LIČNOSTI IZ MOJE BIBLIOTEKE – Bruno Šulc (1892-1942)

U kasnu jesen 1942. godine, u okupiranom poljskom gradu Drohobiču (današnja Ukrajina), brutalno je ubijen pisac, slikar i grafičar Bruno Šulc. Njegov relativno kratak život osenčen je stalnom potragom za spasonosnim izrazom i smislom stvarnosti, budući da se pred njim neprekidno otvarala nesavladiva praznina postojanja. Fanatik umetnosti, kako ga naziva Vitold Gombrovič, iza sebe je ostavio samo dve zbirke priča, nešto eseja i grafika. Uprkos tome, ostao je nepresušan izvor tumačenja i jedan od najboljih književnih stilista svoga doba. Rođen kao najmlađe dete Jakoba Šulca, vlasnika tekstilne radnje, upisuje studije arhitekture koje prekida zbog početka Prvog svetskog rata. Nakon rata počinje da izlaže svoje grafike u okviru kolektivnih izložbi, i postaje nastavnik crtanja u drohobičkoj gimnaziji. Već tada postavlja mitološki okvir svome delu, pa inspiraciju crpi iz mistične vizije stvarnosti. Moji prvi crteži, svedočio je, gube se u ,,mitološkoj maglini”. Svet za njega postaje mistična slika duboke tajne koja se iskušava neprolaznom usamljenošću i odsečenošću od stvari svakodnevnog života.

Umetnost potrage na temelju mitskog izvora ne ostaje u stvarnosnom okrilju, nego se spušta u dubinu i bezimeno. Ta mitotvorna osnova umetnosti koja je tajnovita i začaravajuća dopušta da se umetničko nadahnuće samoostvari u nevidljivoj dubini, gde će se potom otkriti vrednost i umetnička suština. Uvek sam osećao, piše Šulc, ,,da se koreni individualnog duha koji se pružaju dovoljno daleko u dubinu gube u nekom mitskom matičnjaku. To je krajnje dno, izvan koga se dalje ne može’’. U autobiografskim pričama iz knjige Prodavnice cimetove boje dočarava se infantilni svet koji slavi lepotu tajne kao najuzvišeniji oblik umetničkog izražavanja. Svet, naime, nije onakav kakav nam se predstavlja, nego je otvoren i širok, prepun nesagledive dubine poetskog označavanja. Sazrevanje sveta je povratak u detinjstvo, mitizacija stvarnosti, povratak slikama mitološkog krajolika u kojima Šulc pronalazi inspiraciju da dotakne metafizičku srž postojanja  i ,,razotkrije jezgro značenja skriveno u njegovim dubinama’’.

Melanholična poetika prisutna na njegovim crtežima razotkriva svet umetnika koji u maloj sredini nailazi na nerazumevanje i time odbačenost. U pismu Vladislavu Zavistovskom, 1938. godine, piše: ,,Već godinama maštam o odlasku u Pariz da bih jednom video francusku umetnost i udahnuo vazduh čiste umetnosti.’’ Mala sredina i udaljenost od velikog grada podstakli su egzistencijalnu zatvorenost, ali i želju za stvaralaštvom. U više prilika svedoči da stvaralački podsticaj za njega ima presudan značaj. Bez tog životnog začina, zapisuje u jednom pismu, zapao bih u smrtnu letargiju još za života.

Prvi Šulcovi crteži izazvali su skandal u maloj patrijarhalnoj zajednici, pa su zbog erotskih scena proglašeni ,,gnusnom pornografijom’’. Na njegovim grafikama prikazane su scene lepih i nagih žena koje su u povlašćenom položaju u odnosu na muškarce. Sve one simbolizuju moć koja se usled prirodne lepote prizora čini nedodirljivom. Tu mazohističku liniju otpora svetu, koja opsesivno kruži Šulcovim delom, ističe Vitold Gombrovič u svom Dnevniku smatrajući da su ga njegove mazohističke sklonosti, dijalektika bola i blaženstva, odvele u duhovnu katastrofu poništenja samog sebe.

U stalnoj izloženosti svetu Bruno Šulc sebe vidi kao stranca. U priči Usamljenost piše o suočavanju sa samim sobom, fizički bolnom susretu u kome čeka neizrecivu reč iz staklene dubine. Ispred ogledala, tuđ i stran sebi samome, reći će ,,bio si moj verni odraz, pratio si me toliko godina a sada me ne poznaješ!’’ Propušteni susreti i neostvarene iluzije pisca dovode na rub, na mesto gde praznina postaje sudbina i ispunjenje, gde se susreću žamor i tišina. Tu se događa samouništenje koje prkosno svedoči protiv sveta lišenog svake poetizovane stvarnosti. Svet ne prepoznaje slike mita, praiskonskog izvora bića, dubine i neiskaza, otuda je za umetnika poput Bruna Šulca samoponištenje jedini način protesta. Svet je za njega ,,slika deteta koga otac nosi kroz prostor duboke noći, dok ono razgovara sa tamom’’.

Ima li Šulcova gotovo opsesivna potraga za dubinskom jezgrom života veze za ličnim i neprežaljenim gubitkom? Figura oca, prisutna u gotovo svim njegovim zapisima, koji se ubio usled finansijske propasti tokom Prvog svetskog rata, označava tačku susreta stvarnosti i poezije, oslobođenost života za radikalno drugo – smrt i odsutnost. Gubitak kao momenat preispitivanja postaje mesto ranjive izloženosti koja pada u duboku dekadenciju i melanholiju bića. Umetnička potraga samo je jedan od načina sublimacije žalovanja u sveopštoj maskaradi života.

U zbirci Sanatorijum pod klepsidrom oseća se zadah melanholije. Šulc piše metaforično i stilski nadahnuto, rečenice su poput bujica, pred čitaocem se odigravaju metamorfoze slika. Od prašnjavih i neprovetrenih kancelarija, opisa koji neretko podsećaju na zatvoreni Kafkin svet, do slika gradske vreve i prirode u nedirnutoj izvornosti. Prizor sečenja drva opisuje slikovitim poetskim jezikom u kome se melanholično priziva vizija apsolutne oslobođenosti. Satima bih mogao tako stajati u toj svetloj praznini, piše Šulc, ,,otvorenoj u dubinu kasnog popodneva i posmatrati te testere što melodiozno sviraju, ravnomeran rad sekira. U toj svetloj pukotini dana, u toj praznini dana otvorenoj prema žutoj i uveloj večnosti seku hvatove bukovog drveta još od Nojevih vremena. Oni isti patrijarhalni i prastari pokreti, oni isti zamasi i sagibanja…’’

Uprkos vizijama umetničke potrage koja je započela sa slikom i crtanjem, put Bruna Šulca završio je sa rečima. Shvatio je da je temeljno pitanje umetnosti i njenog izražaja – ima li smisla pisati? Pisanje nije tek prenošenje reči i iskustva, nego dublja potraga za izvorom umetnosti i njenim dodirom sa stvarnošću. Reči su, za njega, znakovi smisla, dok je govor postao ,,metafizički organ čoveka’’. Književnost nije samo jedan talas duha koji se kreće u zasebnom smeru, nego je sve drugo usmereno ka tom talasu, ka nepreglednosti reči, izražaju i govoru te silne i nezaustavljive bujice. Da književnost sadrži u sebi jedan zaseban beskraj, svet u svetu, potvrđuje i Šulcova interetacija Kafke, čije knjige vidi kao ,,samodovoljnu poetičku stvarnost, okruglu, sa svih strana zatvorenu, utemeljenu u samoj sebi’’. Na tom tragu treba čitati i zagovaranje republike snova kao suverene teritorije poezije gde apsolutnu vlast ima fantazija.

Nije neobično da poznati esej Bruna Šulca Mitizacija stvarnosti završava zapažanjem da je stvarnost senka reči, a filozofija ,,duboko, stvaralačko istraživanje reči’’. Možda je danas, u vremenu dominacije slike, čitanje Bruna Šulca aktuelnije nego ikad. Stvarnost je degradirana slikama, nedostaje nam reč, nadolazeća reč iskupljenja i nežnosti.

Marina Čapalija: I lito i svitlo, Ogranak Matice hrvatske u Trogiru, Trogir 2021.

Do nekih knjiga u nas dolazimo tako što ih kupimo u knjižarama. Druge ćemo, možda, posuditi u knjižnicama. Postoje, međutim, i one treće knjige, koje bivaju regularno objavljene, registrirane u indeksima za to nadležne nacionalne biblioteke, s ispravno označenom cijenom na stražnjoj strani korica, ali do njih možemo doći samo slučajno, tako što nama ih netko utrapi ili što ih sami nađemo negdje izvan knjižara i knjižnica, a zatim ih od duga vremena otvorima. Takve knjige izlaze u kulturnim institucijama od nacionalne važnosti, u ad hoc nakladama kojekakvih općinskih i županijskih komiteta, u izdanjima preostalih velikih poduzeća, dragovoljačkih, iseljeničkih, useljeničkih, filatelističkih ili numizmatičkih udruga. Tradicija takvog nakladništva vrlo je stara, utemeljena je u neka davna socijalistička doba, ili još prije toga, a povezana je s jednom drugom specifično hrvatskom tradicijom: odumiranjem knjižara, koje je započelo s padom Berlinskog zida i uspostavom nezavisne hrvatske države. Tada su u nas nestale knjižare u kojima se prodaju i izdanja malih, anonimnih ili nepostojećih izdavača. Nestale su knjižare – kakva je, recimo, bila knjižara Mladosti na Cvjetnom trgu – u kojima su se prodavale sve knjige i svi književni časopisi, ili koje su, barem, težile za takvim knjižarskim idealom. U dućanima koji se danas u Hrvatskoj i u Zagrebu nazivaju knjižarama, prodaju se, u najboljem slučaju, izdanja nekoliko najvećih ili najmarkantnijih zagrebačkih nakladnika, ili većinom izdanja samo onog nakladnika čije se ime upisalo u naziv knjižare.

Knjigu “I lito i svitlo” splitske pjesnikinje Marine Čapalije (1965.) nećete naći niujednoj knjižari. U skladu s tim, njezino ime nećete čuti pri nemuštim HRT-ovskim nabrajanjima najznačajnijih živih hrvatskih pjesnika. Vjerojatno će je spomenuti samo pri nizanju imena dijalektalnih, čakavskih pisaca, ali kako je u tom spominjanju obavezni višak folklornih motiva i nagnuća, ako se stvarno zanimate za hrvatsko pjesništvo, za Marinu Čapaliju nećete čuti. Pritom, to što nećete, nema ama baš nikakve veze s pjesništvom. Ima samo s nakladništvom i knjižarstvom.

