Večernji list, Nedjelja, Zagreb, 30. 6. 2024.

(Intervju je izašao pod naslovom: Moj bosanski hrvatski i u govoru i u pismu dublje je i življe hrvatski nego današnji propisani književni jezik.)

Razgovarala Nataša Vlašić Smrekar

“Pritiskale su matere naizmjence uši uz teslin zvučnik, jer su smetnje bile svakojake, te je stalno postojala mogućnost da se ne čuje koga je pročitalo. Nije ih sprečavalo ni to što se znalo da i Udba sve to jednako pažljivo prati – i tko šalje upite, i odgovore na njih iz Crvenog križa. Tko zna koliko je trajalo to tanko nadanje – mjesecima ili čak nekoliko godina? Imena koja su očekivale nisu bila pročitana nikada. Njemu je donijelo san iz kojega skače mokar od znoja, s tugom u prsima od koje jedva vraća dah. Tako se od malih nogu spremao, bio spreman, a da to nije ni znao, za suočenje s Meduzom Historijom.”

Odlomak je ovo iz novog romana “U sjeni fantoma” Ivana Lovrenovića, književnika i publicista, velikog bosanskog intelektualca čiju poziciju i djelovanje u raspadnutoj mu i podijeljenoj domovini Bosni i Hercegovini najsažetije opi­suje rečenica „Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat”, koju je izgovorio u intervjuu koji je vodio s Miljenkom Jergovićem.

Lovrenović je objavio tridesetak knjiga: ritmiziranu pro­zu, romane, kulturno-povijesne studije, eseje i kronike i knji­ževne antologije, a među njegovim djelima najzapaženija su “Unutarnja zemlja” i “Bosanski Hrvati”.

“U sjeni fantoma” autobiografska je priča posvećena bleiburškoj tragediji. Roman je najprije objavljen u Beogradu 2022. a potom prošle godine u drugom i proširenom izdanju zagrebačke Frakture. Fantom je pripovjedačev otac koji je nestao na bleiburškim marševima smrti bez traga i glasa, a autorova ispovijest o obiteljskoj tragediji istodobno se može čitati i kao povijesni roman. U tipičnom Lovrenovićevu diskursu – tako rijetkom na našim prostorima – ovo ipak nije još jedna kanonizirana priča o stradanju nevinih hrvatskih žrtava, već potraga za istinom ma koliko gorka bila.

Ivan Lovrenović progovorio je otvoreno o sebi, svojoj obitelji te stvaralačkom i životnom putu za Nedjelju Večernjeg lista, jednako spisateljski vješto i intelektualno etično kao i u svojim djelima, a neki dijelovi razgovora mogu se čitati i kao sažeti eseji, primjerice na temu bosanskog hrvatskog ili današnje BiH kao političke zajednice.

Rođeni ste i prve godine života proveli u Zagrebu. Odmah po ratu, vratili ste se, kako pišete “u uterus”, u Bosnu, u Mrkonjić-Grad, mjesto čije ime zvuči kao da je iz neke bajke Ivane Brlić Mažuranić.

– Mene je poslije 1945. u Bosnu poslalo baki i djedu na brigu dok o sebi i o svijetu još ništa nisam mogao znati. Ne bih pogriješio kad bih rekao da sam se tu i rodio. Iskustvo Zagreba stjecat ću kasnije, kao đak u staroj gornjogradskoj gimnaziji isprva u znaku kulturološkoga šoka, te kao student na Filozofiji. Lijepa je vaša brlićmažuranićka asocijacija, ali to ime, Mrkonjić-Grad, nije iz bajke nego iz surove politike. Gradu je nametnuto 1925. godine kao izmišljena uspomena na Petra Karađorđevića, koji je, bajagi, u tom kraju „četovao“ za vrijeme ustanka 1875. godine, uzevši pseudonim po epskom Petru Mrkonjiću. Tako je izvorno ime Varcar, od turskoga vakta  s dodatkom Vakuf, bačeno u nepamćenje. Varcarevac, Varcarevo, Varzaren loci – ime iz drevnih listina, biskupskih izvještaja etimološki i značenjski seže u predslavensku davninu, i stoljećima je služilo bezbrojnim naraštajima.

Jesu li vaši preci iz Mrkonjić-Grada? Kako ste odrastali ondje? Mrkonjić-Grad je mjesto duge povijesti. Kakva mu je danas sudbina?

– Svi moji korijeni iz duboke su Bosne, unutarnje zemlje kako sam je nazvao u knjizi. Djed po majci je od varcarskih Stipančića, baka od livanjskih Kaića-Beškera, očeva loza Lovrinovića je jajačka, dalekim porijeklom s visokoga Pougarja od srednjovjekovnih Dobretā. Vodio nas je fra Juro, pravi Pougarac, jednoga ljeta na grob mitskoga rodonačelnika Dobrete u Zapeću. Treba tu postajati, pod ogromnom lipom, u lijepoj bosanskoj pustinji, na vrhu svijeta, iščitavati na kamenu slova latinske kapitale što su ih istrošila stoljeća. I treba ne dati se mitomaniji, nipošto, a znati odakle si. Barun Janko Vranyczany Dobrinović, Tuđmanov ministar turizma, javljao mi se početkom devedesetih, da utvrđujemo zajedničko porijeklo od Dobretā, ali za aristokratska prenemaganja nisam imao smisla. Grob u Zapeću, pod nebom, na zemlji, jači je od svega toga, sve to nadvisuje.

Djetinjstvo u Varcaru, uz djeda i baku, proveo sam kao u sigurnosnoj opni. Znalo je biti mučno i tegobno, jer nam je svijet vlasti i politike bio aktivno nesklon, ali bilo je i čarobno, u životnim formama koje su još uvijek trajale u čvrstom skladu sa zakonima zemlje i neba, zakonima biline i živine, mjesečevih mijena, godišnjih ritmova prirode, pučko-crkvenoga kalendara. Makar to pripadalo mome davnom životu, to čovjeka određuje trajno, mnogo više nego što i sam zna, i to se ne gubi nikada. Ponešto od toga nastojao sam fiksirati u svojoj najintimnijoj knjizi Ulazeći u Varcar.

Današnji Mrkonjić nije više ništa od toga. Nekadašnja njegova policivilizacijska muslimansko-katoličko-pravoslavna tekstura i običajni kôd, koji su u mnogim važnim crtama preživljavali i u „komunizmu“, za zadnjega rata divljački su razbijeni, struktura stanovništva radikalno očišćena, a sav javni prostor i stil života preoblikovan striktno mononacionalno, novosrpski.

Ponekad zavidim bezzavčajnicima. Zavičaj ne možeš promijeniti, kao što se ne može promijeniti rodni jezik, kao što ne možeš promijeniti majku. Može ti ga rat, grubo nasilje, načiniti izgubljenim, neprijateljem čak; puna je današnja Bosna, pun je današnji svijet takvih zavičaja. Ali promijeniti ga ne možeš. U dobru i u zlu, sa svim svojim miljem i sa svim svojim užasima, zavičaj ostaje ucijepljen u meni kao moja prva slika svijeta, i moja prva slika sebe u svijetu. Tvarno, za mene je izgubljen. Živ je i ne napušta me u snovima, u onomu što pišem, u onomu što mi se priviđa.

Počeli ste kao gimnazijski profesor u Mrkonjić-Gradu, a potom uređivali reviju za kulturu i umjetnost Odjek i bili glavni urednik tada velikih sarajevskih izdavačkih kuća Veselin Masleša i Svjetlost. Kakva su to bila vremena za izdavaštvo u Sarajevu i BiH? Što smatrate svojim najvećim uspjehom iz tog vremena?

– Iz Mrkonjića u Sarajevo skupa s obitelji nisam se preselio iz obijesti. U polovici 1970-ih bilo je to iznuđeno rješenje, bijeg od opakih zavičajnih političkih intriga s nacionalnom pozadinom, pa i s jednom zloslutnom zatvorskom epizodom. Sarajevo, dakle, bilo je u egzistencijalnom i profesionalnom smislu azil, ali za dublje suživljavanje s gradom i njegovim „duhom“ u nj se došlo prekasno. O tome, i o koječemu drugome, detaljno smo razgovarali Miljenko Jergović i ja u zajedničkoj knjizi o Bosni, koju je 2010. objavio Slavko Goldstein.

Rad u petnaestodnevnoj reviji za kulturu, jednoj od najprofiliranijih u Jugoslaviji, koju je tada vodio čudesni Čedo Kisić, i kasnije u izdavačkim kućama, podudario se s klimom osamdesetih godina, kada političkim životom Sarajeva i Bosne još vlada čvrsta ruka Partije i tajne policije, a na rubovima, u književnosti, u subkulturi već se može čuti kako  ideološki monolit puca. Izdavačke firme već posluju u tržišnom modusu, formalno uokvirenom u socijalistički model „udruženog rada“, a izdavački savjeti, kao cenzorska instanca koja nadzire pravovjernost programa i pojedinih izdanja, postaju rituali bez pretjerane moći. Posljednji trzaj cenzure u svome poslu doživio sam polovicom osamdesetih u Veselinu Masleši, kada sam imao priliku objaviti, prvi put u Jugoslaviji, u prvim danima Mihaila Gorbačova dok se još ne nazire glasnost i perestrojka, prijevod Solženicinovoga Arhipelaga Gulag, ali uprava firme nije imala pameti da se odupre zabrani izdavačkoga savjeta. Da stvar ne propadne, rukopis prijevoda, djelo izvanrednoga prevoditelja Vidaka Rajkovića sa Cetinja, proslijedio sam prijatelju Jovici Aćinu, koji ga je objavio u beogradskom Radu 1988, a izdanje je u evropskom tisku uvrštavano među deset najvažnijih događaja te godine u svijetu. Bizarno, čovjek koji je u Sarajevu kao ideološka batina Partije na čelu izdavačkoga savjeta Masleše zaustavio Arhipelag Gulag, bio je svojevremeni lucidni kritičar staljinizma i totalitarizma, sarajevski profesor Fuad Muhić, a još bizarniji njegov salto uslijedio je devedesetih, kada se politički strasno angažirao na krajnje nacionalističkom programu Paraginih hrvatskih pravaša, s idejom „Hrvatske do Drine“.

U Svjetlosti, s odličnim uredničkim timom, pružala mi se mogućnost da ionako dobro razvijen izdavački program proširujem novim bibliotekama i naslovima iz mnogih područja – književnosti, povijesti i kulturne povijesti, religiologije, civilizacije, leksikografije, filozofskih i teorijskih disciplina. Ogromna je bila mreža pisaca, prevoditelja, redaktora, grafičara i dizajnera, te drugih izdavača iz Zagreba, Beograda, Ljubljane, Milana, s kojima tada, krajem osamdesetih, Svjetlost razvija suradnju, a urednička ekipa bila je skup izrazitih individualnosti od talenta, znanja i iskustva, poput Stevana Tontića, Alije Isakovića, Veselka Koromana, Mirka Marjanovića, Jasmine Musabegović, Marija Vukića, Mustafe Ibrulja, te đavolski sposobnoga direktora Gavrila Grahovca. Nabrajanje autora, djela, edicija ne bi nas odvelo nikamo, trebao bi nam za to dvostruko veći prostor. Svega toga netragom je nestalo u srpskoj opsadi Sarajeva devedesetih, te u potonjoj divljoj sarajevskoj privatizaciji i „tranziciji“, i nije se oporavilo više nikada.

U drukčijim formatima uredničkim i izdavačkim tim poslom bavio sam se i kasnije. U sred rata, u zagrebačkom egzilu, Nenad Popović me je pozvao da u Durieuxu suuređujemo ediciju Ex Ponto, jedinstvenu i neponovljivu. U Sarajevu nakon rata uređivao sam književnu kiosk-biblioteku Dani u kojoj je 2004. i 2005. godine objavljeno šezdeset knjiga. Jedan od bisera u toj ediciji bila je, recimo, knjiga pripovjedaka Bakakaj Witolda Gombrowicza, koju je za tu ediciju, na našim jezicima premijerno, sjajno prevela Tanja Miletić-Oručević. U toj ediciji je, prvi put poslije davnoga okljaštrenog izdanja, obnovljen kapitalni Kadareov roman General mrtve armije. Tu je izašla Babeljeva Odesa i Crvena konjica, Hadrijanovi memoari M. Yourcenar, Jergovićevi romani i priče, Nametkov Sarajevski nekrologij, Akutagavin Rashomon, Kavafijeve pjesme, čarobna Ćopićeva Bašta sljezove boje, Kleistov Michael Kohlhaas, moj izbor 200 najljepših sevdalinki, Selimović, Čehov, Krleža, Bulgakov, Kiš, Andrić, Camus, Ujević, Voltaire, Shakespeare, Kafka, Kovač, Lorca, Džumhur, Orwell, Whitmann, Skender Kulenović, Samokovlija itd. S Ivanom Pandžićem u izdavačkoj kući Synopsis koncipirao sam i uređujem biblioteku tekstova bosanskih franjevaca od 17. do 20. stoljeća. Zamišljeno je da u prvom ciklusu izađe dvadeset svezaka. Do sada izašlo ih je deset. Priželjkujem da se nađe netko tko će nastaviti taj posao, prevažan a neiscrpan.

