Strah je vjerojatno najosnovnija ljudska emocija, najiskonskija, jer uz sâm život s njegovim metaboličkim funkcijama, najzajedničkiji je čovjeku i drugim živim bićima, kako našim životinjskim rođacima, tako – kažu znalci – i biljkama, na njima svojstven način. Strahovanje pred nečim kao očekivanje nečega nepoželjnog, lošeg, može nas sprečavati da djelujemo, ali i nukati nas na djelovanje. Koliko god je neugodan, u oba slučaja strah ima zaštitnu ulogu, nezavisno od nepredvidljivih ishoda. Ljudski je strah ipak u bitnome drugačiji od ne-ljudskih strahova; specifično ljudsko simboličko mišljenje, kao i specifično ljudska imaginacija, čini ljudski strah strašnijim od ne-ljudskoga jer čovjek, na svoju žalost, može projicirati mnoge mogućnosti u perspektivi budućnosti, čak i one daleke, pa čovjekov strah možda nije snažniji od instinktivnog životinjskog, ali je širi i dublji, trajniji i razorniji. Osim toga, čovjek ne strahuje tek za sebe samoga i svoje najbliže, što već i animalni nagon nalaže, nego može strahovati i za sve druge ljude i za sve drugo, za cijeli svijet i cijelu budućnost; čovjek strahuje i za apstrakcije, i pred apstrakcijama. 

Očekivanje se, pak, ne utjelovljuje samo u negativu straha, nego može biti usmjereno i pozitivno, a u čovjeka, zbog istog onoga što je rečeno o strahu, to je specifično ljudska emocija – nada; povrh očekivanja neposrednog užitka i koristi od nečeg dobrog, težnja boljem, najboljem, Dobru. 

Očekivanje je, dakle, uvijek na tankoj i oštroj ivici dobra i zla, a ivica postaje još tanja i oštrija kad nas običaji i navike, podgrijavani maštom, izazovu da pogledamo u budućnost, rastajući se od prošlosti: o vlastitim rođendanima ili o krajevima i počecima godinā, svojevrsnim rođendanima čovječanstva.

S time na umu čitao sam, na izdisaju 2023. godine, poeziju Wendella Berryja, američkog pisca, zemljoradnika te ekološkog i pacifističkog aktivista, rođenog 1934. godine, a posebno su me dirnuli ovi njegovi zabrinuti stihovi objavljeni prije pedeset pet godina:

Mojoj djeci, strahujući za njih

Strahote dolaze. Zemlja
je zatrovana skučenim životima.
Mislim na vas. Ono što ćete

proživjeti, ili će vas uništiti, izjeda
moje srce. Što sam učinio? Trebam
bolje odgovore od onih koji upućuju

na bolno uviđanje
svega što je bilo učinjeno u sljepoći,
ljubljenje onoga što ne mogu sačuvati. A opet,

dok se vaše oči okreću prema meni,
ne mogu ni poželjeti da vaši životi nisu bili stvoreni,
premda je bol njihova do mene.

(Wendell Berry, „To My Children, Fearing for Them“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)

I druge dvije Berryjeve pjesme koje prenosim iz engleskog u hrvatski jezik pisane su u vrijeme američkog rata protiv Vijetnama te na vrhuncu američkog i svjetskog antiratnog pokreta. No, i više od pola stoljeća nakon toga, ove su pjesme svježe, poput krvi koja danas teče palestinskim i izraelskim ulicama, te još uvijek odjekuju glasno poput današnjih ruskih i ukrajinskih bombi. 

Protiv rata u Vijetnamu

Vjeruj automatskoj pravednosti
bilo koga tko obnaša neku dužnost. Vjeruj
dužnosnicima koji bez imalo sumnje smatraju
da se mir osigurava ratom, a sloboda
represijom. Istina sačuvana laganjem
postaje laž. Vjeruj ili umri.

U svoje ime jašemo
na kotačima svojih mašina,
u ime Obilja koje proždire sve
ispušni plinovi našega napretka padaju
smrtonosno na sela i polja
koja ne vidimo. Spremni smo
za milijun malih smrti.

Gdje su tihe izdašne nastambe
u koje smo dolazili, susjedska imanja?
Vidimo da se američka sloboda brani
lažima, a laži se brane
krvlju, Jeffersonovu viziju
opslužuje agonija djece,
ženā zgrčenih u rupama. 

(Wendell Berry, „Against the War in Vietnam“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)

Mračni od moći

Mračni od moći, ostajemo
osvajači svoje zemlje, ostavljajući za sobom
pustinje tamo gdje su bile šume,
ožiljke tamo gdje su bila brda. 

Na planine, na rijeke,
na gradove, na njive
polažemo otežale ruke, svoj dah
osnažen smrću svih stvari. 

Molite se nama, zemljoradnici i seljaci
Vijetnama. Molite se nama, majke
i djeco bespomoćnih zemalja.
Nemojte ništa tražiti.

U utrobi onoga što smo postali
nošeni smo
k ruševinama svoga trijumfa,
daleko od tihih kuća.

Hranjeni umiranjem, gledamo
vatrene spomenike svoje moći.
Svijet visi s nas
dok gledamo.

(Wendell Berry, „Dark with Power“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)

Četvrtu Berryjevu pjesmu biram i zato što se temom i tonom nastavlja na prethodne (iako je napisana četrdesetak godina kasnije) i zato što je neobična po svojoj formi i po organskom spoju duhovitosti i jezovitosti:

Upitnik

1. Koliko ste otrova spremni progutati
za uspjeh slobodnog tržišta i svjetske trgovine?
Molimo vas da navedete
preferirane otrove.

2. Koliko ste zla spremni učiniti
u ime dobra?
U sljedeća prazna polja
upišite imena
svojih omiljenih zala i činova mržnje.

3. Što ste spremni žrtvovati
za kulturu i civilizaciju?
Molimo vas da nabrojite spomenike, hramove
i umjetnička djela
koja biste ponajprije uništili.

4. Koliko ste naše voljene zemlje
spremni oskrnaviti
u ime patriotizma i zastave?
U sljedećem okviru nabrojite
planine, rijeke, gradove, farme
bez kojih biste najlakše mogli.

5. Ukratko iznesite ideje, ideale ili nade,
izvore energije, vrste sigurnosti
zbog kojih biste ubili dijete.
Molimo vas da imenujete
djecu koju biste bili spremni ubiti. 

(Wendell Berry, „Questionnaire“, iz knjige Leavings, objavljene 2010. godine.)

Zadnje dvije pjesme dobro predstavljaju Berryja kao žestokog, ali trezvenog kritičara militarizirane tehnokapitalističke civilizacije, čije napretke vidi kao propast čovječanstva i čovječnosti, te nasuprot tome slavi bogatu jednostavnost života na selu, na zemlji, u prirodi, među svim živim bićima… i s njima. Dok prva pjesma pobuđuje pesimizam – priroda, ali civilizacija –, druga je pjesma njezin kontrapunkt i za nju bi se moglo reći da raspiruje optimizam: civilizacija, ali priroda. Utjeha u očaju, nada umjesto straha, žeravica života pod hladnim metalom otuđenog svijeta.

U ovom svijetu

Brdski pašnjak, prostor otvoren među stablima,
naginje se prema dolini. Djetelina i trava
cvatu. U podnožju brda
tamna poplavna voda valja se niz rijeku.
Sunce zalazi. Prije no što noć padne ptice pjevaju.
Popeo sam se gore da napojim konje
i sada sjedim i odmaram se, visoko na padini,
puštajući dan da se sažme i da prođe. Preda mnom
blago pase po širokim poljima dolina,
sporo i zamišljeno kao zvijezde. U ovom svijetu
ljudi kuju planove, iscrpljuju se,
troše svoje živote, kako bi se međusobno ubijali.

(Wendell Berry, „In This World“, iz knjige Farming: A Hand Book, objavljene 1970. godine.)

Mir divljih stvari

Kad me počne hvatati očaj zbog svijeta
i kad se noću budim na najmanji zvuk
strahujući pred onim u što bi se moj život i život moje djece mogao pretvoriti,
odem i legnem tamo gdje mandarinski patak
u svoj svojoj divoti počiva na vodi, a velika se čaplja hrani.
Umirim se u miru divljih stvari
koje ne oporezuju svoje živote predumišljajem
o žalosti. Uprisutnim se u prisuću mirne vode.
I osjećam iznad sebe zvijezde slijepe za danje svjetlo
koje čekaju sa svojim svjetlom. Neko vrijeme
počivam u milosti svijeta, i slobodan sam. 

(Wendell Berry, „The Peace of Wild Things“, iz knjige Openings, objavljene 1968. godine.)

[Sve prepjevane pjesme nalaze se u knjizi: Wendell Berry, New Collected Poems, Berkeley: Counterpoint, 2012., i to na stranicama: 66, 75, 76, 375, 128 i 79. Wendella Berryja otkrio sam zahvaljujući svom poetskom i filozofskom prosvjetitelju, kanadskom prijatelju Michaelu Georgeu, kojemu sam neizmjerno zahvalan za Berryjeve Nove sabrane pjesme i za to otkriće.]

BUMBAROV MED

_______________za Olgu Gluhih

jednog popodneva, na selu,
Rimski-Korsakov sluša ptice
i tišinu.

mlad kompozitor dolazi u njegovu baštu.
i predstavlja se. vadi notni zapis
i pokazuje:

vi ste moj uzor. inače, ja sam lekar,
ali izučavam harmoniju i kontrapunkt.
zanima me – šta mislite o mojoj kompoziciji?

stari lisac pažljivo čita note
i prelistava.
ohrabruje mladića:

odlično.
nastavite
sa lekarskom praksom.

                                 maj, juni 2023.

CERJANSKA PEĆINA

_______________Jeleni S. Mladenović

stara dva miliona godina.
beše i biće neistražena,
hladna i tamna.

išao sam niz mokre hodnike,
brinući za svetlo na mom čelu
i za uže kojim sam vezan,

gledao pećinske korale,
kristalne cvetove i daždevnjake.
mišljah da bejah prvi na dnu,

kad, ugledah teglicu i u njoj
papirić, ali moram sakriti
ime čoveka koji se potpisao:

avgust, ’98.
ko želi da me zna,
nek siđe ovde ga sam ja.

Kad se otac razbolio, bilo je ljeto. Ulazio je u šezdesetu godinu. Nakon njegove smrti ponavljala sam ljudima, ustrajno kao litaniju – nije ni posijedio. Sve dok ga nisam sanjala. Sjedi on u autobusu, negdje pri dnu. Drži se za ručku sjedala onako kako se uvijek držao. Gleda me. Sav posijedio. Je li ti sad srce na mjestu, pita me.

Počeo je umirati u augustu. Neka se stara ozljeda na potkoljenici ili madež, ili ben iz djetinjstva, kako ga je mama uporno nazivala, na zlo okrenuo. Ispočetka, krvario je sasvim malo. Kao ranica koju je mogao zaraditi stavljajući izolaciju na našu kuću na četiri vode. To malo krvi je bilo dovoljno da se na njenim temeljima začne novi svijet koji će ga ustrajno sebi uzimati. Sebi kuću u njemu sagraditi. 

Kuću je štitio od zime i od ljetne sparine stiroporom. On i brat to ljeto na skeli. Rade to prvi put. Ćaćin prijatelj, prgavi gastarbajter im je u par poteza pokazao kako se to radi. I sad oni ponavljaju njegove pokrete. Brzo uče. U tome su jednaki. Otac je priučeni bravar, sa genom za stolariju. Brat je sve to, i još ponešto. On skrivećke piše pjesme. Ima očeve snažne ruke. Takve da kad se skela zaljulja kao brod na valovima, brat ih hvata u svoj dlan. Otac se spašava od pada sa par metara, smrt se malo izmaknula. 

