Joris Mertens: Čistionica, Fibra, Zagreb 2023.

Joris Mertens (1968.) naša je generacija. Belgijsko-flamanski je umjetnik. Skoro trideset je godina proveo na filmu i na televiziji, gdje je radio kao fotograf, dizajner rekvizita, crtač storyboarda – tojest storyboarder: znate li što je to?; to je crtač koji prije snimanja nacrta cijeli film, je li to u Hrvatskoj radio itko osim Gorana Rušinovića? – potom, Mertens je surađivao i na specijalnim efektima na filmu, te radio kao dizajner unutar filma. To je ono što se zna, a vrlo je vjerojatno Joris Mertens na filmu radio i koješta drugo.

Bile su mu pedeset i dvije kada je objavio svoj crtani roman: “Béatrice”. Podrazumijeva se, vjerojatno, da je napisao scenarij, crtao i kolorirao svoj prvijenac. Strašan posao, u kojemu ima nečeg samurajskog. U Francuskoj i Belgiji, zemljama i kulturama koje su za umjetnost stripa otprilike ono što je Hollywooddugo kroz povijest bio za umjetnost filma (“Američki film? Pa to je pleonazam!” – reče svojedobno Bogdan Tirnanić, da bi iritirao one neduhovite, kao i antitalente sklone umjetničarenju.), Mertensov je prvi crtani roman bio prilično zapažen, pa i nagrađivan. Već dvije godine kasnije, objavio je drugi crtani roman, koji će Fibra objaviti pod naslovom “Čistionica”.

Priča se zbiva u nekom frankofonom velegradu sedamdesetih. Možda u Bruxellesu, prije nego što će ga obasjati svjetla Europe. Mjesto je sumorno i mračno, onoliko mračno koliko mračan ne može biti nijedan crno-bijeli noir. Glavni lik je François, vozač i dostavljač u kemijskoj čistionici. Samac u godinama, potrošen i umoran, nikad nije dobio povišicu, nije ostvario nijedan životni san, nije uspio ni u čemu. I sad je suvozač, koji će uvoditi u posao mladića primljenog preko veze. Pritom, bez prestanka pada kiša, onako kako pada samo po poraženima, a François, naravno, da stalno zaboravlja kišobran. Dobar je čovjek, osjetljiv na tuđe nevolje. Savršen plijen sudbine.

Joris Mertens veliki je, genijalan crtač. Kako se kroz karijeru bavio pomoćnim poslovima na filmu i televiziji, otprilike onako kako se i François bavi pomoćnim poslovima u srcu velikog grada, Mertens zapravo i nema gestu strip crtača. Svaku sličicu on pomno crta, svaku emociju na licima ljudi, uključujući i slučajne prolaznike, a njegove freske velikog grada pod primitivnim šarenim svjetlima onodobnih reklama, koje su neštedimice gutale električnu energiju neusporedive su u suvremenoj romanesknoj strip- produkciji. On precizno iscrtava svaku granitnu kocku u kolovozu oko tramvajskih tračnica. Svaki automobil koji Mertens nacrta u sumornoj vrevi noćnog Bruxellesa, kroz koji se probija kamionet kemijske čistionice, stvaran je. A kiša ne prestaje padati…

I onda François pronalazi novac. Gdje ga i kako pronalazi, to će saznati čitatelj “Čistionice”. Kao i to čiji je to novac, što biva s njime, a što s Françoisom. Kako može završiti očajnik, samac i stari usidjelac, dobra izgubljena duša koju nitko nije htio, onaj čiji je očaj išao tako daleko da je svakoga tjedna upisivao iste brojeve na lotu? Odgovor na ovo pitanje ne tiče se samo dramaturgije, nego se tiče narativnog žanra, ili vrste narativne umjetnosti. Na filmu, koji je, što bi rekao Bogdan Tirnanić, uvijek američki, stvar mora izdobriti. Ako ne izdobri, onda mora biti aktivistička, ali na način koji će biti prihvatljiv financijeru i međunarodnim filmskim festivalima. U književnosti, koja je uvijek najsubverzivnija, jer nikome ne duguje nikakav novac, ali i najopterećenija tradicijom, koja će na neki način ucijeniti pisca, stvar nikako ne može dobro završiti. Jer odavno je, još prije Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, književna priča o Françoisu, nužno morala loše i tužno završiti. A kako je to u stripu? U stripu, pogotovu europskom, ili onom koji crta genijalni samuraj Joris Mertens, moguće je zapravo sve. I samim tim, rasplet je savršeno nepredvidljiv.

Postoji tu još nešto: kao što je u velikoj književnoj naraciji uvijek najimpresivnije ono što ustvari i nije u službi i svrsi naracije, pa su kod Sebalda, Marqueza, Mirka Kovača, Ive Andrića, ili u “Zastavama” Miroslava Krleže – pokušajmo nabrojati međusobno neusporedive slučajeve – najdojmljiviji trenuci čistoga pjesništva, tog kristalnog jezičnog nadahnuća, u crtanom romanu Jorisa Mertensa najimpresivniji je crtež. Naročito crtež grada i svake gradskosti u prizoru. Vrijedi malo prelistati Mertensove skice olovkom, koje slijede na kraju Fibrinog izdanja. Veličanstveno, doista veličanstveno…

“Čistionica” je roman o sedamdesetima, a zapravo je kamuflirana priča o našemu dobu. Pomalo i kamuflirana autobiografija. Strip za koji je Joris Mertens crtao storyboard. Zašto je morao biti ispripovijedan i nacrtan iz epohe koja je pedesetak godina od njega udaljena? Zbog uvjerljivosti. Jer svaki je život bajka. I zato što je moguće jasno pripovijedati samo o onome što je prošlo. Moguće je dobro nacrtati samo automobile kakvih više nema.

Novac i slava

Ne znamo, niti nas pretjerano to i zanima, na kojim je i čijim filmovima radio Joris Mertens. Je li, možda, radio za braću Dardenne? Ako i jest, ono što je napravio u “Čistionici” nesumnjivo je dragocjenije od svega što je radio na filmu. Ili na televiziji. Što bi to uopće za Jorisa Mertensa bio rad na televiziji? U oba slučaja je, vjerojatno, radio da bi zaradio za život. Može biti, i za dobar život. Ili samo da ne kisne, jer je, kao François, stalno bez kišobrana. A “Čistionica” je nešto drugo. To je velika priča, veliki crtež, moćan crtani roman od kojega se njegov autor neće obogatiti. Ali to, zapravo, ne mijenja ništa.

Upornost

“Upornost je ključ uspjeha! To je znanstveno dokazano!” Tim riječima François nastoji uvjeriti djevojčicu, dok joj objašnjava zašto uvijek igra istu kombinaciju na lotu. Doista, ti brojevi jednom će biti izvučeni. Vrijeme je dugo, naročito ono nedogođeno vrijeme, i svaka kombinacija brojeva jednog će dalekog dana, u sljedećih nekoliko milijuna godina, biti izvučena. Na zemaljskom, ili na galaktičkom lotu. Crtani roman kakav je “Čistionica” za to je vrijeme mogao nacrtati samo Joris Mertens. To je razlika između lota i života, između kapitalizma i umjetnosti.

Ne znam cijeli tekst, samo svoju rolu, svaka izvedba bude drukčija, uvijek bude promjena, ovisno o tome gdje se igra naša predstava, jedino mi jasno da iza kraja, kada spusti se zavjesa ova priča više neće imati smisla, svejedno je hoće li biti aplauza ili će biti izviždana, ali dok traje jako me zabavlja, i moja uloga mi legla, draga mi iako sam u ovoj velikoj predstavi tek epizoda, u većini scena samo statista, tek nekoliko rečenica, no u svojoj sam životnoj priči glavna uloga, svijet i meni pozornica, tu mi se sve događa evo i sada, a već bilo nekoliko činova, u svakom nekoliko različitih slika, bilo je plesa pjevanja smijeha suza bilo pucanja gadnih sukoba razilaženja mirenja, sve sam to već prošao, ali još ne znam kakav će me zadesiti rasplet, jedino sam načuo da na kraju slijedi smrt glavnog junaka, u tamu će nestati i sve oko njega, takva je svaka drama ali ne znam hoće li u tome na kraju biti neka moja radost ili tuga, mnogo je složena svaka životna priča jako se zapetlja i do kraja bude neizvjesna iako je svaka drugoj slična ali i svaka opet jedinstvena, sve zavisi od pisca i direktora teatra, na meni je da svoju rolu do kraja nosim, najbolje što umijem da je iznesem i kad zavjesa padne da se od pretjerana uzbuđenja više ne tresem nego da se naklonim publici, skinem šminku, periku i odjeću, pa u bifeu pridružim se slavlju, nazdravim prvaku, pohvalim sviju, napravismo dobro ovu predstavu ostavit ćemo iza sebe trajnu uspomenu, možda neka dobra duša o tome sastavi i pohvalnu kritiku pa je jednom objavi, a doda i sliku, zajedničku, o jednoj igri i našem svijetu koji ode u tišinu

Sa 26. sprata hotela more je izgledalo blizu, ali sad kad je već pola sata prašnjavim putem pešačio ka njemu, nije bilo ničega od morskog plavetnila, a još manje od šuma talasa po peščanoj obali koji je zamišljao. Umesto toga, dočeka ga besni lavež pasa sa periferije koji su se režeći, iskeženih zuba, zaleteli ka njemu.

