gdje me se može naći?

u podrumu svijeta,
u kući na brdu,
na brdu pri gori,
na okuci svijeta. 

kao ćopić branko,
tu rastem u sebe:

na tamnozelenoj padini toga brda, gledana izdaleka,
ta bijela okuka liči na izvrnutu brojku pet,
koju je neko dijete u igri napisalo, pa zaboravilo da izbriše.

tamo me potraži
gdje se i ja tražim,
gdje ja tražim srne
po tragu u snijegu, 

gdje vjerujem da se
tamo mogu naći.

Napomena Ranka Risojevića, priređivača teksta Duška Trifunovića

Еvo nas još jednom sa “Sudbonosnim dječacima”. Neću reći da je to posljednji put, jer to odlučuje samo nešto gotovo iracionalano, na primjer Šestoaprilska nagrada Sarajeva, 1967. godine. To je godina dana od velikog skupa pisaca na Sutjesci. Te 1967. godine, dobija nagradu i Duško Trifunović. Uz pisaca tu su još od poznatih:  Vladimir Dedijer, Juraj Marek, Adi Mulabegović, Radivoje Spasić i Anđelko Vuletić. A bilo ih je još. Zanimljivo je da će iduće godine nagradu dobiti i knjižar Sadik Bučuk. Ima lista, pa koga zanima, može da je pronađe. Na toj listi nema Abdulaha Sidrana. I to je zanimljiva priča, jer i on je bio u organizaciji skupa na Sutjesci, naročito se trudio oko šapirografisane knjige. Više godina kasnije, Goran Babić pitaće hrvatskog partijskog rukovodioca koji je sve znao, Juru Bilića, zašto Sidran ne može da dobije Šestoaprilsku nagradu Sarajeva, a ovaj mu odgovara, u avionu što će ih iskrcati u Sarajevu, ne pitajući, dakle, nikoga: „Zato što Sidran nije prijatelj ove vlasti. On je među neprijateljima naroda.“ Ali ovo je priča o nagradi Dušku Trifunoviću, koji je, uz pomoć Socijalističkog saveza radnog naroda, organizovao veliki i tada značajan skup mladosti na Sutjesci, gdje se obilježavao “jubilej naše revolucije – 25-godišnjice, da to bude jedan naš mali prilog proslavi 60-godišnjice rođenja Veselina Masleša, književnika i borca koji je upravo prije 23 godine tu, na ovoj rijeci, završio svoj život. To će biti i sjećanje na Gorana i sve borce koji su ovdje pali, na tu sudbonosnu Sutjesku i tu dramu Sutjeske.”  To je napisao ispred svih tekstova Miloš Spajić, sekretar Kulturno-prosvjetne zajednice Bosne i Hercegovine. E, sad je zanimljivo pročitati tekst Duška Trifunovića, koji uvodi mlade pjesnike u pjesnički posao, gotovo rilkeovski, jer ih ne uvodi baš u poeziju nego u čitanje. Da pogledamo šta je Duško rekao, u predgovoru “Sudbonosnih dječaka”, upravo ispred Ćamila Sijarića. 

Njegovo obraćanje skupu nema početka, počinje sa tri tačke. Da li nije zabilježeno, ili ga je neko ili nešto izbrisalo. Prije toga da citiram stihove iz njegove pjesme „Časna dokolica“, jer ta tri stiha govore o životnom putu Duška Trifunovića, ali i o njegovoj poetici: 

Na zidu rđaju moje tri diplome
Tri zdrava zanata
Neiskorištena

UVODNA REČ

…i nemojte se ljutiti što vam kažem da ste vi još uvek podjednako talentovani i za fudbal, i za atletiku, za viceve i tračeve kao i za pisanje pesama; još ste takvi da se pitate šta bi bilo dobro da postanete, ali šta to treba postati – još, većini, nije jasno. Tako su mnogi od vas počeli da pišu pesme. U vašim godinama čini se da je to najlakše. Pojavio se ljubavni jad i osećaj za pravdu u širem smislu, i to su vrlo jaki razlozi da se nešto konačno počne.

U vašim lepim glavama ima jedna buba od koje vi prepisujete svoje pesme, – ta buba zuji i vama baš fino.

Moja dilema je u tome kako usmeriti vaš interes na pravu stranu, i ima li neko pravo da stane na tu vašu vetrometinu pa da pokuša biti putokaz, a ne vetrokaz.

Vi znate kako sam vas ja pronalazio u vašim klubovima i školama po Bosni i Hercegovini i sećate se o čemu smo tada razgovarali. Sećate se onih odvratnih podataka o nepismenosti i tankom interesu za knjigu. Neka nam to bude putokaz. 

Razmislite šta će se desiti sa vašim knjigama ako stanje ostane ovakvo i kad vaše knjige dođu na red. 

Ako vas koji pišete i okupljani ste u svojim klubovima, ako vas sada ima oko dve hiljade, zar to nije dovoljan broj zainteresovanih na kojima može da se zasnuje aktivnost o kojoj sam vam pričao, aktivnost prijatelja književnosti.

Ta aktivnost je do sada životarila u paroli da je knjiga, kobajagi, veliki prijatelj čoveka. Vi ste sasvim pametni momci i dobro znate da je knjiga samo jedna šarena sprava i da je to mrtva stvar ako se čovjek ne odluči da on njoj bude prijatelj, parole su izlišne.

Pesnici su smešni rabotnici. A da bismo bili manje smešni, moramo imati čitaoca koji će nas spasiti od zle sudbine uzaludnog rada. Ali čitaoci nam nisu Ustavom zagarantovani. Moramo ih stvarati sami.

Za početak će biti dovoljno da svi koji pišu budu i čitaoci. Ne samo čitaoci naših pesama, nego dok pišeš svoje delo “kojem nema ravna u istoriji književnosti”, pročitaj usput koju knjigu iz te istorije.

O tome vam govorim.

Kad bi svi oni koji sada pišu osim školske lektire čitali i još ponešto, književna situacija u ovoj našoj užoj domovini bila bi manje sramotna. Vi znate da su se Bosna i Hercegovina u književnom pogledu uvek oslanjale na vlastite snage.

Zato se ja, vaš stariji kolega, obraćam baš vama.

Druga priča je priča o kvalitetu vaših pesama. Tu priču ostavljam za kasnije i ostavljam drugima. Po mome: vi ste odlično počeli. Podsećam vas samo da je bolje biti dobar čitalac i poznavalac književnosti nego loš pisac. Mene za sada više interesuje kulturno-prosvetna strana vašeg hobija literarnog, jer vidim da ste vi jedini kojima se čovek može obratiti, jer vi, mladi pisci, i jeste jedini koje zanima nekomercijalna strana književnosti. Jedina snaga.

I kao budući intelektualci, ako sada ne počnete stvarati osnov za povoljniju kulturnu klimu – okanite se ćorava posla i pisanja; vaše pesme nikome neće biti potrebne…

Duško Trifunović

Priredio Ranko Risojević 

Tačno u tri sata poslijepodne radnici drvnog kombinata “Gornji Ibar” u Rožajama nahrlili su na kapiju. Kada je portir Rajko Frcula, koji je hramao na jednu nogu, izvuko metalnu zapreku po sredini vratnice, kao da je pukla brana na jezeru Gazivode; na hiljade radnika guralo se da što prije izađe napolje, a već tamo, samo desetak metara od kapije, usporavali su korak, govoreći tako da oni, zapravo, nikud i ne žure.

Nedaleko od kapije stajala su dva čovjeka u policijskoj uniformi.

– Koga li čekaju? – šapatom su se, prolazeći pokraj njih, pitali radnici, okretali se iščekujući da vide na čijim rukama će škljocnuti lisice. Nisu dočekali. Dvojica policajaca zaustaviše trojicu braće Klapija, pa se svi skupa pomjeriše ustranu, kako ne bi bili na putu ostalim radnicima. Nisu se dugo zadržali; braći su kazali da je juče u grad došao jedan Nijemac koji nosi njihovo prezime i da je zatražio da ga, ako je ikako moguće, povežu sa njihovim ocem Murselom.

Trojica braće Klapija, sinovi Murselovi, saslušaše šta im se govori, ali ih nije previše veselilo to što jedan Nijemac sa njihovim prezimenom traži njihovog oca Mursela. 

*

Nijemac je juče stigao u grad, smjestio se u hotelu, prijavio u policijski ured, te zamolio da mu uspostave vezu sa Murselom Klapijom, koji je negdje iz okoline ovoga grada. Nijemac je bio potpuno drugačiji od svih koji su izlazili na rožajsku čaršiju i koji su živjeli u ovom gradiću ispod Hajle, u kojem od Mitrova do Đurđeva dana migolje potočanjci koji se slivaju sa obližnjih brda, provlače ispod ledenih samara i završavaju u rijeci Ibar. 

*

Još na početku Drugog svjetskog rata Mursela su, dok se pokušavao prebaciti do Rožaja, negdje u blizini Skoplja uhapsili njemački vojnici. Optužen je da radi za partizane, vezali su ga i uputili u logor u Njemačku. Poslije nekoliko mjeseci provedenih u logoru poslat je na prisilni rad u grad Trir, smješten na rijeci Mozel, blizu granice s Luksemburgom. Tu je raspoređen u familiju Petera Rihtera, koji je od početka rata bio na frontu u Poljskoj, negdje blizu ukrajinske granice. Nije mu bilo druge – prihvatio je obavezu i svojski radio na velikom imanju na kojem su se uglavnom sijali krompir i uljana repica.

– I ovo će proći – često je govorio sebi dok bi znojav i premoren posrtao pod teškim vrećama krompira ili uljane repice. Tješio se tako i nadao da će se jednoga dana ponovo obresti u svom selu Lovnici, na sahat hoda od Rožaja.  

*

Onoga dana kada je Peter Rihter krenuo u rat prema poljskoj granici, gazdinstvo je predao majci Karli. Iz drhtave ruke svoga sina, koji odlazi na front, Karla je preuzela ključeve od kuće i pojata, poljubila sina u oba obraza i, poželjevši da se vrati živ i zdrav, majčinski zaplakala. Iako vremešna, Karla mudro vođaše računa da se ni u jednom trenutku ne osjeti da gazda Peter nije tu. Svi kućanski poslovi pali su na ruke Marije, supruge Peterove, najljepše žene od svih koje je do tada vidjelo oko Mursela Klapije iz rožajskog sela Lovnice, zarobljenika na prisilnom  radu u porodici Rihter u Njemačkoj. Mursel, gorštak jak kao zemlja, teglio je za dvojicu. Nije bilo gazdinstva u cijeloj Njemačkoj koje ne bi poželjelo takvog roba. Bez mnogo priče, a u početku i da je htio govoriti – nije umio, radio je od zvijezde do zvijezde, ne pokazujući znakove umora i dosade.

*

Onoga dana kada je Mursel dovezen u Trir, u policijskom uredu povišenim tonom obrati mu se jedan sa epoletama okićenim na ramenima: – Ni po cijenu života ne smiješ pružiti ruku prema ženama u porodici u kojoj budeš služio, niti ih zagledati… – bio je izričit do zuba naoružani policijski starješina. Ni tu mu nije bilo druge: radio je ne obazirući se na ljepotu Peterove žene, mada je osjećao da ga, svaki put, njena blizina zapljusne toplinom i nekom čudnom, neobjašnjivom radošću. Marija je bila oslobođena poljskih radova, ali je znala, kao ptica iz svog gnijezda, izletjeti iz kuće i pripomagati na njivi; navodila se, kupila izrovani krompir ili uljanu repicu, i tada bi se zabjelasale njene jedre butine. Rob Mursel je uzdisao, ali nije posustajao – radio je, šutio i boga molio da se što prije završi njegovo robovanje.

*

Rob Mursel nije odmah primijetio da Eva, koja već bješe uzela osamnaestu, kćerka njegovog gospodara Petera Rihtera i supruge mu Marije i unuka gospodarice Karle, pogleda u njega. Jedne večeri, dok je ispred podruma kuće istovarao konjska kola, prišla mu je i uhvatila ga za ruku, stegla iz sve snage, a potom se okrenu i ode ko da se ništa nije dogodilo. Bilo je to najradosnije veče koje je palo na Mursela otkako su ga njemački vojnici, sa uperenim šmajserima, zarobili blizu Skoplja, svezali i poslije nekoliko dana, sa stotinama drugih, deportovali u njemački logor, nedaleko od grada Nirnberga.

Mursel razumi poruku i od toga dana svoje poglede sa Marije usmjeri prema Evi. Dan po dan, redali se mjeseci, pa godine.

Mursel robuje, Eva raste.

Već sljedećeg proljeća stasala je u zrelu djevojku koja je vapila za snažnim muškim ramenima, baš onakvim kakva je nosio rob Mursel.

*

Jednoga jutra, zagledajući tako Evu, koja je sakupljala opale jabuke, vrhom cipele sa metalnom pokovicom udarao je u zemlju ispred sebe. Najednom, njegova cipela dohvati nešto tvrdo, nešto što je kucnulo kao kad čekić padne na nakovanj. Mursel se zagleda ispred sebe. Pred njim je, sva zahrđala, ležala velika britva. Obradovao joj se. Istu takvu imao je u kući u svom selu Lovnici kod Rožaja. Jedan Švaba, za vrijeme prošloga rata, koji je sjekao kupus blizu njihove kuće, zagubio ju je u širokim liskama. Kada je Taib, otac Murselov, pokupio ono što je ostalo iza Švabe i bacio kravi u jasle, nešto je zvecnulo. Bila je to sjajna njemačka britva, oštra kao žilet.

U kući Klapija zavladala je radost. U to vrijeme malo je ko u cijelom kraju imao takvu britvu.

– Božji dar – radovao se kao dijete Murselov otac Taib, okretao je u rukama i zagledao glatke korice od slonove kosti u kojima je, kao u ogledalu, vidio svoj lik.

*

Baš kako se tada Taib obradovao njemačkoj britvi koju je pokupio iz jasala u izbi, tako se i Mursel obradovao ovoj sa imanja Petera Rihtera. Ona će ga, od toga dana, podsjećati na zavičaj i kuću o kojoj već godinama ne zna ništa. Ni njegovi o njemu ništa ne znaju. Doduše, nekakav Islam Kalkan, koji je uspio da utekne Nijemcima i prebaci se do Rožaja, pričao je kako mu se čini da je u jednoj školi u Skoplju, u kojoj su Nijemci sakupljali zarobljenike, vidio i Mursela Klapiju. Islam je, ni sam ne znajući kako, pobjego stražarima, sakrio se u podrum susjedne zgrade, a onda se, pod okriljem noći, iskrao i dohvatio šume. Bježeći preko šuma, od Skoplja prema Rožajama, bješe podobro pomjerio pameću, te mu se nije vjerovalo baš sve što priča. A i da jeste – on nije ništa više znao šta je bilo sa zarobljenim ljudima kojih je bila prepuna jedna velika učionica oko koje su budno stražarili naoružani njemački vojnici.

To kako se Islam spasio i kako je došao u Rožaje, niko nikada tačno nije saznao, jer je svaki put imao drugačiju priču, koju je punio novim detaljima i dodavao im strašne scene iz šuma u kojima se susretao i hrvao s medvjedima, od vukova bježao uz stabla drveća, a njemačkim patrolama izmicao krijući se po pećinama ili zatrpavajući u opalo lišće kosovskih šuma i planina. Neki su mu vjerovali, a neki se u hljeb i so kleli da Isak Kalkan nikad nije nikud dalje od Peći kročio, te da je on i ranije bio naveden a sada išćurio od bombi i rata, i moglo bi jedino biti, tvrdilo je nekoliko Rožajaca, da se zatekao u Peći, kod tetke Igbale, i da se odatle pješke vratio u Rožaje.

– Jeste preko planina, ali nije to neka daljina ako se može preći od izlaska do zalaska sunca – tvrdio je Ahmet Rugovac, poznati trgovac konjima i samarima, koje je kupovao u Peći i Đakovici i za duple pare prodavao po selima u okolini Rožaja.

*

Niko u kući Klapija, niti u cijelom selu Lovnici, nije ni slutio da je njihov Mursel toliko daleko i da robuje na imanju Petera Rihtera, blizu grada Trira u Njemačkoj. Snove o Murselu nosili su Hamdiji Vranešu u selo Zaglavlje. On ih je danima tumačio i tvrdio kako čvrsto vjeruje, po onome što ti snovi kazuju, da je živ i da će se vratiti. Tada bi, pošto bi se vratio onaj koji je nosio san u Zaglavlje, u kući Klapija odahnuli kao da su ga već ugledali kako se od Ramova krša primiče kući. Prolazila su proljeća, dolazila ljeta i kosidbe, pa jesen i vršidbe, a onda padali duboki snjegovi, kada se nikud nije moglo od kuće. Mursela, niti vijesti o njemu, nije bilo niotkud.  

*

U rijetkim pauzama Mursel bi, da ga ne vidi niko, glancao svoju britvu; oslobađao je hrđe i vraćao joj sjaj. Za vrijeme sunčanih dana, kada bi poradila kuću, Marija  je imala običaj izaći na široko dvorište; sjedne tako na stolicu, a na stalak ispred sebe postavi ogledalo. Pincetom je čupkala dlačice ispod nosa, mrštila se i uvijala glavom. Jednoga dana dok je tako sjedila čupkajući dlačice, bješe se, na kraju dvorišta, zadesio i Mursel, koji je još uvijek glancao svoju britvu. Zraci sunca koji su udarali na usijanu oštricu, lomili su se i padali na Marijina otkrivena koljena. Primijeti ona kako jedan sunčev zrak hoda po njenom golom koljenu, blago se nasmija i malo pomjeri stolicu ustranu, sklanjajući se sa nišana Murselove britve. Uzavre gorštačka krv, ali – dobro je pamtio šta mu je naređeno u policijskoj stanici, sjeti se namrgođenog i do zuba naoružanog policijskog starješine, duboko uzdahnu, okrenu se i ode. 

*

Još ko zna koliko bi na pauzama, tokom sunčanih dana, Mursel glancao svoju na vrhu njive nađenu britvu da je jedne večeri, prije nego što se porodica razišla na spavanje, ne izvadi iz džepa i njome stade guliti krupnu jabuku kožaru. Stara gospođa Karla, majka Peterova, pogleda u britvu pa u Mursela:

– Odakle ti to? – strogo upita, kao da to ne bješe britva već mitraljez.

– Našao neki dan na vrhu njive iz koje smo vadili krompir – odgovori iznenađeni Mursel.

Za nekoliko godina, koliko je već robovao, naučio je njemački jezik i sada mu je bilo lakše živjeti u tuđoj kući i na tuđoj zemlji.

– To nije tvoje! – Karla podiže glas. – Sada ćeš to odnijeti i ostaviti na mjesto gdje si našao!

Mursel bez riječi posluša. Onome što bi izgovorila stara gospođa nije bilo pogovora. Ponio je britvu tamo na vrh njive gdje ju je našao, spusti je na zemlju i vrati se kući.

Rastajući se sa britvom, Mursel ponovo osjeti onu mučninu koja ga je spopadala dok su ga iz Skoplja deportovali prema Njemačkoj. Tu, na hladnoj njemačkoj zemlji, nije odbacio samo britvu nego i mnoga sjećanja i drage uspomene iz svoga zavičaja. 

*

Bilo je noći kada, iako smrtno umornom, robu Murselu Klapiji san nije dolazio na oči. Razmišljao je o svojima: ženi Mujesiri, trojici sinova, sestri Nafiji koja je bila već stigla djevojka; strepio za njih, za oca, majku… Brinuo se da nisu braću otjerali na front i ko zna ko je sve od njih ostao živ. Mursel se tako prevrtao u postelji, te bi ga često, u brigama i strepnji, budnog i zora zatekla. Umoran od noćnih briga i neispavan odlazio je na njivu i započinjao novi radni dan.

Navečer je čistio štalu u kojoj su bile krave, o kojima se, tokom ljetnih dana, brinula Eva.

Teško mu je padalo kada bi morao očistiti još i svinjac, ali – i to se moralo.