Rat vas je zatekao na sarajevskoj Grbavici iz koje ste izbjegli u slobodni dio grada i ondje ostali u opsadi skoro godinu dana. Potom ste bili u egzilu u Zagrebu i u Berlinu. Kakva su vaša iskustva: izbjeglički Zagreb, Njemačka 90-ih, odnos prema ratovima u bivšoj Jugoslaviji i Balkanu općenito? Jesmo li narodi osuđeni na neuspjeh ili smo narodi koje je Europa osudila na neuspjeh?

– Iz privatno-obiteljskoga iskustva sve bih to mogao sažeti čudesno pogođenom slovenskom riječju: kruhoborba. Danonoćno. Puno brige, isto toliko gorčine, ne manje tuge. Do toga vremena nisam znao da tuga može fizički daviti. Osim toga, rijetki trenuci zatišja i blagorodnosti, u susretu s neočekivano dobrim osobama, mahom onima koje ti nisu „ni u rodu rod, ni pomozi bog“. Njemačka? Mogu i hoću reći samo to da nam je u najtežim situacijama pomogla da ne potonemo. Sve drugo bilo bi „analitičarsko“ mudrovanje, na koje nemam pravo.

A mi kao narodi? Pokazalo se, pokazuje se i dalje, da mi-kao-narodi ne umijemo živjeti ljudski. Ni sami sa sobom, ni sa svojima drugim. Razumjet ćete, nadam se, da govorim prvenstveno iz bosanske perspektive, jer me se najizravnije tiče, ali moglo bi se to i proširiti, itekako. Za svoj neuspjeh dovoljni smo sami sebi, u tome smo vrlo uspješni, nije nam potreban nitko izvana, nikakva Evropa.

Mi-kao-narodi, živimo opsjednuti i ucijenjeni utvarom monoidentiteta, čvrste slitine religije i nacije. To je zapravo život pod mentalnim terorom, a da bi ga se moglo podnositi, mi hinimo da je slast, dotle da i postaje slast, koje se ne bismo odrekli za sva blaga svijeta: mi Hrvati-katolici, mi Srbi-pravoslavci, mi Bošnjaci-muslimani. Eto, to je na psihopolitičkom planu facit procesa što je, paradoksalno, započeo ulaskom u parlamentarnu demokraciju devedesetih, te kroz rat i njegovu obustavu u Daytonu stvorio današnju Bosnu i Hercegovinu, kao mjesto permanentne krize i društvenoga urušavanja. Drukčiji smo, naravno, kao pojedinci. Kao valjda i svuda na svijetu znamo biti – uza sve zlo što ga počinimo – i dobri i susretljivi i osjetljivi za potrebe i poglede drugoga. I kao takvi potpuno isključeni iz društveno i politički relevantnih oblika života. Čim stupi u bilo koji od tih oblika, makar i najnižih, naš čovjek automatski prestaje biti pojedinac i počinje reagirati mehanizirano, kao pripadnik.

Objavili ste zbirku eseja „Svijet bez mosta“ na njemačkom, objavljivali u The New York Timesu, Frankfurter Rundschau, Frankfurter Allgemeine Zeitungu itd. Vaša knjiga “Unutarnja zemlja” prevedena je na svjetske jezike. Kakva su vaša inozemna novinarska i publicistička iskustva?

– Nastajale iz spisateljskoga zauzimanja za tzv. istinu o Bosni, te članke i eseje objavljivao sam u ratnim godinama pod geslom Ex tenebris. Dunja Melčić, Klaus Detlef Olof, Ammiel Alcalay, Rupert Neudeck, Aleksandra Brnetić, Branka Magaš, Ljiljana Avirović, Francis R. Jones samo su neke od osoba što su od vlastite inicijative radile na prevođenju i plasmanu tih tekstova. Nenad Popović svakako najviše i najustrajnije.

Knjiga Welt ohne Brücke (Svijet bez Mosta) tipografsko je remek-djelce, koje je napravio Christian Ewald, specijalizirani izdavač multioriginala iz Köpenicka (Berlin), potaknut mojim zapisom iz novembra 1993. povodom rušenja Staroga mosta u Mostaru. U ograničenom broju primjeraka knjiga je bila proviđena i grafičkim listom Ive Dekovića. Ni na čiju pažnju južno od Drave i Save nije naišla.

U vezi s medijskom „istinom o Bosni“ karakteristična bila je zgoda s tekstom u kojemu spominjem spaljivanje knjižnice u sarajevskoj Vijećnici. Objavljen je u Madridu i u Frankfurtu, a u The New York Times-u izašao je kao editorijal. Redakciji NYT-a javio se čitalac japanskoga imena i prezimena, s ljutitim komentarom u kojemu tvrdi da je događaj nevjerojatan te da ga je autor sigurno izmislio. Nisam reagirao iako sam bio nuđen. Naravno da je nevjerojatan, naravno da je (kao) izmišljen.

Tako je to išlo s „istinom o Bosni“ – zaludno i problematično, kakva je bila i ona sama, ta istina. Današnja Bosna ima mnogo veći problem s vlastitim međusobno isključivim, rašomonskim „istinama“ o sebi, nego s vanjskim percepcijama.

Vratili ste se nakon rata u Bosnu. Kakvo je današnje Sarajevo u odnosu na ono predratno? Kakav svakodnevni i kulturni život vodite?

– Davno je bilo kada sam imao što govoriti o svom „kulturnom životu“ u Sarajevu. Danas – samo o goloj svakodnevnici. Što svojom voljom i trudom, što voljom i trudom drugih, mene u kulturnom i javnom Sarajevu odavno nema. Knjige su valjda jedino čime bih na tom planu mogao biti prisutan. Objavio sam ih od 2010. godine petnaestak. One, međutim, za sarajevsku kulturnu javnost ne postoje, a sudeći po nekim prosuđivačkim glasovima o njima, što dolaze s drugih strana, neće biti da su baš za neprimjećivanja. Kao manjinac u svakom pogledu, najviše u jednakoj idiosinkraziji pred svim kolektivnim mitomanijama, hrvatskom, srpskom, sarajevskom, bošnjačkom, bosanskom „građanskom“ – drugo nisam mogao ni očekivati. Ali nema štete: dobio se mir pod stare dane.

“Kako god je za Hrvate u Jugoslaviji bio poguban jugoslavenski unitarizam, tako je za Hrvate u BiH poguban hrvatski unitarizam”, izjavili ste u jednom od intervjua. Možete li ovo objasniti?

– O tome pišem skoro četrdeset godina, a sustavno od prvoga izdanja knjige o bosanskim Hrvatima koju je Nenad Popović objavio 2002. Da je hrvatska kulturna i povijesna stvarnost obilježena izrazitim višeglasjem, vidljivo je golim okom. A da su Hrvati jedan jedinstven narod bez obzira na državnu granicu, to je ideološka floskula kojom se u kulturnoidentitetnom smislu ne rješava ništa, nego se samo povećava pometnja. Politika koja hoće da živu stvarnost naroda prekroji po toj integralističkoj ideologiji nema drugih sredstava na raspolaganju osim nasilja, programskoga i mentalnog. To je taj hrvatski kulturni i politički unitarizam, jednako štetan kao nekada jugoslavenski i srpski, kao sada bosansko-bošnjački – ta pogubna težnja za svođenjem na jedinstvo, na jedno. Onomad poigrao sam se teološkim argumentom: kršćanski monoteizam čak ni Tvorca, Najviše Biće, ne zamišlja kao monolitno jedno, nego ga utraja. Tako đaci u hrvatskim školama u Bosni i Hercegovini uče jezik, zemljopis i povijest slijepo po programima iz Hrvatske, pa, recimo, u Jajcu djeca ništa ne uče o svojemu gradu, jer ga u tim programima nema. Velikoga Jajca, od kojega hrvatska povijest u Bosni valjda nema važnijega i slojevitijega mjesta!

Ideološke apstrakcije svehrvatstva mojemu su hrvatstvu strane i zapravo neprijateljske. Njemu je korijen u snažnoj konkretnosti zavičajnoga doživljaja identiteta, kao mogućnosti da se politički bude Hrvatom na bosanski način. To je pozicija između dva mlinska kamena koji drobe i melju nemilice – svehrvatstvo odozgor, bošnjačko bosanstvo odozdo, i ja znam da je ona danas, osim kao individualni izbor, iluzija. Ali je kao konkretni, živi sadržaj jedina istinita.  Za hrvatsku nacionalnu ideologiju i političku praksu takvo je hrvatstvo u Bosni subverzivno jer afirmira pluralnost hrvatskoga identiteta, što sadašnjem jednoumnom partijskom monopolu prijeti stvaranjem osnova za politički pluralizam. Za bošnjačku politiku i za sve njezine tzv. probosanske inačice subverzivno je zato, što svojom povijesnom i kulturološkom dubinom dovodi u pitanje ideju o Bošnjacima kao „temeljnom narodu“ sa svim političkim konzekvencijama toga stava.

Bosanski hrvatski uklopio se u standardnojezični kalup iz Hrvatske, a suvremeni hrvatski utemeljen je na ideji oduzimanja – oduzmi srbizme, oduzmi orijentalizme, eto ti hrvatskoga! – napisali ste jednom prilikom. Vi uspijevate pisati autentičnim bosanskim hrvatskim jezikom?

– Svaka je standardizacija nasilje nad jezikom. Genijalni Ivan Illich jest bio radikalan, ali ništa manje istinit: „Vernakularni jezik rađa se u meni iz razmjene misli dviju potpunih osoba koje razgovaraju, a naučeni jezik sinkroniziran je sa zvučnicima, čiji je posao brbljati.“ Slučaj hrvatske standardizacije vrlo je spetljan. Pristavši u pretprošlom stoljeću najprije uz štokavski kao osnovicu zajedničkog književnog jezika (zabacivši pri tome ozbiljnu literarnu tradiciju kajkavskoga i čakavskog), hrvatski standardolozi potom sve do danas muku muče sa svime onim živim jezičnim naslijeđem što je štokavskim Hrvatima u Bosni i Hercegovini po prirodi stvari djelomično zajedničko sa Srbima i Bošnjacima-muslimanim (pa i u Lici i u Slavoniji), a što za ljubav integralističke nacionalne standardizacije treba biti odbačeno kao nehrvatsko. Sve je to jedan težak stoljetni transgeneracijski grč, koji bi tek neko genijalno književno „pero“ moglo opisati u svoj njegovoj psihološkoj i političkoj tegobi, ali i promašenosti.

Jezik bosanski ili jezik kako se govori u Bosni bio je osnovica hrvatske standardizacije i cijela dva stoljeća prije spomenutoga dogovora. Jezik latiničnoga lekcionara bosanskoga franjevca Ivana Bandulavića (17. stoljeće) slušao se i razumijevao na cijelom etničkom kontinuumu od Istre do Iloka, od Srebrenice do Makarske. Bosančičke knjige fra Matije Divkovića (16-17. stoljeće) i fra Stipana Margitića Jajčanina (17-18. stoljeće) izdavane su do u 19. stoljeće i s razumijevanjem i emocionalnim uživljavanjem čitane na tom istom prostoru. Genijalni Bartul Kašić (16-17. stoljeće), Pažanin rodom, uzeo je taj jezik kako se govori u Bosni za jezik svojih liturgijskih knjiga i prvoga našeg cjelovitog prijevoda Biblije. Zbog crkvenih smutnji taj prijevod nije objavljen sve do naših vremena, i to u Njemačkoj (Biblia Slavica, 2000), a da jest, sigurno bi proces hrvatske standardizacije bio manje traumatičan i kaotičan. Treba čitati Kašićevu Bibliju, to je čudo jezika!

Razumijem potrebu za hrvatskim standardom, imam osjetljiv sluh i za njegovu povijesnu dramu, punu političkih šikana i stradanja kojima su u Jugoslaviji bezbrojni pojedinci bili izlagani zbog hrvatskoga jezika. Imao sam čast iskusiti ih i sam. I u današnje vrijeme, u Sarajevu i u Bosni, to izaziva bjesove. „Ako ti je jezik hrvatski, idi u Hrvatsku“ – zna se čuti od bošnjačkih komšija čak i s parlamentarnih govornica u gradovima koji su stoljećima (i) hrvatski. Svojevremeno sam reagirao, dok sam još imao iluziju da reagirati ima smisla, na javno iznesenu tvrdnju eminentnoga bošnjačkog pjesnika da je jezik kojim govore hrvatski prezenteri na Federalnoj televiziji – „ustašica“.