– I ovde završava moj neuspešni izlet ka moru – napravi zaokret i brzim koracima, suvih usta, vrati se ogromnom zdanju hotela.

Raširi zavese na širokom prozoru sobe na 26. spratu: spolja, zbog zaštitnog stakla, zvuci su bili prigušeni, ali je slika periferije, sa delićem mora dole i sivim nebom bez oblaka i bez vetra gore, stajala nepomično, kao ukočena.

– Gde li su oni morski galebovi? – zapita se, ležeći obučen na postelji. A ptice nikako da se pojave, kao i one da su pobegle, negde daleko i zauvek.

Nije mu se ustajalo, glava i telo otežali su mu i ispraznili za svaki pokret, baš kao i pogled sa prozora. Sklopi oči, ali dremež, i pored zaustavljene tišine, nije dolazio. Ležao je tako žmureći, nepokretan, par minuta.

Kada je ipak otvorio oči, pogled sa prozora je bio isti – konture razbacanih niskih zgrada, gore sivo nebo, dole parče plavog mora.

I tada, sa levog gornjeg ugla prozorskog stakla, pojavi se, izroni beli trbuščić galeba raširenih krila.

…y un sabor de polvo
que fue rosa o camino

Julio Cortázar

Sa sjeverne na južnu polutku, prvi put u toliko letova, iz evropske jeseni u južnoameričko proljeće 2022. Tragovima pisanog, čitanog i prevođenog, davnim očevim tragom, tragom Brucea Chatwina koji je baš u mjesecu moga rođenja krenuo u Patagoniju, odlazak na Cortázarovu „ovu stranu“, u mladi svijet kojim bruji drevnost. Tamo gdje se ne ratuje, što ne znači da neće, iako će to tamo biti manje vjerojatno. Prema južnom kraju naseljenog svijeta, prema kraju, dakle još jednom početku. 

Smještam se u srcu grada, nadomak slavne Plaza de Mayo i nešto dalje od ureda u zgradi iznutra obloženoj mramorom u koji odlazim po rođakovoj preporuci. Puko mijenjanje dolara u pesose po povoljnijem tečaju, jednom od desetak tečajeva, pretvara se u ceremonijal, razgovor o ekonomskim, kulturnim i jezičnim pitanjima, uz jaku kavu koja me razbistruje nakon ukupno petnaest sati leta kroz beskonačnu noć nad malom zapadnom Evropom i velikim oceanom i onda još gotovo dva sata vožnje drndavim autobusom do centra Buenos Airesa, kroz musava predgrađa – dva do osam katova betona, uz nešto malo zelenila – koja u nekom trenu gotovo bez prijelaza odmjenjuju rafinirane središnje četvrti. Vozač se na tom putu izljubio i veselo popričao s otprilike svakim trećim putnikom koji mu je ušao u šklopociju. Privikavam uho na argentinsku varijantu španjolskog. Gledam voštanu figuru Julija Cortázara kroz staklo u uglu kavane London City. Pred Juliom su na stoliću šalica s kavom i kositrena pepeljara, u lijevoj ruci cigara, a desnu ruku položio je na knjigu ili teku u kožnom uvezu. Par blokova dalje ukazuje se još jedan čuveni lokal, Café Tortoni, pored kojega je i muzej tanga, ali ne da mi se čekati u podugačkom redu s turistima da bi me pripustili onamo. Dâ mi se, međutim, hodati do vjerojatno najljepše knjižare na svijetu (neka se sve ostale ne uvrijede i neka me netko opovrgne), velikog starog teatra Ateneo koji su prenamijenili i u parter, balkone i lože ubacili police s knjigama i pločama. Cortázarove pjesme doduše ne nalazim tamo, nego u antikvarijatu u kojem sam već s ulaza, vidjevši natpis Kafka, znao da ću ih naći: knjigu pod naslovom Salvo el crepúsculo (Osim sumraka), nazvanu tako po stihu iz Bashoovog haikua, jednog od posljednjih koje je majstor zapisao, otprilike: „Ovim putem / više ne prolazi nitko / osim sumraka.“ Prepjev Vladimira Devidéa nudi drugi smisao: „O, ovom stazom / za jesenjeg sumraka / nitko ne ide.“ I taj je, mislim, bolje pogođen. Onaj koji citira Cortázar preveli su na španjolski Octavio Paz i stanoviti njegov japanski kolega po diplomatskoj liniji. I eto nevolje: Paz – pretpostavljam da je to bio on – nije izdržao da ne oneobiči pjesmu tako što će personalizirati sumrak, što je posve strano duhu haikua, tj. zena, i uostalom Bashoovoj poeziji. Ne: jesenji je sumrak, i nitko ovim putem ne ide. I gotovo. Kono michi ya / yuku hito mashi ni / aki no kure. Oko tih stihova, usprkos mraku koji pada, ostaje bjelina, kao oko malog ždrala ili raka na velikom, naoko praznom svitku, kao uvijek u uspjelom haiku. Pazov prijevod popunjava cijelo platno i ne dopušta sudjelovanje ni drugo tumačenje. Za razliku od iskonski jednostavne i otvorene Bashoove pjesme, on je zatvoren, tu više ništa ne može ući, tu više nitko ne može i ne smije zastati i zadubiti se, nema za to prostora.

Kako god bilo, u Cortázarovoj knjizi ima i ova pjesma, u pokušaju prepjeva: 

Nocturno

Imam ove noći crne ruke, oznojeno srce
kao nakon borbe do zaborava sa stonogama od dima.
Sve je ostalo tamo, boce, brod,
ne znam jesu li me voljeli i jesu li se nadali vidjeti me.
U novinama bačenim na krevet kažu diplomatski susreti,
istraživačko puštanje krvi, veselo ga je pobijedio u četiri seta.
Vrtoglavo visoka šuma okružuje ovu kuću u središtu grada,
znam, osjećam da neki slijepac umire u blizini.
Moja žena penje se i silazi malim stubištem
kao kapetan broda koji ne pouzdaje se u zvijezde.
Tu su šalica mlijeka, papiri, jedanaest uvečer.
Vani izgleda kao da se krda konja bliže prozoru iza mojih leđa. 

…stihovi za laku noć nakon predugog dana, nakon euforije koja te spopadne od određene količine nespavanja i pogoleme količine novog i neviđenog, kada, tek stigavši u novi svijet, ne znaš bi li prije obišao pola grada, uzaludno raščlanio još tucet pjesama, proveo noć u bjesomučnom tumaranju ulicama oko zgrade u kojoj si se smjestio, svaki put se radujući imenima koje poznaješ i prepoznaješ, ili bi naprosto već jednom pao u nesvijest, pa se naposljetku neizbježno odlučiš za ovo potonje. 

Sutradan se skićem po Boci, četvrti gdje se Riachuelo ulijeva u Río de la Plata, gdje je nogomet religija a Maradona i Messi su lokalna božanstva čiji su oltari na svakom koraku, i gdje se siromaštvo prikriva jarkim bojama – barem su one tome služile prije današnje gentrifikacije. A šarenilo fasada potječe otuda što su kuće nekoć piturali đenoveški mornari ostacima raznih boja koje su donosili s brodova; nikad nije bilo dovoljno jedne boje za cijelu kuću pa su nastajale, i do danas nastaju, prepoznatljive kolorističke kombinacije. Turistima se osim slika rečenih nogometaša na svim mogućim predmetima nude i statue aktualnog pape, i fotogenični Caminito po kojem zastajkuju grupe crnpurastih školaraca. Ovdje nogomet dobiva drugo značenje i pridobiva simpatije i onih kojima inače ništa ne znači, poput mene. 

Pitam se što me to u nekim ulicama podsjeća na Indiju, pa shvatim: kombinacija mirisā – pišaline, mirisnih štapića, vlage i ispušnih plinova. Parovi, pa i oni stariji, na uličnim klupama, pješačkim otocima i terasama kafića ljube se strastveno, bez inhibicija. U ovlašnim razgovorima očitava se spoj humora, sarkazma i sjete. Po zidovima posvuda političke parole, što pomalo podsjeća na grčke gradove. Ima i dobrih, recimo: Que sea lo que nos es (Neka bude ono što nije).

Istoga dana suprotni kraj grada i sasvim drugi ugođaj: Recoleta. Veliki parkovi, bolje stojeće građanstvo, i dalje pomalo musava otmjenost. Ulaz u slavno groblje se naplaćuje, a upad u najvažniji gradski i nacionalni muzej besplatan je. Kako je pak najslavnija stanarka slavnoga groblja Evita Perón, a razloge njezine obljubljenosti uza sav čitalački i raspitivački trud nisam uspio dokučiti, ne ulazim među mauzoleje, nego u Muzej lijepih umjetnosti, i bivam ugodno iznenađen, budući prethodno neobaviješten: lijepa kolekcija Goye i Rodina, solidan izbor francuskih impresionista, a već one prekrasne dvije Degasove plesačice sasvim su dovoljan razlog da se ponovi posjet. (Ne, to nisu njegove „Ruske plesačice“ koje vise u londonskoj Nacionalnoj galeriji i koje su u travnju ove godine preimenovali u „Ukrajinske plesačice“, nego dvije nacionalno neopredijeljene balerine.)