To smo ljeto svi, kao u nekom usporenom filmu, prisni. Smireni. Mirno more, bonaca. Nismo slutili, to se naša tijela na oluju pripremaju. Tijelo predosjeća lahore smrti na zatiljku, i onda se smiruje, skuplja snagu za nalete bure. To ljeto na zalasku, otac prvo na more odlazi. Zakazali su mu termin kod specijalista koji jednom mjesečno dolazi. Jednom mjesečno je termin za male čaršije. Tako to ide. On je praktičan, dok dođe na red, ode se kupati. Prvo život, pa sve ostalo. More posebno ni ne voli. Otići će zbog mame. S njene strane svi pupčanom su vrcom vezani za sunce, valove, stijene. Neki je gen to prenio. Ne vrijedi se tome otimati. On to zbog nas trpi. Brat i ja smo odrasli, osamostaljeni. Njihove brige sve oko nas su pozavršavane. Svojim nebom letimo. I njih dvoje, to ljeto posljednje, odlaze na mjesto najdraže. Tamo gdje su uspomene na prva poslijeratna ljetovanja, na bijelog jugića. Starom cestom prema Ninu slušao se Niko Bete. Došao je kao jedina oprema u autu. Bili smo sretni cigani i smrt to nije imala srca kvariti. 

Ali, to ljeto posljednje, smrti više nije bilo do izmicanja. Pustila ih je da se slikaju na dragim starima mjestima, da šetaju i odmaraju, kao ljudi rasterećeni svih briga, pustila ih da mirišu more i borove, izlaze na večere, slatko spavaju i odmorni se bude, bez krivnje zbog te raspusne i sretne dokolice. A onda je zagrizla. Punim ustima. Čaršaf u kraljevskom gradu bio je pun krvi. Ben iz djetinjstva krv je izobličila. Postajao je neprirodno veći, grub na dodir, kao dio tijela koji njemu ne pripada, kao zlokobna rupa svemira.

Kad su se vratili, nakon deset dana, što je za njega u mladosti, bilo previše sunca, sparine, komaraca i gužve, a najviše propuštenih utakmica Krajišnika, rekao je: iduće ćemo godine opet deset dana, najmanje. Njemu, kojem je Bosna bila početak i kraj svijeta, u koji se morao vratiti već nakon dva preduga dana, ova rečenica nije stajala. Smrti je to bilo previše, umorna od odlaganja i ugađanja njegovim ukućanima, još je jače zagrizla.

Specijalist se zagrcnuo kad je vidio smrtine zube na njegovoj potkoljenici: Gdje ste dosad bili? Melanom četvrtog stepena. Hitno. Bihać. Operacija. Samo nek se ne siječe noga, otac je ponavljao. Obiteljski je to gen sa njihovim nogama. Svi su se užasavali od toga, nakon što su didu prvoborcu zbog ozeblina u ratu htjeli rezati nogu. Bio je prgav i ustrajan i nije dao. Poživio je još četrdeset godina i legao u grob sa dvije noge.

U kantonalnoj je bolnici otac ležao danima. Hitnost se tamo odlagala do dvadeset i jednog dana. Čekalo se nešto, a on se zajunio, ništa nije vrijedilo što ga mati napada: neće te dirnuti, dok im se novac ne ponudi. On nije htio čuti. Ja ću čekati, pa ko duže izdrži. Brat je sad vozio neki drugi jugo. Znao je kao kozica preskakati serpentine. Svaki dan u posjeti. Znali bi i žmireći izbjeći sva uleknuća na izboranoj cesti. Nakon dvadesetog i jednog dana, oni su popustili. Izvadili su iz njegove potkoljenice ben iz mladosti i jedan zub smrti. Poslali ga kući. Nakon dvadesetog i jednog dana izvadili su mu konce. Na pola puta između Bihaća i naše kuće na četiri vode ustavi iz njegove potkoljenice su se otvorili i krv je opet potekla. Jugić se okrenuo u smjeru bolnice, i kako je hitno bilo, tako su ga hitno i zakrpili, na živo, bez anestezije. Ta je bol ništa naspram onoga što će ga čekati, šaputala je smrt na uho doktora i on ga je prekaljen ljudskom patnjom na to i pripremao. Otac Bihać nikad nije ni volio, i on mu je eto uzvraćao udarac za udarcom. Kad je tražio penziju koju je sticao od svoje 16., održavajući strojeve za gaze, u Bihaću na penzionom su ga pitali zašto u Srbiju ne ide tražiti svoju penziju? Džaba im je govorio da je on penziju zaradio u Kladuši, a ne u Srbiji. Srbin nije, a sve i da jeste volio bi to zbog nje najviše, da se živa pojede kad on i tako i tako svoju penziju dobije. Na to sam ustvrdila da svoga prezimena nikad neću mijenjati, nek me se povezuje sa svim što nisam, tako da znam kako bi mi bilo da jesam. I tad smo se zadnji put i svađali. Jer sam bila tvrdoglava i zapaljiva, i huljiva, kao da sam njegova. 

Oko njega, na kauču, okupljali se sve dragi ljudi, kojima je bilo stalo da smrt uspore. Nitko sebi htio priznati da je to bilo opraštanje. To su bila duga i draga zadirkivanja, poput onoga kad su on i Šefko jedne prilike popravljali veš mašinu. Nakon što im je majstor za mašine rekao: Allaha mi, ne može se popraviti, Šefko je odmah znao da laže. Naravno da je znao, kad mu je ćaća hadžija, otac je potvrdio. I tako rastvorili su mašinu, uklonili dio koji se pokvario, i nema se gdje nabaviti, jer je stariji od pegambera, i onda su nad mašinom razmišljali šta sad. Ocu je sinula revolucionarna ideja: Ništa, da mi nju sad upalimo. I mašina radi. I danas. I smijali se svi, smijali. Tu je i Marijan Ožura, svećenik iz Cetingrada, kojeg smo zvali pop. Došao mu u posjetu bez namjere da mu da posljednje pomazanje. Bez riječi ga je odriješio ako je u čemu pogriješio. Pa i ono da sjedi u jugi dok smo mi u crkvi. Jer ne može gledati svete i presvete u prvim redovima. Smijali smo se tako i sjećali. 

I smrt se ražalostila, smirila, stisak popustila. Kratko smo disali opušteno. U bolnici su odlučil da nije za terapije. Dalje od toga nisu znali, nisu htjeli reći. Smrt to zna bolje. Pred prvu nedjelju adventa smrt je odlučila putovati njegovim venama, sve do prepona. U kantonalnoj bolnici su odlučili, to je prevelik zalogaj za njih, i preusmjerili ga, kao vodu u koritu, bolnici u Sarajevu. Tamo nas opetovano pitaju gdje smo dosad bili. To je ujednačen ritam smrti. Stojimo pred tim ponorom krivnje. Hoćemo li u njega skočiti? Nego šta, i skačemo mama, brat i ja. Ta je krivnja lakša od spoznaje da tata umire, da svaki put kad kažem otac, osjećam se jače, kad kažem tata slomit ću se pred primarijusom koji me na upit o očevom zdravlju pita znam li ko je on. Ne pokazujem dužno poštovaje njegovim titulama, mene samo zanima kako se tata od smrti spašava. Ona ga već grli, on je njen. Jača je od svih primarijusovih epoleta, ega i taštine. Skačemo u tu krivnju, jer je lakša od spoznaje da se tu ništa ne može učiniti, da će on umrijeti, da se više nećemo svađati, da moj brat ima dvadeset i jednu godinu, da više neće njih dvojica zajedno majstorisati, da neće više sve što napišem, i ono dobro i loše, čekati kao ozebo sunce, nositi svojim prijateljima i hvaliti se… Ovako krivnja nam drži glavu iznad vode, e da sam još, ovo i ovo, ovo i ovo, ovo i ovo, i tako ne tonemo, tata umire, ali ne još. 

S njim u sobi na Koševu su dva sitna lopova, koji će iz sobe izaći sa policijskom pratnjom, jedan bivši domobran koji se svako jutro sprema za vizitu uz red paste za zube, red kolonjske i red slavne prošlosti. Mora operirati palac koji je ozebao na frontu, jer tijelo pamti, i sada mu se sveti. Drugi mu se smiju da danima nisu zube oprali, i šta se vrijedi lickati kad će ih smrt svejedno i smrdljive pojesti. Tu je i drag čovjek koji će na nosu operirati malenu kvržicu, daleko manje zlokobnu. Njemu jedina ćerka u Sarajevu nikada ne dolazi. Što bi, kad je praktički kod kuće. Tako se tješi. Tu sam sve vrijeme, osim u vrijeme vizita. Smilovali nam se, smrt nas grli, i to svi vide, i kuharice me nutkaju ručkom, makaronima sa sirom, i nikad slađi nisu bili. Ujutro, čim se probudi to njegovo novo društvo zanima kad dolazim, jer njima nitko ne dolazi, a imaju neke sitne potrebe, cigare, slatkiše i sve drugo što se ne smije. Smrti to ionako svejedno je, možda će se samo malo požuriti, ali to njih i onako ne brine. Uskoro im se pridružuje čovjek iz Konjica koji će ostati bez kože buta i stražnjice, donirat će je spaljenom bratu. Njemu se leđa često znoje, i iako ne može zbog rata vidjeti Hrvate ni nacrtane, i to priznaje, dopušta da mu leđa obrišem. To lagano skida slojeve njegove krivnje. Donji dio tijela mu je sav u povojima. Njemu će doći njegovi iz Konjica u narednih par dana. Jedan od tih dana otac i ja sjedimo na krevetu i suzdržavamo se da ne plačemo, i njegovo društvo iz sobe izlazi da nam bude manje neugodno. On opet ide na uzaludnu operaciju, ali svejedno bit će mu neko vrijeme lakše. Budi se iz narkoze, i pipa nogu. I kažem mu, nemoj se sikirati, nisu je odsjekli. Nek i nisu, rađe mi je umrti. Na njegovoj potkoljenici nova je rupa. Oko nje mali sateliti, pratioci melanoma. Šire se svojim svemirom, svojim nebom. Oni će tatu osvojiti. Ali ne još neko vrijeme. Koliko se može vrijeme rastegnuti. Dovoljno, jer taj mi je Božić osvanuo nakon operacije, u podne. Navečer, kad ih ostavljam, prije zadnje vizite u pola osam, snijeg propada. Pada u umirujućim pahuljama, lagano kao vrijeme koje se zaustavlja. Kao zadnja nježnost prije smrti. Zovem tatu i kažem: tata, napolju snijeg pada. I on, nakon operacije, sa rupom u preponi i satelitima na potkoljenici, i čovjek iz Konjica bez kože stražnjice i bedara, stari domobran, i drag čovjek kojem ćerka ne dolazi, ustaju sa kreveta i odlaze do prozora da vide snijeg kako pada. Spušta se sa neba zastor od smrti. Smrt je blagonaklona. Spuštam se sa Koševa u tada svoj dom na Ciglanama. U krevet. U noćne more, zubi mi ispadaju. I tek tada shvatam, znam, tata će umrijeti.

On ide kući uoči Nove godine. Brat dolazi po njega. Preuzima tatu koji će umrijeti. Kod kuće ga čeka mama koja brine za svog nepokretnog oca i za svoju mamu kojoj odlazi u bolnicu. Posve rutinski zahvat nakon prometne nesreće, mogao bi joj zaustaviti srce. I hoće, naravno, jer se baka za svetu smrt izmolila i umrijet će u snu na operacijskom stolu.

Moj brat, on još ne zna da će mu otac umrijeti, kako bi i mogao to prihvatiti. U zadnje vrijeme on taksira sve te smrti, ona mu sjedi na zadnjem sjedalu i ne bi ga baš toliko rastužila. Neka, ima vremena. Prvo, treba se bez pritiska oprostiti. Poslije će doći suze. I tako, njih dvojica prelaze tristašezdesetpet kilometara, kao nekada, kad su meni na studij dolazili. Cijelim su putem slušali Mehu Puzića na staroj kaseti. Šest pjesama sa jedne strane, i šest pjesama sa druge strane. I u jednom, i u drugom smjeru, Meho Puzić u Petrovcu, Meho Puzić u Ključu, Meho Puzić kod Balkane, Meho Puzić u Travniku. Meho Puzić na sarajevskoj petlji. I otac koji zapjeva moj brate u tuđini, skini gaće na vrućini. On se sprda, a zapravo ne može prežaliti brata koji jeste umro u tuđini, bezimeni radnik dva posla, a zapravo u penziji. I sad se njih dvojica prisjećaju svojih putova, ovaj put bez Mehe Puzića.

Ostajem tad u Sarajevu iz obzira prema staroj ljubavi koja dolazi iz Zagreba, i mi zajedno dočekujemo Novu godinu, i svi su radosni, i svi čestitaju, i ja se ne mogu kontrolirati, i plačem, iako ne bih plakala, ali plačem jer mi se plače i jer ta opustošenost nema više kud nego za suzama. Neko na cesti, nepoznat, brižno mi govori: nemojte plakati u Novoj godini, to nesreću donosi.