Sa svom tom prtljagom u iskustvu, a s neporecivim znanjem da je moj jezik hrvatski jedino moje imanje i pozvanje, ono što se danas propisuje kao hrvatski standardni jezik, i kao takvo slijepo naredbodavno njeguje možda čak ne toliko u Hrvatskoj koliko – eto tipičnoga (auto)kolonijalnog sindroma – u hrvatskim krajevima u Bosni i Hercegovini pod vlašću HDZ-a, u cijeloj školskoj vertikali od vrtića do mostarskoga Hrvatskog sveučilišta, u Crkvi, u medijima itd. – taj dakle hrvatski standard ne osjećam svojim. Kad pridodam izobličenja u ortoepiji, što ozbiljni lingvisti itekako uzimaju u obzir, taj osjećaj tuđosti biva još jači. Na užas hrvatskih integralaca, znam posigurno: i u govoru, i u pismu moj bosanski hrvatski dublje je i življe hrvatski nego današnji propisani, sada već i zakonski sankcioniran, književni jezik hrvatski.

Zapazila sam na vašoj stranici ivanlovrenovic.com fusnotu uz intervju “Nepripadanje je za pisca ultimativan uvjet” objavljenom u Vijencu 23. studenog 2023. u kojoj napominjete da u toj objavljenoj verziji, gdje govorite o antropomorfnim nadgrobnim stelama u srednjoj Bosni, nema rečenice “To je samo jedan od tisuću konkretnih primjera kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini, podlegnuvši staroj himeri integralnoga hrvatstva silno pojačanoj u tuđmanskoj verziji, spremni baciti u smeće ono što im je u vlastitoj baštini, kao differentia specifica, najizvornije i najvrednije.” Kako to komentirate?

– Isti je to kontekst kao s jezikom. U velikoj monografiji Bosanski križ s tri stotine fotografija Josipa Lovrenovića, čije je objavljivanje omogućila gospođa Snježana Köpruner (Travnik, 2021), sistematizirao sam svoja cjeloživotna zapažanja i istraživanja o tome jedinstvenom fenomenu, koji je nastao u ograničenom arealu katoličke srednje Bosne i traje kao autohtona sepulkralna umjetnost neprekidno već pet stoljeća, u potpunom oblikovnom otklonu i spram stećaka iz prethodne epohe i spram kasnijih standardnih forma katoličkih nadgrobnih križeva. U hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti to do sada nije ni registrirano. Zato je došlo do živoga zanimanja – iz Baskije! U toj dalekoj staroj zemlji postoje antropomorfne stele slične bosanskima; naša knjiga napravila je „most“, pa sam dobio mnoge informacije, živo zanimanje i sjajnu literaturu, jer se u Baskiji, i na španjolskoj i na francuskoj strani, tim stelama poklanja ozbiljna pažnja. A do sad jedinu kompetentnu stručnu recenziju o knjizi Bosanski križ na našim stranama objavio je dr. Dženan Dautović.

„Tuđmanske himere“ i Tuđmana što se tiče, on je u hrvatskoj javnosti očigledno već politički  kanoniziran, pa se njegovo ime ne smije spominjati uzalud. S mojega pak bosanskoga i bosanskohrvatskog stajališta, Tuđman je – dušman. Svi to znaju, nepotrebno mi je obrazlagati.

U knjizi “Unutarnja zemlja: Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine” dokazujete da su identiteti sva tri bosanska naroda neraskidivo međusobno povezani. Koliko je od te međusobne povezanosti ostalo u mlađim generacijama poharanim nacionalističkim politikama i depopulacijom?

– Identitetne sličnosti i bliskosti, zanimljive i plodonosne za kulturološke studije, u životu nisu nikakva garancija za sklad, nego – kad kucne čas i jekne truba – pojačavaju razloge za rat i strasti neprijateljstva. Pokazalo se to u nedavnoj našoj krvavoj prošlosti, a zapravo pokazuje se kao konstanta i u većim povijesnim razmacima. Za današnje „mlađe generacije“ kaže se da ih zbližuje i pomiruje ista glazba – oh, sreće i idile! – u prepunim Zetrama, Skenderijama, Arenama. Ta je zbližavala i pomirivala i generacije u Jugoslaviji od Vardara pa do Triglava, pa smo vidjeli kako ih je zbližila i pomirila kad se začula truba. Uostalom, izvorni izvještaji iz života u ratnim rovovima i bivacima svjedoče kako su se sve „zaraćene strane“ opuštale uz muziku istoga tipa i žanra. Isti jezik, ista pučka topika, prozodija i melodija – poučila nas je stvarnost – sami po sebi nimalo ne isključuju bratsko klanje. Samo neka današnje „mlađe generacije“ ne dočekaju neki novi bojni zov!

Nebojša Lujanović izjavio je u intervjuu za Večernji list da “Bosnu kako je zamišlja vidi jedino u književnosti” i da će “možda književnost očuvati Bosnu do nekih boljih vremena”. Vidite li vi takvu mogućnost u književnosti? Ili možda u nekoj drugoj vrijednosti ili ideji koja bi se temeljila na pozitivnim iskustvima života u različitostima u BiH?

– Lujanović je odličan pisac i književni znalac, a književnost u Bosni i o Bosni možda je jedina velika vrijednost koja se u toj zemlji u sferi virtualiteta danas stvara. Ali to s „očuvanjem Bosne“ nažalost nema nikakve veze.

Današnja Bosna i Hercegovina kao politička zajednica potpuno je destruirana. Među političkim eksponentima bazičnih naroda/nacija i tzv. građanske opcije kao fiktivnoga četvrtog „stuba“ nema elementarne suglasnosti o načinima i razlozima za opstanak BiH. Srbi, kojima su Amerikanci u Daytonu poklonili državu u državi pa kasnije doveli Dodika na vlast, i da hoće, ne mogu se više „vratiti u Bosnu“ ni politički ni mentalitetno. Ali pošto ne mogu ni iz Bosne (bez obzira na sva Dodikova proračunata fantaziranja, i bez obzira na Vučićeva saborovanja), to je prava shizofrenija. Hrvati bi u Evropu s BiH ali samo kao vehicleom jer drugoga načina nema, a onda bi – mudro računaju čovićevci – praktično bila ukinuta granica između Hrvatske i zapadne Hercegovine, što je za tu ubogu političku fantaziju plafon: eto ćara i šićara! Bošnjaci po svemu sudeći ni sami ne znaju što bi prije. Jedinstvena i cjelovita BiH, da, ali… U Evropu da, ali… Ne tako davno iz glavnih centrala bošnjačke politike javno se moglo čuti kako, eto, ne treba vjerovati Evropi nego se okretati na istok – Turska, Rusija, Iran, Kina… Dugogodišnji bivši poglavar bosanskih muslimana Cerić išao je na poklonstvo Kadirovu u Grozni i tamo ga – o, užasa! – kitio cvijetom Srebrenice, pa u Kinu gdje je hvalio politiku kineske vlade prema manjinama, koju dvadesetak milijuna muslimanskih Ujgura jako dobro osjećaju na svojim leđima i na svojim životima. Zastupnici „građanske opcije“ od cijele ideje „građanske države“ vide i hoće samo izborni mehanizam „jedan čovjek, jedan glas“, kojim bi „matematička većina“ (njihov omiljeni izraz) dobila vlast u ruke, a ta većina je bošnjačkomuslimanska. Čast izuzecima, poput profesorā Tarika Haverića, Envera Kazaza ili Asima Mujkića, uz čija bih tumačenja i zastupanja koncepta građanske države, makar i neistovjetna, prvi pristao. Ali njihov glas je  vox clamantis in deserto.

Krajem prošle godine objavili ste roman “U sjeni fantoma” o jednoj obiteljskoj tragediji, nestanku oca koji je “otišao u borbu za domovinu”, čovjeku “koji se ne oglušuje ni na jednu mobilizaciju”. Sin je živio u podvojenosti između obiteljske povijesti i režimske historije. Što je takva podvojenost koju su u sebi nosili mnogi u Jugoslaviji donijela bivšoj državi i društvu?

– Nakon svega što sam prošao i što znam, mogao bih se cinično pitati što je bolje: prisilna šutnja, kojom je režimska zort-pedagogija u Jugoslaviji prekrivala i tabuizirala svoja mračna mjesta, ili neobuzdano revanšističko brbljanje, koje je nastupilo poslije, i traje do danas. Živjeti u onome prvom, značilo je imati dvadesetčetiri sata dnevno dva paralelna a jednako svoja života, vanjski javni, i tajni unutarnji, poput vidljive i nevidljive strane Mjeseca. Značilo je, potom, nositi se s dvama oblicima „istine“. Službena bila je lažna jer je jednostrana i politički instrumentalizirana a strogo obavezujuća i zakonski sankcionirana, privatno obiteljska emocionalno snažna, puna bolnih konkretnosti, topla ali zavodljiva, nesigurna jer je neobjektivna. Ne dati se ni jednoj, uporno propitivati jednu i drugu, uhvaćen u središtu njihove sukobljenosti imati silnu potrebu da nađeš i osvojiš svoje čvrsto mjesto nepodložno ni jednoj od njih – to nikad ne prestaje. U romanu U sjeni fantoma narator o glavnome liku kaže (a to što kaže – važno mi je reći – napisano je još u prvim skicama za tekst 1980-ih godina): „Tada se već u njemu začelo najteže pitanje ovoga svijeta: čovjekovo zlo je historija, njezino prvo ime je rat, drugo narod; kako u njoj sačuvati dušu?“

Na razini javne svijesti u Jugoslaviji oktroirani konsenzus o anđeoski čistom pobjedništvu donosio je, grubo rečeno, život u neistini, a bezbrojnim pojedincima i obiteljima osjećaj građanske deklasiranosti, lišenosti prava na žrtvu, na grob. Krleža u dnevniku 1967. pomalo kriptično o tome piše (tada i toliko, jedan jedini put): „Dvije kategorije palih: borci i žrtve. Dječak koji se oprašta od svoje majke na trgu pred džamijom. Mahnuo joj je rukom sa prozora na pozdrav, doviđenja, a ona ga još uvijek čeka. Stav spram macabre pitanja: u građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.“

Na našim stranama, među našim narodima i našim vjerskim institucijama, nema i ne vjerujem da će biti mogućnosti da se iz pakla historije i naših „istina“ o njoj izađe na svjetlo, jer volje i duše da se ogledamo u drugima, u njihovoj nevolji kao vlastitoj, ili da zločine svojih mrzimo i osuđujemo makar toliko koliko zločine drugihako već ne i više baš zato što su naši – te volje i te duše ovdje nema ni u zametcima. Književnost je jedino područje u kojemu je moguće biti slobodan od ucijenjenost bilo kojim oblikom kolektivnog pripadništva, nacionalnoga u prvom redu, pa kroz ljudske sudbine i patnju ljudskoga mesa, a ne kroz zadane sheme, otvarati uvide u rad historije i u njezine strašne učinke. Kada sam prije nekoliko godina istupio iz bosanskog PEN kluba zbog temeljnoga neslaganja oko tih pitanja, obrazložio sam to uvjerenjem da historiju nije moguće, osim ideološki, razvrstati na njezinu bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti da pisac ima zadaću „zastupanja“ neke od tih strana; po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. Na svim njezinim „stranama“.

https://www.ivanlovrenovic.com/clanci/intervjui/ivan-lovrenovic-kao-narodi-zivimo-opsjednuti-i-ucijenjeni-utvarom-monoidentiteta-cvrste-slitine-religije-i-nacije

Josif Brodski: Vodeni žig, Znanje, Zagreb 1998.

Gašenje Hit biblioteke potrajalo je dugo. I usporedo s njim kampanja veličanja edicije koja će obilježiti posljednja dva desetljeća vladavine komunista u državi i kulturi. Premda je Hit biblioteka bila izrazito jugoslavenska, pokušavalo joj se, u tom desetljeću dugog njezinog odumiranja, pripisati neko višnje i zapovjeđeno hrvatstvo. Uglavnom, pisali su se seminarski radovi, glagoljilo se po novinama i u “Pola ure kulture”, stvarao se mit ravan Kosovskome, u kojemu je ulogu Miloša Obilića igrao utemeljitelj i urednik Hit biblioteke Zlatko Crnković. Onda je on pošao u penziju, a za urednicu postavljena je Julijana Matanović. Međutim, kako proizvodnja prošlosti nužno podrazumijeva i određeno djelovanje u sadašnjosti, za koje Znanje u uvjetima kapitalizma nije bilo zainteresirano, nego se pretvaralo u tipičnoga treš nakladnika loše žanrovske beletristike, Hit je konačno prestao postojati. Nitko tu osobno nije bio kriv. Kriva je bila falšna kultura, krivo je bilo lažno društvo.

