Dragi moji
mi više ne stanujemo na istoj adresi.
Vi ste sada s vašim komšijama, prijateljima i rodbinom.
Kod vas je uvijek mirno. Osim u novembru.
Tada se u vaše mjesto doseli život.
Ne znam koliko vam to znači.
I da li vam, u mjestu vječnog mira, trebaju naši lampinjoni, plastične ikebane,
zagovori i anđeli od pozlate.
Neki kažu da je kod vas hladno i mračno.
Ja u to ne želim vjerovati.
Tko se vrati zemlji, vratio se svjetlu.
To je moja utjeha i moja religija.
Nije bilo lako rastati se od vas.
Ispratili smo vas s molitvom “Svjetlost vječna neka im svijetli. Počivali u miru
božjem”.

Dosta vam je bilo mraka na zemlji.

Svake godine ponavljamo istu mantru.
Iako je vama bolje nego nama.
Ovdje se opet vodi rat.
Kod vas ne ubijaju djecu i ne siluju žene.
Vi ste na sigurnom.
Ispravnije je da vi molite za nas.
Mi smo izgubljeni.
Nama treba luč i kompas za život na zemlji.
Molim vas, uvedite “Dan živih”.
Za života se duša kuša. I pali svjetlo u ljudima.

Svijet se raspada.

Umorni smo od borbe protiv palih anđela.
Rastali smo se od svoje savjesti.
Sjeme ljubavi u mnogima nikad nije proklijalo.
Milosrdni smo samo kad je drugima gore nego nama.

Pomozite nam!

Molite za slabašni plamičak svjetla u vašoj bivšoj domovini. Dok se nije ugasio.
A, možda je već prekasno.
Izgubili smo dosta vremena u zabludi da vi trebate naše molitve.
Molite Svestvorenog da ispravi grešku.
Ako drugi put bude stvarao svijet, nek stvori site muškarce i žene.
Sretne životinje i radosne biljke.
I djecu koji nikad ne odrastaju.
A, sve što izgubi dušu na nebu, nek ne šalje na zemlju.
Dosta nam je kušnje i ispravljanja tuđih grešaka.
Mi trebamo domovinu vedrine, a ne bojno polje.
Dragi moji, ne zaboravite da u svojim molitvama spomenete slobodnu volju.

Nije ona za svakog čovjeka.

Kad odeš, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: ničeg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi način vidljivo,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti.

Lalić, Mesta koja volimo

Ne mogu tačno odrediti trenutak u kom sam odlučila da Beograd pokušam učiniti svojim – bilo je to sigurno odmah nakon spoznaje da se nećemo vratiti kući. Ne sećam se tačno u kom je trenutku ta spoznaja nastupila. Čovek je biće fundamentalne inercije. Čak i u drhtaju potpunog uništenja spreman je držati se za nestale svetove. Tako smo i mi neko vreme mislili da će se rat predomisliti i da ćemo se ipak vratiti kući. Uslediće nekakvo veliko i neispitljivo događanje razuma koje će povući nevidljivu polugu, ljudi će se urazumiti, rat će stati i svi će se vratiti svojim kućama. 

Kad je postalo jasno da se to neće dogoditi svako od nas je pojedinačno i za svoj račun otpočeo višegodišnji projekat prilagođavanja Beogradu. Otac i majka činili su to za sebe, sestra i ja za sebe, svako od nas suočen sa svojim psihološkim, socijalnim i identitetskim algoritmom. 

 Ulagala sam golem napor da Beograd učinim svojim ili preciznije – da Beograd mene učini svojom. Svoj sam projekat počela od jezika, brzo sam prešla na ekavicu. Kako biti neprimetan, ne razlikovati se – imala sam četrnaest godina i bilo mi je dosta razlikovanja. Jedna razlika na koju nisam imala nikakav uticaj oterala me je u izbeglištvo – mogla me je dalekobilo i ubiti –  i zato sam instinktivno donela odluku da uvek i svuda imam biti što sličnija većini. 

Jedno vreme mi se činilo da to nekud ide. Napredak je bio vidljiv – završavala sam nekakve škole, imala nekakvo društvo, nakupila sam svoja sopstvena sećanja, stekla nekoliko sopstvenih identitetskih mesta u gradu. Onda je, u nekom zrelom dobu, došao trenutak konačnog odustajanja od projekta pripadanja. Pripadnost mi se učinila precenjenom, zapitala sam se šta mi ona uopšte nudi da bih svoju duševnu energiju rasipala na jedan toliko nestabilan i neizvestan koncept. Posebnost mog odustajanja od pripadnosti svodi se na to što se tačno sećam trenutka u kom se to golemo odustajanje konačno dogodilo – u kom smo Beograd i ja počeli nekako živeti jedno pored drugog, ni ja u njemu, ni on u meni. 

Odustajanje se dogodilo u naučnoj čitaonici Narodne biblioteke Srbije, dok sam pokušavala da izvučem pretešku drvenu stolicu, oličenje pretenciozno-nefunkcionalnog dizajnerskog idiotizma, savremenu simulaciju nekakvog, valjda srednjovekovnog prestola – preko pomodnog novog itisona.  Stolica je upadala u novi itison, a ja sam bila slaba od upravo preležanog virusa. Sećam se da sam uznemireno ostavila stolicu na pola, i izašla da udahnem.

 Sa nove ograde pogledala sam odozgo u glavnu čitaonicu, na redove bizarnih srednjovekovnih prestola i prihvatila da Beograd i ja počinjemo da se razilazimo, da se od projekta odomljenja mora konačno odustati da bi egzistencija mogla da se realizuje u svojoj istinitosti. Ja sam osoba bez doma, bez pripadnosti. Moj je zavičaj pretvoren u prah i pepeo i ne može se na drugom mestu načiniti sledeći, naročito ne na mestu neprekidnih diskontinuiteta kakvo je Beograd.

Narodna biblioteka bila je dotad moje mesto na mapi grada. U njenim sam čitaonicama provela formativne godine. Nas dvoje smo svakodnevlje provodili u biblioteci. Isprva smo uvek sedeli zajedno u periodici, ispijali tanki espreso u kafeteriji, razmenjivali pasuse. Živeli smo već zajedno, a naš dnevni boravak godinama je bio premešten u Narodnu biblioteku. Posle, kad sam već dogurala do mastera i počela češće odlaziti sama, bibliotekarke su mi obezbedile neobeležen sto u naučnoj čitaonici. Razlikovale su me od studenata koji su biblioteku masovno koristili kao čitaonicu tokom ispitnih rokova – ja sam dolazila svakodnevno godinama, ostajala po ceo dan, uzimala piramide knjiga, bila deo inventara. Time sam zaslužila neobeležen izdvojen sto sa neograničenim brojem knjiga, bibliotekarkin šal oko ramena kad prihladi, brižna raspitivanja o mojim ispitima, portira na prijemu koji zna za aranžman sa stolom, pa namigne zaverenički.

Zgradu Narodne biblioteke upoznavala sam godinama – i taj mi je prostor naposletku postao potpuno prisan. Znala sam kako će zaškripati stolica, gde će pasti svetlo u zimsko predvečerje, kako će zaigrati senka na zidu. Bila je to autentična, originalna celina – u svakom kutku osećao se potpis velike autorske arhitekture Iva Kurtovića. Biblioteka je bila njegovo poslednje, zavetno delo, sa dinamičnom istorijom zamisli i izvođenja, koja je, u skladu sa zakonima najintenzivnijeg intuitivnog stvaralačkog procesa naposletku dovela do ove zgrade. 

U Kurtovićevoj je biblioteci i pored njene monumentalnosti ostalo nešto blisko i prisno balkansko i mediteransko, rođačko, neki daleki odjek sedenja pod lozom. Sve je u Kurtovićevom rešenju dato kao ravnoteža, uravnotežen odgovor na trenutak gradnje i na identitet prostora – u zgradi Narodne biblioteke autorski su spojeni univerzalni elementi koji vladaju arhitekturom dvadesetog veka i oni duboko identitetski, lokalni ili regionalni, zbog kojih je taj prostor tako čudesno prisan.  

Kurtović kao da je stvarao po onoj eliotovskoj po kojoj se tradicija ne može naslediti nego se mora, ukoliko nam je potrebna – osvojiti velikim trudom. Umro je ne dočekavši priznanja za taj svoj poslednji, veliki rad koji je trebalo da bude jedan od definišućih objekata ovog grada, uzmemo li u obzir mučenički status institucije zvane Narodna biblioteka u Srba. Ne znam koliko ustanova u kojoj se čuvaju knjige može definisati na bilo koji način  Beograd u onim decenijama u kojima je on, po sili istorijskog žrvnja, postao moje mesto boravka – ali mene je definisala, pa sam radikalni redizajn enterijera doživeli kao antikulturni čin, kao svojevrsno varvarstvo. 

Promeniti Kurtovićevu zamisao u uređenju enterijera za moje je shvatanje bilo sasvim nečuveno – kao kad bismo uzeli poemu nekog velikog pesnika, izbrisali u njoj nekoliko strofa i namesto njih dopisali druge ili kao kad bismo u jednom od Van Gogovih maslinjaka docrtali slona. Nisam razumela porive ljudi koji su u tome učestvovali, nisam uviđala šta se time dobilo. Obrisati Kurtovićeve rečenice iz prostora da bi se napisalo – šta i čime? Nestali su detalji, organski detalji Biblioteke koji su svedočili o autorstvu, o onome što autorska arhitektura, jednako kao i svako drugo autorsko delo mora zadržati. Nije u pitanju savršenstvo, naravno, nikako savršenstvo – već autentičnost autorskog glasa koji se kod nas nekako najmanje ceni i najčešće briše upravo na planu arhitekture – kao da za tu preinaku, jednako kao i za nastanak arhitektonskog dela, nisu potrebni ogromni resursi, pa ćemo sve to usput časkom obrisati i iznova napisati u betonu, staklu i drvetu.

Čitav događaj prošao je potpuno neprimetno – obrisana je strofa, dopisano nešto drugo, sa čudesnom lakoćom sa kojom naš svet nagrđuje balkone, pregrađuje hodnike, zapušta stepeništa, nadograđuje i ruši prema svojoj slaboj pameti i sumnjivom ukusu. Uvek mi se ta neosetljivost prema prostoru u kom čovek boravi činila neobičnom i nerazumljivom. U mom su zavičaju od stoletnih hrastova pravljene kuće koje si mogao sklopiti i rasklopiti iznova – sa visokim tremovima, otporne na zemljotrese, smisleno otpale od šume. Svuda je u našim krajevima narodna gradnja posedovala isti stepen pomenute smislenosti i estetike. Kad nam se i zašto dogodilo ovo? 

Taj je trenutak u biblioteci bio za mene duboko definišući – svest o tome da će sve što u prostoru doživljavam kao svoje nestati za moga života. Fizički zavičaj već je bio izbrisan velikom kataklizmom pogroma, a onaj prostor koji sam pokušala da osvojim biće neprekidno brisan pa dopisivan po nahođenju neke nevešte ruke i malenog uma – svet će se za mene neprekidno sužavati, postajati mi nelagodan i tesan kao tog dana u biblioteci. Zašto onda igrati unapred izgubljenu igru pripadnosti, tumarati po intimnim mapama tragično sklonim neprekidnom preinačenju? U narednim godinama, uostalom, strofe su nastavile da nestaju a na njhovom su se mestu dopisivali konfekcijski stihovi puni opštih mesta. Beograd je postajao sve dosadniji, sve ispražnjeniji od značenja. 

