Kad god me lupnu po srcu boli juga, tada se sa stolice na kojoj sedim dok pišem nagnem do police, pa u naramke stavljam Šabove knjige… Mašala, na daskama mojim dosta ih je! Drhtavim ih rukama listam, sričem poeziju sebi u bradu, kroz ulice njegove proze smrznut šetam, klecam kao da sam se uhvatio u golem čoček, u šotu rugovsku! Tako i sada dok mi kraj tastature cvokotave stoji otvorena “Kuća Jasina”, knjiga štampana u Novom Pazaru u izdavaštvu kuće “BUKS – Bošnjačkog udruženja književnika Sandžaka” 2022. godine, evo me prolazi “tulska tmuša”.  U svom bogatom književnom radu, a bome je Šaban napisao dvadesetak knjiga poezije i proze, “Kuća Jasina” zauzima centralno mesto stvaralaštva ovoga po meni najvećeg živućeg pesnika u zemlji Srbiji, i ona u neku ruku završava motiv “kuće” kod Šabana tj. triologiju koja je započeta Šarenkapićevim knjigama  poezije “Kućna nega” i “Crvene kuće”. Triptih je time zaokružen, a Šaban je sebi izgradio kućerinu u jeziku naših naroda i narodnosti, kućerinu sa tako tvrdim temeljima da je više niko nikada neće moći pomaći ni pedlja. Ova knjiga kojom je Šaban postavio crepove na svoju građevinu poezije, duhovna je kuća samoga pesnika, kuća njegove molitve tj. dove, a u nju je dobrodošao ama baš svako i živ i mrtav. U toj “Kući Jasina” obitava Šarenkapićev džan, njegova duša kojom nas je pročitao i zapisao, utefterio nas u vakat za svakad! Gradovi su gradovima zato što imaju svoje graditelje u jeziku… Pa su tako neki srećni gradovi kao što su Sarajevo, Beograd, Travnik dobili svoje telale koji su ih prosvetlili na dunjaluku. Jedan od tih gradova je i Novi Pazar. Šaban Šarenkapić ušao je u krvotok čaršije ovoga grada, zašao je i u onu mitsku a odavno porušenu “tijesnu čaršiju” koja je bila žila kucavica Pazara, i tu među ćepencima i ćeramidama, ispod streha, možete videti njegov šešir i žar cigarete u kara-tamnim noćima koja mu se među zubima puši. Prođite tada mirno, to je samo pesnik koji sluša damare čaršije pa ih noktima urezuje u fasadu, u lice neke potleušice. Nekako je vazda tako, sa Šabom u Novom Pazaru drugujem u onim studenim, kasnim jesenjim ili zimskim danima kada akšam brzo pada… Zapisano je:

“Tmuša u Tuli
Stanje je, i prostire se
Od malih nogu, pa sve do smrti”

Tada se skutrimo u našu čajdžinicu “Podhamam”, pijemo teški crni čaj, a Šabo počne ovako:

“Sad po mahalama cepkaju drva

Zanijet sam dolaskom jeseni:
Miruhom cepanica
Na ulicama

Inače, ulice su tulske pune
Bijesa i metežne
Kad je žega

A zimi, Bože
U blizini tvojoj od snijega:
Opuste i postanu tjeskobne

E tu me ti, Jedini
Kad ustreba sučekaj i – dokrajči”

Pitaćete se o čemu to pesnik zbori… O Tuli, dakako! I njenim ulicama koje su istetovirane u “Kući Jasina”. Pronađite ovu knjigu, i pročitajte je uistinu. Šabo lako prepozna “atanu”… Ako ne znate šta je to “atana” evo vam pesma iz knjige o kojoj vazim, pa je pročitajte:

ABRAŠOVO ATANA

Hajro je Abraš tersaćlija i kahvedžija
I mome ocu poučitelj –

Od oca sam čuo puno kasnije
Iz Abrašovih usta riječ
Atana –

I nisam joj znao značenje
Ali sam je grku očitao
Sa očevih usana

U času kad mu mušterija
Ostavi bakšiš za kahvu
Neliznutu, i ode –

Kao kad mene
Po ramenu potapša drug
Uz aferim za pjesmu mi nepročitanu

____________ Za Mirka Marjanovića

A najoštrije šta je na bijelome
Svijetu, pjesmaru

Pita me burekdžija Salih
Dok reže pitu

Bezbeli, koljivo za giljotinu –
Velim mu

E, nije,
Života mi moga
Jaranu – nego to ti je ono
Od čega pokasno osjetiš ranu

(2023)

Priča iz knjige “Inšallah, Madona, inšallah”

Ne sjećam se kad je to bilo. Čudo je da se ičega sjećam u ovim godinama. Zato me više ne pitaj kad, kad, kad… Šta ja znam kad! I zašto je tebi toliko važno kad je bilo? Glavno je da je bilo. A možda ni to nije glavno. Glavno je da je dobra priča i da se priča, evo, otkako znam za sebe, a to ti je fala Bogu evo već devedeseta godina. Može biti da se pričalo i ranije, ali ja to ne znam i ne bih ti lagao ako ne znam. Mislim, mogu ja i lagati, ne bi mi bilo prvi ni stoti put, više sam čini mi se u životu lagao nego što sam istinu govorio, ali odšta ti je da me slušaš ako unaprijed znaš da ću ti nešto slagati.

Bila u jednog dubrovačkog trgovca kćer jedinica po imenu Mara. Došla mu na svijet takorekuć u zadnji čas, mater ju rodila s navršene četrdeset tri, kad se više nitko nije nadao da bi u kući Ivetića još moglo biti poroda. Stari Šimun, tako se trgovac zvao, u prvi mah i ne bi jako sretan što mu je Vinka, a tako mu se žena zvala, na svijet donijela žensko. Ugasit će mu se loza, nestat će mu imena, neće više biti Ivetića kao da ih nikada na svijetu nije ni bilo. Ali nakon tri mjeseca, kada se djetešce ćaći prvi put nasmijalo, u Šimunu se želja prelomila, nestalo je svakog gnjeva, i ne bi više on svoju Maru za stotinu sinova dao. Tako to kod očeva obično biva. Htjeli bi sinove, htjeli bi da ih u rat daju i da im se iz rata ne vrate, i sretni su kad im se sinovi rode. Ali ta sreća kratko traje. Prava i duga očinska ljubav počinje s kćerima.

Curica je navršila pet godina, Šimun je u nju gledao kao u Boga i zvijezde bi joj s neba skidao da je mogao, ali Grad nije prestajao brujati kako se uskoro gasi ime Ivetića i kako ni Šimuna više ne vrijedi Ivetićem zvati. Umrijet će skoro pa je bolje naviknuti se da plemena Ivetića više nema. Sahraniše iz pasjaluka ime prije nego što nestade onaj koji ga nosi. Ljudi vole takve stvari, kao što vole i sprovode. Nigdje se kao na sprovodu ne osjećaš kao živ čovjek i nikad ti tvoje ime nije tako veliko i važno, taman i da si zadnji jado iz porodice najgorih sirotana, nego kad iščezne neko od časnih imena.

Dolazile su do njega takve riječi, jer su i bile izgovorene da dođu do onoga kojeg će najviše zaboljeti, a Šimun je mučao, nije odgovarao i uzvraćao, ali se u njemu samo kupio bijes. Ivetići su, znaš, od davnina živjeli izvan zidina Grada i koliko god da im je bogatstvo naraslo, nisu ih puštali unutra, niti su im dali da postanu sasvim gospoda. Bilo je u tome pizme, a bilo je i nečeg drugog. Porodice koje su imale ugled i moć, a živjele su izvan zidina, bile su nekad najbolja ratnička snaga Republike. Njihov je bijes štitio zidine od osvajača. Jest da bi se Dubrovčani na kraju sve dogovorili s Turcima, ali opet je trebao netko za koga se znalo kako mu nije teško poginuti. Jebeš diplomatski dogovor ako prije njega nije pala mrtva glava. Kao što ni primirja ne bi ništa valjala da se ne potpisuju krvlju. Svakoj državi vazda su trebali ludovi koji će s prvim migom suknuti u rat. Kao oni crnci što danas trče na stotinu metara. Niski start pa hop u grob.

Ivetićima je smrt bila u krvi. U krvi im je bio onaj pčelinji bijes koji je od svih bjesova najveći: pčela zna da samo jednu žaoku ima i da će s ubodom skončati. Zato je čuva do onog časa kad više nema spasa za nju i njezine. E, tako je Šimun Ivetić šetao s malom Marom po Stradunu, s kraja na kraj Grada, pa u veliku lijepu kuću na Pilama, a u njemu je rastao njegov pčelinji bijes.

U crkvi su se smijuljili kad bi ga vidjeli, a pop je govorio kako je Bog stvorio ženu da šuti i legne pod muža kad joj se tako kaže. I još je rekao da žena nema svoga lica, jer je žensko lice lice vražje, nego pobožna i čestita žena treba imati lice svoga muža. Puk je popu odobravao. Odobravale su babe sa crnim maramama umjesto glava. I časne su sestre odobravale, bit će uvjerene da umjesto svojih nose Božja lica. A Šimun je prestao ići na misu i zabranio je Vinki da više ikad prekorači crkveni prag. Ne znam koja su to bila vremena, ali bit će da je bilo davno, jer popovi više ne govore takve stvari.

Šimun je gledao u raspelo iznad postelje pa mu se u jednom času učinilo kako mu se i Raspeti smijulji kao što se smijalo stado u crkvi. Ili mu se nije učinilo baš to, nego nešto drugo. Uglavnom, skinuo je raspelo sa zida i spremio ga u ormar, na uštirkane bijele plahte. Vinka mu je govorila da to ne čini, a on joj je rekao da će, ako progovori još jednu, uzeti sjekiru i iscijepati križ da imaju drva za potpalu. Žena je šutjela i gledala ga. Njoj prezime nije bilo važno, niti to što se Šimunu gasi loza. Žene nikad nisu držale do takvih stvari. I ako mene pitaš, u pravu su. Ime je razlog za zlo, za krv i rat, pa bi nam bolje bilo da smo svi bez imena. Krstila se nesretnica kad bi mijenjala posteljinu pa vadila onu plahtu što je ispod križa. Kad bi je rastvorila, umjesto jednoga, ocrtavalo se dvanaest raspetih. Dvanaest potpuno istih, a ne zna se koji je pravi. Ubogoj Vinki to je bilo važnije od ovih i onih imena.

A onda je Šimun Ivetić jedne noći otišao u Židovsku ulicu, kod nekog Salamona Levija koji nije bio rabin, ali je znao sve što rabini trebaju znati, i rekao mu je da on i njegova obitelj žele postati Židovima, i šta se tu može učiniti. Levi mu je odgovorio da su stvari jednostavne ako se na pravi način shvate. Kad na početku znaš šta će biti na kraju, onda lijepo odmah pređeš na kraj i napraviš posljednju stvar. A šta je posljednje? pitao ga je Šimun. Posljednje je to da zapališ ovu kuću i sve židovske kuće u Gradu. Prije toga možeš još samo prerezati grkljane svim Abrahamovim sinovima. Dakle, nećeš me primiti među svoje? nije shvatio Šimun. To je nevažno, rekao mu je Salamon Levi, jer neće značiti ništa osim što će i tvoj grkljan biti prerezan i što će i tvoja kuća biti spaljena. I zato idi u miru božjem doma, a ako si dobar čovjek, nikome nećeš reći da si bio kod mene. Već to da kažeš zašto si bio ovdje, bilo bi dovoljno da planemo kao krijesnice.

Ali Leviju vrag nije dao mira pa ipak na kraju upita Šimuna Ivetića zašto je poželio biti Židov. Kad mu je objasnio da je to zbog kćeri koju voli više od Boga i obiteljske loze koju na nju želi prenijeti, Salamon Levi je iz kredenca izvadio naranču i pružio mu je. Bila je to najveća naranča koju je Šimun ikad vidio. Naranča iz Portugala. Odnesi ovo svom djetetu, rekao je Salamon, i neka bude sretno tebi i tvojima. Oči su mu bile pune suza.

Šimun je išao kroz Grad u kojem više nije bilo žive duše. Mrak u kojem su svijetlile samo dvije stvari: pun mjesec i naranča u Šimunovoj ruci. Znao je da za njega u Dubrovniku više nema mjesta. Nema, ako ne želi trpiti sramotu ili zbog sramote ubiti. Zato će prodat kuću i sa ženom i djetetom otići tamo gdje ga ne znaju. U Trst ili u Mletke? Ne, učinit će ono što još nitko nije. Poći će u Bosnu, pod sultanovu vlast i turske adete. Ako su njegovi ginuli zbog Grada i tukli se s Turcima, Šimunovo je da ode među njih živjeti. Zašto? Zato što je bilo uzalud prolijevati krv za domovinu. Na svijet je trebalo doći žensko dijete pa da Šimun to shvati. Da se rodio sin, umro bi junačkom smrću za nešto što ne postoji.

U Bihać je došao s vrećom dukata u jednoj i s djetetom u drugoj ruci. Nesretnica Vinka danima je plakala i kumila ga da ne idu. Govorila je da će ih Turci nabiti na ražanj. Njega na ražanj, a nju tko zna na što… Dobro, nije tako rekla, to sam ja sad dodao. Svatko je ovoj priči nešto dodavao pa valjda mogu i ja. A kad ostariš, tko o čemu, a ti o onim stvarima… Dok sam mogao, nisu me toliko zanimale. Ali nisi došao da ti o tim stvarima pričam, nego o lijepoj Mari. Koja još nije bila lijepa Mara. Djeca su vazda lijepa pa im se valjda zato ljepota nikad ne napominje. Većina poružni kad odraste. I zato se za one koji ne poružne u narodnoj pjesmi veli da su ostali lijepi. Lijepi kao djeca.

Išli su tako niz bihaćku čaršiju, Vinka dva koraka iza Šimuna, zapiljena u kaldrmu i premrla od straha. Ljudi ih gledaju i ne mogu vjerovati svojim očima. Obučeni po kršćanskim običajima, očito bez stana i ikoga svoga, pojavili su se nepoznati. U ona doba to se nije često događalo. Zapravo, nikad se nije događalo. Ko god bi izvana došao, dobro se znalo šta radi i zašto je došao. Ili je trgovac, ili francuski putnik, špijun i danguba, ili je u kakvoj državnoj misiji. Ali nitko nije dolazio sa ženom i djetetom. U ona vremena nije bilo turizma pa da uprtiš ženu i djecu i kreneš se zlopatiti po nekim vukojebinama – biva uživaš i odmaraš se! A bilo je i opasno. Ako je u koju bosansku čaršiju i naišao nepoznat netko sa ženom i djetetom, onda se sa sigurnošću moglo znati da je muhadžir, izbjeglica, da ga je potjeralo s kućnoga praga. Tursko se carstvo stotinama godina smanjivalo, kao košulja koja se skuplja svaki put kad ju opereš, pa nije bilo čudo da naiđu muhadžiri. E, ali bilo je čudo to što ovi muhadžiri nisu bili turske vjere! Ljudi u čaršiji nisu znali šta o tome da misle. A onda su, bit će, shvatili da nije njihovo misliti o takvim stvarima. Ima tko će misliti. Tko? Pa vlast, brate!