*

Kad granu četvrto proljeće Murselovog robovanja u porodici Rihter u Njemačkoj, Eva i Mursel obznaniše svoju ljubav. Do toga dana kada je Mursel stao pred staru gospođu Karlu i zatražio ruku njene unuke, krili su se po hambarima, ponekad u podrumu, a ponekad se kasno noću iskradali iz svojih postelja i odlazili u parkić, nedaleko od kuće. Volio je kad mjesec osvijetli nebo i polja, ali se i bojao. Otkako se zavolio sa Evom, sve se promijenilo – zajedno sa Evom u njegov robijaški život uselio se i zračak nade i radosti.

Gospođa Karla, sjedeći na klupi ispred kuće, lijepo sasluša Mursela, a onda pozva unuku, te obje odoše u kuću.

Nije prošlo mnogo vremena a iz kuće istrča Eva i raširenih ruku baci se u naručje roba Mursela Klapije.

Sljedeće godine Eva rodi blizance. Jednom od njih dali su ime Rudolf. Drugom, po Murselovom ocu, Taib.

*

Rob Mursel po završetku rata ostao je još nekoliko godina kod porodice Rihter, a onda mu je, jednog divnog dana, stiglo pismo i u njemu rješenje da se može vratiti u svoju zemlju. Poslali su mu i novac za put i naglasili da, ako želi, može ostati u Njemačkoj, a ako ne – dužan je taj novac vratiti državnoj kasi Savezne Republike Njemačke. Stara gospođa Karla bila je već na umoru, jedva se kretala i povazdan je pričala sama sa sobom, a Petera su, još polovinom četrdeset četvrte, sa poljskog fronta donijeli u sanduku. Zajedno sa sandukom došlo je i pismo u kojem su obavještavali porodicu poginulog borca da je pokojnik stradao jedne večeri kada je poljska četa iz susjednog sela iskoristila kišu i nevidjelicu, prišunjala se do njemačkih položaja, ubacila nekoliko bombi u bunker u kojem su bila četiri njemačka vojnika, te da nijedan od njih nije preživio. Tada stara gospođa Karla, Peterova majka, i supruga njegova Marija od tuge posjekoše kose, a majka Karla još i zaboni. Na nju je, tih dana, udario jak kašalj, jedva se držala na nogama.

Mursel, napuštajući kuću Rihterovih, čvrsto obeća da će se vratiti i preuzeti domaćinstvo, krenu nazad onom istom prugom kojom su ga i dovezli u ovaj kraj. Iza njega su ostali supruga Eva, dva već poodrasla sina blizanca, Evina majka Marija i stara gospođa Karla. Ostale su njive, štale, ostao je svinjac. Zauvijek!

*

Mursel Klapija se konačno vratio u Rožaje onda kada se više niko nije nadao da je živ. Vijesti o njemu nisu niotkud dolazile i niko ništa nije znao šta se i kako dogodilo sa njim. Osim što bi ponešto natucao Ismail Kalkan, ali njega više niko nije računao za normalno čeljade, već se na sva usta govorilo kako je hafetan i da mu se ništa ne može vjerovati.

Ako bi ko i spomenuo Mursela Klapiju, dodavao je:

– Ako je živ – dabogda da se vrati, a ako nije – da mu Bog da lijepi dženet…

I bilo je tako sve dok se jednoga dana lijepo obučen, i kao bor uspravan, nije pojavio na rožajskoj čaršiji. Oni koji su ga prepoznali, pritrčavali su, grlili ga i raspitivali se o njegovom životu. Nije mnogo pričao: – Bilo pa prošlo – odmahnuo bi rukom i glavu okretao, i od onih koji ga pitaju i od života koji je bio iza njega.

*

Prošlo je mnogo godina. Onako iznenada kako se i Mursel pojavio u Rožajama, pojavio se najednom i jedan Nijemac. Bio je to jedan od onih sunčanih dana koji znaju i staro i mlado u Rožajama izmamiti na ulicu. Čovjeku pridošlici bilo je tridesetak godina. Po ulasku u grad prvo je prošetao ulicama, razgledao i ljude i kuće i okolinu, a onda uzeo hotelsku sobu i tu se raskomotio. Istoga dana prijavio se u policiji, predstavio se i zamolio da mu, ako je ikako moguće, uspostave vezu sa Murselom Klapijom, koji bi, po svoj prilici, ako je živ, trebao biti negdje u okolini ovoga gradića.

Policija je istoga dana kada se Rudolf pojavio u čaršiji, za tumača, čak iz Novog Pazara dovela Vasviju Zverotić, profesoricu njemačkog jezika. Sa njom je došao i njen muž Hajran i za sve vrijeme boravka u Rožajama nije se ni koraka odmakao od nje. I dok je Vasvija prevodila nerazumljive rečenice Rudolfa Klapije – Nijemac se tako zvao –  policiji i policijske Rudolfu – Hajran se zadovoljno smješkao, govoreći tako da je ta žena koja priča na tom njima nerazumljivom jeziku njegova supruga.

*

Kada sinovi Murselovi stigoše iz fabrike, ispred kuće nađoše oca kako, spušten na koljena, kupi iverje i slaže ga u naručje.

– Babo – obrati mu se najstariji sin Jonuz. Murselu ispadoše drva iz naručja, otvorio je bezuba usta i očekivao šta će još sin reći.

– Sinoć je u naš grad došao jedan Nijemac. Zove se Rudolf Klapija i… Jonuz za trenutak zastade pa nešto nižim glasom dodade: – Babo, taj čovjek želi da vidi tebe.

Mursel proguta pljuvačku.

– Baš Rudolf Klapija?

– Tako kažu ovi iz policije: došao jedan Nijemac, po imenu Rudolf Klapija, i traži vašega oca Mursela.

– Nijemac, Rudolf Klapija, ahah… – jedva ponovi Mursel. 

Sinovi prvi put u životu ugledaše suze u njegovim ko nebo plavim očima.

– Tako su, babo, rekli…

Mursel, koji je sve do tog časa bio na koljenima – sjede. Opruži desnu nogu, izvadi kutiju iz džepa pantalona i polako je otvori. Zamirisa žuti hercegovački duhan, mek kao svila.

– Rudolf? – Mursel još jednom priupita, kao da ne bješe najbolje čuo šta mu je maločas rekao najstariji sin Jonuz. Druga dvojica, mlađi od Jonuza, stajali su i bez riječi posmatrali očevo premišljanje.

– Tako su rekli: Rudolf Klapija, Nijemac, traži Mursela Klapiju – ponovi Jonuz. Mursel pripali duhan. Sada još jače zamirisa škija. Duboko povuče dim, i kada su sinovi pomislili da je zauvijek ostao u njegovoj nutrini, na nos i usta navališe sivi kolutovi. Zagledao se negdje daleko u pravcu visokih vrhova planine Štedim. Jonuz se saže i zagrli iznenađenog oca Mursela, koji se odavno vratio iz ropstva u Njemačkoj:

– Mi se, oče naš, sada moramo vratiti u grad i u stanici policije reći šta si ti kazao. Mursel je i dalje gledao u pravcu planinskih vrhova i dlanom lijeve ruke tapkao zemlju pokraj sebe. Micao je usnama, kao da je nešto računao, onako sam za sebe; kao da je sabirao i oduzimao, a onda jedva čujno:

– Recite, Mursel Klapija, koji se davno vratio iz ropstva u Njemačkoj, više nije živ, umro je čim se vratio iz ropstva.

Tako i bi. Sva trojica sinova se vratiše i u stanici policije rekoše ono što im je kazao otac.

* 

U holu ispred hotelske recepcije, policajci, preko tumača Vasvije Zverotić – sa mužem Hajranom ona bješe ostala na konak kod svoga brata Haruna Đerekarca, pa još ostali i daniti u Rožajama – saopštiše Rudolfu Klapiji da je Mursel Klapija, bivši zarobljenik u Njemačkoj, umro odmah po povratku iz ropstva.

*

Sutradan tačno u tri poslije podne, kada je portir Rajko Frcula izvuko metalnu zapreku sa sredine vratnice, na kapiju drvnog kombinata “Gornji Ibar” ponovo, po ko zna koji put, nagrnuše radnici. Među njima i tri sina Mursela Klapije. Njih trojica su toga dana, kao nikad do tada, žurili kući. Kao da ih je neko svakog časa dozivao da požure.

Još izdaleka, tamo od Ramovog krša, primijetili su narod oko svoje kuće.

– Nije dobro – veli najstariji Jonuz.

– Nije nikako dobro – dodade jedan od dvojice mlađih.

– Dabogda da je pred dobro – dodade treći brat, koji je i najviše žurio, često ih pretrčavajući uskim putem prema kući.

*

Kada su braća bila na nekoliko koraka ispred okupljenog svijeta, iz gomile istrča blesavi Mašan.

– Babo vam se odmori, glava da je zdravo – frfljao je Mašan, likujući što je baš on ugrabio da prvi sinovima javi da je umro njihov otac. – Vi, ko ni ja, nemate više baba. A, eto, do maloprije je bio živ – Mašan nije prestajao – maloprije ispijehnu. –Vi možda niste ni do Ibarskog mosta došli kad je on zadnji put udahnuo i izdahnuo ovaj naš vazduh. Vala je lako dušu ispustio, kao da bješe pile, a ne onoliki čovjek – galamio je Mušan, kojega niko nije slušao, ali njega se to nije ticalo. On je tjerao po svome sve dok mu stariji brat Derviš ne priprijeti i ne otjera ga iz naroda. Oslanjajući se o ljeskov štap, kojim je često vitlao ispred sebe, kao da razgoni šejtane, izgubio se niz sokak.

*

Braća se umiješaše u narod, rukovali se, primali hatar, plakali.

– Eeeh, eto nema više ni Mursela Klapije – dodade neko iz one gomile.

– Sve li bude i prođe – dodade drugi.

– Džaba, svi ćemo tamo – dodade treći.

Narod se i dalje gomilao pred kućom. Tamo, na podu hudžerice, ruku opruženih niz tijelo nepomično je ležao Mursel Klapija. Sinovi priđoše i poljubiše hladan očev obraz. Po izrazu lica slutili su da im je imao kazati još nešto iz svog robijaškog života u Njemačkoj. Kao da su te neizgovorene riječi ostale žive zapretane u njegovoj glavi, ispod onog bijelog čaršava pod kojim je ležalo njegovo opruženo beživotno tijelo. 

*

Drugog dana boravka u hotelu u Rožajama i izlazeći na čaršiju, Rudolf upozna nekoliko momaka koji su povremeno boravili u Njemačkoj i vraćali se u Rožaje. Dobro su govorili njemački, pogotovu jedan od njih – Hafiz Sulejmanović. Vasvija se već bješe vratila u Novi Pazar. Hafiz je sad bio Rudolfova desna ruka.

Trećega dana boravka u Rožajama, dok je Rudolf u hotelu ispijao kafu sa svojim novim prijateljem Hafizom, sa Kučanske džamije oglasio se imam Hrustem Kolašinac.
Nije da tokom prva dva dana Rudolf nije slušao glas mujezina, ali ovog puta mu se učinio najglasnijim, kao da je nagovještavao veliku nesreću koja će zadesiti narod ove čaršije u dolini Ibra. Gledao je u Hafiza i tako tražio odgovor o čemu se radi. Hafiz mu objasni da je juče u selu Lovnici umro Mursel Klapija i da imam donosi salavat.

– Mursel Klapija? – začudi se Rudolf, pa se primače malo bliže Hafizu:

– Je li taj bio u zarobljeništvu u Njemačkoj?

– Pričali su mi da jeste – mirno odgovori Hafiz i prisjeti se da mu je Rudolf još juče kazao kako je došao u ovaj grad ne bi li našao oca koji je davnih godina bio u zarobljeništvu u Njemačkoj.

– Pa meni su rekli da je davno umro – jedva izusti Rudolf, pa razgleda oko sebe kao da očekuje nekoga da dođe i sjedne za njihov sto.

*

Istoga dana kada je Rudolf saznao da je njegov otac tek juče umro, na seoskom groblju u Lovnici klanjana je dženaza Murselu Klapiji. Okupio se skoro cijeli džemat ne samo Lovnice nego i susjednih sela. Mnogi su došli i izdaleka. Među njima, tamo na samom kraju, blizu jednog nišana zaraslog u travu i mahovinu, stajao je nepoznat čovjek. Imao je kao nebo plave oči, baš onakve kakve su bile sada zatvorene Murselove, koje će, vrlo brzo, biti zatrpane hladnom lovničkom zemljom. 

*

Tužan i neobavljena posla – da vidi i upozna oca, ali u isti mah i srećan što se našao tu na dan njegove dženaze – Rudolf Klapija krenu iz hotela u Rožajama. Na izlazu, nekoliko malih Roma, kao da im je neko kazao tačno vrijeme kada će Nijemac napustiti hotel, ispruži svoje neumivene ručice i on svakom spusti na dlan po papirnu novčanicu. 

Rožajskom čaršijom, primičući se autobuskoj stanici, još jednom prođe čovjek potpuno drugačiji od svih u ovom gradiću smještenom podno visokih planina. Prije nego što se ukrcao u autobus kojim se odvezao do Beograda, očima boje neba još jednom razgleda rožajsku začmalu kotlinu, upirući pogled prema selu Lovnici i proplanku na kojem se slijegao grob njegovog oca. 

*

Bilo pa prošlo…

Jedan Mursel Klapija bio pa prošao. Bio jedan logor. Bilo imanje Petera Rihtera. Bio jedan Peter Rihter. Bila Karla, bila Marija, bila Eva, bili sinovi blizanci.

Bio jedan jedini dolazak sina Murselovog iz Njemačke u gradić Rožaje u dolini Ibra podno visokih planina. I još, i još, i još… I sve to bilo i prošlo. 

I sve što dođe – dođe da prođe!

Sinoć je sunčeva ptica
položila zlatno jaje
u gole, kvrgave grane starog oraha.
Iz njega se izleglo jutro
povijeno u maglu
zadojeno kišom.

Sanjala sam kako su nam porušili kuću
ostao je samo jedan bijeli zid
na njemu prozor.
Bol je bila stvarna, okrutna

Krhotine sna preživjele su buđenje.
zarivale su se u nebo mojih misli
kao meteori
suze Svetog Lovre
iz zemlje
s one strane sna

Sunčeva se ptica odmetnula
od svoje  nebeske krletke
poput  kukavice
podmeće svoju djecu zbunjenom drveću
jesu li blizu ili daleko
ti ljudi što ruše tuđe kuće
što ću s tim jednim zidom
s tim bolom
s tim snom?

Priča iz zbirke “Inšallah Madona, inšallah”

Arapi su, vele, izmislili astronomiju, ali kako to da ne opisaše tako važnu nebesku pojavu zbog koje je Mjesec triput veći ako se asker boji? Ovo si je pitanje bezbroj puta postavio Abdulrahman Šiško dok je sam, usred noći i ukrajinske pustopoljine, čamio u hrastovoj šumici, ako se šumom može nazvati sedam stabala i među njima jedan ljeskov grm, i tražio snagu da pretrči nekih petstotinjak metara do iste takve, samo malo gušće hrastove šumice. Izdržale bi noge, bilo je u njima još snage, iako već treći dan ništa nije jeo, ali mu se činilo da će mu puknuti srce u grudima ako krene prema čistini. Rusi su mogli nahrupiti sa svake strane, bijesni i svirepi, željni osvete za ono što su naši činili otkako su prije četiri mjeseca prekoračili granice carstva. Ne daj bože znati baš za svako zlo za kojim nam je poletjela ruka, ali da smo spalili više od stotinu sela i pregazili četiri grada, da smo salijevali istopljeno olovo u grla ljudi pronađenih u zemunicama, da smo ženama odsijecali dojke i puštali ih da okolo trče dok ne iskrvare, da smo se pritom držali za trbuhe od smijeha, da smo monasima smudili brade i tjerali ih da piju vlastitu mokraću i da smo sve to radili najprije zbog straha, a da smo zatim činili i ono što se nikome ne može reći, niti se može sebi priznati, to Abdulrahman Šiško nije mogao pred samim sobom poreći, iako vlastitom rukom nikoga nije ubio, niti je ikome zapalio kuću. Ne zato što je bio bolji od ostalih, nego zato što je znao da će se ratna sreća jednom okrenuti i da nema kraja zemlji Rusiji.

Nakon prve bitke u kojoj smo za manje od pola sata posjekli pijanu kozačku četu, pa se kroz smijeh govorilo kako nam je rakijski zadah umirućih pokvario abdest, neprijateljsku vojsku četiri mjeseca nismo sreli. Selim-paši to ne bi drago pa je usporavao napredovanje, na istom bi mjestu konačili po tri noći, i sve je govorio da nije dobro i da je od nadmoćnoga dvostruko naoružanijeg i brojnijeg neprijatelja gore samo to da neprijatelja nikako nema. Ako nema ljudi koji se bore, tada protiv tebe zarati drveće, a kad i drveća ponestane, onda svaki klas žita biva vojnik tuđinske vojske. A u Ukrajini barem žita ne fali.

U neka doba počeli smo se iza leđa smijati ostarjelom Selim-paši. Najveći junak u povijesti carevine, koji je sa svojom vojskom stizao do šama i Bagdada, pred kojim su drhtali Beč i Pešta, i nije gubio megdana čak ni onda kada bi popuštala podrška sa sve tri strane, a to se događalo sve češće otkako je mladi sultan namjerio bez očeve pameti dostići njegovu slavu, taj je Selim-paša sad bivao sve smrknutiji i šutljiviji što smo dalje grabili preko ruske zemlje. Činilo se kako mu je sa svakim korakom sve manje zraka u plućima i snage u udovima, pa se uvlači u sebe i nestaje kao ledenica koja se topi na kućnoj strehi i prije nego što se sasvim istopi, odlomit će se i poletjet prema zemlji.

Nismo znali šta mu je, palili smo i ubijali, topili olovo u kazanima za hranu i trovali dušu dok bi on stajao sa strane i šutio. Nije nam govorio ni da je dobro, ni da je zlo ono što činimo. Poslije sam mislio da nam je trebao reći, sigurno je i Abdulrahmanu Šiški to padalo na um dok je čamio u onoj šumici, zamrzit će ga kao psa oni koji prežive Ukrajinu, ali kako godine budu prolazile i bude se bližio dan kada će po volji Božjoj poći s ovoga svijeta, počet će se miriti sa Selim-pašinom sjenom. Ono što nam je mogao reći naše uši ionako ne bi čule, niti naše sitne pameti dokučile zašto nije mudro da gazimo rusku zemlju većom brzinom od one koja je u ratu prirodna.

Evo šta bi nam Selim-paša kazao da smo mu mogli povjerovati: stari se ratnik, izdanak bogate izmirske loze, u više navrata zamjerio onima koji su u Stambolu grijali guzice na minderima i savjetovali starog sultana na koju stranu da okrene vojsku. A bilo je to u vrijeme kad se na neku stranu moralo poći, jer je carevina bila na vrhuncu snage i slutilo se vrijeme opadanja, pa je valjalo opasati tuđih zemalja dok se još može. Selim-paša bio je osoran preko svake mjere, razbijao je kad bi mu se smješkali i povlačili dimove, rušio bi nargile i gazio po jastucima, hvatao bi uglednike za bradu, unosio im se u lica, a sultanovo ime izgovarao je kao da se radi o posljednjem uškopljenom etiopskom robu, bez počasti u tonu i riječi.