Tatu su poslali na uzaludne kemoterapije, već nakon prvog ciklusa nešto govori: donesi mi… čujem lopril, trčim s tabletama, brat ga drži onim svojim rukama, i on opet ne spada sa skele. Kasnije mi govori, tražio sam lopatu da sam sebe zakopam. 

Sjedimo za ručkom, svi, opet onako opušteni, on i brat nešto izvode, smiju se, i na trenutak smo zaleđeni u vremenu. On nas gleda pogledom koji kroz nas kao rendgen prolazi, on nas vidi, iznutra. On već odavno zna da umire, samo se pravi da ne zna, jer ne bi da nas rastuži. 

Potom dolaze dani inekcija protiv bolova, padanja u nesvijest, mati ga otima smrti, ona se hrva sa njom, ona na nju galami, izgoni je iz kuće. Nekad je to tamjan, molitve i postovi, nekad joj se umiljava prirodnim sokovima, cikla, mrkva sve što voli smrt sestrica. Nekad bi je potkupljivala sa posebnim eliksirima, narodnim lijekovima i suvremenom medicinom. Smrt bi se zasićena povukla, priznala joj snagu i upornost, a onda bi se vratila ojačana. 

Onda je uslijedio morfij. Nakon morfija mir. Smrt se povukla. Ostavila nas brodolomnike. Držimo se jedni za druge. I za sve ljude koje nam tih dana u kuću dolaze. Neke poznajemo manje, neke više, neke je samo otac u mladosti poznavao. Dočekujemo svakoga, za svakoga imamo vremena. Tako zaboravljamo da nije on sa nama. Kada su ga prve komšije stavile u sanduk, a među njima i Sajo Pekar, koji nikad u životu nije vidio mrtvu osobu, a u kosi ima poneku sijedu, i kada je mama tražila da mu se jastučić stavi pod glavu da nije tako na golom i da je udobnije, i kada se otac smanjio na manje od pola od sebe, tada mu se pojavio na usnama osmijeh blaženi. Izgledao je sretno, izbavljeno. Jer on je vidio ono što ćemo mi tek naknadno, s protokom vremena vidjeti.

Među ljudima koji u tim danima dolaze i piju za pokoj njegove duše, neki su umrli u međuvremenu, neki još umiru, a neki su već odavno mrtvi, iako se smatraju živima. Eto nonaj koji se slatko smije kad kažem da me tata zvao poglavica usrana motka ne bi li me naučio važnosti primanja šale na svoj račun, on je već odavno mrtav pijan. Već godinama, pije, i njiše se kao ruzinava barkica. Usidren i sam, ni smrt ni život da mu se smiluje. Njegova je samoća odašiljala sitne satelite posvuda, i oni su ga žderali, a on se vraćao u život malim bočicama alkohola. 

Tu je i tatin mlađi brat nad kojim smo svi strepili, nad njegove tri smrtne bolesti, a onda ga je i nadživio, ali kako, tako što su mu nogu odsjekli, ono čega se najviše bojao. Gorčina se naselila u sve ostale dijelove tijela. Živ i osakaćen, bio je mrtav.

Tu je i žena, krupna, gosposna i draga, muža je satrapa odavno sahranila, par puta njezini kilogrami su je spriječili da se iz naše fotelje izvadi. Sad je dementna starica, krhka sjena, tanka kao djevojčica kakva je davno nekoć bila. Ni smrt ni život da joj se smiluje i prikrati muke. Tata to sve zna. I zato se tako blaženo u svom sanduku smije. Kao onaj koji je toj boli umaknuo. Smrt je blagonaklona. 

Prije smrti od nas traži da niko, ni slučajno, crninu ne oblači. Jer će nas prokleti. Mati, po svome, ne sluša. I mi joj govorimo, zar se ne sjećaš šta je tata govorio. Ljuta je, šta me briga što će me prokleti. Samo nek proba. 

Ona prostire svoj štrik tuge jednu godinu. I u istoj godini, za svoju mamu, jednu godinu. 

Tuga je postojana. Navikne te na sebe, ona je mala rupa u tvom đonu s kojom i dalje hodaš, iako te žulja, ti i dalje hodaš. To je crnina koju ne nosiš, ali te svejedno pritišće, kofer koji je uvijek spreman na put s tobom krenuti. 

Još dugo sam sanjala oca, najmanje deset godina, svaki put me na nešto upozoravao. Znala bih ga sanjati prije kvara auta u nekoj nedođiji, prije potresa, prije bolesti. Bio je to njegov način da pokaže da se za žive treba brinuti. Mrtvi više ne pate. Nema boli, nema muke. Sve su to odavno zaboravili, sve oprostili. 

Onda mi je prestao dolaziti u san.

Hrvatski se „standard razlikuje od srpskoga jezika jer je u njega upisana povijest cijele hrvatske kulture u susretima sa zapadnim i drugim kulturama“ – argumentira gospođa Dubravka Oraić Tolić iz HAZU u obrazlaganju potrebe za Zakonom o hrvatskom jeziku. Od dosadašnjih argumenata o razlici, a čuli smo ih u dugu vijeku bukadar, ovaj je najslabiji, gotovo kapitulantski. Jer za svaki stari i novi jezični standard štokavskoga kruga (hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski) jednako se može reći to isto: da je u svaki od njih upisana povijest cijele njegove  kulture u susretima sa zapadnim i drugim kulturama. Gdje su, onda, razlike?

No, što bi konkretno moglo značiti to, da je u hrvatski standard „upisana povijest cijele hrvatske kulture u susretima sa zapadnim i drugim kulturama“? Koje su to druge kulture, s kojima je hrvatska u susretima, a koje se, za razliku od zapadne, ne imenuju (lijepi strah, kaže stara bosanska)? U našim povijesnim konstelacijama, mogu biti samo istočne. A od istočnih? Pa najprije i najviše – bizantsko-pravoslavna, osmansko-islamska. Povijesno autohtoni nosioci i baštinici hrvatskoga jezika i kulture u Slavoniji, u kontinentalnom zaleđu Dalmacije, u Lici, u Bosni, u Hercegovini (o, u Bosni, u Hercegovini!), koji su u dinamičnom i interakcijskom susretu s tim kulturama stotinama godina, primajući od njih i usvajajući primljeno kao svoje, te sva njihova jezična, pjesmotvorna dubina, moć i identitet – sve živo svjedoči o čemu je tu riječ. I, eto glavobolje: što s vlastitim elementima istočnih kultura! S takozvanim srbizmima i s takozvanim turcizmima! Za tu glavobolju, u stoljetnoj hrvatskoj jezično-identitetnoj borbi za čistoću i razlikovnost, do danas nije izumljen drugi lijek nego amputacija in vivo svih tih elemenata iz „najdubljih temelja hrvatske kulture“, da se poslužim izrazom gospođe Oraić Tolić iz HAZU.

Srpska jezična i kulturna dominacija jest bila realna opasnost po jezični identitet i standard nekad, u vremenima u kojima je, u zajedničkim državnim tvorbama, za sobom imala političku volju i moć, pa je moglo izgledati da se hrvatski može braniti jedino čistunskim reduciranjem, gestom obrambenoga odsijecanja svega svojega što je i „njihovo“ ili sliči „njihovome“. Danas toga odavno više nema, ima se vlastita država, vlastita kulturna i obrazovna politika, a  hrvatski refleks jezično-identitetnoga samoosakaćivanja svejedno živ da življi biti ne može. Kao da je strah od vlastite plurimorfnosti i sam postao jedan od „najdubljih temelja hrvatske kulture“ i hrvatskoga jezika.

Rječnik „turcizama“, koji već dugo za dušu popunjavam striktno uzimajući u obzir samo one riječi koje su svakodnevni dio mojega vlastitog jezika, jezične melodije i jezičnoga imaginarija, na današnji dan broji 873 jedinice, u što nisu uključene izvedenice i frazemi. U hrvatski standard jest pripušten manji broj njih, koji su (poput baruta i bubrega, ili bakra i šećera, ili topa i torbe) praktično nezamjenljivi. Sve ostalo – van, po preporuci standardologa: u tzv. „stilsku rezervu“! Ali, bez njih nema mojega (hrvatskog) jezika, ni standardnoga ni nestandardnoga. Svojevremeno je Tomislav Ladan ustvrdio da je „ono što se naziva bosanskim jezikom ustvari hrvatski kad mu se oduzmu orijentalizmi”. Kao Bosanac i kao vrstan jezikoznanac znao je svu širinu i dubinu onoga o čemu govori; kao jedan od tvrdih hrvatskih standardžija nije, očito, imao ništa protiv oduzimanja, nego ga je, dapače, afirmirao kao načelo. Ni prvi ni posljednji. Golema li jazuka i zijana!

ivanlovrenovic.com

Još u šest puni Mjesec odašilje jaku svjetlost kroz spuštene roletne, one moderne, venecijanske ih zovu, sve se providi kroz njihove reške, i van i unutra, korisno i ugodno za Veneciju, u sokacima kasabe načičkane kućama katnicama to dođe kao još jedan televizijski program, a već je u četiri bio na strani kuće kojoj prodire kroz veliki starinski prozor dnevnog boravka, u kom, eto ti života, netko spava. To prodire ovaj noćašnji, od 27. decembra, zadnja mu je kompletna putanja u godini koja izmiče, onima ispod, ne njemu. 

Akademski obrazovana i široko poznata građanka kaže prije desetak dana: noćas ću vam to srediti … tko su joj bili predavači, profesori i mentori ako je nisu naučili da je noćas napravila što je napravila, prošlo, noć protekla, bijaše snimila, pluskvamperfekt, ništa se više noćas ne može napraviti ni dogoditi. Valjda zato što ne namjerava i ne govori: priredit ću vam to sljedeće noći. I ovome punom ističe njegovo noćas, kako ne bi čovjeku. 

Što će biti danas nitko ne zna, ali znam za jučer.

Najprije prijateljica javlja da joj treba sto eura na 15-20 dana, znam da će u to doba imati još manje nego jučer, ali mogu, hoću, dogovaramo kavu.

Žuti motorić kojim ovih toplih zimskih dana prolazi poštar našim sokacima, tojest svojim rejonom, ovo pišem za one koji misle da asfaltni preljev neku plohu čini ulicom, a nasilu promijenjeni društveno-politički poredak neki kvadrat od po pet kuća od jednog do drugog ćoška da čini nečim modernijim i boljim od rejona, elem, svira motorić pred kućom, sav radostan što ne nosi račune i uplatnice, nego stiže novogodišnja čestitka, u bijeloj koverti, rukom savršeno tačno napisana adresa, od prijateljice i oca joj, čilog devedesetgodišnjaka koji je ljetos za istu ovu kuću donio dve velike kartonske kutije lučki, treskica, klipica, kako bolje razumijete, za potpalu u predviđena zimska jutra. Zato poštaru dva-tri eurića za kavu, takav je godinama bio običaj u rejonu. Po njegovoj začuđenosti jasno mi je, i dodatno potvrđeno, da ni običaj više nije što je nekad bio. U ulici, evropskoj.

U vrtnji glavnom i dvjema sporednim ulicama tražeći gdje bih mogla parkirati, a iz kojih mi je bliže do bankomata po onu stotku, vidim poznanicu kojoj moram nešto reći, to je ta prednost varošice, izađeš van i sve sretneš, ne treba ti ni fiksni ni mobitel, osim kad dogovor otpada pa ti onaj drugi ipak to pristojno javi jedva čitljivom porukom u kojoj fali pola slova i onda nikad nisi siguran da li je: nije ili je; taman da ću joj kroz prozor reći što sam naumila, kadli će ona: ajd odvezi ovu baku do kontejnera, foto-studija, mora se slikati za ličnu kartu, ne zna gdje je, pravim mjesta za njih dvije, ostavljamo baku sa dvojicom mladića koji ispred kontejnera čekaju svoje slike, zna ona nazad, ravno do policije, ali mi ni jedna ne znamo tko je i čija je i odakle je baka.