“Vodeni žig” iz 1998. jedna je od posljednjih objavljenih knjiga. Uvez je već meki, grafička oprema Alfreda Pala podvrgnuta je nemuštom i lošem redizajnu, ali je naslov bio važan. Prevoditeljica Smiljka Malinar, prijevod odličan. Knjiga je, istina, u originalu objavljena šest godina ranije, “Watermark” je iz 1992, Brodski je već dvije godine mrtav, umro je u Brooklynu, pa mrtav još jednom preplovio veliko more da bi bio sahranjen na otoku San Michele, na jednom od najljepših grobalja našeg svijeta, a zapravo u svom romanu. Jer “Vodeni žig” je evokativni tekst, koji će olak i brzoplet čitatelj određivati kao esej, ili će ga, posve nemuzikalno, čitati kao publicistiku, ali “Vodeni žig” dokumentarni je roman, čiji prijevod ne doseže ni stotinu stranica, prelomljenih u vrlo rahlom i krupnom slogu. Književni portret Venecije, u koji pisac unosi najveći mogući egzistencijalni i duhovni ulog: u toj knjizi Brodski ispisuje svoj odabrani zavičaj, mjesto na kojemu niti se mogao roditi, niti je mogao živjeti, ali se čudom bar mogao pokopati. Pritom, “Watermark” je, vodeni žig je, i nešto drugo: utisnut u papiru, to je znak koji tiskovinu štiti od krivotvorenja. Ili u metafori: vodeni žig sav čovjekov je život u njegovom književnom tekstu.

Roman ima jednu od onih prvih rečenica i jedan od onih početaka – pri kojem bismo za danas mogli i ostati, a dalje ćemo neki drugi put – koje bismo mogli nazvati antologijskima, a mogli bismo ih nazvati i nezaboravnima. Najbolje bi, međutim, bilo reći da nakon ovakvoga početka čitatelj biva dio romana: “Nekad davno dolar je vrijedio 870 lira, a meni je bilo trideset dvije godine.” Dobar slučaj učinio je da je te 1998, kada je knjigu prvi put čitao, ovaj čitatelj imao trideset i dvije godine. A slučaj nikad nije ni bezazlen, ni bezrazložan, nego se uvijek, na ovakav ili onakav način upisuje u tekst koji čitamo. Nakon prve rečenice poteku dva odlomka, koje u cijelosti donosimo, u tom čistom, lijepom prijevodu Smiljke Malinar: “I zemaljska kugla bila je lakša – brojala je dvije milijarde duša manje – a bife na kolodvoru, kamo sam stigao te hladne prosinačke večeri, bio je prazan. Stajao sam ondje i čekao da po mene dođe jedina osoba koju sam poznavao u tom gradu. Nije je dugo bilo.

Svaki putnik poznaje tu neugodnu situaciju: tu mješavinu umora i strepnje. To su trenuci kada čovjek zuri u satove i redove vožnje, istražuje varikozni mramor pod nogama, udiše amonijak i mutan zadah što ga za hladnih zimskih večeri ispušta čelik lokomotiva. Neko sam se vrijeme i ja time bavio.”

Istjeran iz svog jezika – “Watermark” je, uostalom, napisan na engleskom, s kojega ga je na hrvatski prevodila profesorica na talijanistici – istjeran iz ruske književnosti, voljom tadašnjega ruskog cara, koji se zvao Brežnjev, emigrant na kolodvoru nadomak Venecije predan je onome što ga tog časa čini čovjekom. Pogledu na satove, koji su svud oko njega, na željezničke redove vožnje, koji su još uvijek, u to predaerodromsko vrijeme, uputstvo za život i civilizacijska markacija, te na šare u mramoru pod nogama, i na zanimljiv i važan spektar mirisa. Čuje se amonijak iz (uvijek) obližnjeg kolodvorskog zahoda i iz podnožja putničkih vagona, iz kojih zahodi vječno prokapavaju, osjeti se “mutan zadah što ga za hladnih zimskih večeri ispušta čelik lokomotiva”. Oba su vonja upisana u identitet emigranta, kao i u identitete onih doista sve malobrojnijih među nama koji su još od djetinjih dana odgajali strepnju svoju i tjeskobu, pa precizno znaju kako u zimu, u ledenim gradovima, vonja čelik lokomotive, a kako se u ljeto, dok gradovi gore, iz drvenih željezničkih pragova isparava karbolineum. To su dvije različite egzistencijalne situacije, dva različita zadaha, koji se osjete, dok se čuje, i negdje do čeonih režnjeva mozga prodire, amonijak u kojem su sjedinjena sva naša pišanja. Miris amonijaka trebao bi stajati uz grb i zastavu, premda se (navodno) ne razlikuje od naroda do naroda, od države do države.

Te trideset i dvije godine, “kada je dolar vrijedio 870 lira”, Josif Brodski imao je 1972, kada će u nedjelju, 4. lipnja, zauvijek napustiti Sovjetski Savez, gdje su mu zbog besposličarenja i društvenog parazitizma uskraćena građanska prava, a ubrzo i državljanstvo. Prije nego što će biti protjeran, on piše pismo generalnom sekretaru Komunističke partije Sovjetskog Saveza Leonidu Iljiču Brežnjevu, u kojem ne traži pomilovanje, ali ga moli da ga ostavi u ruskoj književnosti. U tom pismu, koje nikada nije poslao, rečenica je koju pamtim (srpski prijevod Nede Nikolić Bobić, objavljen u novosadskom časopisu Polja, broj 492): “čak i da mom narodu nije potrebno moje telo, moja duša će mu u svakom slučaju dobro poslužiti”. I onda takav, bez domovine i bez duše, samo s tijelom, koje mnogo troši i još više pati, u prosincu stiže u Veneciju, i na kolodvoru čeka jedinu osobu koju u tom gradu poznaje.

Sve dalje, u nastavku “Vodenog žiga”, velika je, neusporediva knjiga, napisana piscem kojeg njegovo čitateljstvo često smatra sebi bliskim rodom. Ali oprezno s tim, opasno je oroditi se.

Može se to zamisliti i kao slika, pa i kao dinamičan prizor: taj je gradić zatrpan i još uvijek se, čak i sve intenzivnije, zatrpava neizbrojivim listinama što u zraku lelujaju i poput velikih se pahulja meko i polagano spuštaju po gustim krovovima i tijesnim sokacima, tako da se ispod papirnih naslaga više i ne nazire današnja stvarnost niti istinitost tisućljetnog trajanja ovoga besputnog djelića Bosne. Ispisane su nepregledne gomile hartije svakojakim, manje ili više maštovitim, pa i posve beslovesnim izmišljotinama, od naivnovedrih do najopskurnijih, ali i tobože akribično ustrojenim improvizacijama koje pretendiraju na to da se nametnu kao neupitne, jer su, eto, izraz, sofisticiranih znanstvenih metodologija, te stoga donose neporecive, trajno vrijedeće spoznaje. A jedino što se i dalje može izravno vidjeti, onakvo kakvo danas jest, to je Zvečaj. Začudo, taj dio ovoga gradića skribomanima nikada ne bijaše zanimljiv, pa je i sasma neoskvrnjen njihovim patvorinama i lažima. Ali, budući da je civilizacija ultimativno svikla na postulat, koji je sama i uspostavila, da se sve što postoji poima posredovano pismom, pa drukčije kao ni Bog da ga nije dao, krajnji je momenat da se i zvečajska golotinja prekrije listom papira, tekstićem kakvimgod, koji će kultivirati taj jedini preostali ovdašnji primitivizam, uvodeći ga u status dostojan stadija čovjekove suvremenosti.

A taj Zvečaj, to je, u stvari, nešto kao jedna ulica. Mada, nije to baš ni ulica u uobičajenom značenju riječi, nego je u vrijeme Austrije uz kanjon rječice probijen put kojim je jedna strana gradića s drugom, oko prostrane srednjovjekovne utvrde, u kružnicu spojena. Iznutra gledano, lijevo je pomalo i uznemirujući prizor strmoga obronka kamene gromade, sa koje se zidine i kule u nebo propinju, a desno je nekoliko kuća, ne više od deset, koje su sazdane koncem devetnaestoga ili početkom narednog stoljeća, što je jasno već i po njinim fasadama.

Tim putem – koji se ulijevo širi: zabijaju se nad koritom konzole i štemaju se stijene – sada jure automobili; jedni usporavaju: oni koji ulaze, drugi ubrzavaju: oni što iz grada izlaze. Sve je baš onako kako se i moglo očekivati da će biti danas, u ludom dobu, kada se isključivo izvan sebe obitava. Tako je i u cijelome ovom drevnom bosanskom gradiću, što tavori preobražen u razglednicu, u reklamu o sebi negdanjem, kojeg više nema i kakvoga ne može biti drukčije do na plakatu, na crno-bijeloj fotografiji, u mrtvom artefaktu pod staklom muzejske vitrine…

Nije ih, dakle, mnogo, a moglo je barem još toliko kuća u Zvečaju da se smjesti. Ali njihov se broj ne mijenja već stotinjak godina, i žive u njima iste familije, u kojima se rađaju posve neobična djeca, krajnostima naglašeno sklona. U jadnom, zaboravljenom, od povijesti prezrenom i odbačenom mjestu ne bješe većih protuha i pijanaca od onih što ih je izrodio Zvečaj. No, to vrijedi samo za one koji su ostali ovdje, dok su se drugi razmiljeli po svijetu čim su navršili osamnaest: utekli su glavom bez obzira iz te memljive mahale u koju ni sunce ne zalazi nego se izdašno rasprostire po Tabacima i Vinima, begovskim naseobinama s onu stranu tvrđave. I utapali su se u nj bez ijednoga glasa što bi amo dopirao, ili su dosezali čudesne pozicije: jedan je, na primjer, kao elegantni iako 215 cm visoki centar San Antonio Spursa osvojio šampionsku titulu u NBA, a drugoga, kažimo i to, eno kao doktora arheologije na univerzitetu u Cambridgeu…

I preglasna i općenito neukusna medijska promidžba prizivala je posjetioce u taj gradić što, kao ni zemlja u kojoj se nalazi, ništa suvislo ne zna ni o svojoj prošlosti ni o svojoj sadašnjosti, pa na tom neznanju temelji iracionalne vizije i odvažne planove o vlastitoj budućnosti. Stoga je i izmišljenā prošlost napadno reklamirana kao ono što bi trebalo nodoljivo dojmiti i privući gosta, bio on Bosanac iz druge slične zabiti ili stranac koji bi, čak i iz Japana da je, u svoj itinerer morao uvrstiti i ovu otužnu destinaciju.

– Da – oslovio me jedanput jedan, kroz čije me crne oči pogledalo nebo. – Ali ni u takvim prigodama, ma kako tragikomični bili, ili, možda, upravo zato što su takvi razlozi koji argumentiraju neizostavnost posjete ovoj čamotinji, nikada i ni na koji način ne spominje se Zvečaj. Posjetiti, vidjeti, fotografirati bi trebalo i ovo i ono: nenadmašnu tvrđavu, pustu čaršiju, odsjaj sunca sa vrha sahat-kule i sa munare… No, ne i crkvu svetoga Petra i Pavla, premda se u povijesti kazuje da je upravo ondje locus sacer iz predosmanskoga doba, sa kojeg su i oni što u Zvečaju kako-tako žive, vanjštinu vjere mijenjajući, dižući se i tragično padajući, a još svega dva-tri dišu i na ulicama se kao relikvije iz pradavnine sreću… Naslućujem kako se baš kroz njih obdržava ovdje i ono žarište arhajsko, neugaslo vrelo prečiste Istine koje će jednom, kada se Kairos sluči, poput gejzira šiknuti, pa se Zvečajem, i šarom se cijelim, kao spasonosno ozarenje razlivati sveudilj. I stoga se spram svakog ko je iz Zvečaja postavljam tako kao da srećem posljednjeg čuvara drevne tajne. Spuste se nedjeljom brojni iz okolnih sela i vozilima zakrče zvečajsku školjku, pa se raziđu nakon mise, a ove iz domicilne skupine uvijek prepoznajem po biljegu na čelu, koji drugome nije vidljiv. Kad god se mimoiđem s nekim od njih, malobrojnih, zatitra u meni neka neizreciva struna, te načas zastanem, ne osvrćući se. Pa onda u plavet podignem pogled, uvjeren da znadem kamo gledam. Ali ako Njega ipak nema, ne postoje ni te tačke gdje se Promisao smješta, kako bi, uprkos svemu, u vječnosti opstojala…

_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)

*

Već neko vrijeme ne pišem
Pa dane provodim u čitanju
Osluškujući zvukove sa izvana
Što dolaze kroz prozore

Čujem trimere dok kose suhu travu
I ljudske glasove, kako se pred seoskim kućama
U sumrak, slažu

Jutros me probudila ptica u oluku
Od njenog kljuna je sve zvonilo
Kao da sam bio na sajmu crkvenih zvona
Između kojih se fratri
Zamišljeni nad sudbinom svijeta
Sumnjičavo šeću