Oktobra 2023, na svom tridesetom Sajmu knjiga, setila sam se onog dana u Narodnoj biblioteci. Samo je izronio iz sećanja, iritantno živ. Učinilo mi se kao da je tada neprimetno i pomalo mistično počelo golemo otuđenje od grada koje su mi u godinama koje dolaze različiti ljudi ispovedali kao svoje iskustvo. Za svakoga je ono otpočelo u drugom trenutku, sličnom onom koji sam ja iskusila u biblioteci, ali meni se, sasvim neutemeljeno i po svoj prilici pomalo sumanuto –  učinilo da je ono počelo da se širi iz čitaonica i hodnika Narodne biblioteke preko čitavog grada, sa činom brisanja Kurtovićeve strofe.

U tom je otuđenju bilo nekog čudnog mirenja, jedno osećanje neminovnosti smene koja se događa onda kada jedan sistem vrednosti prevlada, svesti o nemogućnosti otpora njegovoj tendenciji da uzme pod svoje sve bez ostatka, da ne ostavi nijedno neosvojeno ostrvo. Ljudi su o svojim intimnim geografijama počeli govoriti u prošlom vremenu, čak i o onima koje i dalje postoje – poput hala Beogradskog sajma. Osvestila sam da svi o Sajmu govore kao o bivšem iskustvu, iako on još uvek nije faktički nestao. 

Ispod velike sajamske kupole širio se glas da će se čitav kompleks Sajma rušiti, ali ljudi su o tome govorili kao da je stvar već završena. Ostaće samo ta jedna kupola, koja još uvek spada u najveće kupole od prenapregnutog betona na svetu. Događa se isto što i sa Kurtovićevim bibliotečkim enterijerom pre više od decenije, samo u kobnoj inverziji – od jedne velike arhitektonske poeme ostaće samo strofa. Međutim ta pomirenost, to prepuštanje koje mi je tako blisko – sasvim me je zateklo. Ljudi rođeni i odrasli u ovom gradu odustajali su kao i ja, prispela ovde mimo svoje volje, sa večnom identitetskom kosti u grlu. Kad se to golemo odustajanje dogodilo, koliko dugo se pripremalo – i do čega će dovesti u konačnici?

Prolazila sam Halom 1, čije sve skrivene ćoškove znam napamet, kao svoju kuću, i mislila o toj jednoj čudesnoj strofi. Voleli smo je zato što je, kao i Kurtovićev projekat, sadržala u sebi nešto drevno i blisko, neko vizantijsko ozarenje u kom čovek iz građevine gleda u simulaciju nebeskog svoda, broji nevidljiva sazvežđa iznad kojih se naginje brižna ruka Pantokratora. Sajamski kompleks ugrađen je od početka u naše kolektivno nesvesno, u nešto mnogo dublje od pobedničkih projekata mladog socijalizma – i voleli smo ga zapravo jednom drevnom ljubavlju, starijom i od njega i od nas.

Do godine 2023. ja sam se uvežbala u odustajanjima od prisnih vidika – predajem ih lako, ne borim se više ni za jedan. U mom su zavičaju nestala čitava mesta, a kad su rat i progon učinili svoje podigao se iz zemlje drhtaj, otvorile se naposletku rupe da progutaju ostatak. To gradiranje dramskih efekata ispostavilo se kao maestralna pripovedna strategija koja čoveka podseti da ne poseduje ništa osim malo vremena. Možda su to shvatili i svi ostali, ili je jednostavno takav duh doba – pesak nam curi kroz prste, nezadrživo. 

Prijatelj sa jednog sajamskog štanda ispričao nam je priču o nastanku velike sajamske hale, jednu od onih urbanih legendi koja je previše bremenita značenjem da bi se održala u razvodnjenosti realnosti. Legenda kaže da je arhitekta za vreme gradnje stajao ispod centralnog dela velike kupole spreman da pod njom pogine ukoliko se materijal pokaže slabim, a ljudski um nepodržan Božjom matematikom. Krhka figura stvaraoca pod nesnosnim bremenom dela, smrvljena strahom i sumnjom – kakva ranjivost, kakva izloženost. Kakva ljudskost.

Bog se sigurno na to osmehnuo  i šezdeset i šest godina nastavio da svojim dahom podupire kupolu. 

Jer Bog voli beskorisne poduhvate poput golemih kupola pod kojima ljudi listaju knjige i dopada mu se da čita strofe u betonu. 

Ali i On je izvan projekata pripadanja, i stoga Njegov dah popusti, i ode na drugo mesto. 

Tad kupole nežno padaju.  

O knjizi priča Dina Burdžovića „Memoari Besima Jusufovića“ /JU Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore/Podgorica, 2023.

Ne samo u ovoj knjizi već skoro u cijelom književnom opusu Dina Burdžovića, ne da slutimo, već jasno naziremo njegovo bjelopoljsko djetinjstvo bez oca i sa bolesnom majkom.

Da, rastao je bez oca, i to odrastanje bez oca kroz većinu pjesama i priča pokušava da kroz snoviđenja preinači u odrastanje sa ocem. Igrajući se simbolima i simbolikom, Burdžović doziva oca u svoju samoću, doziva onoga ko je trebao da bdije nad njegovim odrastanjem i priziva njegovu ruku u njegovoj dječačkoj kosi.

Čitajući ovu posve originalnu knjigu ispripovijedanu na burdžovićevski način, ne libeći da po neki pasus ostavi naoko nedorađen, on zapravo majstorski mami čitaoca i poziva na razmišljanje šta bi i kako bi moglo biti ako bi se određeni pasus produžio za bar jednu rečenicu. Tu jednu rečenicu Burdžović prepušta čitaocu da je sam u svojoj glavi dopiše i tekst sebi učini čitljivijim i razumljivijim.

Pisac se zaista rađa, rasni pisac je dar Boga, a to je bez imalo sumnje Dino Burdžović. Može se naučiti pravopis, može se naučiti sintaksa, ali pitko pripovijedanje – ili je čovjeku rođeno ili nije. Dinu Burdžoviću jeste rođeno i Nebom dano da bude to što jeste.

U jednoj od svojih pjesama vrlo davno, a pjesma oslikava atmosferu kada se mladi migrant, doseljenik, izbjeglica ili zovite kako hoćete onoga ko je ostavio svoj dušek, svoj jastuk, svoj jorgan, svoju rođenu strehu kuće i zaputio se u svijet. I tome se valja snaći u tuđoj zemlji, u tuđem jeziku, u tuđoj avliji, u tuđoj postelji.

I tu u tuđem svijetu autor ili glavni lik u pjesmi sreće staricu od koje će mu do sve prilike zavisiti ostanak ili povratak, koji nikako ne želi.
Pa kaže: I poljubih joj somotne usne.
E sad zamislite usne vremešne gospođe koje podsjećaju na somot.

Jednom davno putujući pored Mozelskih vinograda, a bilo nas je grupa od skoro desetak, jedan, tada tek dječak, upitao nas je, gledajući u duge nizove vinove loze, na šta nas podsjeća vinograd. Svi su kazali, ali niko nije pogodio ono što je on tražo i što je bila potpuno precizna slika: na somot – rekao je. I mi smo se složili da redovi vinove loze u luksemburškim vinogradima izgledaju kao somotno platno.

Ova mala digresija nije slučajna, već se radi od dvije slike koje imaju zajedničku asocijaciju – somot. Tako udaljene od usta žene do vinograda. I onaj koga usta starice podsjećaju na somot – pisac je. I onaj koga redovi vinove loze gledani iz daleka podsjećaju na somot – pisac je. Na sreću, ovaj drugi je otišao na studije arhitekture, ali se tom slikom identifikovao i uvjerio nas da posjeduje jasan umjetnički nerv.

Pišući o čovjeku koji neodoljivo podsjeća na folk-pjevača Dobrivoja Topalovića i sa kojim su se on i njegov duh slučajno sreli u kafani i zapodjenuli razgovor, Burdžović kaže: Dobrivoje me pogleda svojim novokomponovanim očima – pridjev neobičan, neočekivan, kojeg se mogao dosjetiti samo talentovan pisac, i pridjev koji apsolutno odgovara i liku i atmosferi. A atmosfea u kafani je plamteća, jer čovjek počinje histerisati dokazujući da nije on taj pjevač Topalović.

***

Bijelo Polje sam doživio na svojoj grbači i nemam previše lijepih uspomena iz toga grada. Tu neku zebnju u društvu svoje generacije, a pogotovu starijih, Burdžović lijepo skicira u svojoj priči „Omaž starom Bijelom Polju“, gdje iz literarne prirode teksta autor nas vodi na polje sociološke kulture jednoga kraja skrivenog međ balkanskim brdima gdje roditelji podstiču učitelje da tuku njihovu rođenu djecu, a oni kao da jedva dočekaju. I taj segment društvene devijacije u Bijelom Polju Burdžović je rasvijetlio i priču itekako učinio zanimljivom, učinio je zanimljivom do te mjere gdje čitalac zastane i zamišljeno se pita da li je to uopšte bilo moguće. Bilo je to koliko juče, a batina bila vaspitna mjera.

Sve to i još sijaset detalja iz Bijelog Polja na vrlo suptilan način Burdžović podastire pred čitaoca nudeći mu stare u sjećanju uramljene razglednice rodnoga grada.

U istoj priči, opisujući bjelopoljske Rome i jednu vrlo neugodnu seansu sa djevojčicom Čokom, Romkinjom, Burdžović kaže:
„Narodi koji imaju ovakve Cigane ne moraju brinuti za svoju budućnost.“

Analogno tome, iako sam izrekao samo djelić onoga što ova knjiga zalužuje, kažem:
“Narod koji ima pisce kao Dina Burdžovića ne mora brinuti za svoju književnu budućnost.“

Ovdje je trebao biti kraj ovoga teksta, ali – ne mogu da ne dodam:

U jednoj priči gdje govori o smrti svoga druga R. M. koji je bio žrtva ljubomore i sihira, on se, tragajući za hodžom iscjeliteljem, nađe u nekom zabitom selu kod Nove Varoši gdje i zanoći. Taj hodža iscjelitelj ima samo unuku Eminu od 18 godina – cvijet mladosti. Životna priča hodže je zastrašujuća, nigdje kao u toj priči nemamo tako ispreplitane ruke Erosa, boga ljubavi, i Tanatosa, boga smrti. Smjenjuju se scene kao na filmskom platnu, a glavni lik iliti autor ove priče zanoćio kod njih i nikako mu ne dolazi san na oči, pa ustaje i vidi da je uskoro zora, a na Emininoj sobi vrata odškrinuta i ona unutra čita neku vjersku knjigu, ulazi glavni lik kod nje, pričaju, ali ne pruža ruku, govoreći nam tako da zna šta se traži od velikog pisca, da se zaustavi, da se obuzda, da priguši strasti i tada priča dobiva na snazi i estetici. Sutradan djevojka ga prati i moli i preklinje da još jednom dođe u njihovo selo i njihovu ili bolje reći njenu samoću.