Glasovi o visokom Selimovom namu i hrabrosti, o nedostižnom vojničkom umijeću i poznavanju prirodnih i ljudskih sila pomoću kojih se pobjeđuje u ratu, stizali su do staroga sultana gotovo u isto vrijeme sa svjedočanstvima o Selimovoj neposlušnosti i oholosti te nezabilježenom manjku poštovanja prema nadređenima i prema simbolima carevine. Očekivalo se da Selim-pašu pošalje u progonstvo, barem na dvije-tri godine dok ne ohladi glavu. Ali sultan to nije učinio. Zato što se nije htio odreći vojnika u punoj snazi, najboljeg kojeg je imao, ili zato što je na neki čudan način uživao u Selimovom ponašanju i stalnom ponižavaju onih koji se sultanima vazda najviše dodvoravaju, to nikada nećemo saznati. Ali nakon što je jednom prilikom i njemu proturječio i nakon što je sultan zvao stražu da izvede bezobraznika iz njegovih odaja, svi su bili uvjereni da su Selimovi dani odbrojani i da je pogubljenje samo pitanje dana. I opet ništa! Umjesto da ga smakne, sultan je Selim-paši dao da vodi vojsku u rat koji po njegovome sudu nije mogao biti dobiven. Uz goleme gubitke, što u ljudstvu, što u konjima, a što u carskoj blagajni, Selim je izašao kao pobjednik i iz rata u koji nije vjerovao. Primljen je u Stambolu s najvišim počastima i divljenjima, pa se mislilo kako je mudri sultan na taj način kupio mir njegove duše. Ništa kao velika i jedinstvena slava, ona koja se do kraja svijeta pamti i o kojoj se pišu knjige, ne potkupi i najtvrđega čovjeka. Ali ne i Selim-pašu. Ostao je kakav je i bio. Zagonetka u vladavini hladnoga i okrutnog sultana koji je kao od šale skidao glave čim bi naslutio da noge pod njima koračaju a da pred njim koljena ne zadrhte.

Kada je stari sultan napokon ispustio dušu, a naslijedio ga lakoumni sin, Selim-paša već je navršio sedamdesetu. Godine ga nisu nimalo izmijenile, ni u pameti ni u snazi. Jak kao bik koračao je Stambolom, a pratila ga je legenda kako bi se koplje salomilo ako bi ga ko probao iz potaje probosti, a vratne bi žile, svaka deblja od stabla mlade topole, zaustavile i najoštriju sablju kojom bi ga pokušali posjeći. Jedini koji bi Selim-paši mogao doći glave je on sam, ako mu mladi sultan pošalje katil ferman. Jedino je on dovoljno snažan da svilenu mahramu toliko stegne da samom sebi oduzme dah.

Pa hoće li mladi sultan to i učiniti, hoće li Selim-paši odaslati katil ferman prije nego što mu se ovaj prvi puta suprotstavi? Nije dosta pametan da to učini, govorilo se. Ne zna budalina ko mu glavu nosi, šaptao je svijet, sjećajući se slavnih dana i već žaleći za mrkim satrapom kojega niko nije u oči smio pogledati. Naime, mladi se sultan neprestano smijao, savjetnike tapšao po ramenu kao da su mu kockarska braća. Šetao je dvorom okružen sve samim ljepoticama, raspustio je harem ili je u harem pretvorio Visoku portu, a pričalo se da mu ni muški nisu mrski. Služili su ga polugoli robovi, uglavnom sudanski crnci, čija su tijela bila premazana bademovim uljem i svaki je mišić, oprosti mi Bože, bubrio poput dojki haremskih djevojaka i zamagljivao pamet svima koji na tako nešto nisu navikli. Ko zna gdje je mladi sultan sve to naučio i iz kakve se priče ispilio. Otac ga je slao okolo, u Damask i Jerusalim na škole, pa u Beč i Rim na pregovore, i ko zna na kakve se sve običaje navikao.

Osim što je u prvim mjesecima vladavine pokazao iznimnu izdržljivost u teferičenju i raspusnome životu, pa bi mu jato trbušnih plesačica maksuz dovedenih iz Bejruta plesalo bez prestanka po tri noći i četiri dana, i što je iz Beča unajmio orkestar koji je svirao nekakvu novu muziku od koje bi svi osim njega pozaspali i sanjali bezbožničke snove, mladi je sultan isplanirao nekoliko vojnih pohoda od kojih je najveći, ali i najluđi bio onaj na Rusiju. Trebalo je osvojiti Kijev, doći pod Moskvu i stati na vrhove Kavkaza, te tako zasvagda odgurnuti istočni krst od kapija islama i započeti doba dugoga mira. Nije bez pameti bio taj njegov plan, ali niko nije mogao sebi doći kada je sultan iznio kako ga misli ostvariti. Poslat će svoga slavnog vojskovođu s askerijom sastavljenom od alaše prikupljene s rubnih krajina carstva, od aga i begova koji su se iskvarili i osiromašili pa im treba dokazivanje, od friških poturčenjaka i od onih kojima je smrtna kazna oproštena, od tokmaka ponositih što im se vojna vještina prenosi s koljena na koljeno i od Bosanaca kao takvih – oni su uvijek dovoljno tvrdoglavi i budalasti da sunu u vatru, da podmeću glave pod točkove kada se kola zaglave u blatu i da se dokazuju pred svijetom i kada ih niko ne gleda.

Šest mjeseci prikupljala se takva askerija, a Selim-paša je bez riječi prigovora i bez pozdrava stao na čelo ordije i pošao osvajati Rusiju. Već tada je znao da neće stići do Kijeva i Moskve, niti će vidjeti Karpate, jer to nije ni bio pravi cilj prve vojne mladoga sultana. Selim-paša bio je osuđen da bude poražen, pregažen i osramoćen u dubokoj mračnoj zemlji Rusiji i da zasvagda iz narodnih i dvorskih priča nestane njegova ratnička legenda. Deset hiljada ljudi koji će glavama platiti ostvarenje te ideje ionako nisu prevelika cijena. Mladi je sultan kanio očistiti sve đubre koje se za vladavine njegova oca nakupilo po zakucima carevine.

Jesu li Rusi o tome nešto znali i je li, možda, iz Stambola preko uhoda pušten glas o lažnim osvajačkim namjerama, o tome se ništa ne zna, ali možemo sumnjati da je bilo baš tako. Zbog čega bi nas inače pustili da pregazimo pola Ukrajine i da koljemo i palimo sve nemoćno što nam se našlo na putu, pa da nas onda dočekaju usred močvara pokraj rijeke široke kao more i u samo četiri dana moćnu tursku ordiju pretvore u krdo očajnika koji ne znaju na koju bi stranu bježali?

Ne zna se mjesto gdje je pao slavni Selim-paša. Ali ime mu je prestalo biti slavno prije nego što se šačica preživjelih i s uma sunovraćenih Bosanaca vratila kući. Kada ih je rod rođeni napokon prepoznao, Selim-paše se već niko, u Stambolu ili izvan njega, nije sjećao. Mladi je sultan uspio u svojim namjerama i nije ostao upamćen po osvojenim zemljama, niti po dobroj vladavini, nego po tome što se od njegovog doba u Stambolu slušala bečka muzika. Ime će mu se spominjati i u najtajnijoj od svih dvorskih legendi, onoj koja se prenosila pogledima jer je bila zapisana u oku koje je vidjelo sve.

Na dvoru po toj legendi bješe dječak po imenu Šujab. Doveli su ga iz jednog nubijskog plemena znamenitog po visokom stasu, uskim bokovima i pjevačkom daru. Šujab je za vrelih ljetnih noći velikom kineskom lepezom hladio zrak iznad sultanova uzglavlja, dok bi danju dvorio goste, poklisare iz kršćanskoga svijeta, uhode raznih vrsta i glasnike koji bi sultanu prenosili poruke koje nisu smjele biti zapisane. Ako bi koga trebalo otrovati, a trebalo je mnoge koji su previše znali i koje ni sultan, ni onaj koji bi ih sultanu slao, ne bi rado vidjeli među živima, tada im je Šujab donosio otrovanu hranu. Imao je tako čiste oči i blag osmijeh da ni najopreznija žrtva ne bi posumnjala. Ne zna se koliko ih je tako otrovao, niti se zna koliko je bilo onih koji su ga gledali s divljenjem i rado bi iz Šujabove ruke bili otrovani. Legenda dalje veli da ga je, kad je navršio petnaestu, sultan kanio otpustiti s dvora i poslati u visoke službe. Bio je prerastao svoj posao i došlo je vrijeme da ga zamijeni drugi, opet iz plemena uskih bokova, da se nikad ne očeše o svijet koji dvori. Kad je čuo šta sultan namjerava, Šujab je pao pred njega, plakao i molio da ga svijetli gospodar svojom rukom posiječe, samo neka ga ne tjera od sebe. Zove li se to ljubav ili nekako drukčije, nije nam poznato, kao ni to je li sultan Šujabu dao povoda da srcem tako oslijepi, ali legenda kaže da je sultan dječaku rekao da postoji samo jedno mjesto na dvoru koje mu po milosti može biti dodijeljeno. Ako pristane na njega, viđat će sultana skoro svaki dan, do kraja života. A ako ne pristane, što mu je svakako puno razumnije, neće ga vidjeti više nikad. Može biti rob, haremski čuvar i sluga, ali u tom ga slučaju moraju prvo uškopiti. Sultan je bio zaprepašten onim što je Šujab odabrao, ali je naredio najboljim hećimima stambolskim da što bezbolnije liše zaljubljenog mladića njegovih muških moći. Tako je Šujab zauvijek ostao uz onoga kojeg je tako ljubio.

Legenda vjerojatno nije istinita, ali i takva najbolje ocrtava lik čovjeka koji, da bi uništio Selim-pašu, započinje lažni rat i u njemu žrtvuje deset hiljada Bosanaca i njima sličnih. Među kojima sam bio i ja, ali i Abdulrahman Šiško koji još uvijek usred noći pune sjajne mjesečine pokušava skupiti hrabrosti da iz jedne pretrči u drugu hrastovu šumicu.

U času kada je skoro odlučio, pa samo što nije iskočio i potrčao, u času kada je bezmjerni strah još narastao, a srce je krenulo u topot divljih arapskih konja, nešto je šušnulo u ljeskovom grmu. Odmah zatim začulo se dugo šššššššššš, kakvo ništa na dunjaluku nije u stanju ispustiti osim čovjeka. Meazalah! viknuo je Šiško i isukao sablju. Ako odgovori, tada je naš, a ako ne odgovori, tada je utvara. Odgovora nije bilo i Šiško je skočio na grm i urlajući razmahivao sabljom. Udarao je dugo ne gledajući, stiskao je oči i nadao se da će svega nestati i da će se sljedećeg trenutka probuditi kod kuće, udarao je i ništa osim sebe nije čuo, ni osjećao.

Kada se konačno smirio i otvorio oči, vidio je krvavu sablju, krv mu je bila po košulji, osjetio ju je na jeziku kad je oblizao usnu. Da ne pogleda koga je ubio, Abdulrahman Šiško potrčao je prema čistini. Pet minuta kasnije bio je sakriven u sljedećoj šumici, pa je nastavio dalje, bježeći od nečega što mu se činilo strašnijim od najgorega straha. To nešto nije ni bilo strah, nego misao da je ubio, a da ne zna koga. Da mu je ta pamet bila, sigurno bi zavirio u grm, ali kada mu se kroz glavu premetnulo sve što je mahnitajući mogao posjeći, bio je već daleko i mogao je samo ispočetka listati svoj spisak. Ubio je, možda, čovjeka koji se danima sakrivao u onoj šumi i ništa mu na pameti nije bilo osim da spašava glavu. Gledao ga je iz grmlja pa dok mu je Šiško bio okrenut leđima, mogao je iskočiti i zadaviti ga. Znao je zašto to nije učinio. A može biti da je ubio neko dijete, siroče kojem su već pogubili oca i mater. Ili je ubio ženu. Ili ženu i dijete na sisi. Možda je zaplakalo, mater je izgovorila šššššššššš, kao što bi svaka majka na ovome svijetu, a on ih je onda posjekao.

Najgore od svega bilo je što je Abdulrahman Šiško pobio i čovjeka koji njega nije htio ubiti, i dvoje djece, muško i žensko, i ženu, i majku s novorođenčetom, i sve one koji mu nisu na pamet pali. Samo zato što nije pogledao u ljeskov grm.

Bilo je kasno ljeto kada je došao kući. Rat u koji ga je poslalo bio je već odavno izgubljen i zaboravljen, a Sarajevo ko Sarajevo, drijemalo je u dolini. Gazde su žmirkale na suncu ispred svojih dućana, telali su talambasali, hamali su psovali, dječurlija se okolo naganjala, a Latinluk se smješkao. On je stajao nasred Atmejdana i nije znao na koju stranu da krene. Činilo mu se da je najnesretniji čovjek na svijetu. Žalio je što je ostao živ, a plašio se kakva će ga kazna stići čim izdahne. Između dva svijeta, ovog privremenog i onog vječnog, birao je kao između dva užasa i dva džehennema. To što je jedan gori, ne daje čovjeku ni utjehe, a ni želje da živi u onom koji je manje strašan.

Da je znao za mene i za moju sudbinu, bilo bi mu lakše tog dana na Atmejdanu. Ali niti se takve stvari mogu znati, niti se zbog toga smijemo ljutiti.

Već sutra mu se posrećilo. Prolazio je kraj radnje gazde Kemala Kurta, onog istog brice od kojega je pobjegao nakon što mu je pljunuo u brk jer ga je gazda ošamario kada je britvom porezao mušteriju, ali umjesto da mu to bude za cijeli život upamćeno, starac ga je pozvao k sebi i rekao mu: Eto, sad si bio gdje si bio, radio što si radio i vidio ono što bi bilo bolje da nisi, pa si vjerujem pametniji. I uzeo ga je da nastavi tamo gdje je prije petnaest godina stao kao brijački šegrt, puka sirotinja s Golobrdice kojoj je Bog dao višak oholosti a manjak razuma, pa je u jednom času pomislio da mu je suđeno biti veliki ratnik i da će se kući vratiti kao gazija.

E, puste mladosti, mislila je poletjeti sve dok joj nije na dušu spušten kamen.

Ubrzo je Abdulrahman Šiško shvatio čemu taj kamen služi i zašto je morao doživjeti ono što je doživio. Da nije one noći u hrastovoj šumici ubio, možda bi zauvijek ostao isti. Ovako je radio svoj posao, malo pomalo popravljao kućicu na Golobrdici, da bi se druge godine i oženio za Hadžiru, lijepu curu, sirotu kao i on. Babo joj se nije vratio iz istoga rata iz kojega Šiško jest, a mater joj umrla od žalosti. Ili od neke druge boljke kojoj se ne zna ime, pa se onda žalošću zove. Osim ljubavi, s Hadžirom ga je vezivao taj rat. Mogli su o njemu pričati, mogli su i šutjeti. A lijepo je kad imaš nekoga s kime možeš šutjeti o istoj stvari.

Hadžira mu je u deset godina izrodila sedam kćeri. Kada je osmi puta zanijela, Abdulrahman Šiško bio je siguran da će mu se roditi sin. Tako su mu se posložili brojevi, u takvu vjeru. Imat će sedam cura i jednoga momka. Nekome je to nesreća, jer kako poudavati toliku ženskadiju, ali on nije imao takvih briga. Naći će one svoju nafaku, a sin će popraviti ono što je babo u svome životu pokvario.

Dok je Hadžira osmi puta nosila, Šiško se držao pravila koje je sam izmislio i koje nije imalo uporište ni u jednom njemu poznatom vjerovanju. Kad god bi pomislio na rat, izmolio bi u mislima po jednu dovu. Zato je tih mjeseci djelovao šutljivo. Nije mogao u isto vrijeme razgovarati s mušterijama i moliti se Bogu, nego je rezuckao kose i brade i sve vrijeme zazivao njegovo ime. Ti ili držiš bulbula pod jezikom ili si samome sebi nešto jako skrivio, govorio mu je Ismet Teftedarija, jedan od onih koji su se vratili, a Šiško bi slegnuo ramenima i smješkao se stisnutih usana, baš kao da se boji da mu bulbul ne pobjegne.

Kada je Hadžira rodila, uzalud je sjedio podimljen za stolom na kojem je ležalo dijete i čekao da se među nogama nešto pojavi. Legla je nula na nulu i tako je nastao broj osam. Djevojčici je nadjenuo ime Jilduza, po jednoj od hiljadu hiljada zvijezda iz one noći nad Ukrajinom. Svaka od njih vidjela je koliki je tada bio njegov strah i šta je zbog tog straha učinio. Ako već nije dobio sina, neka u tom imenu bude sačuvan njegov strah.

Možda bi Abdulrahman Šiško nadjenuo osmoj kćeri neko običnije ime, neko koje ne bi imalo veze s njim, da mu je moglo pasti na pamet da ja nisam imao ni sina, ni kćeri, ni žene nisam imao. Barem ne svoje, niti one koja bi svojom voljom pod mene legla.

Jilduza nije bila nalik sestrama. Jača i krupnija od njih, tvrda kao zvuk svoga imena, ne bi proplakala kad bi ih mater svake subote pred spavanje šibala. Naredila bi im da skinu gaće, pa bi se presamitile preko sećije, od najstarije do Jilduze i svaka bi vrbovim prutom dobila onoliko udaraca koliko je puta zgriješila od prošle subote. Bio je to način da se osam cura drži u suri, jer da ih je kažnjavala preko sedmice, ne bi imala vremena ni za šta drugo. Ovako bi Hadžira subotom navečer stegnula srce i popravljala djecu. Sestre bi tulile i prije nego što prvu ošine, a Jilduza je šutjela i ne bi se pomaknula ili pustila glasa ni nakon što je udari deseta šiba. Nije shvaćala zašto sestre plaču dok ih mater tuče i zašto ona koja je najviše skrivila, pa je najviše i dobila, dva dana ne može sjediti. Dok je bila sasvim mala, mislila je da je smisao kazne u nagrđivanju, u ružnim crvenim prugama koje ostaju po debelom mesu i sutra se pretvaraju u još grđe ljubičaste masnice, ali kasnije je shvatila da tu postoji još nešto. Jilduza nije znala šta je to, a bila je dovoljno oprezna da ne upita.

Allah ju nije častio jedinim darom kojega bi se svaki čovjek i svaki živi stvor rado odrekao, darom da osjeti bol.

Dugo je to bila Jilduzina tajna, sve dok jednom nije pokipilo mlijeko, a onda golim rukama zgrabila lonac i prenijela ga do sofre. Babo ju je gledao otvorenih usta, a onda joj dugo melemom od romanijskih trava vidao opekline. Ništa nije upitao, niti mu je ona išta rekla, ali od toga dana zabranio je materi da Jilduzu šiba skupa sa sestrama. Ako bi nešto zgriješila, neka se to njemu kaže, a on će postupiti onako kako očevi to rade sa sinovima. Kada se Hadžira pobunila, na čaršiji je kupio srebrenu iglu dugu dva pedlja, onakvu kakve derviši koriste kada čine zikr. Jilduza je tom iglom probola obraze. Mogu i jezik, rekla je, mogu šta god mi kažeš. Nakon toga ju mater više nikada nije udarila.

Čim navrše dvanaestu, djevojčice postaju žene i dolazi vrijeme kada se moraju pokriti jer je sramota i grijeh da ih gledaju muške oči. Sestre su već hodale pod zarovima i ašikovale s momcima samo ako ih niko drugi ne gleda, kada je na Jilduzu došao red. Hoćeš li biti kao one? pitao je Abdulrahman Šiško svoju osmu kćer, ali ga nije razumjela. A kako bi drukčije nego kao one? Tako da niko nikad ne sazna da si žensko, da se nikada ne udaješ, da se nikada u momka ne zagledaš i da živiš onako kako muški žive.

Više od svega želio je da Jilduza pristane, ali se plašio da joj naredi. Ne toliko Boga, koliko se bojao vlastitog djeteta. Ako ju unesreći, bit će to gori jad od svih jada kakve je otac u stanju učiniti. Ali Jilduzi se dopalo da bude različita od sestara i da na tajnu koju je nosila u sebi pridoda još jednu, ovog puta veću i privlačniju. Ona će gledati svijet onakav kakav jest, a nju će svi vidjeti onakvom kakva nije.

Mater je plakala kao da joj umire dijete, a babo je rekao – od sada nisi Jilduza, nego si Jilduz, pa je uzeo makaze i britvu i ošišao je u muško. Obukli su joj suknene čakšire i košulju pa je takvu pustili iz kuće. Komšiluku je u početku bilo nešto čudno, odakle berberu Šiški najednom sin, ali ni to čudo nije dugo trajalo. U gladnim i surovim vremenima, a takvo je svako vrijeme u kojem se dugo ne ratuje pa vlast umisli da je neprijatelj među narodom, ljudi prestaju voditi računa o tuđim poslovima i umjesto da gledaju čemu će se čuditi, traže ono što je obično i svakodnevno. Živiš i ne sumnjaš ni u koga, da drugi ne bi posumnjao u tebe.