Rodom s Velog Drvenika, studirala hrvatski jezik i književnost u Zadru, radi u Splitu, Marina Čapalija niti piše striktno na čakavici, niti je folklorna, zavičajna pjesnikinja. Jedna je od ozbiljnijih – ako ne i najozbiljnija… – versifikatorica u suvremenom hrvatskom pjesništvu, ali o tome ćemo budemo li imali volje i pisati o jednoj njezinoj knjizi koja je izašla poslije knjige “I lito i svitlo”…

Ovo je knjiga od četiri ciklusa: tri po dvanaest i jedan od deset pjesama. Prvi je ciklus pisan na književnoj štokavici, preostala tri su, mahom čakavska, ili izmiješana. Ali premda je riječ o dva različita jezika – koji su jedan drugom dijalekti, a ne jedan drugom podložni – kod Marine Čapalije stvar djeluje cjelovito: jedan jezik je za jedno, drugi je za drugo. Recimo da je jedan jezik komentatora, a drugi jezik je šamana. Kod ove pjesnikinje nema, međutim, razlike u unutarnjem intenzitetu doživljaja, niti u intenzitetu jezika, tako da čitatelj – koliko god mu čakavski nije jednako materinji kao štokavski – katkad i ne primijeti na kojem jeziku je koja pjesma.

Recimo, pjesma “Toga smo jutra nas tri”: “Toga smo jutra nas tri/ Išli brat masline/ Vas dvoje/ Kojih ni/ I ja/ Toga smo dana nas tri/ Išli/ I pobrali/ Nas tri/ Ja/ I vas dvoje kojih ni”. Iz daljine sluti se Pupačić “Tri moja brata i ja”, ali u toj slutnji samo je dobro. Tako se i piše, noseći u sebi melodije i ritmove već napisanog. U pjesmi stoji posveta, gotovo samorazumljiva, Materi i ocu. Pjesma je kratka, ali u vremenu zamantana, jer čitatelju ostaje da se u pjesmi kreće između dva vremena. Između branja maslina u kojem su ja i vas dvoje kojih ni, dakle ja koje bere masline, s mišlju na njih dvoje kojih ni; i sjećanja na branje maslina u kojemu su ja i vas dvoje kojih više ni, premda vas je bilo dok su se masline brale. Zapravo, u pjesmi su dvije berbe. U malenoj pjesmi više je događaja nego u epu.

Ili pjesma “XXX”, za Elku, Rosi i Angelinu, koja će ovako: “Negdje na Dobrudži/ je zemlja i rt i more/// daleko od mirisa ruža/ daleko od jutarnje rose/ s lijepoga rta Kaliakra/ četrdeset spletenih ženskih kosa/ skače/ u more tone/ iz mora za nevremena/ crno vijore/// i zemlja je crna, zlatna, dobra, Dobrotica/ je njezina vladarica/ zemlja Skita što skita/ (valjda zbog imena)/ od naroda do naroda/ bez da itko išta pita/ zemlja skitača/ gusara i lutalica/// za koju umiru djevice/ i sveci/ za kojom tuže rusalke/ i žreci”. Može biti da se svega u ovoj pjesmi dogodi, unutar njezine kultivirane versifikacije, unutar svijeta čiji jedan kraj drži Ivan Slamnig, a drugi Anka Žagar, a može biti i da je u njoj samo okvir, samo slutnja neke strašne legende, kakve na svim morima postoje, svejedno je li more Crno ili je more bijelo, i obično su u tim legendama neke žene, šesnaest lavandera ili četrdeset spletenih ženski kosa, to je zapravo isto. I nesreća je ono što stvara bliskost.

Marinu Čapaliju, važno je i to reći, ne poznajem. Jer ako bi se u našim novinama, ili na stranicama knjiga, pojavile kritike, izvještaji, prikazi tih knjiga koje nikada neće doći u knjižare, znalo bi se da je prikazivač, onaj koji anonimnog pjesnika i njegove pjesme iznosi na vrh brda, tamo gdje je televizijski i radijski repetitor, pjesnikov prijatelj, rod, poznanik. Ili mu je pjesnik pedijatar, odvjetnik, vrtlar. Meni Marina Čapalija doista nije ništa, osim što mi je pjesnikinja. I slučaj pronalaska njezine knjige smatram dobrim po sebe.

Gnome

Jedna joj se zove “Ne tari suze moru”, i još je kraća: “Brodi zalud/ ne tonu/ Stine se zalud/ ne lomu/// Ne tari suze/ moru”. Druga je tek malo duža, “Žena oli maslina”: “Zakopala srce/ u coklinu/ Zagropala noge/ u hrebinu/// sura kora/ koža jon postala/// granan maše/ (ruke je pridala)/ lišće-prste/ grana pripoznala”. Manina Čapalija majstorica je pjesničkih mikrostruktura, koje se od pomodnih haikua razlikuju po tome što u njima nije tek lijepa slika, jezična igra, bizarna misao, nego je neki veliki svijet, neka tajna šifra. Riječi koje zvuče kao poslovica, ali poslovice nema: “Ne tari suze/ moru”! Nije te briga što to znači. Jer znači.

Zvuk

Čemu čakavski? Tomu što se na školskom jeziku ne može sve do kraja reći. Premda, i to valja znati, nije svaki štokavski taj nemušti školske jezik. Ali čakavski treba i zato što su mu riječi manje ispisane, pa često zvuče kao da su bliže stvarima koje označavaju. Manje ispisan jezik stvara iluziju prirodnosti. Manje ispisan jezik antitalenti su manje uništavali. (Ali će ga uništiti splitski festivali i klape po turističkim taracama…) Ali što je, možda, najvažnije za pjesnika, kao i za njegova čitatelja, u manje ispisanom jeziku, značenje kojom stotinkom sekunde kasni za samom riječju, i u tom kašnjenju stvara se prostor višestrukih i neočekivanih smislova. Slušajte, na primjer, pjesmu “Sa čelan”: “osan/ i stršljenima/ dilin vrtal/ i jutro/ cvit/ i zid/ zemlju/ i vodu/// sa čelan/ osan/ i stršljenima”.

Moja je ljubav
Most na rječici
Kraj kojeg sam
Prvi put sreo nju
I onaj pijesak što je,
Poput suhog lisja,
Šuškao pod nogama.
Dok sam se primicao
Da kažem
Zašto je gledam u oči.

Moja je ljubav briga
Koja se začakla u sjećanje
I uvijek tu skakutala
Ko lastavica koja u kljunu
Donosi travke
Da sebi sagradi dom.

Moja je ljubav
Plamen u pećici
Koju je prvi put
Rukom svojom podložila
I rekla: evo ga!

A ja sam čuo da to
Zauvijek dolazi plamen
Naše ljubavi
Koji se ne boji zima..

Slobodna Dalmacija, 27. veljače 2014.

Na današnji dan, 27. veljače 1993., grupa vojnika iz četničkog odreda Osvetnici, pod komandom zloglasnog Milana Lukića, na višegradskoj brani, hladnokrvno je likvidirala Tomislava Buzova. 

Buzov je bio Hrvat, ali Hrvatska nikad nije čula za njega, njegova je se smrt baš nimalo ne tiče. Nije mnogo naših smrti u posljednjih dvadeset godina imalo smisla, ali kako je uvedeno da se smisao svake računa u prvom licu množine, smrt Tomislava Buzova jedna je od besmislenijih.

Tomislav je rođen u Kaštel Novom, kraj Splita. Predio Rudine Kaštelani u zajebanciji danas zovu Bad Blue Boys, BBB, jer tamo, kažu, žive samo Bosanci, Botići i Buzovi. Mnogo je znanih Buzova dala ova poznata kaštelanska obitelj, od dinastije Buzova u rugby klubu Nada sedamdesetih, do starlete i pjevačice Gordane Buzov, instant zvjezdice naših dana.

Tomislav nije spadao u poznate Buzove, njega se ni u Rudinama nitko ne sjeća. Davno je bilo kad je otišao iz Kaštela. Bio je oficir JNA, u Beogradu je dočekao penziju, pa rat. Imao je šezdeset tri godine, suprugu Koviljku i sina Darka, koji je bio na odsluženju vojnog roka u podgoričkom garnizonu. Početkom 1993. u Bosni bijesni rat, beogradske novine pišu o Vance-Owenovom planu, ali svi znaju da ga bosanski Srbi neće prihvatiti. Tomu je strah za sina u vojsci, i odlučuje ga posjetiti. U subotu 27. veljače 1993., u deset ujutro, na četvrtom peronu Glavnog kolodvora u Beogradu ukrcao se na vlak 671 za Bar.

Već na polasku vlak je kasnio skoro sat vremena. Peronima su se muvale polupijane divizije vojnika, rezervista i vikend četnika, ulazile i izlazile iz vlakova, izlazile i ulazile u kolodvorske špelunke. Na izlazu iz grada, tek što su prošli nadvožnjak na Novom Beogradu, u ionako puni vlak upala je nova grupa naoružanih vojnika, a kondukter je u pratnji dvojice policajaca počeo obilaziti vagone i tražiti vozne karte, te imena i prezimena putnika. Tomo Buzov, niti itko u kupeu, nikad nije čuo da se na voznu kartu upisuje ime i prezime. Kondukter je kratko objasnio da se ne boje, da se „pojavio neki veliki šverc, pa samo kontroliraju“.

Bila je veljača i bilo je hladno, svi su prozori u vlaku bili zatvoreni, pa je hodnike brzo ispunila zagušljiva napetost, a zrak otežao pijanom pjesmom iz vagon restorana. Kasno popodne, tek što su prošli Priboj, kompozicija je uz škripu stala, a iz hodnika se začulo glasno komešanje. Uskoro su se na vratima kupea pojavila trojica vojnika u maskirnim uniformama, sa šajkačama i šubarama. Zatražili su osobne dokumente svih putnika. Netko izvana rekao je da vjerojatno traže švercere. Ili dezertere. Netko je šapnuo da traže balije. Netko je glasno rekao: „Abdić, ko je Abdić?“

Kroz prljave prozore mogla se vidjeti mala kućica s natpisom „Štrpci“. Žamor je postajao sve glasniji, uzavreo dječjim vriskom i ženskim plačem. Po prezimenima koje su prozivali vojnici na vratima kupea – „Bakija… Kusović… Softić…“ – postalo je jasno da traže muslimane. Neki mladić u majici kratkih rukava iskočio je vani i po peronu vikao „Kolji balije, kolji balije!“ Kaštelanin Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA, nije više mogao slušati. Ustao je sa sjedišta i podviknuo: “Stanite, ljudi, šta radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!”