To me je po emocijonalnom naponu podsjetilo na američkog pisca Džeroma Dejvida Selindžera i njegov roman “Lovac u raži”.

Evo komparacije i evo asocijacija koje me navode na ovu usporedbu:
Imamo tamo, u romanu “Lovac u raži”, scenu potpuno različitu od ove, ali po naboju literarnom skoro istu.
I tu imamo brata koji napušta sjemenište, dakle školu i smještaj, i kreće u svijet. Usput svraća do kuće i vreba kada tu nisu roditelji jer bi se oni strašno protivili njegovom napuštanju škole, ali on hoće da vidi svoju malu sestru koja je još u osnovnoj školi. I dočeka – odu roditelji negdje u goste, on se ušunja, uđe u sestrinu sobu i sada imamo sliku: djevojčica spava u pidžami sa cvjetićima, pored kreveta lijepo složene njene stvari i knjige, on uzima njen spomenar i čita. U jednom trenutku sestrica se budi i vidi brata kraj svoga kreveta. On joj povjerava sve i kaže da će sutra u 12 sati krenuti vozom iz grada prema Londonu. Izvlači se iz kuće prije dolaska roditelja, i sutradan, malo prije polaska voza na stanicu, vukući veliki kofer, stiže i njegova sestrica, hoće s bratom. Ne pita gdje i kako, hoće sa njim. Ostavlja svo bogatstvo i roditeljsku pažnju, hoće s bratom u svijet, ne radi svijeta, već radi brata.

E ta vrsta ushićenja zapljusne čitaoca dok iščitava priče Dina Burdžovića, književnog gorostasa iz Bijelog Polja.

Čitajte Dina Burdžovića, nećete zažaliti za vremenom provedenim nad njegovom knjigom!

Smrt kod Bilaja, najveća prometna nesreća u povijesti Like

Nekoliko dana ranije dogodila se strašna prometna nesreća kod mjesta Bilaj, pokraj Gospića. Vlak, koji je vozio između Ogulina i Knina, udario je u lokalni autobus. Bilo je rano jutro, kraj rujna, varljivo doba u kalendarima, teška je i gusta magla pritisnula Liku, a pružni je prijelaz bio obilježen samo Andrijinim križem. Govorit će se da je prethodnu noć vozač autobusa proveo u piću i lumperaju, i to će postati važan element legende o tom strašnom događaju, ali prava je istina da se ovakve nesreće događaju gdje god nema brklje, i da je u svijesti svakoga čovjeka, svejedno je li on vozač ili nije, upisan taj ranojutarnji čas u kojem postoji odsustvo reakcije na vlak koji nailazi punom brzinom, izranja iz magle i udara. Čak bi se moglo reći da se ljudi, ili barem većina njih, dijele u dvije skupine. U onoj koja je srećom mnogo veća su oni kojima se nije dogodilo da se u taj ranojutarnji čas fatalno susretnu i sudare odsustvo svijesti i vlak. Bit će da je to i najvažnija podjela među ljudima. Koja opet nema veze s moralom, s razlikom između dobra i zla, niti s onim što je čovjeku rođenjem zadano u genima ili u naslijeđenim osobinama.

U tom udaru vlaka u autobus, što će se, potvrđuju kronike, zbiti 28. rujna 1983, u 6 i 40, ginu (abecednim redom im se spominjemo prezimena, imena i godina rođenja): Busija Marijan (1965.), Busija Milan (1968.), Crnokrak Dane (1926.), Crnokrak Marija (1928.), Jurković Ivan (1947.), Knežević Anđa (1926.), Krajnović Dušan (1968.), Krišković Mira (1939.), Lazić Gordana (1967.), Lazić Jovica (1969.), Lisac Marija (1973.), Maljković Boja (1929.), Mandarić Milorad (1968.), Marković Anka (1929.), Novković Jovica (1960.), Šakić Đuro (1967.), Šerić Ante (1942.), Šerić Marija (1972.), Šerić Nikola (1968.), Todorić Boja (1900.), Tomaš Branko (1965.), Vučković Mile (1967.), Vučković Željko (1958.), Zoraja Milan (1965.), Zorce Milica (1963.), Živković Milan (1967.)

Mrtvih će na licu mjesta biti dvadeset. Još pet će ih umrijeti istoga dana. Jedna putnica umrijet će pet dana kasnije u zagrebačkoj bolnici. Njoj će jedinoj biti upisano drugo mjesto smrti, ono prema kojemu tog 28. rujna nije putovala. Autobus je prometovao na lokalnoj relaciji. Radnike je vozio na posao, djecu je vozio u školu. U autobusu ukupno su bila 52 putnika. Aritmetički precizno, tako da se stvori savršena simetrija između života i smrti, mrtvih će biti 26. Postoji li neki razlog za ovako preciznu ravnotežu? Kojom se brzinom morao kretati autobus, a kojom vlak, kako su se međusobno usuglasili metabolizmi strojovođe i vozača, njihove misli, osjećanja, strepnje i strahovi, pa da sudar bude baš takav: 26:26. 

Najstarijoj putnici su osamdeset i tri: Boja Todorić. Najmlađoj, Mariji Lisac, tek je deset. Gdje su njih dvije pošle? Marija sigurno nije krenula u školu, svi ostali bili su po godinama srednjoškolci, osmoškolaca nije bilo u autobusu. Boja nije išla na posao. U njihovom zaustavljenom kretanju, u prekinutim nepravilnim putanjama njihovih života, upisan je događaj iz novina. Prometna nesreća, jedna od većih u jugoslavenskoj, kasnije će to biti u hrvatskoj povijesti. Isto je i s putanjama ostala dvadeset i četiri poginula putnika. Preživjelima se imena ne pamte. Oni će imati sreće da anonimno umiru od vlastitih smrti. I ostat će trajno nepoznati, možda sve do prvog pojavljivanja u javnosti: na stranici s osmrtnicama u nekim dnevnim novinama. 

Autobus je polazio iz Mogorića, sela udaljenog dvadesetak kilometara od Gospića, i ranim jutrom kupio je radnike i đake, te one koji bi nešto sređivali u gradu. (Možda je Boja Todorić išla doktoru?) Jedni su svakodnevno vozarili, međusobno se poznavali, i u autobusu živjeli kao u zajedničkom dnevnom boravku. Drugi bi samo povremeno nailazili. Ali nema sumnje da su se svi međusobno poznavali.

Na koliko se postaja autobus zaustavljao? Nemoguće je na to pitanje odgovoriti. Lokalni seoski i prigradski autobusi u to bi vrijeme stajali čim bi to putnik poželio – u nešto istočnijim krajevima, u Bosni, obično karakterističnim povikom: “Ima izać’!” – ili čim bi netko pokraj puta, loše održavanog, stoput krpljenog, podigao ruku. Ti autobusi uglavnom se nisu držali reda vožnje, osim što bi se znalo kad polaze s one početne stranice i osim što bi uglavnom po redu stizali na krajnju stanicu, nego su vozili onako kako su to prilike nalagale. Prema autobusu određivao se ritam svakodnevice, kao što se i autobus određivao prema svakodnevici. Sela su se budila u skladu s vremenom njegova polaska, i odlazila na počinak prema prolasku posljednjeg autobusa. S autobusom usklađivano je vrijeme početka posla u prvoj, drugoj i trećoj smjeni, prvi školski satovi i predsatovi. 

Između Mogorića i Gospića u jesen 1983. moglo je bili pet-šest sela i zaseoka. Početna stanica, Mogorić, bila je srpsko selo. Bilaj, gdje će se dogoditi nesreća, bio je hrvatsko selo. Premda su to još uvijek bila vremena totalne anestezije bratstvom i jedinstvom, uvijek se u Lici, kao i u Bosni, znalo čije je koje selo. I postojao je odnos prema tome. Recimo, prema činjenici da je početna stanica u zabačenom srpskom selu? Zašto nije u hrvatskom?

U svakom selu bivalo bi i onih nekoliko drugih. To će ostati vidljivo u statističkim izvještajima s popisa stanovništva. U selu od dvjestotinjak jednih, uvijek bi se našlo barem petero drugih. Plus dvoje-troje Jugoslavena. Tko su 1983. u Mogoriću i Bilaju bili Jugoslaveni? Djeca iz miješanih brakova? Ne, oni su u pravilu bili opredijeljeni u skladu s većinom u kojoj bi se zatekli, ili bi se, još češće, opredjeljivali u skladu s prezimenom koje bi ponijeli. Došljaci iz drugih krajeva: seoski poštar, učitelj, milicioner? Da, oni su često bili Jugoslaveni. Ali bilo je njih, tih Jugoslavena po selima najdublje naše provincije, i među domaćima: odmetnuti sinovi, čudaci, oni koji su bili na svoju ruku, ili bi poželjeli da se po nečemu ističu. Jugoslavenstvo je u jednom od svojih pojavnih oblika bilo oblik socijalnog ekshibicionizma? Zašto bi domaći čovjek u Mogoriću ili Bilaju 1983. bio Jugoslaven, ako ne iz ekshibicionizma? Ili je bio pjesnik u duši?

Od podjele na srpska i hrvatska sela važnija, mnogo, mnogo važnija, naročito po Bosni, ali i u Lici i na Kordunu, te na najširem prostoru Dalmacije, bila je podjela na partizanska sela na jednoj strani, i ustaška i četnička sela na drugoj strani. Valjda nikad nijedan autobus u ovim krajevima nije polaznu stanicu imao u ustaškom selu. Koliko god se 1983. njegovi žitelji ne bi razlikovali od žitelja prvoga susjednog partizanskog sela, koliko god bi imali iste ideale, životne snove i planove, simbolički bilo je živo ono što se odvilo između 1941. i 1945, a iz čega je posve logično proizlazilo gdje će najprije stići struja, voda i telefon, gdje će biti sagrađen dom kulture i gdje je biti autobusna ili željeznička stanica.

Lika je krvava pokrajina, u svakom vremenu i za sve ličke narode. Povijesno pogranična, vazda Bogu za leđima, vojnička, razbojnička i krvava, za oba naroda koji su je naseljavali. Tu je negdje, pri granici s Bosnom, krajem srpnja 1941. započeo onaj najkrvaviji bratoubilački rat, koji je zatim, službenim državnim i partijski aktom, proglašen za Dan ustanka u obje jugoslavenske socijalističke republike, Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini. Odavde su bili najzadrtiji ustaše i najustrajniji komunisti, partizani. Mnogi koji su 1941. bili četnici, iz rata će izaći kao partizani i kao partizanski prvoborci. Sve je to 1983. bilo zaboravljeno, ili strateški ostavljeno po strani, jer da nije ostavljeno po strani zar bi se uopće moglo živjeti? I sve to što je bilo zaboravljeno negdje se dobro pamtilo. Pritom, krivo je misliti da se pamtilo negdje drugdje, na nekim drugim mjestima i nekim drugim glavama i srcima. Ne, pamtilo se to istim ovim glavama i srcima koje su sve zaboravile, u istim ovim selima, koja su svakodnevno ulazila u taj jedan autobus.

