visi joj lakat
…pa reče, tog nema, al pitanje sad je
kad će to vrijeme,
kad će taj vakat?

20. 11. 2023

Dodo, Dodova jabuka

(Subota, 1/10.)

Beskućnost suzbijam gledajući kupoprodajne oglase – crnogorsko primorje (Dobre Vode, Bar), Turska (Antalija/Alanya), manji bosanski gradovi (Konjic, Jablanica, Počitelj). Pa ove lundske kolonije sa drvenim, ljetnjim kućicama.

Ostarah, a ne stekoh krov nad glavom.

Nahod.

(2./10.9)

Vratio sam se iz šetnje sa pet-šest jabuka u rancu. Pokupio sam ih u grmušju iza mosta na Hoje potoku, gore iznad danske kuće i čudnoga zdanja (i posjeda) koje liči na zamak, ali nije zamak. Sastoji se od par teških zgrada od crvene, sitne cigle na koje su ko šljemovi navučeni olovni krovovi. Jedva se naziru ispod krošnji nordijskih bukava i ja, kad god mogu, ne gledam onamo, već na drugu stranu puta. Sa te strane čuči kao starci na dženazi žbunje zove i šipurka.

I tamo se ta jabuka krila. Dodova jabuka. Idun nam je otkrila.

*

Ovdje je bilo nekoliko torpa – koliba najamnika, slugu. Idun kaže da je „taj tvoj Dodo”, zimi živjeo u gradu, u Nödenu, šetlu, a ljeti u kolibama i sijenu na Verpingeu i Hojeu. Radio je po okolnim gazdinstvima, kosio i žnjeo, čistio štale, zakopavao crkotine, kalemio voćke. Bio je vješt voćar i kalemar.

*

Uveče, s daščice: Idun o Nödenu, koloniji

Ne zna mnogo o izgradnji Nödena (kuća, baraka). Pominje izvjesnog vlasnika pilane i pominje pastora koji su (1943) podigli zadnje kuće u Prenegatanu. Kuće su niske, a dugačke, građene od deblica i trupaca, poludovršene. Samo je jedna u Prennegatnu bila od cigala. Bila je velika i zvali su je Skepet, lađa. Gledale su na ulicu, a sa stražnje strane bila su dvorišta. Bilo je močvarno, blato se slivalo iz ulice u ulicu.

Tuberkuloza, žutica. Jedna baba što liječi listovima kopitnjaka. Kriza. Redovi za hranu. Prve povrtrske kolonije. To su bila mala „krompirišta“, kralo se. Izvadi lišće i korijen, pokupi krompir i vrati opet korijen nazad. Zatim brojne kolonije.

Mnogo jevreja izbjeglih iz Rusije, Poljske, Ukrajine. Siromašni, jadni. Ali bolji ljudi od domaćih – jer se pomažu. Bavili su se trgovinom, preprodajom starudija, torbarenjem. Žene, djeca i stariji radili su ovdje. Sprva su najmili parcele, a docnije imali i svoje.  I ovuda, na Klostegårdenu i Kalby Mölla. Kupuju krišom žive kokoške. Pa ih košer kolju. (Dodov brat koji je radio na gazdinstvu braće Krook, hvatao fazane, barske ptice, golubove).  Imali su lijepu ječmenu kašu. Ječam su kupovali i mijenjali za rasad kupusa. Kupusa zimnjaka – sirotinjske majke. Takvog kupusa ovdje nije bilo, oni su ga sa sobom donijeli.

Maline, ribizle, kupine.

A krupnije voće? Trešnje-divljake, trešnje pitome, jabuke, orasi u voćnjaku bolnice St. Lars. Sjeseni, gule korube, dlanovi pocrne – i nadzornik lako otkrije one koji su se zavlačili “u ludaru” i krali orahe.

*

Jabuke na severu kiselog su ukusa, a ove, torbarske, uglavnom su slatke. Dole, oko vrtnih kolonija, našao sam tri-četiri stabla s plodovima sličnim našoj petrovači. Mora da su potomci Dodovih jabuka.

*

Fred McDowell and his Blues Boys. 