Ja bih se tu naselio sa ženom i djetetom, rekao je Šimun Turčinu koji ga je gledao ispod oka i kuckao čibukom po stolu. Stol je bio onaj kancelarijski, bečki, po čemu se dalo zaključiti da Turčin nije od starih običaja i navada i da bi se od njega moglo nešto očekivati. A šta ćeš ti ovdje? upitao je Šimuna nakon što je odšutio taman toliko da kršćaninu bude neugodno. Nije mi bilo dobro tamo gdje sam bio, odgovorio mu je. I misliš da će ti baš tu biti dobro? nasmijao se Turčin onim smijehom koji ne donosi radost, nego je više kao prijetnja. Svugdje će mi biti bolje nego tamo gdje sam bio, reče Šimun. Turčin ga je pogledao kao što pametan gleda budalu. Pa je malo odšutio, zapiljio se u neku mušicu na stolu, a kad je i ona odletjela, Turčin je progovorio: Ako je tako, onda ostani! Nitko neće dirati ni tebe ni tvoje!

Šta bi tom agi, paši ili šta je već bio, da Dubrovčanina pusti u čaršiju, to nikome nikad neće biti jasno. Ali se zna da time ništa nije kupovao, ni dobrotu, ni išta što bi se dukatima plaćalo. Dao je Šimunu dozvolu da se naseli kao što bi se svaki Turčin naselio. I nije mu na kraju pružio ruku, niti ga je više pogledao. Kažu da se šest mjeseci kasnije taj Turčin objesio. Duša mu prekipila pa digao ruku na sebe. Tko zna je li i to istina, ili je neko od duga vremena nadopričao priču.

Eto, tako se Šimun Ivetić naselio u neprijateljsko carstvo. Na glavu je stavio fes, crni kakav su nosili kršćani, obukao se alaturka i u tren oka postao je netko drugi. Lako je postati netko drugi ako te nitko na to nije tjerao. A Šimuna nitko nije tjerao. Osim ako ćemo tjeranjem nazvati to što su mu u Dubrovniku govorili da će mu se s tom pišuljom ugasiti porodično ime. U Bihaću mu tako nešto nisu mogli reći jer nitko nije znao tko je i šta je Šimun Ivetić. A da je i znao, ne bi to bilo važno. Koga briga što će se ugasiti ime koje ionako u čaršiji ništa ne znači.

Pustio je Šimun Maru da se igra s turskom djecom. Vinki to ne bi drago. Plašila se mater da će djeca kidisat na malu zato što je druge vjere. A kao da je djecu briga za vjeru! I kao da ijedno dijete na svijetu zna koje je zapravo vjere. Ali treba i mater shvatiti. Njezin je strah veći od svake ljubavi i strašniji od najstrašnijega zločina. Samo najgori krvolok i mater znaju mjeru zla na zemlji. Krvolok zato što zlo čini, a mater zato što se zla plaši. Ali otac je računao da će mu kćer ostati među tim svijetom, pa neka se odrana na njega navikava. Uostalom, šta je njemu u životu koristilo to što je u Turcima vidio crnoga vraga te je protiv njih išao u ratove? Učili su ga tako od malih nogu, a sad vidi kakva je bila korist od takvoga nauka. Zato neka se dijete druži, neka sklapa prijateljstva, trebat će joj u životu, a kad dođe vrijeme za udaju, naći će joj momka njezine vjere, ali takvoga koji će znati ono što ona danas zna. Da bolje čaršije od ove nema, ni drugih ljudi do onih s kojima si rastao. Nakon što je ostao i bez svoga grada i bez svojih ljudi, Šimun nije htio da se i Mari isto dogodi. Osim toga, Bihać mu je bio lijep, a ljudi druge vjere bili su mu dragi.

Pitaj boga šta se zapravo mutilo u glavi Šimuna Ivetića da tako i toliko prevrne i zavoli ono što je za mržnju bilo stvoreno. Turke je poslalo na svijet da kršteno čeljade ima koga mrziti, da nam se krv ne ukvari i da nam vjera ne obljutavi. Da nas takve Bog ne ispljune iz usta. Šta je, čudiš se što i ja tako danas mislim? Ili me samo pitaš? Ma zafrkavaš me, a znaš da nije fino zafrkavati staroga čovjeka. Možda je danas drukčije pa je sramota mrziti komšiju, bio on Turčin, Kinez ili crnac, ali ako je drukčije, onda je to od jučer ili od prekjučer. A mržnja prema Turcima nas je činila ljudima stotinama godina, kao što je i Turke ljudima činila mržnja prema nama. I svakoga čovjeka na zemaljskoj kugli, i prije toga – dok se nije znalo da je zemlja okrugla, čovjekom je stotinama godina činila mržnja prema drugome. Ti sad meni kažeš da je ta mržnja iščilila? Dobro, možda je i iščilila, ali ona nas je učinila ljudima. Zadnji put kad nismo mrzili, nismo ni bili ljudi nego smo bili majmuni. Čim smo jedni drugima podijelili imena i čim smo počeli u nešto vjerovati, dakle čim smo se očovječili, počeli smo mrziti. I onda smo neki dan prestali! Ma jebeš ti to, sine moj, što smo prestali! Samo za Šimuna Ivetića ja sam sasvim siguran da je prestao mrziti Turke. Zato što mu se u glavi dogodilo nešto što drugima nije. Ili zato što je mržnja prema svojima nadrasla Šimunovu mržnju prema Turcima. Prestao je mrziti Turke jer je tolikom ljubavlju volio Maru. Eto, ako to možeš shvatiti. A drugi su nastavili mrziti i dalje jer se njima ništa nije dogodilo u glavi. Možda mrze i danas. Ali to ne pokazuju jer je, biva, nepristojno tako govoriti. Kao što je nepristojno prdnuti kad ti se prdi. No, bit će dovoljno da se opet zarati i da junaštvo opet dođe ispred pristojnosti, pa ćeš vidjet je li i koliko je iščilila mržnja koja je čovjeka čovjekom stvorila.

Navršila je Mara tek desetu kad joj se ljepota odrasle žene već ocrtala na licu i tijelu. Čaršija ju je u čudu gledala. Hodža Ismet Salkan, dobar čovjek i prijatelj s kojim je Šimun najradije akšamlučio, on uz rakiju i sir, a Ismet samo uz sir, jedne mu je ljetne večeri rekao da pripazi malo na dijete. Šta, bolan, da pripazim? nije shvatio Šimun jer jedini on Maru nije vidio muškim već očinjim očima. Dosta mi je da ju pogledam i već sam griješan pred Allahom, spustio je glavu Ismet. Pa onda je ne gledaj, budalo stara! rekao je Šimun i zagrlio ga. Umjesto da ga povrijedi i razgnjevi prijateljevo priznanje, on ga je shvatio kao kompliment. Čudan je bio Šimun Ivetić. Ili smo čudni svi mi koji nismo takvi kakav je bio on.

Jednoga dana je u posjetu rodbini u Bihaću došao trebinjski beg, mladi gazija Ali-paša. Visok, naočit, taman, onakav kakvi su junaci u narodnim pjesmama, projahao je Alija kroz čaršiju na konju alatu, divnoj beštiji kakvu naš svijet, naviknut da živi i ljuduje među malešnom, kvrgavom i tužnookom bosanskom kljusadi, nije mogao ni zamisliti. Ali-pašin konj bio je baš kao da bi se sad netko provozao Bihaćem u ferrariju. Uz tu razliku što nas ferrari ne bi gledao s visine, a konj je na narod mimo kojeg je prolazio gledao baš tako, s visine. Kao da zna koliko je bolji i vredniji od tih ljudi. A možda je i znao. Čovjek blage veze nema šta sve beštija zna i osjeća.

E, sad ti misliš da ja tek onako, od duga vremena, da produžim priču i tebi pokidam živce, spominjem kako je Ali-pašin konj gledao na čaršiju? Vidiš, tu si se prevario! Da je konj drukčije gledao, možda ne bi bilo ni ove priče. Naime, nije bilo nikog ko nije zapazio razliku između konja i njegovoga gospodara i tko tu razliku gospodaru nije u vrlinu ubrojio. Alija je bio nasmijan i onako, danas bi se reklo – prirodan, pozdravljao je svakoga kome je ulovio pogled i odzdravljao svakome tko ga je pozdravio. A čim bi vidio da ga netko krivo gleda, on bi se unezgodio kao što je i red da se stranac unezgodi pred pasjalukom domaćina.

Uglavnom, Ali-pašin je pogled bio u istoj ravni s pogledom svijeta kroz koji je prolazio. To se ne bi ni zapazilo da mu konj nije bio zagledan u visine. I ne bi se rasprela priča o begu koji umije i s jahačke visine biti ravan svakome čovjeku. A čim si ravan ljudima, veći si od sebe samoga.

U takvog se Aliju namah zaljubilo svako žensko u bihaćkoj čaršiji. Bit će da je bilo i muških koji su se zaljubili, ali nisu to priznavali. U sedam dana koliko je Ali-paša ostao u Bihaću, grad je doživio nešto što nije pamtila njegova povijest. Tmurna i teška lica ozariše se pred muškom ljepotom, svi počeše paziti kako se ujutro oblače, jesu li im čiste košulje i fino obrijane brade, a hanume su pod zarovima krenule tako sijevati očima da se činilo kako stiže oluja. Na neki je način i stigla. Samo što ovu oluju nitko neće pamtiti po zlu, iako je zbog nje u prošlih stotinu godina proliveno više suza nego zbog svih tragedija koje su zadesile Bosnu. Ali nije ni svaka suza od nesreće. Ima i onih koje samo sretne oči liju.

Običaj je da gazija obigra na konju čaršiju onog dana kad se u čaršiji pojavi. Da narod zna tko je došao. Pa da se useru od straha oni koji za strah imaju neke razloge. A da se prznice i ljudi bez ikakvih razloga raduju njihovom strahu. No, Alije se nitko nije imao razloga plašiti. Pa se nitko nije posebno ni iznenadio kada je on i sutra projahao čaršijom. Ali kada se i treći dan na konju pojavio, ljudi su počeli misliti šta iza toga stoji. Četvrtog dana shvatili su da se svijetli Ali-paša zagledao u neku lijepu Bišćanku. Jer zašto bi inače po čaršiji jahao i cijeli svijet lijepo gledao? Kad kažem lijepo, onda i mislim lijepo. Onako kako gledaju samo oni kojima srce razbistri pogled i zamuti pamet.

Ih, koliko je u bihaćkoj čaršiji bilo očeva koji tih noći nisu mogli oka sklopiti i koji su velikoga Allaha molili da im kćer bude Alijina izabranica! Dobri su ga molili jer im se činilo da je Ali-paša od duše stvoren, a zli i pohlepni molili su Allaha jer su znali da je Ali-paša bogat. Takvima se činilo da je njegovo pola Hercegovine i još frtalj Bosne te da će se preko njega i sami u begove i gazije pretvoriti. Mislili su da će im preko kćerine ljepote i Ali-pašinog bogatstva i pečene prepelice same doletjeti u usta. Te da će, onako usput, komšijama s kojima su u zavadi sabljom dimiskijom od sutra sjeći glave.

No, uzaludne su i zlima i dobrima bile sve molitve. Zaljubi se Alija u jedinu koja ga nije ni pogledala, jedinu čiji je otac svake noći mirno spavao, u jedinu u koju se nije smio zaljubiti. Lijepa Mara tad ni jedanaestu nije navršila pa nije ni znala razliku u muškim pogledima. Gledala je gaziju na konju kao što medvjed gleda u zalazak sunca. Vidjela je ljepotu, ali nije shvaćala njezin smisao. Niti joj je na kraj pameti bilo da bi joj ta ljepota mogla pripadati.

Sljedećeg proljeća opet je Alija sedam puta projahao bihaćkom čaršijom. Opet je čaršija blistala i opet očevi nisu mogli zaspati. Ali ovaj put samo zli nisu spavali. Dobri su znali da se gazija nije u njihove kćeri zaljubio i lako su se pomirili s tim. Dobar čovjek nikad neće biti nesretan zbog propuštene prilike. Sreću ne valja izazivati, nego joj se trebaš prepustiti. Kao pitomoj rijeci bez virova. Oni koji su je izazivali, vazda bi umjesto sreće dozvali nesreću. Utopili bi se na pravdi boga, pa bi svi pričali o tome kako su se u takvoj rijeci mogli utopiti, a nije bilo boljih plivača od njih. Tako je bilo u ona vremena, a tako je bogme i danas.

Sedam je godina svakoga proljeća Ali-paša dolazio u Bihać i sedam dana bi jahao kroz čaršiju. U međuvremenu poudavale su se gradske cure, stasale su nove, a čežnja je rasla kao što bi raslo more da se u njega pođe ulijevati nova rijeka. To je nemoguće jer ne može biti da se na svijetu pojavi rijeka koje nije bilo. U prirodi se zna red, ali među ljudima reda nema. Sad ti misliš da je ljudski nered u zlu, klanju i ratu? Ama kakvi! Sve to postoji i među stijenjem i kamenjem. Svako je zlo dio prirodnoga reda. Jedini pravi nered je u ljubavi. A Ali-paša se, to znaš već barem pola sata, smrtno zaljubio u lijepu Maru. U dijete od deset godina. Pa ga je sedam proljeća obilazio, a već se petog proljeća i Mara u njega zaljubila.

Stajali bi jedno pred drugim i gledali se. Satima tako. A da se nikad ne dodirnu i ne progovore nijednu riječ. Niti je on imao njoj šta reći, niti je ona znala šta bi njemu rekla. On je bio turski beg, a ona strankinja, pa još kršćanka. Ali i da nije bilo tako, šta bi u ona vremena dvoje zaljubljenih mogli reći jedno drugome? Riječi su došle puno kasnije, s bogatstvom i komforom. Ranije se samo šutjelo i gledalo. Beskonačno dugo.

Naravno da su ih na kraju otkrili kako se gledaju i da se čaršijom proširio glas kako je Ali-paša sišao s pameti i zagledao se u lijepu Dubrovkinju. Ali umjesto da na to čaršija reagira s mržnjom, kao što je inače činila kad bi bile iznevjerene kolektivne čežnje i nade, ljudima je pao kamen sa srca. Dobri su očevi naprosto bili dobri pa im ničija ljubav nije mogla zasmetati, a zlima je laknulo jer se Alija nije zaljubio u komšijsko dijete, dakle u konkurenciju, nego u kćer Šimuna Ivetića koji im nikako nije mogao biti na smetnji jer su s njime možda i dijelili istu čaršiju i disali isti zrak, ali nisu dijelili isti svijet.

I naravno da je u neka doba i do njega stigao glas o tome da se Mara i Ali-paša gledaju po vas dan. Mislio je da laže svijet i da od duga vremena ogovara. A ogovaranja nemaju smisla ako nisu potpuno nevjerojatna. Maru ništa nije pitao, niti je ženi Vinki išta govorio. Ako mu je ikad i palo na pamet da bi u ogovaranjima moglo biti istine, Šimun je znao da ni od pitanja, ni od velikoga govora u tim stvarima nema velike koristi. Bit će sve ono što mora biti, tako i tu čovjek ništa ne može mijenjati.