Što je htio, što je mislio da može, nikad nećemo saznati. Znamo što je mogao. Mogao je šutjeti. Znao je Tomo Buzov da se 1993. i za manje gubila glava. Samo da je šutio, kao ostali u kupeu. Možda bi ga do smrti živog izjedala krivnja nemoćnih, ali bi ga izjedala živog. Nije to, uostalom, odavno bila njegova vojska. Ovoj njegov čin nije ništa značio. Ova je vojska umjesto zvijezde imala kokardu, i samo je kratko rekla „Izađi!“. Malo kasnije ženski se vrisak iz vagona stopio s reskim zviždukom i vlak je produžio prema Prijepolju. Vani, pod pijanim okom Lukićevih četnika, na peronu je ostalo dvadeset uplašenih muškaraca – devetnaest muslimana i jedan Hrvat.

Pored neugledne kućice bilo je parkirano nekoliko automobila i jedan kamion. Jedan od naoružanih vojnika podigao je ceradu i muškarci iz vlaka u tišini su se počeli penjati unutra. Za svega nekoliko minuta, mala željeznička stanica Štrpci kraj Priboja bila je prazna. Bila je subota, 27. veljače 1993. godine.

Dvadeset putnika otetih iz vlaka 671 Beograd-Bar nitko nikad više nije vidio. Koviljka Buzov godinama je uzaludno tražila odgovore, čuvajući nadu da joj je muž živ. „Kad se čovjek topi, za pjenu se hvata“, rekla je jednom prilikom. Čula je tako da su oteti viđeni u onoj pećini u kojoj se za onoga rata skrivao Draža Mihailović, drugi put da se nalaze u tvornici namještaja u Višegradu, pa da su ih oteli seljaci iz Rudog, pa da se nalaze u Čajniču. Onda joj je jedna žena koja živi u Brodarevu, između Bijelog Polja i Prijepolja, pričala da je bila kod sina na ratištu kraj Višegrada, i da je svojim očima vidjela dvije grupe zatvorenika. Jedni su dobijali jedan obrok dnevno, a drugi dva obroka. Sin joj je objasnio da su „ovi što dobijaju jedan obrok zarobljenici sa fronta, a ovi što dobijaju dva putnici iz voza Beograd-Bar, koji rade, pa ih moraju bolje hraniti.”

Koviljka se za pjenu držala pet godina, do ljeta 1998., kada će na Višem sudu u Bijelom Polju, na suđenju za otmicu u Štrpcima, svjedok Duško Petrović na fotografiji Tome Buzova prepoznati jednog od putnika odvedenih one subote kamionom iz Štrbaca u Višegrad, likvidiranih na mostu brane i bačenih u Drinu.

Za otmicu i ubojstvo dvadeset putnika iz vlaka Beograd-Bar osuđen je samo jedan od sudionika, Nebojša Ranisavljević, koji je dobio petnaest godina zatvora. Višegradski gospodar smrti Milan Lukić, vođa četničkog odreda Osvetnici, koji je u suradnji s policijom i vojskom organizirao otmicu, uhapšen je 2005. godine u Argentini i zbog niza strašnih zločina u Višegradu i Podrinju izručen Haagu. Ostali optuženi i danas su u bijegu. Iako je dokazano da je zločin pomno isplaniran i da su, uz vojsku i policiju, u organizaciju bili uključeni čak i ljudi iz Jugoslovenskih železnica, nitko od njih nikad nije niti optužen.

Otmica i masakr muslimana iz vlaka 671 jedna je od najmračnijih priča suvremene srpske povijesti, od onih koje danas spominju samo nezavisni mediji i nevladine organizacije, svake godine obilježavajući te sramne datume, kojih je više od crvenih datuma u pravoslavnom kalendaru. Hrvatska o tom događaju ne zna ništa: 27. februar pripada tuđoj tuzi i tuđem stidu, poput srebreničkih „škorpiona“ ili one hladnjače pune mrtvih Albanaca što je isplivala iz Dunava 1999. godine.

Tomislava Buzova pak ne sjeća se nitko. Nema ga u dovama za ubijene muslimane, jer jedini od putnika izvedenih one subote na stanici u Štrpcima nije bio musliman. Bio je Hrvat, Kaštelanin, ubili su ga četnici, ali ne pamte ga ni Hrvatska, ni njegov Kaštel Novi, jer je živio u Beogradu i jer je bio oficir JNA. Ne pamte ga ni Beograd, ni Srbija, iako je bio oficir i išao sinu u njihovu vojsku, ne pamte ga zato što je bio Hrvat, i zato što se suprotstavio srpskom vojniku.

Ne pamte ga ni suputnici iz vlaka 671, jer ih je bilo strah i gledali su u pod. Ne pamti ga nijedan preživjeli, jer nikoga nije spasio. Ne pamti ga ni onaj svezak enciklopedije mrtvih pod slovom N. N., jer imao je ime i prezime, znaju mu se i majka i ubojica. Neće ga pamtiti ni slučajni šetači, jer nema ni groba ni znamena. Neće ga, najzad, pamtiti ni kronike besmislenih smrti, jer takvih je previše, a svaka nekome pripada, i sva su pamćenja zauzeta.

Kaštelanin Tomislav Buzov naprosto ne pripada ničijem.

svaki pristojan građanin a takvih je sve manje stari se kvari se šta ćeš
ima nekog svog za zlu ne trebalo brata ciganina turčina da ne velim srbina
ja imam samo Rašu
Rašo mi je važniji od pristojnosti poštenja uvjerenja ni rod ni pomozbog izvan dometa publike i svake republike jedan telefonski poziv na Božić ’93. mijenja tijek linije na dlanu, batalite povijest, povijest ove zemlje je njegova dobra mati sasvim lično i nedolično važniji od konstitutivnosti rodne jednakosti agrarne prenapučenosti životopisa popisa i pravopisa
on je miris dunja u Đevrskama točka
ispred svake revolucije njegov šašavi osmijeh podsjetnik da vrijedi mrijeti za tacnu brkatih šarana na zemunskom keju ili koju ribu oboritu iz skradinskog podmorja jer on se u ribe razumije
skoro kao u ljude
bilo ih je i nije ih bilo sitni urod još sitnijeg zrna
de facto kao domovina
božeprosti toliko obećavala
a gle sad od onolikih
kolko nas ima! jebote, kolko nas ima!
srećom ostadoše samo dva kretena
sve vam dam zemljopis i kuću naciju toleranciju svaki idiotizam pa i kozmopolitizam
al Rašu ne dam
gdje ste bili gospodo kad između njega i vas nije bilo nikoga
i nije stajalo ništa

na kraju naše ulice
one na čijoj sredini
sve ranije cvate marelica
novi ljudi

mnogo ih je i njihova lica
se ozare kad im mahneš
kada im tako kažeš
da je dobra njihova novost

ulica je jako strma
i teško je pješice
do njenog kraja
nakon dvije smjene u nizu

mahni im i ti
upali u mimoilaženju
svjetiljku u tijelu
možda uzbrdica bude blaža

Nataša Govedić: Pasja kola, VBZ, Zagreb 2024.

Natašu Govedić počeo sam čitati prije nego što je ona počela pisati. Bilo je to negdje krajem prošloga stoljeća, ona je bila kazališna kritičarka, u to vrijeme strog i pravedan sudac. Pomno sam pratio svaki njen sud, uživljavao se u njezine opise teatarskih doživljaja, tražeći nešto što sam prethodno izgubio. Osamdesetih, naime, dakle prije ovog života, kazalište mi je bilo najvažnija od svih umjetnosti, nadređena društvenoj zbilji. Kada je i zašto je tako prestalo biti, je li problem u meni koji više ne umijem gledati; pokušavao sam se obavijestiti kod Nataše Govedić. Onda je prolazilo vrijeme, ja sam možda shvatio da su osamdesete bile vrijeme teatra, a ovo je sad neko drugo vrijeme. Nataša Govedić u međuvremenu se u svojim kazališnim kritikama iz suca pretvorila u tumača, što sam svakako još više cijenio.

I tek onda je počela objavljivati poeziju, prozu i esejistiku. Premda će to biti nešto posve drugo, u njezinom sam pisanju već bio domaći. Pisac, ako je doista pisac, biva pisac što god da piše. Pa čak i ako ne piše. A Nataša Govedić pisac doista jest. Spisateljica, naravno, ako ćemo ostati politički korektni. Premda je u ovom slučaju upitno je li politička korektnost doista put k istini. Striktno govoreći, ona je pisac taman onoliko koliko je Slamnig bio spisateljica. A to je mnogo više nego što ćemo ovdje reći.

“Pasja kola” druga je njena pjesnička knjiga. Konceptualna kao i prva, naslova “Zlice i vilice”, što bi u ovom slučaju značilo da ju je dragocjeno čitati kao cjelinu. Ovo je istodobno knjiga pjesama i knjiga tumačenja pjesama. U pjesničkom tekstu “otajstvo” možda je to i objašnjeno: “kad je Roald Dahl išao u školu, razrednik mu je na/ kraju sedmog razreda zapisao u knjižicu: ‘Nikad/ nisam sreo osobu koja tako uporno mijenja značenje/ riječima.’ Zašto u školama rade ljudi koji ne vole/ poeziju. Zašto. Zašto. Zašto.” “Pasja kola” su, otpočetka do kraja, knjiga o riječima i o svijetu. Ustanovljavajući značenja riječi, pjesnikinja mijenja i značenja, i riječi. Čim nam se učini da smo ustanovili da riječ znači jedno, ona počinje značiti nešto drugo. I ne samo to, nego to najednom više nije ni ta riječ, nego je već malo drukčija. Promijenila se za jedan glas, za jedno slovo, za jedan naglasak, za misao i osjećaj uz koje se izgovara.

Ovakvo postupanje s riječima temelj je pjesničkog posla. Ali je i temelj svakog filološkog dara, po kojemu se čovjek uzrazlikovao od svoga majmunskog pretka. Svaku je riječ stvorio pjesnik, a sintaksa svakog jezika ustvari je pjesnička forma. Od majmuna je najprije nastao pjesnik, da bi zatim od pjesnika nastao čovjek.

Osnovna riječ ove knjige je pas. Pas je i osnovni njezin stvor, temeljna njezina stvar. Ovo je pas u rječniku (Slovenci bi rekli: slovaru) Natašina jezika: “PAS (hr.), srčana pumpa iz starih dvorišta, s repom i ušima. Poznata i po tome što je osjećaji toliko obuzimaju i iscrpljuju da ih na kraju dana samo želi ukrcati u svoja pasja kola i odvesti negdje daleko u polje, tako da se od njih konačno odmori. Ali gdje god da ih ostavi, kola je slijede. Vraćaju joj se, kao začarana.” Knjiga i jest, i nije o psu i o psima, u nama i oko nas. Ali je, recimo, i o psovci.