Kada bih igdje drugdje vidio lokal koji nosi ime Poezija, vjerojatno bih ga zaobišao u širokom luku, ali bar tog naziva u kvartu San Telmo ima nešto od kavana kakvih u Evropi još jedva da ima i zaslužuje se zvati baš tako, bez obzira na to što su mu za svaki stol u unutrašnjem dijelu prikucane pločice s imenima pjesnika koji su za njima sjedili ili još uvijek sjede. Tamo se, uz vino i sitan gric, mogu i moraju, bez ikakve poze i izvještačenosti, ako ikako nadođu, pisati stihovi. London City je bez daljnjega odličan za kavu i kroasane i konverzaciju, ali tamo ne bi imalo smisla išta pisati, kamoli poeziju: to obavlja voštani Cortázar, to rade drugi, to je ondje eventualno primisao. U baru La poesía, međutim, možeš lijepo odabrati manji stol, ako si sam, naručiti što te volja, po mogućnosti neko od svih tih divnih crnih argentinskih vina, i oskvrnuti bjelinu stranice ili maloprijašnju prazninu uma. 

I da, svi posvuda cuclaju mate, s punom opremom: tikvicom koja je ponekad i metalna i plastična, a najčešće je obavijena kožom i ima postolje od žice, s cjevčicom i termosicom s vodom odgovarajuće temperature koja se svako malo vadi iz posebne kožne futrole što visi o ramenu ili iz bočnog pretinca u ruksaku. I da, sve te divne knjižare i antikvarijati (a čitam da ih nijedan svjetski grad nema toliko po broju stanovnika) nisu tu uzalud: ljudi čitaju, čitaju sjedeći, stojeći i hodajući, čitaju na klupama i na stolovima i na tratinama, u metrou, u parku i u krčmi, čitaju stari i čitaju mladi. A kad smo kod metroa: u više navrata svjedočim ulasku u vagon podzemne željeznice nesretnika, obično mlađih muškaraca, koji prema sličnom scenariju, hodajući gore-dolje među putnicima, na sav glas pričaju što ih je sve zadesilo i zašto su primorani prositi. Jedan je tako bio posebno upečatljiv, i kad je, nakon što je napuklim glasom i na rubu suza nekoliko puta ponovio da ga je beskrajno sram i onda ispričao kako je bolestan i kako mu djeca, a o sve troje je rekao ponešto, i rekao je to s toliko detalja i na takav način da me bilo sram vlastite misli o mogućoj glumi istog časa kad je nadošla, kad je dakle rekao da nemaju što jesti i da su također bolesna, ushodao se crvenih očiju po vagonu i nitko nije dizao pogled s mobitela (dobro, neki s knjige, neki s odabrane točke na podu), i onda sam izvadio tu novčanicu i pružio mu je, a on je nešto prokrkljao, pao pred mene na koljena i suze su mu prešle preko ruba i izazvale moje suze, i obgrlio je moja koljena i nije ih puštao, a ja sam htio propasti dublje od tog podzemlja. 

Kako je to daleko od tog ljupkog San Telma i njegovih čarobnih barova, od tog kvarta od kojeg u Bairesu valjda nema ljupkijeg, i pored sveg turizma, daleko od sočnog bife de chorizo iliti dva prsta debeloga bržolnog odreska u nekoj od bezbroja krčmi. Daleko je i još dalje od kineske četvrti u kvartu Belgrano, gdje me zbunjuju Kinezi (čini se, zapravo, mahom Tajvanci) koji u dućanima i zalogajnicama govore španjolski, naravno tako da im je svaki r pretvoren u l.

Par koji pleše tango na trgu Dorrego. Svečani i sljubljeni i neutaživi na pločniku od kamenih jaja, oni se spajaju i razdvajaju, ubrzavaju i usporavaju, glume bez glume, ozbiljnih lica, tek na njezinom načas tračak smiješka, osvajaju prostor među stolovima osvajajući jedno drugo. Sjeta i strast odu svaka za sebe toliko daleko da se negdje moraju sastati. Tuga se ushiti, ushit se rastuži, i ne, nije to nikakva tužna misao koja se pleše, to je tijelo, čisto tijelo, tijelo svijeta, paljenje i gašenje, gladovanje i žeđanje; bedro bljesne i odmah potom prekrije ga crna tkanina, oni se vinu pa se prizemlje, približe si lica na cmokomet pa opet postanu stranci, slasna himba, zanos u kojemu nijedan pokret nijednog prsta nije nasumičan, plamen čiji su jezici čvrsto usmjereni. Svjetlost se prelijeva u začuđeni crni bezdan, tijela se melankolično poigravaju s gravitacijom, kičmeni lukovi napinju se do pucanja, struk ne dijeli tijelo popola nego je granica dvaju odjelitih bića; to je granica, a ne zrak među njima, i ta granica onda nestaje, i u onom najuspjelijem času nestaje sve. To me zanosi, to hoću, u to se bacam, ali ne, ne bih da to bude ono zadnje. Nije u pitanju zadrška. Ne, nego ono što se nazire u pozadini, u pozadini pozadine, ono još, ono što kaže da ima još, tamo gdje se sve tiho razrješuje i gdje prestaje uzbuđenje, gdje biva budnije od uzbuđenja, gdje prestaje galop slijepih konja i uza smijeh se sklapa lepeza plamenova, ona misao bez misli koja, po Wordsworthu, počiva suviše duboko za suze, ono što dolazi nakon ovoga ovdje, ovoga pretposljednjeg, nakon crvene mijene, svegutajućih usijanih jezika, kolosalno raspamećenog zaborava koji seže dalje od gotovo svega što se izdaje za mudrost, od gotovo svega što su jedan drugome rekla dvojica velikih literata na uglu ovoga trga. Ali to misli netko koga ionako više nema, dakle to ne misli nitko, dakle gotovo. To su misli nekoga tko oponaša nekog davnog sebe, jer za sadašnjeg nema primjerene misli, ili se možda, ili se sigurno, sadašnjost i ne može mišlju obuhvatiti; za ovoga sadašnjeg nema ni pripadajućeg tijela, a pogotovo ovaj sadašnji nema svoje mjesto i svoje vrijeme. Kako god bilo, muzika u malom zvučniku se utišava, a njih dvoje, koji su bili jedno, pa su sada opet dvoje, zamrzavaju se u nagnutoj, bestežinskoj pozi pa se vraćaju u svijet i odlaze po šešir u koji im publika na trgu stavlja novac, jer taj ples nije ni plaćen ni besplatan, nego a la gorra, u šešir dakle, koliko tko hoće, ako hoće.

U skučenoj hotelskoj sobi množe se pepeljasti glasovi tjeskobe. Treba izaći po novu dozu tanga, ovaj put u drukčijem izdanju, iako opet na ulici: proljetni dan pucne prstima i pretvori se u noć, groznica je buenosajreške subotnje večeri, na montiranoj bini sastav svira 4/4, četveročetvrtinska neizmjernost, uz jedan prokrijumčareni valcer, s pjevačem koji, kao i gotovo svi, nasljeduje Carlosa Gardela. Jedan instrumental, jedna pjesma, u pravilnom smjenjivanju. A pred binom se stvaraju parovi raznih naraštaja i raznih spojeva spolova (oni stariji naročito su dirljivi, katkad i začudno žustri), u odjevnom rasponu od otmjenih odijela do traperica i tenisica, i svi plešu, plešu u toj oblačnoj i prohladnoj proljetnoj noći, i ja ih gledam i gledam iz tamnog kuta trga, i lijepo mi je i pitam se kako to da nemam ni najmanju želju sudjelovati, činiti to isto, praviti te korake, vrtjeti se i mijenjati smjer, zabacivati noge i glavu, nego bih samo gledao, dovijeka bih samo gledao, gledao, satima i danima. A tada na scenu stupa djevojka Smrt, koja je do maločas na rubovima trga vrtjela golemi kromirani obruč, i pita, sva u crvenom i crnom, tko će plesati tango sa smrću, i jedna nasmiješena starica pruža ruku, a djevojka Smrt je dohvaća i vodi u središte kruga, spaja se s njom, sigurno je i odlučno vodi, razmahuju se, šire krug, starica gubi godine, Smrt je pomlađuje i udovi su joj gipki kao onda kad je u zemlji vladala crna i sivomaslinasta diktatura i kad je plesati tango značilo nešto drugo, a opet isto, sve se ove večeri vraća, samo ove večeri, i razmiču se noćni oblaci nad gradom dobrih uzduha. 

Prolaziš već deseti put istim ulicama San Telma, i svaki put se dogodi neko sitno i manje sitno novo otkriće: evo ga tu, stoji na tabli na zidu, tu, na uglu ulica Humberto Primo i Defensa, u baru Dorrego, zbog neriješenog vlasništva nažalost već tri godine zatvorenom, u ljeto 1975. godine, dok je jedan njihov budući prevodilac na jedan mali evropski jezik s druge strane Atlantika prljao pelene, nakon dvadeset godina međusobne šutnje zbog političkih razmimoilaženja, na inicijativu jednog novinara sastali su se Jorge Luis Borges i Ernesto Sabato. I ubrzo potom je, zahvaljujući snimaču što ga je netko stavio između njih, nastala čuvena knjiga razgovora. U jednom od njih, tih razgovora, Borges odjednom predloži: „Mogli bismo nešto popiti.“ Sabato će: „Dobro. Preko puta ima jedan lokal.“ „Na kojem uglu?“ pita slijepi Jorge Luis. I bio je taj ugao. 