Jilduza, koju bi dalje trebalo zvati Jilduz, potpuno se uživjela u novu ulogu. Hodala je kao muško, glas joj se produbio, pa ju je babo uskoro dao kod abadžije Saliha Prce na zanat. Dobro joj je išlo, imala je snage u rukama i vještine u prstima i bilo bi od nje dobra abadžiluka da se opet svijet nije izvrnuo naglavce. Na sjevernim granicama carstva gomilale su se ruske trupe, pričalo se da se Moskalju zamantalo od tamjana i da je namjerio od Stambola načiniti Konstantinopolj. Koliko god Sarajlije o tome ne imale pojma i koliko god u Stambolu takve priče izazivale podsmijeh, u oba grada se slutilo da stižu vremena ratova. Jedni će se opet zabavljati, a drugi će ginuti za njihovu slavu. 

A ni sultan više nije bio mlad da se po vas dan zabavlja i smije.

Abdulrahmanu Šiški mrak je na oči pao, zanebesalo mu se i smorilo ga kada je shvatio da će Jilduz na onaj put s kojega se on jedva jedvice vratio. Ako se uopće vratio i ako se povratkom može zvati gledanje očima koje su vidjele najgora zla i milovanje rukama koje je okrvavio u noći svog najvećeg straha. Hadžira je plakala i po cijele dane ponavljala jednu istu majčinsku dovu: E, kćeri moja, što te babo posinio da mi mlada gineš, dat će Allah groma da spali Moskalja.

Ali niti je Bog zadužen za ratove među ljudima, niti je do njega bilo da razotkrije prevaru s kojom je Jilduza postala muško. S navršenih devetnaest opraštala se od Golobrdice, mahale u kojoj je odrasla, a komšiluk je izvirivao iz avlija, vela havle vela kuvetile, Bože mili lijepe askeruše, snebivala se starčad, starije žene su lomile prste nad kaldrmom, počinjao je rat i vrijeme kada se ljudi opet slobodno iščuđavaju jedni pred drugima i čuda se nizaju za neka buduća sjećanja. A Jilduz je plakao djevojačkim suzama, jer se muškima nije naučio, padao je po ishaviješćenoj materi, dok je babo sklanjao pogled u stranu. Prije nego što će poći u rat, sin mu se ponovo pretvorio u kćer. Izgubio ga je ovako ili onako.

Tako je Jilduza naučila šta je bol, a da od tog nauka nije imala koristi. Jer je došao prekasno.

Sirotinji su svi ratovi isti, jer je sirotinja budalasta pa gine i vjeruje kako je žrtva beskrajnome Bogu mila. A on ustvari okrene glavu na drugu stranu da ne gleda kako mu stvorenja odlaze u štetu. Stvorio je i jedne i druge, krst i polumjesec je stvorio, ljude s obje strane koji jednako vjeruju u jedinoga Boga, stvoritelja neba i zemlje, pa kad im sablja odcapari glavu, posljednja misao glavi je da pada u blato na svetome putu i u svetome ratu. I da će duša otići u raj u kojem su valjda, iako se o tome ništa ne govori, razdvojene odaje onih koji padoše pod krstom i nas koje mlad mjesec čuva. Ako nisu razdvojene, pa ako je i džennet udešen da se duše miješaju jedne s drugima, tada smo zalud krvavili sablje.

Sirotinji su, velim, svi ratovi isti, ali zapravo jedan drugome nisu ni nalik. Moj i Abdulrahmana Šiške rat poveo je mlad čovjek, svijetli vladar, da bi dohakao slavnome starcu Selimpaši. Pobijedio je čim se Selim-paše više niko ne sjeća. Ali ovaj rat došao mu je, sultanu, kao kazna za onaj prošli. Njegove se oči više onako ne smiju, na dvoru više nema trbušnih plesačica, utihnula je bečka muzika, ljepotice u haremu od bijesa jedna na drugu puštaju nokte, a Šujabu se ispod očiju nakupilo tuge za tri života, jer je njegova ljubav ostarila kao i on. Samo što je iza tih očiju isti onaj nubijski dječak, trovač čarobnoga osmijeha, jer kad su mu najbolji stambolski hećimi razrezali kesu među nogama, obrali dvije mlade zerdelije i užarenim nožem spalili žile koje vode prema srcu, Šujab je bio osuđen da mu duša ne ostari. Pa sad ne znaš ko je gore prošao: sultan koji se sjeća mladosti ili Šujab koji najjasnije vidi kako izgleda starost. 

Eto, takav je bio svijetli vladar kada je okupio sve najbolje vojskovođe i upitao ih za glave na ramenima. Jesu li ili nisu tu? dreknuo je i svi su mu, osim najmlađega, ljutog i ne baš po pameti slavnog bimbaše Abdulkadira, odgovorili da su im glave tu, spremne vojsku da povedu. Sultan se nasmijao u taj smijeh sabirući svu gorčinu staračkoga prezira i rekao im: Nisu, ordijo, vaše glave su posječene, a ja vam naređujem da ih uzmete pod ruku i odnesete pred Moskalja. Allah neka se smiluje pa da to bude dosta. A ako ne bude dosta, derat ću vam kožu s leđa, vama i svima vašim, pa ću je poslati ruskome caru da ima po čemu gazati kad ujutro ustaje iz kreveta.

Najbolji vojnici carevine bili su zaprepašteni sultanovim riječima, ali ono najgore tek je došlo. Bimbašu Abdulkadira u dvije je minute unaprijedio i u časti postarao za barem trideset godina vojne karijere i postavio ga na čelo svekolike askerije.

Malo je reći da mu taj potez nije bio bez pameti. Abdulkadir bio je poput kurjaka usred hladne zime, kad zagrize u žrtvu više ne zna pustiti. Bez žene i djece, bez imena i porijekla, čak i bez ambicija, a sasvim sigurno bez prave vjere, jer se Božja misao ne zabija u bukovo drvo, Abdulkadir bio je kao stvoren za kratak svirep boj i za rat u kojem se puno ne planira, jer se ništa veliko ne misli ni ostvariti. Pravi vojskovođe šalju se u osvajanja, a abdulkadiri služe tome da obrane granice. Oni neprijatelja zaplaše, ali i ogade mu zemlju na koju je krenuo. Šta će mu zemlja kojoj krvoloci brane ime i čast.

U četiri mjeseca koliko je trebalo da se sva askerija skupi na granicama carstva, i zadnji je jado koji vođu nikad i ne vidi upoznao Abdulkadirovu ćud. Najkraćim putem, kao da mu je neko povukao ravnu crtu po mapi, gonio ih je prema Rusiji. Ako bi mu se na putu našlo selo, on bi ga pregazio, posred njiva i oranica, ne vodeći računa što će konji polomiti noge ili što bi se na kraju krajeva s tog pohoda neko trebao i vratiti, ako ništa drugo da sultanu preda izvještaj. Bilo bi, naravno, brže da se išlo normalnim drumovima, onako kako vojska to inače čini, ali u njegovoj je glavi čak i to predstavljalo odstupanje od onoga što je svijetli sultan naredio. Stići na megdan najkraćim putem i bez nepotrebnog zadržavanja. Bolje da konji stradaju, a za njima i konjanici koji ne mogu sve to izdržati, nego da Rusi predosjete i krenu naprijed.

Kada je shvatio da pješadija takvu jurnjavu ne može stizati, nego će svako logorovanje i sačekivanje trajati po sedam dana, Abdulkadir je smislio novu, do tada neviđenu, ratničku strategiju. On i osamsto konjanika poći će naprijed i napasti bez čekanja. Računao je da pješacima neće trebati više od petnaest dana da ih stignu, a toliko će oni izdržati što boreći se, što se sakrivajući da Moskalj povjeruje kako je bez po muke dobio bitku. 

I treba li reći da je anadolskom bimbaši Abdulkadiru računica bila kriva. U samoubilačkom pohodu izginula je sva konjica. Preživješe tek četvorica. I on peti. Rusi, međutim, nisu znali da ispred njih više nema nikoga i da bi tek sad mogli zagaziti naprijed i daleko stići, nego su čekali i vidali rane.

Pune tri sedmice trebalo je pješadiji da stigne na obalu plitke, hladne i bezimene rijeke koju će Bosanci između sebe nazvati Drinom, iako Drini nije ni nalik, dok joj drugi neće davati imena. U vrbiku uz samu vodu stolovao je strašni Abdulkadir, izranjavljen i prljav vrebao je na drugu obalu. Samo je on među vrbama preko vode vidio gamad rusku, stotine i hiljade njih, i bio je spreman grkljane im zubima gristi.

Rusa tamo nije bilo, a Abdulkadir je sišao s uma od poraza. Ili od toga što će mu se smijati kad u Stambolu čuju da je žrtvovao najbolje ljude, uključujući i sve one koji su mu do jučer bili nadređeni, a da pješadiji ne fali dlaka s glave, osim što je malo umorna.

Jilduz je slušao kako se iz vrbika čuje neljudska dreka, uvlačio je glavu među ramena i zvjerao oko sebe. Ništa mu nije bilo jasno, drukčije je zamišljao rat. Prvo četiri mjeseca nije vidio neprijatelja, a sada je, biva, stigao pred njega, ali umjesto da navale, sjede tu na zelenoj travi i gledaju kako jedan po jedan u vrbiku nestaju oni koji su ih doveli tu. Abdulkadir postavlja i smjenjuje, a koga smijeni, taj se živ više ne pojavljuje.

Lud je, lud je, lud je, šaptao je Resul, Travničanin uz kojega se Jilduz sve vrijeme držao kao uz nekog svoga. Mladić se plašio puno više od njega, i dok su bili na putu sve je vrijeme ponavljao: e da nam je sad moj Bedrija, dahiru da sastavi, džine da okupi, ne bi nam mladima trebalo ginuti, džini bi Moskalja za svagda potukli.

Džabe mu Jilduz govorio da nije dobro tako misliti i s te strane očekivati spas, nego valja gledati da se spašava živa glava, a da se ne izgubi obraz. Da ti se ne počnu podsmjehivati. Jer ako do toga dođe, tem si propao kao čovjek, tem ćeš prije izgubiti glavu. Ali Resul je nastavljao po svome, da mu je Bedrija, dahiru da sastavi i džine da okupi. A kako samo dužina daha u glasu razlikuje muškoga Bedriju od ženske Bedrije, tako ga počeše začikavati da mu fale materini skuti i da ga je koliko do sinoć uspavljivala pričama o džinima, pa mu se sad nešto pobrkalo. Kad se ljudi počeše smijati, Resulu je već bilo kasno da objašnjava kako je Bedrija njegov rođeni brat, čuveni travnički džinhodža kojem se išlo ako bi ko nagrajisao i koji bi znao jednako lako dahiru sastaviti, a poslije je razasuti.

Pustili su ga na miru tek nakon što ih je put sasvim smorio i nakon što su se strahovi s vremenom skoro izjednačili. Kako je Rusija bivala bliže, tako je sa džinima bilo manje šale. Resul se sasvim okrenuo Jilduzu, valjda i zato što je osjećao da i u njemu ima nešto što ga čini ranjivim. Možda ne strah, jer Jilduz se ne boji, govori da je smrt ništa dok čupa nokat koji mu je na nožnom palcu urastao u meso. Poteže ga, a kad nokat neće van, uzima kamen i udari dvaput po njemu. Sutra će biti zreo, kaže. Lakše je to nego razbiti orah. Ništa. 

Resulu se tad zanebesa, kao da Bedrija sakuplja džine.

Ali sada se činilo da su sve to bili dobri dani i lijepe uspomene. Abdulkadir je drečao u vrbiku i samo se čekalo čija će se glava sljedeća zakotrljati. Lud je, lud je, lud je, ponavljao je Resul. Jilduz je šutio zagledan u travu. Dolje je trajao život, mrav je žurio uz list maslačka, dvije sitne žute baje naganjale su se između vlati i gazile po nekim još sitnijim bajama, proletjela je pčelica manja od dječjeg nokta. Da kako može, opet bi se pretvorio u ono što nije, u tog mrava ili u žutu baju.

Pala je noć, a od uha do uha prenosio se glas da ujutro kreću u napad. Malo ko je nakon toga mogao zaspati. Bila je noć bez mjeseca, Resul se tresao od straha, povremeno se čuo Abdulkadirov bijesni povik, jedina svjetlost dolazila je s rijeke. Kao da je negdje pri izvoru prikupila mjesečine i sad je nosi na sebi. Toliko da se vidi ona i ništa osim nje.

Jilduz je poželio da zagrli druga. Ako to učini, Resul se više neće tresti.

Oko pet su krenuli preko rijeke. Ta ruska Drina jedva da im je sezala do pasa. Lako su je pregazili, a bilo bi bolje da je bila tako duboka da ne mogu preko, makar se svi podavili. Jer ono što je slijedilo bilo je gore od smrti. U onom našem, mome i Šiškinom ratu, toga nije bilo. Razbili su nas i potukli, skoro milosrdno, a onda su nas jednog po jednog mjesecima naganjali i sustizali. Stradali smo svako za sebe, ne kao sad – svi odjednom. To je valjda razlika između izgubljenih i dobijenih bitaka. 

Anadolski bimbaša Abdulkadir je s ordijom pješaka do nogu potukao Ruse. U Stambolu nikome nije bilo jasno kako je to mogao učiniti, a da je osim njega preživio još samo jedan konjanik. Priču o porazu, kada su svoje glave položili i slavni vojskovođe kojima je sultan rekao da glave ionako više nemaju, niko nije ni mogao, a ni znao ispričati. Barem ne u Stambolu. U Sarajevu, Travniku i Livnu ionako će se svašta govoriti, kao što se vazda govori, pa je svejedno je li istina ili nije. Abdulkadir se vratio kao junak, ali se ponašao kao blesa i ponavljao riječi bez smisla i reda, pa ga nisu pustili pred sultana. Izgubljena mu se pamet više nije vratila. Bio je već potpuno lud kada je vojsku poveo u odlučnu bitku, ali ni to niko neće saznati. A možda bi trebalo. 

Nakon što su ga mjesec dana podnosili takvog blentavog, naređeno je da se Abdulkadira skloni. Vezan je, strpan u kavez i tako sproveden u mjesto rođenja, da se tamo brinu za njega. Neko vrijeme njegov se kismet poput riže prosipao stambolskim sokacima, govorilo se da nikad ne bi poludio samo da je ostao bimbaša, da ne smiješ sanjati snove koji su veći nego što ti je pamet, da fukari nema teže kazne nego kad je sultan pašom imenuje, a onda je i nesretni Abdulkadir bio zaboravljen. Neznatan i jadan nije zavrijedio ni da se premetne u poučnu poslovicu ili narodnu izreku.

Resul je preživio tako što se Jilduzu sve vrijeme sklanjao za leđa. A Jilduz je pucao dok je bilo džebane, s mrtvih je uzimao sablje i bodeže, sjekao i udarao na sve strane i išao naprijed brže od ostalih. Kad god bi se okrenuo ili kad bi učinio korak nazad, sudarao se s Resulom, i nije mu bilo druge nego da nadire. Ako se ne plašiš boli, tada lakše paziš da te ne ubiju. Tako je Jilduzovo ratničko umijeće iznenadilo sve koji su se uz njega ili, češće, iza njega tukli, što će mu priskrbiti neočekivan ugled kod vojske.

U danima koji su uslijedili nije bilo ružnih riječi i podsmijeha. Nisu više drugovali samo Bosanci s Bosancima, Arnauti s Arnautima, Turci s Turcima, nego su se počeli međusobno miješati i razgovarati, pa se vidjelo kako je čudna ta naša carevina, od stotine jezika i adeta sastavljena da se ljudi jedni s drugima često ni pogledima ne mogu sporazumjeti. Ali čim to primijetiš, znači da ti ne smeta i da ti je odjednom postao drag onaj crni Misirac i da ti je šepavi Solunac urokljivih očiju čudom postao toliko blizak da bi mu sad pričao šta najviše voliš da ti žena skuha za ručak. Takve prilike rijetko dođu, a traju kratko. Nakon bitke, potresa ili poplave muškarci bivaju kao braća rođena ili, tačnije rečeno, kao kone kad se sastanu oko jufki za pitu. 

A njih dvojica nisu jedan drugoga mogli u oči pogledati. Navečer bi legli na dva kraja logora, ako bi se jedan umivao na potoku, drugi ne bi prilazio dok ovaj ne završi, a ako bi se uz vatru zapodjenula priča, svaki bi sjedio na svojoj strani i ne bi progovorio sve dok drugi ne ode. Jilduz je nožem skidao koru s komada drveta koje bi usput nalazio, a Resul bi se negdje sakrivao i klanjao svih pet namaza. Iako su na putu, a putnik je oslobođen obaveze, on se jedini od sve vojske svaki put pomolio. 

Trudili su se jedan drugome biti stranci, ali takav trud vazda je uzaludan. Jilduzu se počeše širiti bokovi, toke na grudima samo što se ne raskinu, a kose rastu, kalpak da podignu. Za druge je ostao isti, junak iz bitke vrijedan je poštovanja, ali njemu se sve promijenilo. Kada bi ugledao svoje lice na površini vode ili u nečijoj zjenici, vidio je ženu. A kada bi mu za kraj oka zapela Resulova prilika, osjećao je milinu u cijelom tijelu, pa bi mu se bokovi još proširili, toke zaškripale, a jedan bi se zlatni konac negdje raskinuo.

Kada je stvarao svijet, Bog načini tri vrste razumnih bića. Insana ili čovjeka načinio je od zemlje, nesavršenog i slabog, ali samo čovjek je most između dobra i zla. Džine je stvorio od plamena i zato su džini nevidljivi. Ali kako vatra može i grijati i paliti, tako i džina ima dobrih i zlih. Meleke je načinio od svjetla i oni su vazda dobri i Bogu vjerni. Iblis je također bio džin, ali tako zao i ohol da ga je Bog prokleo i nazvao šejtanom. Iblis je zavodnik, Iblis je ljubavnik ljudskih duša. Sastavljanje dahire opasna je stvar, jer nije lako razdvojiti dobre od loših džina, a nespretnima se zna dogoditi da u dahiru prizovu šejtana. 

Resul je bio uvjeren da je previše spominjući brata Bedriju, dahiru i džine, dozvao Iblisa. Zaljubio se u Jilduza, u njegovu ljepotu i snagu, u njegovo tješenje, u to kako hoda i kako govori. Nije mogao podnijeti da ga ne gleda, hvatala ga je srdžba kada bi Jilduz s nekim razgovarao, a noću bi maštao o tome da mu se prikrade i smjesti se u njegovo lijegalo, s leđa da ga zagrli, u krilo cijelog da ga primi i tako da zaspi. Najgore je što bi za jedan takav san bio spreman vječno podnositi džehennemske muke. 

A da nije bio kukavica, sada bi u lijepom snivao džennetu. Pogodilo bi ga rusko tane i posjekla sablja, a ne bi ovo doživio. Niti bi mu tako draga bila pomisao na bitku, kada je Jilduzu bio najbliže u životu i kada je zapravo pobijedio šejtan u njemu. Eh, da je znao da ni Jilduzu nikad ljepše nije bilo nego kad je ubijajući ljude mislio samo njega da spasi.

Devet mjeseci, kao devet godina, proteklo je do povratka kući. Svijet nije vidio duljeg negledanja. Askerija se malo pomalo rasipala, sve dok ih kod Kladnja nije ostalo stotinjak. Oni što će prema Travniku, Turbetu i Zenici skreću desno, a ostali nastavljaju pravo. Izgrliše se i izljubiše, onako ukrug, kao da će zaigrati kolo.

Njihov zagrljaj trajao je tek da dvaput trepneš, ali da su se iz zagrljaja mrtvi srušili, svaki na svoju stranu, grom kao da je raspolutio jablana, to ne bi bilo neobično. Nakon toga su ostali mokri do gole kože, po vodi koja se s njih cijedila još dugo se moglo doći do Travnika i Sarajeva, a da je Bosna sretnija zemlja pa da se na nju ovakve priče primaju, od mjesta na kojem su se zagrlili Jilduz i Resul, zauvijek bi potekle dvije rijeke.