A kakve veze psovka ima sa psima, ili kakve veze pas ima s psovanjem, to znaju djeca, prije nego što prenauče materinji jezik. Svako je dijete pjesnik. Poezija je uvijek djetinjstvo jezika. Nataša Govedić u ovoj knjizi maestralno psuje. Ona pred psovkom otvara spektar njezinih značenja: psovka nije vulgarnost, psovka nije uvreda. Psovka je ulaz u hiperbolu i izlaz iz nje. Ali i otvoreno polje za tumačenje svijeta. Recimo, odmah pri početku knjige divna je pjesma “sakralna arhitektura”: “jesu li pas i bog ista osoba/// jesu, ako sudimo po psovkama/ (jebo ti pas mater, jebo ti bog mater)/// nisu, ako sudimo po tome da je zbrinut/ samo onaj za koga su ljudi posve sigurni/ da neće ugristi”. U njezinom su tumačenju i pas, i Bog, i jezik, i dječja čežnja za riječima i za “upornim mijenjanjem značenja” riječi, koje je nužno u poeziji, jednako kao i u učenju materinjeg jezika, a u ovoj pjesmi otkriva se i na sljedećoj svojoj razini, onoj teološkoj, u spoznanju Boga. Uzgred, zašto je bog u pjesmi malim slovom? Zato što je pas malim slovom. Ako bi postojala razlika u početnom slovu, ne bi bilo moguće pitanje “jesu li pas i bog ista osoba”.

Pjesnikinja se igra riječima i njihovim značenjima. Igra se stvarima. Jer ljudi, dok god su djeca, igraju se stvarima. Kad se prestanu igrati, sami se pretvaraju u stvari. Igrajući se riječima i stvarima, ona se igra formom i žanrovima. Žanrova je raznih. Naročito za one koji su u jednom trenutku prestali biti suci i postali tumači. Jedan od privlačnijih, a u hrvatskoj književnosti ujedno i prezrenijih književnih žanrova je aforizam. (sms-poruka, twit ili cvrkut). U njega sve stane, iz njega sve izvire, samo ne smije biti poučan. Aforistična je tako i pjesma “srce se ne može nositi na dlanu”, pa ide ovako: “jer mu treba i glava i stopalo/ i jer najviše lažu oni koji se zaklinju/ u čiste emocije”. Riječ čiste nije džaba naherena u kurziv. U tom je kurzivu popravka, a ne pouka. I tu je još jedna odavno zaboravljena, a tako važna svrha poezije: pjesnik se bavi popravljanjem istrošenih riječi i prišarafljivanjem rasklimane sintakse. Pjesnik je optičar koji sitnom kacavidom priteže vide na očalima. Hvala mu ne treba reći.

Stanja stvari

Pjesnikinja tumači stanja stvari. Na primjer u pjesmi “dugo nakon i treska i cvileža”. Ovako: “neboderi u koje su se zaletjeli avioni/ avioni u koje su se zaletjeli teroristi/ teroristi u koje se zaletjela šaka/ šaka u kojoj nema ničega/// polako se opušta”. Stanje stvari je, može biti, svirepo nasilje u ime ideje. Svejedno koje. A svirepo je zato što je po svojoj prirodi takvo nasilje od svih repova jednako, i kudravih, i golih kao u štakora. Zato takvo nasilje nije okrutno, nego je svirepo. Jezik je pametniji od restriktivnih rječnika. A “šaka u kojoj nema ničega” precizno opisuje besmisao svakog terora, svake čvrsto stisnute šake.

Pasja preskakala

Jedna od vrlo ranih fraza materinjeg jezika koju je ovaj čitatelj usvojio. Kazalo bi se da je netko nekog ispsovao, izvrijeđao, iznapadao na pasja preskakala. Bilo mi je četiri-pet, i bio sam još uvijek prvotni pjesnik, pješak-đak u učenju materinjeg jezika. U frazi najmilija bila su mi i ostala – preskakala. Zamišljao sam ih, a da nikad ne doznam što su. Mnogo kasnije, kada je škola već ubila pjesnika u meni i kada sam znao da osobi nije dopušteno “da mijenja značenje riječima”, do mene je došla fraza koju Nataša Govedić koristi u naslovu. Pasja preskakala postala su pasja kola. Riječi ponekad bivaju nepotrebno razumljive.

Početak romana

Izišao je iz šume u vilinsko zimsko svitanje koje se u mukama rađalo iza tamne sumaglice na istoku. Bio je mrtav, a i dalje je, poput sablasne igračke na navijanje, išao ravno prema njemu. Smrznuti pramen kose, osut oštrim, igličastim injem, padao mu je preko čela, a njegove mrtve i ugašene podsjećale na komad leda.

U transu je prešao preko naslaga zaleđenog suhog lišća, došao do ruba šume, pa nastavio dalje okrajkom zarasle, divlje ledine koja je disala pod njegovim nogama. Podsjećao je na zabludjelog redovnika koji u hodu, ruku pobožno spuštenih uz tijelo, nečujno, u sebi, izgovara riječi pokore. U sivoj zimskoj polutami mutno je svjetlucalo tlo okovano mrazem, i činilo se da njegove noge ne dodiruju zemlju, bez obzira što se za njim vukao vidljivi trag: dvije tamne pruge koje su blago ukoso izranjale iz magle. Iza mrtvačevih leđa nazirao se red golih brezovih stabala čija je pjegava kora sablasno bjelasala na mutnoj pozadini.

Podsjećao je na krvavo priviđenja iz nekog mračnog filma, koji je jednom davno gledao u nekom polupraznom kinu, iako nije bio siguran je li se sve to odigrala na javi ili u snu. Možda je i taj film bio san unutar sna, jedna od onih davnih i zaboravljenih noćnih morâ iz djetinjstva?

Budio se nijem od užasa. San mu se, zatim, dugo vrtio po glavi, a u jednom trenutku obuzela bi ga teška i beznadna tuga, i svaki bi put nesvjesno liznuo jezikom rub usana, unaprijed zamišljajući slani okus suza, koji bi ga grubo vratio u stvarnost, u nijemu tamu u kojoj je nepomičan ležao, i u čije je lice zatim dugo zurio, kao da će u jednom trenutku u tami oko sebe nazrijeti tajnu svijeta koja mu je cijeli život izmicala.

1.

Visoko iznad rovova zviždao je ledeni vjetar. Magla je tih dana lebdjela nad zemljom, a on je, poguren poput zaboravljenog starca iz neke davno okončane priče, mirno sjedio na praznim sanducima od streljiva i razmišljao o smjeni, koja je trebala stići tek sljedeće jutro. Razmišljao je zapravo o još jednoj noći koju će provesti sam u rovu.

“Više no zoru straža noćna…”, reče u jednom trenutku pa zastade.

Htio je na trenutak razbiti tišinu, što mu se odmah, nakon nekoliko izgovorenih riječi, učinilo besmislenim.

Protekla dva dana, koliko je taj put u komadu proveo u rovu, linija je mirovala. Bilo je hladno, i lijevu je ruku držao duboko u džepu postavljene zimske jakne, dok je desnom pridržavao cigaretu. Povremeno je, iz dosade, kuckao petama čizama po donjem sanduku, koji je šuplje odjekivao. Osluškivao je puni zvuk koji je podsjećao na davni lepet golubljih krila, koji je negdje jednom čuo, ali se nikako nije mogao sjetiti gdje. Sjetio se tek snopa svjetlosti u kojemu je plesala zarobljena prašina i sive otežale paučine po krovnim gredama koja se blago ljuljala na struji toplog i zagušljivog zraka.

Ustao je, zaklonio dlanom žar cigarete i nakratko provirio kroz svijetli otvor puškarnice: ispred njega pružala se siva, zarasla ledina načičkana minama po kojoj se na mjestima bijelio smrznuti snijeg. Gusta magla, nošena vjetrom, povremeno je zaklanjala vijenac strmine visoko gore, pedesetak metara iza kamenih zidina s njegove lijeve strane, po kojemu su se nalazili neprijateljski položaji.

Mračilo se. Ugasio je cigaretu, pa provukao desnu ruku kroz otvor, da provjeri pada li još uvijek. Čekao je, sve dok na njegov otvoreni dlan nije palo par zalutalih pahulja. Sačekao je da se otope, a zatim je liznuo dlan: otopljene pahulje imale su okus po prašini. Sklopio je oči pa zamišljao jedno davno ljeto. Trčao je bos po prašini čiji je okus cijelo vrijeme osjećao u ustima. Nakratko se vratio i nepomućeni osjećaj sreće iz tog vremena, i jedino što je na toj slici nedostajalo bila je toplina davne prašine pod nogama. I svaki taj davni, izgubljeni djelić svijeta sada mu je bio dragocjen, pa i ta zaboravljena prašina po kojoj je nekada ostavljao tragove bosih stopala.

Tu, gdje se nalazio, nekada je bilo groblje u koje su sahranjivani ljudi umrli od kuge. Bilo je staro preko dvije stotine godina. Pedesetak metara iza njegovih leđa, tamo gdje je groblje započinjalo, rasla je drača, čije su oguljene mladice u proljeće, pune sluzavog soka ispod kore, mirisale na orašasto korijenje koje su on i druga djeca brali po tek uzoranim ledinama, gulili i jeli. Ispod živice drače padala je strmina kroz koju je poprečno vodio uski, izlokani put koji se nije vidio s neprijateljskih položaja. Natkriveni rov, u kojem se nalazio, zaudarao je na mrtvu i trulu zemlju u kojoj su se beskrajno sporo raspadale sahranjene ljudske kosti, i on ih je ponekad zamišljao.

Bio je sam u rovu: vojnik, koji je skupa s njim bio na smjeni, dobio je taj dan napad bubrežnih kamenaca, pa su bolničari došli po njega i odnijeli ga, obnevidjela od bolova, do sanitetskog vozila koje ih je čekalo nešto niže, na putu ispod groblja. Iz zapovjedništva, usprkos obećanju, nisu poslali nekoga kao zamjenu, i on je jedno vrijeme, odmah nakon što su ga odnijeli, osluškivao korake izvana iščekujući onaj karakteristični zvižduk kojim su jedni drugima najavljivali svoj dolazak, a onda je zaboravio na to, pomiren s tim da će cijelu noć provesti sam.

Bio je iscrpljen i pospan. Budnim ga je jedno vrijeme držao tranzistor, neki umorni glasovi koji su dopirali do njega kroz jake šumove, sve dok se bateriju nisu istrošile. Ujutro, pred zoru, kada je privirio kroz otvor i ugledao tamnu siluetu, kako se pomalja iz magle, učinilo mu se da sanja. Radilo se o muškarcu. Išao je, uspravan, ravno prema njemu, držeći u rukama pušku, poput čovjeka koji je krenuo u neobaveznu jutarnju šetnju.