Uz euriće dođe još uvijek ukusnih, iako je toplo, zato postoje frižideri, nekoliko šnita božićne pečenice i odlično domaće vino, onaj tko je donio njoj nema pojma ni da postojim ja koja jedem njegovog odojka, vrhunska pravednost, kakvu svaki i svačiji bog nalaže a ničiji sljedbenici, ni uz zakletve svome bogu, ne provode.

Kad već pomislim da se ništa loše ne može dogoditi te srijede, stiže poruka da je u Beogradu, na četirirstotine kilometara daljine, iznenada umrla poznanica, mlađa od mene, zabolila ju glava i kao da nije imala vremena ni pomisliti gdje su joj tablete protiv glavobolje. Trebale smo se vidjeti prije dva i pol mjeseca na važnom događaju u prestonici, ona dan ranije bila kod frizera, dugo se nismo vidjele, događaj bio u četvrtak navečer, njoj suprug odavde rekao da je u petak. Bilo žao njoj, bilo žao meni. 

To „žao mi je“ uvijek je jedan na jedan. Nikad grupi nije žao druge grupe, sve je u paru i između dvoje, i kad ostane jedan onda i njemu prestaje biti žao, nitko više ne zna za njih dvoje, nestala situacija. Onome koji ostaje bude nekako lakše, nema s kim podijeliti žaljenje i ono više ne postoji, kao da nikad nije ni bilo, pa eto svojevrsnog olakšanja.

Danas i sutra u tri kuće izvan moga rejona vraćam posuđe, zdjele, tacne i kutije od sladoleda u kojima je ovih dana stizala hladetina – pihtija, grah sa suhim mesom, pita od jabuka i mađarica i torta. Bit će kao sa poštarom na motoriću u rejonu. Suđe se ne vraća prazno, pa će uz posude čokolada, nekoliko krafni, kupovnih, dve-tri kriške pizze, kupovne, po vlastitoj procjeni što bi se kome moglo svidjeti. Svakako to moram odraditi do kraja ove godine.

Predat ću i poznaniku rukopis od 260 stranica, sitno kucanih, bez proreda, pokušajte zamisliti koliki je obim toga teksta, čitala sam ga od ljeta, prosvjetni radnik piše o temama koje su za tri romana, već sam mu to rekla, na cesti, sad samo da vratim rukopis, da ga ne ošteti eventualni prolom oblaka i tuča koji bi razbili prozore, ili dim, o vatri ne smijem ni misliti, uvijek moguć u prostoru koji se grije na drva.

Kad obavim još te sitnice, mirne duše ću čekati kraj 2023. godine. Nikome ništa dužna, ni jedno obećanje neispunjeno, nema osobe kojoj bih za nešto u ovoj godini trebala reći: žao mi je. Kakav divan osjećaj kad ti ništa nije žao, a nisam bila na ispovijedi i nije mi ničiji bog ništa morao opraštati.

I mene su mnogi ljudi, poznati i nepoznati, nagradili, učinili za mene situacije i događaje koji će se spominjati čak i kad mene i njih ne bude među živima. Ima li išta veće od toga?

Pa se u predvečerje danasa pitam: 

Da li mi je žao što sam ove misli otipkala u wordu nakon što me puni Mjesec probudio oko četiri sata? Nije.

Hoću li pogriješiti ako ih pošaljem Miljenku Jergoviću? Neću.

A ako ne objavi na Ajfelovom mostu pa nitko nikad i ne pročita? Neka. 

Tko može tvrditi da neće biti pročitane uz neki sljedeći puni Mjesec? Nitko.

28. 12. 2023.

Onog dana kada sam počeo da je uhodim, shvatio sam da će moja opsesija biti cjeloživotna. Tako sam barem tada mislio ubijeđen kako ne postoji ništa ni približno graciozno kao Hana Lepenki. Pamtim da je tog prvog dana kada su moje oči jednostavno pobjegle prema njenoj pojavi nosila crnu kožnu jaknu s istaknutim kromiranim nitnama, ličila je na Tajči i bila je božanstvena. Tu sam riječ koristio često opisujući je samom sebi, a vjerovatno sam je pročitao u nekoj od epizoda princa Valijanta. Ispred ulaza u naš haustor sačekale su je dvije drugarice i sve tri sam pratio sa pristojne udaljenosti sve do Mecanovog grila. Bila je zima, bližio se školski raspust i hodala je lagano i bezbrižno. 

Sljedećih dana Hanu sam viđao češće nego ranije, a razlog je bio jednostavan; ni jedno od nas nije moralo ići u školu. Nije mi trebalo mnogo vremena da memorišem ono za šta sam vjeroao da je njena uobičajena svakodnevna rutina. Najvažnije je bilo da oko sedam sati, s večeri, budem ispred ulaza i bio sam siguran da ću je sresti. Nepogrešivo je ispunjavala svaku moju pretpostavku i prvih nekoliko večeri sam je posmatrao sa udaljenosti, ali kada je primetila da se svake večeri susrećemo na istom mjestu, prišla mi je lagano i pozdravila me. Nosila je crvenu vunenu kapu i kratku sportsku Yassa jaknu i dok se smiješila rekla mi je, pomalo zavjerenički, „vidi snijeg“. 

Te je zime snijeg napadao skoro pola metra i Zenica je utonula u bezbrižnu zimsku idilu. Na velikoj strmini iza našeg solitera, koja se spušta do stare čaršije, gomila djece se natiskala na improviziranom sankalištu. Djevojke koje su s Meokušnica i iz Kineskog zida odlazile u gradske šetnje redovno su bile žrtve zluradih grudvačkih napada u kojima su učestvovali svi dječaci na pragu puberteta. Gradom su odjekivale cika i jeka i gotovo svake večeri neki revnosniji mladić ljutito bi se zatrčao prema dječurliji nastojeći u prenaglašenom bijesu rastjerati nametnike, koji su izgrudvali djevojku s kojom se zabavljao. Kada bismo se umorili od strke, nagurali bismo se pred otvor Mecanovog grila čekajući da dobijemo vruće Polivne, prazne lepinje natopljene telećim temeljcem.

Hana je uspijevala da se pojavi uvijek kada sam je najmanje očekivao. Čim bih je vidio, počeo bih je slijediti pogledom, a onda bih se neprimjetno izdvajao iz društva i pritrčavao joj samo da je pozdravim. Kada je bila sama, osjetio sam, uživala je u toj pažnji; ako se vraćala između zgrada prema kući, nije se ljutila što bih hodao uz nju i nešto brbljao. Smijala se srčano mome ponašanju i tada sam znao da joj moja očigledna zaljubljenost uopće nije bila mrska. Kada bih je sreo u društvu prijateljica, nastojala je sačuvati pribranost, koju je nametala razlika u godinama, ali i tada je bila srdačna i otvorena. U nekoliko navrata mi je dozvolila da joj od Muzeja do lifta u našem ulazu nosim školsku torbu i nije mogla sakriti oduševljenje tom džentlmenskom gestom, koja je bila prirodna samo zato što sam bio toliko mlađi od nje. 

Dok bismo hodali, jedno pored drugoga, držala je ruke u džepovima jakne i postavljala bi svakojaka pitanja, ali najviše je voljela slušati kako pričam o ljudima iz ulaza i događajima koji opsjedaju maštu naše ulice. Nekoliko je puta bila iskreno iznenađena kada bi doznala neki detalj iz svijeta za koji sam ja podrazumijevao da je općepoznat, a koji je, očigledno, bio samo epizoda u životu nas djece. Hodala je damski, kako se to danas kaže, uvijek lagano i uvijek s pažnjom slušajući šta joj govorim i činilo mi se da kada me sretne namjerno usporava hod kako bi što više vremena provela u mome društvu. Kada ne bi nosila kapu, mogao sam joj jasno vidjeti visoko čelo i bujnu kosu koja je padala skroz do polovine leđa. Znala je, kada bi je nešto baš zainteresiralo, stati, zagledati se u mene i postaviti mi pitanje tako direktno da sam imao osjećaj da je to jedina stvar na svijetu koja je interesira. Saslušala bi me, neke dijelove mog odgovora bi ponovila na glas, a onda bi, kada sam mislio da je u potpunosti shvatila šta sam joj želio reći, nastavljala lagano hodati.

Hanu sam nerijetko znao sresti u društvu svojih ženskih prijateljica. Sve bi bile napirlitane, kako je djevojke koje se urede za večernji izlazak opisivala majka Zada. Čim bi me ugledale, njene bi drugarice odmah počele da se smijulje i da mi se obraćaju kroz aluzije. Nije odobravala njihovo zadirkivanje i uvijek bi ih pokretima ljutnje nastojala ušutkati, širila bi ruke i sa izrazom gnušanja i čuđenje govorila bi nešto nakon čega bi se njihovo ponašanje mijenjalo. Pogledala bi me tada svojim krupnim svijetlim očima i kao da je htjela tim pogledom reći „izvini“, ali ostajala bi nijema, uvrijeđena i pomalo osramoćena. Sve joj se to moglo vidjeti na licu i u ramenima koja bi se uvlačila u tijelo i posebno u onom posljednjem pogledu koji bi mi uputila dok bi odlazile, glave jedva okrenute u mom pravcu, kada joj ne bih vidio cijelo lice nego samo oči i diskretno nanesenu šminku.

Uoči Nove godine, te sedmice, kada je otac već prestao odlaziti na posao i sa djedom Asimom po cijeli dan počeo planirati novogodišnje slavlje, Hana mi se izgubila iz vida. Nekoliko je dana nisam sreo i pretpostavio sam da zbog primaklog kraja polugodišta rjeđe izlazi. U kući sam nekako nastojao započeti priču o njoj, ali uvijek okolišajući pa bih oca, ili majku pitao o tome kakvi su ljudi čika Miloš i teta Nada nestrpljivo iščekujući da pomenu i Hanu. Majka je bila zahvalniji sagovornik jer je njena raspričanost uvijek donosila detalje iz života Lepenkijevih koji su me interesovali. Iskazivala je prema Hani neskirveno divljenje u kojem nije bilo nimalo ženske ljubomore ili majčinske sujete. Pričala je o njoj kao o kćerci koju nije imala, s ponosom i dragošću. Uvijek je neprekidno ponavljala kako je Hana „izvanredna“ i kako sa svojim ocjenama može upisati koji god želi fakultet. Ali, nastavljala bi majka, upisaće arhitekturu, tu bi zastala, bacila bi pogled po kući i kada bi vidjela neki strip rekla bi „Hana izvrsno crta“ dodajući da nju, naravno, ne interesiraju gluposti kao mene. 

Otac je bio manje rječit, ali iz svega što je govorio o Lepenkijevima, a što se uglavnom odnosilo na čika Miloša, shvatio sam da je ono što gaji prema tom čovjeku jedna vrsta veoma dubokog muškog prijateljstva. Jednom je, a to mi se tako snažno urezalo u pamćenje, spominjući Hanu samo rekao „ona stvarno ima talenat“ i nakon tih njegovih riječi bio sam sretan i uzbuđen. „Hana ima talenat“, ponavljao sam cijeli dan u sebi, čak sam i otišao do ulaznih vrata njihovog stana i prislonio na njih uho osluškujući šta se dešava u domu Lepenkijevih. Čula se buka televizora i odmah sam u glavi mogao dočarati atmosferu kuće; čika Miloš i teta Nada sjedili su i gledali TV dnevnik, a Hana je, vjerovatno, bila u svojoj sobi zabavljena sopstvenim mislima.

Kada sam je napokon te sedmice, vidio izgledala je kao nikada prije, drugačije i lijepo. Bila je obučena u uske Levis farmerice i imala je na sebi raskopčanu kožnu jaknu kakve su nosali motorisi u američkim filmovima. Imala je prenaglašenu šminku oko očiju, a usne je ukrasila izražajnim crvenim ružom. Dok je prolazila pored mene, primijetio sam da je razdragana i vesela, gotovo ushićena, mahnula mi je i primijetio sam da nosi tanke vunene rukavice kojima su vrhovi prstiju bili odsječeni. Izgledala je kao neka furija iz filmova o Mad Maxu, djevojka koja ne poznaje granice i koja se ničega ne plaši. Kao privučen nekom magnetnom silom, pokrenuo sam se za njom, ali hodala je tako silovito i brzo da sa sam pomislio kako ću je izgubiti, ali kada je prošla Kristal i zaustavila se na velikom parkiralištu za automobile, ispred Uglovnice, vidio sam da je čeka oveliko društvo. Fokusirao sam pogled na nju, jer raskrsnicu nisam smio prelaziti, s druge strane je bilo naselje Jalija, u koje mi djeca iz Ulice Omera Maslića nismo smjeli odlaziti, baš kao što ni oni nisu smjeli dolaziti u našu duguljastu i strmu mahalu. 