Koliko je među dvadeset i šest poginulih bilo čeljadi iz ustaških, koliko iz četničkih, a koliko ih partizanskih sela? To je danas već nemoguće ustanoviti. Lakše je utvrditi koliko je među njima bilo Hrvata, a koliko Srba. Nakon što je to utvrđeno, moguće je pretpostaviti i koliko je među dvadeset i šest preživjelih bilo jednih, a koliko drugih. Vjerojatno se udio Srba i Hrvata među stradalima ne razlikuje od njihovog udjela među preživjelima. Je li među njima bio koji Jugoslaven? Vjerojatno nije. Kada se dogodi nesreća ili kad izbije rat, Jugoslavena prestaje biti. Takvo je pravilo.

Trideset i kusur godina nakon nesreće na pružnome prijelazu kod Bilaja postavljeno je spomen obilježje. Na metalnom su pladnju, postavljenom na dvadeset i šest nožica, pod diskretnim znakom križa. upisana imena i godine rođenja svih stradalih u nesreći. Bez obzira na to iz kojeg su sela i kako se zovu, bez obzira na nacionalnost tu će biti upisani svi. I to će, u trenutku postavljanja spomenika, biti jedini slučaj komemoriranja pripadnika jednoga u međuvremenu nestalog ličkog naroda. Koje će, istovremeno, biti i komemoriranje jedne u međuvremenu izlišne, odavno ukinute autobuske linije. U Mogoriću, naime, ljudi više ne žive.

Ne znam je li to bilo prije ili poslije one neobične svadbe na Mojmilu, prije ili poslije strašne nesreće kod Bilaja, tek petak je, u autobusu sam i putujem prema Kardeljevu. Ne znam koji me vrag naveo da ne idem željeznicom. Valjda mi se nije samom sjedilo u kupeu. Možda sam se plašio nepoznatog svijeta koji će me tri i pol sata gnjaviti svojim životnim pričama, stradanjima i sudbinama. Tek, jutro je, došao sam oko pola osam na autobusni kolodvor, nije bilo gužve na Centrotransovim šalterima, ranoranioci iz provincije već su dočekali svoje autobuse i otputovali s njima, a drugih nije bilo, jer je ljetna sezona već prošla, pa sam se sagnuo na malo preniski šalter i samo što nisam prometnuo glavu kroz onaj okrugli otvor: Povratnu do Ploča!, rekao sam onako kako bi se to normalno reklo na željezničkoj stanici. Do čega?, naćulila je uho poblajhana vrckava plavojka, nedovoljno svjesna svojih pomalo okašnjelih srednjih godina. Do Kardeljeva!, pristao sam, na što se ona nasmijala s olakšanjem, baš kao da smo spasili svijet od jedne grdne pogreške. Tako reci!, pa je profesionalnom gestom pokupila moj novac prije nego što će mi pružiti kartu.

Četiri godine je od Kardeljeve smrti, tri od svečane sjednice na kojoj su Ploče preimenovane u Kardeljevo, ali čim moram izgovarati tu riječ, biva mi kao da sam ježa progutao. Tako je otkad znam za sebe: ima riječi koje mi bude fiziološku reakciju, ili me ojade, ponize, razbjesne, a da to nije u vezi s njihovim značenjem. Recimo, plin. Ta riječ vonja kao siva okrhnuta butanska boca, s crvenom crtom u struku. U riječi Kardeljevo jedno obično slovensko prezime, na koje se lako navikavam, dobilo je neki odvratan prizvuk. Kardeljevo kao da i nije od Edvarda Kardelja, tog oca jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja, s pojavom i držanjem školskog podvornika, nego kao da je Kardeljevo izvedeno od kelja. Kao da je Kardeljevo ustvari Keljevo. I onda iz lirske preosjetljivosti uvijek govorim Ploče, a druga me strana u tome ispravlja ili ne ispravlja. Naravno da je jutarnja biljetarka na sarajevskom autobusnom kolodvoru u skupini onih koji Ploče ispravljaju u Kardeljevo. Samim tim što je postavljena da prodaje autobusne karte, ona je tu neka vlast. Možda najniža i najmanje važna, možda i takva vlast kakvu se može izrugivati, ali ipak je vlast, i kao takva ona će na sebe preuzeti dužnost da vodi strogog računa o poretku. A svaki poredak među ljudima započinje imenovanjem stvari i pojava. Moraš izgovoriti Kardeljevo, ako želiš dobiti kartu do Kardeljeva. Zna ona dobro da je Kardeljevo isto što i Ploče, ali neće ti izdati kartu ako ime mjesta pravilno ne izgovoriš. Budeš li se, pak, inatio, a tih godina sve je više ljudi koji se inate, ona će pozvati miliciju. Pozvat će onoga jednog dežurnog milicionera s autobusnog kolodvora. Godine 1983. to može biti Dragiša, Jozo ili Suljo. Sve zavisi od smjene. Dragiša je mlad i koštunjav, prištav u licu kao neki adolescent. Nepovjerljiv je, jer nikoga u Sarajevu ne poznaje, pošto je stigao odnekud s juga Srbije. Ponaša se strogo po propisima, to ga smiruje. Jozo je odeblji i oniži brko, rodom i stanom od Kreševa, dobroćudan i nagodan. Kažu da se bavi nekim švercom. A Suljo, veseljak, jedini od njih Sarajlija, duša mu progoniti šibicare oko kolodvora. (Za Dragišu, Jozu i Sulju saznali smo kada je moja mati Javorka jednom zaboravila lisnicu s dokumentima na kolodvorskoj garderobi. Garderober je lisnicu uredno predao dežurnom milicioneru, i ona je onda danima istraživala kod koga je od njih trojice njezina lisnica… Trebalo bi i tu priču jednom ispričati.)

Osim što naziv Kardeljevo loše zvuči, za nevolju on loše čini mom trenutnom identitetu. To je još jedna opsesija sedamnaestogodišnjaka: identitet. Ono najvažnije vrijeme života, prije nego što ću navršiti sedam godina, pola godine provodio bih u Sarajevu, pola u Drveniku. Dok je to trajalo, umio sam biti malo jedan, malo drugi: Bosanac ovamo, Dalmatinac onamo. Ali kada su me zastalno zasadili u Sarajevu, iz revolta što me se nije ni pitalo gdje bih htio biti u meni je nadjačalo ono drugo. I to će onda prerasti u trajni refleks: uvijek ću u srcu biti prisutniji tamo gdje fizički nisam, i više ću biti ono što zapravo nisam.

Ploče su se tako ticale mene osobno i mog osjećaja pripadnosti jednome mjestu i njegovim toponimima. Bile su dio svijeta koji se prostirao od Makarske do Ploča, i to veoma važan dio, jer je iz Ploča kretao vlak za Sarajevo, kao što je iz Ploča kretao i autobus za Drvenik, i bilo je za mene ponižavajuće da tom mjestu netko sad mijenja ime. I to ime koje je u sebi sadržavalo jednu važnu šifru. Naime, većina ljudi, a među njima svi koje nismo smatrali našima, u ona predkardeljevska vremena Ploče su nazivale Pločama. Ali jedna probrana skupina, u kojoj su po djetinjem osjećaju jezika i jezične suštine, znali više, Ploče su nazivali Pločom. Pa bi rekli: Idem u Ploču! Ili bi rekli: Evo, doša san iz Ploče! I to se ime tako duboko razlikovalo od službenog imena da mi se činilo da to uopće nisu iste riječi, samo što jedna predstavlja množinu, druga jedninu. U Ploči sve je bilo drukčije nego u Pločama, ali oba imena bila su ispravna. Kao što je sad u Kardeljevu sve neispravno. I oba imena u imaginaciji dječaka, iz koje nastao je famozni njegov identitet, koji je identitet sedamnaestogodišnjaka, onog kojim se te 1983. predstavljam, oba imena u imaginaciji tog dječaka, pokušavam reći, jasno i nedvosmisleno određuju to mjesto u koje često putujem. Premda, nekim čudom, premda je riječ o istom mjestu, Ploča se od Ploče jako razlikuju. Ploče su posljednja željeznička stanica na putu prema moru, gradić i luka bez većeg značaja za putnika, ali golemog za Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Tu se, u Pločama, nemamo razloga duže zadržavati. Ploča je, opet, željeznička stanica sredovječnih muževa s opletenim demižanama, u kojima je rakija za profesore na sarajevskoj ekonomiji ili građevini, da budu nagodni i dobre volje prema njihovih sinovima i kćerima, Ploča je mjesto na kojemu je pukim slučajem nastala morska luka, a oko luke grad bez crkve, trga i povijesti, koji se u prvo vrijeme zvao po kralju Aleksandru, da bi ga zatim oni kojima je Ploča malo, jer je jedno, nazvali Pločama, premda se nitko više ne sjeća o kakvoj je ploči tu uopće bilo riječi, osim što je, po legendi, postojala savršeno ravna stijena, na kojoj su ribari na kraju svih svojih sezonskih posala sušili mreže. Ta stijena navodno se nalazila na otočiću usred današnje luke. I s nje bi čovjek, ako bi ustao i dobro se protegnuo na vrhove prstiju, lica okrenutog sjeveru, jasno mogao osjetiti dah bosanske zime, leda i snijega, svega onog o čemu na moru ništa nije znao, utjehu tuđe smrti.

Kupio sam, dakle, kartu za Ploče, kupujući kartu za Kardeljevo, odložio sam, uz majstorov nadzor, neveliku putnu torbu u bunker (zašto se autobusni prtljažnik naziva bunkerom?), i sjeo sam na svoje mjesto. Sjedalo do prozora, drugi red, s pogledom u majstorov zatiljak. Ali njega još nema, autobus je prazan, prvi sam sjeo, vjerujući da ću na taj način ubrzati postupak. Ubrzati vrijeme. Tako bi uvijek bilo, svugdje sam dolazio prvi, plašio se da ne zakasnim, i uvijek bih napeto čekao, vjerujući da će moje čekanje potjerati vrijeme da brže ide. Ali već te 1983. znalo bi se dogoditi da zbog toga požalim. Bližio se odlazak u vojsku, pa kad god bih se toga sjetio, učinilo bi mi se da vrijeme leti, a da ga ja više ne stižem…

Autobus je bio poluprazan, majstor je brisao čelo dok se penjao unutra. Gotovo posve ćelav, jajoglav muškarac, jake brade, koja mu je već zacrnila pola lica, premda se jutros uredno obrijao, brisao je znoj s lica, premda baš i nije bilo tako toplo. Obično bi bila dvojica vozača, jedan je igrao ulogu konduktera, pregledavao bi karte, a za dužih bi relacija u neka doba zamijenio majstora, pa bismo se onda njemu obraćali s majstore, ali danas tog drugog nema. Možda je pravilo da ga mora biti, ali njega, eto, nema. Na bolovanju je, nije se jutros pojavio na poslu, napio se pa prespavao, umrla mu je tetka pa joj ide na dženazu, uglavnom dogodilo se nešto, mi ne znamo što, tek naš majstor nema zamjenskog vozača. Je li ga imao majstor koji je skrivio nesreću kod Bilaja? Imaju li 1983. ti prigradski autobusi po dvojicu vozača, tojest vozača i konduktera? Ne znam. A nisam siguran ni da sam i saznao za tu strašnu prometnu nesreću, sudar vlaka i autobusa negdje u Lici, premda pozorno čitam novine, i premda je u svim jugoslavenskim novinama to važna vijest. Ali Jugoslavija je, ipak, mnogo veća zemlja, a vrijeme nije takvo da vijesti iz crne kronike, koliko god da su strašne, izbiju na novinske naslovnice, tako da je sasvim moguće da ne znam ništa o nesreći u kojoj je nekoliko dana ranije izginulo dvadeset i šest ljudi. Ako i znam, nije mi na kraj pameti povezivati okolnosti svog putovanja s nesrećom koja se dogodila.