Nije se odmah snašao. Zurio je jedno vrijeme kroz puškarnicu, kao da ne vjeruje vlastitim očima, a zatim je dohvatio pušku i provukao cijev kroz otvor. Čekao je da mu se približi. Zapucao je tek kada je na prednjem džepu vojnikove jakne prepoznao oznaku Armije BiH. Ruke su mu se tresle. Pomislio je u tom trenutku na vlastitu smrt i na Anu, svoju šestogodišnju kćer, pa na ljude iz zapovjedništva koji nisu poslali zamjenu za oboljelog vojnika, i u jednom je trenutku naglas opsovao.

Linija se probudila. Pucnjava se postupno pojačavala. Širila se poput jeke uspavanom dolinom ispod njega, a on je stajao u mjestu, leđima naslonjen na zid rova, osluškujući je, a zatim je nakratko provirio kroz puškarnicu. Zamišljao je desetke neprijateljskih vojnika, kako sa svih strana nadiru prema rovu, dok on bjesomučno puca prema njima. Povremeno je čuo zvižduk metaka koji su prelijetali iznad rova, a u jednom trenutku odnekle iza njegovih leđa začuo se zvuk ispaljene minobacačke granate. Čuo je zvižduk, kada je granata preletjela preko njihovih rovova, i nesvjesno se zgrčio, iščekujući detonaciju.

Pucnjava je trajala desetak minuta, a onda se sporo smirivala. U jednom trenutku zavladala je nestvarna tišina. Izvana je dopirao šum vjetra, koji je tokom noći oslabio, i sada je to bio monotoni šum koji je prizivao u primisli zaboravljenu toplinu nekog davno potrošenog vremena. Nesnosno mu je šumilo u ušima, i čuo je bubnjanje vlastitog srca. Podsjećalo je na udaljenu grmljavinu. Provirio je kroz otvor: vojnik je nepomično, na leđima, ležao na ledini, okrenut poprijeko na padinu. Zamišljao je kako snijeg pada u mrtvačeva otvorena usta. Pokušavao se sjetiti njegova okusa, iz vremena kada su kao djeca, gledajući u mutno nebo, otvorenih usta hvatali pahulje snijega.

Začuo se zvuk ručne radio stanice, koju je držao u desnom gornjem džepu jakne.

“Rim… Milano…”, čuo je.

Prepoznao je promukli zapovjednikov glas. Zamišljao ga je kako, dok razgovara s njim, neprestano namješta naočale.

Izvukao je stanicu i javio se.

“Milano je”, rekao je.

“Jesi li ti puco?”

“Jesam.”

“Je li sve u redu?”

“U redu je. Javit ću ti se za deset minuta žicom… kad se ovo smiri.”

“U redu. Čekam.”

Izišao je iz rova i pogledao prema vijencu strmine iznad sebe. Još uvijek je bio u magli. Ipak je, iz opreza, puzeći prišao do mrtvačeva tijela i uvukao ga, zajedno s puškom koja mu je ležala na prsima, u tranšeju. Za truplom se, po travi, vukao sluzavi, krvavi trag.

Ušao je u rov i pronašao u torbi baterijsku svjetiljku, pa se vratio do mrtvaca i osvijetlio mu lice. Zaleđene oči bile su mu otvorene, i on se sagnuo i sklopio ih. Bio je otprilike njegovih godina. Pretražio mu je džepove. U jednom je pronašao gotovo punu kutiju nekih turskih cigareta, a u drugom krvavi novčanik. Otvorio ga je: unutra se nalazila novčanica od deset njemačkih maraka i fotografija djevojčice od tri godine, sudeći po tri svjećice na rođendanskoj torti koja je stajala na stolu ispred nje. Na poleđini je stajao nalivperom napisan današnji datum od prije dvije godine. Fotografija je po rubovima bila zaprljana krvlju. Vratio je novčanik natrag i pregledao džepove mrtvačevih hlača. U jednom je pronašao Rubikovu kocku, koju je spremio u džep hlača.

Podigao je mrtvačevu pušku i skinuo okvir s nje. Dugo je, u nevjerici, zurio u njega: bio je prazan. Povukao je zatvarač, da provjeri je li ostao metak u cijevi. Međutim, ništa se nije dogodilo. Bio je zbunjen: bacio je pušku na zemlju, a zatim se vratio u rov, držeći u ruci fotografiju i cigarete. S desne strane ulaza u rov, zakačena na dugi čavao zakucan u noseći drveni stup, nalazila se rola toalet papira, i on je otkinuo nekoliko listića i obrisao krv s fotografije. Zapalio je zatim jednu od mrtvačevih cigareta. Bile su odvratne. Povukao je nekoliko dimova i cigareta se ugasila, kada je žar naišao na krupno izrezanu peteljku u duhanu. Bacio je cigaretu na zemlju i zgazio je nogom.

Osvijetlio je fotografiju svjetiljkom i dugo je promatrao. Djevojčica je na desnom obrazu imala mladež u obliku sićušnog srca. Ponovo se sjetio Ane.

“Rim… Milano… Čekam”, čuo je glas s radio stanice.

Javio se.

“Rim je. Sad ću, za minut”, reče.

Glas mu je drhtao.

“Je li sve u redu?”

“U redu je.”

Spremio je fotografiju u novčanik, pa prišao poljskom telefonu i okrenuo ručicu.

“Marko je”, reče.

“Šta je bilo?”

“Puco sam u mundžosa.”

“I?”

“Ubio sam ga.”

“Siguran si?”

“Jesam. Došo mi je skroz blizu. Nisam ga zbog magle odmah vidio. Uvuko sam ga u tranšej. Pošalji ljude s nosilima, da ga odnesu.”

“Znaš li o kome se radi?”

“Ne znam. Nije mi poznat. Nema nikakvih dokumenata. Imo je samo deset maraka u novčaniku.”

“Ništa više?”

“Ništa.”

“Poslat ću ih sa smjenom.”

“U redu. Još nešto…”

“Reci.”

“Nije imo metaka u pušci.”

“Siguran si?”

“Jesam. Provjerio sam.”

“U pičku maternu… A nož… je li imo nož?”

“Nije.”

“Bombu?”

“Nije imo ništa… ni nož ni bombu…”

“Svašta. Navrati kod mene tokom dana.”

“U redu. Čim se naspavam. Nisam cijelu noć oka sklopio. Bili ste obećali poslat zamjenu za Darka, pa ste me zajebali.”

“Moraš shvatit da nemamo dovoljno ljudi.”

Uhvatio ga je bijes.

“Mogo si poslat nekoga od onih tvojih, što po cijeli dan drkaju kurac po zapovjedništvu”, reče.

“Smiri se, razgovarat ćemo kad dođeš.”

“Šta da sam zaspo?”

“Reko si da nije imo metaka u pušci.”

“Svejedno. Ko da sam to u tom trenutku znao. Nemoj me zajebavat!”

“Razgovarat ćemo kad dođeš.”

Izišao je iz rova, pa je jedno vrijeme promatrao mrtvaca. Ovako, sklopljenih očiju, izgledao je drugačije, kao da spava i kao da će svaki čas otvoriti oči i pospano pogledati u njega.

* * *

Mrtvac se podigao sa zemlje, pa prošao poput mjesečara pored njega i ušao u rov. On je odmah pošao za njim. Mrtvac je sjeo na sanduke od streljiva, i tek je tada otvorio oči i nezainteresirano pogledao oko sebe. Zatim je svojim mrtvim očima pogledao u Marka koji je nakratko vidio vlastiti odraz u mrtvačevim zjenicama.

“Jesi li ikada, dok si bio dijete, otvorenih usta hvatao pahulje snijega?” upita mrtvac u jednom trenutku.

Očekivao je slično pitanje.

“Jesam. Svi smo to radili”, reče on. “Kako se zoveš?”

“Mundžos… balija… turčin… Nazovi me kako god hoćeš.”

Zamislio se.

“Adam… zapravo Adem. Pretpostavljam da si musliman?” reče.

“U redu.”

“Adem, znači?”

“Da.”

“Jesi li znao da ti je puška prazna?”

“Jesam… znao sam.”

“A ipak si krenuo prema meni?”

“Da.”

“Postoji li razlog?”

“Uvijek postoji… što god napravili postoji neki razlog.”

“Znam to i sam. Pitao sam te za konkretan razlog zbog kojeg si s praznom puškom krenuo prema našim rovovima.”

“Jasno mi je što si me pitao. Ti dobro znaš o čemu je ovdje riječ. Vidio si fotografiju. Ako ti to nije dovoljan razlog, navest ću ti još koji.”

“Ovdje nije riječ o tebi, već o meni.”

Šutjeli su jedno vrijeme zagledani u vlastite ruke.

“Jesi li ikada ranije pucao u nekoga?” upita Adem.

“Nisam. Imao sam sreće… sve do sada. Uvijek sam pucao napamet… kao i većina: provučeš pušku kroz rov i pucaš. Znaš i sam kako to ide. Ako sam nekoga slučajno i pogodio, nisam toga bio ni svjestan.”

“Jesi li ikada zamišljao da si nekoga pogodio?”

“Jesam.”

“Kako si se osjećao?”

“Ništa posebno. Kao da zamišljaš da si dobio sedmicu na Lotu. Ili kao da si u video igri ubio protivnika.”

“Jesi li igrao Loto?”

“Jesam. Jedan moj razredni kolega dobio je jednom prilikom trideset tisuća maraka na Lotu.”

“Moglo se dogoditi i obratno”, reče Adem.

“Prošao si kroz minsko polje…”

“Nisam razmišljao o tome.”

“Ne vjerujem ti. Proći kroz minsko polje i nijednog trenutka ne pomisliti na mine koje su svuda oko tebe… Znao si da je izminirano?”

“Pretpostavljao sam.”

“I nisi razmišljao o minama?”

“Nisam.”

“Znaš li onaj vic o krokodilu i kukuruznom brašnu?”

“Ne.”

“Kako kukuruzno brašno pretvoriti u zlato?”

“Nisam ga čuo.”

“Naliješ u posudu vode, staviš je na štednjak i sačekaš da proključa, a zatim u nju ubaciš brašno. Da bi se brašno pretvorilo u zlato, moraš ga miješati pet minuta, a da za to vrijeme nijedanput ne pomisliš na krokodila.”

“Dobar je.”

“Na to me podsjeća taj tvoj prolazak kroz minsko polje. Stvarno nisi nijednog trenutka pomislio na krokodila?”