Tada sam prvi put vidio, sasvim jasno i nedvosmisleno, kako su se u toj gužvi izdvojili, u nekoj igri mladalačkog zavođenja, kako se ona smijala glasno i poskakivala u mjestu, a kada se smirila, momak u tamnoj oker hunter jakni privio se uz nju i prebacio joj ruku preko ramena. Stajao sam gotovo skamenjen gledajući kako priljubljeni jedno uz drugo, okruženi drugim parovima, Hana i taj momak odlaze u pravcu Bilmišća. Te je noći u Zenici nastupala Galija i svi koji su bili dovoljno stari da im prostor nije bio omeđen nevidljivim roditeljskim granicama odlazili su na koncert. Noć je bila blistava, svjetla su gorila posvuda, a u mene se uvukao neki neopisiv mrak. 

Iz tih nekoliko dana uoči same Nove godine pamtim najjasnije zabrinute majčine riječi. Isprva je bila ljuta što sam dobio groznicu i korila me zbog mojih lutanja po hladnom vremenu, ali kada sam, sav u vatri, pao u krevet s temperaturom 40, ljutnju je zamijenila briga. Kada sam, tokom iscrpljujuće noći, počeo buncati, panično je ponavljala ocu „vodimo ga u Hitnu“. Dok me nosio prema kolima, otac je samo zabrinuto otpuhivao, njemu je strah paralisao sposobnost govora. Dolaska u stanicu hitne pomoći se ne sjećam, pamtim samo da sam se nakon nekog vremena razbudio i da je dežurna doktorica, koju su roditelji poznavali, utješno rekla „sada je gotovo. Slobodno ga vodite kući, nema potrebe da ga šaljem u bolnicu“. 

Naglo, kako sam obolio, tako sam i prizdravio, jer već sutradan poslijepodne sva mi se snaga vratila u tijelo, ali kada sam natuknuo roditeljima da bih volio malo izaći na ulicu, mati je počela histerično da se dere. Otac je bio smireniji i samo je rekao da još neko vrijeme moram provesti u kući. Učinio je to s toliko odlučnosti da mi je bilo jasno da ne treba na tome više da insistiram. Ostatak dana sam ležao gledajući televiziju i čitajući stotinu puta pročitane stripove. Trudio sam se ne razmišljati o Hani, ali to je bilo nemoguće i zadubljen u stripovske stranice zamišljao sam neprekidno scenu njenog susreta sa nepoznatim momkom. Bilo je nedvosmileno, nije bilo praktično izmišljati neubjedljive lažne razloge i vjerovati u nešto što očiglednost opovrgava; bio je to Hanin momak. Ali, mašta je čudesna i umjesto da me ophrva latergija, ja sam se upuštao u zamišljanje naših zajedničkih druženja. Jednom sam, ranije, čuo od njenih drugarica kako spominju Goethea kao nekoga koga Hana neizmjerno voli i to sam ime ponavljao u sebi. 

Nova godina je prošla u veselju tipičnom za moju porodicu, jer kada su se otac, djed Asim i amidža Nedžad podnapili, ustali su i sve ukućane natjerali da se uhvatimo za ruke i plešemo kolo. Mi djeca smo skakali i smijali se, a žene, mati, majka Zada i strina Sabira samo su se hihotale. To je bilo prvo veče te sedmice u kojem nisam mislio o Hani, ali, kada su svi pozaspali, upalio sam televizor u dnevnoj sobi i gledao treći dio Mad Maxa, njen mi se lik sam ukazao u mislima. Zamišljao sam da smo oboje u tom apokaliptičnom svijetu, da se držimo za ruke dok hodamo kroz pustinju, odsanjao sam budan tragičan rastanak u kojem ja, poput Mela Gibsona, odlazim u nekom nepoznatom pravcu. Po običaju, bio sam glavni junak sopstvene tragične maštarije, izmišljaja u koji sam se toliko zadubio da sam zaspao prije nego je film došao do odjavne špice i kao kroz maglu se sjećam da je otac, u nekom trenutku, ugasio TV aparat i pokrio me jambolijom od prave ovčije vune.

Prve sedmice po povratku u školu, nakon zimskog raspusta, dva sam se puta u istoj sedmici potukao. Drugi put sa Ensarom, a dok smo se hrvali oko stolova, leđima smo zakačili tablu koja se otkačila sa nosača, spala sa zida i razbila u nekoliko dijelova. Isti dan otac je bio kod direktora i pedagoga objašnjavajući da se incidenti, kako je moje tuče hladno okvalifikovao, više neće ponoviti i da sam ja od tog trenutka „njegova lična odgovornost“. Kod kuće je toliko divljao da je čak i majka zanijemila i zabezeknuto slušala njegove verbalne eskapade. Njegovu galamu sam slušao skrušeno i posramljeno, a od svega što je govorio najviše mi se u kosti utisnula zlokobno ledena prijetnja kojom je obećavao „da mene neće odgajati ulica i da će me radije poslati u popravni dom nego dopustiti da me ulica odgaja“. Nakon tih je riječi zastao, disao duboko, teško i uznemireno, a prije nego je otišao iz moje sobe, samo je poručio kako „možeš biti sve što hoćeš, ali dok sam ja živ jalijaš mi nećeš biti“. 

Iako mi je otac nametnuo bezbroj zabrana, u školu sam morao ići i desilo se nekoliko puta da sam sreo Hanu sa njenim momkom. Dok sam, tokom druge smjene, sam stajao na školskom igralištu, dobro sam ga osmotrio. Bio je viši od Hane, uredno obučen, odavajući utisak da je stariji nego što je to bio. Nosio je tanki, končani džemper navučen preko košulje kojoj je i zadnje dugme, ono što spaja dva kraka kragne, bilo zakopčano. Imao je uredno počešljanu frizuru i ličio je malo na Roberta Redofrda iz filma Butch Cassidy i Sundance Kid samo što mu kosa nije bila riđa nego garavo crna. Imao je neki demonski osmjeh, nešto toliko odbojno da sam se u učionicu vratio nervozniji nego prethodnih dana i da mi nad glavom nije lebdila očeva prijetnja, vjerovatno bih se ponovo potukao. 

Igrom slučaja naletio sam na njega već sljedećeg dana. Bio je u društvu dvojice drugara sličnog izgleda, a dok sam se penjao uz protupožarne stepenice, dobacio je, pretpostavljam meni, jednu jetku primjedbu koja me opekla po srcu. To njegovo „zaljubljeni“, iza kojeg je uslijedio smijeh sve trojice, zaboljelo me toliko da sam poželio uzeti ciglu i baciti je u njihovom pravcu. Iz materine priče, koja je o Haninoj vezi govorila sa neskrivenim oduševljenjem, doznao sam da se zove Dalibor, da mu je otac član poslovodnog odbora Željezare, a majka računovođa u RMK prometu. I već mi je tada bio sumnjiv i sve što sam osjećao prema njemu bila je čista i nepatvorena mržnja. 

Bilo je jednako hladno kao i uoči Nove godine kada sam se, po prvi put, oči u oči, susreo sa Hanom i Daliborom. Na trenutak sam se zbunio, ali sam se brzo pribrao spreman da ih pozdravim kako i dolikuje, dok budem prolazio pored njih. Bili su zagrljeni i Hana je naslonila glavu na njegove grudi i baš kada sam se spremao da kažem zdravo, Dalibor me preduhitrio. Sa dosta podcjenjivanja ponovio je istu onu riječ i počeo se smijati, a meni se to njegovo razvučeno „zaljubljeni“ činilo kao da je riječ sastavljena od komada neugašenog drveta, koji me peku po svakom centrimetru kože. Smeten, nakon njegovih riječi, nisam ništa rekao, ali ipak sam bio dovoljno pribran da se okrenem i vidim kako ga je iskreno uvrijeđeno korila zbog onoga što je rekao. 

Osjećaj poniženja tištio me neko vrijeme, a onda su dešavanja u ulici učinila da polako počne nestajati. Jedne noći sredinom februara neko je zapalio olopinu stare škode, koja je godinama nepomično stajala uz sami zid male zgradice. Prije nego su vatrogasci stigli ugasiti buktinju jedan krak plamena zahvatio je prizemni prozor u kojem je živjela stara teta Munira. Gledajući kako apartima za gašenje vatre vatrogasci zaprašuju ugljenisanu školjku automobila i zid ispod njenog prozora bila je stoički mirna i djelovala je kao da je se sve to ništa ne dotiče. Već sutradan je nastavila živjeti život kao da se ništa nije desilo i za nas djecu je postala oličenje hrabrosti. Otac je zaboravio na moje školske ispade i ukinuo mi je sve zabrane, vrijeme je malo otoplilo i mi djeca iz ulice opet smo se počeli provlačiti u kino i sjedeći na etisonu gledati projekcije filmova. 

Izgledalo je kao da se život vratio u onu uobičajenu liniju kretanja i da više ništa nema snage da ga poremeti kada sam, sasvim slučajno i nenadano, opet sreo Hanu. Ušao sam u ulaz smišljajući kako da objasnim materi zašto sam sav blatnjav, jer nisam smio reći da sam išao na Volovsku glavu i da sam se u jednom trenutku pokliznuo. Dok sam pokušao otresti skorenu zemlju sa svojih uprljanih farmerica, čuo sam pritajeni plač. Mahinalno sam podigao glavu i napravio nekoliko koraka uz stepenice, koje su vodile na prvi sprat. Gore, na vrhu, na posljednjoj stepenici, sama, sjedila je Hana. Laktove je naslonila na koljena i dok je plakala, skupljala je lice u grčeve. Ostao sam gotovo paralisan prizorom koji sam posmatrao sve dok glavu nije okrenula prema meni. Suze su joj razmazale šminku s lica i djelovalo mi je kao da je neko, u svaki njen podočnjak, izlio šoljicu mašinskog ulja koje je, u doticaju sa kožom, stvaralo lokvice obojene u cijeli spektar duginih boja. Pokušala se nasmiješiti kada me vidjela, ali joj je pošlo za rukom da samo još jače počne ridati nastojeći, kao riba koja se davi u prašini, ustima uhvatiti zraka. 

Nije morala ništa reći, jer sve sam odmah znao, a gledajući kako bez imalo srama, povrijeđena, plače preda mnom, osjetio sam kako se mojim tijelom širi neka podmukla, pritajena bol. To je trajalo samo jedan trenutak, a onda sam osjetio mržnju, čistu, jednostavnu i nedvosmislenu i poželio sam da se pretvorim u biće nalik Marvelovom Hulku i da golim rukama zdrobim glavu onoga zbog kojega je Hana plakala. Ali, sve što sam učinio bilo je da sam nastavio stajati gledajući je kako plače, nemoćan da joj se barem primaknem i kažem bilo šta. Nekada u životu naučio sam više ne biti zaljubljen u Hanu, ali onog koji joj je slomio srce i natjerao da, skrivena u mraku našeg haustora, jeca i plače, nikada nisam prestao mrziti.

Maja Kučerska (r. 1970, Moskva) ruska je spisateljica, književna kritičarka, kolumnistica i pedagoginja. Doktorirala je filozofiju na Sveučilištu Kalifornija u Los Angelesu. Voditeljica je škole kreativnog pisanja, a njezini su književni tekstovi ovjenčani različitim književnim nagradama. Trenutno živi i radi u Rusiji. 

Ovo nisu osobni rezultati godine, ovo je pokušaj generalizacije. Spoiler: nije sjajno, ali nade ima.

1. Koliko sam puta, čitajući najnovije vijesti, osjetila da nemam riječi. Nemam riječi. Nema riječi jer sve što se događa toliko je suprotno svim mojim predodžbama o životu, o granicama dopuštenog čak i na političkom terenu, o dobru i zlu, da je nemoguće izgovoriti riječi. Pred našim se očima ruše planine, stijene se lome u odronima, vatreni potoci teku. Kakve bi te riječi uopće mogle biti?

Najviše što možemo su geste: zagrliti onoga tko vam je u blizini. Biti blizu. Biti. 