Abdulrahmanu Šiški i ženi mu Hadžiri samo što srce nije prepuklo od sreće kad im se dijete vratilo iz rata. Ma vidi ga što se razjačao! Neka, neka, sad će ju majka pitama u svilu razmekšati!

Kako je te večeri u postelju legla, tako se Jilduza sutra iz nje nije mogla dići. Ili je donijela sa sobom neku nepoznatu vojničku bolest, ili je nešto drugo bilo u pitanju, ali što su dani prolazili, to je bivala sve slabija i slabija. Toliko da ju ni babo više nije zvao muškim imenom. Veći dio vremena provodila je u nekom polusnu. Tada bi spominjala džine, plitku Drinu i svakakve besmislice, zbog čega je Hadžira bez prestanka plakala, a Šiško je šutio, držao se za glavu i razrogačenim crnim očima gutao strah. 

Slagao bih da kažem kako ga žalim. A više nemam iz čega lagati.

Kada bi se Jilduza nakratko razbudila, tri neudate sestre posjedale bi oko nje, babo bi se rastrčao da po čaršiji sakupi i ostale četiri, da je vide. Ali kad bi ih doveo, ona bi već sanjala džine i tu svoju plitku Drinu, tako da je Šiško budnu nije ni vidio. Niti je čuo kako bi se smijala dok bi s materom i sestrama pričala one ženske priče od kojih se svako muško mršti, pa ne zna reći da su mu drage i da bi se i sam smijao. I Jilduza se nekada mrštila.

Petnaestog dana bolesti uhvatila ga je za ruku kada je opet htio potrčati u čaršiju. Čekaj, rekla mu je, ispuni mi želju i otiđi do Travnika. Potraži džinhodžu Bedriju, svi znaju za njega, a on neka te uputi svome bratu, Resul se zove. Njemu kaži da ga tražim. I da se ne plaši, jer nije ono što on misli da jest. Ako ne htjedne poći s tobom, ispričaj mu sve, reci mu da sam žensko, a da si ti htio sina. Ako ni tad ne htjedne, zakuni ga dragim Bogom i životom i kaži mu da meni sad trebaju njegova leđa, kao što su na megdanu njemu trebala moja. Kad mu to kažeš, sigurno će poći.

Šiško je pošao u Travnik i lako našao džinhodžu, ali kad ga je pitao za Resula, on se smrknuo i kazao da mu brata nema. Rekli su mu da je malo prije karaule rekao – hajte vi, sad ću ja. Mislili su da ga je pripelo da piša i već će ih stići, ali se više nije pojavio. Tražili su ga okolo, nije mogao u zemlju propasti, niti su ga u ovo doba godine mogli izjesti vuci, niti ga je oko Travnika imao ko napasti. A nije mogao u pet minuta sići s pameti, pa da ne zna kud je i zašto pošao. Tražio ga je Bedrija na sve strane, u sedam je dana zajedno s Resulovim ratnim drugovima prevrnuo svaki grm, zavirio u svaku pojatu i kuću, čak je išao i u Guču goru, u manastir pitati fratre jesu li gdje vidjeli takvog, ali nigdje ni traga.

I onda mi je, govori Bedrija Šiški, prišao jedan Resulov drug i kazao da ima nešto u vezi s Resulom što se ne bi smjelo reći. Šta, pitam ga, odma reci. On se snebiva, zvjera okolo, kaže da je možda ništa i da ne bi smio griješiti dušu, ali da se moj Resul u nekog zagledao. I bi mi lakše kad sam to čuo, sve dok ne reče u koga. Otelo mu se srce za drugim askerom. Smračilo mi se pred očima, progovorit ne mogu, pa od muke zviznuh čovjeka posred nosa. Pade on na zemlju, a ovi drugi, isto Resulovi drugovi, govore mi – nemoj, efendija, istina je. Šta je istina kad niste ni čuli? Nismo, ali šta ti je drugo mogao reći pa da ga udariš. Pa kako ih niste posjekli obojicu, kako im niste odsjekli uši i nos zarezali?

Oni na to ušutiše, svaki gleda na drugu stranu, ne bi li drugi progovorio, pa se javi taj što sam ga udario: ništa im nismo napravili jer se nisu ni dodirnuli. Nakon nekog vremena nisu se više ni gledali. Pa kako ste onda znali? Tako, veli on, i ti bi znao da si ih vidio.

Eto, to je cijela priča. Moga brata Resula više nema. Znam to. Dalje neka mu Allah sudi, ja neću. A ko si ti pa se raspituješ za njega?

Abdulrahman Šiško htjede nešto slagati, ali kako naći laž vezanu za mladića kojega u životu nije sreo.

U san mi je došao Resul Travničanin, brat džinhodže Bedrije, pa sam htio provjeriti ima li u mom snu živih ljudi, promrsi Šiško. A džinhodža mu se zagledao u oči, mjerka mu jagodice i čelo, kao da će mu skloniti trepavicu koja samo što mu ne upadne u oko, i kaže: Sreća tvoja što si tako star da u ovom zadnjem ratu nisi mogao biti. Malo mlađi da si, ne bih te pustio živoga. Sad bježi i da se više nikad nisi u Travniku pojavio.

Džigericu ću ti u zubima pronosat!

Te riječi Abdulrahman Šiško je čuo kad je već dobro potegnuo niz sokak i nije se osvrnuo. Do Sarajeva mu se činilo da ga džinhodža prati, njegove su ga oči probadale po vratu i potiljku, ali se nijednom nije okrenuo i pogledao. To da se ne okrene i ne pogleda izgleda da je Šiškov običaj cijeloga života.

Ali Jilduzi više nije mogao slagati. Ispričao joj je sve po redu, a ona se okrenula prema zidu i zaplakala. Nakon što je prestala, još se samo po dahu u ogledalu moglo poznati da je živa. Ležala je tako širom otvorenih očiju koje više nisu vidjele, sve dok dva dana kasnije nije izdahnula. Bez glasa i promjene na licu, samo se ogledalo više nije orosilo. Kažu da melek poviri kroz prozor umrloga. Ako je bio tu, onda je i on bio tih.

Abdulrahman Šiško dao je da se na mezarju postave dva nišana, iako je bila samo jedna dženaza. Ili je nekoga potplatio, ili je opet samoga sebe prevario. Jedan je nišan obični ženski, gdje leži Jilduza Šiško, djevojka preko čijega lica se zar nikada nije spustio. Drugi nišan je muški, podignut junaku ko zna kojeg po redu boja s Rusima, junaku koji se vratio kući, a ipak umro od rata. U prvom mezaru leži Jilduza, a drugi je mezar prazan. Ali opet se ne može reći da u njemu baš ničega nema. Da nije razloga zbog kojih je postavljen, ne bi bilo ni Jilduzine najveće sreće, ni njezine najveće nesreće. Nekad to Allah ugodi tako da nam se čini kako ista rijeka uzvodno i nizvodno teče i kako je tačno da je dunja u džennetu rasla, a na džehennem grane naslonila.

I sve zato što čovjek učini nešto zbog čega Bog tako mora ugoditi stvari. Ali njega mi nije žao. Abdulrahmana Šiške mi nije žao. Jer mi ga nema čime biti žao. Nakon što tri noći nisam stao ni trenuo, zaspao sam četvrte u ljeskovom grmu u Ukrajini, i nisam se više budio.

Protestiramo, zgroženi odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske da ne poštuje volju i odluku dvanaestogodišnjeg Aleksandra Popovića da živi u svome domu, sa svojom majkom Severinom Vučković. 

Kao ljudi koji se profesionalno bave pripovijedanjem, pričanjem priča i imaginiranjem svjetova u čovjeku i oko njega, dužni smo upozoriti da ne postoji i ne može postojati dobar svijet u kojemu bi “proceduralna greška” nekoga suda bila važnija od ljudskog prava na dom. Ne može postojati dobar svijet u kojem se odluka koja bi trebala biti u najboljem interesu djeteta donosi na osnovu “proceduralne greške”. 

Kao odrasli koji se dobro sjećaju što su mislili i osjećali kao dvanaestogodišnjaci izražavamo solidarnost s Aleksandrom Popovićem i potvrđujemo da ovakva odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije ispravna, nije pravedna i nije moralna.

Pozivamo građanke i građane na solidarnost i empatiju prema majci Severini Vučković i njezinom sinu Aleksandru Popoviću. Pozivamo nadležne socijalne institucije i sudove da povedu računa o tome da nijedno dijete ne smije biti žrtva sustava.

Snježana Banović

Renato Baretić

Ivica Buljan

Đurđica Čilić

Lidija Deduš

Boris Dežulović

Ivica Đikić

Slobodanka Boba Đuderija

Mihaela Gašpar

Nataša Govedić

Sinan Gudžević

Emir Imamović Pirke

Ivica Ivanišević

Ena Katarina Haler

Monika Herceg

Miljenko Jergović

Damir Karakaš

Paolo Magelli

Suzana Matić

Edi Matić

Kristian Novak

Ivana Rogar

Olja Runjić

Rade Šerbedžija

Filip Šovagović

Ante Tomić

Lenka Udovički

Nina Violić

Marina Vujčić

Zoran Žmirić

Kratak susret

U lokalnim novinama uvijek pogleda program kina u kojem prikazuju stare filmove. Kada vidi da će igrati Kratak susret ona zapiše vrijeme i datum u svoj kalendar. Ima ona i kopiju tog filma, gleda ga ponekad preko vikenda, ali u kinu joj je film više stvaran. Tada zna, osjeća da je izašla na ulicu, ušla u salu i prisustvovala Kratkom susretu. A bude joj posebno drago kada film igra u petak, to je pravi dan za izlazak. Obuče svoj dvodijelni kostim, stavi svoju ogrlicu od žada, čak i malo rumenila na obraze, pa u kino. Uvijek gleda taj stari engleski film. Zna što će reći on, što ona, iako zna kako će se film završiti kraj sa zebnjom čeka. Uvijek na kraju filma zadrhti, ponekad i zaplače. Nije joj se dogodilo nešto tako, ali misli, osjeća, zna da bi sve moglo biti baš tako. Njen život se dogodio u filmu koji je gledala, ono što joj je na ulici i u kući samo je sjena lijepoga. Ona zna da su ljubavi tužne, rastanci bolni, osjeća da je istina ljepota, a ljepota istina. Ništa ne zna o prvobitnom jedinstvu, vjerojatno ne misli o odvajanju od matere, o napuštanju doma, sigurno ne misli o flertu koji joj se nije dogodio, ali je ova ljubav ispunjava, a rastanak pogađa. Tugovala je zbog onoga što se nije dogodilo. Svi su rastanci isti, sve su ljubavi, i one koje su se desile, i one koje nisu, u Ljubavi. Ona to na svoj tihi način u sebi osjeća, ali to nikome ne kaže, samo ode preko ulice, pa na autobus, do svoje garsonijere.

Doba nevinosti

Hoće li se desiti? Susret sa djelom je očekivanje, koje jednom bude ispunjeno zadovoljstvom, drugi put razočaranjem i potištenošću. Mnogo toga se dogodi u Dobu nevinosti. Tako je u romanu Edith Wharton, tako i u istoimenom Scorseseovom filmu (1993.). A ono što je u osnovi cijele priče je ljubav koja se nije dogodila. Srodno osjećanje je i u filmu Raspoloženi za ljubav (2000.) Wong Kar-Waia. Sve je i u jednom i u drugom filmu čulno, sve puno blagosti, nježnosti, očekivanja, bliskosti bez dodira, ljubavi bez poljupca. Tako i u mnogim osobnim pričama. Koliko se ljubavi nije desilo, posebno u ranoj mladosti, u dobu osobne bojažljivosti, a nekima baš nikada, premda je moglo biti, premda je tako blizu bilo. Oni pogledi, slutnje, unutarnje vatre, ona mimoilaženja i nepovoljne okolnosti, sve ono što ustreptalo srce nosi, nosi i kada još nigdje nema one osobe kojoj bi svu svoju ljubav nekome da podari, ali se ipak ne desi. A ne desi se onima koji nisu imali hrabrosti i snage za ljubav, jer je ljubav obaveza, vjernost, odanost, stalni emocionalni angažman, ne desi se nekada zato što nije bilo sreće, što okolnosti nisu dopuštale, ne desi se jer život nije dao da se desi. Takva ljubav  ostane neostvarena čežnja, nerečena riječ, postane nedogođeni događaj. Tako je bilo sa  onima koji su čekali da se desi, a desilo se nije. Sa svima onima kojima se njihovo nadanje i želje ne ispuniše. Svako prazno mjesto bola je gubitak vlastitog, svaka neostvarena ljubav nedosegnuta, nedogođena sreća. 

Ima i onih kojima ljubav ostane u snovima, u predstavama o princezama i prinčevima, u bajkama i crtanim filmovima, pa jednom nepobitno utvrde da je samo u tim maštarijama moguće ono što se u njima događa, sve ljubavi i ljepota su stvar mašte i iluzija,  nikada ih neće uistinu biti (i kada se na filmu dogode film se završi, pa ne znamo šta poslije bude!), a oni rijetki kojima se to usprkos svemu u životu ipak dogodi o tome pričaju ili u sebi taj događaj vide i dožive kao bajku koja im se dogodila, koja je toliko ljepša od svijeta u kojem žive da im njihov osobni događaj bajkom postane, pa im na kraju izgleda kao da im se i nije desilo to što se desilo, iako je to osjećanje u njima trajno smješteno. I ljubav koja se ne ostvari jednom, nekad, s nekim i u nekom bude, a već se u zaljubljenoj osobi dogodila. U tome se onda razbudi nostalgija za onim što je zauvijek prošlo, a ponekad i jedna posebna vrsta nostalgije, čežnja za onim što se nikada nije desilo, za onim što iz naših lijepih snova i očekivanja nikada nije postalo stvarni događaj, a moglo je biti. Onda jednom sve to imaginarno i stvarno počne jedno na drugo nalikovati, ta dva svijeta se izjednače i postanu na kraju jedno te isto, postanu naša nestvarna stvarnost, naše sjećanje i vlastito stanje. Naš osobni film. 

Peter Ibbetson

Ja sam od svih ljubavnih filmova dugo najviše volio Petera Ibbetsona (1935.). Sada mi je bliži film Bilježnica (Nick Cassavetes, 2004.), no možda baš zato što i u ovom novijem filmu raspoznajem sličan senzibilitet kao u onom starom. Peter Ibbentson mi je, kao i mnoge druge uspomene, izblijedio, a sve u njemu, kao što to s godinama biva, usporilo. Film me sada doima manje nego prije, ali nije tako bilo. Vidio sam taj film davno, slučajno, na televiziji, i potpuno me iznenadio. Vidio sam njegovu najavu, ali nisam baš ništa očekivao, jer sam  redatelja filma Henrya Hathawaya znao kao konvencionalnog studijskog majstora, a ni glavni glumac, Gary Cooper mi u ovom filmu nije bio po volji, jer mi je on bio garancija za dobar vestern, a ne za ljubavnu priču. Film je priča o dvoje djece, zaljubili se jedno u drugo, razišli, poslije, kada su odrasli, slučajno se sreli, prepoznali, ona udata, u njima opet kliknula ljubav, onda on u samoobrani ubije njenog supruga, pa je uhapšen i osuđen na dugu robiju, ona ga čekala godinama, i na samrti mislila na njega, on nju u zatvoru zadnji put usnuo, ona mu u snu došla (a oni u snovima i ljubavi uvijek mladi), njihova ljubav u snovima se dogodila. Ljubav je san. Stvarnost je privid sna, a ponekad prividni san. Jednom stvarnost lijepog, drugi put strašnog sna. Čak je i najljepša stvarnost, najljepši događaj, samo loša imitacija lijepog sna. A onda jednom dođe sudbonosni san, koji označi život i nagovijesti smrt.

U mladosti sam mislio da je svaki ljubitelj filma ne samo gledatelj, nego i ekran na kojem se prikazuje film, jer svaki gledatelj izabere svoj film, gleda onaj koji mu se sviđa, pa je svoj vlastiti film, kao što je pisac ne samo pisac, nego i junak i čitatelj, a i prvi kritičar svoje knjige. Što dokazuje da u slučaju potpunog ostvarenja neke ideje osoba koja ju je ostvarila postaje svoj stvaralac, sredstvo i cilj. Neka vrsta božanstva, makar i malog, svakako stvoritelj jednog svijeta, toj osobi velikog.

Andre Breton je u Peteru Ibbentsonu vidio „trijumf nadrealističkog mišljenja”, jer je u načinu na koji je prezentirana ova sentimentalna priča vidio mnoge značajke nadrealizma. Breton je bio oduševljen ovim filmom, a i mene dohvatiše slična osjećanja, pa sam ovaj film o izuzetnom („Najčudnije stvari su istinite, a najistinitije stvari čudne” – kaže jedna od ličnosti u Peteru Ibbentsonu) u svojoj mašti uokvirio crnim rubom, kao spomen vječnim ljubavima. I počeo vjerovati da su duše dragih i u smrti povezane. Tada sam već znao da je ljubav bila ili će tek biti: rijetki su sretnici kojima je ljubav njihovo Sada. Osjetio sam i povjerovao da se ljubav desi kada se mora desiti i da je vječna ljubav moguća, a ona koja je vječna jedina prava. Sada znam da jest tako. Što u sebi ima supstancu, to traje. Što uistinu jest, nikad ne prestaje.

Sinopsisi

Ponekad sam, zabave radi, a i kada ne bih mogao zaspati, smišljao priče za filmove. Prvo za kaubojske, u kome je uvijek na kraju bio sukob glavnih junaka, borba načela dobra i zla i dobro uvijek pobjeđivalo, poslije zamišljao jedan psihološki triler, u kojem junak proganja sam sebe, onda film strave, u kojima nas plaši zrak oko nas i ljudi po izlasku s projekcije shvaćaju ekološke opasnosti koje nam predstoje, pa jedan o čarobnom otoku, koji je davno potonuo i preživjelima nitko ne vjeruje da je postojao, onda još jedan znanstveno-fantastični, u kojem neka bolja bića učine svijet boljim mjestom, a onda smišljao priču, ta mi najteže išla, za jedan ljubavni film, u kojem na kraju svi jedni druge vole. To su filmovi koje nikada nitko neće vidjeti.

– vijetnamske postaje – 

Plod zmajskog voća, ili pitaje, biljke iz porodice kaktusa, umjetničko je djelo prirode: remekdjelo koje graniči s kičem, kad bi u flori moglo biti kiča: kora mu je ljubičasta a meso bijelo, u nekih vrsta crveno, prošarano sitnim crnim sjemenkama; cvijet mu cvate samo noću i traje samo jedan dan; u nasadima noću svijetle lampioni koji održavaju toplinu oko stabalaca; uzgaja se uz južnu obalu, naročito oko mjesta Mui Ne; Vijetnam je najveći proizvođač zmajskog voća na svijetu. 