“O čemu razmišlja čovjek koji se baci s dvadesetog kata u trenutku dok se približava zemlji? Sigurno ne razmišlja o ljudima koji žive na desetom ili jedanaestom katu, pored čijih je prozora u jednom trenutku proletio. Iako ih je, možda, krajičkom oka i ugledao?”

“Ta fotografija…”, reče on, pokazujući prema džepu na Ademovoj jakni.

Adem izvuče iz džepa novčanik, a zatim mu pokaže fotografiju.

“Ova?” upita.

“Da.”

“Imala je pet godina. To je stara fotografija… jedina koju imam.”

“Rubikova kocka je također bila njezina?”

“Da.”

“Moja kćer je godinu dana starija.”

“Kako se zove?”

“Ana.”

“Nemaš sina?”

“Nemam. Imam samo nju.”

“Jesi li joj ikada čitao priče pred spavanje?”

“Jesam.”

“Postoji li neka koju je najviše voljela?”

“Postoji: ‘Mali princ’. Jednom sam je morao čitavu pročitati.”

“Čitavu!? Jesi li preskakao stranice?”

“Jesam… pretpostavljam da jesam. Ne sjećam se više. Sjećam se da je knjiga bila stara i da me cijelo vrijeme gušio miris starog papira.”

“Nije zaspala sve dok joj nisi pročitao cijelu priču?”

“Da.”

Adem se nasmijao.

“Koliko je to trajalo?”

“Sat-dva… ne sjećam se više. Ponekad se znalo dogodit da zaspem prije nje.”

Adem se ponovo nasmijao.

“Događalo ti se to?” upita on.

Adem je potvrdno klimnuo glavom.

Šutjeli su jedno vrijeme, a zatim je Adem gurnuo ruku u džep i izvukao cigarete.

“Hoćeš probati?” upita, nakon što je zapalio cigaretu i povukao prvi dim. “Da vidiš koje mi smeće pušimo?”

“Hoću.”

Adem mu pruži kutiju, i on uzme jednu cigaretu. Povukao je jedan dim, a zatim bacio cigaretu na zemlju.

“Stvarno su smeće”, reče. “Hoćeš jednu moju?”

“Može”, reče Adem i baci cigaretu na zemlju.

Pružio mu je svoje cigarete, i Adem je jedno vrijeme zamišljeno promatrao kutiju.

“Sjećam se ovih cigareta”, reče.

“Nisi odavde? Inače bih te prepoznao… ovo je mali grad?”

“Nisam.”

“Vjeruješ li u Boga?”

“Nekad sam vjerovao.”

“Nekad?”

“Da. Kako ljudi poput nas, poput mene i tebe, mogu vjerovati u ovakvog Boga? Koji sve ovo dopušta?”

“Naši svećenici vole reći kako nas Bog na taj način kuša.”

“Da vidi od kakvog smo materijala načinjeni? Ako je svemoguć i sveznajući, onda to unaprijed zna. Ili je naprosto zao? Možda se, visoko gore, nasmrt dosađuje… i zbog toga sve ovo.”

“Poznajem neke ljude koji nakon životnih tragedija još čvršće vjeruju u Boga.”

“Poznajem i ja. Ali to ništa ne znači. Pogotovo to postoji li Bog ili ne. Jesi li ikad čuo za Boga koji ima kćerku?”

“Više ne vjeruješ, znači?”

“Nisam to rekao. Možda se u međuvremenu nešto promijenilo?”

“Smrću?”

“Da. Blago onima koji ne vide a vjeruju. Tebi je to poznato?”

Klimnuo je glavom.

“Evanđelje po Ivanu”, reče.

“Lako je vjerovati u ono što si vidio vlastitim očima”, reče Adem. “Idem: brzo će doći po mene.”

Prošao je nečujno kroz rov. Nije se čuo nikakav zvuk, pa čak ni ljepljivi koraci po raskvašenom zemljanom podu. Čuo je samo nezemaljsku tišinu, sličnu onoj koja je nakratko zavladala u noći prije Postanka.

* * *

Izvana se, nakon perioda nestvarne tišine, koji je potrajao, začuo zvižduk, i on je izišao iz rova. Desetak metara dalje, u tranšejama su stajala dvojica starijih muškaraca odjeveni u izblijedjele maskirne uniforme. Nosili su između sebe bolnička nosila. Mahnuo im je rukom, i oni su zatim prišli i spustili nosila na zemlju. Jedan od muškaraca držao je u zubima ugašenu cigaretu. Čim su spustili nosila, izvukao je upaljač iz džepa i zapalio je. Zvao se Stane.

“To je taj”, reče Stane.

“Poznaješ li ga?” upita on.

“Ne. Nikad ga nisam vidio.”

“A ti, Branko?”

“Nisam ni ja”, odgovori Branko, koji se u jednom trenutku prekrstio i zureći u mrtvaca prošaptao kratku molitvu.

“To ti se kod njegovog Boga ne broji”, reče Stane.

“Malo poštovanja”, reče Branko.

“Došo ti je tu, do rova, da te ubije, i ti mi govoriš o poštovanju. Sereš!”

“Ne činim to zbog njega, već zbog sebe.”

“Šta je sa smjenom?” upita on.

“Brzo će”, reče Stane. “Kamion im nije htio odmah upalit.”

Pomogao im je podići tijelo na nosila, a zatim je promatrao kako ga odnose. Magla se razilazila i vidio ih je cijelo vrijeme, sve dok njihove glave nisu u jednom trenutku samo potonule iza tamne linije tranšeje.

izvještaj miroslava antića

lošinj opet sažeo brojne i tople ljude:
mali lošinj narastao.

miroslav antić kaže što nam se ovdje zbilo,
šta je u malom veliko:

svaka prava toplina ima u sebi bezbroj
prisnih malih toplota.

ovaj ogromni život prepun je kao saće
običnih malih života.

zajedno biti, piti misterije života:
u majin maj svibnjev svib.

kad srce ti zakuca tako da ga svi čuju –
to je smisao srca:

jer bez tih malenih srca
što drhte duboko u nama
šćućurena i bela,
ne bi ni velikog srca, ne bi ni velikog belog
– ničega ne bi bilo.

pa i nas,
evo,
ovakvih,
čudnih i lepo ludih,
zar misliš da bi nas bilo?

nikad nas ne bi bilo.

nikad se ne bi pilo.

zar misliš da bi se pilo?
simpozij, syn-pinein:
zajedno
život
naiskap.

U podrumu kuće na Sepetarevcu, među stvarima koje su preostale još od doseljenja i nikada nisu prenesene u stan, nađena je u ljeto 1998. natrula vunena torbica, takozvana zobnica, i u njoj olovka – jedina nedirnuta protokom vremena i podrumskom vlagom – zahrđali upaljač na benzin, dva komada crvenog voska za pečaćenje pisama i bilježnica. 

Zobnica, upaljač i vosak završili su u smeću – kome još treba vosak za pečaćenje pisama – sudbina olovke nije poznata, a bilježnicu sam sačuvao, jer sam vjerovao da bi u njoj mogao biti odgovor kome je pripadala i čemu je služila vunena muška torbica, nalik zobnici za hranjenje konja, po kojoj je i dobila ime. Gdje je  izgrebena i sašivena, teško je znati, jer su se šare i ornamenti izgubili u truleži i prljavštini, a takve se torbice nose duž cijeloga dinarskog pojasa, od Krasa i Istre, preko Velebita, Dalmacije i Hercegovine, sve do Albanije, gdje god je ovaca i muškinja koje ih čuva.

Zanimalo me kome je zobnica pripadala zato da poslije ne bih razbijao glavu  misleći o njoj. Često tako mislim o izgubljenim stvarima, tražim odgovore na pitanja koja su zaostala iz prošlosti ili pokušavam rekonstruirati događaje čiji su svjedoci pomrli. Mučim tako maštu, naročito dok sam u nekoj čekaonici, kad mi je dosadno, ili ležim u mraku jer me boli glava, i razvijam teorije o svemu i svačemu. Ništa dobro od toga ne nastaje, nikakva literatura, samo mučenje bez smisla i kraja. Laže Wittgenstein kada kaže da se ne može misliti o onome o čemu se ne može misliti: o da, itekako se to može, takve misli najprije bole, pa vode u onu vrstu tuposti i obamrlosti koja podsjeća na sediran zub, oko kojega, čas prije vađenja, marljivo struže zubarska špahtla.

Htio sam da zaboravim tu zobnicu, i zato sam htio otkriti kome je pripadala.

Osim toga, bile su mi trideset i dvije, sljedeće sam godine Isusov vrsnik, i  kasno je za profesionalnu prekvalifikaciju. A istraživanje sadržaja torbice nađene u podrumu, rekonstruiranje povijesnog vremena iz naoko običnih predmeta, objašnjenih onim što piše u bilježnici, da bi se na kraju razotkrilo kome je pripadala, to je, nakon godina kopanja po arhivima i putovanja po mjestima na kojima su živjeli i koja su posjećivali još uvijek nepoznati akteri ove priče, i nakon stotina ispisanih i pažljivo redigiranih stranica, smisao male historije, kao najzabavnijega znanstvenog žanra, ali i smisao bavljenja znanošću, kakvom se ja, na žalost, nikada neću baviti, nego ću do kraja života biti novinar i romanopisac, koji izmišlja stvari i pokušava kraćim putem doći do onoga do čega se znanošću mnogo sigurnije stiže.

E, pa ako je već tako, barem da jednom istražim predmet svoga interesa i otklonim od njega svaku sumnju i spekulaciju. 

Nakon što sam krpicom očistio debele naslage prašine i plijesni ukazale su se sivo-modre, kožnate korice, s utisnutim jednostavnim ornamentima duž rubova, i s danas jedva vidljivim natpisom u donjem desnom uglu. Imitacijom pisanih slova, podvučenih crtom, kao što ljudi podvuku svoj potpis, piše: Notes. Iako se i natpis i ornamenti, nalik međusobno povezanim spajalicama, danas još jedva naziru, lako se može naslutiti njihov nekadašnji sjaj. Ako se dobro pogleda, u utorima slova primjećuju se tragovi pozlate, a estetika ukrasa i oblik slova dosljedno pripadaju razdoblju art decoa.

Notes, tako ćemo ga od sad zvati, a ne bilježnica, nije mogao biti skup. Vjerojatno je kupljen u nekoj sarajevskoj knjižari ili papirnici, jer se ne čini toliko vrijednim da bi kao dar bio donošen iz Zagreba, Beča ili Graza. 

Notes je formata 10,3 x 15,8 centimetara, ima 44 ručno paginirane stranice, od kojih su dvije, između 32. i 37. stranice, iščupane, te po jedan neobilježen predlist i zalist.