Vrijednost voljenih osoba i činjenice da ih možete zagrliti nevjerojatno je porasla i izoštrila se. Oni koji se pri susretu nikada u životu nisu grlili, sada vide da je grljenje i potrebno i važno.

Vrijeme za riječi je iza nas, rekao je jedan od najomiljenijih suvremenih mislilaca. Javnih, slušnih riječi, dodajem ja. Zato je i vrijeme pisanja pisama u obranu dobrih stvari uglavnom prošlo. Povremeno ih još potpišemo, ali više iz osjećaja nostalgije za onim vremenima kada je to nešto značilo. Javna riječ je nemoćna. I opasna. A ponekad je jednostavno besmislena.

Krist je šutio kada su ga mučili nakon uhićenja. Sve što je trebao reći, već je rekao. A on ili uopće nije odgovorao na pitanja, ili je jednostavno reflektirao: “Ti li si židovski kralj?”, rekao si. Riječi više nisu važne. Sutra je pogubljenje.

2. Ali to je Krist, a ja, mi? A svi oni koji su nekad bili tako aktivni? Otišli su. Ili su ostali ovdje, u Rusiji, i zašutjeli. Odabrali život. Da, birajući šutnju s onima s kojima je nemoguće razgovarati, poput vatrene lave koja se izlijeva iz usta vulkana, ljudi biraju život. I ne samo svoj, nego i svojih najmilijih. To uključuje i one koji žele “spasiti što se spasiti da”. Što je viši položaj koji zauzimamo (u muzeju, školi, na fakultetu), to je više onih koji o nama ovise. Vlastiti roditelji, djeca, rodbina. Tiho ponašanje “velikih” štiti i osigurava stotine “malenih” ljudi: ako “velike” izbacimo iz središta, “malenima” se životi urušavaju.

Naravno, junaštvo zaslužuje poštovanje, ali ono je nažalost anomalija. Uobičajeni su životi drukčije strukturirani: jutarnja kava, telefonski poziv majci, dječje geografske karte, kupovina namirnica, zakazivanje termina kod liječnika, posao, sastanci s kolegama, sastanci s prijateljima. Uobičajeno je biti “dobar mali”, biti “filistar”, individualist, to je život. Je li moguće uskratiti ljudima pravo na to?

3. S druge strane, sve se može objasniti i opravdati. A to je još jedan izazov sadašnjeg vremena: neosuđivanje. Izazov za one koji su sigurni da je to vrlina. Ne znate sve o nekoj osobi, ne možete znati, stoga ne osuđujte kako vam se ne bi sudilo – čini se tako jednostavno. Međutim, sljedeći je korak moralni relativizam, “sve je dopušteno”, što znači da je u tom neosuđivanju, naravno, važno stati na vrijeme, ali bolje kasnije nego ranije.

4. Umor

Glavni rezultat ove godine za ljude koji žive u Rusiji i izvan njenih granica jest umor. Umor zbog toga što pakao nema kraja, što ne izgleda da će biti bolje, što je vjerojatnije da će biti gore. Umor zbog toga što sve ovo jako podsjeća na Sovjetski Savez. Umor zbog toga što svi likovi u političkom teatru igraju previše poznate uloge, već svi napamet znamo tko će što reći; tu i tamo bi tkogod pokušao reći nešto izvan naučenog – i gdje je ta osoba sada? 

Umor od nemoći. Nikada prije toliko neuspjeha ili podbačaja kao ove godine. 

Bratstvo gubitnika.

Umor i zbog toga što je stari svijet razoren, a novog, prihvatljivog nema na vidiku. Bilo je nešto ne vrlo neizvjesnih, ali barem nekakvih pokušaja očuvanja raspadajuće prošlosti kakva je bila, bilo je želja za povratkom u vremena kada je izlazio časopis “Playboy” i kada je i pamćenje na nekadašnju slobodu bilo moguće. Ah, poanta nije, naravno, u “Playboyu”, Ikei ili McDonald’su, nego u tome da svega toga, bezbrojnog, na što smo navikli u trideset godina više nema.

5. Po prvi put u Moskvi ne samo da nema uvezenih izložbi (što je razumljivo) nego nema ni ikakvih većih izložbi. Ni iz riznica Tretjakovske galerije, ni iz Puškinova muzeja, ni iz privatnih zbirki.

Nema se što pokazati? 

Strašno je ne ići tamo. Ista se stvar događa s kinodvoranama, ruskih je filmova vrlo malo, posebice dobrih: nije jasno na kojoj ideologiji treba raditi, kojoj se publici valja obratiti. “Čeburaška” ne opskrbljuje za cijelu godinu, “obiteljski filmovi” su zastrašujuće humani u današnje vrijeme, a propagandni filmovi – tko bi ih uopće htio gledati? Ostala je “Riječ kriminalca”, nostalgičan film, s jasnim vrijednostima i s afirmacijom – po mišljenju većine – posljednje društvene istine (nemoć države, snaga čopora, opstanak najjačeg). No to nije film za kinoplatno; kinodvorane su poluprazne. Samo su kazališta puna, krcata, rasprodana – naravno, ono je zadnji ispušni ventil. Kazalište funkcionira kao svjetovna liturgija, kada s drugima možete iskusiti slične emocije. To je zakonski moguća forma solidarnosti, barem nešto.

6. Međutim, književnost još uvijek postoji. Romani se sporo pišu, ali bit će napisani i “Rat i mir” i “Na zapadu ništa novo”. Vjerujem, gotovo i znam, da ti tekstovi nastaju upravo sada. Vrijeme slušnih riječi je prošlo. Vrijeme neslušnih se nastavlja. Ali jednog ćemo ih dana čuti. Po njima će se proučavati sadašnje vrijeme, 2023. godine godine od rođenja Kristova.

Prevela: Danijela Lugarić Vukas

Nije bio mačo tip; nikada joj nije ništa naređivao, daleko od toga –  čak nije ništa ni zahtijevao od nje, jednostavno je puštao da stvari idu svojim tokom i prilagođavao im se. Tog petka u malu školu u seocetu u kojoj je on bio direktor, a ona učiteljica, došla je opštinska inspekcija. Inspektori su ujutro obavili posao zbog kojeg su došli, a poslije toga ih je on odveo u ribolov. Kroz seoce je tekla rječica, u jesen i zimu, a ljeti kad oplića na nekim je mjestima više ličila većem potoku. U sobu u kojoj su njih dvoje stanovali, u kući imućnijeg mještanina, on i inspektori nisu došli praznih ruku. U bijeloj najlonskoj kesi još su se koprcali klenovi i mladice. Spustio je kesu na sto i rekao, ustvari naredio: “Pripremi nam ovo za večeru, mi idemo malo prošetati.“

Ne zna da li ju je više povrijedio način na koji joj je to rekao, laž – jer znala je da će u seosku gostionu, ili to što nikada u životu nije čistila ribu, a ove su još uvijek žive. Sjela je na ulazne stepenice i zaplakala.

Onda se pribrala, pokucala na vrata vlasnika kuće i pozvala njegovu ženu – rekla joj svoju nevolju. Ova reče: “A draga moja, sad ćemo mi to nabrzinu. Ja ću ih očistiti na pumpi, nauljićemo ih i posoliti, staviti u tepsiju i među njih poredati krompira. Ne znaš kad će oni doći, to je sad sigurno u gostioni, a i kad dođe, to će doći pijano. Pa kad dođu, a ti uključi pećnicu i ubaci tepsiju unutra.“

Tako je i bilo – dođoše oni u neka doba, sjedoše za sto, a pred sebe flašu rakije. Ona ispeče ribu i ode spavati, oni su još dugo zveckali posuđem i mrmorili. Odvezoše se inspektori kući onako pijani, pa moglo je već biti i pred jutro.

On joj sutradan reče da neće taj vikend kući u obližnji gradić u kojem su živjeli, ima puno posla u školi, inspektori mu naložili da štošta uradi.

Ona se bez riječi spakovala i otišla na autobusku stanicu.

Kada je otišla, on pokupi sav ribarski pribor: dva štapa, jedan duži, tamno zeleni, za pecanje na plovak, za škobalje i plotice, i jedan kraći, svijetlo zelen – skoro sivkast, za blinkeranje, za mladice, klenove i pastrmke, pa onda udice, laks, varalice, olovo i plovke. Sve on to u ruke i ode do kuće školskog hausmajstora. Nikada mu nije bilo jasno zašto seljani ne pecaju – meso im nije bilo često na tanjiru, a rječica puna ribe. U hausmajstora puno djece, a plata mala, žena domaćica.

Dozva hausmajstora i reče mu: “Šta god posla imaš, ostavljaj. Idemo na rijeku, učiću te da pecaš.“

Uloviše nekoliko klenova i plotica, odmah ih tu na rijeci i očistiše. Dao je oba štapa i sav pribor hausmajstoru.

Na povratku ubra nekoliko cvjetova. U sobi preli iz flaše ostatak rakije u čašu – bilo je nekih dva deci – ispra na pumpi flašu, nali u nju vode i nagura tri cvijeta, pa stavi flašu nasred stola.

Izađe van sa čašom rakije u ruci, sjede na klupu iza kuće i zapali cigaru.

Polako je pijuckao rakiju i otpuhivao dimove dok je šumu koje su mu bile pune oči gutao mrak.

Božićna priča

Sjedio sam pred kućom na panju, dok je ona rađala. Bilo mi je hladno, pomislio bih da se unutra vratim po kaput, ili da pokucam, da mi dodaju kaput ako je nezgodno da sad ulazim, ali onda bih se sjetio da ona rađa, a šta je hladnoća prema rađanju, pa sam ostajao tako da sjedim, i da gledam u te dvije šake, isprepletenih prstiju, na koljenima, koje su sve manje bile moje. Pomodrjele, skoro ljubičaste. Bol je započinjao u noktima, pa se spuštao niz prste, u njihovo tvrdo duboko korijenje negdje u dubinu dlana, da bi najednom nestao, i meni se činilo da to nisu više moje šake, nisu to moje ruke, i ne moram misliti što su te ruke činile. Ako bih pomaknuo prst, bol se vraćao, neugodniji nego ranije, jer sam ga osjećao kao da je tuđi. Kao da me boli tuđa šaka.

Onda je, negdje oko ponoći, izašla crna babica. Krupna, mišićava žena, široka vrata i sitne glave, stegnute maramom, reče: “Dijete se ne pomalja, teško joj je!” Nastavio sam gledati u te dvije šake. Nisam joj ništa odgovorio. A ne znam ni što bih. Zatim se, možda sat kasnije, još jednom pojavila. Ogrnula mi je kaput preko ramena, rekla: “Ništa!” Digao sam pogled, možda sam joj nešto htio reći, ali onda sam vidio njezine šake, tanke, dugoprste, kao da ni one, kao ni glava, ne pripadaju tom golemom tijelu i tim rukama. Iz širokih muških zapešća kakvog levantinskog pelivana izrasli su uski vilinski dlanovi. Kao da se posramila pred mojim pogledom, stegnula ih je u  pesničice i pobjegla u kuću.

Zatim je, sva oznojena, više puta u nekoliko minuta izlazila bijela babica. Odbojna mlada žena, sva oznojena, isparavala se na ledenoj zimskoj mjesečini: “Nije dobro, trebalo bi zvati hitnu pomoć, a nemamo signala!”

Bez riječi sam ustao i pošao do auta. Jedva sam umrtvljenim tuđim prstima svoje desne ruke napipao ključeve, razabrao onaj glavni i utisnuo ga u kontakt. Nije palio. Ništa se nije čulo. Mrtav je bio na zimi naš prvi auto, Citroën 2CV, čuveni Spaček. Potražio sam u garaži, i našao kurblu. Znate li vi što je to uopće kurbla, premladi ste, je li tako? Nije važno, netko će vam već reći, ili ćete pogledati na internetu, pa sam jednom, dvaput, triput… dvadeset sam puta, najmanje, okrenuo kurblu, ali Spaček nije htio upaliti.

Prvi sam put tada pomislio ono o čemu ću misliti cijeloga života.

Možda postoje slučajnosti u kojima se ispunjavaju one mračne i neizrecive naše čežnje koje nijedna priča i nijedan život ne bi mogli izrečene podnijeti. I možda je Bog upravo u takvim slučajnostima.