Toga siječanjskog jutra u očima i u nosu ošamućenog putujućeg subjekta koji je doletio iz ovdje nikom poznate zemljice na Zapadu, Hanoi je sivkast i smrducka, iako to sivilo, osim na neprijaznom nebu, polako prerasta u šarenilo, uz prevlast crvenog i zelenog; u žljebovima asfalta vide se ostaci konfeta od netom proslavljene lunarne Nove godine, a mutni se zrak, osim smradovima ispuha i otpada, postupno ispunjava jakim mirisima hrane, pržene i kuhane, voća i povrća izloženog na pločnicima, kave i piva i ljudske žurbe; hotelčić usred stare četvrti, u uskoj ulici, stisnut među uskim zgradama tik do nekadašnjih gradskih vrata, sjeverno od jezera u središtu grada, prometna stihija, i opet ono staro, poznato, a neobjašnjivo funkcioniranje na rubu raspada, motori, motori: skuteri i mopedi koji nikad i nikome ne staju, kao da kočnice ne postoje, na njima po dvoje, troje, četvero; kaos od kojega se bilo lako odviknuti, kaos, površno, ovlašno rečeno, negdje na pola puta između Indije i Kine (zbog nekih je dubljih razloga, valjda, cijeli taj jugoistok i nazvan Indokinom), ali ipak nešto bliži Kini, ne tek zato što je ona i zemljopisno bliža i povijesno utjecajnija i kulturno bliskija; nebrojene gostionice koje zakrčuju ulice, tipično s posve niskim plastičnim, bijelim i plavim stolovima i minijaturnim, dječjim stolcima bez naslona uz rub kolnika, smeće, siva odvodna voda, trula zelenjava na betonu, turisti koji se zbunjeno smješkaju, mnogi s maskama na licu u strahu od koronavirusa ili nečega drugog u zraku, pozivi na masažu („helou, masa“), na kupovinu suvenira, na jedenje, pijenje, odrješivanje kese, pošto-poto; domaći na tim obdanišno niskim stolcima piju jedno od najjeftinijih piva na svijetu i glasno razgovaraju svojim nazalnim, unjkavim glasovima, kao da se svađaju, iako se ne svađaju; dime se kuhani rezanci, ražnjići iznad žeravice, zapaljeni mirišljavi štapići, užgani otpaci; u uglovima radnji, pa i moga konačišta, na podu stoje mali oltari posvećeni nerazaznatljivom mi nečemu, kojemu nečemu su prineseni voće, cvijeće, svijeće, ali i limenke s gaziranim napicima; Hoan Kiem mreška se i ljeska, obrubljen stablima koja se smjerno naginju prema njegovoj vodi; u to je jezersko mreškanje nakon noći dvojbenog sna dobro zuriti uz vijetnamsku kavu, kojoj je malo koja ravna, jaku, uvijek blago karamelastu, a dobro je uz to čitati i pjesme Brodskoga, tek pokoji stih: „sretan sam za one / koji će s tobom / dijeliti možda / svoj put“; put pak dalje vodi prašnjavim ulicama nešto zapadnije, do kompleksa zvanog Van Mieu Quoc Tu Giam, što je možda točnije prevesti, iako s vijetnamskoga nikad neću prevoditi, kao „Hram nauke“ nego kao „Hram književnosti“, pred čijim se srednjovjekovnim oltarima studenti i đaci mole za dobre ocjene i slikaju se oko paviljona, pagoda, stela, vrtova i ribnjaka; ili pak manje zapadno i manje dražesno, do zatvora-muzeja Hoa Lo, zgrade koju su francuski kolonijalisti namijenili iživljavanju nad domaćim političkim zatvorenicima, da bi potom domaćim pobunjenicima, pola stoljeća poslije, poslužila za zatvaranje američkih zavojevača, koji su tamo ipak prolazili nešto bolje, čini se, pa su se stizali i naknadno kandidirati za predsjednike SAD-a; od Francuza je ostala giljotina i klade s rupama za mršave vijetnamske gležnjeve, od Amerikanaca pokoja fotografija i pisane izjave o prijateljstvu među narodima bez obzira na četvrt stoljeća masakara, napalma, agent orangea, paleža i grabeža, životi idu dalje, je li tako, drugačiji i katkad manje očiti grabeži isto tako, prašnjavi tragovi vode od obesvećenja do obesvećenja i od svetišta do svetišta, mjesta na kojima ulična buka odjednom blaženo zamre, temperatura se spusti, a unutra se katkad raspozna Konfucije, katkad Buddha, katkad ništa poznato, i od svih tih koraka nastupi glad, i još mnogo već prilično težih koraka vodi do jednog od onih sasvim neuglednih mjesta na koja sasvim rijetko svraćaju turisti i na kojima vrijedi čekati na mjesto na plastičnoj stoličici za aluminijskim stolićem na pločniku ili u skučenoj unutrašnjosti, engleski rečeno rupi u zidu; služe se samo dva jela, a jedno od njih je moje novo najdraže jelo na svijetu, barem u toj konkretnoj izvedbi, dakle bun cha, majstorija koja nadmašuje čak i s razlogom čuveni pho, jelo u kojemu je cijeli svijet i stoga mu nikad ništa ne treba dodati, i slano i ljuto i kiselo i slatko i ono peto su tu, i čvrsto i tekuće, i Jin i Jang, i milo i drago, i rezanci i meso i juha i riblji umak i obilje mirisnog, jarko zelenog bilja na limenom pladnju, a opet ničeg previše, ništa nije prenaglašeno i sve je na mjestu, i ne treba više nikad jesti ništa drugo osim bun cha, koji se sliježe u sobi u kojoj se povazdan čuje kukurikanje nekog od pijetlova što ih prodaju dolje na ulici, među inim živim i neživim životinjama, u sobi čiji je broj za jedan veći od 666, dakle za korak sam dalje od Zvijeri, kao car Ly Thai To kojemu je s neba poslan čarobni mač da otjera kineske zavojevače, mač koji je potom zgrabila zlatna kornjača i s njime nestala u jezeru da ga vrati nebeskim vlasnicima, jer je na dnu ono što je na vrhu, jer je gore ono što je i dolje, i zato ime tog jezera, čija je površina noću obasjana crvenim svjetlom mostića koji vodi do svetišta na jezerskom otočiću, znači „Jezero vraćenog mača“; i u njegovoj blizini, nakon svih tih koraka, hoću i ono što inače neću, dakle popiti pivo, to ogavno barbarsko piće, baš hoću, sjedeći na plavoj stoličici za barbarske patuljke, dok neki sjedokosi čovjek sa Zapada, koji sjedi na drugoj plavoj stoličici za barbarske patuljke, također s musavom čašom laganog piva na stoliću pored sebe, brzim potezima zapisuje u bilježnicu rečenice o svom danu u Hanoiju, o onome što traži a nikad neće naći, o onome što mu nedostaje i o onima koji mu nedostaju; o tome u jutru punom smoga mogu misliti stupajući po neveselom zdanju koje vodiči, pa i oni lokalni, rado ali pogrešno pripisuju Gustaveu Eiffelu, iako je djelo nekih drugih mu zemljaka, dakle nikako da već jednom stupim na neko djelo rečenoga gospodina, ali zato sad stupam po tom orijašu, beskrajnome štrkljavom, hrđavom mostu što vodi preko Crvene rijeke, koja je u mom zamagljenom jutarnjem oku više smeđe-siva nego crvena, mostu kojim tutnji vlak što me sutradan vodi u grad Hue, rijeka mopeda teče preko velike rijeke, i uza sva ta vozila tek jedan korak širok, nesiguran pješački trak od klimavih i napuklih betonskih ploča na kojemu drugih pješaka nema, barem ih u taj sat ili u toj vrsti jave nema, mostu koji su Ameri opetovano zasipali bombama a vijetkongovci ga opetovano iznova gradili, sve dok gluplji nije popustio; od vode tekuće do vode stajaće, do još jednog dakle, ovaj put velikog, nasuprotnu obalu da mu ne vidiš, Zapadnog jezera gdje je sve tiše i sporije nego u staroj četvrti, osim pred pagodom imena Tran Quoc na jezerskom poluotoku, gdje su, kao i pred drugim budističkim svetištima u okolici, postavljeni panoi s ilustracijama karmičkih zakona u vidu šarenih stripovskih tabli, tako da lijeva sličica predočuje uzrok, a desna učinak; recimo, „Uzrok: traćenje vremena putovanjem iz puke razonode; učinak: kad istekne blagoslov, nastat će problemi s pokretljivošću“, ili: „Uzrok: bavljenje poslovima koji uključuju glasnu glazbu; učinak: u idućem životu rodit ćeš se kao idiot“; hodočasnici se trude prevenirati probleme u idućim životima tako da pred kićenim i zlaćenim oltarima ostavljaju novčanice, voće, slatkiše, cvijeće, pakete s bočicama mineralne vode, a uočio sam i bocu crnoga španjolskog vina, koja će zacijelo imati izvrstan karmički učinak; i što se mora prinijeti na žrtvu, pita na kraju Brodski kad piše o postaji u pustinji; nešto se mora, i to baš ovakvo, i ovdašnji komunisti očito nisu na to mogli previše utjecati (ili se nisu baš toliko trudili kao, recimo, njihovi kineski kolege); često se vidi zbir takvih predmeta – bočica, svijeća, voća, novčanica – u udubinama među debelim žilama pipalova drveta (bo, ficus religiosa), kao u Indiji, no posvuda ima i tih malih, kutijastih oltara u koje se zagledaš i vidiš da su sve te stvarčice prinesene – ničemu, doista ničemu, nikakva kipa ni slike unutra nema, ničega, samo tama stražnje stijenke, i to biva čudno ili smiješno ili sažaljenja vrijedno ili sablasno, kako već kome; dodir s onkrajem mora se održati, ma što se o tom onkraju mislilo, pa makar se i ništa ne mislilo, plovila za drugu obalu uredno se održavaju, lakiraju i čiste od mahovine; južno od Zapadnog jezera steru se pak strogo sekularna zdanja posvećena najvećem sinu, Ho Ši Minu, među njima i mauzolej u kojemu dotični već pola stoljeća počiva balzamiran, predsjednička palača i beskraj socrealističkog betona, beskraj koji bi valjda isto nekako da vodi da onkraja, pa makar putem balzamiranja, pa makar putem nijekanja svakog onkraja, a nedaleko je i pogolemi Lenjinov spomenik ispod kojega su u žuto cvijeće usađene brojke 2 0 2 0 i još mnogo besprijekorno njegovanih žutih zdanja – žuta je, naime, u Vijetnamu boja komunizma, u raznim svojim nijansama i u, čini se, mirnom supostojanju sa šarenilom svih tih svetišta; i tu vodama nije kraj – gledam i slušam hanojski specijalitet, predstavu s lutkama na vodi koju prati ansambl s tradicijskim glazbalima, među kojima je i to divno novo otkriće, instrument čije sviranje izdaleka izgleda kao šivanje nevidljivim koncem i iglom, samo malo, čekaj da utipkam, đàn bầu, to je taj što čini ono što bi električna gitara htjela, a ne može, jedna žica na položenom komadu drva a toliko eterične glazbe, i toliko događanja s tim lutkama što pljuskaju po površini bazena, događanja čiju pastoralnu nit brzo gubim, ali nije važno, cijeli sklop kao od šale (a šale je tu mnogo, jednostavne, razdragane šale) očarava i budi davno zaspalo dijete koje bez daha prati čas zmajeve, ribare, žabe, kornjače, jednoroge i fenikse, čas glazbenike koji ih s obje strane vode ozvučuju, oživljuju zajedno s nevidljivim lutkarima, bubnjajući, trzajući, pjevajući, za kraj vode u tami teatra, za kraj dana, gong, noć bez sna, plavi vlak koji četrnaest sati putuje prema jugu, probijajući se najprije, na izlazu iz grada, između kuća tako da kroz prozore vlaka s obje strane možeš ubrati cvijet iz tegli na prozorskim daskama ili se rukovati sa stanarima u kućama, stanarima koji u času prolaska vlaka ne smiju ni stopalom proviriti preko praga, a onda vlak grabi prema srednjem dijelu slova S koje tvori ovu obalu kojom krećem nadolje, siječe rižina polja posuta stožastim šeširima iz kojih vire noge do koljena u vodi, dok su koljena u vlaku sad skvrčena na klupi za spavanje pod musavim stropom kupea, sad protegnuta u teturavim šetnjama kroz sve punije vagone, sve do kasne večeri i izlaska

u blagu toplinu još jedne prijestolnice, carskog Huea, prepolovljenog Mirisnom rijekom, koja u ovo doba godine nije mirisna jer nije jesen, rujan ili listopad, kad, umjesto kao drugdje u proljeće, u vodu uzvodno od grada pada kiša cvijeća s voćaka; u gradu jedan te isti čovjek u mnogim utjelovljenjima kroz više dana usporava na motociklu s moje lijeve strane, uz ljigav osmijeh ispod šilterice, i nudi mi dame i marihuanu, tako da uskoro, uz puno poštovanje prema prvima i potonjoj, počinjem refleksno izgovarati formulu: bez dama, bez marihuane, ali nije važno, carski kompleks daleko je od toga ničega i blizu svemu, lako i tiho probavlja i sve te turiste i njihove vodiče i bezmalo ih čini nevidljivima, čak i ovako okrnjen i oskvrnut svim tim bombama dvadesetog stoljeća čiju štetu popravlja dvadeset prvo kad već ne umije ništa takvo izgraditi; brojevi i bezbrojevi: pagode, paviljoni, kapije, bedemi, opkopi, potom carski ručak s druge strane Mirisne rijeke, po cijeni jedne loše pizze u zagrebačkom predgrađu, na stolu desetak jela uz ljubazno izrecitirane upute za upotrebu, bezbroj nula na novčanicama (ovih dana sam multimilijunaš), bezbroj nesavladivih, neponovljivih samoglasnika i neproničnih izraza lica na kojima je ipak više odlučnosti nego prijaznosti; devet topova u blizini rijeke, svetih topova, kako kažu, i baš kad se zapitam kako bi to i zašto i kome topovi mogli biti sveti, pročitam da su izliveni zato da nikad ne opale, kao simbolička zaštita, pet elemenata plus četiri godišnja doba, e onda dobro, tada i mogu biti sveti, za razliku od tenkova, zaplijenjenih hrđavih golemih američkih tenkova izloženih malo dalje, za dugo sjećanje; graditelj i vlasnik hotela u kojemu spavam dijete je rata poniklo iz krajnje bijede i gladi, kaže da su mu roditelji odlučili imati što više djece kako bi bar pokoje preživjelo taj užas, rodilo ih se jedanaestero a desetero je ostalo živo, poginula je sestrica koju je jedan takav tenk vukao kilometrima za nogu zakačenu bodljikavom žicom; djevojčicu su pokopali tako, navrat-nanos sred bombi koje su padale oko njih, u blatu, s tom žicom ovijenom oko noge, s čeličnim bodljama zarivenim u mršavo meso, i tek godinama kasnije skinuli su žicu s njezinih ostataka; još puno godina kasnije gazda je svoj hotel, svoj ispunjeni san, nazvao Friendly, jer je to bio odgovor što su mu ga prvi stranci koje je upoznavao davali na pitanje kakvima im se čine Vijetnamci; gong, noć, udara četiri puta, pet puta, nema sna ni slutnje sna, svitanje, sjedam na rasklimani bicikl da kao Cioran liječim nesanicu pedaliranjem, vozim se izvan grada, do još jedne vode, koja međutim nipošto nije voda, do obale morske, u stvari uskog, duguljastog pješčanog poluotoka, stižem do pustog žala, uz puderasto sitni, gotovo bijeli pijesak u koji tonu crne gume narijetko posađena rastu stabalca slična tamarisima, gotovo ni žive duše ni živog tijela, valovi se zeleno pjene, nastavljam prigradskom ili seoskom cestom dok brzine krče, zapinju a pedale propadaju, dječica mi nasmijana mašu i ja mašem njima, sve vrijeme na strani ceste koja je bliže obali nižu se šareni i kićeni nadgrobni kamenovi i stele s kineskim znakovima, najčešće 福 (fú ili na vijetnamskom phúc, sreća) i 德 (dé ili na vijetnamskom đức, vrlina), na grobovima Vijetnamaca gastarbajtera; na drugoj strani kuće, radnje među kojima povremeno zabljesne laguna i u njoj, čini se, uzgajališta škampi i kozica; skrećem s cestice, upadam u nekakav resort u gustom, njegovanom zelenilu što raste iz dubokog pijeska, plaćam ulaz u oazu, koristim ležaljku i strehu od palmina lišća, vruće je ali dršćem od vjetra, ipak ulazim u negostoljubivo, nakostriješeno more, neprozirno od uskovitlanog pijeska, i dalje skoro nikoga drugog u vidokrugu, more mi kaže da me neće tako, nego da ga samo gledam, ja ga poslušam, pokorno sjedam na pijesak, zabadam u njega nožne prste i zurim, sušeći se, u čisto nijemo nebo, u južnokinesko more; sutradan opet pedaliram, ali na drugu stranu, dalje od rijeke i mora i pijeska i grada, kroz borovu šumu na brežuljku do zenbudističkog samostana, do minimalno preinačene prirode, sa svim jezercima, ribnjacima i kamenovima na tratinama i drvenim poluskulpturama i redovnicima u smeđim haljama, među kojima je i danas valjda najpoznatiji i najčitaniji živući zen majstor koji je došao ovamo, u matični samostan, da odživi svoje posljednje godine nakon što je veći dio života bio u egzilu, evo tu je, u ovom zdanju iza nas, odmara se, kaže mi redovnica finog, blagog lica (da, to je klišej, naravno, kakvo bi lice imala jedna zen redovnica nego fino i blago, ali upravo je takvo bilo, prijazno a pronicavo), on ne govori više ali izađe ponekad u meditacijsku šetnju samostanskim stazama i nas nekolicina pođe tada za njim, ako ostanete dulje ovdje, kaže, možda se i vama posreći, ali neću ostati dulje, čitat ću knjige Thich Nhat Hanha, to hoću, i krenut ću dalje na jug, uz more, dalje od Tonkinškog zaljeva