*

Ako bih morao asocijativno odgovoriti
Na riječ Ljeto
Bijela potkošulja, rekao bih, najprije
Zatim: zakrečen zid u dvorištu
i na njemu ispirak sapuna
U suhoj česmi, kao uholaža, pčela
Na prašnjavu putu
Od drveta, sjena

*

Trebao bih otići do Jyska
I kupiti ležaljku, šupljikavo bijelu
Pa da se kao saće
Klati nad zemljom

U njoj bih ležao u predvečerja
I čitao Luiz Glik, u prijevodu
Alena Bešića

Divio se spretnim pokretima njenog batlera
Dok glanca tu usamljenu, Nobelovu medalju

*

Preksinoć je pred nas istrčao divlji zec
Iz polja, preko ceste, u vinograd

Stali smo i sišli s naši bicikla
Saginjali se, tražili ga ispod zelenih loza

S druge strane vinograda, isto tako povit
Gledao me je moj drug iz djetinjstva

*

Osim Luiz Glik, kraj glave mi je i poezija Stevana Raičkovića
Na hrpi knjiga, kao orao u predvečerje, čuči i gleda vrleti

Koje više ne može, da preleti

Gle to staro oko, mudro, ko kapetan trabakula
Štono gleda u oluju, s horizonta, s kraja neba
Sa otočkih drugih strana, odnijet će nas
I razbiti, o te hridi, o to vrijeme
Koje prođe dok si reko, dok si mučo
Dumo dok si što da kažeš
Gle to staro oko, mudro, nježno oko
Magareće, štono gleda u objektiv
Dok po njemu djeca skaču, da ih vide
Crna li su, lijepa li su, i smiju se
Dide babe i svi stari, kad se ono s mora vrate

(Iz knjige “Izabrane pjesme Nane Mazutha)

Karte za Bosnu smo uzeli prije šest mjeseci, dok su još bile jeftine. Mi to tako svake godine. Ušpara se bogme dobrih pet-šest stoja, a nekad i više, kad čovjek misli svojom glavom. A dok su roditelji još živi i dok se još ima kome otići, planiramo ovako dok ne omatorimo. A onda u penziji ćemo, ako nas Bog dragi poživi u zdravlju, malo tamo, malo vamo. Proljeća, ljeta i jeseni u Bosni, a zimu, neka nas kod djece u Americi. Malo kod Hane u Indiani, malo kod Samira u Arizoni. Ima još do toga, al’ eto, mora čovjek malo i planirati, i Bože me oprosti, malo i na sebe misliti. 

Znaš šta, kad o tome razmišljam, tačno mi dođe da stanem pred ogledalo i sam sebi se narugam. Odeš iz svoje zemlje, u tuđinu, e da bi tamo rintao od jutra do sutra, a onda kad se zahutka sa godišnjim odmorima, i ljudi se late puta po Havajima, Španijama, Sejšelima, ti Bošnjo hajd u Bosnu. Odmori dušu. Što bi rekli, što si tražio, to si i dobio. I neka, i treba tako. Nego, kasno to nekako čovjeku iz prkna u pamet dođe. 

A djeca?

Kako misliš a djeca? 

Pa hoće li oni u Bosnu ove godine ? 

Ma kakva djeca. Samir će čini mi se u Zanzibar, veli hoće da vidi Afriku. Nešto mu to od malena bila želja. Sad hvala Bogu dobro zarađuje pa može gdje god mu guzica zine. A Hana, ona hoće da radi na doktoratu, tako da će ona i onaj njen negdje u planine. Tamo joj kaže najviše godi. 

Jah. Ma išli su oni dok su bili mali. Tačnije dok smo ih još mogli prevariti i nagovoriti, da ne kažem natjerati da idu. Tada smo se još uvijek naivno nadali, pa možda i očekivali od njih da drže do Bosne, i da je vole ko i mi. Da uzdišu za beharom i avlijama. Da im koracima nikada ne dosadi Baščaršija. Da će im se oči ko i nama odmarati u zelenilu livada i rijeka. 

Ma kakvi moj brate. Sjećam se jedne godine, krenuli mi da planiramo kad ćemo i kako ćemo za Bosnu, i pitam ja mog Samira, a bio je tada već momčić, hoćeš li i ti sa nama, Samire? Pitao sam više kroz zafrkanciju, jer sam očekivao da tu neće biti pogovora. Kad ono, moj Samir meni kaže; ako ne moram, babo, ja ne bih išao. Ja zabezeknut ostao. Da ne pričam kako je to mojoj Amni palo. U otpuhivanju, eto kako ! 

Al’ hajde, pribrali smo se, i nekako ga uspjeli ubijediti. Ma pustili bi mi njega da i ostane možda, al’ gdje će dijete samo. Nit zna sebi šta napravit nit oprat. 

Jest, jest, sjećam i ja toga, ko da je jučer bilo. Velim ja svom Samiru, pa dragi Samire, oči majkine, kako nećeš u Bosnu!?  Zar nisi govorio da ti se sviđa u Bosni, da voliš Sarajevo i Mostar? Kaže on meni, jest majko, volim ja Bosnu, i lijepo mi je i Sarajevo i Mostar, al’ vidio sam to sve, i nije mi  više to to. Nije interesantno. Hoću da putujem svijetom. 

Teško sam se, iskrena da budem, mirila s tim. Nije mi to nikako u glavu išlo. Sve do jedne godine, kad smo otišli u Las Vegas. Sedmicu cijelu smo tamo bili. A meni je, vjerujte, nakon nekoliko dana, kad smo haman sve obišli i vidjeli, dosadilo pa sam preostale dane uglavnom provela u hotelu. Lijepo je to sve, što jest jest, prostranstvo, šarenilo, ukrasi, al’ sestro mila, sve jedno te isto. Došli, probali, vidjeli, i što se mene tiče, ne moramo više nikad ni otići tamo. 

I pričam ja to jedne prilike kad su nam gosti bili, Hamzići naši čini mi se, a moj Samir je to slušao iz svoje sobe, lopov. I čuj ti sad. Kad su gosti otišli, on će ti meni, mama, sjećaš li se kad si me pitala što neću u Bosnu da idem ?  

Sjećam se reko, kako se neću sjećat, klipane jedan. 

Eh dobro je da se sjećaš, on će ti meni kroz smijeh, jer hoću da ti kažem da meni odlazak u Bosnu dođe isto ko i tebi u Las Vegas. 

Erie 2024.

(odlomak iz romana u nastajanju)

Dječak je mogao imati četiri, najviše pet godina. Stajao je pod borom, tek su mu ruke, ramena i glava virili iz snijega. Glavu mu je pokrivala, skrivajući i uši, debela vunena kapa boje dozrele septembarske bundeve u kukuruzištu. Nije se morao saginjati: rukama zaštićenim vunenim rukavicama boje krvi i sukrvice na ustima ranjene lisice o kojoj je pjevao Sergej Jesenjin (Na ustima – kao mrkva gnjila… u prepjevu Dragutina Malovića) grabio je snijeg, pravio grudve i slagao ih kraj svog lijevog ramena, da bi ih odatle mogao lakše dohvatati desnicom.

Otkud to čedno stvorenjce u divljini noći? I, zar čovjek koji je umro, ili još umire, može vidjeti šta se oko njega događa?

Pitanje se gasilo na mrzlim resicama mojih igličastih misli.

Meni više ništa nije bilo jasno. Bio sam u dotrajalom automobilu na planinskom drumu, smrznut, zatrpan snijegom. Vrata se nisu dala otvoriti, a ja sam izlazio, hodao okolinom, bio u nekim selima i gradovima u kojima ću tek biti, susretao ljude i neobična bića koja ću tek susretati. Događalo mi se da, lak kao otkinut komadićak mjesečine, skoknem u prošlost, da vidim da li je u mom životu i dalje sve onako kako je bilo prije nego što sam krenuo da upoznam sva predvorja opšte ljudske ludnice, pa da se odmah, ukrućen, sleđen, nađem na prednjem lijevom sjedištu svoje zastave. Eto, sada i taj dječačić!

Počeo je da baca one na gomilu složene grudve snijega na moj automobil; tupo je odzvanjao truli lim. Nije ih bacao rukama, hitao ih je rumenim osmijehom lica.

I onda, kažu da se u pričama ne događaju čuda. Događaju se, i te kako! Tamo pod borom stajao sam ja. Onaj davni ja. Prepoznao sam se po zrncima djetinjstva koja su mi se, kao male boginje, recimo, osula po licu. Ne dohvatam ih rukavicama, ne brišem ih. U nekom pregratku podsvijesti, samo ne znam da li dječakove ili moje, osjećam da te čestice moram čuvati, jedino me one mogu izvući iz ove noći, jedino one mogu obnoviti moje smrvljeno tijelo, vratiti me iz smrti koja me surovo uzima i davi.

Zrnca djetinjstva, sačuvana negdje duboko u sebi, to su te matične ćelije o kojima već godinama bruji poklekli naučni svijet, burgija led u mozgu nešto slično mojoj misli. One su jedini spas za oboljelo čovječanstvo.

Jesam li počeo da ludim? Zar može mrtav čovjek da ludi?

Kada je Svevišnji stvarao sve vidljivo i nevidljivo, sve bezgranično u prostoru i misli, sve dostupno i nedostupno ljudskome umu i bezumu, mora da je stvorio i na sigurno mjesto ostavio i jednu matičnu ćeliju, jedno zrnce Univerzumovog djetinjstva, da, kada sve ovo što danas jest, ode u materinu, da se iz te matične ćelije, iz tog zrnca Univerzumovog, iz zrnca djetinjstva onog dječačića što ispod bora baca grudve snijega na mene u smrznutoj metalnoj ljušturi, stvori cijeli kosmos nanovo, pravedniji, s ljudskijim licem.

Stvarno, jesam li počeo da ludim?

Možda. Jer – sada sam siguran – i mrtvi mogu da polude.

pješčani čas

“Velike su pustinje, i sve je pustinja“
Álvaro de Campos

I

ma kako ma kada
ma kuda i koliko išao
na tom pijesku
uvijek trag:
skočimišev ovalni skarabejev točkasti
i ovaj tvoj nezgrapni
i trag tvoje sjene
i umjesto papaka tragovi guma
et nos mutamur in illis

sutra ćeš kročiti istim putem
ili ćeš misliti da kročiš istim putem
i kružit ćeš ne kaneći kružiti
i tragova neće biti
ili će biti sasma drugi
i neka će se lubanja zarazno bjelasati

II

sišavši sa zvjezdališta
u zoru idem na istok
iako istočnjak udara

idem preko grebena
iako istočnjak na njemu
udara još i više

i lijepo je to što u selu
nasred kojega je zvjezdalište
i u koje ću se vratiti
ako se vratim
nitko neće pitati zašto

III

na javi sam vidio:
dvije deve
dolaze svaka iz svojeg smjera
spore kao pogođena misao
združuju se i kreću k obzoru
pod bijelim suncem nakon oluje
od koje sve je u nastambi žuto
i sve škripi i krcka i grebe
i podsjeća na završnu sliku
kao što devino mumljanje –
ili je to prdac? –
podsjeća na završni zvuk

IV

ili posaditi novu vjeru
ili sasjeći sve vjere
koje su bile jesu i bit će:
čini se da nema trećeg
ili ipak ili ipak
kada staneš na taj greben od bazalta
otpiješ gutljaj iz čuture
naokolo tristo šezdeset stupnjeva ničega ili svega
i uto ti još na stijenu sleti
sasma sitna ptica bijelog repa
ta dnevna zvijezda
tad i vjera i nevjera osvanu
kao sasma smiješne daleke stvari
ali ipak ali ipak
više nikome se nećeš smijati

V

kao kada ti se u snu
na dlanovima stvori nešto dragocjeno
pa ih sklopiš probudiš se
na javi ih otvoriš pun nade i strepnje
i na dlanovima ne bude ničeg:
tako je s povratkom sa šetnje po pustinji –
u šakama ništa
ali kakvo ništa

VI

znoj se prebrzo suši za ukus žednih muha
a ostale životinje čekaju noć
pustinja upija kapi svih tvojih tekućina
i izjednačuje ih:
tko te još tako podučavao?
molim da se stupanje pustinjom u suton i svitanje
uvrsti u osnovno obrazovanje
molim da se vatra
savjesno usađuje u duše
da se postupci sušenja
zapišu na mladoj koži
ako nije kasno za te reforme

VII

nedaleko odavde
nekoć cvao je grad Sidžilmasa:
tu si mogao kupiti
bademe i grožđice iz Málage
pistacije i masline iz Tunisa
svilu i brokate iz Jemena
broncu i svjetiljke iz Egipta
cimet i klinčiće iz Zanzibara
bisere i koralje iz Ceute –
sve te trice i kučine
koje prekrio je pijesak
trajniji od zlatnog praha
darove žrtvovane mrtvoj zvijezdi

VIII

čiope letom rekoše:
neka bude kiša
i bi kiša
tamne točke na pijesku
rasprskavanje mirisa
i nada za polumrtvo bilje
a uvečer mi među dlanovima
čiopa ispala iz gnijezda
za čiji let neprekinut hodom
još mora biti nade
inače dovraga sa svim uzletima stiha
i procvatima svih budućih carstava

IX

i anđeo pustinje je strašan
i prostire ti pred noge ljepotu
prije nego što će te progutati
zajedno s dvije ili tri datulje:
anđeo ko anđeo;
kažem mu: mir s tobom
znam ti smicalice
ja sam tu u prolazu
i ne skrnavim ti carstvo
popit ćemo čaj od metvice pa idem
(ako treba mogu biti kocka šećera i otopiti se u tom čaju
ili ti budi ta kocka
a mogu biti i pas od slame
ili ti budi pas od slame)

X

ne znaš što je varka dok nisi došao ovamo
i dok ti se Erg Chebbi nije našao na četvrt sata hoda
koji su zapravo četiri dana jahanja
ili je obratno? ili nije? ili jest?
ne znaš ni što su tišina jutra panorama svevid sebevid
sastav stakla ništavnost čovjekova ponor podno riječi
i još par sitnica
je li tako tusti gušteru boje pijeska što plaziš
po plavom plafonu moje povlaštene kolibe?