Polazimo na vrijeme. Nitko do mene ne sjedi. Čim sam vidio da autobus neće biti pun, do sebe sam stavio torbu. U njoj su, u smeđoj aktn taški, naslijeđenoj od Noneta, novine, knjiga, naočale za sunce, rokovnik u koji zapisujem događaje. Možda ću u neka doba izvaditi novine, ali bolje je da ne diram ni njih. Dođe mi muka ako predugo u autobusu čitam. I dobro je voziti se, gledati kroz prozor, ne misliti ništa. Vožnja u autobusu kazališna je predstava u kojoj nije nužno sudjelovati. To je razlika između autobusa i željeznice: nemoguće je putniku ne sudjelovati u predstavama koje se odviju u kupeu vlaka. Te 1983. u svakom autobusu koji putuje kroz Bosnu mora biti barem po jedna majka s barem po jednim malim djetetom, koje u jednom trenutku počinje povraćati.

Vozimo se uz Kasarnu maršal Tito, dugu sivu građevinu sa stotinama jednakih prozora, koja se monotono ponavljala iz treptaja u treptaj, iz kadra u kadar, čudo od kuće iz našeg djetinjstva, jedna od onih nekoliko građevina koje će mi trajno dolaziti u snove. Ispred su, ispred malenih uspravnih kućica, načinjenih od šperploče, lima ili neke tanke opeke, s prozorčićem lijevo i desno, i golemom, grotesknom kapijom, sivomaslinastih, s jugoslavenskom trobojnicom po sredini, kućicama za jednog čovjeka, koji unutra može uspravno stajati kad naiđe iznenadni pljusak, a neprijatelja nigdje u blizini, ispred tih kućica, dakle, u svečanim uniformama, jer ovo je svečano stražarsko mjesto, zamišljeno šetkaju vojnici. I meni na um pada kako će me upravo oni, ti isti vojnici kraj kojih se u autobusu vozim, dočekati sljedeće godine u nekoj meni još uvijek nepoznatoj kasarni, negdje u Jugoslaviji. 

Uznemiri me to i onespokoji. Otkad za sebe znam, ja živim tako. Živim do onog događaja nakon kojega nema zamislive budućnosti. Do vakcinacije. Do početka školske godine. Do polaska u vojsku. Godina je 1983, i polazak u vojsku čini se posvemašnjim krajem svega što jest. Trenutak s kojim nastupa svijesti nezamisliva, u životnom iskustvu nezabilježena, živa patnja.

A onda sve to smetnem s uma. Prošla je Kasarna maršal Tito, beskonačni niz prozora, i autobus uskoro izlazi na cestu prema moru, na ravan drum kroz Sarajevsko polje, prosječen niz ravnicu što urasta među planine, koji tu postoji još od davnih vremena, još prije nego što je postojao grad što nam ostaje za leđima. Misao o odlasku u vojsku, o tome da mi je ostalo još manje od godine dana, povlači se dublje u svijest, u pećinu svijesti, i ja se predajem pogledu. Autobusni prozor je poput okvira za filmski kadar: izmjenjuju se u njemu Ilidža, Tarčin, Pazarić. Ljudi uz drum živo razgovaraju. Trguju. Svađaju se dvije žene u dimijama. Jedna u šanel kostimu žuri uz polomljene krajeve kolovoza, potpetice lomi putem bez pločnika, ali kao da to svakodnevno radi… Mladić na biciklu probija se niz uski trak trave… Djeca se zalijeću prema drumu, plaše vozače… Svaki je prizor nedovršen. Svaka pojava ima svoj mogući nastavak u imaginaciji promatrača. Bog je, ako ga ima, ustvari Bog bi, ako bi ga bilo, bio onaj svemoćni maštar koji bi dovršavao svaki prizor, dopola viđen, a zatim izgubljen u žurnom promicanju predjela. Samo Bog bi, vozeći se Centrotransovim autobusom niz periferiju Sarajeva, drumom koji kao da je probijen kroz avlije i dvorišta svijeta što je izmilio van da živi, samo Bog bi, rekoh, umio u vremenu razjasniti i dovršiti svaki taj izmičući prizor. Mene, međutim, obuzima nedovršenost svakog od njih, pa onda u sebi zapričam priču o ženi, možda i djevojci, ne čini mi se da je imala preko trideset u onom jednom trenutku kada sam je vidio, koja u zelenom šanel kostimu, u suknji do malo iznad koljena i u kaputiću, sklopljenom i zakopčanom kao da ulazi na sastanak, u štiklama nabada niz odavno skoreno blato i sivu travu pokraj asfalta. Pravnica u preduzeću, vazda u zakašnjenju na autobus koji će je odvesti do Ilidže, u lijevom džepu joj novčanik s čekovnom knjižicom, ličnom kartom i mjesečnim pokazom, te ključ od kancelarije, u lijevom džepu ključ od kuće, na privjesku s oktaedrom od muranskog stakla i maleni paketić s vlažnim maramicama. Sve je vrlo ekonomično složeno, praktično i tako maleno da joj staje po džepovima, pa ne nosi nikakvu torbicu. U kancelariji joj je muška aktovka. Zbog te aktovke je poštuju. Ona je izvor strahopoštovanja. Ali ne može je nositi sa sobom, jer kad bi je svakoga dana ovako nosila od kuće do autobusnog stajališta, pa autobusom do Ilidže, i niz Ilidžu, sve do posla, svašta bi se o njoj govorilo. U boljem slučaju da je luda. U gorem da je lezbijka. Kada sjedne u autobus, negdje odozada, gdje nikoga u ova doba nema, ona će izvući vlažnu maramicu i pažljivo će, da je nitko ne gleda, obrisati štikle od prašine, i one će sinuti kao namještaj u maršalatu. Tako će kroz Ilidžu, pa na posao…

Zatim prelazim na sljedeću i na sljedećeg, gledam u prozore skromnih kockastih katnica na četiri vode po obroncima okolnih brda, gledam u prvu kuću do džamije, na čijim su prozorima nizovi saksija s procvalim maćuhicama. Zar u oktobru cvatu maćuhice? Tko u toj kući živi. I tako započinje novo upričavanje. Odozgor gledam u sitnog žutog fiću, zaustavljenog pokraj puta. Otvoren je poklopac prtljažnika – motor je fići nazad, minijaturni prtljažnik je naprijed – vozač je izvadio dizalicu i rezervnu gumu. Naokolo cekeri, najlonske vrećice, odjeća. Iza na ledini dvije žene, jedna je jako stara, u crnini, druga mlađa, pazi na dvoje sasvim male djece, da ne istrče na cestu. Čekaju da muškarac promijeni kotač. Opet sve to vidim u trenutku, u sekundi ili dvije, možda, jer se osvrćem, dokle pogled prati. I upričavam nastavak, možda pomalo žalostan što smo prošli, nismo se zaustavili, tako da nikad više neću vidjeti ove ljude, njih petoro, u fići.

Tek onda, kad malo prije Konjica krećemo u pretjecanje kamiona s prikolicom, pri čemu naš majstor gnjevno trubi, jer obilaženje predugo traje, na uzbrdici smo, autobus nije dovoljno jak da povuče, a vozač kamiona se inati i odbija usporiti, mijenjam fokus, počinjem promatrati vožnju. Majstor poluglasno kamiondžiji psuje boga seljačkog, pa se glasnije obrati putnicima – izvinite što ja ovako, i onda nastavi polurazumljivo njorgati o ljudskoj prirodi i o tome kako nas ima svakakvih, a čovjeku dati kamion u ruke isto je što i dati mu puškomitraljez, ako nije i gore od toga. Putnici šute, svatko zabavljen svojim putovanjem. A bit će da ima i onih koji se plaše išta reći, ili ne daj Bože, majstoru nešto prigovoriti, jer računaju da su mu, kupivši kartu, predali život u ruke. Za njih on je, po prilici, kao kirurg. Uz tu razliku što se njemu nakon uspješne operacije neće donositi skupo piće i bombonijera, kupljena u Kraševom dućanu u Titovoj ulici i umotana u tanki bijeli papir, za koji je zadjenuta, tako da se ne vidi, novčanica od sto maraka. Samo to je razlika. Sve drugo za ljude je koji se plaše isto.

Ne bih rekao da se plašim, ali mi na um pada jesam li na dobro mjesto sjeo ako se u jednom trenutku sjargamo u Neretvu, da bismo pri sljedećem pretjecanju, a njega će sigurno biti, jer majstor je očito lud, izbjegli kamion iz suprotnog pravca. Rana jesen je u Bosni, po brdima ruj i plamen svih listopadnih boja, a na cesti između Sarajeva i Mostara, zavojitoj, strmoj i opasnoj, malo koga ima, osim kamiona s prikolicama i autobusa. Nije me strah kažem, nego iz te misli jesam li na dobro mjesto sjeo razvijam priču o onome što će se dogoditi. Ili što se neće dogoditi, kao što se nije dogodilo ni sve ono drugo, ali postoji u priči koju zaboravim čim na nju prestanem misliti. 

Nakon što se uspnemo uz Ivan planinu, koja se u meteorološkim izvještajima naziva Ivan sedlo, započinje spuštanje na Hercegovinu. I tu kreće nadmetanje kamiondžija s vozačima autobusa. Ispred nas po zavojitoj cesti pleše i poigrava poluprazna prikolica nikšićkih registracija. Naš majstor odustaje od pretjecanja, lud čovjek!, kaže, pa usporava, sve dok protivnik ne iščezne negdje u zavoju. Ali ubrzo on se zaboravi, gledam ga u ćelavi potiljak, u tu naboranu i već preveliku kožu glave, koja se, izgleda, s godinama smanjuje, gledam ga kako poskakuje zajedno sa sjedalom, dobri amortizeri!, govori neka žena, i onda opet bezbrižno započinjemo sjeći zavoje i hrliti u budućnost, kao da od nečega bježimo, ili po cesti plešemo tango. I samo povremeno, dok nekoga pretječemo, ili kad se na čas zagleda dolje prema Neretvi i stijenju koja se nad rijekom i nad nama uzdiže, vidim njegov stražnji poluprofil, i iznenadim se kako mu brada raste. Obraz mu se već sasvim zacrnio od oštre strnjike koja samo što nije izbila van. 

Pomislim da majstorovoj bradi vrijeme teče drugim ritmom nego što teče nama. I da, možda, rast njegove brade ubrzava njegovo unutarnje vrijeme, i to mu život tjera kraju. Ta pomisao, naravno, izazvana je pripovjedalačkom igrom, kojom se bavim otkako smo krenuli, a ne nečim u što ovog trenutka stvarno vjerujem.