Ispisan je od stranice broj 1 do broja 18, a potom i stranice 21, 25, 27, isključivo olovkom. Rukopis je vrlo sitan, ali čitak, osim gdje je izblijedio od vremena, pošto se sasuo grafitni prah. Ali i ti bi se dijelovi – koji ne obuhvaćaju više od četvrtine teksta – uz malo truda i lupu mogli u potpunosti rekonstruirati. Svaki zapis u notesu ima svoj nadnevak, od prvoga, 18. VII. 1935. do posljednjega, na stranici 27, 14. VII. 1937. 

Na unutrašnjoj stranici predlista nalazi se legenda “Kratice i znakovi”

M = matica

T = trut

R = radilica

D = društvo

L = leglo

Lp = poklopljeno leglo

J = jaja

strelica naprijed = otraga

strelica nazad = sprijeda

O = sredina

+ = roj

Otpočetka do kraja, radi se o istome rukopisu, koji odmah prepoznajem, ispisanom i osobenom, vrlo kontroliranom, uvijek sitnom. Primjećuje se kad je pisano tako što bi se notes držao u lijevome dlanu, a kad je je bio na čvrstoj podlozi, ali rukopis nikada nije uznemiren, nijedno slovo nije veće od omeđenog polja, takozvane kockice iz bilježnice za matematiku, što je vjerojatno obilježje naročite samokontrole i uravnoteženosti pisca ovoga neredovitog dnevnika.

Samo jedna rečenica napisana je drugom rukom, jednako sitnim slovima, na unutrašnjoj stranici zalista. Rečenica glasi: “7. juna, subota, bila Mina.” Kako je sedmi juni padao u subotu tek 1941, rečenica je upisana nakon što se notes već prestao koristiti, premda postoji i sasvim mala mogućnost da je Mina bila u nedjelju, godine 1936.

Tu jednu rečenicu napisala je Olga Rejc.

Sve drugo napisao je Franjo Rejc. 

U notesu sivo-modrih korica tri je godine vodio dnevnik jednoga pčelinjeg društva. Tada je, između 1935. i 1937. Franjo upravljao još jednom zajednicom: onom u Želeći kod Žepča, gdje je na jednoj livadi, nedaleko od željezničke stanice, imao devet svojih košnica. Ali to se u notesu ne spominje. Sigurno je postojao i drugi dnevnik, koji je pratio život druge zajednice. On nije sačuvan, a više nema ni živih svjedoka koji bi potvrđivali priču o devet košnica, postavljenih na livadi koja je pripadala Dušanu Zlatkoviću, skretničaru zaposlenom na stanici Žepče. Franjo Rejc medom je Zlatkoviću plaćao najam livade, ili “kiriju na polen”, kako se to govorilo, iako on to nije tražio. “Sreća je za svakoga normalnog čovjeka da mu pčele budu na zemlji. Bog pčele voli, Božja ljubav je u medu ljekovita.” Tako je, po Nonetovom sjećanju, ili po mome sjećanju na Nonetovo sjećanje, Dušan Zlatković govorio o pčelama. Iako je bio samo skretničar, bio je vrlo pobožan čovjek – što među željezničarima i pružnim radnicima, pogotovo pravoslavcima, nije bilo često – štio je svake večeri svete knjige, popeo bi se na planinu i pojao psalme, i oko svake bi se stvari zapitao: što Bog o tome misli, kako Bog na to gleda?   

Za šest ilidžanskih košnica Franjo nije trebao plaćati kiriju na polen, jer je ova pčelinja zajednica obitavala u vrtu Karla Stublera. Brigu oko pčela preuzimali su ponekad Karlo i njegov sin Rudi, ali tih godina pogodilo se da bi Rudi s proljeća svirao po sarajevskim varijeteima i sinemaskopima, a otata je pobolijevao – čini se da ga je mučila nekakva proljetna alergija, u vremena kada se za alergije nije ni znalo – tako da je briga o pčelama pala na Franju. Zato je on i vodio dnevnik.

Potreba za bilježenjem i dokumentiranjem kod njega je cijeloga života bila vrlo izražena. Možda kao izraz nekoga zapretenog literarnog talenta, i potrebe da se zaustavi vrijeme i spasi se od zaborava, a možda je to bila posljedica Franjine birokratske urednosti, koja ga je nagonila da sve važno pribilježi, selekcionira, obradi i arhivira. Oduvijek je vodio dnevnike, ne samo pčela i pčelinjih društava, nego i svega drugog. U stolne kalendare upisivao je svoje telefonske razgovore: datum, vrijeme, trajanje razgovora, je li bio pozivatelj ili je bio pozvani. Ispod bi zapisao je li tog dana stigla pošta, pismo, telegram ili knjige koje je naručivao iz Njemačke. Na papirićima koje je lijepio po radnome stolu u svojoj kancelariji bilježio je događaje u  Direkciji željeznica, kome se rodio unuk, čiji je sin diplomirao u Zagrebu, kome je umrla žena. Poslije bi ih spremao u fasciklu, ili su nestajali negdje na putu prema košari za smeće, a da nitko, pa ni on sam, nije znao čemu služi takvo dokumentiranje stvarnosti. Osjećao se nesigurno ako ne bi vodio dnevnik.

Karlo ga je jednom upitao zašto zapisuje ono što će i bez toga upamtiti.

Na trenutak se smeo, a onda je vrlo razumno odgovorio:

– Da se zna kako postupati sa pčelama ako se meni nešto dogodi. Bila bi nepotrebna šteta da skupa sa mnom stradaju i pčele. 

Nije mu povjerovao. Nitko tko ga zna ne bi Franji vjerovao da vodi dnevnik  da bi zaštitio pčele od vlastite sudbine. Uostalom, kada bi pčelara nestalo, i kada se više nitko ne bi brinuo o košnicama, pčele bi svejedno preživjele. Društvo bi im se izmijenilo, košnice opustjele, bilo bi mnogo mrtvih i nerođenih, trunule bi larve po leglima, širio bi se octeni miris smrti, ali pčelinja loza svejedno bi se nastavila. 

To je Franjo znao bolje od ikoga, ali se nije mogao sjetiti boljeg objašnjenja zašto vodi pčelarski dnevnik. 

I zašto vodi sve druge svoje dnevnike.

Ako mu se nešto dogodi, da ne budu zaboravljeni dani koje je proživio.    

Zapravo, uredno bilježeći svoje kronike, Franjo Rejc pokušavao je savršeni red svoje sitne literature prenijeti u život, koji je oduvijek bio u neredu. Ili je malo- pomalo svoj duh, misli i osjećaje počeo ravnati prema tim dnevnicima, prepuštajući život kosmičkome kaosu.  

To sam, dakle, lako otkrio: zobnica s olovkom, upaljačem na benzin, voskom za pečaćenje pisama i notesom pripadala je mom djedu.

I bilo je vrijeme da odustanem, da zaboravim nju, a da notes zaboravim u nekoj od ladica svoga radnog stola u Markuševcu, gdje bi ostao toliko dugo dok se grafitni prah sasvim ne saspe s papira, i ne ostanu puste požutjele stranice neispisanoga papira. Tako bi se, konačno, sve Franjine povijesti i kronike vratile svome prapočelu. Nikada ih nije bilo, kao što ni njega nikada nije bilo, i kao što nas nikada jednom neće biti.

Ali morao sam doznati još dvije stvari.

Zašto je prestao voditi dnevnik pčela?

I kada je Mina bila u posjeti Olgi i Franji: u subotu 7. juna 1941. ili u nedjelju 7. juna 1936? Je li Olga pogrešno navela dan u tjednu ili je napomenu na unutrašnjoj stranici zalista ispisala pune četiri godine nakon što je Franjo prestao u ovom notesu voditi dnevnik ilidžanskih pčela? 

Notes je vjerojatno i tada bio u zobnici s olovkom, upaljačem za benzin i voskom za pečaćenje pisama. Izvadila ga je samo zato da napomene kojeg je dana i datuma dolazila Mina? Kome je i čemu napomena trebala poslužiti?

Tokom augusta 1998. istraživao sam po ladicama i starim bilježnicama, uzaludno sam istraživao tavan kuće na Sepetarevcu, tražeći ostale pčelarske dnevnike. Nije ih bilo, kao što više nije bilo ni pet kartonskih kutija s Franjinim knjigama i pčelarskim leksikonima, koje je pola života sakupljao. Nestalo ih je, možda su naložene za hladnih ratnih zima, ili ih je Javorka, njegova kći i moja majka, bacila na otpad onoga prvog mirnodopskog proljeća, nošena euforijom novoga doba.

Telefonirao sam, nazivao starce koji su ga se sjećali. I one koji su ga zaboravili. I kod jednih i kod drugih obično bih probudio neku sumnju. U boljem slučaju mislili bi da sam prevarant, i da ih kanim orobiti, pa bi naglo spustili slušalicu. Gore bi bilo s onima koji bi povjerovali da sam smrt, i da upravo dolazim po njih. Takve se nikako nije moglo skinuti s telefonske veze: ili bi, izazvani nekim čudnovatim olakšanjem, započinjali svoje cjeloživotne ispovijedi, ili bi me, plačnim glasovima, molili da ih poštedim i darujem im još koji dan života. A oni će se za to vrijeme sjetiti tko je bio Franjo Rejc, pa će mi sve reći o njemu.

U Zagrebu sam, u židovskome staračkom domu Lavoslava Švarca, našao Đorđa Bijelića, koji je 17. januara 1937. izabran u upravu Društva pčelara i medara Kraljevine Jugoslavije. Sjednica je održana u dvorani Radničkoga doma u Sarajevu, Franjo Rejc bio je zadužen za vođenje zapisnika.

Padala je kiša i bilo je neobično hladno za početak septembra. 

Ispred zgrade skrivene u gustome zelenilu, negdje u istočnom dijelu grada, tamo gdje ne smeta nikome, stajala je statua komunističkoga konspirativca i mučenika, prevoditelja Marxova Kapitala, akademskog slikara s minhenske škole Moše Pijade, koji je prije rata 1991. bio izložen na jednoj važnoj zagrebačkoj raskrsnici. Umjesto da ga dinamitom dignu u zrak – što bi svakako uznemirilo i stanovnike okolnih zgrada – crnokošuljaši su ljubazno ponudili lokalnoj židovskoj zajednici da Mošu odnesu na neki svoj posjed, tamo gdje neće biti vidljiv revoltiranom pučanstvu, niti će vrijeđati osjećaje katoličke većine. Zahvalni su Židovi kip premjestili pred svoj starački dom. Tu ga nitko nije primjećivao.