XI

pijesak onesvješćuje osljepljuje i ušutkava
kosa otpada kao listići s arganova stabla
mišići se pretvaraju u staru užad
koža se suši kao kozja lešina podno dine
želudac postaje stvrdnuta datulja
udovi se promeću u granje za potpalu
a nešto daleko unutra
postaje prozirno
kao ništa drugo
postaje ogledalo bez pozadine
i počinje tražiti svoje ime:
ne daj mu ime
inače neće poletjeti
nisi došao tako daleko
da se to još jednom dogodi

XII

ma kako ma kada
ma kuda i koliko išao
ovamo ćeš se vratiti
ovamo ću se vratiti:
i nakon Itake i nakon rajeva i zaljeva i nakon pobjeda
nakon vješanja predugo rabljenih predmeta
o točno za njih predviđene kuke
i vješanja zvijezda o kruništa
nakon presvlačenja svih koža kojih si se slijepo dokopao
doći ćeš ovamo
da budeš puki pas od slame
ili staklo
što ga vjetar napuhava

Tissardmine, Maroko,
travanj-svibanj 2024.

što sam pronašao u pustinji

žuta zrnca u nalaske ne ubrajam
iako nije sigurno zašto
bit će zato što se nalazi sitno u velikom
malo u mnogom – ne isto u istom

pa tako u nalaske ubrajam kamenčiće
crne smeđe crvene oker bijele
oble kockaste šiljate plosnate
koji se svakog jutra umivaju pijeskom

našao sam mnogo rasparenih cipela
i zamišljao ljude koji se kući vraćaju
skakućući na jednoj nozi

našao sam još više ribljih konzervi
koje se nisu pazile i kremom mazale
pa su na suncu sasvim pocrnjele

našao sam zviježđe Gavrana
među zvijezdama zbog kakvih vrijedi
pogasiti sva druga svjetla

našao sam samotno stablo
pod njim olupinu televizora
i u olupini svježu koru banane

okrijepljenog čovjeka nije bilo u blizini
ali je zato blizu bio ružičasti konopac
koji je vijugao kroz pijesak

volio bih da sami spojite jedača banane
olupinu televizora stablo i konopac
i da sklopite priču po svom ukusu

to što sam rekao možda je također
jedan od nalazaka u pustinji
ako se takvo što također broji

nalazio sam svašta drugo i mnogo
toliko dugo da su dotle
stigli ubiti oko trideset tisuća ljudi
a da ja to nisam sprečavao ničime osim nečinjenjem

a ono najveće što sam našao
da kažem još samo to
toliko je maleno
da ne stane u ovu pjesmu

nagovor

bijaše dovoljno i previše
nagledah se dovoljno neba i zemlje
i carskih i činovničkih opačina među njima
djeca su velika učenici upućeni
i sad mogu u zapadnu pustinju
mislio sam

i onda me na kapiji skoli stražar:
„ta vi ste…“
„nisam, čini vam se“
i sve tako do molbe od koje strepjah
molbe koju čuh dovoljno i previše puta
i do moga uvježbanog odbijanja

ali tad se zagledah stražaru u oči
i pomislih: to su posljednje oči
koje vidim – i popustih:
„toplu sobu, svitak dobrog papira, kist i mastilo trebam“
i u toj sobi na rubu svijeta počeh:
„Dao koji zovu dao nije dao…“

kuća od pijeska

ne kula od pijeska
niti tvrđa od vjetra
ili kula od karata
ili kakvo tome slično
zdanje iz metafore
već baš kuća od pijeska
pijeska vode i slame
kuća koju jaka kiša
sa zemljom bi sastavila
ali takva tu ne pada
i kuća stoji stoji
i sadržava ljude
koji prizivaju kišu

ljubavna pjesma, iznenada

ako ikad
onda sad
ako igdje
onda tu
ako išta
onda ovo
ako ikako
onda ovako
ako itko
onda ti

Želim samo napisati dobru knjigu, Stane, knjigu koja će me poštedjeti pisanja drugih, koja će me osloboditi književnosti, knjigu poput „Labirinta nečovječnog“, razumiješ?

Mohamed Mbougar Sarr, Najskrovitiji spomen na ljude

Uzbuđuje me prazan papir, napisao sam u tek otvoren Word dokument i odmah izbrisao. Iz džezve sam iscijedio posljednje kapi kafe i dodao kašiku šećera. Zapalio cigaretu, povukao jači dim pa pinuo iz fildžana. Na jeziku sam osjetio mrvice koje sam instinktivno počeo uklanjati prstima. Dok sam to radio, s vanjske je strane na prozor skočila mačka. Pogledao sam je u trenutku kad je sa sebe otresala kapljice vode koje je pokupila gazeći negdje kroz visoku travu. Na kraju je jako zijevnula i repom dodirnula staklo proizvevši zvuk koji se nekako čudno prolomio kućom.

     Otišao sam do frižidera i od tamo uzeo paštetu. Na stolu je stajao hljeb koji sam kupio prije dva dana, vozeći se prema ovoj iznajmljenoj kući. Svratio sam u pekaru Dan i noć koja se ničim najavljena ukazala odmah pored magistralnog puta kojim me je navodila navigacija. Osim hljeba, kupio sam i nekoliko štrudli oko kojih su se sad po stolu vrzmali mali crveni mravi.

     Na krišku suhog hljeba namazao sam paštetu i sve brzo pojeo, ne razmišljajući uopće o okusu hrane. Kad sam progutao zadnji zalogaj, iz boce sam potegao dobar gutljaj vode i hranu sprao u želudac. Obrisao sam usta rukom i ponovo zapalio cigaretu. Uvlačeći dim, pogledao sam prema prozoru na kojem više nije bilo one mačke. Vidio se samo komadić neba kojim su se kurlali neki ružni oblaci. Podsjetili su me na otrcane komade odjeće kakvi se povlače po kući sve dok ih ne iskoriste za brisanje poda. 

Kuća u kojoj boravim nalazi se na rubu šume. Vlasnik je neki mrzovoljan čovjek s kojim sam razmijenio tek nekoliko riječi prilikom primo-predaje ključeva. Objasnio mi je da kuća nema vodovod, nego vodu crpi iz čatrnje, pa da me ne zbunjuje povremeno paljenje hidrofora. Htio sam ga pitati nekoliko stvari o selu, ali mi nije ostavio prostora, samo je mahnuo rukom, okrenuo se i izašao na kapiju. Poslije sam ga još jednom vidio kad je prolazio ulicom, ni jednom se na mene ne osvrnuvši, usredotočen na najlon vreću iz koje je virio hljeb. 

    Ponovo otvorim Word na laptopu i zagledam se u bjelinu – i ponovo osjetim uzbuđenje. Pomislio sam da možda napišem neku pjesmu, jedan stih, rečenicu ili tek riječ iz koje bih pokušao razviti nešto veće. Osvrnem se po kući tražeći motiv o kojemu bih mogao pisati. Ništa mi od namještaja nije blisko i sve skupa je bezlično. Kuća u kojoj se nekad živjelo, očito se već neko vrijeme iznajmljuje i svi komadi su u tu svrhu nabavljeni. Niti jedan predmet u čitavoj kući nije njen, ni na jednom se ne vidi patina iz koje bi se mogla razviti priča o njenim ukućanima.

     Osim sobe u kojoj spavam i dnevnog boravka, u kući postoji prostorija na kojoj su vrata zaključana. To sam ustanovio noćas kad sam izmoren nesanicom bauljao i pomalo šnjuhao. Uhvatio sam za šteku uvjeren da će se vrata otvoriti kad je okrenem, ali ona su ostala u mjestu, ni milimetar me ne propustivši nepoznatoj unutrašnjosti. Od toga me je spopao neki strah koji me je držao sve do svitanja. Tačnije, straha je nestalo kad se u selu oglasio prvi pijevac. Izašao sam tad pred kuću, zapalio cigaretu, i slušao ga pušeći. Negdje, u dubini šume, prolazili su teretnjaci čiji je zvuk na mene djelovao umirujuće. Ubrzo sam se osjetio pospanim pa sam se vratio u sobu i legao. Spavao sam nekoliko sati, sve dok me nije probudio nagon za mokrenje. Napravio sam si tad kafu, otvorio laptop, pokrenuo Word i napisao rečenicu koju sam odmah izbrisao: uzbuđuje me prazan papir.

Šuma iza kuće je velika i čine je isključivo stabla hrasta. Tanka su i duga, s krošnjama negdje gore, u visinama. Po tlu je puno niskog rastinja, najviše hrastovog grmlja, mladica koje su proklijale iz opalih žirova. Lišće koje je opadalo tokom zime skoro je istrunulo ali se još nazire. U nekim krošnjama su gnijezda, ali su toliko daleko da ne mogu biti siguran ima li u njima nešto ili su napuštena. Jutros, dok sam pušio cigaretu i slušao pijevca u selu, iz šume je izašao mali crni kos. Nekoliko je puta kljucnuo nešto s tla i onda je prhnuvši nestao u polutami svitanja.

Poželio sam da se prošetam šumom ali sam od te ideje odustao shvativši da bih se mogao izgubiti. Privlači me zvuk teretnjaka koji neprestano prolaze negdje u njenoj dubini. Magistralu sam zamislio kao neku tanku bijelu liniju u napasnom zelenilu. Kao neki koridor stvarnog života od kojeg sam pobjegao u ovu iznajmljenu kuću kako bih na miru mogao misliti i pisati. Čak zamišljam šofere za volanima velikih kamiona kako žure ka svojim kućama. Zavideći im pomalo na njihovim normalnim životima.

     Kad bih se upustio u avanturu šetnje kroz šumu i kad bih došao do magistrale, imam osjećaj da bih od dragosti mahao kamiondžijama. Možda bih nekog od njih i zaustavio, s njim sjeo pored puta i zapalio cigaretu. Zamolio bih ga da mi priča o svom životu, o supruzi i djeci koji ga čekaju negdje u njihovoj kući. O okućnici, bašči koju rade, o njegovim prijateljima i kafani u kojoj se redovno s njima nalazi.

Oko podne je između oblaka probilo sunce i kuća se najednom promijenila. Više nije bila bezlična i komadi namještaja su bili manje upadljivi svojom novinom i nepripadanjem. Sunčeve zrake, prosijane krošnjama stabala, nadirale su kroz prozorsko staklo i odbijale se od čaše na stolu i sudoperu, kao i o stakla na maloj vitrini u ćošku. Na zidu je bila sjena krošnje koja se polako njihala, iz čega sam zaključio da vani puše vjetar. U trenutku kad se malo više povila u jednu stranu, čuo sam kako je nešto lupnulo, i pomislio da je to možda negdje pala plastična kanta.

     Tad sam ustao i otišao do onih zaključanih vrata. Kleknuo sam na koljena, primakao se ključanici i u nju pogledao škiljeći na jedno oko. Očito je vlasnik unutra bio ugurao papir pa se ništa nije moglo vidjeti. Samo neka plitka tama, neki mali uzorak mraka.

     U kući nema interneta, a mobitel sam stavio na airplane mode. Već sam nekoliko puta bio u iskušenju da ga upalim i provjerim bar email, ali sam se uspio oduprijeti porivu. Jedan prijatelj me je upozorio da je samoća na početku neizdržljiva, ali kad se na nju navikneš, bude prema tebi dobra i nježna. Najednom ti se svijet poznanika učini manje važnim i onda možeš da ne gledaš u mobitel danima. Tom mišlju sam se tješio svaki put kad bih mobitel uzeo i razmišljao da li da ga uključim, iako se moje poimanje samoće nije podudaralo sa njegovim. Ja sam samoću doživljavao kao neku divlju životinju koju je trebalo ukrotiti. Samoća ne smije biti teret i mora biti blaga. Na čovjekov duh samoća treba da padne kao hladna obloga.