Osmoga proljeća Ali-paša je samo jednom projahao čaršijom. A i to jer je morao proći kroz čaršiju da bi stigao pred kuću Šimuna Ivetića. On mu je otvorio kapiju, upustio ga u svoj dom, a gospodstveni konj četiri je sata mirno stajao nasred avlije i s visine gledao na ljude koji su virkali iza svakog ćoška, okupljali se i došaptavali u znatiželji: o čemu se to u Šimunovoj kući priča! Već je padala večer kada je Ali-paša konačno izišao na avliju. Prvi puta su ga vidjeli mrkog, nikoga nije pogledao, niti se s kime pozdravio, nego je uzjahao svoga konja i otišao iz Bihaća.

Šimun Ivetić nije Aliji dao svoju kćer. Nije ga, međutim, ni odbio. Rekao mu je neka sam upita Maru, pa ako ona htjedne poći za njega, otac će ju pustiti i mirazom opremiti. Kako da ju pitam ako riječ sa njom nikad nisam progovorio? pitao je Ali paša. Ne znam, odgovorio mu je Šimun, ali druge ti nema. Pa je Alija otišao u sobu kod lijepe Mare, opet su se samo gledali, njemu se jezik svezao u čvor.

I onda je ona konačno progovorila: Da me prosiš, ne bih pošla za te. A da se s drugom ženiš, ja bi se otrovala. Zašto? upita ju on. Tako, reče ona. Zašto? opet je upitao. Tako, ponovila je.

I to je bilo sve. Još su se neko vrijeme gledali u tišini pa je Ali-paša otišao. Više se nisu vidjeli, ali su vazda jedno za drugo znali. Kako su znali? Joj tebe i tvojih pitanja! Fino su znali, kao što zaljubljeni znaju jedno za drugo. Eto, tako su znali. Moglo bi se reći da ni Mara ni Alija više nizašto u životu nisu toliko znali koliko su znali jedno za drugo. A da su ostali skupa, da su se samo jednom zagrlili, puno bi manje u životu jedno za drugo znali. Jedan zagrljaj bio je dovoljan da Mara popusti, da se slomije i pođe za Aliju. Ko zna kakav bi joj Alija u životu bio i da li bi ju volio vazda onako kako ju je volio a da je nije dodirnuo. Nikad ne znaš u šta će nekoga ženidba pretvoriti. Jedne učini boljima nego što su bili, a drugi postanu gori od najgorih. Tu nema nikakvoga pravila. Istopi se želja u čovjeku kao ona kocka leda koja ispadne konobaru i zazvecka po ljetnoj terasi. Postoji još nekoliko sekundi i pretvori se u vodu i u ništa. 

Ali znao je i on da ju treba samo zagrliti i da će sve biti riješeno. Da će lijepa Mara biti njegova. Zašto to nije uradio? Zato što je bio beg u vrijeme kada je to nešto značilo. A možda i zato što je htio Maru samo ako mu se onakva da. Onakva kakva je bila dok ju je gledao. Velika je razlika nešto gledati iz daljine i to isto držati na rukama. Sve što držiš na rukama, postaje dio tebe. Ni ljepše ni ružnije nego što si sam. A Mara je Aliji bila nešto veće i važnije od onoga što je bio samom sebi.

Između njih dvoje bilo je ono što je veće od svake naše ljubavi. Ono za šta znamo da postoji i bez čega mali životi ne bi imali previše smisla. Nešto što je poput neba iznad nas. Zamisli da neba nema pa kad pogledaš gore da vidiš samo rupu i ništa! Ne bi ti se dalo živjeti. E, Mara i Alija su kao to nebo. Ona za njega nije htjela poći, a ubila bi se da se on oženio drugom. Taj zavjet bio je veći od života. Zato se tako dugo o njemu priča, zato se legenda o Ali-paši i lijepoj Mari prenosi s koljena na koljeno i zato je nad njima proliveno više suza nego nad svim bosanskim nesrećama zajedno.

Tako plačeš samo nad nečim čega nisi dostojan, što je od tebe veće, a čemu se nadaš kao što se nevjernici nadaju Bogu. Njihov je Bog veći od Boga vjerujućih. Veća je njegova moć i sjajnije njegovo prijestolje. Zato Bog voli nevjernike. I zato je čežnja veća od vjere.

Postoji stotinu malih prizemnih razloga zbog kojih je lijepa Mara mogla odbiti Ali-pašu. Ja dobro znam da je većina njih tebi već pala na um i spreman si me za njih pitati. Ali molim te nemoj! Zato što na tvoje razloge ja ne dajem ni pišljiva boba. Oni me vrijeđaju kao čovjeka. Vrijeđaju priču od koje sam stvoren. Svi ljudi su stvoreni od neke priče. Većina je stvorena od junačkih priča. Zato većina i jest zla. Moja priča i priča mojih ljudi nije junačka, iako je Ali-paša bio junak, a lijepa Mara bila je još junačnija od njega. Ali njihova hrabrost nije bila od ovoga svijeta. Kao što ni ja nisam više od ovoga svijeta. Da jesam, odavno bi poludio od svega što znam i što mi se u ovih devedeset godina dogodilo.

Zanima te zašto Šimun Ivetić Ali-paši nije htio dati ruku svoje kćeri? Eh, sad bi ti zaobilaznim putem došao do toga da priznam stotinu tvojih malih prizemnih razloga. Sam si iz priče morao shvatiti zašto on to nije mogao učiniti. Ako nisi shvatio, ja ti nisam kriv, niti je kriva priča. Svi koji je znaju, shvaćaju Šimunove razloge, ali ti nitko o njima ne bi govorio. Zato što je to onaj dio priče koji ima smisla samo dok se ne kaže. Ako se kaže, svaka čarolija nestaje. I ja bih tebi sad mogao reći: Da me prosiš, ne bi pošo za te, da se ženiš, ja bih se otrovao. Pa si ti sad misli šta sam ti htio time reći.

Kad ovako gledam na svoj život, unazad jer se samo unazad na život i može gledati, sve mi se čini da bih sretniji bio da sam učinio što i lijepa Mara. Barem bi se o meni pričalo i kad me više ne bude. A ništa ne bih izgubio, nijednu radost. Ako je radosti i bilo, uvijek je tužno skončala. Mrtvi smo brate, da mrtviji biti ne možemo.

Ni ja ti se nikad nisam ženio pa me se možda i zato ova priča više tiče nego nekog drugog. Da sam dvadeset godina mlađi, ne bih te stvari dovodio u vezu. Ili ti ne bih priznao da ih u vezu dovodim. Plašio bih se. Ovako sam već prestar za sve strahove. Pogotovo za strahove koji bi se ticali mene i moga ugleda. Pitaš kakvog ugleda? E, ni to ti neću reći! Ali ne zato da ne pokvarim priču, nego zato što ti to znanje ne treba. Danas više nikome, pa ni meni samom, nije važno zašto se nisam ženio. Reći ću ti samo da moji razlozi nisu veliki kao Marini. Puno su manji jer za njih nemam nikakve zasluge. Naprosto sam se rodio takav. Ili me je takvim život napravio. O tome postoje razne teorije. O čemu? Pa o tome, čovječe božji. Kad bi bolje slušao, a manje pitao, možda bi i shvatio o čemu govorim.

Nekad je, bit će u srednjem vijeku, postojala najstrašnija i najčežnjivija od svih ljubavi. Vodila se između viteza i dame. Živjeli su zajedno, spavali u istoj postelji, ali se nikada ne bi dodirnuli. Između njih je, na sredini kreveta, ležao mač. Taj mač bio je granica koja se nije smjela preći. Imao je mač i svoje ime. Asag se zvao. Stajao je s njegove lijeve i njezine desne strane, da se te dvije strane nikad ne pomiješaju.

Davno sam čuo i za tu priču, ali je do danas nisam shvatio. A neću je ni danas shvatiti. Zašto su to radili ako nisu morali? Ajde, ti mi reci, ti sve znaš! E, vidiš u mome je životu postojalo nešto što je slično tom maču, a nije bilo moj izbor. Zato mi je drago što su postojali Mara i Alija. Oni su imali izbora, a ti crkni ako ne znaš zašto je Mara izabrala onako kako je izabrala. Crkni ako misliš da je to bio Asag.

Oksana Zabuško, Muzej zaboravljenih tajni, 2009

Muzej zaboravljenih tajni jedan je od onih ukrajinskih romana kojim se pokušava dosegnutosti sveobuhvatnost u predočavanju prošlosti, ali i sadašnjosti, zemlje. Budući da se ta prošlost doživljava kao traumatična i duboko tragična, onda je i trauma, najčešće gubitka, dominantni modus pripovijedanja. U suvremenoj je književnosti njezina literarna obrada postala jednom od centralnih tematskih sklopova kojim se literatura pokušava afirmirati kao relevantan pristup izučavanju povijesti. Rezultat su takvoga postupka iznimno obimna djela koja, u maniru kasnoga modernizma, pa prema tome i bar donekle parodijski, ponavljaju matricu velikih historijskih romana iz devetnaestoga stoljeća. Razlika je što u njima ulogu junakinja i junaka preuzimaju „obični“ ljudi, a gospodare se života i smrti sustavno potiskuje u drugi plan. Izvještavao sam o tome pripovjednom modelu u ukrajinskoj književnosti na primjeru romana Amadoca Sofije Andruhovič, a sada ću o njemu progovoriti predstavljajući, prekratko, Muzej zaboravljenih tajni spisateljice za koju se može reći da je već upisana u klasike književnosti nezavisne Ukrajine, Oksane Zabuško.

Zabuško vehementno dovodi u pitanje diskurs kojim se Ukrajina obuhvaća u ruskoj imperijalnoj, a potom i u sovjetskoj povijesti, umjetnosti, književnosti i općenito kulturi. Ustrajna matrica zemlju predstavlja kao neizostavni dio „ruskoga svijeta“, a njezina se samostojnost može promatrati tek u okviru jedne veće cjeline, kao njezin dio. Takva se pozicija aplicira već i na najelementarnijem nivou kulturalne samostojnosti – jeziku. Ukrajinski se, najčešće s prezirom, interpretira kao manje vrijedna dijalektalna varijanta ruskoga, njegovi su govornici i govornice isključivo pripadnici nižih društvenih klasa (ili staleža), a on je sam nesposoban do izričaja dovesti kompleksnije duhovne sadržaje. Rezultati se takvoga ponižavajućeg stava mogu pratiti kroz dugu povijest zajedničkoga postojanja koja je obilježena nasiljem koje se znalo manifestirati i u najekstremnijoj, genocidalnoj, formi. Povijesni je roman kojega ispisuje Zabuško determiniran razdobljem nacionalne katastrofe, cijepanjem Ukrajine u toku Drugog svjetskog rata. Da bi se forma realizirala u punoj snazi, nužno je izabrati žanr obiteljskoga romana – koji će biti smješten u traumatičnu povijest. No za razliku od tradicionalnoga modela (u kojem se kronološki prati jedna obitelj od početka do konačnoga raspada, tekst kasnoga modernizma mora insistirati na prekidima, prijelomima, fragmentarnosti – u jednu riječ na ukidanju kronologije i kauzalnosti.

Muzej zaboravljenih tajni je roman čija se radnja proteže na gotovo sedamdeset godina, od sredine četrdesetih prošloga do početka ovoga stoljeća. U njegovu se središtu nalaze dva lika, fizičar Adrian Dovhan i televizijska zvijezda Darina Hoščinska, koji su povezani zajedničkim traganjem za prošlošću i njezinom „istinom“. Inicijalna je točka romana otkriće fotografije na kojoj je predočeno petoro ukrajinskih partizana, boraca protiv sovjetske okupacije. U kolektivnome su pamćenju Sovjetskoga Saveza te postrojbe jednostrano proglašene fašističkima, a njihova se borba metonimijski sužava u liku Stjepana Bandere po kojemu im se pridaje prezrivo ime „banderovci“. Na osnovu je takve aproprijacije povijesti stvorena slika ukrajinskoga otpora kao pružena politika nacističke Njemačke i njezinih navodnih saveznika. (O Stjepanu se Banderi i njegovim sljedbenicima, može svakako kontroverzno raspravljati. Tu ću dimenziju romana ovdje ostaviti po strani. O njoj, ionako, glavnu riječ trebaju voditi povjesničari.) Stoga je i slika petoro mladih ljudi potonula u dubinama sovjetskih arhiva, sve do momenta njezinoga slučajnog otkrića, upoznavanja Darine s njom i odluka da na osnovu nje realizira dokumentarni film u kojemu bi se otporu ukrajinskih partizana pružila mogućnost revidiranja nepovoljnog i neprijateljskog stava društva. Ono što Darinu na fotografiji osobito intrigira jest mlada žena o kojoj nema nikakvih dostupnih informacija. Tek preko Adriana, kojega upoznaje slučajno, dolazi do njih te saznaje da je osoba sestra njegove bake. Adrian i Darina postaju ljubavni par što procesu potrage pridaje stanovitu melodramsku dimenziju. 

Na foliji se potrage paralelno odvija pripovijest koja prati zbivanja iz četrdesetih sa stajališta njihovih protagonistica i protagonista. U njoj nam se predočuje protok onih zbivanja koja iz perspektive Adriana i Darine tek trebaju biti razjašnjena. Na taj način nastaje donekle paradoksalna situacija u kojoj mi znamo više o onome što se zbilo u prošlosti od dvaju centralnih svijesti. Silnice se spajaju postupno i tek na kraju romana istražiteljica i istražitelj spoznaju ono što je nama poznato. Pa ipak informacije koje oni dobivaju u sebi nose i elemente dodatnoga razjašnjenja (kojega, neću vam otkriti jer se roman Oksane Zabuško može dobrim dijelom čitati i kao ambiciozno napisani krimić). 

Sva kompleksnost romana očituje se najbolje u primjeni raznoraznih pripovjednih tehnika u njegovome konstruiranju. Tako se srećemo sa strujom svijesti, s Adrijanovim snovima, potom pripovijedanje u drugom licu, zahtjevna tehnika kojom su se služili, doista teško mi je ne vući iznova paralele, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović u svojem predstavljanju prošlosti koja ne može (i ne želi) proći. Zabuško će u dvije intrigantne obiteljske povijesti, obje povezane s disidenstvom, izdajom i borbom za slobodu, koju valja shvatiti kao dostojanstvo, umetnuti i treću u čijemu se središtu nalazi najbolja Darinina prijateljica, svjetski poznata slikarica Vladislava Vlada Matuševič. Ona gine pod nerazjašnjenim okolnostima u prometnoj nesreći, a Darinin je zadatak, dakle, ne samo razjašnjenje mračnih događaja iz vremena za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, već i traženje ključa za smrt ženske osobe koja ju je osobno pogodila. Ta smrt dolazi u trenutku najveće Vladine slave, povezane s izložbom njezinoga ciklusa pod imenom Tajne. Upravo su slike iz toga ciklusa, koje je Vlada u trenutku nesreće vozila na aerodrom, nestale su bez traga. Na osnovu je ciklusa organizirana i formalna podjela romana koji se na taj način pretvara u simulakrum muzeja. Naime, poglavlja su raspoređena kao muzejske sale, a u svakome se od njih, iz drukčije perspektive, predočuje neki od burnih događaja iz povijesti Ukrajine i njezinih stanovnica i stanovnika. Muzej kroz koji se čitateljstvo kreće ne sastoji se samo od Vladinih slika, koje nisu predočene s osobitim intenzitetom, već i funkcija kao svojevrstan muzej sjećanja. Njegovo središte grade tajne kojima je prožeta povijest zemlje, tajne prouzročene svjesnim uništavanjem pamćenja jedne nacije, direktnim udarom na njezine arhive, shvaćene kao pohranilišta pojedinih narativa ali i s njima povezanih individualnih ljudskih sudbina. 