do još jednog grada na H, najmanjeg od dosadašnjih, u kojem odsjedam pokraj malog rižinog polja odakle se noću čuju zrikavci i žabe; gradić-bombon na koji slijeće jako puno tustih muha, među kojima sam dakako i ja, zzzz, ali čini se da mu nije isisan sav život, da nije ostala samo kulisa za turiste, lakirana ljuštura, nego i da domaći svijet živi neke živote koji nisu samo turizmu žrtvovani; brižno je to čuvan i nekako krhak muzej koji se prostire uz rijeku i njezine pritoke sve do mora, muzej s kineskim, japanskim i domaćim eksponatima, sav od vodenih tokova, mostića, otočića, gubim se biciklirajući po tom gustišu pa se nalazim i u ponovnoj nadi odlazim i do morske obale, izdaleka idilične, gore plavo, dolje žuto, između palme, no izbliza eto erozije od sve te gradnje, erozije koja se pokušava spriječiti divovskim vrećama pijeska na rubu žala; po vrećama se nahvatala morska trava pa izgledaju kao nasukani zeleni kitovi koji nijemo žaluju zbog uništenja, nepomični spram udaraca valova, i gledam ih srčući kavu s ledom, sam kao čuvar plaže u zimskom periodu na velikoj terasi nekakvog restorana koji valjda u druga doba godine nije toliko pust, i dobivam vijest da je umro George Steiner, s čijom sam knjigom o prevođenju, prevodeći je, proveo najveći dio nedavno minule godine, i vidim da nitko o tome, ni nakon više dana, nije o tome u nas još objavio ni slovca, i baš se nekako pogled na te zelene kitove, i ta pusta terasa puna vjetrom nanesenog pijeska i ti neumoljivi valovi poklapaju s tom viješću, i onda ugledam skupinicu starih, trbušastih bijelih muškaraca kako se odnekud spuštaju na taj pijesak i razdragano se praćakaju među tim golemim vrećama sa svojim velikim obješenim trbusima i vrećastim kupaćim gaćama i našušurenim sjedinama koje lelujaju na vjetru, i baš im je dobro, fotografiraju jedni druge i ništa ih ne može smesti, a ja pomišljam kako ih bez veze gledam svisoka i kako sam valjda razmažen istočnim Jadranom i ponekim tropskim rajevima na kojima sam imao sreću biti, i ponekim knjigama i slikama i mislima, i mislim na Steinera i na njegove jezike i na njegove elegantne rečenice i na neke svjetove koji nestaju, obično se govori o dinosaurusima, i o žalima i plažama mislim koje nestaju pred morskim i ljudskim nasrtajima, i o nestancima općenito mislim, nestancima kojima se prividno doskače dugim rečenicama; danas to nisu crne, nego zelene misli, tako ću ih zvati, takvima će biti, kineski zelene kao božica Thien Ly Nhan, koja uzbunjuje morsku božicu Tainhou, čiji sam kip danas gledao, svaki put kad su mornari u nevolji; i pitam se ima li Randy koju Georgeovu knjigu, Randy koji je svoj dom u razlokanoj uličici na polutoku An Hoi pretvorio u knjižaru odnosno u antikvarijat, vjerojatno nema, Randy uglavnom drži lakšu, aerodromsku literaturu na raznim jezicima, ali ne treba mu to spočitavati, nipošto, jer druge knjižare, s knjigama na bilo kojem jeziku, u Hoi Anu nisam vidio; i kad se o nestancima misli, mora se pomisliti i na venecijansku sudbinu Hoi Ana, čije dražesno središte biva svakih par godina, i sve češće, temeljito poplavljeno; i zamišljam kako će jednoga ne tako dalekog dana samo još crveni i plavi i žuti lampioni lelujati nad ravnodušnom površinom vode, pod kojom će trunuti stoljetne grede od tikovine dopremljene na džunkama, svi ti sanduci s intarzijama, ložnice kineskih trgovaca i tisuću puta spašavane uspomene; i o Veneciji kad je riječ, kako da u pamet ne dođe Smrt u Veneciji i ubogi von Aschenbach u njoj i kolera koja u njoj vreba, sada kad se i tu i svugdje strepi od na početku spomenutog virusa, kad se posvuda nose maske (imam ih već tri u kolekciji, u raznim bojama, dobivene u vlaku, autobusu i ovdje) i izbjegava se rukovanje, i kad moram kriti netom stečenu hunjavicu da se ne posumnja da sam virusonoša, zarazni putnik, opasnost živa, kad mi termometrom uperenim u čelo mjere temperaturu na štandu kraj Japanskog mosta gdje se prodaju propusnice za znamenitosti starog grada, i onda još ta temperatura ispadne povišena i uhvati me blaga panika, što ću sad, strpat će me u karantenu, u kavez, u klade, što li, ali ipak, kažu da je to u redu dok me snima televizijska kamera, jer temperatura uvijek ispada nešto viša kad se tako mjeri; sada dakle, baš sada kad čitam stihove pisca Vodenog žiga, najljepše knjige o Veneciji, o „gradu koji tone, gdje razum gordi / odjedanput postaje okom mokrim“ („Laguna“); i baš ovih dana kad čitam da je preminuo i Fikret Cacan koji je te i još tolike druge ruske stihove prepjevao; puni, baš puni mjesec bijelo obasjava rižino polje pored puta kojim grabim prema svake večeri istoj gostionici gdje mi prijazna baka na stol uvijek donosi my quang, jedno od dva jela koja nudi; hvatam tako štapićima rezance kad ugledam tustog štakora kako pretrčava virtualni prag gostionice i kako nestaje u kuhinji; baka se izvali u visaljku na par metara od mene, krcka kikiriki iz zdjelice na trbuhu i gleda crtiće na televiziji, i uto štakor, ne znam da li onaj isti ili neki njegov rođak, ponovo iskrsne i projuri točno ispod visaljke pa zamakne negdje u kut, nazovimo je tako, dnevne sobe; srknem par rezanaca, štapićima prikliještim škampov rep, prinesem ga ustima, i evo ga, štakor – da li isti, ili drugi ili treći – juri na drugu stranu prostorije, i tada ipak ne odolim, zovnem baku i gestikuliranjem objasnim o čemu se radi, dakle glumim štakora i dočaravam njegov itinerar, a ona se polako iskobelja iz visaljke i pantomimom popraćenom slijeganjem ramena pokazuje mi da jest, istina, štakori se vrzmaju ovuda, ali ona sve namirnice poklapa mrežastim plastičnim cjediljkama, evo vidiš, ovako, i za slučaj da nisam shvatio, održi zatim još i kraći monolog, bez neverbalne pratnje, na tečnom vijetnamskom, pa donese onu zdjelicu kikirikija, sjedne za moj stol i nastavi krckati i pratiti crtić; valjda kao nadoknadu za neugodnost, na odlasku mi u najlonsku vrećicu spakira dobar komad ljepljive halve, i pretpostavljam da mi kaže da svakako dođem opet; i potom: noć i potom dan, pa noć i onda: Nhta Trang? ne; Duong Dong? nipošto; Ha Giang? ni pod razno; Phan Rang? ne dolazi u obzir; Sra Srang? ne, nego

Kon Tum, grad(ić) u brdovitoj unutrašnjosti središnjeg Vijetnama, blizu tromeđe s Laosom i Kambodžom, nakon praskozorne vožnje do zamašnog Dananga na stražnjem sjedištu motocikla, pa dalje na stražnjem sjedištu starog, iskrzanog Fordovog minibusa, kao jedini stranac na vijugavom putu kroz zelenilo, ali kakvo zelenilo – tusto i gusto, masno i krasno, goropadno i gorostasno, takvo zaglušno zelenilo koje učas proguta uljeze drugih boja, od koje druge boje pomalo prestaju biti zamislive, u svakom slučaju postaju izlišne, takvo zelenilo koje se u iskonu posvud steralo i na koncu će sve nesmiljeno obrasti, kao da nije ničeg bilo, kao da milijuni ruku nisu gradili hram, cestu, pagodu, most, kao da nisu sjekli i krčili i prtili i palili, kao da nikad nisu izumljeni ni pila ni sjekira ni četka ni kist, takvo eto zelenilo pružalo se oku barem do pola puta, a onda je bilo manje, ali i dalje zelenilo, tek tu i tamo i plješivo i kameno i vodeno, tek povremeno i naseljeno, i tako sve do tog Kon Tuma, i na njegovom rubu do imanja koje je gazda naslijedio od djeda i na kojem je opet sveobrastajuće zelenilo – vodoskočno lišće banana, palmi, papaja, guave, manioke, a pod svim tim se, po debelom sloju polutrulog lišća, ganjaju male i velike koke i pitomi psi, i u jednom od bungalova na toj farmi konačim; na raspolaganje dobivam skuter, ali ga ujutro ne znam upaliti, pa ipak opet sjedam na bicikl (koji ovdje voze samo stari seljaci i mala djeca) i krećem kroz grad čije su prometnice široke a gotovo puste, kao da su sagrađene za neki budući, mnogoljudni Kon Tum, ili kao da se naprosto htjelo da sve bude tako široko i prozračno i poluprazno, nikakve dakle gužve, a ni turista nema, što osvježava više od ljubaznog vjetra, tamna dječica uz put neizostavno mašu i viču „helou“, što eto ne bi bilo moguće da jurim na skuteru, ljubazni vjetar pomodruje nebo i vodi me do začudne drvene crkve koju su za ovdašnju etničku manjinu ne tako davno izgradili francuski misionari, slikovito je ljupka iako od sasvim tamnog drva, šteta što se u vijetnamske crkve može ući samo kad je misa; iz pustog u još pustije, grabim izvan grada, duh na biciklu, u zraku vonj zapaljene palisandrovine i bivolje balege, svijetlozeleni bazeni rižinih polja, banane, stabla kaučuka i kokosovih palmi i neznanih mi drugih, sela u čijem su središtu zdanja zvana rong, podignuta na debelim drvenim stupovima i još dalje u nebo izdignuta deset metara visokim krovovima od svijetle slame, tako da se izdaleka doimlju kao pješčani tornjevi, mala, zapravo velika remek-djela, viseći most u selu Konklor na kojemu me rečeni vjetar prijeti otpuhati u rijeku Dakbla, na sredini mosta ponavljam naglas: Dakbla, Dakbla, i vjetar se umilostivi, umiri se na najvišoj točki, kap znoja pljusne u rijeku kao u zdjelu phoa i nastavi s njom teći prema planinama u daljini, duh na biciklu ide ususret narodima Jarai, što znači vodopadni ljudi, i Bahnar, a to su oni koji pohode onu drvenu crkvu, i uopće je uokolo mnogo tih crkava s obzirom na mali broj kršćana, ali kapi znoja više nije malen broj i zato okrećem natrag prema gradu, prema zelenom utočištu zvanom Eva café, a to je više muzej u vegetaciji nego kafić; ovdašnji slikar i kipar An Nguyen ovdje među gustim zelenilom, stazama, strehama i klupicama izlaže skulpture od drva i otpadnog metala, toteme, maske, instalacije i konstrukcije koje vise s grana i vire iz grmova, čuje se tiha klavirska glazba, ma zar zaista Keith Jarrett, da, zaista, začarani vrt, bezbroj zakutaka za ispijanje kave ili soka od manga, da sam u ovom gradu više dana većinom bih ih provodio ovdje, sigurno, dok sâm ne bih postao jedna od tih figura žalobnih izraza lica poluskrivenih među tim ribolikim tamnozelenim lišćem i njegovim sjenama; dok nebo nenadano sivi i vjetar postaje ponešto neljubazan, u jednoj sasvim neuglednoj, prašnjavoj krčmici pored koje, uz pločnik, čami majmun u kavezu, krijepim se jedinim što nude u tom trenu, a pokazat će se i idućih dana: najboljom ribljom juhom koju sam srkao izvan Sredozemlja, ali ne pamtim kako je zovu, juhom u koju dodajem tvrdo kuhana prepeličja jaja koja često viđam u zdjelama na gostioničkim stolovima; ne tražiti ništa i ne očekivati na putu, to se traži, to očekujem, to možda sada, prvi put, i nalazim, barem na dijelovima puta; provjetravanje i oštrenje i brušenje osjetila, tih loših svjedoka, ne mnogo više, ali ni manje od toga, kretanje od elemenata do nasušnih sitnica i natrag; i kad smo kod sitnica, sutradan Honda ipak pali, vjetar u kosi i te sheme i opažaji koji su više strelimični, ali ipak neka sloboda, sloboda u brzini i na razlokanim putovima istočno od grada, uz nove rongove i nova lica koja ostaju u retrovizoru, uz nove preljeve zelenog, i onda se vraćam u Eva café i upoznajem gospodina Ana, koji me odmah širom nasmiješen, visoka čela, bujne gavran-kose, grli i zapodijeva razgovor, engleski mu je solidan pa možemo i u detalje, više je to doduše njegov monolog uz moja ubacivanja, ali to je sasvim u redu, pijemo kavu i pušimo dok mi govori kako uči od ovdašnjih plemena, kako njima, njihovim predajama, statuama i umijećima, duguje sve to što radi, kako govori njihove jezike i narječja, i u jednom trenu, nevezano uz to o čemu govorimo, o čemu govori, ustaje od stola-panja, nestaje i malo zatim se opet pojavljuje i donosi knjigu, eto, baš nikoga drugog nego Thich Nhat Hanha, priča kako je i iz nje, te knjige, mnogo naučio, kako mu ona kaže nešto o moći, o sili o kojoj prije nije znao ništa ili je tek nešto malo slutio, priča o nevoljama i sporenjima naroda Jarai s organima vlasti, o uzgoju kaučukovca koji više instance opstruiraju, o zemlji koju im otimaju, a stolu se pridružuju i druga lica, jedno od njih donosi gitaru i uz nju sklopljenih očiju, unesen i zanesen pjeva pjesme iz tog kraja, nakratko posuđujem glazbalo od njega i prebirem malo, praveći se važan, dok An kemijskom skicira moj portret, i opraštamo se uz riječi o velikim susretima u malom životu, ars longa vita brevis, pobratimstvo lica i sve to, i samoća se malko raspršuje; premda me An upozorava da bi me s obzirom na situaciju mogla na putu prema naseljima Jaraija zaustaviti policija, ne zaustavlja me nitko, tek osmijesi te prekrasne djece, koju za čestih zaustavljanja fotografiram, osjećajući se pomalo kao radoznali bijeli kolonizator koji na foto-safariju snima egzotične tamne plemenite divljake ili ih, u boljem slučaju, kao antropolog-voajer promatra i proučava, ali ti osmijesi i ta djeca jesu prekrasna, prate me na prašnjavom putu što vodi kroz šume kaučukovca, pravilno zasađenih, vitkih stabala s crnim i bijelim šiltericama utaknutim u koru negdje na polovici debla, zadirem duboko u jednu od tih šuma, daleko od naselja, nikog na vidiku, staza postaje ponorna sinusoida nemoguća za moja dva kotača i vraćam se nakon puno ozarenog lutanja na asfalt, radi pogleda na rijeku u suton, radi slijeganja svih slika na jednu sagledivu hrpicu; i onda, da bi pogled, kao, bio cjelovitiji, ama ni zbog čega drugog, u tamnonarančasti suton polijećem s malog aerodroma u malom gradu Pleikuu u

još jedan glavni grad, ovaj put sadašnji, dakle Saigon, koji, kao i ovdašnji ljudi, radije zovem tako, starim imenom, nego Hošimingrad, i slijećem u tropsku sparinu, u vrelu noć i halabuku, u neonsko grotlo koje u hipu asocira na Blade Runner, ostavivši za sobom onu idilu, ono mjesto po mjeri još neizbezumljenog čovjeka; pošto me taksi ostavi u ulici koja bi trebala biti ta čije je ime ispisano na ekranu mobitela, ali bez broja, jedva nalazim skroman pansion u središtu grada, u kojemu će me noću, da sve bude još veselije, temeljito izgristi stjenice, pansion zavučen tik iza leđa neke ogromne zgradurine kojoj s prednje strane tutnje beskonačni rojevi skutera (navodno ih u cijelom gradu ima više od tri milijuna); kako netko ovdje, u ovom kiptećem džumbusu, može i hoće živjeti, kako se ovdje ostane pri sebi, kako se ovdje biva osjetljivih živaca, osjetljivog bilo čega, ali pričekaj, prespavaj, daj tome monstrumu šansu, ne daj se zastrašiti, izađi iz tog sobička s minijaturnim balkonom, iz sebe, u grotlo, prijeđi ulicu iako je to nemoguće, osim na način o kojemu će nekoliko redaka kasnije biti riječi; izađi dakle, ima razloga, mora biti, a jedan od njih svakako nije da se popneš na 48. kat jebenog Bitexcoovog financijskog tornja s kojeg puca pogled na cijeli jebeni grad i istoimenu mu smrdljivu rijeku ili da četiri kata iznad toga ispijaš jebene koktele, ili da vidiš jebeni sajgonski Notre Dame (prvi Notre Dame koji vidiš), da obilaziš francuske kolonijalne građevine, fine hotele i fine restorane i kavane i dućane i parkove i barove i hramove, ili jadni i musavi pokušaj Muzeja lijepih umjetnosti, ili kinesku četvrt Cholon pored žive Kine, nego da recimo odeš u muzej rata, Američkog rata, kako ga ovdje zovu, da vidiš sve te slike nakon kojih nema zvuka osim plača, nakon kojih nema riječi, jer kojih bi riječi i kojeg smisla još moglo biti nakon prizora sve te djece unakažene agent orangeom, već četvrtog naraštaja djece koja nasljeđuju otrov prosut iz američkih letjelica, kao što stotine seljaka svake godine i dan-danas staju na zaostale mine; ljudi izlaze iz dvorana s fotografijama i izlošcima i projekcijama i polako sjedaju na stolce pored vrata i zure u prazno, i ja tako, kako drugačije, zurim u prazno i mislim na svoju blaženu sreću, na to kako je sve ovo za mene samo ružan san iz kojeg ću se probuditi kad izađem iz muzeja i kako ću se košmarnih slika polako otresati tumarajući dalje bezbrižno ulicama Saigona – dobro, ne baš sasvim bezbrižno u tom pandemoniju, u tom srcu polutame – po potrebi pjevušeći patetično umjesno-neumjesnu Imagine, koju opetovano puštaju u prizemlju muzeja užasa, i misleći uzvišene misli o svome sljedećem obroku i o tome koliko ću dongova na njega potrošiti (pazeći ipak da ne naletim na restoran sa psećim mesom, što mi se ipak dogodi pa uteknem na vrijeme, shvativši zašto je samo taj jedan dio biblijski debelog jelovnika nepreveden), i slijedeći savjet zagrebačkog fotografa koji godinama živi u ovom gradu i kaže da je sajgonsku ulicu najbolje prelaziti zatvorenih očiju, polako i postojano koračajući stopalom ispred stopala, i da, to funkcionira jer pogled lijevo i pogled desno pješaka-početnika paraliziraju i čine ga vjerojatnom metom naleta neke dvokolice, jer svi ti što jure očekuju to tvoje postojano kretanje, prilagođavaju svoju putanju unaprijed računajući s tvojom putanjom i ne žele te ubiti, mada tako djeluje u svakom trenutku, i da, to, barem to, zaista funkcionira, to slijepo prelaženje; i dan i noć i još dan i tako – žao mi je, Saigone, nismo uspjeli: sigurno imaš draži za koje nisam imao strpljenja, točaka na svom tijelu nemani koje bi bilo lijepo taknuti a nisam ih pronašao, osim toga tužnog a nužnog muzeja koji je izvan takvih rubrika, žilā kojima bi vrijedilo prokolati, ali eto, kažem ti kao što sam svojevremeno morao reći Bombaju na koji me tako uporno i vjerojatno nepravedno podsjećaš: nije išlo, nismo jedno za drugo, ostavljam te onima koji te hoće i onima koji te moraju htjeti, i odiljam se na jugozapad, prema delti moćnog Mekonga čije ime na vijetnamskom znači Rijeka devet zmajeva a koji se rađa u drugom svijetu, na Tibetu, vozeći se dakle u autobusu sa sjedalima-ležajevima dok tetovirani ćelavac lijevo od mene strašno ozbiljnog izraza lica gleda kung fu film na svome mobitelu, djevojčica preda mnom riga preko naslona i u majčinom krilu a iza prozora mi zdesna bljeskaju nove nijanse zelenog i uz cestu promiču privatne terase i javna odmorišta s pravilnim nizovima visaljki (platnena visaljka plus plastični stolić za piće) i ispod ceste nebrojeni vodotokovi, idem prema posljednjoj postaji, u

Can Tho, zapravo nešto dalje od tog grada, što će mi on, u kolibu od palmova pruća u poludžungli, i duša pomalo dolazi na svoje zeleno mjesto; bicikliram po bujnoj okolici koju će uskoro vjerojatno preplaviti i progutati turizam kao što, u obrnutom smjeru, vegetacija ovdje proguta sve što čovjek neko vrijeme ne dotiče, zasad sam još kao furešt prilična senzacija dok pedaliram kroz ta sela u blizini grada, po stazama nadsvođenim teškim tropskim plodovima; sutradan hodam u nedoba, a nedoba je sve nakon zore, nakon toga je vrijeme za polagane kućne poslove ili lješkarenje u visaljci pored na bok izvaljenog psa, ali ja ipak pješačim uz mutnu vodu, dovoljno polako, i divim se bilju, samo to: svetkovini bilja, eksplozijama vegetacije, iako „eksplozije“ ovdje nisu sretno izabrana riječ, ovdje gdje su svi oni rođeni prije mene proživjeli veći ili manji dio života u većoj ili manjoj blizini pakla, oni ili barem neki među njima najbližima (doduše, ovako je tekao razgovor s jednim postarijim sajgonskim taksistom dok me nutkao švercanim svijetloplavim maskama za lice što ih je urukavičenom rukom hitro izvadio iz pretinca za rukavice, jer da on te maske ima sada kad ih više nitko nema, jer eto zna neke ljude: „Kako je živjeti u Saigonu?“ „Bilo je dobro do 1975., dok su ovdje bili Amerikanci“; „Kako, pa bio je rat?“ „Rat se nije vodio ovdje, nego u džunglama, nije se doticao mene i mojih bližnjih, a onda su došli komunisti, a njih mrzim, ne smiješ ništa reći protiv njih, odmah te strpaju u zatvor ili ubiju, mrzim ih, ali moram živjeti s njima“), i kako se onda bezostatno diviti bilju, pa baš tako, pa baš zato, ono ostaje, ono uvijek ostaje i neupitno je i bezostatno lijepo, lijepo kao ananas još crvenkastih rubova prije nego što mu je došlo vrijeme za branje, kao papaja čije stablo širi prste naspram neba ili kao ta nestvarno grimizna pitaja iliti zmajsko voće koje je ovdje sada u cvatu, dakako samo noćnom cvatu; u noći, malo prije zore, za kraj, sjedam u jedino vozilo, jedino prometalo kojim još nisam putovao ovom zemljom, dakle plovilo, točnije motorni drveni čamac koji kreće rijekom po mraku, dok šišmiši oblijeću drveće prignuto u struku s obje strane vode i skromne kuće na kolju osuđene na sivozelenu vlagu; sunce tromo izlazi nad plovećom/plutajućom tržnicom Cai Rang, na kojoj je u taj sat žiža: o veleprodaji se radi koja se odvija na brodovima što na pramcu zorno oglašavaju što nude: ako su ananasi, na pramčanoj motki obješen je jedan plod; ima i manjih čamaca, od dasaka i trupaca što kao da će se svakoga časa rastaviti i potonuti u mulj, čamaca, dakle, na kojima se mogu dobiti kava i sokovi i rezanci s rakovima za doručak, pa se uz jedan takav priljubljujemo, srčemo iz zdjele i iz šalice pa pod vodstvom vižljaste i ne pretjerano govorljive Nhi nastavljamo užim, mirnijim kanalima prema raznim postajama na uhodanom plovnom putu: manufakturi rižinog papira i rezanaca, plantaži kakaovca gdje se redaju turističke grupe kojima se pokazuju faze u proizvodnji kakaa, od uzgoja stabala s ovalnim zelenim i crvenim plodovima koji me, iako inače nemam takve asocijacije, podsjećaju, eto, baš na ručne bombe M75, do derivata koje degustiramo; obilazimo i još jednu tržnicu na kopnu, i onda slijedi duga, polagana vodenozelena meditacija plovidbe zmijugavim kanalima iz kojih su odavno otjerani krokodili, meditacija isprekidana mislima o povratku, još jednom, još jednom; o, da, i najljepši dar za kraj – letimičan pogled iz čamca na vodomara koji se premješta iz krošnje u krošnju mangrova: perje prhnulo među lišćem, jarkoplavi bljesak između dva zelenila nad vodom, nad sobom. 

siječanj-veljača 2020.