Večeras je u kuću svratio vlasnik. Dok sam sjedio na terasi i buljio u nekoliko upravo napisanih rečenica, na ulici ispred kapije zaustavilo se auto. Za volanom je bio nepoznat muškarac i gledao je prema meni. Onda su se otvorila suvozačeva vrata i izašao je vlasnik. 

     Iz pristojnosti sam se ustao sa stolice i napravio korak prema kapiji na koju je ulazio. Rekao mi je da ne remetim posla, da će on samo nešto uzeti iz šupe koja je bila priljubljena uz kuću. Pitao sam ga da mi kaže ima li negdje u blizini prodavnica do koje bih mogao otići pješice. Kao da sam ga uvrijedio, pogledao me je s čuđenjem i prijekorno rekao dakako da ima, te rukom pokazujući dodao da samo idem ulicom i da ne mogu promašiti. Upitao sam ga i za šumu, je li bezbjedno šetati i gdje se kroz nju može doći.

     “Ma možeš”, rekao je. “Hodaj, ko ti brani.”

     Na vratima šupe je bio zeleni katanac koji je on sad držao u ruci i u nj pokušavao umetnuti mali ključ. Pomislio sam da mu ponudim pomoć, ali je već bio otključavao. S danje svjetlosti je nestao u mraku šupe kao da je propao u neku rupu u zraku. Nešto je tamo tražio, čuli su se zvukovi sudaranja stvari različitih materijala. U jednom je trenutku s nečim metalnim udario u staklo i ono je puklo.

     “U pičku materinu”, rekao je.

     Bio sam se vratio za stol kad je izlazio. U ruci je nosio trimer za travu i crveni bidon. Spustio ih je na zemlju, pa se ponovo prihvatio katanca, umetao ga u ušice na vratima i zaključavao. Šofer auta s kojim je došao, bio je izašao i otvorio gepek.

     “Kako ide?”, pozdravio me je.

     “Dobro je, hvala”, rekao sam i ponovo ustao iz stolice.

     On i vlasnik su u gepek strpali trimer i bidon. Pošto je trimer bio dug, glava mu je ostala da viri ispod vrata gepeka koja nisu bili do kraja zatvorili. Brzo su se nekamo odvezli; zvuk njihovog auta u šumi je nestajao postepeno. Na momente bi se čulo kao da se auto ponovo približava, ali bi onda u zvuku nestalo intenziteta što je bio znak da se ustvari udaljava. I tako sve dok skroz nije iščezlo. 

Kad se sunce smirilo, puhnuo je neki vjetar i na terasu donio nekoliko kapljica kiše. Jedan oblak, dosta kabast, bio se dovukao iznad kuće i tu se zaustavio. Pogledao sam ga i pomislio kako bih upravo o njemu mogao napisati pjesmu. Ili neki lirsko-prozni zapis iz kojeg bih onda razvijao ciklus ili čak knjigu. Mada me najviše privlači da gledam u stihove koji se stidljivo javljaju iz bjeline Word dokumenta koji je opet prazan. Ništa mi ne podiže adrenalin kao nekoliko riječi na bijelom papiru. Duže pjesme me ne uzbuđuju, bjelina je ta koja stihovima daje oštrinu; pjesme savremenih autora su često obimne i onda papir na kojem su ispisane izgleda kao da je slovima zaštrapan. Osim toga, ja nemam samopouzdanja za takve poduhvate, meni su i dvije riječi događaj.

     Kiša je ubrzala i vjetar se smirio. Upalio sam svjetlo na terasi i obukao teksas jaknu. Dok sam se vraćao za stol, vlasnik i njegov šofer su projurili ulicom, samo što ovaj put nije bilo glave trimera da viri ispod poluzatvorenih vrata gepeka. Ubrzo za njima, iznenađen kišom, u istom je smjeru odjurio i neki biciklist. S obzirom da sam u kuću došao noću, nemam jasnu konfiguraciju mjesta pa je na osnovu kretanja ljudi pokušavam zamaštati. Po pravcu u kojem odlaze mještani u sumrak, zaključujem da je tamo selo sa njihovim kućama. Zamišljam ga kao nakupinu straćara na obronku brda. Na osnovu slika sela koja poznajem, zamišljam puno nezgrapnih kućica koje su nastajale logikom nadogradnje, dakle dodavanjem soba s različitih strana.

     Sad je nastupila neka tišina koju pojačava zvuk sitnih kapljica dok se odbijaju o mlado hrastovo lišće. Teretnjaci koji prolaze cestom u dubini šume su se prorijedili, ali me i dalje umiruju. Pustio sam muziku na laptopu i nasuo si čašu rakije koja se već dva dana hladi u frižideru. S prvim gutljajem osjetim pečenje u jednjaku koje se spusti prema želucu i onda se tamo razgranava u svim pravcima. Nakon što prvu rakiju eksiram, dospem i drugu. Tad upratim telefon kako svijetli s druge strane prozorskog stakla gdje sam ga ostavio da se napuni. Nagnem se i vidim da mi zvoni neki davno uključen alarm. Na čas oslonim čelo na staklo i gledam u displej.

     Onda uđem u kuću i ugasim ga.

Muzika koju puštam se mijenja kako se napijam. Sad sam na Arsenu koji me svojim glasom umiruje. Ona mačka se uvukla pod strehu i leži na pločicama. Sumnjičavo me proučava dok ispijem rakije i pušim cigarete. Pomišljam kako se ona navikla na smjenu gostiju u kući i kako se zbog toga njen mačji karakter promijenio. Ona, vjerovatno, nikome ne dolazi u krilo. Ne jede iz ruku gostiju koji prolaze kroz kuću nego se hrani onim što joj ostave na terasi. Pitam se koliko je stara i pamti li vlasnike kuće? Onda pomislim kako bih pjesmu mogao napisati baš o njoj koja pamti prošlo vrijeme prostora u kojem boravim. Opijen rakijom, zamaštavam priču u kojoj kroz šumu pratim mačku. Ona se na mene svako malo osvrće. U jednom trenutku shvatim da smo daleko odmakli i da se ne bih znao vratiti sam. Mačka tad sjedne i znakovito me pogleda; u njenom pogledu se vidi da je nadmoćna i da je toga na neki svoj način svjesna. Njen pogled ne puštam, za nj se držim kao neplivač u vodi, i čekam da mi se smiluje i odvede me kući. 

     Kao da je osjetila da sam odlutao u mislima, mačka se iz ležećeg položaja uspravila i sjela ispred mene. Rep je položila po pločicama od njega napravivši polukrug. Ustanem sa stolice i otvorim vrata kuće. Izgovarajući oprezno riječ “mac” pozovem je da uđe unutra. Neko vrijeme me gleda dok stojim na vratima i rukom mašem kao da u kuću ugonim zrak. Onda se trzne i ode. Brzo nestane u tami šume.

     Osluškujem njene korake po vlažnom lišću. Osluškujem dok ih ne nestane. 

     Tako, pomislim, nestaju pjesme.

Jutros sam se probudio s glavoboljom. Kroz prozor je navirala svjetlost nakon kiše. Dok sam ležao u krevetu puštajući suncu da mi grije stopala, začuo sam zvukove u zidu. Najprije neko struganje, onda premetanje stvari, pa neko zvono. Odmah sam znao da je opet vlasnik došao u šupu i da tamo nešto traži. Nisam se uznemirio, pustio sam ga da obavi svoje i da ode. Na neki čudan način godila mi je njegova prisutnost u kući. Čak sam pomislio da bi dobro bilo da je stalno tu i da njegov život osluškujem kroz zidove. Onda sam pomislio kako bih naredni put trebao iznajmiti sobu u kući ili stanu u kojem žive neki starac i starica. Ja bih boravio u toj svojoj sobi dok se njih dvoje kreću kroz ostale prostorije, pričaju, slušaju vijesti ili se bezazleno svađaju.

     I onda me zovnu na popodnevnu kafu.

     Kad sam se ustao iz kreveta, osjetio sam nešto kao vrtoglavicu pa sam ponovo sjeo. Tada sam čuo kako vlasnik zaključava šupu – prepoznavši zvuk umetanja katanca u ušice na vratima. Čekao sam dok se nečujnim koracima dovukao do kapije, odslušao njeno škripanje pri otvaranju, a odmah zatim i pri zatvaranju, pa se ponovo osovio na noge. Ovaj put nije bilo vrtoglavice i smjernim korakom sam se zaputio u kupatilo.

     Nakon što sam se ispišao, stao sam pred ogledalo kako bih oprao zube. Pošto sam sinoć to zaboravio učiniti, na četkicu sam stavio duplu dozu paste i hlapljivo je gurnuo u usta. Dugo sam četkao prije nego sam prvi put ispljunuo. Nigdje mi se nije žurilo, nisam mogao zamisliti ni naredni korak a kamoli dan koji se na neki čudan način preda mnom bio ispružio.

     Kad sam izašao vani, shvatio sam da je puno toplije nego jučer. Šuma se sušila na jutarnjem suncu i odasvud su pjevale ptice. Od silnih zvukova koji su me sustizali sa svih strana, nisam mogao čuti auta za koja sam vjerovao da i dalje voze magistralom u dubini. Po terasi je bilo opalog hrastovog cvijeta koji je noćas nanio vjetar. Bilo je i nekih buba koje su gmizale u različitim pravcima, te jedna kolona mrava što se kretala preko terase i uspinjala uzazid, tik uz vrata. Pogledao sam prema gore i vidio da nestaju u rupici u zidu.

     Vratio sam se u kuću i napravio kafu.

Dok sam sjedio za stolom i buljio u prazan papir, pomislio sam da bih možda mogao otići do prodavnice. Hljeb na stolu je bio potpuno suh i po njemu su hodali mravi. Nije da mi mravi smetaju, dovoljno ih je puhnuti i hljeb je što se mene tiče jestiv, nego me na put u prodavnicu tjera neki nemir koji se javlja pri pogledu na mobitel na kojem još nisam omogućio pozive i poruke. Mnogi ljudi koji su mi važni sad brinu, pogotovo majka koju sam prije polaska dugo uvjeravao da ću biti dobro.

     „Pa, molim te, upali mobitel i javi mi se… Ili me od nekoga nazovi, samo kratko reci da si dobro, i spusti slušalicu odmah…“

     „Majko“, prijekorno sam rekao.

     U oku joj se bila stvorila suza pa sam odustao. Rekao sam joj da ću joj se javiti nekako, ali da svakako ne brine, jer nema mi se šta dogoditi u nekakvoj kući na selu.

     „Džaba ti to meni pričaš, sine“, rekla je i rukom obrisala suzu koja se bila gotov preliti iz oka.

      Sad sam u iskušenju da li da airplane mode na sekundu isključim i nazovem je. Znam da bi mobitel eksplodirao od obavijesti i da bi me mnoge poruke mogle uznemiriti i odvratiti od namjere da se samoćom zanovim.

     Osvrnem se po kući. U ćošku pored vitrine je vješalica na kojoj mi se učini da ima one neke fine patine za kojom toliko čeznem. Priđem joj i u nju se zagledam; prema njoj ispružim ruku i opipam jedan od onih pipaka na koje se kače košulje, jakne i kabanice. Čak i pod jagodicama prstiju osjetim hrapavost teksture koju je proizvelo vrijeme. Dok to činim, pomišljam kako je patina ustvari promjena koju izazivaju sjenke što ih po stvarima bacaju ljudi. Patinom nas predmeti pamte.

Malo prije podne pored kuće je prošao onaj automobil koji je jučer dovezao vlasnika. Prošao je brzo, ali sam uspio vidjeti glavu trimera koja je virila iz gepeka. Pomislio sam kako su ga sinoć, prije kiše, odvezli kod nekog majstora koji ga je u međuvremenu servisirao. Vjerovatno ga je podmazao i promijenio mu svjećicu i tako iz njega istjerao mrtvilo koje se tamo nataložilo tokom zime. 

     Prošetao sam se malo kroz šumu i zaključio da je trava od jučer narasla. Kiša koja je noćas pala zalila ju je, a čitavo jutro grije jako sunce koje ju je dodatno razbuktalo. Priđem jednom debljem hrastu i dodirnem ga. Pogled dignem uz stablo i kroz krošnju se zagledam u nebo. U dnu stabla je rupa u kojoj je vode. Čučnem i u vodu potopim ruku. Pod jagodicama prstiju osjetim žirove koji su u fazi raspadanja. Nekoliko ih izvadim i ostavim na kori stabla oko rupe.