Vlada, koju nijednoga trenutka ne doživljavamo uživo već samo retrospektivno, iskopanu iz sjećanja Darine, kao da koordinira protok pripovjednoga teksta, istovremeno determinirajući njegovu duboku metaforičku i simboličku vrijednost. Jer kao pozadina cijeloga se romana može shvatiti i motivacija koju Vlada nalazi u kreiranju svojega ciklusa. Riječ je o igri koju su pod imenom Tajna, u mračnim sovjetskim šezdesetim i sedamdesetim smjele igrati samo djevojčice, a koja se sastojala u kopanju rupe u zemlji u koju su se na svjetlucavoj foliji odlagale uglavnom beskorisne sitnarije kako bi ih se na završetku zakopalo. Vlada objašnjava porijeklo igre u akciji koju su u sovjetskim vremenima provodile žene, čuvarice ikona, zakopavajući ih u zemlju kako bi ih sakrile od uništenja koje im je prijetilo. Tek je u osamdesetima, kada se ikone više nisu morale sakrivati i kada se Ukrajina počela bližiti žuđenoj nezavisnosti, igra izgubila smisao. Naravno, nju se u kompleksnom motivacijskom sklopu romana povezuje i s rupama u šumama u koje su se tokom borbe skrivali partizanke i partizani, stalno izloženi progonima i potjerama od strane NKVD-a.

Tu se i zaklapa krug Muzeja zaboravljenih tajni. Djelo je to koje u sebi sjedinjuje panoramsko i monumentalno pripovijedanje. Monumentalno u dvostrukom smislu: i kao monument kojim se želi očuvati sjećanje na poginule i preživjele jedne strahovlade, i kao nešto što u izradi svjesno koristi elemente veličanstvenoga pa time i patetičnoga. Pred Oksanom Zabuško nalazio se teški zadatak, prisvajanje teme koja svojom sveobuhvatnošću spada u devetnaesto stoljeće i njezina obrada u kojoj se služi čitavim repertoarom pripovjednih tehnika koje su daleko bolje prilagođene dvadesetom i dvadeset prvom. Realizirajući ga pošlo joj je za rukom nešto što je iznimno komplicirani realizirati: spojiti bolnu prošlost s neizvjesnom sadašnjošću. Ako se pri tom poslužila i bar djelomičnim happy endom, nećemo joj zamjeriti: valjda je to jedini način da se olakša recepcija traumatske i tragične priče koja, svjedoci smo, neće i ne može proći. Vječite borbe s nadmoćnim i bezobzirnim neprijateljem.          

Bijeda poezije sastoji se upravo u pretjeranom povjerenju u dežurne mislioce i političare. Zbog čega je Breht služio Staljinu? Zašto je Neruda ukazao poštovanje tome istom despotu? Zbog čega je Gotfrid Ben nekoliko mjeseci vjerovao Hitleru? Zašto su francuski pjesnici vjerovali strukturalistima? Zbog čega mladi američki pjesnici posvećuju toliko mnogo pažnje najbližoj porodici i ne uspijevaju da otkriju dublju stvarnost? Zašto postoji toliko prosječnih pjesnika čija nas opštost dovodi do očaja? Zbog čega se savremeni pjesnici – stotine i hiljade pjesnika – mire s duhovnom mlakošću, s plasiranjem sitnih, zanatskih, ironičnih dosjetki, s elegantnim i na momente simpatičnim nihilizmom? 

Adam Zagajevski

Pjesnik je onaj ko na divlje kopa u vremenu. Drhtav list na porodičnim stablima.

Pjesnik stoji nasuprot istorijskom profilu proroka, jer pjesnik ne udomljuje ljude u potopima i distopijama; on nije čuvar straha, već budnosti – očiglednom čini užasnu ljepotu i ružnoću užasa. Pjesnik ne treba da se plaši sumnje ili nesigurnosti, jer upravo te sile pokreću misli ka omotaču metafizičkog, ka poetičkoj senzibilnosti u preispitivanju svijeta.

Sve ostalo je statistika ili brojanje lajkova, živuckanje zarobljenika u kvantumu socijalnih „impakt-koeficijenata“ – u užasu mjerljivog. U tehnološkoj eri zaborava „proricanje“ se pretače u „podsjećanje“, a pjesnik se preoblikuje u periferni dom ličnog sjećanja, u proroka minulog vremena. On treba da podsjeti i da ukaže na banalnosti jednih te istih istorija koje se smjenjuju, da iscrta unutrašnji svijet i prije nego što se pojave epidemije i ratovi.

Pjesnik je sumnjičav svjedok u odnosu na svaku nepromjenjivu stvarnost. Nema bolje slike o odnosu poezije i ideologije od riječi Danila Kiša koji kaže da je poezija sumnja, a ideologija odsustvo sumnje. Ideologija je odsustvo ličnog vremena. Ona je smrt prije umiranja. Jedino što može da ponudi su spomenici liderima, pod čijim bronzanim sjenkama se susreću ljubavnici koji ni ne znaju za užase istorije i ratova. Ratne vođe se plaše metafora, mističnog života riječi, jer oni su konstruktori apsolutne semantike života. Oni ujednačavaju stvarnost, a simetrija ostaje njihov jezik moći: na prazničnim paradama, na ratnim grobljima – sve je simetrično mrtvo, u dovoljnoj mjeri da bi se uniformisao i strah, da bi se samo krivica izdvojila kao životni element raspoznavanja. S padom svake ideologije, pjesnici koji su bili na listama za čitanje u udžbenicima proglašavaju se ili za državne neprijatelje, ili za klasike, a to znači samo jedno: niko ih više ne čita.

Pjesnik se ne plaši da bude osuđen na tišinu, kao što se ni vjetar ne plaši da bude bačen na dno okeana. Riječ je moćna i kad se ne izgovori: „moć“. Na tišinu sam uvijek gledao kao na početak riječi, a ne kao na njenu smrt. Kad bismo svi odjednom zaćutali usred ručka, moja baba je znala reći da u tom trenutku anđeo prelazi preko stola. I to bi tišinu učinilo dužom, ona je postajala hrana, otjelotvorenje svoje metafizičnosti. Tako je, na svoj način, moja baba govorila o tome da je tišina beskonačnost – nešto što sam kasnije pronašao i kao beskonačan stih kod Emili Dikinson. Vjerujem da su male stvari stvorene da bi bile neprimjetni čuvari velikih tajni. Vjerujem da se u jednu pjesmu može zbiti tišina univerzuma, na isti način na koji sam vjerovao i da je školjka čuvar glasa velikog mora. U muzejima, dok stojim pred fosilima varljiva oblika, pokušavam da zamislim njihov glas. Pitam se: Postoje li muzeji neiskazanih glasova i da li će vrijeme preoblikovati riječi u kamenje da bismo se mogli još snažnije ranjavati njima?

Mislio sam da vjetrenjače postoje da bi otjelotvorile vjetar, da bi mu dale život i oblik; a tako razmišljam i o poeziji koja je tu da bi ovaplotila vrijeme, kao suprotnost zaokruženosti kalendarskih datuma.

Venders je jednom zapisao: „Pjesnici su nam nasušno potrebni kako bi nas natjerali da razumijemo svijet.“ Ipak, bespomoćno se osjećam pred ratovima, pred tom uniformisanosti smrti, pred nemogućnošću da se umre u osami. Izmjenjuju se stihovi koji bi mogli postati pristojni epitafi ljudima, gradovima, vjeri u tišinu. Rat nema svoju lingvističku negaciju, ali  mir ima nemir, a poezija je njegova ljubavnica – ljubavnica unutrašnjih bitaka koje vode jezici strahova i zaključane uspomene. Poezija ostaje kao pukotina u zidu izvjesnosti. Skulptura od glasova koja ne haje za trgove i aleje.

Pjesnik je arheolog nezakopanog. Pjesnik dolazi do početka onoga što se iskazati ne može svakom napisanom riječju. Svjestan sam apsurdnosti iskaza u vrijeme kad revolucionarno razvijamo nagon za akumulacijom, kad se svako odustajanje od predmeta i riječi povezuje s bolešću ili smrću, umjesto sa započinjanjem novoga života. Brodski je govorio da je književnost započela poezijom, pjesmom nomada koja prethodi pisanju doseljenika. Poezija se rodila među onima koji nijesu posjedovali ništa i koje niko posjedovao nije. Stope nomada su note čiste prisutnosti i neka poezija bude napuštanje svih odsustava koja je neko zapovijedio, svih srušenih domova i visina.

Čovjek je 70% voda. Ako se uzvisi, pretvoriće se u paru. Ako otvori oči za bol svijeta– u pjesnika! 

Moraš se skoncentrisati i pratiti moj glas, ali nemoj slijediti ono što ti unutrašnje oko šapuće nego se skoncentriši na crna slova, koja ti u gluhoj noći titraju pred očima. Dakle, ja sam ono što tvoji prsti zapisuju. Ali, evo, već vidim da ne razumiješ šta se dešava, a smatraš sebe pametnim čovjekom. Moram početi govoriti da tebi bude jasnije. Jasmine Agiću, ti si ličnost vlastite priče, ti se samom sebi obraćaš grafovima zapisanog, a ovo što se pred tvojim očima počinje pojavljivati kao zaokružen zapis, to je moja ispovijest, moje posljednje upozorenje. Ne odustaneš li odmah, možda ćeš se poslije kajati.

Nastavljaš pisati. U redu. Poštujem tvoju odluku, ali nemoj se poslije prekoravati, nemoj tvrditi da nisi znao šta činiš. Sve sam ti rekao, sada sve znaš. Između mene i tebe nema više nikakve tajne. Kada završim svoju ispovjest, a ti odložiš hartiju na stol i utrneš svjetlo stolne lampe, biće ti jasno ko sam i šta sam. Zato te neću siliti da napišeš moje ime. Zapisuj pažljivo, pravi pauze i čitaj napisano, od toga ti život zavisi, dunjalučki i onaj zagrobni. Smiješ se. Prestani. Ubrzo ćeš shvatiti da u mome diktatu nema ništa zabavno. Ovo je sumorna priča, ispovijest koja se zapisuje, a ne zna se hoće li je iko pročitati; osim tebe koji, vidim, počinješ pažljivo slijediti moj glas. 

Krećemo.

Jasmine Agiću, to što si na početku svakog posla prešutio Euzu billlahi mine -š- šejtani -r-radžim, Bismillahi-r-rahmani-r-rahim, to je moja zasluga. 

Ja sijem sumnju i razdor, ja odvraćam od Božijeg puta. Slutiš li ko sam? Još uvijek ne. Onda nastavljam diktirati.

Trebao si reći La ‘ilahe illallah Muhammedur Resulullah, ali ja sam učinio da ti ta istina više nije očigledna.

Ali, ti ne razumiješ da i kada se meni podvrgavaš, činiš ono što je Allah davno zamislio za nas obojicu. 

Za tebe, kojem je povjerena tajna stvaranja, Svevišnji je namijenio potragu, meni, onog koga je stvorio da živi u preziru, dodijelio je drugačiju ulogu, jer u tvojim stremljenjima prema istini ja sam kušnja, bilo moga postojanja obesmišljava svaki tvoj napor da se izdigneš iz gline početnog oblikovanja i pojaviš pred Stvoriteljem kao završen čovjek. Ja s tebe otkidam ljudskost, ja te ogoljavam. Taj sam, nema dileme, nemoj sumnjati i dvojiti da sam neko drugi.

Ja služim da ispunjavam hirove ljudskih neznanja, u tome uživam i zbog toga samog sebe prezirem. Da, dobro si zapisao, ja sebe prezirem, ali ničim ne mogu pobjeći od svoje sudbine, jer ja uvijek moram biti ja i niko drugi. Nemoj da te ovo buni, budi skoncentrisan na zapisivanje i sve će ti se razjasniti. Ti si Jasmin Agić i uvijek ćeš biti samo taj, ja sam ovaj koji sam i nikada neću biti neko drugi. 

Da nastavimo. Nastavljamo. Zapisuj! Rečenicu po rečenicu, iza svake napravi pauzu.

Teško je to shvatiti, jer put saznanja je težak put, a istina je kao tanak list papira, i ništa više.

Kad poželiš taj list papira ispisati harfovima svoga srca i kelamom svojih snova, ja se uplićem zabludom razuma i snoviđenjem košmara.

Ja sam crn oblak pun teškog grada nad tek proklijalom livadom tvoje nevinosti.

Ja te kvarim i uvjeravam da je to sazrijevanje.

Ja sam mutna sjena u tvom pogledu, ja sam žudnja tvog srca prema tuđoj ženi.

Ja sam tvoja želja da imaš bez rada i truda.

Ja sam u svakoj tvojoj misli, ja sam onaj koji se krije u svakoj pregradi tvoga mozga.

Ja te navodim na besram i grijeh, onaj zbog kojeg misliš da se treba sramiti vlastitog stida. 

Ja sam te odučio crvenilu, ja sam oholost kojom svakog čovjeka i ženu gledaš direktno u oči.

Ja sam ljudsko zlo, ja sam tvoj najbolji prijatelj koji te neprekidno izdaje, ja sam ironija tvoje naivnosti, ja sam podsmijeh u očima koje te preziru. 

Ne vidiš me, a posvuda sam.

Zbog mene više ne obaraš glavu ni pred kim.

Govorim, ispotiha, ali da me čuješ, nije loše ubiti, treba se svetiti.

Kad poželiš oprostiti, ja u tvoje srce upisujem teška slova riječi besa.

Kad poželiš učiniti dobro djelo, ja sam onaj koji kaže promisli.

Kad si nakan uraditi zlo, a nećkaš se, ja te potičem riječima ne oklijevaj.

Ne možeš bez mene ni jednog trenutka svog života, a ne znaš čemu ti služim.

Ja sam sluga tvoje propasti, ja sam posrtaj koji izbjegavaš, ja sam sudbina svake tvoje slabosti.

Nije ti jasno šta govorim, slutim da želiš čuti neko pojašnjenje. Dobro, povinovaću se tvojim željama. Misliš da sam izmišljaj tvog umornog stanja, samo tebi vidljiv titraj izgubljene svijesti. Griješiš, ja sam posvuda, ja nikada ne mirujem, ja sam u životima drugih ljudi prisutan jednako koliko i u tvom. Ti se od njih samo razlikuješ tim nevještim darom i zato sam te izabrao da zapisuješ ono što besjedim. Iskvario sam te toliko da znam kako u tebe mogu imati pouzdanja. Zato piši ovo što ti govorim, ali nemoj praviti stanke, jer budeš li se zadržavao u razmišljanju, o ljudima koje pominjem, nećeš više imati snage dovršiti ovaj zahtjevni posao. 

Znaš li onog Hamdiju? Znaš. Njega sam uništio lažnom nadom.

Znaš li onog Husniju? Znaš. Njega sam uništio prevelikom gordošću.

Znaš li onog Midhata? Znaš. Njega sam uništio lažima.

Znaš li onog Muhidina? Znaš. Njega sam upropastio lažnim obećanjima.

Znaš li onog Šabana? Znaš. Njega sam rastavio od žene.

Znaš li onog Zijada? Znaš. Njemu sam oduzeo dijete.