I onda se u nizu vrlo dugih trenutaka, koji bi, obračunati oprugom sata, iznosili možda cijelu jednu minutu, a u čovjekovom životu potraju mnogo duže, katkad i pola života, počinje zbivati nešto neobično. Najprije je autobus, bez vidljivog razloga, na naglo opustjeloj cesti prešao u lijevu traku, skoro da je udario u bankinu pod kojom je, negdje u dubini, tekla Neretva, zaškrgutao je šoder pod kotačima, začuli su se uzdasi užasa, ženski je glas prigušeno kriknuo, nakon čega smo se, uz trzaj, vratili u svoju traku. Majstore, je l’ to spavaš?, negdje se iz dubine čuo muški glas. Netko je pokušao biti duhovit, ali mu je glas drhtao, pa je, vjerojatno, samo pojačao strah. Majstor nije odgovarao, ali kao da je nasjeo na gas, pa odmah zatim na kočnicu, tako da sam skoro poletio iz svog sjedala, pa preko prazne stolice pred sobom, njemu za vrat. Netko je povikao: Pa jesi li ti normalan? Netko je nekome psovao majku, a ja sam u grlu i na jeziku osjetio onaj jedinstven okus, koji se rijetko javlja, nije okus hrane, otrova, lijeka, nije okus ničega vanjskog što postoji, nego nečega što je unutra i što upravlja redom stvari i životom u čovjeku. Ne bih rekao da sam se uplašio. Prekratko je sve trajalo da bi se okusi i osjećaji definirali u nešto tako kasno i jednoznačno kao što je strah. Ili je negdje unutra, tamo odakle je i došao taj okus, bio zid strahu.

A onda je autobus počeo usporavati i malo-pomalo prelaziti u lijevu traku, prema uskom proširenju nad Neretvom. Čule su se psovke, histerični muški smijeh, u nekom gornjem registru, kao da se smije Džoker iz stripa o Supermenu. Nakon čega se autobus zaustavio, a ja sam gledao u duboku zelenu rijeku. Pa u majstora koji se nekako čudno nagnuo udesno, i skoro da će ispasti iz svoje šoferske stolice. Tad sam se, vjerojatno, uplašio. I pomislio sam da je sve munjevito brzo prošlo: od polaska sa sarajevskog Autobusnog kolodvora do ovoga trenutka sad.

Neko je pronašao neku dekicu, pa je prostro po šljunku bankine, tih uz ogradu. Kamioni, auti, autobusi, koji kao da su odjednom nagrnuli trubili su kao ludi, jer je naš autobus zauzeo pola kolovozne trake, a po drugoj su polovici tumarali ošamućeni putnici. Mlada doktorica, tek je završila medicinu, masirala je majstoru srce, davala mu umjetno disanje, pokušavala mu vratiti život, koji kao da je greškom negdje odlepršao. Poput kanarinca iz krletke koju netko nije dobro zatvorio. Glava mu je bila unatrag zabačena, lice sivo-ljubičasto. Oči, najednom nestvarno modre i bistre, mrtvo su gledale niz cestu kojom je pristizala kolona. Je li nesreća?, konačno da se netko zaustavi i upita. Vozač sivog Hidrogradnjinog FAP-a. Nije nesreća, ali majstor nam je izgleda umro!, rekao je netko. Nije umro, pozlilo mu je!, odgovorio je drugi. Mlada doktorica očajnički je pokušavala udahnuti život mrtvome muškarcu, koji je već dobro zabradatio, kroz rupice na staroj, ali čistoj potkošulji, probijale su guste crne malje. Znatiželjno sam ga gledao, i ovog trenutka imam ga, četrdeset godina kasnije, pred očima. Ništa nisam zaboravio, jer me obuzela misao koja neće iz glave: dok mu tako masira srce, dok svoje usne u ritmičkim razmacima prislanja uz njegove, dok ga grudima dodiruje, ta lijepa žena, djevojka, jedva pet-šest godina starija od mene, vjerojatno bi do prije nekoliko trenutaka, ili do prije sat-dva, bila njegova nedostižna erotska čežnja. Možda bi joj nešto dobacio na ulici, možda ju je na neki neugodan muški način pogledao dok je ulazila u autobus, je li joj to rekao dok je njenu torbu smještao u bunker, je li joj se udvarao na onaj neki način koji u meni istovremeno budi sram i strepnju, jer je to muški način, a meni se s mojih sedamnaest čini da nikad neću postati muško? Ne znam, ali ne zaboravljam. Pamtim cijeli život.

Tek kasnije, kada doktorica napokon odustane, i kada se iznenada rasplače jer je odustala, a majstora pokriju nečijim, možda njegovim, plavim radnim ogrtačem, tek tada postajemo svjesni okolnosti da je uspio zaustaviti autobus, uspio ga je prilično uredno parkirati nad Neretvom, prije nego što je umro. Da nije, mi bismo sad, vjerojatno, bili mrtvi kao i on. I onda bi neki dobar sudski patolog ustanovio da on nije kriv za nesreću, umro je prije nego što autobus pao u Neretvu, u njegovim plućima nema vode. Ali od toga nitko od nas ne bi imao veće koristi. Netko bi se, možda, spasio. Netko tko bi imao sreće da ispliva iz autobusa, pa da se izbori s dubokom, ledenom i moćnom rijekom, te stigne do obale. Ali i takvom bi, manje-više, bilo svejedno je li majstora pokosio infarkt, ili je skrivio prometnu nesreću. Uostalom, da je, kao i onaj majstor kod Bilaja, vodio uredniji život, da je zdravije jeo i pio, da je kontrolirao krvni tlak i kolesterol u krvi, ne bi skupa s njim izginuo cijeli autobus.

No, ipak on je tog listopada 1983. spasio živote nama koje je vozio u svom autobusu. A mi nismo mogli spasiti njegov život. Računam da nas je moglo biti tridesetak. Za svakoga od nas bio je to vrlo intenzivan doživljaj. Prvo to vrludanje cestom uz Neretvu, pa zaustavljanje uz rub provalije, a onda pogled na mrtvog majstora, i prva pomisao koliko nam je malo nedostajalo da odemo skupa s njim. Pamtim da je zatim došla milicija. Dvojica neljubaznih milicionera, nazor duhovitih, s jakim mostarskim naglascima, ugonili su nas u autobus, da unutra čekamo. Jer bi nas vani moglo nešto pokupiti, pa eto ti za njih dvojicu još posla! Pamtim da je uskoro stigao kombi, koji nije bio dovoljno velik da nas sve preveze do Jablanice. Pamtim da nam nisu htjeli dati naše stvari iz bunkera. Netko je vikao: Nisam nadležan, nisam nadležan!

Ali od same traume onim što sam doživio nije ostalo ništa. Razumom pamtim ovaj doživljaj iz listopada 1983, kada sam možda bio blizu smrti. Ili možda nisam? Ostao sam živ zato što je tom čovjeku, čije ime nisam ni upamtio, premda sam ga sljedećih dana pročitao u dnevnim novinama, osjećaj dužnosti bio jači od onog što ga je upravo odnosilo. Međutim, to bih, vjerojatno, zaboravio, kao što sam sve drugo zaboravio i kao što su se tolike druge nevolje, strahovi i traume razvodnile u vremenu koje je zatim poteklo, da nije tog čudnog prizora djevojke koja mu očajnički pokušava vratiti život, jer joj se čini da tako i sama postaje doktorica, i da nije erotske maštarije u svemu tome. Takva je, na kraju, i povijest. Ona pamti sve loše događaje, svaku pobjedu zla nad dobrim i svaku veliku ljudsku nesreću, a ne bilježi trenutke u kojima su zlo i nevolja izbjegnuti. Bit će opamćen majstor iz autobusa na koji je 28. rujna 1983. na pružnom prijelazu kod Bilaja naletio vlak, te ubio dvadeset i šest njegovih putnika. Povijest 1983. godine bilježi njegovo ime. Događaj koji se zbio danima ili tjednima nakon toga, a u kojemu sam i sam sudjelovao, povijest ne pamti. Majstorovo ime je zaboravljeno, premda je spomenuto i kratkom članku s fotografijom, objavljenom tih dana u Večernjim novinama, pod naslovom: Vozača autobusa pokosio infarkt.

loša poezija neće
ugroziti poeziju

neće instagram
tik tok rupi kaur

neće loš stolar
ugroziti stolarstvo

ja sam loš stolar

kada to poezija
nije bila ugrožena

kada je van gogh
to prodao sliku

kako je caravaggio
dostojevski flaubert

kome to mozart nije
bio dužan pare

kome to dante nije
bio dužan pare

neće s mrtva života
idioti ugroziti poeziju

idioti su sve opsežniji
dišite iz dijafragme

Bicikl Monarh, Borgeby 

29/30. 9.

Kupili smo lani u decembru dva bicikla Monark i sve do juče ležali su zaključani u podrumu. H. je slobodna dva dana te će, mojom voljom, biciklanje trenirati. Zujimo iznad Hojea duž ravne staze koja ide pored reda privatnih kuća sa baštama. H. se malo oslobodila, ali malo, pa ako joj pokušam dati neki savjet, ona kaže „eto padoh“, siđe s bicikla i ukoči se pored njega. Hajd sad je pokreni. Taman kada skupi hrabrost, naiđe neko sa kučetom koje, kao za inat, trmsi povodac i zalaje, i H. koja je upravo uzjahala, sprtlja se i sjaše. No, dobro je kako je počelo.

Ja sam cijelo jutro divanio kako ćemo danas do sela Borgeby. Leži malo prije Lomme, puteljak ide kroz ravnice, osim rijetkih gazdinstva i još rjeđih srna, nema živa džana.

1904. god. u Borgebyu, u privatnom zamku boravio je R. M. Rilke. Kanio sam nekoliko puta da posjetim zamak. Tamo je imalo nešto kao spomen soba, pa je prometnuto u kafeteriju koja radi samo ljeti, a juče sam na stranici Borgebya pročitao: “… mjesto gdje možete održavati konferencije, planirati i biti kreativni. Uzbudljiva i raznolika historija zamka takođe nudi mnoge zanimljive mogućnosti i inspiraciju za nove projekte.” I ovo: “Zamak Borgeby u zelenom ljetnom sjaju daje vašem vjenčanju prekrasan ambijent. Recite ‘da’ u parku zamka ili u obližnjoj crkvi. Krenite od crkve putem ljubavi do svečane sale u zamku Borgeby…”

Ništa onda, vozićemo malo oko Clemens trga i popiti kafu u Arimanu ili onu tursku s rahatlokumom u novom lokalu kod Stadhusa.

*

Vrbaci, mace, johovaci. Johovaci u sutonu.

“Ispod mladih joha, tvrde oni koji znaju, ne valja se zadesti. Jer te mlade johe, nisu johe nego vile i božice. Kome se ukažu, omaju ga i svuku s pameti (iz “ Träd i nordisk folktro/Drveće u nordijskom vjerovanju”).  Isto ovo slušao sam kao dijete pored rijeka Ljudske, Raške, Jošanice, zalazio često u johovak, osjećao nečije prisustvo i mekanu čežnju u stomaku ali nikog nikog nisam opazio.

*

Vunjeni džemperi, koje mi je plela bijača. Predivo je potapala u vodu sa korama/lišćem mlade johe. Nosio sam ih u sedmoj, osmoj godini, bili su jake crno-crvene boje i zadugo odisali na taloge jeze uz letnje bumbake.

30/9.