     S tla dignem suhu granu i izlomim je na manje komade. Onda nađem još jednu i tako nakupim čitav naramak suharaka koje ponesem prema kući. Najednom me spopadne neki dobar osjećaj pa pomislim kako bih mogao još fizički raditi. Osvrnem se okolo po dvorištu i pokušam naći nešto što bih mogao negdje premjestiti a da to ima smisla. Na jednom ćošku kuće spazim bačvu, ali kad joj se primaknem, vidim da je puna vode koja se tu nakupila preko oluka.  

     Na terasi me dočeka ona mačka. Ponovo se ispružila po pločicama, izbačenog trbuha i sa polu-sklopljenim očima. Kroz bijele dlake na spazim crvenkaste mliječne žlijezde koje su izraženije nego inače. Tad shvatim da vjerovatno negdje ima mačiće pa joj donesem ostatke paštete od jutrošnjeg doručka. Ona se najprije malo vrzma oko konzerve, podigne nekoliko puta rep, propne se na šape pa počne da liska sadržaj. Da je ne ometam, odem u kuću.

Potreba da nešto napišem malo je splasnula. Uzmem knjigu putopisa nekog češkog pisca i zavalim se u kauč. Čitam o njegovom putovanju po bespućima Španije dok traga za crkvama. U malim prašnjavim mjestima susreće šutljive ljude koji jedva da pristaju na komunikaciju i koje ne zanima ništa izvan njihovih malih svjetova. Kao da vjeruju da smo se mi udaljili od njih a ne da su oni ostali iza nas. Svemir je puno ljepše mjesto kad ga se gleda njihovim očima. 

     Zašto druge ljude opterećujemo vlastitom nesrećom?, napišem u tek otvoren Word dokument i odmah izbrišem. S čitanjem se u meni ponovo digla želja za pisanjem koja me ometa. Zatvorim laptop i pođem se spremati kako bih otišao do prodavnice. U glavi pravim spisak stvari koje bih trebao kupiti. Pošto je u pitanju, vjerovatno, manja trgovina u kojoj nema vina, odlučujem se kupiti deset piva. Iako je proljeće, svježe je zbog kiše koja je noćas padala. Svako malo se između sunca i kuće ispriječi neki veliki oblak i onda bude još hladnije.

Poslije, dok pješačim prema prodavnici, shvatam da sam se ipak obukao više nego sam trebao. Nakon nekoliko stotina metara nađem se na putu na koji više ne bacaju sjene stabala šume. Najednom nema ni oblaka i izložen sam jakom suncu od kojeg mi iz čela izbijaju grašci znoja.

Prodavnica je u prizemlju velike kuće. Pored prodavnice je kafana ispred koje sjedi nekoliko ljudi i piju piva. Kuća je ogromna i nedovršena. Na prvom spratu je useljeno dok visoko potkrovlje iznad zjapi prazninom.

     Čim uđem u prodavnicu, zapuhne me miris brašna i mekinja koje su posložene ispod prozora, odmah pored frižidera s pivom.

     „Dobar dan“, kažem.

     Kad se niko ne odazove, priđem pultu i nekoliko puta kucnem. Ubrzo se iza mene otvore vrata na koja uđe visok, mršav i elegantan čovjek s brkovima.

     „Dobar dan“, kaže mi i stane preko puta mene.

     Dok me gleda u oči, ruke je stavio na površinu pulta. Plava vaga koja se nalazi s njegove lijeve strane seže mu tek do prsa. Prije nego zatražim ono po što sam došao, malo gledam po rafovima koji su uredno posloženi.

     „Dobar dan“, kažem i na lice izguram nespretan smiješak.  

„Sparno danas“, kaže trgovac dok u kesu stavlja namirnice koje sam kupio. „A kišu najavili opet, iza podne.“

     „A, jesu li?“

     „Jesu, jesu… Sve će se uboliti“, kaže misleći na ono što su ljudi zasadili u poljima. Kad mu ništa na to ne uzvratim, on mi dadne kusur. Jedna metalna novčanica mi ispadne pored pulta i otkotura se ispod. Kleknem na koljena, glavu položim skoro na pod, zatvorim jedno oko i naciljam uski prostor ispod. Kroz šumu od paučine i prašine upratim oko trgovca koji to isto radi s druge strane. Osim prljavštine, ispod je još stvarčica koje su na sličan način tu završile.

     „Nema veze“, kažem. „Do mene je…“

     Pozdravim ga tako što mu mahnem glavom dok za sobom zatvaram ostakljena metalna vrata. Ispred kafane me gledaju oni koji tu sjede. Niko od njih ništa ne komentariše, ali je jasno da misle o meni, vjerovatno se pitajući ko sam i šta tu radim.

     Vruće je pa požurim da se što prije dočepam hladovine šume. Dok koračam, svako malo čujem kako nešto u raslinju sa strane šušne. Dva puta se sklonim u stranu kako bih propustio auto. Oba puta su to neki mladi ljudi koji voze brže nego bi trebali. Zadnji koji je naišao imao je otvoren prozor pa sam sa njegovog radija čuo nekoliko rečenica spikera koji je upravo vodio vijesti. Bila je riječ o klizištu u Papua Novoj Gvineji gdje je ispod zemlje ostalo zatrpano sedamsto ljudi. Kad je auto nestalo u dubini šume, ostao sam sam s tom viješću. Pomislio sam kako bih sad trebao biti tužan zbog jedne takve tragedije, ali tugu nisam osjećao. Pustio sam se mislima očekujući tugu da odnekud izmili i preplavi me.

     Sjeo sam na kamen pored puta i otvorio pivo upaljačem. Nekoliko puta sam probao dok nisam shvatio da upaljač moram držati u lijevoj ruci, a desna da mi je oslonac, što svaki put zaboravim koliko god se trudio zapamtiti

     Dok sam pivo pio, putem su prošli vlasnik kuće i onaj čovjek koji ga je dovezao po trimer. Prolazeći pored mene obojica su me gledali s izrazom zaprepaštenja na licu. Podsjetili su me na onog frčkavog tipa iz filma Fargo koji sasvim slučajno vidi ubojstvo pa ga zbog toga poslije ubiju Steve Buscemi i Peter Stormare.

     Ustao sam se i otresajući nešto nevidljivo s nogu zaključio da me je pivo pomilovalo. Zadovoljan, nastavio sam dalje.

***

Noć je i vani pada kiša. Već sam uvelike pijan dok sjedim za stolom i puštam muziku s laptopa. U šporetu sam naložio vatru od onih suharaka koje sam danas skupio u šumi. Pošto se u kući nije dugo ložilo, odžak se začepio i kuća je bila puna dima. Iza metalnih vrata na odžaku čuo sam zvukove pa sam na njih naslonio uho. Bili su to stršljeni koji su unutra u međuvremenu napravili gnijezdo. Pijan, plešući uz muziku, zamišljao sam kako iz odžaka, na dimnim oblačićima, u nebo odlijeću žuti insekti.  

Probudio sam se s jakom glavoboljom na kakve inače nisam navikao. Na prozoru, s vanjske strane, sjedila je mačka i njenih dvoje mačića. Igrajući se, svako malo su udarali o staklo i proizvodili neke grudvice zvuka koje su me umirivale. Čitavu noć sam sanjao majku kako se brine pa sad imam snažnu želju da uključim mobitel i nazovem je. 

     Vani pada kiša i meni se ne ustaje iz kreveta. U kući se još osjeća miris dima od sinoć pa odem i otvorim prozor na kant. Dok to radim, mačka i mačići se pomjere u stranu. Na stolu je sedam praznih boca piva i puna pepeljara opušaka. Jedino dobro od sinoć jeste to da sam bio sam pa ne moram po glavi prebirati šta sam pred kim rekao i jesam li možda nekoga povrijedio.

     Uzmem putopis češkog pisca i vratim se u krevet. Čitam dok me ne preplavi želja da i sam nešto zapišem. Tad ustanem, sjednem za stol i otvorim laptop. Pokrenem Word i zagledam se kroz prozor u šumu. Dok gledam, prisjetim se događaja od prije nekoliko godina. Bio sam tad profesor u jednoj srednjoj školi u Mostaru. Na nekom času, u učionici na trećem spratu, primijetio sam kako dvije učenice gledaju kroz prozore prema mostu. Njihov se pogled pružao iznad sportske dvorane koja je tad bila u jeku izgradnje; u nešto su gledale i komentarisale. Pošto je to bilo na samom kraju školske godine, na času nismo ništa radili, pa sam ustao iza katedre i prošetao do sredine učionice. Pogledao sam prema tamo kako bih vidio šta to privlači njihovu pažnju. Uz magistralni put, nekih dvije stotine metara od škole, prislonjen uz metalnu ogradu, stajao je neki bicikl. Jedna od učenica, kad je vidjela da sam ga spazio, rekla je da je to bicikl od učenika čiji sam ja razrednik.

     „Ono je Davudovo biciklo“, rekla je sažaljivo.

     U početku nisam shvatao o kojem se Davudu radi jer je bilo nelogično da neko ko dolazi s biciklom u školu taj isti bicikl ostavlja toliko daleko od školske zgrade.

     „Misliš, mog Davuda?“, začuđeno sam je pogledao.

     „Da“, rekla je ona i nasmijala se. „Ali nemojte reći da sam vam ja rekla…“

     Stao sam pokraj prozora i gledao u bicikl koji je sam stajao na kiši pored magistralnog puta. Pomislio sam da ako se neko ko onuda prolazi zapita gdje je otišao vlasnik bicikla, da vjerovatno zaključi da je to bicikl nekog ribara koji se spustio strmom putačinom uz most prema rijeci.

     „Ali, stani“, rekao sam i okrenuo se prema učenici. „On u školu dolazi s biciklom i ondje ga ostavlja?“

     Ona me je začuđeno pogledala i kimnula glavom.

     Ja sam se ponovo okrenuo prema biciklu i pogledao ga. Gubilo se u slici između kapljica kiše koje su neprestano padale. Bilo je u tom prizoru neke mirnoće od koje sam osjetio radost u srce. Gledao sam i smijao se, svako se malo okrećući prema učenicama koje su se i same smijale. Nešto nas je u vezi Davuda i njegovog bicikla povezivalo i mi smo to osjećali. Padala je kiša i bilo nam je lijepo u učionici na trećem spratu, pred sami kraj jedne od nekoliko školskih godina koliko sam radio kao profesor.  

Kad sam konačno isključio airplane mode, zasula me je kiša SMS poruka. Nisam ih otvarao, samo sam brzim pokretima našao majkin broj i nazvao je. Javila se odmah i počela kroz plač da me kritikuje zašto je prije nisam nazvao.

     „Neka, majko“, rekao sam pomalo mrzovoljno.

     „A, gdje si, sine, ti?“, pitala je.

     „Ja sam, majko, u nekoj kući na rubu šume. Okolo su polja na kojima su ljudi nešto zasadili, ali kako već danima pada kiša, oni ih ne mogu obrađivati pa su pusta. U kući sa mnom je još mačka i njenih dvoje mačića.“

     „A, gdje je to?“, majka je bila uporna.

     „To je, majko, tu, nedaleko… Šta ti radiš?“

     Pustio sam je da mi priča o svojim tegobama koje su joj se aktivirale s varljivim vremenom. Onda je spomenula nesreću o kojoj sam jučer čuo na radiju. Rekla mi je da se broj žrtava popeo na nekoliko hiljada i da o nesreći pričaju na svim kanalima, koliko god ona prebacivala. 

     „Sine, pazi se klizišta, vidiš i kod nas ova kišurina…“, rekla je prije nego smo se pozdravili. Rekao sam joj da ne brine i s nekom mukom otpuhnuo u slušalicu.

     Ponovo sam upalio airplane mode i mobitel odložio displejom okrenutim prema stolu. Ponovo sam gledao malo kroz prozor pa ponovo u prazan Word dokument na laptopu. Opet sam razmišljao o Davudovom biciklu i osjetio uzbuđenje. Negdje u dubini tog prizora, kroz kapljice kiše, ručicama su mi se javljale pjesme. Prave se priče dočekuju kao djeca iz vikend-izlazaka, napisao sam…

     I odmah sam izbrisao.

     Najednom su se kroz prozor začuli automobili s magistralnog puta iz dubine šume. Valjda je u međuvremenu vjetar bio promijenio smjer pa su se sad jasno čuli teretnjaci koji su vozili nekamo. U moje uho se taj zvuk uvlačio kao konac u ušicu igle. 

      Dakle, neka ovdje bude kraj ove priče.    

Iz magle ove, iz smoga, otiću majčice mila
Kad budem star, nem i slep, kad zaboravim svaku
Brigu i dug, i račune što imam ih prema Bogu
I ljudima, prazan kad budem od svega što sam bio
I što jesam, od mene kad ostane samo strah zveri
I trag čežnje ljudske, u raj otiću, majčice mila
Tamo gde portokal cveta i gde miriše sol

(Iz knjige “Izabrane pjesme Nane Mazutha)