Znaš li onog Aliju? Znaš. On je rastao bez oba roditelja.

Znaš li onog Kerima? Znaš. Njega sam doveo u zabludu.

Znaš li onog Faruka? Znaš. Njemu nema spasa ni na ovom ni na onom svijetu.

Još ti nije jasno kakva je moja moć, još u svom srcu dvojiš o tome ko sam. Ne možeš povjerovati da je ovo što pišeš istina, želiš vjerovati kako je sve samo san, kako si poodavno zaspao, a ovo što zapisuješ da je samo umišlja tvoga umora. Nije. Vjeruj mi. Sve što ti diktiram je istina. Imam samo jedan strah, bojim se da nećeš izdržati suočenje sa mojom pripoviješću. Zato ne razbijaj glavu bespotrebnim pitanjima. Piši. Tvoje je da pišeš, moje je da svjedočim samog sebe.

Ona Hazema, što je bježeći iz Višegrada izgubila tri sina, Fikreta, Hikemeta i Fadila, ja sam bio krvava kama njihovih koljača. Poslije, kad sam se zasitio ljudske krvi, ja sam bio lažna nada svih njenih molitvi. Znao sam da ih više nema, ali namjerno nisam htio reći – mrtva su tvoja djeca, Begovićko. Ja sam ti muža Veliju navratio da na potoku stane i izuje čizme, ja sam bio šesto čulo vojske koja ga je bosa zatekla, onemoćalog, usta razjapljenih u grimasu straha, ja sam bio rafal od kojeg je prestalo tući njegovo srce, ja sam bio smijeh koji se nad njegovim tijelom nadvio, ja sam bio jezik rečenice koja je, gurajući ga blatnom čizmom, u šaš rekla „majku ti jebem balijsku“.

Onaj što je masovnu grobnicu kopao, njega je moja ruka navodila, oni što su se domisli da tijela prebacuju u sekundarnu, ja sam bio njihova inspiracija, onaj što je kovao plan da se sve zataška stvaranjem tercijarne, ja sam bio njegov glavni čovjek od povjerenja. Ja sam arhitekt masovnih ubistava, ja sam dogma genocida u Srebrenici. Ja sam negiranje i poricanje, ja sam mirna savjest svih ubica svijeta.

Taj tamo čovjek, vidiš li ga? Da, taj što ti je okrenut leđima i što tipka poruku na pametnom telefonu, on je bio jedan od njih četverice što su, u okolini Zvornika, mladiće strijeljali. On je bio onaj koji je uživao dok je povlačio oroz puške, pjanski i zlurado kliktao od radosti. Niko to ne zna osim mene i, sada, tebe. Hoćeš li išta učiniti? Nećeš. Tvoje zgražanje je moja najveća pobjeda. To što misliš da je dovoljno osuditi i prekoriti, to je moj nauk, koji se u tvome mesu primio skroz do kosti. To što šutiš i okrećeš glavu, što si uljudan, pristojan i moralan, to je moj odgoj. 

Onaj čovjek, podebeli, u skupo krojenom odijelu, što te uvijek selami. Vidiš li ga? Taj kad na sedždu pada misli o grijehu; to je od moje poduke, to što pod abdestom gleda ljudima u oči i laže, to je lekcija moje vjeronauke. Njemu sam govorio posegni za tuđim, ne strahuj, biće sakriveno od ljudskih očiju – poslušao je. To su šarti moje religije, a on je imam moje džamije.

Ne vjeruješ mi ništa. Dobro, evo, krenimo redom. Upoznaj ih sve koji su mene najboljim prijateljom smatrali. Zbunjen si, imaš dojam da sam preopširan. Dobro. Evo kraće, jezgrovitije. Pažljivo čitaj ova imena.

Omericu, ubio.

Abdulaha, osakatio.

Skendera, oslijepio.

Nurku, upropastio.

Abida, strmoglavio.

Ahmeda, zadavio.

Dževada, prevario.

Sulejmana, slagao.

Nurdu, obmanuo.

Hoćeš još? Jel’ ti dosta, ili da nastavim? Šutiš. Zbunjen si? U nevjerici si? Nastaviću. Piši!

Šemsa, zbog mene nesretna.

Azemina, zbog mene oskrnavljena.

Šuhra, zbog mene pati.

Vildana, zbog mene nema muža.

Aida, zbog mene umire, a i ne zna.

Emina, zbog mene odbačena.

Fadila, zbog mene izolovana, i sama.

Nejra, zbog mene na lošem glasu.

Ajša, zbog mene osramoćena.

Begzada, zbog mene silovana, a nikom nije rekla.

Avdija, zbog mene prevarila muža i sad je srce, zbog toga, boli.

Ovi što su svi bez igdje ikoga, to im je kismet mojom rukom ispisan. Eto i da za njih znaš. Nema više tajni između tebe i mene. Tvoja slova daju oblik mome postojanju, i ništa više. Ja sam samo glas grafova koji se čitaju naglas i u sebi.

Podadneš li mi se moram ti reći kakav sam. Dođe tako trenutak kada više ne mogu kriti svoju pravu narav. Ovakav sam, upozoravam te. Nemoj poslije da se kaješ što si sa mnom sklopio nagodbu. Jer, znaj, Allah daje, ja sam onaj koji oduzima. 

Uzimam oči, uzimam usta, uzimam kosu, uzimam ruke, uzimam noge, uzimam pluća, uzimam jetru, uzimam bubrege, uzimam žuč, uzimam debelo crijevo, uzimam tanko crijevo, uzimam krv, uzimam limfu, uzimam grlo, uzimam jezik, uzimam jednjak, uzimam ždrijelo, uzimam prostatu, uzimam jajnike, uzimam testise, uzimam rektum, uzimam maternicu, uzimam sve ono vaše što mi dođe pod ruku.

Uzimam dušu.

Čuješ li šta sam ti rekao? Ponoviću.

Uzimam dušu! 

Nemoj poslije reći, nisam znao. 

Znao si!

Evo ti neka konkretna uputstva, lakovjeran si, možda ćeš i poslušati moje sugestije, bez njih bi možda i mogao da mi utekneš. Ali, uzdam se u sve slabosti sabrane u tvojoj ličnosti.

Stani nogom na isušenu lokvu pišake, hoću da ograjišeš, odi džin hodži volio bih da se crnom magijom omađijaš. 

Od svih knjiga samo jednu izbjegavaj, Kur’an časni. Ne slijedi nikada sunet hazreti poslanika Muhameda. Moje je da propovijedam krivovjerje, ja nagovaram na širk, ja sam munafik tvojih dvojbi. Ja te zavodim na krivi put, a ubjeđujem da druge staze nema. 

Sav je ovaj dunjaluk i svako zlo na njemu moje volje maslo.

A trebao si samo svakog jutra i svake večeri posvjedočiti La ‘ilahe illallah Muhammedur Resulullah i svaki moj naum bio bi osujećen.

Gubiš snagu, posustaješ, ali daću ti tek toliko snage da završiš ovu pripovijest. Čim spustiš posljednju tačku na papir, tvoj život više neć imati nikakve vrijednosti, ostaviću te da bezuman tuliš u jednu tačku, da budeš posrnuli katatoničar, nemoćan da izusti najkraću riječ bosanskog jezika. 

Pokušavaš shvatiti šta se dešava, ali to nastojanje kasno dolazi, tvoj je cijeli život odvojen od tebe, ti više nisi svoj, ti pripadaš meni. Digni glavu sa papira ispred sebe. Vidiš li zeleni brijeg i tri čempresa u listu, vidiš li, dole u desnoj strani vidokruga, gaj u šljiviku, vidiš li lipov drvored u cvatu, osjetiš li miris prirode koja buja. Sve je to od Allaha mudžiza ljudima dana, ali ja sam odgovoran što je u svakoj tački tvoga oka zlovolja. Allah je dao da budeš zajedno sa ljudima, da si u umetu, da si u džematu, a to što si drzak i izbjegavaš ljude, to što prolaziš pored braće i sestara i okrećeš glavu od njih, to što na selam odgovaraš psovkom, to je moj poklon tvojoj prekomjernoj sujeti. Postao si moj rob i sluga, a ubjeđen si da si slobodan čovjek. 

Kad sjediš sam za stolom, okrenut zidu, kad u tebi buja nezadovoljstvo, to je od druženja sa mnom, ja potičem u tebi lažnu misao da si proganjan, ponižavan, odbacivan, ja sam sljepilo koje ti ne dozvoljava da vidiš tuđu pažnju, tuđu naklonost, tuđu brigu. Ja bodrim, u tebi, svaku zlu namjeru, ja sam krv koja ne prašta, ja sam udarac koji s tvoje ruke krene da se zaustavi na djevojačkoj plećki. Ja ti poturam knjige koje nisu Kur’an, ja ti pokazujem stihove koji nisu božanski ajeti. Sav si u mojoj vlasti! 

Tu si ženu obeščastio, ali ne nasilno, nego lažnim jezikom. Nisi se samo oslanjao znojav o njeno bijelo tijelo, tvoja su je obećanja privolila da iskaže neposluh majčinoj ljubavi i očevom savjetu. U njenoj utrobi tvog je sjemena dijete začeto, ono koje nisi nikada, makar, poželio da vidiš. Njenu si ljubav namjerno odbacio, jer si želio gledati kako se pod tobom ponižava, a moć koju si osjetio dok te suzna molila da je ne napuštaš, to je oholost koju sam ja posijao u tvoje srce. Sve lijepo što ti je Allah davao odbacio si na moj nagovor, Elmedinin samoubilački vrisak muzika je kojom ću te hraniti dok postojiš. Za sve si ti odgovoran, sve je tvoja krivnja, ali ja sam zastor na očima tvog morala i zato nisi sposoban vidjeti da njen otac Abaz i njena majka Hana podižu tvoje dijete Emira – a daleko od tebe, otisnutog u nezahvalnost i bezbrižnost prolaznog i površnog.

Pogrešno si shvatio da ja vodim, ne sav je moj trud u navođenju, ja samo razbacujem putokaze koji ometaju, jer ja ne želim da ti stigneš do cilja, moj je posao da učinim da zalutaš, da skreneš s puta, da se izgubiš u smjesi sačinjenoj od svega onoga što ti je dragi Allah zabranio. Zato te molim da ne brkaš snagu Zakonodavca sa sladunjavim jezikom zavođenja, ja nisam Svevišnji, nemam njegovu snagu, nisam Milostiv i Samilostan, ja ne prihvatam pokajanje i nikada ne praštam. Moja je zadaća drugačija od one Stvoritelja, ja sam jedno od bezbroj imena uništitelja. 

Evo ti svjedočim, pa piši da ja

Zavađam

Podmićujem, 

Kvarim,

Zavidim,

Podmećem,

Lažno svjedočim,

Na zlo navraćam,

Na grijeh nagovaram.

Jesi li zapisao i upamtio svaku od riječi koje sam ti rekao? Izgovorene su, vidim i zapisane. Ali, opet, imam osjećaj da sve ovo što govorim ne dopire do tebe, ne umiješ shvatiti poruku moje ispovijesti, ne razumiješ da sam ja dužan, prije nego izvedem konačni zaključak, podastrijeti sve svoje namjere pred onoga kojem radim o glavi. Jasmine Agiću, da ti, koji zapisuješ slovima ovo što čuješ u svojoj glavi, postoji način da se sve gore zapisano pobriše, da nestane džehenem mojih djela i da ponovo budeš slobodan čovjek. Dužan sam reći, posljednji put, kao opomenu i upozorenje, da sve što je potrebno da zauvijek nestane ova pripovijest, s hladne bjeline papira, jeste da očituješ šehadet. 

Ako već nisi ovu rabotu počeo Euzu bismillom, ako te znatiželja nagonila da slijediš nepoznat glas u svojim sljepočnicama sada kad između nas dvojice više nema tajni slobodan si napraviti odabir. Slijediti me dalje stazom džahalijeta ili jednim šehadetom izroniti iz zamke, koju sam ispleo oko tebe. 

Vidim, premišljaš se. To je dobar znak, dobar za mene. Oklijevaš. Evo prvi put tokom ove noći ne znam šta će tvoji prsti ispisati kada se spuste do hartije papira, ali se nadam da ćeš biti zaveden onim što sam ti govorio. Moje su riječi poput pjesme. Opijaju.

Prenuo si se iz razmišljanja i krećeš nešto zapisati. Samo jedna rečenica okončava ovaj zapis, svaka druga nastavlja moju besjedu. Šta će biti? Napišeš li šehadet, nema više ovog svijeta nas dvojice, nema više ovog drugovanja u samoći, nema više ničega osim onog što ti je propisano. Šta će biti? Postajem nestrpljiv!

Osjećam strah, osjećam zebnju, osjećam studen. Osjećam da mi se udaljavaš. Izgleda da znam. I prije nego tvoji prsti ispišu tačku kojom se sve završava, vidim da rečenica počinje sa l, slutim da će se završiti sa h. Pišeš tako brzo da nema vremena ni da se rastanemo kao drugovi. Ostalo je tako malo vremena. Slutim, svojom posljednjom mišlju u tebi, da mi se primakao kraj. Gotovo je!

La ‘ilahe illallah Muhammedur Resulullah.

Sarafini Lauš iz sela Ćukle
ubilo sinove
njih trojicu
ubilo joj i muža

Ubilo ih sviju
u jednom danu

nije nitko čuo
nije nitko znao

Sarafinu zarobilo u komšijinoj garaži
slušala kako joj sinove ubijaju
nije se nikad saznalo
tko ih je ubio

Kada su ubili Miroslava, Fabijana i Dragana
kada su ubili muža joj Ivu
Sarafina je već bila
u drugom logoru

Poslije rata prvi je put
putovala avionom
išla u Haag
ni tamo nije nitko nije čuo
kao da nije ni došla

Nije nikad skinula crninu

Pod trepavicama joj
crni gusti oblaci

Od oblaka joj ne vidiš oči
ne vidiš joj djecu
nevidljiva i ona i njeni sinovi

Valjda je zato
pravda kada krene prema Travniku
ne može naći
stalno zaluta
a lakše bi Sarafini
makar zeru bilo
kada bi pravda došla
ne mora u kuću
Dosta bi joj bilo
i na kućni prag

(Povodom 30. obljetnice progona Hrvata Travnika) 

Fotografija: Petra Franjić  

(Dnevnički fragmenti 1970 – 2023)

AKO JE SMRT KRAJ

Kraj je smrt. Život poslije smrti lijepa je fantazija, najveličanstvenija u čovjekovoj avanturi na Zemlji, u svim njezinim eshatologijskim i soteriologijskim varijacijama. U kršćanstvu, kad se Luther pobunio protiv dućana u koji je papski Rim bio pretvorio monopol na spasenje, dovelo ga je to do radikalnoga stava u teologiji spasenja: sola gratia, ništa ni po zaslugama ni po grijesima, već samo i isključivo po milosti Božijoj. Božija lutrija. Draga mi je ta ideja, premda me Luther, koji je Đavla gađao svojom mastionicom, plaši; njegova žestina, isključivost, spremnost da ohrabri na ubijanje radi ideje, zastrašujući su. (Plašili su i Erazma Roterdamskog, kao što ga je plašio i papa u Rimu.) Ali ni Lutherov soteriologijski radikalizam ne znači ništa, ako spas(enj)a – nema, ako je smrt kraj.