Put u unutrašnjost. Monotone, neprekidno ravne stotine kilometara pampe. Velika rijeka Paraná, koja u južnom toku teče usporedo s cestom, nije na vidiku. Prozor autobusa uokviruje stalno manje-više istu sliku. Deset sati gotovo ničega. Ovo „gotovo“ znači da je bus prošao kroz nekoliko mjesta u okolici Buenos Airesa, da je stao u Rosariju i Villa Maríji na putu do Córdobe, one argentinske. Stajem u njoj tek nakratko jer rodbina dolazi po mene, vodi me kroz bučne ulice da nešto večeramo i kroz noć idemo dalje, nakon velegrada i drugog manjeg, ali opet milijunskog grada, duboko u provinciju, u mjesto zvano Villa Rumipal. Na jeziku starosjedilaca koje su kolonijalisti nazvali Comechingones (od kamichingan, „pećinari“) i onda ih izvoljeli istrijebiti, Rumipal znači „kamena zvijezda“. Rodbina me smješta u svoj mali hotel, a Lucas me sutradan vodi na najviši vrh u pokrajini: Champaquí.

A na putu za Champaquí sljedeća kompozicija: gaučo na konju, okružen pisma koji čuvaju konja (među inim od puma, koje nisam vidio, ali su tu), a ispred njih tri crne krave, koje čuva gaučo. Proljetna suša kakve davno nije bilo, kaže Lucas (un tal Lucas), pa žuto preteže nad zelenim, što bi se već za par tjedana trebalo obrnuti. Sve je puno suhih, trnovitih grmova, pa onih velikih okruglih koji kao da se kotrljaju po travi, pa onih koji se zovu cortaderas jer su im dugački, uski listovi oštri poput mačeta, pa stabala po imenu tabaquillo, koja rastu na ovim visinama i otporna su na vatru; manje je nego prije, kaže Lucas, onih po imenu quebracho, čije je drvo tako tvrdo i teško da tone u vodi. Sive granitne stijene prošarane mineralima, bijela i ružičasta stakalca koja svjetlucaju pod prevrtljivim suncem, malo prije vrha tri konja, bijeli, šarac i smeđi, u pratnji jedne lijepe mule dobroćudnih očiju prilaze nam jer Lucas šuška vrećicom leda koju je ponio da nam se na vrhu hladi boca bijelog torrontesa, pa misle da im, kao njihov gaučo, dolazimo s hranom, dopunom oskudnoj ispaši na gotovo tri tisuće metara visine. I ptice: dugorepa livadska ševa jarkocrvenih prsa, carancho, lijepa ali opaka ptica koja kopa oči janjcima, ali onda, ali onda, odjednom: kondor. Kralj koji ne mora mahati krilima, crni suveren koji opisuje goleme, elegantne, iz daljine naoko beskrajno spore krugove iznad stijena. I onda još četiri kondora, svaki sa svojim tamnim krugovima. Nakon nekog vremena nestaju na obzoru, iza obronka, još se na koji čas ukažu i konačno iščeznu. Ukopani smo od divljenja. Lucas veli da ih nikad nije vidio ovdje, on koji je odavde. Dva metra u krilima? Puno, da, ali u Patagoniji možda vidiš trometraše. Čitam poslije, u ovim krajevima ih se doista ne viđa. Kakav dar. Nazdravljamo tome na vrhu, na kome nema nikog drugog, rashlađenim torrontesom, dok sjedimo pored jezerca na maloj visoravni, jezerca u kojem se zrcale mrke stijene i po kojem je planina dobila ime (Champaquí na „pećinarskom“ znači „voda na glavi“, tj. na vrhu), a ispred i ispod nas bezmalo kondorska panorama. 

U nizini je jezero neobuhvativo pogledom. Ali u vidno polje kad-tad upadne nuklearna elektrana na njegovoj daljoj obali. Oko plavozelene vode cupkaju simpatične ptice s kukmom, crvenih nogu i crnih prsa, vivci koje zovu tero; ne boje se čovjeka i služe mu kao alarm u dvorištima, priča Mery, jer počnu gakati (kikati?) čim se ljudi približe. Dalje uz jezero, gdje se elektrana više ni iz kojeg ugla ne vidi, ptičji rezervat. Od prevodive faune: crnoglavi češljugar, riđotrbi drozd, čileanska/patagonska lasta, crvenovrati kardinal, uhata grlica, već spomenuti vivak, crvenogrudi vodomar, crni drozd, gnjurci i, naravno, uvijek i svugdje, konji razni s kojima se mimoilazim na stazama što vode kroz visoko grmlje. Od prevodive flore: rogač (velika, stara, stogodišnja stabla), žuta bazga, aloja jarkocrvenih cvjetova, glog, murva, vrba. Raj za promatrače ptica, pogotovo ovako izvan turističke sezone. Raj za promatrače. 

A onda mala Bavarska posred pampe: Villa General Belgrano. Gradić koji se gnijezdi osamdesetak kilometara južno od Córdobe, sav izgrađen u južnonjemačkom stilu, s odgovarajućim kavanama i restoranima gdje se jedu kiseli kupus i kobasice i toči pivo u teškim kriglama, a konobar u lederhoznama poslužuje ti štrudl posut štaubcukerom. Nijemci su tu bili i prije Druge klaonice, ali presudna je bila 1940.: krstarica Admiral Graf von Spee zaplovila je godinu dana prije prema južnom Atlantiku sa zadatkom da tamo potapa britanske trgovačke brodove. Krajem te godine krenula je potjera za brodom, koji je našao utočište u neutralnom Montevideu. No Urugvaj je zatim odlučio uskratiti gostoprimstvo Nijemcima koji su bili pod blokadom, na što je pak kapetan odlučio uništiti brod usidren u Río de la Plata i potom ubiti sebe. Preživjeli mornari, njih dvadeset tisuća, dokopali su se Argentine, neutralne i onda i u Prvom svjetskom ratu i sada, i naselili se tu, u provinciji Calamuchita. I potomci im sada, evo upravo sada, priređuju svoj Oktoberfest. Nisam provjerio imaju li dovoljno jedrih plavokosih djevojaka s pletenicama za nošenje litarskih krigli. 

Uvečer jedemo meso s roštilja – uvijek to meso s roštilja, bez njega je druženje ovdje nezamislivo – pijemo odlična lokalna crna vina i na mobitelu slušamo, moga obrazovanja radi, „La Mona“ Jiméneza. Žanr: cuartetos. Ta živahna glazba, nastala također 1940-ih u potlačenim slojevima talijanskih i španjolskih radnika-doseljenika u Córdobi, dobila je ime po izvornom sastavu instrumenata: klavira, harmonike, kontrabasa i violine, nadahnuta je s talijanske strane tarantelom i sa španjolske pasodobleom, i ključna je, objašnjavaju mi, za ovdašnji urbani identitet. Sedamdesetogodišnji La Mona ima fanatično privrženu publiku, snimio je blizu stotinu albuma, ima spomenik usred grada i glas je mladih, starih, radnika, seljaka, svih. Plesovi na kojima pjeva i komunicira s publikom angažiranim stihovima i šifriranim gestama društveni su događaji prvog reda, gdje se vrte bokovi i pije jeftino vino, ništa ni blizu onome što je nama u Villa Rumipalu ovih večeri na stolu. 

El amor sabe a miel y a jazmín
Es tristeza en la lluvia de abril
Es un sueño, maduro en la piel
Un verano que no ha de volver

(Ljubav ima okus meda i jasmina
Ona je tuga u travanjskoj kiši
Ona je san sazreo na koži
Ljeto što se neće vratiti) 

Na sunčan dan, un día de peronista, kako kažu u ovim krajevima (što hoće reći, ovisno o tome koga se pita, da je dan takav zato što je i nebo sretno zbog Peróna i njegovog oslobađanja 1945. godine, ili pak zato što su peronisti pokrali sve živo što se moglo pokrasti, pa i oblake), krećemo, autocestom broj 34, po Camino de las Altas Cumbres iliti Putem visokih vrhova, koji slijedi trasu nekadašnjeg Kraljevskog puta od Buenos Airesa do Bolivije. S visoravni se prostire pogled u zelenosivi beskraj, i čovjeku postane jasno zašto su bjegunci iz Evrope – raznih fela, u različita vremena i s posve različitim razlozima – bili sigurni da ih ovdje nitko neće naći. Zalazimo u gradić Alta Gracia, čije mi ime zazvuči poznato, i prije nego što se dosjetim zašto mi je poznato, pita me Mery, ubacujući u nižu brzinu: „Tu je Cheova kuća, zanima te to?“ Pa da, Cheova kuća. Nije bilo u planu, ali kad smo već tu… Uza sve rezerve prema Ernestu Guevari, bilo je nekog uzbuđenja u savijanju dlana oko ručice gasa na guvernalu motocikla kojim je budući revolucionar ranih 1950-ih s kolegom medicinarom krstario Južnom Amerikom. 

Nastavlja se put po kamenoj pustinji ispresijecanoj planinskim potocima, rijetkim selima koja me uporno podsjećaju na Andaluziju i crvenim mrljama uz cestu koja se iz blizine razotkrivaju kao mala svetišta. Svetac je pučki, iz 19. stoljeća, gauchito Gil, punim imenom Antonio Plutarco Cruz Mamerto Gil Núñez, svojevrstan lokalni Robin Hood. Ima više verzija njegovog života i rada, a po većini su ga smaknuli zato što je bio dezerter u nekom od ondašnjih lokalnih ratova, pa je tako zadobio i moje poštovanje. Štovatelji svetoga gauča u tim sanktuarijima ostave nešto crveno, kakvu god krpu, crno vino i cigaretu, i zapale crvenu svijeću. Na jednom mjestu vidio sam i vešmašinu nespretno ofarbanu u crveno, na kojoj je bila crvena vaza s crvenim cvijećem. 