Lupao sam na vrata, sav izvan sebe, crna se babica pojavila, povikao sam: “Auto ne pali, auto ne pali!” Nagrnuo sam unutra, nahrupio bestidan, plakao sam, urlao kad sam je vidio onako raskrečenu i krvavu. Mislio sam da je to dovoljno. Uvjeravao se da je tako. Padao na koljena po toj sobi drvenih podova, u toj kolibi izvan svijeta, u koju smo došli po njezinoj želji, da rodi onako kako su rađale njezine babe i babe njezinih baba, prije nego što ih je zatrovao zli duh civilizacije. I bilo bi to u redu: ona je htjela da ne rađa u bolnici, nego da rodi kod kuće, ili, zapravo, daleko od kuće, tamo gdje ništa neće zatrovati i zagaditi djetetov izlazak na svijet. Dakle, ne bih ja trebao biti kriv. I nisam kriv: ni zato što nema signala, ni zato što smo deset kilometara od prvoga sela i od dućana u selu, gdje je najbliži telefon; ali dućan zbog blagdana ne radi! Ali ipak se bacam po drvenom podu, bijela mi babica govori: “Ponašajte se dostojanstveno, žena vam umire!”, a ja se pravim da je ne čujem, pa vrištim još glasnije, crna mi babice kaže: “Ne slušajte je, neće ona umrijeti!”

U nastup me ne tjera to što sam je vidio tako raskrečenu i krvavu (ili nije bila krvava, nego je krv bila u mom pogledu?), kao zgaženu raspuklu voćku, na tržnici pred zatvaranje, a ona nije htjela da je vidim takvu, vjerovala je u sram i u čednost, pa je govorila da su njezini očevi, očevi njezinih očeva, i njihovi očevi sve do u dvadeseto koljeno, sjedili ispred zatvorenih vrata, na kućnome pragu, s puškom preko bedara, dok su im žene unutra rađale, i ne bi ih za života vidjeli gole i nedostojne; u nastup me, dakle, ne tjera to što sam je vidio takvu, jer moj je nastup započeo ranije. Ni to što nema signala, ni to što Citroën 2CV, naš pola stoljeća stari Spaček, koji dugujemo predratnome mladenačkom ljevičarenju – Bog neka nam, i narod oproste! – neće da upali, ni to što se čini da izlaza nema, ne čini da ja sve više izvan sebe bivam. Ono što me izbezumljuje, a što i sad pred vama stalno odgađam da izgovorim, jest to da bi u meni svaki put planula po jedna srećica, i kad bi nestala posljednja crtica signala, i kad bi Spaček odbio da upali, i kad bi pod okretanjem kurble samo uz prasak poskočio, kao mrtvo tijelo koje bi da ožive elektrošokovima. A kad bijela babica progovori ponašajte se dostojanstveno, žena vam umire!, samo bih bivao još manje dostojanstven, da se ne primijeti, ili da sam ne primijetim, sljedeću, najstrašniju srećicu, nad time što ona umire. I još više, što će se u njoj ugušiti moj sin.

Ali onda se u njoj probudila neka do tog trenutka zatomljena sila i snaga. Ili zato što me je vidjela takvog, izbezumljenog, uplašenog, nemoćnog, ili što je povjerovala da joj upravo pomaže Bog, nakon što je ukinuo telefonski signal i nakon što je ubio dušu u Spačeku, tek ona se povratila i krenula rađati. Mene su, ne znam kako i kad, zatvorili u kupaonicu. Sjedio sam na zahodskoj školjki, s laktovima na koljenima, sklopljenih šaka, isprepletenih prstiju, koji su me bolno svrbjeli, opet tako uznemirujuće moji. Ona se glasala iz sobe, s krvave postelje koju sam imao pred očima, jer sam sve vidio i sve upamtio, glasala se negdje iz dubine svoje utrobe, iz samoga pakla, koji se rascijepio nadvoje, i iz kojeg je na svijet upravo izlazio moj sin.

Sad možete doći, kroz odškrinuta je vrata glavu promolila bijela babica.

Ustao sam, učinilo mi se da sam mokar, kao da sam se upišao. Mokra i nasmiješena, u pregrijanoj brvnari koja vonja na znoj pun bijeloga luka, na krv, alkohol i asepsole, na drva u peći i na dim koji se iz loše sagrađenog dimnjaka svako malo vraća u sobu, moja žena u naručju drži golo bijelim prahom posuto modro-ljubičasto stvorenje, gologuzo čudovište koje muklo i beslovesno tuli i rastvara mi sitne kosti uha. Vidio sam ih, i od svih tih mirisa i boja, te od užasa životnog trenutka, srušio sam se u nesvijest. Sljedeće što osjećam oštar je miris nekoga kemijskog sredstva, koji kao da mi se zabada u mozak. Otvaram oči, pokušavam se izmaknuti, i nad sobom ugledam sitnu, maramom stegnutu glavicu crne babice. Osmijeh joj je širi od lica: “Sin”, govori mi, “dobili ste sina!”

Nije to moj sin, tad prvi put pomislim. I shvatim da bi mi bilo lakše kada bih sad to naglas izgovorio. Ali znam da neću, nego ću šutjeti. To što je lakše, ne znači da bi se s time moglo živjeti. Ili se meni samo čini da je lakše. Ali tad si u pamet uvrnem nešto što mi nikad više neće iz pameti izaći: nije to moje dijete.

Sutradan ujutro, svanut će sunčan dan, nebo bez ijednog oblačka, a ledeno kao što, kako će govoriti ljudi iz sela, godinama već nije bilo. Probudio sam se prije svitanja. Rodilja je mirno spavala. U vreći je, na podu brvnare, spavala i bijela babica. Crna je sjedila u fotelji ispred prozora, čiji je pogled bio razlomljen kristalima mraza, na svojim je širokim prsima držala upravo rođeno dijete, i tiho mu pjevušila. Prišao sam, dodirnuo ga vrhovima prstiju po čelu, pa mu palcem i kažiprstom prešao preko očiju, kao da je mrtav, taj minijaturni upravo stvoreni čovjek. Zar stvarno nije moj? A kako bi išta dalje bilo moguće da jest moj?

Još se nije počelo razdanjivati. Mraz me je ščepao za nos i obraze. Osjetio sam zdrav djetinji bol, i sve se, makar na čas, učinilo tako bezazleno prolaznim. Pa i to da se dijete rodilo. Spaček je bio prekriven sitnim gustim injem. Kao ledena bockava skulptura u obliku Spačeka, blistao je pod mjesecom koji je upravo silazio s neba. Iz džepa sam izvadio sprej, poprskao bravu i sjeo na tvrdo i kvrgavo vozačko sjedalo. Volan je bio leden. Okrugla glava mjenjača pokretala se lako. Gurnuo sam ključ u bravu, Spaček je upalio od prve. Sjedio sam neko vrijeme tako, dok se grijao motor. Slušao zvuk motora, jednostavan ritmičan zvuk, kao da će se svakoga trenutka ugasiti, ali radi dalje, mogao bi cijeli dan tako. Otapalo se inje na poklopcu motora i na staklu. Rastvarao se prizor s pogledom na dolinu. Uzbrdo je naišla golema ralica, njezin je zvuk podsjećao na tutanj tenka. Zastrugala je po golom zaleđenom asfaltu. Između metala i asfalta iskre su frcale, kao na prskalicama. Svitalo je božićno jutro, pomislio sam da ću se ovoga sjećati. Na čas sam zaboravio da mi se rodio sin.

Dva sata kasnije naići će, kao što je jučer dogovoreno, auto hitne pomoći i odvesti ženu i dijete u bolnicu na pregled. Takva je procedura: nakon što prema iskazanoj želji i na vlastitu odgovornost majka rodi kod kuće – premda ovo uopće nije njezina kuća! – moraju i rodilja i dijete biti pregledani u u rodilištu. Tamo će, pretpostavljam, biti zavedeni u bolničke knjige, i tamo će, u nekoj rubrici, biti upisano i ime oca. Formalnost koja i ne mora imati veze s biokemijskim činjenicama, ni s usporedbom dvaju DNA profila. Važno je samo da se ispuni forma.

Vratio sam se u kolibu. Bila je budna. Poljubio sam je u čelo, ali me je dozvala usnama. Čelo joj je bilo hladno. “Zamisli”, rekao sam, “Spaček je jutros upalio!”

“To je znak da će sve biti u redu!”, odgovara.

“Naravno da će biti u redu”, kažem, “što to ne bi bilo u redu.”

Babice su se presvukle. Bijela u trapericama i nekoj fluorescentnoj sintetičkoj bundici, crna u trenirci. Skinula je maramu. Ima vrlo rijetku, mrtvu kosu, dijete drži na grudima, dijete šuti, kao da nije živo.

“Hvala vam”, rekao sam, “mnogo vam hvala!”

Smiješile su se, klimale glavama, možda su nešto i odgovorile. Možda je i žena svemu pridodala neku šalu. Sjela je na rub postelje. Kao da i nije rodila, smijale su se. Prvi put uzimam sina u naručje. Manji je i lakši nego što se čini. Oči su mu prazne, negledajuće. Nosim ga po sobi, iz ugla u ugao, i pjevušim. Babice su ganute. Ganuta je i majka.

“Ima Boga”, rekla je, “vidiš da je sve na kraju bilo u redu!”

A kako bi to bilo da nije bilo u redu, pomislio sam, ali nisam rekao ništa. Navikavam se da ne kažem to što mislim, jer bi došlo do nereda u mom svijetu kada bih rekao, i samo bi se namnožilo ono što valja prešutjeti. Navikavam se otkad za sebe znam, i prešućujem. Ali ovo je nešto novo.

U kombi hitne pomoći smjestili su se majka, dijete i obje babice. Na kotačima bili su lanci za snijeg. Dugo se još čulo kako tutnje niz zaleđen asfalt. Nije po propisima, pomislio sam. Ništa ovdje nije po propisima. Zatim sam se vratio da pokupim preostale stvari, dvije torbe i kompjutor na kojem ovo pišem, i da zaključam kolibu. Spaček je bio pun. Pri povratku se svaki put učini da je više stvari nego što ih je bilo pri dolasku.

Upalio je normalno, ne znam što mu se noćas dogodilo. Neću da o tome mislim. Kada bih počeo, ovo više ne bi bio život, nego alegorija. U alegorijama nemoguće je snaći se. Na kotačima nove su zimske gume, jedva se još pronađu u dimenzijama za Citroën 2CV. Sporo se, korak po korak, starački spuštamo, Spaček i ja niz zaleđeni brijeg. Vjerojatno je najhladniji dan u godini. Nakratko će minuti priče, razgovori i apokaliptična predviđanja o globalnom zatopljenju. S globalnim zatopljenjem i život postaje alegorija.

A u dolini, doista, nije vozač hitne pomoći lagao, dubok nedirnut snijeg. Zimska služba nema dovoljno ljudi, pa čiste samo po okolnim brdima i duboko u planini nad gradom. Grad i dolina niz rijeku dugo ostaju neočišćeni. U zimskoj službi, kao i u gradskoj čistoći, uglavnom rade izbjeglice s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike, ljudi koji nisu ranije vidjeli snijeg. Kršćani, koje su protjerali njihovi većinski muslimanski susjedi, ojađeni nekom nepravdom koju im je učinio onaj širi i veći kršćanski svijet. Muslimani, koje su protjerali njihovi većinski židovski susjedi, ojađeni nekom nepravdom koju im je učinio okolni muslimanski svijet. I svaki put ispočetka, povijesti ljudi, obitelji i naroda ponavljaju se u skladu s alegorijama iz svetih knjiga. Svakome prema njegovoj svetoj knjizi i prema svetoj knjizi njegovih neprijatelja. Sretnija vremena, ako takva još naiđu, kad se umire ratovi i zaustave progoni, prepoznaju se po manjku radnika u zimskoj službi i gradskoj čistoći. Po neočišćenom dubokom snijegu zna se da trenutno vlada mir, ili da su mrtvi već svi u onim dalekim zemljama u kojima snijeg još nikad nije pao.