Isusov suvremenik Seneka (kakvi su to u prvom stoljeću n. e. bili duhovni i intelektualni simultaniteti po obodu Mediterana!) bio je siguran: „Zamisli da mr­tvaca ne muči nikakvo zlo, da je izmišljeno sve što nam pod­zemni svet čini strašnim, da mrtvacu ne preti ni tama, ni tamnica, ni vatrene reke, ni reke zaborava, da tamo nema sudija i osuđenih i da nema tirana, pošto vlada bezgranična sloboda. Jer sve su to izmislili pesnici, i tako u nas uneli nemir praznim slikama. Smrt je oslobođenje i kraj sviju zla, posle nje ne traju naši bolovi; ona nas vraća u mir gde smo boravili pre nego što smo se rodili. Ako ko žali mrtve, onda valja da žali i one što se još nisu rodili. Smrt nije ni dobro ni zlo. Jer samo ono može bi­ti dobro ili zlo što je nešto; što samo nije ništa, i što nas ne od­vodi ni u šta, ne izlaže nas ničemu.“

A smisao? Bolna je patnja čovjekova u potrazi za njim, pod zatvorenim nebom. Bolna, nespokojna, zamorna, do zadnjega predsmrtnog daha. I – bez obećanja, samo sa slutnjom.  Ali, ta neuništiva slutnja…

2022.

AUTOBIOGRAFIJA

Autobiografija: popis sramota, posrnuća, grijeha, zala koje si počinio. Sve drugo: lagarija.

Svibanj 2020.

BITI PISAC

Biti pisac? Pisac je onaj koji piše. Svaki dan. Sve drugo je izmotavanje, i nije trebalo ni počinjati.

2. prosinca 1985.

BOSANSKA KUĆA

Bosanska kuća s krovom na četiri vode, shematski crtež, samo crno i bijelo: trokut nad paralelogramom. Trokut-krov – crno; paralelogram-tijelo kuće – bijelo; niski podzid pod paralelogramom – šrafirano. Aksiomi, praelementi. Iz njih možeš graditi svijet.

Kubistički grafizam, čist i sveden na elementarne odnose: dva geometrijska lika, i kontrast bijelo-crno. U svojim izvedbama malih, sirotinjskih dimenzija, a takvih sam se djetetom nagledao najviše, sadržavale su i psihološki, skoro animistički moment. Gledano s pročelja: ispod mrkoga trokuta-piramide na svijetlome četverokutu stoje dva simetrično postavljena otvora (prozori), i centralno među njima, ali niže, pri dnu, treći, veći (vrata). U cjelini, taj prizor djelovao je sugestijom nekakvoga neodoljivog antropomorfizma: ta je kuća glava nekoga tko te gleda, dok ti gledaš njega. K tomu još, sezonske mijene: u proljeće ta je „glava“ u mladome zelenilu i beharu, ljeti među gustim, zagasito zelenim krošnjama, u zrelu jesen pod crvenim jabukama, teškim kruškama, modrim šljivama, zimi zametena snijegom, gotovo nevidljiva, tek žmirkajući i zijevajući svojim trima otvorima.

Od tri sloja različite materijalnosti činjena je takva kuća: čvrsti temeljni sloj od kamena ili sedre, na njemu lakši korpus zidova od čatme, odozgor lagani krov od drvenih greda i šindre. Mistificiram li ako pomišljam kako ta trostupanjska gradacija u čvrstoći – od čvrste vezanosti za tlo, preko drvene strukture čatme malo ojačane zemljom i žbukom, do lagane, gotovo lebdeće konstrukcije kojom se kuća veže za nebo – nije tek stvar puke ekonomsko-socijalne uvjetovanosti, nego da u njezinome konceptualnom porijeklu ima nečega drevno kozmogonijskoga?

Unutarnji prostor: jedan dio pod otvorenim krovištem, čiji drveni skelet sada vidiš iznutra cio, drugi dio prostora pregrađen u dvije prostorije, te se stječe dojam da su svi ti elementi pomični, da se mogu preslagivati po volji. Ako je kuća katnica, do gornjih prostorija vode lagani drveni basamaci, čije su podnice i rukohvati uglačani i blistavi od upotrebe. U varijanti kada su vanjski, basamaci su natkriveni i produžuju se u verandu cijelom dužinom kuće. Takve su verande, s pogledom nadaleko, imale stare naše kuće u jajačkome Varošu, visoko iznad Vrbasa, upravo ondje gdje brza rijeka izlazi iz suroga kanjona ispod grada, pa se širi u pitomu dolinu s baščama i voćnjacima.

2013.

BOSANSTVO I HRVATSTVO

Bosanstvo i hrvatstvo – enigma. Sva od istovremenih, nespojivih osjećaja, suprotnih naboja. San o „centru”, o matičnosti, o integralnosti – isprazan. Iz bosanske perspektive: sanjati Zagreb kao središte utopije, kao magleni san o „Evropi”, o „tisućgodišnjem kontinuitetu” – fatalno i tragično. Jedini konkretan oblik u kojemu nas je Zagreb ikad prihvatio, bio je: ginuti pod Staljingradom. S druge strane, što s bosanstvom? Nije li ono oblik onog samozatajnog odricanja od sebe o kojemu Krleža govori u povodu ilirizma? Intimno, nosiš u sebi i taj Zagreb i to bosanstvo, bez kojega te ne bi bilo. Svezati, povezati, harmonizirati to dvoje u sebi, sve manje možeš. Igrati na bosansku kartu ovako kako igraš – da nije iluzija, i da ti se možda ne će o glavu razbiti? Membra disiecta.

Ožujak 1982.

BOSNA, AGENTSKI MENTALITETI

Politički fenomen i problem u Bosni: agentski mentalitet svih triju etničkih grupacija spram njihovih dalekih vanjskih duhovnih i političkih središta.

2005.

BOSNA, AGRAR

Moj did, u sred Dvadesetoga stoljeća sasvim srednjovjekovan, nadasve je držao do zemlje. Žena mu prigovarala: „Pametan svit nabavlja zlato, a ti sve skrha u zemlju, pa nemaš providna dana, da se Boga ne bojiš, ni nediljom se ne bi odmorio.“ (Kad su zavladali komunisti, oslobodili su ga tih briga.) Bio je poput onoga legendarnog bega Kopčića, kojemu je za goleme ratničke zasluge sultan nudio moć i položaj kakav god mu srce želi, a on izabrao ovako: „Čestiti care, daj mi zemlje koliko ja od zvijezde do zvijezde mogu objahati na svome putalju Šćitonji.“ Ne bī caru najmilije, al᾿ se carska ne poriče, te Kopčić zorom uzjaha i poleti sa svoga Duvna naokolo, a kad će noć, crče putalj pod njim od umora. Pade beg s njime na zemlju, ali stiže za vidna još dograbiti jedan kamen i hitnuti ga da označi još malo zemlje.

A to je samo jedna od mnogih varijanata istoga motiva gladi za zemljom i moći koju donosi vlasništvo nad njom. Slična je i ona o velikašu Dobreti, koji se nakon propasti Bosne godine 1463. sklonio u planinsku vrlet Pougarja, a kćer mu Ljiljanu, ljepoticu, zarobili Turci i poslali je na dvor sultanu da ga obraduju. Omili ona sultanu, pa joj on ponudi milost za njezina oca. Biva, neka primi islam, pa će mu dati vezirluk, ili ako voli ostati u kršćanluku, neka uzme onoliko zemlje koliko obdan na konju može obaći. Dobreta izabra ovo drugo, te postade pougarski knez i rodonačelnik velike loze Dobretića.

Cijelu historiju Bosne moguće je vidjeti i kao historiju agrara, jer je ovdje ljubav i pomama za zemljom često nadmašivala sve druge socijalne odnose i ljudske obzire, a agrarno pitanje ostajalo nesređeno i akutno otvoreno u svim epohama bosanske povijesti, do danas. Česti društveni preokreti i političke uzurpacije kroz stoljeća nasilno su mijenjali posjedovne odnose, što je neizbježno bilo povezano i s masovnim socijalno-demografskim i etnokonfesionalnim promjenama.

Razvoj zemljišnih odnosa u osmanskoj epohi postao je u Bosni i Hercegovini nerazmrsivi povijesni rašomon. Taj razvoj jest u početku bio u znaku sklada, produktivnosti i neke začudne čistoće, zahvaljujući strogom osmanskom konceptu mirije (državno vlasništvo nad zemljom), timarskom sistemu (ubiranje prihoda sa zemlje za vojničku službu, bez prava posjedovanja), nepostojanju krvnoga, nasljednog zemljoposjedničkog plemstva, te stabilnom i relativno slobodnom položaju zakupnika (kmeta), zaštićenoga sistemom tapije. „Trebat će vremena da seljački položaj ponovno postane težak“ – primjećuje Fernand Braudel u svome monumentalnom djelu o sredozemnome svijetu, nakon što je ovako opisao osmanlijsko zaposjedanje Balkanskoga poluotoka: „Jedno feudalno društvo, okrutno prema seljacima, bilo je zatečeno tim naletom i srušilo se samo od sebe. Osvajanje, cilj velikih posjednika, apsolutnih gospodara na svojim zemljama, bilo je, s određene točke gledišta, ʼoslobađanje kukavnih bijednikaʼ. To je ono blistavo doba Carstva (od Mehmeda II do Sulejmana Zakonodavca), za koje se historičari slažu da je bilo, kako piše madžarski pisac Josef Matuz, „ne samo gotovo savršena država reda, nego se na tu državnu tvorbu može primijeniti oznaka oblikovano društvo”.

Opisani sistem uskoro se u Bosni počinje korumpirati, i to baš promjenom odnosa u agraru i u poimanju vlasništva nad zemljom. Od velikoga turskog poraza pod Siskom 1593. sultanska vlast zbog interesa zaštite granice biva prisiljena bosanskoj vojno-feudalnoj gospodi priznavati odžakluk, instituciju koji sadrži nukleus nasljednosti i privatnoga vlasništva nad zemljom, oprečan izvornom osmansko-islamskom sistemu. Od tada, pa kroz dugotrajnu, socijalno-ekonomski sve tegobniju a često protuzakonitu pojavu tzv. čiflučenja, te do Saferske naredbe iz 1859, kojom je obnemogla stambolska vlast jednostavno ozakonila i priznala sve na taj način stvorene odnose, isplivala je u Bosni, paradoksalno, baš u predvečerje odlaska Turske i dolaska Austrije/Evrope, moćna klasa zemljoposjednika, u čijim su rukama, u različitim formama vlasništva, bili milijuni dunuma zemlje – oranica, pašnjaka, šume… Ni Austro-Ugarska suštinski nije odstupila od Saferske naredbe, te je do samoga svojega sloma 1918. godine tragala za nekakvim sretnim rješenjem agrarnoga pitanja u Bosni, a nije ga nalazila.

2022.

BOSNA – STRATIŠTE

Bosna je stratište individualnostī.

Rujan 1972.

CAMUS

„Svaki je umjetnik nesumnjivo u potrazi za svojom isti­nom. Ako je velik, svako ga djelo približava ili, barem još više ustremljuje na to središte, na odbjeglo sunce na kojem će jednog dana morati sve izgorjeti. Ako je osrednji, svako ga djelo od njega udaljava i središte je tada posvuda, svjetlost se rasipa. Ali u njegovu upor­nom traganju umjetniku mogu pomoći samo oni koji ga vole, a također i oni koji, stvarajući i ljubeći sami, nalaze u svojoj strasti mjeru svake druge strasti, pa znaju onda suditi.“ (Zagonetka)

Listopad 2021.

CIGANČE MEĐU MUZIKALIJAMA

U sarajevskoj robnoj kući, na odjelu igračaka: malo mršavo Ciganče ašikuje oko muzikalija, razgleda harmonike, klavire, pogleda oko sebe pet-šest puta, onda brzo-brzo pritisne dva-tri tona na klaviriću i klisne panično među kapute i odjeću, pa odatle viri hoće li itko doći da ga tjera. Zatim se opet prišuljava, magnetski privučeno tonovima.

10. svibnja 1977.

CIGANČIĆ, SAM SAMCIT

Toplo poslijepodne, vraćam se kući, na galeriji pred zgradom malena djeca čagore, iznijela igračke, zabavljaju se, kao u kući. Nešto dalje, na prilaznom stepeništu sjedi cigančić istih godina, sam, pòglēdā spram njih čeznutljivo. Sam samcit.

Ljeto 2022.

CIGARETE, CIGARETE

Cigarete, cigarete – jedna, druga, treća, stota. Kao da one mogu nešto zaliječiti.

6. rujna 1987.

CIORAN, OSMANSKO CARSTVO

Cioran o Rumunjskoj: „Najviše me je u očaj otjerao zemljovid Osmanskoga Carstva. Kad sam ga pogledao, shvatio sam našu povijest i sve ostalo.“

2020.

CRKVA BOSANSKA, BOGUMILI

Bogumilski paradoks. Bogumile u Bosni patentirala je Rimska crkva u svome nastojanju da Bosnu potčini eklezijalno i, eo ipso, politički, te u svome nadbijanju s Ugarskom oko toga. Taj su ideologem pronijeli kroz sva naredna stoljeća crkveni pisci, među njima i bosanski franjevci, sve do Jukića, a znanstveni oblik temi dao je zagrebački kanonik, povjesničar Franjo Rački. Sve do tada ideologem je imao izrazit ktolički obrambeni naboj: bogumili (patareni, maniheji, dualisti…) tretirani su kao kuga, otpadnici, heretici, izdajnici vjere, Crkve, pa islamski konvertiti. (Taj tok nije prekinut, ostao je do danas, na primjer, u tumačenju Franje Šanjeka…)

Miroslav Krleža dao mu je, slijedeći vjerno shemu i faktografiju Račkoga, posve drugi ideološki sadržaj – lijevi, socijalni, buntovnički, malne revolucionarni u smislu modernih revolucionarnih gibanja („magistrala bogumili, Križanić, Kranjčević“). Tu svoju fascinaciju iz mladih dana on razvija i uobličuje 1950-ih u veliku povijesnu anticipaciju jugoslavenskoga socijalizma i patriotizma titovskoga tipa, te u jednu od najjačih davnih potvrda samosvojnosti „južnoslovjenske civilizacije“ nasuprot istočnomu i zapadnom civilizacijskom utjecaju. Stećci, ili mramorovi, kako ih je precizno nazivao (Krleža je imao nepogrešivo mikrofilološko čulo) kao par excellence bogumilska kultura i proizvod, krunski su mu dokaz.

Muslimanski, danas bošnjački ideolozi preuzeli su cijelu tu prtljagu bez ikakve kritičke rezerve, ali s inoviranim ideološkim punjenjem: bogumili su bili „bosanski narod“ (malne bošnjačka protonacija), bili su protiv pravoslavne i protiv katoličke crkve, njihova vjera bila je sasvim kompatibilna islamu, pa su pojavu Osmanlija i sultana Mehmeda el Fatiha dočekali kao ispunjenje svojih istinskih čežnja te masovno i oduševljeno prihvatili islam.

Samo po sebi fascinantno je ovo ideološko interpretacijsko meandriranje; ono još jednom pokazuje kako je prošlost-povijest-historija podatan plastelin.