U proljeće 1904. godine Rilke je boravio u Rimu. U pismima Ellen Key žali se na žegu koja je te godine počela već u aprilu, ima glavobolju i ne može se sabrati/posvetiti bilo kakvom kreativnom radu. Čezne da vrelinu Rima zamijeni severom, severnom caklinom.

Ellen Key, “koja ima odlične kontakte”, u aprilu mjesec drži u Lundu predavanje o Rilkeu i preko  pjesnika Andersa Österlinga stupa u vezu sa bračnim parom Ernstom Norlindom i Hanom Larsson, vlasnicima zamka u Borgebyu. E. Norlind je čitao Rilkeovu ranu zbirku Traumgekrönt (Krunisan snom) našavši je slučajno na polici. Dopao mu se njen svježi ton i mladog pjesnika smatra obećavajućim. Pročitao je i Buch der Bilder (Knjigu slika) koja ga je, piše, duboko potresla.

Poziva pjesnika u posjetu i ovaj već 25. juna stiže u Borgeby.

*

“Dani brzo prolaze, Rilke kreće u duge šetnje parkom, uglavnom ide gologlav”, napominje Norlind, “i hoda polako kao u procesiji, zaustavljajući se tu i tamo, slušajući nešto ili nekoga. Izgleda kao srednjovjekovni paž rastrzan bolnim vizijama.”

*

Rilke: “… u maloj štali bik koji nikad ne smije ići odvezan. Planina/brijeg sa grmljavinom u svojoj nutrini. Pun ‘iskonske moći’ kako je rekao Norlind. Zatim konji; plavi, mnogo plavih, svijetlih, a i tamnih, smeđih.”

Norlind: “On se, međutim, uplaši kad mu veliki, pušteni konj priđe blizu. Ostaje okamenjen i ne usuđuje se dotaknuti veliku životinju koja frkće ispred njega. Spašava ga neko od baštenske posluge. Poštuje i velike pse i jedva se usuđuje da umoči dva prsta u njihovo krzno.”

Euridika

Jedne večeri dolazi švedska slikarka, mlada Tora Vega Holmström, koja je živjela i studirala u Njemačkoj (Norlind koji u kući jedini govori njemački na putu je, pa je pozvao Toru V.H. da Rilkeu pravi društvo).

Tora V. H.  potiha je, staložena žena. Bila je, prema vlastitom računu, previše trijezna, previše daleka od svakog zanosa i ekstaze. Poticala je iz intelektualne porodice, bila je vrlo načitana, “njezini su jezički talenti”, po pjesniku A. Osterlinu, “toliko visoki da jednako tako može biti i izvrsna književnica.” Do duboko u noć razgovaraju o J.W. Goetheu. Rilke koji još nije otkrio Goethea (tek ga je malo i ovlaš čitao) iznosi o njemu omalovažvajuće sudove. “Tora V.H. je zapanjena. Naime, Tora V. H. bila je veliki poznavatelj Goethe-a. On je, da se tako izrazimo, njen duhovni Bog. ‘Kasno je’ kaže, okreće se i odlazi.”  

Izjutra je više nije bilo. 

“Orfej&Euridike”. Jedna od najvećih lirskih gradnji u modernoj evropskoj poeziji. Bilo bi utješno i inspirativno, mislio sam, da je Rilke to ovdje napisao. Da je tajanstvena Tora V. H. poslužila kao model za Euridiku. Ovaj pejzaš, mislio sam, Rilke nije mogao vidjeti u Rimu:

“Stenje beše tu
i behu šume duše lišene
Mostovi nad prazninam i ono
veliko, sivo, slepo jezero
što visi iznad svog dalekog dna
ko kišno nebo iznad predela …”
(prev. B. Živojinović)

Mogao je, bio sam u krivu. U Borgeby zamku R. M. Rilke poeziju nije ni pisao.

Bio je to čovjek pun svojih načela koja nisu služila drugim ljudima nikako. Samo za podsmijeh i izrugivanje na pijankama, kada su se, već pijani lupeži, natjecali u izmišljanju neobičnih ljudi koje poznaju, ili barem tvrde:

– Svojim očima sam vidio!

To je bio Zaracko. Pamtim ga kao niskog, sjedoglavog, s neizbježnom bočicom od sirupa protiv kašlja u džepu. U bočici je, nekada, bio sirup protiv kašlja, a onda se Zaracko dosjetio pa je u nju sipao rakiju travaricu, koju bi svako malo potezao.

I ta travarica bila je jedno od njegovih, bespotrebnih, načela:

– Kad se, već, trujem, barem neka se zdravo trujem.

U servis od lažnog kristala stavljao bi grančicu kadulje, a onda dosipao čistu šljivovicu od 40 gradi.

– Dobro je za stomak – govorio bi, nama, mlađima koji još nismo shvaćali njegova načela.

Gledala ga je jednom, stara susjeda, alapača Ružica, kojoj je, inače, rijetko što promicalo pozornosti, kako Zaracko svako malo poteže iz boce sirupa.

– Mora da je dobro navukao nazeb i prehladu, dok onoliko pije sirup. Samo, ne znam je li ga dobro onoliko često piti. Što ti veliš, a, Mile? – okretala bi se svom, vječito, nezainteresiranom mužu.

– Od onog njegovog sirupa može biti samo mamuran. Bona, on to sipa rakiju u bočicu. A i što te briga što ta budala radi!

– E ti mi reci, mustro! – to bi bio znak za prestanak rasprave.

Zaracko mu je bio nadimak, koji je šatro verzija riječi kozarac. To je bio crni ugljen koji se kopao u rudniku Kozarac pokraj Prijedora. Zaracko je tako čačkao nos da je nama djeci izgledao kao rudar, kopač ugljena. Mi smo ga tako zvali u našim razgovorima, jer smo imali neko poštovanje prema starijem. Kada bi on, slučajno, čuo kako ga zovemo i rugamo mu se, samo bi opsovao:

– Jebem vam minutu! Struksa fiksa sakramento!

Nikada ga nitko nije čuo da izusti neku drugu, težu ili lakšu psovku. Ni do dana današnjeg nisam razumio onaj drugi dio njegove psovke, a Zaracka nisam smio pitati. Psovao je samo minutu. Radio je na željeznici pa je znao koliko vrijedi jedan minut u redu vožnje vlakova.

Zaracko je imao dvojicu sinova. Jednog je zvao Kenedi, drugoga Truman. Kenedi je bio sportaš od glave do pete. Nije pio, nije pušio, igrao je mali i veliki nogomet, kad nije igrao, trčao je po okolnim mjestima održavajući formu. Truman je bio, potpuna, suprotnost. Volio je popiti, pušio je, volio je društvo i pjesmu, nije bježao ni od tuče.

Zaracko je i svirao. Tamburicu, tamburu i berde. Dobro, onako, za dušu. Od djetinjstva pamtim fešte na kojima se sviralo i pjevalo do kasno u noć. Ili je ispravno reći, do ranog jutra.

Mi, djeca, motali smo se oko stola, gledajući kako ćopiti malo meze, ili smo išli u drugu sobu igrati se mame i tate. Nikakav poseban povod za fešte nije trebao. Dovoljno je bilo reći rođendan, imendan, dobitak stana, rođenje djeteta ili unuka, ili, jednostavno, danas nam se fešta.

Manguparija bi, nerijetko, znala izmisliti neki razlog za slavlje, samo ako bi se našlo neke dobre rakije i suhoga mesa. Najavili bi se i brzinom svjetlosti skupila bi se ekipa koja svira, koja pjeva i koja pije. Tambura, tamburica, berde, prim i pjesma bi potrajala do drugoga dana. Sviračko i pjevačko umijeće, pravljenje dobrog štimunga pročulo se i izvan Zenice, svuda tamo gdje su ljudi imali, nepogrješiv njuh za fešte. Posebno besplatne. Tako je, jedne prilike, za Zaracka i njegovu ekipu čuo i gazda jedne kavane. Čovjek se vratio iz Njemačke, pun kao brod, preradio je jedan stari, austrougarski bunker, napravio restoran i htio je započeti karijeru dobrog ugostitelja. Sjeo je u auto, pronašao Zaracka, porazgovarao s njim i pozvao ga da s ekipom dođe na otvaranje restorana i zabavi goste.

Svirači su, naravno, jednodušno pristali, jer su ugledali priliku za besplatnu hranu i piće, a još će i svirati i pjevati. Ugodno s korisnim. Svirat će velikoj skupini novih ljudi, ako dobro krene, možda, bude i bakšiša. Tko zna, možda ih netko pozove i na svoje privatne fešte.

Kad su stari svirači započeli svirku, te kad su se ljudi, potpomognuti maliganima i dobrom hranom, raspojasali, ostalo je bila stvar tehničke izvedbe. Bilo je para, dobre atmosfere, hrane i pića u izobilju. Gazda koji ih je angažirao bio je oduševljen njihovom svirkom, programom pjesama i atmosferom koju su napravili te im je, odmah, ponudio angažman:

– Svirat ćete svakog četvrtka, petka i subote od osam navečer pa dok ima gostiju. Što pojedete i popijete, ide na moj račun, na račun kuće. Dobit ćete i po deset tisuća dinara za noć, odmah poslije svirke. /to je bio crvendać s Augustinčićevim konjima/. Bakšiš je sav vaš. Ha, što velite?

– Dobro. Kad počinjemo? – u ono vrijeme, crvendać je bio puno novca, a neograničena hrana i piće je, već, bio raj za njihove uši.

Započeli su svirati prvog narednog četvrtka. Njih trojica. Tamburaš, berdaš i primaš. Svirali su do subote. Onda su dobili otkaz.

Prepričavana legenda glasi ovako: oni su doista svirali i pjevali, gosti su uživali, bakšiš je bio obilan, malo su jeli, ali su, zato, njih trojica pili četiri litre rakije za noć. Sami.

Gazda je brzo, prostom računicom, izračunao da su mu na velikom trošku. Više popiju nego što donesu. Tako je završila Zarackova karijera kao kavanskog muzičara.

Kako je otišao u mirovinu, posebna je. Poznati, i oni malo manje poznati znanstvenici, filozofi i političari pisali su o sociologiji, politici, razne knjige, studije, rasprave i članke, ali nikada nitko od njih nije uspio napisati knjigu ili znanstveni rad o seljačkoj politici. Upravo ta politika donijela je mnogima, pa i Zaracku mirovinu.

U ono vrijeme, na invalidsku komisiju, koja je ocjenjivala stupanj invaliditeta, radnu sposobnost, ljude slala u mirovinu, išlo se na Ilidžu, u Sarajevo. Nekada se ostajalo i po tri dana, ovisno o stupnju invaliditeta, ili zamolbi i uputnici, na što treba posebno obratiti pozornost. Tako je i Zaracko jednom pokušao tražiti mirovinu. Posjetio je svog liječnika, a ovaj ga je, bez puno propitivanja, uputio tamo gdje želi ići. Znao je liječnik kako je Zaracko spreman, u svom naumu, na svaki cirkus i zezanciju.

Sedam dana Zaracko nije ni primirisao iz svoje bočice za sirup. Ni u kredenac nije zavirivao. Ukućani su ga čudno i blijedo gledali, ne vjerujući svojim očima.

– Spreman sam i psihički i fizički – govorio bi kada bi uhvatio njihove začuđene poglede.