Iako nije bilo vrijeme ručka, starci su sjedili oko zajedničkoga trpezarijskog stola, prekrivenog bijelim stolnjacima. Neki su pili čaj, ali većina nije pila ništa. Jedna je svježe ondulirana gospođa na licu imala masku za kisik.

Na čelu stola, kao da drži predavanje, sjedila je vrlo krupna, sredovječna žena, poznatog lica. Slavna operna pjevačica, koja je godinama nastupala u njujorškome Metropolitanu, gibala se lagano, u pravilnome ritmu nevidljivoga orkestra, grudima je dodirivala rub stola i zatim padala nazad prema naslonu. 

Pjevala je staru kafansku pjesmu: Tebi majko misli lete, preko gora i planina, izdaleka primi pozdrav, od jedinog tvoga sina…

Starci su skupa s njom otvarali usta, na usnama su im se prepoznavale riječi, ali malo kojem se čuo glas. I ondulirana je gospođa otvarala usta ispod prozirne plastične maske za kisik.

Đorđe Bijelić sjedio je u invalidskim kolicima.

Georg Weiss, sin Josepha Pepike Weissa, profesora matematike u Velikoj gimnaziji, rođen je 1901, prvoga siječnja, prve godine u novome stoljeću. Na Poljoprivredni fakultet u Beogradu upisao se kao Đorđe Bijelić. Tako piše u Enciklopediji Jugoslavije, izdanju Leksikografskoga zavoda iz Zagreba. Nakon što je diplomirao, nekoliko godina predavao je na istom fakultetu, predviđali su mu veliku naučnu karijeru, gostovao je na Sorboni, gdje je 1933. održao čuveno predavanje “Hrišćanstvo i pčelinja duša”, da bi se iznenada, dvije godine kasnije, iz Beograda vratio u Sarajevo. Napustio je univerzitetsku karijeru, ubrzo je bio zaboravljen i u naučnim krugovima, predavao je biologiju u istoj onoj sarajevskoj Velikoj gimnaziji, a u slobodno vrijeme bavio se pčelarstvom. Tako je 1937. izabran u upravu Društva pčelara i medara Kraljevine Jugoslavije, kao jedini Bosanac. U upravi je ostao sve do početka rata, kada se Društvo raspalo, a Đorđe Bijelić pred ustašama prebjegao u Dubrovnik, pa u Italiju. Nakon rata vratio se u Sarajevo, gdje je do odlaska u mirovinu 1966. po srednjim i osnovnim školama predavao biologiju. Odbijao je posao na novoosnovanom Poljoprivrednom fakultetu, ali je sudjelovao u nekim znanstvenim projektima, sam ili u suradnji s profesorom Ignjatom Pobegajlom, autorom knjige “Pčelinja kuga (larva pestis)”. Deset godina po umirovljenju, 1976. u izdanju sarajevske Svjetlosti objavljuje svoje životno djelo, magnum opus Đorđa Bijelića, i jednu od najneobičnijih knjiga jugoslavenske kulture, “Kuga i egzodus”. O tom trotomnom izdanju, od dvije tisuća stranica, na sve strane je pokrenuta vrlo žučna rasprava, a nadležni urednik je ubrzo smijenjen, dok je na sastanku partijskoga aktiva Bijelićeva knjiga proglašena izdavačkim promašajem te je naglašeno da će se o odgovornosti pojedinih drugova i karika u samoupravnome lancu odlučivanja raspravljati naknadno, ali da stvar ne može stati na smjeni operativnog urednika.

Dok su jedni “Kugu i egzodus” ocijenili kao nečuvenu kupusaru, “proizvod megalomanskoga uma”, “djelo provincijskoga uče koji pati od manije veličine”, ciljanu podvalu skupine luđaka ili, naprosto, smeće, kakvo se povremeno svuda pojavljuje kao rezultat izdavačke hiperprodukcije, drugi su, malobrojniji, ali mahom moćniji i autoritativniji, “Kugu i egzodus” dočekali kao jednu od epohalnih knjiga i “konačno ostvarenje jedne briljantne intelektualne biografije, dokaz kako se u samoći redovničkih ćelija, daleko od sveučilišnih katedri i akademija, u miru i u tišini, stvaraju najveća književna djela i historiografske sinteze, antropološki zahvati u dubinu naše civilizacijske podsvijesti, veličanstvena kulturno-povijesna obašašća i sabiranja, razotkrivanja ljudske i pčelinje duše, teološki traktati o kukcima i o cvjetovima, koji licem u lice stavljaju čovjeka i Boga, čak i nama koji ne vjerujemo  ni u jednoga, ni u drugoga. Sve to je, i još mnogo više od toga Kuga i egzodus!” Tako je o Bijelićevoj knjizi pisao profesor estetike Ivan Focht, ali sve polemike su zaustavljene, svako ruganje umuknulo je kada se u obranu Bijelićeva djela digao glavom Miroslav Krleža. U to vrijeme više nije izlazio iz kuće, bio je star i teško pokretan, ništa nije pisao, ali se javio u dvije prigode, da brani dvije knjige: Kišovu “Grobnicu za Borisa Davidoviča” i Bijelićevu “Kugu i egzodus”. Obje su napisali Židovi, jedna je govorila o logorima, druga o pčelinjim košnicama.

Prevedena na francuski i njemački, Bijelićeva je knjiga do rata objavljena još u dva izdanja, i dalje se znala spomenuti kao “nedjelo jednoga hohštaplera”, ali kako se bližio rat i budili se jugoslavenski nacionalizmi, najprije velikosrpski pa ustaši sentimenti, a izluđeni se narod sve više zavlačio po crkvama i džamijama, tražeći od Boga ono što se nepovratno izgubilo u ljudima, tako je “Kuga i egzodus” tonula u zaborav. S krvavim Uskrsom 1991. na Plitvicama, pa s Vukovarom i bombardiranjem Dubrovnika, više se nitko nije sjećao Đorđa Bijelića i njegova djela. 

Kada je započelo bombardiranje Sarajeva i stegnula se srpska omča oko grada, on je bio još samo teško pokretni devedesetogodišnji Jevrejin, koji je, po sreći svoga jevrejstva, mogao biti transportiran iz grada. U Zagrebu, gdje ga više nitko nije znao, smješten je u starački dom, gdje ga nitko nije obilazio. Bio je udovac bez djece, sin jedinac Dragutin umro je od difterije, 1930. u Beogradu. Bile su mu tri godine. Žena Blanka, od beogradskih Albaharija, više nije mogla zanijeti. U Sarajevu je radila kao učiteljica engleskog u školi za strane jezike. Umrla je rano, u snu, krajem augusta 1940.  

To je sve što sam saznao o Đorđu Bijeliću.

Nadam se dok ovo pišem da bi netko, ipak, mogao znati više, i da bi se priča o njemu mogla otvoriti, a preko nje, možda, i sve ono što je ostalo neispričano i nepoznato u vezi s dnevnikom pčela mog djeda Franje Rejca. Zato je važno da ova priča bude toliko zanimljiva da zainteresira čitatelje, koji će o njoj zatim raširiti glas, i važno je da bude prevedena na što više jezika, budući da se svijet Đorđa Bijelića, svijet sarajevskih Židova i pčelara, rasuo svijetom, i još su se triput zatim rasuli njihovi potomci, pa je vjerojatno da onaj tko zna cjelinu priče, ako takav uopće postoji, i ako neispričane priče ima, živi negdje veoma daleko od Sarajeva i od ovoga jezika, koji ponovo, u inat svima, zovem srpskohrvatskim. Ako me čuje, neka se javi!  

Kada je završila pjesma, pitao sam ga sjeća li se Franje Rejca.

Gledao me je, ljubazno se smiješio, i potvrdno klimao glavom.

Nije ga se sjećao.

Pitao sam ga za članove uprave Društva pčelara i medara Kraljevine Jugoslavije iz 1937, ima li koga još među živima?

Nije me razumio

– Znate, čika Đorđe boluje od alzhajmera – rekla je medicinska sestra, sažaljivim glasom.

– Da, da, alzhajmer! – uzviknuo je starac, kao da se sjetio riječi koja mu je bila navrh jezika.

Nakon nekoliko konvencionalnih rečenica, obećanja da ću ponovo doći da ga posjetim, priznanja da sam i ja iz Sarajeva, premda se već godinama tako ne osjećam, krenuo sam prema izlazu.

A onda mi je na um palo to pitanje. Mislio sam da je, ipak, važno da ga izgovorim.

– Gospodine Bijelić, zašto bi u junu 1937. na Ilidži jedan pčelar iznosio maticu iz košnice?

Starac se prenuo, pogledao me kao da sam ga probudio:

– Iz sentimentalnih razloga, gospodine, samo zato. Mogu vam kazati i što je učinio nakon toga. Sačekao je zalazak sunca, zatim je podavio pčele otrovnim plinom, zakopao ih tu na licu mjesta, a košnicu je spalio.

Nisam ga razumio. Mislio sam da starac bulazni. Tek kada sam nekoliko mjeseci kasnije u antikvarijatu Brala, preko puta Botaničkog vrta, nabavio antikvarno izdanje knjige “Pčelinja kuga (Larva pestis)”, autora Ignjata Pobegajla, objavljene 1933. u Beogradu, i nakon što sam pročitao kakve su procedure pri pojavi američke truleži, razumio sam o čemu je starac govorio. Ali bilo je kasno da još nešto pitam, jer je u prosincu 1998. Đorđe Bijelić umro, Vijest o tome objavljena je samo u kulturnome dodatku beogradske Politike, gdje i esej Muharema Pervića o knjizi “Kuga i egzodus”, i njezinome utjecaju na intelektualna kretanja u Jugoslaviji krajem sedamdesetih, te u Pčelarskome glasniku iz Zagreba.

Kada sam, čitajući Pobegajlovu knjigu, shvatio da se Franjin ilidžanski dnevnik pčela prekida u trenutku kada se u košnicama pojavila kuga, otišao sam do Sveučilišne knjižnice, da u kompletima dnevnih novina za svibanj i lipanj 1937. potražim vijesti o epidemiji pčelinje kuge u okolici Sarajeva. Pomno sam izlistao Politiku, Obzor, Jutarnji list, Večernju poštu… Ali nigdje ni jedne riječi o bolesti pčela. U trenutku sam rezignirao, htio sam od svega odustati, pomislio sam da je svaki dalji trud uzaludan i da nikada neću saznati što se događalo na Ilidži i kako je Franjo Rejc među sklopljenim dlanovima iznosio maticu iz košnice, dok se svud naokolo osjećao strašni, kiselkasti vonj pčelinje smrti, njemu strašniji od zadaha masovnih grobnica i od svakoga ljudskog stradanja.