(3/10.)

Dodo, kalemar iz Hojea

“Mali starac sa ušima u obliku karfiola, u čipkastim hlačama nejednakih nogavica, dugim zelenim čarapama i crnim čizmama od teleće kože.

Odjeću je pravio sam, tako što bi preko otpalih zakrpa, druge prekrpio.  ‘Odjeća ne pomaže’, znao je reći. Išao je s vašara na vašar i vraćao se uvijek izubijan. Na Hojeu se kotrškao i cjenkao sa ženama za tkanine, pletar (metle, korpe) rasad, voćne kalemove.”

Ime je dobio ovako: u doba kolere, trčao je uokolo i kupio leševe. Imao je konja i arabu – dovlačio je pijesak sa Lome i prodavao ga. Kupovala se jedan kapa pijeska – oko 5 litara – koja se posipala u nužnicima. Imala je jedna pjesma i ide ovako na naškom:

Poznajete li Dodena (smrt)
koji živi u Nodenu
on za Lomu vozi
i pijesak dovozi
zaprega škripi
i pijesak sipi
duž čitavog puta

(16/10.)

Dodova jabuka

Uzeo sam ranac i bicikl i krenuo ka mostiću na Värpingu.

Danas ću pokupiti padalice ispod Dodove jabuke. Jabuka uzrijeva već krajem septembra. Po zrijenju ne drži se dugo na granama već se sruči na tlo. Čekao sam da ptice, sitne životinje i slučajni namjernici pokupe šta je njihovo i da ja, onda, uzmem svoje.

Krošnja joj je rijetka i smršena sa trnjem i kupinom, pa je jedva vidna. Stablo je staro, ali tanko, kora na njemu ispucala, crna. Čovjek se nekako i sneveseli i ushiti dok stoji uz nju. Naliči i mirisom i ukusom na naše jelifalme koje je baka (moj ded) ostavljao u slami na tavanu štale, ili u sijenima u kotaru i koje bi kad zapuha i zaveje, donosio “zdrave i lezetne ka da si ih sad ubrao” pa bi ih grijali na mangalu i onda ih on gulio britvom sa drškom od ovnujskog roga koji mu je Agaton kovao. Agaton je bio naš komšija, živjeo je u romkom naselju a ovo se nazalilo na jednoj uskoj plati zemlje na ušću Raške i Ljudske rijeke. Žena mu se zvala Pemba. Ovdje mogu dopisati da je faletala i bacala graške mojoj bijači, majci, meni, mojoj ćerki i da je pri tom isto izgledala. 

To sam zaboravio, taj naljepši dio iz djetinjstva u Šavcima. I eto, kad ugrizem ovu jabuku, kao da je začarana, povrati mi slike, događaje i pojave iz tog perioda. Mogu čak da “vidim” ne samo unutrašnjost odaje gdje sjedimo, nego cijelu kuću, dvije njive ispod sa međama uz koje su gomila nekoliko pravoslavnih kuća, i još dublje, preko ceste N. Pazar – Tutin, njihove bašte duž jazova i rijeke Raške.

Nisam se ove rede baš nešto ofajdio. Pokupio sam 7-8 kg, a plodovi su već počeli rudeti i mijenjati boju na uboju. 

Pred »Mukom« Sanjina Lugića

Ne kao pastva što hirotonisanog sluša pastira,
koji molitvu blagoglagolja iz svetoga psaltira,
niti kao vojak kojeg smrt zove glasom oficira,
ni poput puka kojem drznik staru laž reciklira:

nijemī da prozbore, to riječ koju kazujem želi,
i vid bi očinji željela ona slijepome da iscijeli,
nju kada čuju, svi umoreni da ustanu iz groba,
svirepog ubicu da u srcu zaboli njegova zloba

Da zora svijeta iznova osvane, arhajsko doba
da se vrati, riječ da se istinom kao sunce zlati,
od opsjene do obmane nemušta da se ne klati

Ne uzmognem li, oči da sklopim i zamuknem,
poraz priznav, pred prizorom ću da ustuknem,
prozboriv o onom što motrim, da ne jauknem!