Kritička historiografija rekla je o ovome masu trijeznih nalaza i uvida, prema kojima je jasno da se radi o ideološkoj bajci, a da cijela tema (Crkva bosanska, bosanski krstjani, stećci…) i dalje ostaje zagonetkom i izazovom za ozbiljne istraživače.

Krleža i Bošnjaci. Što je danas ostalo od Krleže u Bosni iz 70-ih? Samo dosjetka o „gospođi Europi“, i to iz ćaskanja sa Čengićem, i bogumili.

Šidakov obrat. Kako se dogodilo, da Jaroslav Šidak, najmetodičniji i najposvećeniji istraživač Crkve bosanske, napravi salto natrag, pravu znanstvenu konverziju, koja do danas nema jasnoga objašnjenja, ali ni ikakva javnog ili znanstvenog interesa za objašnjenjem? U svojim radovima do 1945. maestralno uvjerljivo je pokazao i dokazao slabost Račkijeve velebne naracije o herezi i o patarenima, kao i neprihvatljivost imena bogumili. Briljantan rezime svojih nalaza i stajališta napisao je za Ujevićevu enciklopediju. Poslije 1950. odriče se svega toga, i ispovijeda povratak Račkome, i dualističkom krivovjerju Crkve bosanske, kao znanstvenom okviru unutar kojega se mora kretati svako dalje istraživanje i tumačenje. To, onda, lijepo izloži 1954. o 60-oj godišnjici smrti Račkoga („Današnje stanje pitanja ᾿Crkve bosanske᾿ u historijskoj nauci“, Historijski zbornik, godina VII, broj 1-4, 1954), te potom u prvom izdanju Krležine Jugoslavike 1955. Konverziju sam objašnjava između ostaloga pojavom radova A. Solovjeva. A tih godina već uveliko se objavljuju povijesni i arheološki nalazi koji materijalno bjelodano potvrđuju Šidakove teze od prije konverzije. I koji će do danas u ozbiljnoj znanosti postati predominantni. Je li u Šidakovom autoopozivu moglo biti Krleže? I opće ideološke atmosfere, u kojoj je Krležina teza o bogumilima kao anticipaciji socijalističkoga puta „južnoslovjenske civilizacije“ funkcionirala kao poželjan iako neformalan politički stav? Ne bih se čudio, znajući s koliko je strasti (ideološke, mora se reći) Krleža držao do svoje konstrukcije „bogumili – Križanić – Kranjčević“ kao transhistorijske „magistrale“. U dnevničkom zapisu od 18. januara 1958. godine on jetko bilježi: „Asistent sarajevskog muzeja Bego utvrdio je nauč­no da bogumila bilo nije. Znači čitav moj medijevalni puzzle, u rukama ᾿egzaktne nauke᾿, zapravo je dim. Nešto što je trajalo trista i više godina proglašeno je neegzistentnim. Time se skida s dnevnog reda pojava bogumilske Bosne. Sjajno!“ Bego je Marko Vego, povjesničar i arheolog; rječita je ova Krležina zločesta „pogreška“ s imenom.

Historija i poezija. Vjernici Crkve bosanske sami su sebe nazivali isključivo krstjanima; po svemu sudeći radilo se o narodnoj crkvi, utemeljenoj na ćirilometodskim tradicijama slavenske liturgije, koja u teološko–doktrinarnomu smislu ne odstupa od kršćanskoga nauka, ali pokušava izgraditi što veći stupanj autokefalnosti u odnosu prema papi i Rimu.

Ideološka difamacija papinog delegata biskupa Nikole Modruškog o tobožnjoj izdaji bosanskih „heretika“ prilikom osmanlijskog osvajanja 1463. godine, koja je služila kao opravdanje za neslavnu ulogu Rima u tim sudbonosnim danima propasti Bosanskoga Kraljevstva, inkorporirana je i u čuvene Komentare humanističkoga pisca Silvija Piccolominija (pape Pija II), i iz njih je, kao nepobitna povijesna činjenica, stoljećima preuzimana u povijesnoj literaturi. Tako je stvorena predaja, kojoj je znanstvenu formu i autoritet prvi dao zagrebački svećenik, povjesničar Franjo Rački 1870. godine u djelu Bogomili i Patareni, a mit o „bosanskim bogumilima“ postao je podlogom mnogim kulturno-političkim inspiracijama iz kojih su se razvijale najrazličitije ideološke novotvorine – od austrougarskoga kabinetskog bosanstva, preko kasnije socijalističke sugestije i simpatije za navodni antiklerikalizam i socijalni nonkonformizam, do bajke o „bogumilskom narodu“ koji je listom prihvatio islam nakon osmanlijske invazije. Međutim, velika poezija, umjetnost općenito, ima paradoksalnu sposobnost: nastajući i na povijesno labavim ili fiktivnim osnovama i proizvoljnim konstrukcijama, nadilazi ih i čini irelevantnima njihovu činjeničnu nepouzdanost, stvarajući samosvojne forme  i strukture, relevantne na drukčijim razinama i u drugim diskursima. Tako je tobožnja „bogumilska Bosna“, taj povijesno-ideološki konstrukt magične sugestivnosti, u poeziji Maka Dizdara, kao i u esejima Miroslava Krleže, poslužila kao osnova za stvaranje snažnih vizija, u kojima nova, estetska stvarnost teksta postaje neovisna o svojim problematičnim polaznim impulsima.

Marion Wenzel i Alojz Benac. Makar anegdotalan, zanimljiv je zapis Marion Wenzel, do danas najtemeljitije istraživačice ukrasne plastike na mramorovima, koji ona donosi u uvodu svoje knjige Bosanski stil na stećcima i metalu (Sarajevo 1999):

„Jedne večeri 1960-tih, dok sam još bila studentica, pila sam lozu sjedeći na podu ateljea umjetnika Mile Ćorovića i Mladena Kolobarića, gdje sam često odlazila da slikam. Ovaj atelje je tada pripadao Radničkom univerzitetu, a danas je restoran. Tu se zatekao i John Fine, radeći na sakupljanju podataka za njegovo važno djelo Crkva bosanska, nova interpretacija (New York i London, 1975). Oboje smo u to vrijeme proučavali bogumilsku kulturu, nadgrobne spomenike i Crkvu bosansku.

„Reci mi“, pitao je John Fine, „da li si našla bilo šta bogumilsko u vezi sa stećcima?“
„Ne“, rekla sam iskreno. „Ni traga. A što je s Crkvom bosanskom? Jesi li tu našao ikakvu vezu s bogumilima?“
„Ne“, rekao je John. „Ništa dokazivo o Crkvi bosanskoj nema zajedničko s bogumilima. A ja lovim već dugo vremena.“
Tada i tu smo zajedno zaključili da ništa u bosanskoj kulturi nije vezano za bogumile, uprkos svemu što nam je rečeno.

Sljedećeg dana sam posjetila svog mentora u Zemaljskom muzeju, dr. Alojza Benca, koji me je inspirirao i ohrabrio za rad na knjizi o stećcima Ukrasni motivi na stećcima, i omogućio mi pomoć od članova njegovog osoblja, Vlajka Palavestre, Nade Miletić i sada pokojnog Đure Baslera, koji je uvijek bio odani sljedbenik teorije o bogumilima. Benac je i sam, skupa sa Bihalji Merinom iz Beograda, napisao knjigu o stećcima, čiji engleski naslov glasi The Bogomils (London 1962).

„Dr. Benac“, rekoh, „moram vam nešto reći. Prošle večeri sam razgovarala sa Johnom Fineom, koji istražuje Crkvu bosansku. Zajedno smo zaključili da ni na stećcima ni u Crkvi bosanskoj nema ničeg bogumilskog. Mislim da bogumili nisu napravili stećke. Mislim da nikad nisu ni bili ovdje.“

„Znam“, reče on. „Uvijek sam to znao. Ali to nije nešto što ja mogu reći. Vi to možete i ja ću vam pomoći.“

Ivo Andrić o bogumilima. U knjizi Sa Ivom Andrićem Ljubo Jandrić zapisuje zgodu kada s Andrićem obilazi veliku nekropolu stećaka na Radimlji kod Stoca. Govori Andrić:

– Sve je ovo lepo da ne može lepše biti. Ali, čini mi se da malo preterujemo sa stećcima. Ma, molim vas, jedan naš naučnik sasvim ozbiljno piše kako se prve socijalističke ideje u Bosni i Hercegovini javljaju već s bogumilima! Šteta što Marks i Svetozar Marković ni­su čuli za ovo otkriće! To je zacelo rđava reklama za nauku, još rđaviji sud o nama. Zašto takve teorije ne padnu na pamet francuskim, nemačkim ili ruskim arhe­olozima i istoričarima umetnosti? Da se razumemo: sve što je bosansko – i moje je, ali što je preterano, preterano je!

Jandrić dodaje u zagradama: „Ovo Andrićevo mišljenje o stećcima nije samo od juče. U jednom pismu iz 1956. upućenom Klodu Avlinu, on kaže: Kažem možda, jer su reči ‘bogumil’ i ‘bogumil­ski’ upotrebljavane i u nas i na strani sa nejasnim i kon­fuznim značenjem.“, a u bilješci i ovo: „Andrić je često ukazivao i na stanovište Vatroslava Jagića koje je Vego uzeo za moto svojim radovima: ᾿Učeni ljudi, istorici i arheolozi, obradovali su se da će u tim natpisima naći nekoliko novih izvora za objašnjenje bogumilstva; sva je prilika da se radost njihova neće ispuniti.’

(Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej, Sa­rajevo, I—IV, 1962—1970).

2004.

CRVENO NEBO NAD SARAJEVOM

Hotel „Beograd“. Crvenim požarom plamti zapadno nebo nad gradom. Sutra: prvi radni dan u Sarajevu. Trebalo bi prvo odtugovati, teško i čemerno. To bi trebalo, po svakoj logici duše i tijela. Evo me u gradu u kojem se nikad nisam snalazio, sam. Sam kao trijeska u povodnju.

17. listopada 1976.

https://ivanlovrenovic.com/

Baba se prevrće po krevetu, a oko nje se mota i njenim nogama smeta posteljina svilena i roza kao za djevojčice. Probudiše joj se sjećanja na život koji je pretežno iza nje pa kroz njihova odmotavanje ona smišlja plan kako da sutra organizira svoj dan i kako da nekoga prevari, te šta da uradi da bi došla do novca. Kako je sama rekla, mora da ostavi za život u starosti (već je u osmoj deceniji ali se ne da ) i nemoći da bi imala od čega da plati ženu koja će da je čuva i njeguje. Ona neće biti bolesna već će samo da se spremi i legne u krevet i zaspe zauvijek (pa onda joj ne treba niko da je njeguje). Samo ne znam ko joj je to rekao, da li je vidjela u zvijezdama pošto je samo to interesuje, u ništa drugo ne vjeruje. I dalje se okretala po krevetu ne mogavši da zaspi, misleći o svojoj djeci s kojom nije više u dobrim odnosima; pa sina nije vidjela niti čula dvadeset godina a ima jaku želju da ga vidi sad u ovim godinama u kojima jeste, pokušavajući na sve moguće načine da dođe do njega. S ćerkom je provodila više vremena, i to preselivši se u njen grad u kojem je živjela. Uspjela je od nje napraviti svoju moderniju kopiju. Njena Helena je imala isto sina i ćerku; dok je sin Nenad imao dva sina; jednog kojeg je zvao sine, i negdje daleko jednog kojeg nije smatrao sinom i o kojem nije ni razmišljao. Tako je od dvojice imao samo jednog.

Ta ista baba, koja se upravo prevrtala po svojem sjajuckavom krevetu, bila je inicijator svega šta se desilo i šta je prethodilo tome da njen sin od dvojice ima samo jednog. Sve je to napravila izmišljajući laži i pomoću novca kupujući svoju djecu pa je tako samu sebe dovela u situaciju da ne može više mirno da spava budući da su joj djeca okrenula leđa. Šta kaže poslovica – došlo joj je sve na naplatu!

I onda je babi, nakon tridesetak godina, sinulo da tamo negdje postoji još netko ko bi mogao biti njen unuk!? Helenina djeca su već odrasla i od nje su počeli zahtijevati sve više i više (nisu se više zadovoljavali plastičnim igračkama), ali ona više nije mogla ili nije htjela da im daje. Počeli su da joj prijete (ali ona ih je sama preko ćerke takve i stvorila ). I u njenoj glavi stvorio se plan da pronađe tog dečka, tog drugog sina njenog sina kojeg nije do tad smatrala svojim unukom.

Pomislila je da bi možda preko njega mogla doći do sina kojeg je silno željela vidjeti. I dok se ovih ćerkinih bojala, jer su je napali i prijetili te tražili da im da novac i stan koji im je obećala, sama je to rekla. Da li je to bila istina?

Kako je ona došla do svega toga, a ni dana radnog staža nema, postavlja se pitanje samo od sebe. Prvi muž za kojeg se udala takoreći kad je bila dijete, sa šesnaest godina, već je otišao na onaj svijet, a ona ga je i mrtvog dalje prezirala i pričala svima da ju je pokrao (veliku sumu novca i kile zlata, a otkud joj to?) . To bijahu laži jer je on išao po inostranstvu teško da radi tako da je sve sam i zaradio, dok gospođa baba nikad ništa nije privredila, a priča okolo da je sve stekla sama. Dobro, ona je rodila dvoje djece i odgajala takoreći sama, i to je veliki posao. A i on je godinama poslije potvrđivao da je uzeo pola novca od prodane zajedničke kuće i svoj pasoš i pobjegao što dalje od “te vještice”. Drugi muž je već bio stariji kad su se upoznali; upravo prošao svoj radni vijek pa joj je mogao priuštiti luksuz i lagodnost. S njim je promijenila i ime i prezime da bi sve prethodno zaboravila. Ona sama je imala strast u zveckanju snopova ključeva (bilo od kuća, stanova ili auta), te šuškanju novčanica i sjaju zlata. Nakon nekoliko godina on joj naprasno umre, i to u jednom hotelu u snu pored nje. Da li je doživjela šok ili osjećala bol, ne zna se, ili je negdje u prikrajku svojeg mozga osjećala radost šta će sad sve biti njeno iako je on imao svoju djecu. Kako ih je uspjela eliminisati, ni to se ne zna?

Uglavnom, od tada u njezine misli dolazi sve češće sin za koga ona kaže je sigurno dobio veliko nasljedstvo od svojeg oca, a njenog prvog muža koji ju je pokrao. Možda ona želi samo da vidi sina ili da vrati preko njega imanje za koje je uvjerena da je njeno. E baba megalomanko! Samo za druge pričaš da želiš njega da vidiš, a tko zna šta ti se mota po glavi, kakve mahinacije. Da nisi takva bila, možda bi pustila svoju djecu da žive svoje živote a ne po tvojem šablonu, i ne bi im napravila pakao od života, da bi te se na kraju odrekli!