O tome ja mislim dok se u Spačeku probijam prema centru grada, samo da ne bih morao misliti o tome da mi se rodio sin. Ili da se rodio dječak koji je već negdje, u nekoj knjizi, ili bolje u nekom kompjuteru, već zaveden i zapisan kao da je moj. Svaki put kad mi se vrati misao na njega, kao da mi užarena lopta, to strašno i razarajuće unutarnje sunce, nanovo plane u želucu. I onda opet mislim o radnicima zimske službe iz Gaze i iz Betlehema, pa zaboravim. Zašto je tako teško?

Ono što se dogodilo između dječakove majke i mene nije ono iz čega se rađaju djeca. Ili jest, ali ja to ne znam, jer nikad još nečemu nisam bio otac? Može biti da je, razumom gledajući, i tako, ali otkud najednom da je razum mjera toga što jest i toga što nije? I kako to da je, s jedne strane, dijete moje, zato što tako kaže razum, a, s druge strane, u zimskoj službi rade isključivo ljudi iz Gaze, Betlehema, Alepa u Siriji, i Tripolija u Libiji, premda, razumom govoreći, nisu danas mogući ratovi i pogromi, usred kojih bi ljudi završavali u ovakvim progonstvima. I nije moguće, čak ni u alegorijama iz svih bliskoistočnih svetih knjiga, da snijeg čiste oni kojima snijeg nikada nije pao. 

Pa ako se tu nešto zbiva izvan razuma, zašto bi se moj sin, ili sin moje žene, rađao u skladu s razumom?

I tako se ja, probijajući se u beskrajnoj blagdanskoj koloni prema centru grada, tješim i navikavam na nešto na što se živ čovjek ne može naviknuti. Turisti su bolje i od grtalica svojim kotačima ugazili snijeg. Ponegdje se stvorila poledica, pa otkližu niz nju i međusobno se sudaraju, nenaviknuti na vožnju u kojoj nije mudro spuštati nogu na kočnicu, a ponegdje se, tamo gdje su prognani iz Betlehema, Alepa i Tripolija posolili drum, snijeg skoro istopio i pretvorio u slanu sivo- smeđu bljuzgavicu, koja će, nakon što ojuži i zatopli, po asfaltu sve do srpnja i kolovoza ostavljati zanimljive tragove, hijeroglife od isušene soli, s porukama ispisanim na iščezlom bliskoistočnom jeziku, zemljopisne prikaze davno nestalih zemalja, potresna svjedočanstva o nestajanju, koja nitko neće znati pročitati, jer je nastupilo vrijeme nepismenih, jer više nema kartografa…

Sa strane, po neočišćenim pločnicima, probijaju se blagdanski šetači. Premda su svi dućani zatvoreni, rade samo apoteke, suvenirnice i krčme s kuhanim vinom i rakijom, izašlo se u šetnju na veliki snijeg. Vidim krajem oka: žena vodi za ruku dječaka, pokazuje mu prema meni, ustvari prema Spačeku! Mahnem im, dječačić rogači oči, nije još vidio ovakav auto. Kako se sporo krećemo, scena se ponavlja: s djecom, s odraslima, i uvijek netko tko zna, ili misli da zna što je Citroën 2CV, objašnjava nekome tko ne zna.

Pomišljam, Bože mili, što li bi pomislili, a što bi rekli, da znaju tko sam ja zapravo i kamo sam u ovaj dan krenuo. Bolnica je s druge strane grada, mora se proći kroz centar, nema prometne obilaznice i vjerojatno je nikad neće ni biti, valja voditi računa o prirodnom i graditeljskom skladu ove drevne doline, i dugo ću se još voziti do tamo. Kombi hitne pomoći prošao je mnogo brže, onom žutom povlaštenom prometnom trakom. Uvijek i posvuda postoji neka žuta traka. Život je dugo navikavanje na to da nam žuta traka ne pripada i da ćemo se još dugo sporo kretati ovom tek djelomično zasoljenom cestom. Opet mašem nekim ljudima koji pokazuju na moj auto. Izgledaju kao američki turisti. Ja sam čovjek koji prije dvije tisuće godina jaše na magarčiću do svoje štalice, koja mu je još uvijek daleko, u kojoj mu je, skrivena od svijeta, žena rodila sina koji zapravo nije njegov. Bog će me dragi nagraditi za moju dobrotu, ako dobar budem, pa će me za sveca proglasiti, jer sam pristao biti otac onome čiji otac, razumski gledajući, nikako ne bih mogao biti. I za njega je, dragoga Boga, onog u kojeg moja žena tako živo vjeruje, a ja, na žalost svoju, vjerujem plitko i slabo, i za tog svemoćnog i svepoimajućeg dragog Boga, teško je objašnjiva moja uloga. Otac sam neotac! Zamjenski otac. Kako bih ja, maleni i beznačajni judejski stolar, ili tačnije rečeno, judejski zidar, budući da u Judeji prije dvije tisuće godina niti je stabala i drveta, niti je stolarstva, ali riječi su, ti bijeli hijeroglifi po ljetnom asfaltu, napisane pismom i jezikom koji nisu više razlikovali stolare od zidara, kako bih, dakle, ja mogao svemogućeg Boga zamijeniti na položaju oca? 

Razmišljam tako, i nastavljam mahati ljudima po pločnicima. Otvorio sam preklopno staklo, gurnuo ruku van, i mašem. Oni mi odmahuju! Čim me vide, čim ugledaju taj crveni rubac u mojoj ruci, i Spačeka, mog magarčića, čim vide, ozare se, pa se smiju, najednom usrećeni, najednom olakšani za sve svoje brige, i mašu mi, mašu! Pa zastaju, plješću, stvaraju špalir niz koji se vrlo sporo kreće kolona automobila u snijegom zagušenom gradu, i mašu, mašu, mašu… I dovikuju nešto na svim svojim jezicima, ali ja ih, na žalost, više ne razumijem. Previše je vremena između nas prošlo, previše nam se toga različitog dogodilo da bismo se mogli stvarno razumjeti. Ali dovoljno je ovako. Smijemo se jedni drugima, domahujemo preko širokih kanjona vremena, s kraja na kraj svijeta, prividno živi mašu meni koji sam prividno mrtav, i mašem im crvenim rupcem, na kojemu se više neće prepoznati nijedna kap krvi. A riječi koje jedni drugima upućujemo, i koje ostaju trajno i zauvijek nerazumljive, zvučni su mostovi što opkoračuju vrijeme. Mostovi preko kojih više nitko ne prelazi, ali to više nije ni važno. Ionako su mostovi samo da bi bili lijepi. Ionako mostovi služe samo tome da bismo znali da postoji i druga strana…

A onda se kolona ponovo zaustavi, i dugo tako stoji, ne pomiče se. Negdje naprijed sudarila su se dva turistička automobila, tuknuli su se poput uskršnjih jaja – dugo je još do Uskrsa, još nam predstoje život i sva sveta i apokrifna evanđelja, predstoje nam suđenja, razapinjanja i umiranja – ali njima je, turistima, taj jedva osjetan sudar, to jedva vidljivo ulubljenje na karoseriji, toliko važno da se zaustave i čekaju policiju, toliko im je važno da zaustave svijet u njegovu sve sporijem kretanju prema nastavku priče… Konačno, da zaustave mene na mom magarčiću, sa crvenim rupcem u ruci, na kojemu se ne prepoznaje krv koju brišem s očiju i lica onih koji me pozdravljaju.

Jednom ću, znam to već, stići do bolnice. To će se danas dogoditi, ili će se dogoditi sutra, sasvim je svejedno. Ali kolona automobila jednom će krenuti. Doći će prometnici i raščistiti gužvu, Za njima će doći bezdjetni očevi iz Gaze, Alepa i Tripolija, da grtalicama odgrnu sav taj snijeg, i ja ću u neku kasnu noć, u zoru, ili za dva tjedna, kada već nastupi nova godina, skupa s trojicom lokalnih poduzetnika, radnika u turizmu, kraljeva u alegoriji, stići do žene i djeteta. Do dječaka koji bi, barem što se mene tiče, mogao biti i djevojčica. Sve bi ionako bilo isto. I bilo bi trajno nerješivo.

Je li doista moguće da bih ja nečemu mogao biti otac? Nitko nikad neće znati da sam se to upitao. Ni Bog, ako u Boga ikad povjerujem onako kako vjeruje njegova majka. Dječakova majka. Ispod svetih knjiga i onoga što u svetim knjigama piše, što je u njima ispripovijedano i vjerniku za život preporučeno, postoje tajne svete knjige, u kojima je zapisano ono što se nikome nikad neće reći. Dok sam živ, sada to dobro znam, neće me napustiti pitanje kako je moguće da ja nečemu budem otac. I znat ću, bolje nego što išta drugo znam, da je to nemoguće i da na ovom svijetu ne postoji nijedan razuman dokaz moga očinstva. Nije razumno da snijeg čiste oni kojima snijeg nije padao. 

Ne znam više, dok sve usamljeniji na svom magarčiću jašem kroz tu božićnu vrevu, da konačno stignem k ženi i djetetu, kako je to Bogu uspjelo da začne sina i da mu, kako moja žena vjeruje, otac bude samo za njegova stradanja, patnje i nagradnoga uskrsnuća, a u životu o kojemu jedva da se išta zna, otac da mu bude onaj koji sam nikada ničemu nije mogao postati otac? Ali je mislio da bi sva ova djeca Božja morala negdje naći očeve koji će ih naučiti kako da bez pitanja o smislu i razlogu čiste snijeg koji u njihovim zemljama nikada ne pada.

Predstava počinje. Za stolom su oni koji se vole. I ne vole.

Jednogodišnji stolnjak, zlatne niti, grančica bora. Svijeće. Pšenica. I nervoza.

Ženske ruke mirišu na ribu i češnjak. Muške na dim. Opet se na ražnju vrtio žrtveni odojak.

Djeca fiksirana na paketiće pod jelkom. Oni koji dolaze samo za Božić, na ono što je na stolu. Traže grešku u savršenom.

Oni kojih više nema, drže sve na okupu.

Jedni se bore da od mirisa tamjana ne padnu u nesvijest. Drugi od gladi.

Na balkonu svijetli kao u Betlehemu. Nekad.

Nikoga nije briga za troškove struje. Jednom se rađa spasitelj. Pogled kroz prozor otkriva ljepotu praznog grada. Tako je bilo samo za vrijeme corone.

S televizije se čuju pucnji u Gazi. Očevi nose krvavu djecu u kockastim maramama. Majke jaukom paraju svetu noć.

Netko viče: Ugasi televizor!

Prisutni klimaju glavom. Na binu stupa moderator. Najstariji član obitelji počinje s molitvom. Nešto nabrzaka. Jedni ga prate. Drugi samo otvaraju usta. Čuje se u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. I ove godine nitko ne spominje kćeri.

Zveckaju noževi, vilice. Mljackanje zbližava. Dižu se čaše.

A, onda počinje vraćanje u prošlost. Sjećaš se ovog, sjećaš se onog?

Svima ne odgovara ono čega se pleme prisjeća. Šuška papir, otvaraju se darovi. Svi nisu ispunili očekivanja.

Mladi jedva čekaju da završi predstava “svete obitelji”. Stavljaju slušalice na uši. Stariji ostaju da se prisjećaju. Psuju političare koje su sami birali. Razmjenjuju dijagnoze. Vode razgovore o poskupljenju. Toče se čaše.

Mijenja se dinamika večeri. Počinje vrijeđanje. Domaćica se bori sa suzama u očima. Svega joj je dosta. Svake godine ista režija, isti glumci. Kod nje. Ovo je zadnji put.

Na sto stavlja božićne kekse. Čeka pohvale.

Kolači zatvaraju svečanost.

Uzimaju se mobiteli, otvaraju prispjele božićne čestitke tipa proslijedi dalje. Svejedno, nitko ih ne čita. Vani pucaju petarde. Prve traume za novorođene, pse i mačke. Oni koji su bili u ratu, zatvaraju uši. Izbjeglice bježe u podrume.

Pali se televizor, na svim kanalima zvončići i ratovi. Tamo gdje Božić nije stigao, uvertira  u novogodišnji program.

Stariji bi na ponoćku, ne mogu zbog reume.

Mlađima se ne ide. Ako odu, bit će to zbog instagrama. Treba objaviti pravu lokaciju u pravo vrijeme.

Tek je pola jedanaest. Još su svi tu. Pospani i prazni. Zaboravlja se zašto se došlo.

Slavljenik stoji u uglu sobe, odmahuje glavom i pita:

Tko vas je pozvao?