Na kraju puta je gradić Mina Clavero, okružen stjenovitim brdima, u čijoj se stolnoj crkvi časti još jedan svetac, ovaj put službeni, kanoniziran od aktualnog argentinskog pape, ali isto tako gaučo: Cura Brochero. Taj pak nije umro oderane kože kao gore spomenuti, nego od gube kojom se zarazio pijući mate s bolesnicima. 

Kroz ljubičaste cvjetove jakarande napadale po ulicama Córdobe, grada koji za razliku od njegovog andaluzijskog imenjaka-izvornika neću upoznati, barem ne ovaj put, odlazim do aerodroma i ukrcavam se na letjelicu za Calafate. Kad se ona počne spuštati iznad patagonske ravnice, otvori se prostranstvo kakvo iz visine nisam vidio ni leteći nad pustinjom Gobi. Gospođa s Filipina koja sjedi lijevo od mene pita me, valjda tako pitajući sebe: je li ovo dolje doista Patagonija? Morala bi biti, kažem, ali ništa nije sigurno. Dolje veliki uzastopni krugovi jezerā, a nazire se i čuvena ruta (iliti državna cesta broj) 40. Spuštamo se pored golemog tirkiznog Lago Argentino. Uokolo smeđa ravnica posuta milijunima loptastih, sivih i žućkastozelenih grmova; jedini trag ljudske rabote su kolci koji neupadljivo ograđuju zemljišta i blještavi dalekovodi. Usporedo s cestom brda odrezanih obronaka, u drugom planu snježni vrhovi. Rezak zrak i osjećaj (bes)kraja. Čak i Pet Shop Boys, taj valjda najgori bend u povijesti popa, i glazbe uopće, nadaju se kao milozvučna pozadina s radija u kombiju koji vozi s aerodroma u mjesto. 

Sam gradić na prvu ne mami na ostanak; sve je uglavnom usmjereno turizmu ili usnulo; hipsterski lokali, suvenirnice, prodavaonice planinarske odjeće i obuće, i hosteli, često u drvu, u nekakvom alpskom stilu; jablanovi i breze, breze i jablanovi; čim se malo odlijepiš od magneta centra – blatnjave ulice, makadamske cestice, psi lutalice i zahrđala pretpotopna vozila. Jezero se skriva iza uglova kuća, dobrim dijelom isušeno. Nakon jutrošnjih kratkih rukava, debela jakna koju škropi kišica. Noćim ovdje prije odlaska u El Chaltén, parsto kilometara na sjever. 

Guanako je katkad sâm u tom beskraju, katkad pak u grupi od njih pet ili šest. Pasu ili trčkaraju. Počesto se vide i njihovi kosturi kako se bjelasaju na suncu među grmljem ili polegnuti uz kolje. Vidio sam jednog koji je stajao okomito, s glavom u zemlji, kao da je naglavce pao s neba ili iz guanačkog svemirskog broda. Neobično je kako ih strvinari ne raznesu. 

Nakon rute 40 nema se više kuda putovati, to je kraj, nema dalje, nema neviđenije. 

I naravno: „Il n’y a plus que la Patagonie, la Patagonie, qui convienne a mon immense tristesse.“

Negdje na pola puta stajemo u konačištu La Leona. Ovo „leona“ ne znači u ovom kraju lavica, nego puma. Godine 1905. troje gringa odsjelo je ovdje nekoliko dana prije nego što su nastavili putovanje u nepoznatom pravcu. Poslije nekog vremena u konačištu se pojavila policija s fotografijama, i gazda je prepoznao svoje goste: bili su to Butch Cassidy, Sundance Kid i njegova supruga Etta Place, koji su, netom opljačkavši banku u Río Gallegosu (gradu kroz koji ću proći za nekoliko dana, na putu za Ognjenu Zemlju), u bijegu zastali u La Leoni. Ekipa će na kraju zaglaviti daleko odavde, ali na istom kontinentu – u Boliviji. Prije svega toga trojac se bio nastanio u Cholili, u sjevernoj Patagoniji, nekih tisuću dvjesto kilometara odavde, gdje su od novca opljačkanog u Sjevernoj Americi kupili golem ranč, tisuće grla stoke i živjeli kao bubrezi u loju. Mještani su sve troje upamtili kao vrijednu čeljad pokornu zakonu, a Cassidyja napose kao veseljaka koji je rado čitao knjige o engleskoj srednjovjekovnoj povijesti i škotskim klanovima. U pismu prijatelju Cassidy je opisao Cholilu kao idealan dom: „Obišao sam najbolje gradove i najljepše krajeve Južne Amerike prije nego što sam dospio ovamo. A ovaj dio zemlje izgledao je tako dobro da sam se tu nastanio, i to, mislim, zauvijek.“ Eh, zauvijek. Navodno su se vratili odmetništvu jer je Etti bilo dosadno. 

Kod jezera Viedma autobus skreće s rute 40 prema El Chalténu, selu opkoljenom vrhovima čija bjelina bljesne kad se oslobode oblaka: Cerro Torre, Fitz Roy. Još reskiji zrak, više tamnosivog makadama nego asfalta na ulicama, vrlo raznorodne kuće, poneke kojekako sklepane, većina, čini se, podređena putnicima-planinarima zbog kojih je mjesto i osnovano. Danju je pusto jer oni hodaju prema ledenjacima. Selo je zapravo, čitam, mlađe od mene, što znači da u vrijeme kad je Chatwin tumarao ovim krajevima još uopće nije postojalo, ali u tom kratkom vijeku kao da je brzo starjelo pa je zadobilo neku začudnu patinu. Ne izdržavši, nazuvam odmah gojzerice i krećem stazom između tamnih stijena i stabalaca lenga i ñire prema uzvisini iznad rijeke Fitz Roy i ispresijecanih ledenjaka. A s njega se napokon, u punom sjaju, nakon niza djelomičnih vizura, pokaže on: Cerro Torre, bijela piramida koja me neodoljivo podsjeća baš na Everest. I frcnu mi suze od te silne pojave, i još ih frcne kad ugledam kondora koji polako kruži oko tog tritisućnjaka koji imponira kao osamtisućnjak, i teško mi je vjerovati da su te suze kulturno i povijesno i ne znam kako uvjetovane. Na povratku gledam dva krupna zeca kako se natjeravaju među grmovima i bivam skoro pa sretan. 

A sve je to tek zagrijavanje. Još jedan blistavi peronistički dan – a takvi su ovdje, kažu, rijetki – zove me na rani izlazak iz konačišta čiji je naziv latinski; nazvano je naime po biljnoj porodici pod koju spadaju one dvije vrste stabala. Pa se upućujem kroz selo, do kraja sela, po utabanoj crnici, po pijesku, po lišajem obraslim i ničim obraslim stijenama, po kamenju i šljunku (ali nijednom po siparu, i to je veliki plus, nijednom po siparu), preko izvaljenog i do bjeline sasušenog i popadalog drveća, preko trupaca i balvana, kroz šume i grmlje, ono trnovito i ono nježno-mekano, preko potoka – od kojih su neki bili tamnocrveni kao rubin a drugi plavi kao safir, a u svima pitka voda; mimo jezera, manjih i većih, sivih i plavih i zelenih i u svim preljevima tih boja, a naročito mimo jezera Capri u kojem se odražava on, kao što se u svim vodama i u svemu glatkom odražava on, preko rijeka i rječica i brzaca nadsvođenih mostićima od trupaca i dasaka, vijugavim stazama, često bez ikoga na vidiku, i opet suze ljeposnice kad se iza ugla, nakon krošnje, nakon stijene, stvori on, sve veći i sve bliži, jarkobijel na jarkoplavoj pozadini, s plavkastim, živim, mojim prvim pravim ledenjakom dolje desno od sebe, tom nagužvanom gomilom koja kao da je zaustavljena u kotrljanju, i još vijugavih staza i lica koja već prepoznaješ jer si ih u već nekoliko navrata prestigao na putu i onda su ona već nekoliko puta prestigla tebe i tako redom, i staza je u posljednjih sat vremena strma i gruba, i pojavljuju se prve plohe snijega, mokrog, zrnatog, mekog, pljackavo svijetlosmeđe blato i onda još snijega, sve bjeljeg, i onda sve sami snijeg, osim na sivim okomicama na koje se snijeg ne može nahvatati, i onda onaj najstrmiji, zadnji dio, na kojemu ljudi sopću uvis ustremljenih pogleda dok ih nosi sretno iščekivanje, evo sad će, tu je, on kojeg su cijelo vrijeme gledali i veličinu mu i lijepost slutili sada će se sav pokazati, i pokazuje se, svlači se obasjan u tom rijetkom, sretnom danu, sur u svojoj stjenovitosti i bijel u svojoj baš ničim okaljanoj snjegovitosti, tornjevit i vrletan, sa svojom nazupčanom pratnjom i dakako kondorom, glasnikom bogova koji je napravio počasni krug oko njega, da se na ovakav dan i to veličanstvo ukaže u zraku, da baš ništa ne pofali osim nje koja ne hoda ovdje uz mene i s kojom sada ne dijelim uzdisaje, u blagoslovljeno obasjanom zraku oko njega, Fitz Roya. 