Otišao je jednog dana na Ilidžu i odmah po dolasku počeo se praviti gluh i slabovid. Medicinska sestra koja je radila na prijemnoj službi prozivala ga je, i prozivala, Zaracko ništa. Vikala bi njegovo ime, on ništa. Kada je došla do njega i dotakla mu rame, on se okrenuo na drugu stranu, praveći se da ne vidi ni tko ga, ni odakle gura. Bacali su za njim stare lonce za rublje, lavore, padala bi im, kao slučajno, olovka sa stola, a Zaracko ni da trepne, ni da se trzne. Dovodio je liječnike, medicinske sestre, ali i druge pacijente do ludila, ali ni najmanjim znakom nije pokazivao kako čuje i vidi bilo što oko njega.

Tri je dana, tako, patio sve oko sebe. Jedva su čekali trenutak kada će ga otpustiti i prestati to mučenje. Poslije je priznao svojim drugarima:

– To su mi bili najteži trenuci u životu. Vrište oko mene, lupaju, psuju mi svašta, a treba ostati miran. Najgore mi je bilo kad je psihijatar, misleći kako ništa ne čujem, rekao medicinskoj sestri da me treba zatvoriti u ludnicu, u Jagomir. Majko moja, jesam se bio prepao. Mislio sam zbogom tamburo, zbogom travarice, zbogom Johane.

A Johan je bio folksdojčer koji je odležao sedam godina u Zenici, u zatvoru, radi suradnje s okupatorom. Poslije zatvora oženio se i ostao živjeti u Zenici. Bio je poznat po tome što, kad padne prvi zenički snijeg, skine se gol do pasa i trči nekoliko krugova oko kuće, bos.

– Ovo čeliči organizam i čuva zdravlje – govorio bi onima koji su ga začuđeno gledali, a kada bi se okrenuli, rekli bi:

– Ja budaletine!

Johan je poslije odležao još šest mjeseci u zatvoru jer je opsovao Tita. Prijavila ga je njegova žena. Rođena žena, zbog koje je ostao živjeti u Zenici. Ona je njemu prvo opsovala Hitlera, a on njoj Tita. Za tu stvar se ležalo, u ono vrijeme, brat-bratu pola godine. Za psovanje Hitlera ništa, ali za Titu… Zaracko je tada bio kod njih u kući i bio je naveden kao svjedok.

Na inzistiranje suca da vjerno ponovi ono što je čuo te večeri kod Johana, našao se u problemima, jer ništa osim minute nije psovao. Onda se dosjetio i kroz protezu, jer zuba, odavno nije imao, bubnuo:

– Rekao je: grebo te Tito! – ovo bi kod nas, mlađarije, uvijek izazivalo smijeh do suza kada bi nam Zaracko, na naše opetovano, traženje, prepričavao svoje svjedočenje.

Subota je bila, za sve nas, najdraži dan. Poslije radnog tjedna moglo de dulje spavati, gluvariti besposleno. Samim tim, petkom se moglo malo dulje ostati u kavani ili kod nekoga u stanu ili vikendici, ovisno što bi bilo prazno. Subotom smo jutarnju kavu protezali do ručka, a ručak pomjerali bliže večeri.

I za Zaracka subota je bila poseban dan. Uvijek kad bi ga netko, tko ne zna vic, zvao da izađe vani, govorio bi:

– Ne mogu. Danas se brijem?!

To je bila istina. Subotom bi Zaracko ustajao malo kasnije, oko osam ujutro. Kuhao bi jutarnju kavu i sipao malu čašicu travarice, i sebi i ženi. Nju bi, jadnu, tjerao od stola ako bi, slučajno, prolila i kap rakije:

– Ove se kapi ne daju skupiti – govorio bi i, mangupski, puhnuo pramen kose sa svog čela, iako, već odavno, nije imao kose ni blizu čela.

Motao bi duhan i polako, polako uživao. Ništa ga nije moglo omesti u njegovoj sporosti i uživanju. Nakon nekog vremena odlazio bi u kupatilo i donosio zrcalo, potom britvu, potom četkicu, onda sapun za brijanje, onda lavor, jer brijao se, po starinski, sjedeći u kuhinji. Lavor bi, po pravilu, donosio zadnji, prazan. Trebala mu je i mlaka voda. Ove pripreme i radnje oko brijanja potrajale bi sve do blizu podneva. Svim ukućanima išao je na živce, osim sebi. Shvaćao je to brijanje kao najvažniji posao na svijetu te ga je s velikom ozbiljnošću i predanošću obavljao. Sva je sreća što on tada nije znao za knjigu svjetskih rekorda. Bio bi, sa sigurnošću, upisan kao najsporiji na svijetu.

Zaracko, već odavno, nije među živima. Doživio je najgoru nesreću koja se može dogoditi jednom roditelju. Njegovo dijete umrlo je prije njega, preko reda. Ostao je bez svog Trumana.

Ni godinu poslije srce nije izdržalo. Plemenito i veliko Zarackovo srce. Do Trumanove smrti bio je, relativno, zdrav i vitalan.

S Trumanom otišla je i pjesma. Prašina je pala na tamburu i berde. Prašine nije bilo samo na Trumanovu grobu. Zaracko joj nije dao pasti. Sada leže jedan pored drugog na groblju u Crkvicama.

Zaracko nije imao s kim zapjevati i zasvirati, ni popiti po travaricu, ni smotati duhan.

Na nebu su se, sigurno, sreli i Truman, i Johan, i Zaracko, i moj ćaća. Opet su sretni. Opet, garant, nešto cirkusaju, pjevaju i potežu iz bočice za sirup.

I čekaju nas budaletine.

majka ona spava
na dubini velikoj

tamo su svi njeni
od sna intonirani

na dancu sobice
pokrivena zlatom

na dubini velikoj
majka ona spava

Nikada nisam čuo rahmetli Cafa Išmaka da pomene Bojanu, a da je ne nazove majkom.

– Svu je đecu pristansku othranila – govorio je, a Rizo Arap, Ćiro Zyber, Emro Abazovic, Filip Batričević i Ćemal Truma potvrđivali klimanjem glave.

Krajem septembra, kad primorska mjesta utišaju, na Pristanu je vrelo. Grozničave pripreme alata, krpljenje mreža, kalafatanje barki, gledanje u nebo…

Poslije prvog jakog juga u oktobru, kada se, zatim, s albanskih gudura stušti jaki sjever, niz Bojanu bi, milenijumskim stazama, krenula jata skakavica da u moru polože ikru. Da trljanjem trbuha o oštro pješčano dno istresu butargu i obezbijede nastavak života svoje vrste. To je bio i znak za sve grabljivice da nastupa i njihovo vrijeme: jata galebova i mase lica i gofova prišle bi u čast slavljenja života. 

E, takva svetkovina je ono za što malo, usnulo mjesto živi, što se jedanaest mjeseci čeka.

Začas bi kraj Bojane niklo nekoliko baraka, skrpljenih od onoga što se nađe, da se kako tako skloni glava. Na samoj obali rijeke, na verigama je visio veliki kotao u kome se vazda nešto krčkalo: pasulj, čorba, kapamah – što ima. Ako ništa drugo, nije falilo luka, šaka soli i kukuruzni ‘leb. I onda, grozničavo iščekivanje i strepnja: kad će riba krenuti niz rijeku, da se ne rasprši, da ne ode previše lijevom obalom – tamo je druga zemlja, drugi su graničari – hoće li je piloto spaziti na vrijeme…?

Tamna fleka na žuto-zelenoj vodi – znak da damari počnu da biju pomahnitalo. 

– ‘Ajde, idemo, voga, voga – tiha, oštra komanda vođe grupe i tratka bi počela opkaljanje još neusplahirene skakavice. Polako ih mreža sabija ka obali i tada more uzavri. Poludi velika fontana sa hiljadu vodoskoka. Skakavice potvrđuju svoje ime, a mnoge i uteknu preskačući cimu od pluta. Ali ostalo bi ih i zauvijek zarobljenih, ipak, dovoljno. 

Na Pristanu musava, bosonoga djeca (o njihovim kvrgavim koljenima jednom ću napisati priču) po vazdan su čekala očeve s Bojane, da vide što im “majka” šalje. Kada bi se iza Ponte od Suke pojavila ribarska flluga, već izbirikane dječije oči po gazu su razaznavale koliki su darovi. Ponekad je barka virela iz mora tek jednu pedu, a ribari do pasa plivali u ribi.

Trčala su djeca put kuća noseći naramke riba, taman k’o drva za loženje – ako je dijelio Ćiro ili Filip. Bio je i jedan što ni crno ispod nokata ne bi nikome dao i djeca su se ježila kad bi on potrefio s ribom. No, i njega bi bastadhi pristanski i kaljajski brzo preveslali, pa ni on ne bi sačuvao svu ribu.

Dimilo je iz svakog dvorišta maslinovo ulje i mjesto mirisalo na prženu ribu. Svi su ručali i večerali isto, nije bilo tajni. Sjutradan, kapamah, pa u žar na cigli, onda s orizom… Treći dan, ribi nikako izać na kraj, pa bi počelo rezanje duž hrbata i soljenje, a butarge su se sušile na dimu. Stizala je usoljena jesenka do Cetinja i Boke, uvijek pred Nikoljdan, jer je cipol “bojanez” bio na posebnom glasu.

Što grabljivice, leteće i plivajuce, ne bi uspjele dok je svijeta i vijeka, kopnenim harambašama dobro ide za rukom: otrovi, nafta, dinamit, struja… i skakavičine jeseni se – strah me – ubrzano i nepovratno sele u priče i sjećanja.

More se otima, priroda se brani, Bojana i dalje teče, skakavica se još uvijek sasvim ne predaje, ali… samo da ne doživimo neke tužne jeseni da je koji mještanin na samrti zaželio da još jednom okusi dar majke Bojane, a da ga ostane željan.

Mrzili smo i koliko nismo mogli,
one koje smo voljeli,
jezik kojim smo govorili,
riječi koje smo razumjeli.

Ubijali smo se u nadi da ćemo tako iskorijeniti one koji nas mrze.
Mrzili ih zbog njihove mržnje.
Plakali na njihovim grobovima,
donosili cvijeće svojim mrziteljima.

Ubiti mržnju nije lako

Bojimo se onih koje volimo.
Zavidimo onima koji nas vole.
Borimo se za pravdu, nepravedno.
I vjerujemo u uzvišenost svojih motiva.

Mrzimo se kod kuće, volimo u tuđini

Nježni smo u rakiji, mezama i zajedničkim pijančenjima.
Tada se pobratime crkve i džamije, a sinagoge nam postanu bliske i drage.
Pobožno ulazimo u svoje bogomolje. Iz njih se vraćamo svirepi i kruti. 

Naša zajednička vjera: mržnja.

U našoj zemlji je stalno pomrčina. Malo tko se sjeti da upali svjetlo.
Mi smo ujedinjeni zločinački pokret za iseljavanje i mrženje.
Postojimo samo u velikom zanosu svoje bolesti.
Kad dođe vrijeme, u kojem, u toj zemlji više nitko neće mrziti, ona će biti prazna i zdrava. 

Rasanit će se brazde i livade i otvoriti pupoljak blagog vjetra.
Sve o čemu smo sanjali, tada će biti moguće.