Helena se ne pojavljuje, a možda i ne smije u blizinu majke jer ju je ona prijavila da ju je napala fizički više puta. Pa i mene je baba davno nekad fizički napala; imala sam modrice po vratu, ali je nisam prijavila; željela sam samo što dalje od nje i to mi je i uspjelo trideset godina. Tada, kada me fizički napala, uspjela me izgurati iz stana i zaključati vrata i ne pustiti me više unutra. A imala sam bebicu od dva mjeseca! I nije mi više dala da uđem u stan (morali smo živjeti s njom!), niti mi je dala moje dijete. Moja duša se raspadala od bola svih sljedećih dana borbe za moju bebu koju su oteli od mene (sinu je servirala drugu priču i tu je najviše pogriješila). Skrivali su se dok sam ja oblijetala okolo po institucijama da moju malu bebicu vratim sebi te čvrsto zagrlim i ne pustim više. Za dvije nedjelje angažirali su se mnogi ljudi da mi pomognu da dobijem svoje dijete i pravnim putem, i otac je iz daleka došao da mi bude podrška. Dva puta sam dijete mogla vidjeti po petnaestak minuta, i to bi me vozila milicija jer su saznali gdje se kriju. Očajna i uplašena sam oblećala okolo plačući i moleći da mi otvore vrata. Baba je bila hladno uporna i krila ih je, nisu je dodirivali moji vriskovi i molbe. Dobila sam nazad svoje dijete zahvaljujući jednoj mladoj angažiranoj advokatici koju je poznavala tetka od njegovog oca. I onda smo se izgubili iz vidokruga, proteklo je vrijeme…

Nakon mnogih godina baba je stupila u kontakt sa unukom kojeg je otela, a prije toga je uvjerila svoga sina da to nije njegovo dijete. Imala je tu moć i uspjela. Kada su se sreli baba i unuk nakon tri decenije, ona je negirala taj događaj, a on je bio već i sam otac pa ga možda nije ni bilo više briga. Kaže da je osjetio da se trudi da mu ugodi te da se ona ponaša bolje nego i sam otac kad ga je sreo par puta. Pitala je neke ljude da li znaju ko je taj dečko pored nje i tek kada su joj potvrdili da je sličan njenom sinu, ona je počela vjerovati. Zašto nije vjerovala prije, to samo ona zna!

Kako je sada došla do unuka, ne zna se; ona tvrdi da ga je tražila poslije smrti drugog muža.

Možda prije toga nije osjećala samoću, imala je život ispunjen putovanjima i brigom sticanja materijalnog, što i preovladava u njenim mislima; tek kad se osjetila samom bez muža i bez djece proradilo je nešto u njoj. Kako da nađe tog dečka da bi došla u kontakt sa sinom kojeg je poželjela da vidi. Možda se u starosti ljudi vraćaju nazad prema početku; uglavnom ona se javila unuku rekavši mu: „Pa ti imaš baku i tetku, da li bi želio da ih upoznaš”?… A sa ćerkom već nije bila u dobrom odnosu, a ni sa njenom djecom, ipak je lagala.

“Naravno da želim da vas upoznam!” (to sam želio cijeli moj život do sada, a i želio sam oca koji me je vidio par puta do sada, ali koji se ponašao odbojno stvarajući neku jezu meni oko srca kao da sam mu na teretu, ali ja ga nisam nikad ništa tražio ili smetao; čak nije ispoštovao sudsku presudu a niti platio mojoj majci išta za mene. Ja normalno želim da vidim ko ste vi i da donesm svoj zaključak bez obzira na razne priče, i to pretežno loše. A i tetka mi se javila prije par godina i željela da me upozna. I ja sam došao u njen grad i prije javio kad ću stići, ali do susreta nije došlo, nije se pojavila, i bilo mi je jako krivo! Rekla je da zbog posla nije stigla ili nije mogla da me pogleda u oči jer je nekad davno lagala na štetu moje majke, ma sigurno je to; ili se prepala da sve što njena majka stvara i grabi može da ode u druge ruke jer ju je ona sama naučila da gleda samo na to; ma tražio sam bilo kakve razloge samo da ne razmišljam o odbačenosti koja poput praznine stoji u mojoj duši.)!

Tada je počela prepiska između babe i unuka. Dok se ona hvalisala kućama, stanovima i lokalima koje izdaje, komforom koji ih čeka ako dođu. Videći da se dečko upecao te da je dobila i dvije slatke praunuke, postala je nestrpljiva kada će da dođu.

Kada se baba prvi put javila, Luka je nazvao odmah mene i uzbuđenim glasom rekao da pogodim tko mu se javio? Rekla sam mu: pa reci nešto pobliže, a on je rekao: pa znaš, mama, to je osoba za koju si ti rekla da neće moći da umre ako mi se ne javi jer je zgriješila prema meni.

Odmah sam pogodila te i sama vidno uzbuđena pitala šta je u pitanju da je nazvala ta žena i sa kojim ciljem? Sigurno je nešto smislila čim pozdravlja i mene i zove da budem njen gost, ima sigurno neku namjeru nakon toliko vremena i negiranja!? Počela sam da bivam zabrinuta dok moj sin počinje ushićeno da priča o njihovim prepiskama i razgovorima i tako jednom nagovori i mene da joj se javim. I kako sam osoba koja nije zlopamtilo i koja i traži i daje drugu šansu misleći da se ljudi mijenjaju vremenom i okolnostima, javim joj se! Baba je tako zacvrkutala nudeći gostoprimstvo i molila da joj dođem u posjet, na šta nikad nisam ni pomislila. Ipak, jednom, nakon dugog razmišljanja, krenem kod nje da bi se i sama uvjerila u namjere i razloge njenog kontakta s unukom kojeg prije nije smatrala djetetom svoga sina; kao šta je jednom i sama izjavila da se ne poklapa vrijeme, da je ona računala. Paradoks!…

Jednom me je Luka nazvao i rekao da mu je baba pričala o svom životu i da je on kao u turskim serijama te kako bi ja najljepše napisala priču o tome; tad se rodila ideja za ovu priču.

Gledajući večeras film koji je bio kao emotivan presjek jednog doba koje se više vratiti neće, a koje je i doba u kojem su se ljubavi pojavljivale i smjenjivale kao i kod junaka ovog filma; a njegova pjesma i sama stvorena iz njegove duše tužnim emocijama, koje su u strujanju prolazile i kroz nas koji smo znali da prepoznamo te boli; vrativši me u to budno sanjanje o životu lagodnom i bezbrižnom, te mladosti i svježine jednog mutnog vremena i kafana punih dima, vina i ljubavi… I baš u to neko vrijeme, i baš tad pozvonivši na jedna vrata, i baš kad je sudbina spojila kockice i stvorivši trenutak za daljnju tužnu muziku i puno, puno suza “naišla je ljubav i te silne suze“!

Tada se pojavila i baba, buduća, nekako u živopisnim kretnjama, mazno se udvarajući jer je nanjušila novac koji smo ja i moja sestra imale jer smo išle u inostranstvo raditi da bi mogle sebi financirati studije. Ona nam je izdala stan u kući njenog brata koji je daleko živio. A sin je imao djevojku, i nju smo upoznali odmah, bila je kod njih u stanu. Znači, nije me ni interesirao taj momak! Ali kako to biva u sudbinama, i sa tom tužnom pjesmom, zainteresirali smo se jedno za drugo; ja sam mu stalno ponavljala da mu nije lijepo da se udvara meni dok ga djevojka čeka; ali kako to biva s muškarcima, on je želio mene i kleo mi se da više nije s njom te da ona voli drugoga (ona i jeste voljela drugog, jer sam poslije čitala u njenim zadaćama drugo ime ukrašavano srcima ). I ja mu povjerovah! Nisam znala za priču da je i ta djevojka stanovala u toj kući, u istoj sobi. Kamo sreće da sam to saznala prije, barem da mi je baba nešto napomenula. Ali nije. A ja sam joj oprostila jer opraštanje te izdiže i jača! Baba je pokušala sve da bi nas razdvojila, ali nas je i sama spojila misleći da će ta ludost njenog sina proći kad se izdovolji za par dana, ali se prevarila, sudbina rađanja je u rukama moći energije kosmosa. Bilo je već predodređeno, jer i ja, shvativši da mamin sin nema moć vlastitih odluka i koraka i da je među nama jaz i okoline i odgoja i mentaliteta, bilo je kasno za povratak. Kad je baba saznala za taj neplanirani život, po njenom mišljenju, počela je da se pretvara u emocionalnog vampira i da uvodi svoju disciplinu i red u naša ponašanja i živote kao da smo njene marionete. U tom vremenu i nos joj je počeo da raste i krivi prema dolje pokazujući pravu prirodu jedne nesretne žene, neispunjene u ljubavi jer je nije nikad ni primila pa kako onda da je pokaže kad ne zna ni šta to znači.

Rođena, a predodređena da ne bude, ostavivši je tamo negdje umotanu u peškir pored korita s vodom na kojem se stoka napaja po običajima tog doba i podneblja južnog (kako kažu: sto južnije, to tužnije) trebala je da istraje i ostane u životu ili da ode u nebo. Ona je odlučila ostati i čvrsto sa voljom, upornošću i bez osvrtanja za bilo kim i čim, ići dalje. Roditelji siromašni, otac opijajući se i po kafanama na stolovima razbijajući čaše i u svoj svojoj visini, tuzi i pijanstvu pjesmom na usnama, ode u svijet da bi mogao prehraniti svoju familiju, šest usta. Stasala je ona tako u djevojčurak i jednog dana prolazeći ulicom svojega gradića ugledala radnika koji je nešto kopao, a izdaleka došao, a tu pored nje ostao. I kako to ne biva u ljubavnim romanima, on je tek oženio kad je bila u poodmakloj trudnoći, jer valjda je i nije volio. Ili, poput svoga sina poslije, nije htio obaveze niti vezivanje. Ali, ipak ih je poveo sa sobom negdje daleko gdje je radio i tamo su bili sretni oko dvije godine. Onda su došli da žive u Zagreb, tako da su i tamo bili oko desetak godina, tu se negdje rodila i sestra, buduća princeza svoje majke koju je ona pravila po svom kalupu.

Poslije su svi skupa otišli preko oceana, budući da su i njeni svi tamo već živjeli, i njena majka (jedna suvonjava starica, plaha i suzdržana do hladnoće koja je uspjela da se rastane od svojega diva jer je isuviše volio žene i kafane). Došli su u grad gdje su živjele majka i sestra, dok je jedan od braće bio u mjestu gdje je uvijek toplo, a drugi brat u drugom gradu je bio povezan s nekim napadima te je završio u zatvoru (po njegovom mišljenju nevin, barem je tako pisao sestri u pismima, a pošto sam ih ja čitala, i meni se činilo da je on dobar i da je samo zbog glupih okolnosti završio u zatvoru). Otac se navodno ponovo oženio u drugom gradu. Kako to biva kod sirotinje, i u onom melankoličnom dobu, kad svi pokušavaju izaći iz svojih okvira, jedna porodica se raspala, a druga se stvarala. A oni se vraćaju u drugi grad odakle su i krenuli, i sve počinje opet da se vrti u krug. Nakon nekog vremena, godinama poslije, ja odlazim s djetetom sama iz toga grada.

Jednom je unuk bio kod babe te se s njom dogovorio da se ponovo vide za desetak dana. Dva dana prije mu javlja da neće biti kući nego na putu negdje. On ipak prolazi pored njenog stana i vidi da je svjetlo upaljeno te da je neko unutra, ali ide dalje i ne reagira.

Naučio je da poraze ne tuguje. Par mjeseci se nije javljala.

Preko noći je preselila u drugu državu, u skoro identičan stan, namješten istim namještajem, slikama i figurama. Opet se ona prevrće po svilenoj roze posteljini, ali sada su joj misli usmjerene u drugom pravcu (ka djeci daleko, hoće li ih vidjeti za života i da li će joj oprostiti, mada ona smatra da nemaju šta). Ona je u svojim očima čista i prava, napokon svoj na svome, i nove prijatelje stekla jer lako je s novcem skupiti oko sebe grupicu ljudi koji imaju iste interese. Kaže da su joj i braća u blizini češće te da putuje često. I dalje medače i uvija se na sve strane da bi opravdala svoju ličnost i postojanje. Modernom ona sebe predstavlja, dok mi pamtimo naše bakice, obično mirisima kolača s cimetom, topline njihove u hladnim danima te priča koje nas u stopu prate i kojih se sjetimo u pojedinim situacijama.

Unuk joj je došao opet kad ga je pozvala. Kad smo se čuli preko telefona, ona je htjela da priča sa mnom; namještala se pred kamerom da bi pokazala kako je uspješna i moćna; podizala je pluća od uzbuđenosti svojega uspjeha jer sam je pohvalila u njenom materijalnom sticanju, mada je shvatila da je u mojim očima sitna i jadna starica. Nema ona više ni ljubavi niti poštovanja, a to nije opipljivo, to se samo stiče pozitivnim vibracijama koje mogu i kamen rastopiti. Unuk, kojemu treba još pažnje, nije shvatio; ili mu samo odgovara trenutna situacija u okrilju njene povremene pažnje; da nije to šta mu treba. Ona ipak pokušava da okrene svoje bivstvovanje u drugom pravcu, ali joj baš i ne ide. Vuk dlaku mijenja ali ćud nikad! I dalje predstavlja sebe uspješnom i superiornom, ali to nikog ne interesira, samo strance koji bi da se okoriste. A djeca joj se ne javljaju.

Ime joj više ne znam, mijenjala ga je više puta, svakako je samo baba koja se sad pojavila i koja će možda uskoro opet negdje otići, tako da njeno ime nije ni važno. I tko zna gdje će preseliti opet svoje stvari i roze posteljinu, ali nikoga to nije ni briga. Možemo samo da joj poželimo sretan put!

Razbudio ga zvuk sa ulice, deset puta glasniji od zujanja stomatološke bušilice. Tek je svanulo, a oni opet uništavaju, pomisli ljutito. 

Buka je mnogo jača od one u snu. Komšija se dogovorio sa investitorom da na mestu njegove dvospratne mahalske kuće sa brižljivo uređenim dvorištem, gde je godinama drveću i cveću delio terapiju, vodu i ljubav, ovaj izgradi višespratnicu. Tog jutra su buldožeri otpočeli sa rušenjem stare kuće. Od njihove nesnosne rike gubi se glas na kamiončetu “staro kupujeeem”, koji danas nekako neprimetno prolazi ulicom. 

Sa terase, u pižami, vidi kako na nekom sporom sloumoušnu: telo susedove kuće se ruši, drobi, stenje od bola kao da mu je zemljotres zatutnjao pod stubovima i naterao ga da vrišti i slama se bez pogovora! Ogromne čeljusti dva buldožera žvaču zidove zajedno sa nameštajem koji se nije mogao izneti iz ove napadnute, zatečene komšijske ruševine koja je nekad bila dom. Navijački žagor rušilaca sasvim se uklapa u apokaliptični prizor sa mehanizovanim čudovištima kao glavnim junacima. 

Zgrožen, skriva se u zadnji deo kuće gde mu je živela majka. Dočekuju ga onemeli Baster, Čarli, Stanlio i Olio, Fantom. Sede u svojim stolicama u bioskopskoj sali i bezglasnim pokretina ruku pozivaju ga da im se pridruži. Projekcija tek što nije otpočela. 

Ranije se pitao kako bi reagovala njegova majka kada bi videla da je njena dnevna soba, u kojoj je godinama vodila žive kafe-razgovore sa svojim prijateljicama i koleginicama, sada preobražena u mini studio. Sigurno bi se naljutila zbog nereda, razbacanih kablova, sijalica, dasaka. Pa i zbog tragova obuće po njenom debelom persijskom tepihu. 

Ali, mama, poslušaj me. Tamo kod komšije sav prostor se ruši, zavija od boli, a ovde se nešto gradi. Snima se lutkarski film „Nemo doba“.