I ne mari što na povratku s te male visoravni, s toga nečega što se zove Laguna de los Tres, što bih volio da svi ljudi na svijetu barem jednom vide, i to ako je ikako moguće baš na ovakav dan, a s čega je moguće motriti to veličanstvo, skupina djevojaka zapriječi put jer su na njemu stale jerbo im tenisice i stopalice nisu bile najbolja zamisao za ovakav uspon a pogotovo za ovakav silazak, prema gore se naime u tome još moglo nekako, ali prema dolje jedva ikako, i stoje li stoje i vrpolje se i od straha se smijuckaju i klibere, i tada ih odlučim zaobići, zagrabim u snijeg i nakon dva koraka klizim, klizim na leđima, sve brže, pred očima mi samo to jarkoplavo nebo i ništa što bi me moglo zaustaviti dok odjednom tim istim leđima silovito ne udarim u oblu stijenu koja se ispriječila pred provalijom. 

Najljepših trideset kilometara hoda do sada. Najljepših trideset kilometara. 

Na ajmaranskom jeziku: mallku. Na jeziku yámana: weziyau. Na jeziku aönikenk: oyikil. Na jeziku mapundungún: mañke. Na jeziku kečua, i otuda u druge jezike, jezike došljaka i osvajača: kundur. Ona ima rubincrvenu šarenicu, njegova je boje kave. Doživotno su si vjerni. Ne love i ne ubijaju, nego čiste prirodu od strvina. Danas paze na njih i štite ih i proučavaju, iako neki stočari još uvijek pucaju na njih jer još uvijek misle da im predstavljaju opasnost za blago. Motrim ih na strahovito vjetrovit dan na uzvisini Mirador de los Cóndores, na sat vremena hoda od El Chalténa. (Neizbježna mi je, i sigurno u tome nisam prvi, asocijacija na gradić Cicely u kojemu se odvija Život na sjeveru, s dvjema razlikama: ovaj podno patagonskih planina u blizini je suprotnog zemaljskog pola i postojeći je – mada se i ovo potonje uvijek može dovesti u pitanje.) A što je s govornicima jezika na kojima je kondor sebe od iskona izgovarao? Yámana ili Yagán narod su Ognjene zemlje sveden na nekoliko stotina pripadnika, od žive kulture nije ostalo ništa, a Cristina Calderón, posljednja govornica jezika yámana, umrla je u veljači ove godine. (Ona je vjerojatno još izgovarala službeno „najjezgrovitiju riječ na svijetu“: mamihlapinatapai, to jest „pogled između dviju osoba, od kojih obje očekuju da ona druga počne činiti ono što obje priželjkuju, ali se nijedna ne usuđuje započeti“.) Tehuelche ili Aonikenk, patagonski narod, broje još par desetaka tisuća pripadnika, a posljednja govornica pripadnog jezika umrla je prije tri godine. Nešto je bolje s mapundungúnom odnosno araukanskim, polisintetičkim jezikom Mapuchea, koji se govori i s čileanske (više) i s argentinske strane Anda. Španjolski je iz njega dobio riječ poncho i leksik za brojnu floru i faunu. Kečua i ajmaranski, hvala babilonskim bozima, živi su i zdravi, i njima svijet sebe izriče od Perua preko Bolivije do sjevera Argentine. 

Tim se temama, među ostalim, bavi i Museo de la interpretación histórica u Calafateu, u koji se vraćam nakratko da bih se ukrcao na autobus (ovdje simpatično zvan colectivo) za Ushuaiju. Nakon dinosaurima obilježene pretpovijesti Patagonije, dočarane maketama i popraćene školskim opisima i objašnjenjima, slijedi onaj bolni dio (osim ako nekoga više boli iščeznuće dinosaura i pretpotopnih sisavaca, dopuštam): sudbina Aonikenka, oličena u sudbini poglavice Inakayala. Taj se, kao jedan od posljednjih buntovnika, odlučio suprotstaviti bijelim civilizatorima i 1884. zarobili su ga na prevaru zajedno s još jednim poglavicom. On i njegovi završili su kao živi izlošci u Muzeju prirodnih znanosti u La Plati – ne zadugo živi, jer su tamo umirali od užasa i gladi. Bila je to, u stvari, povlastica koju mu je udijelio znameniti istraživač i ravnatelj tog muzeja Francisco Moreno, po kojem je nazvan najpoznatiji ledenjak u Južnoj Americi, jer mu je poglavica za vrijeme istraživanja pružio gostoprimstvo. Kayakal je vidio truplo svoje supruge izloženo u antropološkom odjelu muzeja. Godinu dana poslije zastao je na stepenicama, svukao se do pojasa licem okrenut suncu, promrmljao molitvu i srušio se. Po jednoj verziji bio je gurnut s leđa. Umro je iste večeri. Njegovo truplo podvrgnuto je sličnom tretmanu kao ono poglavice Orkekea par godina ranije: s kostiju je pažljivo skinuto meso kako bi zainteresirana publika mogla razgledati primjerak kostura te egzotične vrste, „tako bliske pračovjeku“, u istome muzeju u kojemu je poglavica Tehuelchea proživio posljednjih godinu dana života. 

U pola tri ujutro izlazim iz hotelske spavaonice u kojoj sam bio sâm, ali je svako malo nešto strugalo i škripalo pa spavao nisam uopće. Noć je bistra. Podižem pogled: Južni križ, prvi put. Blještav, jednostavan niz. Para iz mojih usta ritmično ga zamućuje. Taj tihi, svečani trenutak narušava samo noćni lavež. Ukrcavam se na autobus za Río Gallego, gdje presjedam za Ushuaiju. Prije nje, dvokratni ulazak u Čile, oba puta sa svim tim sporim i otegnutim formalnostima. Stepa i još stepe, dokle god pogled seže, sada još i neprekinute brdskim reljefima i jezerima. Djevojka koja u autobusu sjedi dijagonalno od mene čita Školice. Dugo čekanje na granicama. Poslije još stepe, još guanaka uz cestu. Autobus na kat zanosi se od ljutog vjetra, sve zviždi i šišti na sve strane. Ruta del fin del mundo. Nisko nebo, čista horizontala. I onda kraj ceste: Magellanov tjesnac. Zgrada čileanske mornarice, svjetionik, pristanište. Siva masa mora, tamnosivi pijesak posut dagnjama i širokim, debelim trakama algi. Umačem prste: zar more može biti toliko hladno? Jedan mi vremešni suputnik pruža svoj mobitel da ga fotografiram ispred table s natpisom i kaže: „Ne stiže se svaki dan do Magellanovog prolaza. A ja sam, znate, došao čak iz Kolumbije.“ Čak odande? E dobro, onda vas slikam. Stiže žuti trajekt, polako izbacuje kamione i aute iz sebe na asfalt i guta naš autobus. A na drugoj strani jednaka pusta ravnica, u kojoj ne osjećam ni srušeno vrijeme ni razvaline lica, kanda još ravnija, i još s tom sitnom razlikom što sada ima više ovaca nego guanaka. Ili ne, ipak ima više guanaka. Ne, ipak ovaca, od kojih svaka ima cijeli svijet za ispašu i tako debelo runo da izgleda kao veliko neživo i bezglavo bijelosivo klupko. Uz cestu procvali maslačci. Toponimi: Onaissin, China Creek, Porvenir (iliti Budućnost). Svakih nekoliko kilometara neka estancia usred ničega, pitam se kako je živjeti na njoj, kako se preživljava zima. I onda iznova na argentinsku stranu Ognjene zemlje. Beskrajan dan. 

I onda biva, ako je to moguće, još pustije; slijeva, u daljini pa u blizini sivozeleni Atlantik, a zdesna prazninu katkad naruši tek pokoja crna klackalica crpke za naftu i zeleni putokaz uz pijeskom zameten rub ceste. Ni životinja više nema. Imaš dojam da bi, da zaustaviš vozilo kraj ceste, izađeš iz njega i potrčiš u bilo kojem smjeru, začas nestao zauvijek, tako da te nitko nikada ne nađe. Kratko popodnevno stajanje u Río Grande, neobično ružnom i tužnom gradiću, ali u kojem s nogu jedem najbolju empanadu koju sam probao u Argentini, a kad bih ostao dulje, vele, probao bih i svakojaku odličnu ribu. Vjetrovita pustoš s obje strane ceste se nastavlja, i kao da će se sve zauvijek ponavljati, ali u južnom dijelu Vatrenog otoka više nema andskog bedema sa zapadne strane i krajolik se stubokom mijenja, postaje gorovit, šumovit i jezerovit, i kroz te gore, šume i jezera stižem na obalu kanala Beagle što ga dijele obje zemlje kroz koje sam danas prolazio i koji povezuje Atlantik i Pacifik, u Ushuaiju, dakle, u kasan sumrak koji miješa narančasto, sivo i plavo, oblake, maglu i sunce, osjećaje i misli. Finis Terrae. 

Konačim istočno od središta grada, nedaleko od negdašnje kažnjeničke kolonije, danas muzeja u sklopu mornaričke baze. 