Nešatel, Švajcarska, januar 2024. 

Da je Žan Žak Ruso bio ovde tri godine, nakon što je pao u nemilost u Francuskoj zbog pisane reči – to ovde, u Nešatelu, svako pomene u razgovoru. Pomene, pa švajcarski precizno doda da nije baš u Nešatelu, već malo podalje, u Motjeu, ali isti je to, njihov, nešatelski kanton. Nešatel je grad blizu granice, Francuska je na sat vožnje, kroz Nešatel prolaze vozovi za Lozanu i Ženevu i dalje za Pariz. Grad je nevelik, na razmeđi puteva, nazvan je po dvorcu, kaštelu. 

Sa vidikovca, iz kula osmatračnica, pruža se pogled na grad. Nešatel nema prostornost metropole, pogled na naselja, zvonike crkava i mostove na reci. Ima međutim pogled na liniju grada koja prati kotlinu između brda i sliva se dalje, ka jezeru. Ovde, na uzvisini, Nešatel je pravi švajcarski fićir-bajir, „breg za razmišljanje”. Umesto orijentalnog ima alpski šarm kristalnog vazduha i jezerske vode. Tu su ulice i trgovi, fontane i kej uz jezero. Ima ponajviše ono što putniku na proputovanju, piscu, treba, to je dragoceno vreme između dva putovanja, kad karavan zastane, pa i priča načas utihne. Došao je Ruso u ove krajeve, vole još reći u Nešatelu, ne samo zbog prejake reči, već i zbog grada samog. 

O tom, da je Ruso boravio i ovde pisao „Predlog za ustav Korzike” – u to nema sumnje, u Motjeu je muzej-kuća filozofa, a istorija ozbiljna nauka. No u Nešatelu, na pomen Rusoa i njegovog voljnog i nevoljnog egzila, kažu još: „Nešatelske su fasade boje putera – tako je rekao, tako je zapisao Ruso.” Možda je filozof i rekao, iz kurtoazije prema domaćinima, da su fasade kuća takve, jer maslac je mlečne, blage boje, slastan i mek, osobito ovaj, švajcarski, rastopljen na tamnom hlebu sa zrnevljem, posut alpskom solju. Prineli su mu, možebiti, i vino iz ovog kraja, suvi roze, imenom „oko jarebice”. Ali o tom već ne možemo znati. Bitno je da i ovde, u gradu koji je na razmeđi puteva, ima pričâ, ima ljudi koji govore.

Dve gitare

Prvi su dani s početka godine i grad se polako budi. Popodne je i ljudi silaze niz ulice koje od zamka vode u centar gde su još Božićna pijaca i jelka, iznad su ukrasi razapeti kao ribarske mreže. Pred fontanom, kod časovničarske radnje (Nešatel je centar švajcarske satne industrije), sviraju dvojica gitarista, iz malog pojačala zvuk je baždaren precizno, kao sat, da ne pređu decibeli dozvoljenu granicu. Švajcarci, zna se, u svemu vole meru. 

– Ima li šta bolje od jedne gitare? Ima, dve gitare. – I to, pripisuju kompozitorima i slavnim instrumentalistima, pesnicima-boemima. Ali isto bi, između gutljaja, mogao kazati i kakav usmeni književnik, redovni kafanski gost, kad otpije i počne priču, uvek istu a blago začinjenu novom dosetkom. Sedi na istom mestu, govor i lik mu se stopi sa ambijentom kafane. Kazuje sokratovski, ne zapisuje, na hartiju ima ko će. 

Slušam nešatelski duo sa stepenica, gitare zvuče skladno. Jedan svira trzalicom, treperavo, njegova je gitara akustična, vestern stila, zataknuo je za čivije cigaretu – tako čine svirači u klubovima. Drugi prstima prepliće arpeđa na najlonskim žicama, nazire se klasična gitarska škola, satima vežbane španske etide. Sviraju hitove Bitlsa i Abe, pokoji džez standard, zatim novije hitove, čiji su se refreni svakom upleli u uho. Gitaristi staju, kupe koji franak ubačen u kofer od gitare. Poneko prilazi da pazari disk, pitajući odakle su. – Iz Nešatela – kaže jedan. Drugi: – Braća smo. I nismo baš iz Nešatela. – I u to malo reči oseti se strani naglasak, malo ali jasno rezi ka istoku. Stariji, što je svirao na klasičnu, veli još: – Osim muzike, i moleri smo, na disku je telefon, zovite ako treba muzika, zovite i za molerske radove.  

Priče o apsintu

Osim o Rusou, u Nešatelu vole reći i da je apsint, „zelena voda” koja je opijala Lotreka, Van Goga i Verlena, nastao ovde, u njihovom gradu. Ne zna se receptu za halucinogeno piće tačno poreklo. Bilo je i pre Pjera Ordinera, doktora iz nešatelske oblasti kome se pripisuje izvorni recept, raznih eliksira, smeša od trava čije je vrenje mutilo snove, čineći da boje budu jarke a velike razdaljine premašive, gonilo u priviđenja i ekstazu. U pričama su apsintu dodavani i oduzimani sastojci, a delići recepta traženi u manastirskim spisima, vojničkim dnevnicima, apotekarskim beležnicama i herbarijumima. Promicali su kroz te priče monasi alhemičari, planinski druidi i pokoji samotni, jurodivi travar.  

U Nešatelu će ipak svi uvek pomenuti  najviše „našeg doktora Pjera”, koji je doduše napravio piće da bude melem i leči boljke tela – žarenje u grudima i stomaku, blaži kao sepet suva tuberanska pluća i smiri grlo crveno od kašlja. Recepti, jednako i priče, nezaustavljivo putuju. Kad su velike destilerije počele praviti apsint, već se vatreno piće beše uvuklo u bordele i kazina, u mnogi slikarski atelje i mondeni salon, u boemska potkrovlja, a odatle u svet, u potpalublja prekoatlantskih teretnjaka. Odagnalo bi, pisano je, strah vojnicima u saharskim kolonijalnim osvajanjima. Točilo se, pilo i prepijalo, sve dok apsint ne zabraniše i s ove i one strane morske vode. 

Sad, ima u gradu jedan kafe u tirkiznoj boji apsinta: tu će znatiželjnik popiti čašu pića koje ima tek trag originala, jednako se razmućuje s vodom pa dobije mlečni sjaj od komorača. Služeno u visokoj čaši, čuva draž čarobnog, zabranjenog napitka. Otmeno, gospodsko, ima nečeg zavodljivo dekadentnog, ali lišeno jedinjenja izvučenog iz alpskog pelina, ne daje lažnu kuraž, ne izaziva halucinogene snove. 

Prošlo je uostalom vreme dekadentne boemije, a opijanje nije u modi. U Nešatelu, bistrom i kraj jezera, ko zna da li je ikad i bilo. Iz grada ljudi odlaze u brda, planinare, vraćaju se razdisani i rumeni, nose stručak bilja za čaj, koprivu i pečurke za variva puna minerala. Fitnes, joga, džoging i šetnja kraj jezera, umesto teškog topljenog sira, i namesto jakih pića onaj suvi roze, „oko jarebice”. Umesto tirkiznih apsintskih snova, pogled preko plave vode i san postojan, švajcarski čust. 

Odmaranje očiju

Grad ima središte, trg i glavnu ulicu, pijacu i gostionice, zvuke i mirise. Ima ponajviše duh i akord govora onih što tu žive. Nešatel je miran grad, neko će reći: pretih, učmao čak. Miran i odmeren, jer tako mi volimo – kažu u Nešatelu – kome je do velikog grada, nije daleko do Ženeve, eno i Pariza. – Švajcarci vole svoj, lokalni svet, ali zna se, veliki su putnici, nije ih strah avanture i novog grada. Mnogi čim stupe u punoletstvo, odlaze na veliki put, vuče ih Afrika, Vijetnam, Latinska Amerika. 

Živeći u trojezičnoj zemlji, bogatoj i stolećima bez rata, u Nešatelu vole komfor, ali više još trajnost materijala i posebnost proizvoda, ne žale za kašmirski džemper niti za vrhunsko vino, ali sve s merom. Stranci vele: važu u gram. Oni pak što su ovde spustili sidro kažu da je druženja manje nego drugde – istočnije. Cene što se ovde poštuje i ono što je drugde odavno već iščezlo: reč data usmeno uz stisak ruke, kazana vredi kao sveto slovo. U Nešatelu su se mnogi imigranti odomaćili, ima tu radnika, zanatlija, konobara i molera kakvi su dvojica gitarista, braća što sviraju uglas. 

Ima Nešatel sve što gradu treba, rasporedio se između brdâ taman kao čovek koji zna koliko da se pruži. Ili valjano izvajan lik u romanu, onoliko koliko mu je dato, kako je zapisano, dokle je piscu milo. Nije slučajno Ruso zastao ovde na svome proputovanju, našavši stan i mesto za rad. Da li je fasade uporedio sa maslacem, to ne možemo znati, a da čitamo, nemamo vremena. Čini se samo da bi filozof racionalizma, ljubitelj britke rasprave, smislio kakvu duhovitiju metaforu. I ko zna da li su blagožute boje tad bile u modi. Nešatel čuva stare srednjovekovne zgrade, mada čim se odmakne iz centra, ima puno onih kakve su sredinom prošlog veka građene svuda u svetu, ne bi li ispunile potrebe bejbi bum generacije. Ima supermarkete, prodavnice galanterije dobro znanih brendova, zlatare i prodavnice satova, na plišanim jastučićima su roleks, tag hauer, omega.  

Ima, eto, Nešatel i urbane legende, kao što je ona o Rusou, ili zagonetne, vijugave priče o apsintu. Da je filozof bio u ovom kraju i radio, to se zna, eno muzej-kuće. Egzili su većinom nevoljni, nekad i dobrovoljni, kad se pisac  skloni od vreve grada, ne bi li završio započeti rukopis i napravio skice za novi. Ima li za pisanje ičeg boljeg od blagog ocijuma, dokolice stvaralačke i kontemplativne, znane piscima antike? Naći će je ovde ko piše, u Nešatelu, najviše u šetnji pored jezera, u pogledu koji odmara oči zagledane u sitno.          

Silvije Strahimir Kranjčević, Izabrane pjesme, SKZ, Beograd 1929.

Na ulici, preko puta Jugoslavenskog dramskog pozorišta u Beogradu, kod uličnog prodavača knjiga ona nalazi 211. knjigu XXXII kola Srpske književne zadruge. Mala i oronula, ali još uvijek solidno držeća knjižica od 99 stranica. Pjesme su tiskane u nizu, jedna za drugom, tako da ih je stalo svih pedeset i pet. Iako po našim policama Kranjčevića imamo u barem pet-šest različitih svezaka i izdanja izabranih i sabranih pjesama, sažalim se i kupujem knjigu. Ne mogu svog pjesnika i sugrađanina, koji grobom svojim čuva naš izgubljeni grad, ostaviti tako u tuđini, na ulici i u prašini. Umjesto da poslije mislim što li je, Bože, bilo s tom knjigom, odnosim je sa sobom. Govorim da ćemo je pokloniti nekome tko Kranjčevića razumije i zaslužuje, ali bi se trebalo sjetiti tko bi to mogao biti. Osim toga, morao bi znati ćirilicu, a i to je sve rjeđi slučaj.

Ali gdje čeljad nije bijesna i gdje se doista nešto čita, tu ni kućna knjižnica nije tijesna, tako da ovaj mali Kranjčević nalazi svoje mjesto. Više puta pročitane pjesme vrijedi ponovo čitati, u novom kontekstu i u novoj knjizi. Tek tada primjećujem ono što je doista važno: predgovor, koji je pisao autor ove male Silvijeve antologije. Antun Barac posljednje je ratne, 1918. godine doktorirao na poeziji Vladimira Nazora, a te 1929, kada ova knjiga izlazi, s profesorskog mjesta u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu prelazi na Filozofski fakultet. Trideset i pet mu je godina, u punom stvaralačkom je zanosu, jedan od najvažnijih i najambicioznijih kanonizatora u povijesti hrvatske književnosti. Politički je liberal, građanski intelektualac, što će ga dvanaest godina kasnije koštati zatočenja u Staru Gradišku i Jasenovac, gdje će provesti jednu strašnu zimu i proljeće 1941. na 1942. Ali, prije svega drugog, Barac bio je pouzdan čitalac i sjajan stilist. Pisao je jednostavno i jasno. Svakom je rečenicom stvarao živu povijest hrvatske književnosti.

“Izabrane pjesme” Kranjčevićeve za uglednu SKZ Barac priprema o dvadesetogodišnjici pjesnikove smrti. U predgovoru, vrlo obimnom, koji će zapremiti punih četrdeset stranica knjige, Barac izlaže Kranjčevićevu životnu putanju, hrvatske političke prilike u vrijeme pjesnikova života, te kratak pregled hrvatske moderne poezije. Sve troje čitatelju biva iznimno zanimljivo. “Sve su Kranjčevićeve ideološke pjesme – i s političkim i socijalnim i religijskim obilježjem – proniknute bolom”, piše Barac. Primjedba je lucidna, a čitateljskim uvidom nadmašuje, na žalost, ono što su u Kranjčevića uspjeli pročitati mnogi njegovi budući profesionalni čitatelji. Ili o političkim događanjima u Hrvatskoj: “Političke prilike u Hrvatskoj bile su očajne. Ban Kuen Hedervari sistematski je i s uspjehom provodio madžarizaciju zemlje. Odvojio je Srbe od Hrvata i predobio ih za se, a povukavši k sebi i jedan dio Hrvata, on je nasiljem i korupcijom duša unio među narod malodušje i apatiju. Zadobivši za svoj režim manje otpornu inteligenciju, on je uspio da ostale narodne redove učini neotpornim ili da pobudi u njima neku naivnu tvrdoglavost i verbalno revolucionarstvo, koje ne vodi računa o realnim potrebama naroda, te postaje sasvim neopasno.” Barčev opis kuenovske Hrvatske mogao bi, na žalost, biti i opis mnogih budućih Hrvatskih, uključivo, naravno, i plenkovićevske Hrvatske. Ali u tom opisu, ipak, čitatelja osvoji sintagma: korupcija duša. Njome rečena je bit. U njoj, pak, sva je tragika Kranjčevićeva otpora. Njegova duša bila je, naprosto, otporna na korupciju. Barac to neće reći, jer ne bi bilo u skladu s njegovim vlastitim doživljajima domovine i domovinskih granica, ali upravo zato što mu je duša bila čista i što su proniknute bolom bile sve njegove pjesničke satire na političke, socijalne i nacionalne teme, Kranjčević je završio u svome bosanskom i sarajevskom progonstvu, i u grobu na Svetome Josipu, u najdaljoj unutarnjoj tuđini.

Za Kranjčevića Barac veli da je bio čovjek “prosječnog obrazovanja” i kaže da “ne može se među Kranjčevićevim pjesmama naći pedeset njih, koje bi i dvadeset godina nakon autorove smrti mogle da se smatraju savršenima”. O svojoj antologiji kaže da su u nju neke pjesmu uvrštene “koje ne mogu sasvim podnijeti današnja književna mjerila, ali su jake ili u pojedinim dijelovima ili su za Kranjčevića naročito karakteristične”. Knjigu nije, kako je to onda, pa i danas, bio običaj Barac komponirao kronološki, prema vremenu nastanka pojedinih pjesama, nego ju je nastojao komponirati poetički i stilski, onako kako bi učinio sam autor.

“Najviši usponi hrvatske lirike vezani su uz imena Petra Preradovića, Silvija Strahimira Kranjčevića i Vladimira Nazora. Pored njih važni su literarno-historijski u XIX vijeku još Stanko Vraz, August Šenoa i August Harambašić, dok su se u lirici XX vijeka umjetničkom vrijednošću svojih pjesama i individualnim kvalitetima svoga stvaranja znatnije afirmirali Vladimir Vidrić i Dragutin Domjanić. Uz ta imena vezan je uglavnom i sav idejni i formalni razvitak hrvatske lirike od Ilirizma do Miroslava Krleže.” Tim riječima pogovor započinje. U njemu te 1929. još nema ni spomena Tina Ujevića ili već četiri godine pokojnog Antuna Branka Šimića. O Matošu i Kamovu da se i ne govori. Književnopovijesno vrijeme teče drukčije od vremena političkih i narodnih povijesti. Da nije književnih povjesničara i pisaca kakav je Barac, to vrijeme u hrvatskoj bi književnosti stalo. Kao što i stoji u proteklih pedesetak godina.

Angelus

Ne znam tko je bio vlasnik ove beogradske Kranjčevićeve knjige, koju devedeset i četiri godine kasnije donosim u Zagreb. Ali velika bila bi priča kad bi se i to znalo: gdje je knjiga bila 1941, kada je započinjao rat?; što je knjiga činila, je li bila čitana, dok su iz NDH stizale vijesti o ustaškim zločinima?; gdje je preživjela njemačka i saveznička bombardiranja?; gdje se zatekla kada su 1991. tenkovi jedne bjesnoćom zarađene države i armije kretali na Vukovar?; je li je itko poslije toga čitao?; i kako se Kranjčevićeva knjiga zatekla na ulici, preko puta Jugoslavenskog dramskog pozorišta? A da ju je netko doista i čitao potvrđuju dva podvučena stiha, nježno, tankom grafitnom olovkom, u pjesmi “Angelus”. Stihovi, karakterističko kranjčevićevski, glase: “Jer Bog je noć za one stvorio,/ Na koje nije danju mislio!” To su jedina dva podvučena reda u knjizi.

Naš čovo

Jedna od onih slabo spominjanih Kranjčevićevih pjesama, koju bismo mogli proglasiti žurnalističkim, kabaretskim, satiričnim songom, dijelom jednoga lijepog i dramatičnog kontinuiteta moderne hrvatske angažirane i rugalačke poezije, koji bi se razvio od ove Kranjčevićeve pjesme, posvećene invalidu koji je izgubio ruku u čuvenoj Viškoj bici, pa bi preko Ujevića i Krešimira Kovačića stigao do Štulića, Predraga Lucića, Ede Maajke… Invalid bez obje ruke, ratni veteran, žali neprijatelja kojeg je u smrt psovkom ispratio: “- Pošao bih Majci Božjoj na proštenje a na Krasno,/ Pre neg umrem da se skrušim, da ne bude posl’je kasno!/// – Jer me peče, gospodaru, što krštenoj rekoh duši/ Pasju riječ, Bog da prosti, kad se ono s križa sruši./// – Nu… rekoh je! Branio sam s obim rukam amiralja,/ A nijesam ni ja bio vazda ‘vaka kljasta tralja!!”