Iznenađuje, sutradan, toplo, sunčano poslijepodne. Iznenađuje da se tu živi kao što se živi i drugdje, da se voze auti i motori (jer brodovi su ipak očekivani), da se školarci nakon škole penju na travnatu uzvisinu, liježu na nju u svojim tamnoplavim odorama, s mobitelima u rukama, i gledaju u pravcu Južnog pola kao da gledaju u bilo kojem drugom pravcu. Iznenađuje guranje kolica u trgovačkom centru, iznenađuje, hoću reći, samo postojanje trgovačkog centra i brze hrane i dućana i muzike u njemu, sve potpuno isto kao bilo gdje drugdje na svijetu. Iznenađuje groblje, uz cestu pored mora, u kojemu se ljesovi vide kroz prozore, a uz ljesove su poslagane zastavice pokojnikova omiljenog nogometnog kluba, limenka piva, maketa auta i tome slično, uz obavezan buketić umjetnog cvijeća. Iznenađuje tamo i grob koji je klasičan, u zemlji, u kojoj je pokopan stanoviti Tomás Ivandić, umro 1929., dakle samo četrdeset pet godina nakon osnutka grada, a počast mu na nadgrobnom kamenu odaje „jugoslavenska zajednica u Ushuaiji“. Iznenađuje odlična, ozbiljna knjižara na Avenida San Martín, u kojoj otvaram knjigu sabranih pjesama Alejandre Pizarnik, koja je 1972. u Buenos Airesu odlučila skratiti duševne muke tabletama, knjigu u kojoj stoje stihovi, u još jednom pokušaju prepjeva:

Iskočila sam iz sebe u zoru.
Ostavila svoje tijelo pored svjetla
i opjevala tugu onog što se rađa

 Ne iznenađuje što se u replikama vlaka koji je do prije sedamdeset pet godina služio za transport zatvorenika, hrane i građevnog materijala danas veselo voze turisti. Ne iznenađuju, ali su lijepe, kućice s oplatama od jarko obojenog valovitog lima, lijepi su brodovi usidreni u kanalu Beagle, od kojih znam da se jedan, bar jedan sprema za Antarktiku, da onamo prebaci znatiželjnike s nekoliko tisuća dolara viška i možda pokojeg istraživača. Nije lijepo što je grad osnovala vojska, ali to se može smetnuti s uma. Nije lijepo ni što mi nijedan vozač nije htio stati kod vidikovca na putu za ledenjak Martial kad sam se umorio od hoda i shvatio da toga dana neću pješice donde stići, ali nema veze. Lijepo je moći biti ovdje. Lijepo je što pored nekog spomenika u parku jedna uz drugu vijore zastave Argentine i Čilea, još bi bolje bilo da je to sve jedna zastava, a najbolje da nije nijedna, ali to bi valjda značilo tražiti previše. (Koga to veseli, ima u Ushuaiji, uza samu rivu, i Trg Republike Hrvatske, na kojemu se vijori pripadni barjak.) Lijepo je što u portu, gdje se raznim obilježjima i spomenicima časte pali u ratu za Falklandske, pardon Malvinske otoke, na tabli stoji pjesma argentinskog kantautora koja relativizira svaku moguću slavu bilo čije borbe u bilo čijem ratu.

Do Lagune Esmeralde, koja je do prije malo više od mjesec dana još bila zaleđena, hodam kroz šumu ñirea, kroz kišu i maglu, preko potoka i potočića, preko brvana i debala i drvenih mostića, kroz blato koje čupa, iz kojeg se čupam. Okolni vrhovi zarivaju se u guste bijele oblake iz kojih pada i pada, stijene su zelene i sive, kora drveća bradata od dugačke, čupave sivkaste mahovine, ponekad ptičica nalik zebi zacvrkuta, a neka veća, nalik jastrebu, proleti iznad mokrih glava. Planinsko jezero u odsustvu sunca nije baš smaragdno, nego više zeleno, a obronci posuti krpama snijega zrcale se na njegovoj površini: bijeli plamenovi ugašeni u studenoj vodi.

Plamenovi… Došljaci su ugledali vatre koje su palili Yámane i po njima ovu ledenu zemlju, arhipelag južno od onoga što se danas zove Beagleovim kanalom, nazvali Ognjenom. Pa recimo ovako: pogasili su ognjeve i ostao je samo led. Nije tako jednostavno, ali suština je ta. Ima ih koji su prošli i gore: narod Selknam, recimo, čiji su pripadnici, zvani još i One, nastanjivali područje sjeverno od rečenog kanala, to jest Veliki otok, na kojem boravim, a bili su i uopće prvi stanovnici Ognjene zemlje. Stočarske kompanije kolonijalista plaćale su krajem devetnaestog stoljeća jednu funtu sterlinga po ubijenom urođeniku. Lovci na glave slali su usto lubanje smaknutih Indijanaca u Antropološki muzej u Londonu, koji im je plaćao izdašne četiri funte po komadu. Dvije selknamske obitelji imale su više sreće te su ih 1889. žive dopremili u Pariz, na Svjetsku izložbu, da se Evropejci na okruglu obljetnicu Francuske revolucije malo nauže egzotike. A među vođama rečenih lovačkih ekspedicija naročito se istaknuo izvjesni Julio Popper, rodom Rumunj, rabinov sin koji je studirao u Parizu, inženjer, poliglot, novinar, mason. Njegovi podvizi u Ognjenoj zemlji, u kojoj je osnovao i vlastitu paravojsku i uveo valutu nazvanu po njegovom prezimenu, ovjekovječeni su na fotografijama koje je lako naći. (Nekog genijalca sve to nije spriječilo da u gradu otvori dućan sportskom opremom s Popperovim imenom; pretpostavljam da dućandžiji inspiracija nije bio Karl Popper.) Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima u Buenos Airesu, u svojoj trideset šestoj godini. Godine 1974. umrla je kod Río Grandea žena koju se smatralo posljednjom Selknamkom. 

Nema zaista ničeg originalnog u tome da se u Ushuaiji ukrcaš na katamaran koji plovi Beagleovim kanalom do Isla Martillo, otočića koji su Yámane zvali Yecapasela, „zvučna hrid“, kako bi tamo s palube gledao i snimao pingvine, one većinske, male, Magellanove, i manjinske, one veće, žutonoge i ostale, kako se gegaju tamnosivim žalom, uranjaju i izranjaju iz valova i gledaju te ljude koji njih gledaju; prije Isla Martillo obilaziš i manje školjiće i hridi kojima nećeš zapamtiti imena, a na kojima se sunčaju veliki i mali morski lavovi i kormorani, i s kojih do palube dopire gadan, jedak smrad, paklena smjesa guana i kužnih utrobnih vjetrova; gledat ćeš u visini i albatrose i galebove i snimat ćeš sve to, posebno sretan jer se zalomio sunčan dan, iako pingvina nema mnogo jer sada, početkom novembra, paze na jaja u dubokim dupljama, nema dakle još ni mladih; poći ćeš tamo i platiti to kao i svi drugi turisti, kao što ćeš u Chengduu otići vidjeti pande, jer pande i pingvini su dražesni, njima se srce raduje i tu se svi uglavnom malo razlikujemo i to je sasvim u redu. 

Olovno nedjeljno popodne na krajnjem jugu svijeta. More sivo nakon jučerašnjeg blistavila, planinski vrhovi nakon jučerašnje oštrine tupi. Još krajnjiji kraj i još veća odalečenost. Iz ničega ništa ne govori. Tek u nosu taj vonj luke, isti i na ovoj širini i u ovoj daljini: sol, alga, ruzina, nafta, galeblja govna. Ulice već poznate, znam već iza kojeg ugla dolazi što, znam što skriva onaj oblak gore, znam koji će se miris osjetiti iz onog tamo lokala, znam raspored brodova u luci. Viđam lica koja sam već vidio, ponavljam iste obilaske, ulazim kroz ista vrata, gledam kroz iste prozore, pijem isto vino. Znam svaki milimetar sobe u kojoj odsjedam, znam u koji će jutarnji sat u nju prodrijeti svjetlo i kada će noć otežati. Jutarnja meteorologija teže će me prevariti: nakon mnogih sati sivila, u sedam sati uvečer može se promoliti sunce. Usne će mi potkraj dana od suhe hladnoće ispucati. Nosi uvijek mnogo slojeva odjeće. Gledaj prema drugoj strani kanala, i za točno određeno vrijeme htjet ćeš još dalje, i za još neko, točno određeno vrijeme, presjeći ćeš se i znati da nemaš zašto dalje, a i da hoćeš, nema čime i nemaš kako, barem je sada tako. Poznatost i upoznatost, uglavnom: ta etapa, taj trenutak puta. Bouvierova sobna entomologija nakon mjeseci provedenih u istom konačištu u istom gradu u istoj otočnoj zemlji. Kada put prestane biti put, kada se duša negdje raširi i slegne. Kad si u nečemu omeđenome vanjskom ustalio svoje unutarnje sitnice. Istovremeno, nesigurnost zašto si ovdje, zašto si igdje, zašto jesi, ugodno odložena u stranu. A opet istovremeno: što će i zašto će itko, išta, ikada, igdje, osim tebe, ovog, sada, ovdje? Neka galeb crvenog kljuna i ravnodušnih očiju kaže svoje. Neka dagnje rasute žalom budu putokazi. 

Ledenjak Martial Ushuaiji je otprilike ono što je Zagrebu Sljeme, uza sve razlike u klimi i otvorenosti pogleda: s nogama u snijegu gledaš luku, more, čileanski otok Navarino gdje su nekad gorjele one vatre, i zato bi možda bolja bila usporedba s vrhovima Velebita zimi, ali ima nešto u takvim usporedbama glupo i nedostojno i nepravedno, jer se sve svodi na isto i poznato, i sve veliko odmjerava se spram maloga, a znamo kojeg su to duhovnog sklopa sastojci. Opet je oblačno, dio staze vodi po snijegu, pred kraj je prilično strmo, ali pogled izdašno nagrađuje. Tamni granit prošaran oksidnim prugama. Domaći izletnici, skoro svaki put prijazni. (Hoću li napokon na ovom putovanju naletjeti na neljubaznog, namrgođenog, nabusitog Argentinca?) Nebo se na par točaka rasvjetljuje i otvara (iza tamnosivog je sivo, iza sivog bijelo, do plavog još ne dolazimo), ukazuje se, malo iza podneva, ne sunce, već puni bijeli mjesec, i započinjem silazak. I tada, malo ispod vrha, zapuše tako žestoko da pomislim da ću se skotrljati niz tu padinu sve do brodusine National Geographica usidrene u luci, bacam se ničice u snijeg i u njega zarivam šake i gojzerice da se nekako zadržim na toj strmini, kao krpelj na hladnoj koži, i samo par minuta poslije vjetar jenja i posve utihne, kao da ništa nije bilo, i s osmijehom olakšanja hodam kao klizeći vijugavom stazom do doma u podnožju planine. 

Za razliku od Chatwina koji je jedva čekao da odmagli odavde, Ushuaia mi se ushuljala pod kožu. 

Slijedi zatvaranje kruga.

Nakon jutarnjih snježno-maglenih brda i preleta Patagonije u pravcu sjevera, obasja me lijepih tridesetak stupnjeva u Buenos Airesu. U protekla tri tjedna proljeće se u prijestolnici razmahalo maltene do ljeta, cvatu jakarande, djevojke su razgolićene (sa svim tetovažama, sve mlado i ne toliko mlado ovdje je opsjednuto tetoviranjem) i sve je nekako vedrije nego sredinom oktobra (a ne listopada, jer ovdje u desetom mjesecu lišće ne pada, nego upravo niče). S aerodroma se vozim istim autobusom koji vozi isti vozač, istim putem do istog odredišta, a opet je sve drukčije i različito, osim što je već poznato i prisno. A koliko toga mi još nije poznato: gorostasni gumijevac na trgu Lavalle, recimo, kroz čije mesnato lišće vidiš teatar Colón, i jednako impresivan primjerak istog drva na Plaza Vicente López y Planes. I groblje Recoleta, upad na koje ipak plaćam. I da, to je možebitno najljepše groblje na svijetu, ali ima u svoj toj ljepoti nečega duboko odvratnog: sve to razmetanje i nadmetanje čija će grobnica i čiji mauzolej biti veći i raskošniji, tko će unajmiti slavnijeg arhitekta i kipara da im podignu i isklešu nešto još bliže nebu od susjeda, nešto što će izazvati još veće divljenje i pokazati svijetu koliko se ima i kako se štuju preci. K tome, na Recoleti je sahranjen uglavnom drugi razred čovječanstva: političari, vojskovođe, industrijalci i sportaši. Gotovo nikoga od doista važnih Argentinaca i porteños nema tamo. Zapravo su najdirljivije one zapuštene grobnice, kroz čije se polupane prozore i zahrđale rešetke vide prašnjavi ljesovi i oljuštene freske. Pa kavana Al gato negro, nakon kupnje u knjižarama Edipo i Gandhi (kakva kombinacija!). Pa topla proljetna kišica, koja pravi tamne točke u prašini dok osjećam prve simptome korone za koju još ne znam da je korona, a zaradio sam je po svoj prilici pod zemljom, u metrou. 

(Sjedeći u kafiću na Aveniji San Juan, uoči povratka.) Buenos Aires je jedan od najevropskijih, ne najevropoidnijih gradova koje znam, a ne bi bilo ludo ustvrditi ni da je možda najevropskiji, ako o tome mogu govoriti nakon ovoliko malo vremena provedenog ovdje u ova dva kratka navrata. Ovamo se slila sva evropska (mahom, ali ne isključivo mediteranska) urbanost i sačuvala se začinjena lokalnim utjecajima i prožimanjima. Ali ne u nekom muzealnom smislu, nije to „Evropa kakva je nekad bila“ ili nešto tome slično, nego se ono urbano evropsko ovdje diglo na novu potenciju. Istina, ima tu i konzerviranog, u dobrom smislu, onoga što vidiš kad zađeš u poneke kavane, u poneke parkove, i podsjeti te na neke crno-bijele fotografije, na nešto čega na ishodištima ima još samo u tragovima. 

Toliko vremena na putu, ali zemlja je tolika – uvis i u širinu – da je u mjesec dana jedva okrzneš. Nisam vidio ništa od sjevera, od svih onih predjela tamo prema Boliviji i Brazilu, za koje vele da su najautentičniji, da su „ona prava Argentina“. Otprilike slutim zašto tako vele, ali ti koji to tvrde možda nemaju u vidu da je jedna Patagonija svijet usporediv s malo čime na planetu i da je sa svima onima koji su se u njega slili – a svi zajedno, s obzirom na veličinu prostora, djeluju kao tri mrava na deblu sekvoje, pri čemu ne zaboravljam ni one pohlepne, otrovne mrave koji su rastjerali one mrave koje su tu zatekli – da je sa svima njima, kažem, dosegnula svoju neprispodobivu autentičnost. Kako bilo da bilo, trebalo bi ovdje proživjeti još nekoliko života. Hasta la próxima, Argentino.  

Svaki put
Kad bi sastavio
Glavu lisice
Sa mušicom puške
Škrgutao bi zubima.

Sezona po sezona
Dan po dan
Razljulja
Svoje zdrave zube –
Obezubi.

I danas, tako bezubom,
Glava otanjila
I sve više liči
Na njušku lisice.

Sanjao sam
Moju mrtvu majku
I sanjao sam
Moju mrtvu mačku
Obe sede
Za velikim stolom
Od drveta masline
Mama lepa
Mačka ima
Nežne
Žute trepavice
Sto je težak
I lep kao njih dve. 

Majka kaže
Sedi
Pitam
Gde
Ona kaže
Na stolicu sedi
Ali mama
Nema ovde stolice
Ona kaže
Ja sam puno
Od tuge uzdisala
Od tih sam dahova
Stolicu napravila
Samo za tebe.

I ja u tom snu
Stvarno sednem
Na stolicu od uzdaha.

Mama pruža
Činiju jagoda
Kažem
Baš su lepe
Odakle ti
Ona kaže
Nije važno
Uzmi sve
Majčice hvala
Ali mnogo je
Ona kaže
Nije sine
Mnogo je
Samo
Kad te biju
Pesnicom
U stomak
Čekićem u leđa.

Ja pokažem mami
Mali crni krug
Ispod desnog rebar
Kad me jedan udario
U tom krugu
Rupa malena
Mama dune
Dah mi njen
Bol u telu zaledi
I srce i pluća i sve
Mačka mi
Na grudi skoči
Gleda me
I kaže
Sada ću prvo
Srce da ti zagrejem
Kad postane toplo
Krv će tvoja
Sok od zdravog drena
Da otopi pluća zaledjena
I disaćeš ponovo
Sveži vazduh
Sa rubova Antartika.

Pitam majku
Zašto ovo radi
Ona kaže
Ja sam tu
Svaki put
Kad hoćeš
Opet
Da se rodiš.

Ja kažem
Majčice moja
U ovome snu
Ti si moje dete
Ja sam tebe mama
Ponovo rodio
Onakvu
Kakva nisi bila
I nisam te
Rodio onakvu
Kakvog si ti
Mene rodila
Mama se smeje
I kaže
Takva sam najbolja.

                 za Refaata Alareera 

Kad si sam i nemaš nikoga
Zbog koga bi odustao –
Dušom diši

Dato ti je odboga: piši
O tjeskobi svijeta –

Neka te ne obametu
Ni radost ni tuga,
Drugu:

Tvoje je da se uzdigneš –
Ti ničega se ne stidi:
Mržnje boj se 

I pisanjem uzvrati
Jer sabljom pobijedit
Ne možeš ono što ne vidiš 

 (2023)

O njemu sad svi zbore riječima biranim
(mudraci iz grobalja spretno su citirani),
molitvu šapuću, ili múče minutu šutnje,
ali, čak i ovacijama sliče neki nekrolozi
(meazallah, mili Bože, Ti nam pomozi)

Prečista duša bješe, izvan laži i smutnje,
vele da u raj izravno će, kao i sve evlije,
jer ovo su čednō društvo preplele zmije,
račvasti im se jezik u svakoj spori krije,
ni u prolazu ne sretneš onu vedrinu lica,
pri svakom koraku zapaziš njušku lisca,
a još ako te snašao i dar istinskog pisca,
podozrenju si uvijek izložen, spletkama
koje žele da takvome laude onemoguće,
imbecilu priznanja pripadaju, i tetkama,
nagrade i lovorike su i za metrese vruće

A jedino on se protiv svih pošasti borio,
ne štedeći se, jadnik je u tome i sagorio,
stigao je od prijestonice čak do Fojnice,
kotrljao se do Čelića, i sve do Gnojnice,
bješe šef komisije, časopisa i Fondacije,
vapio je da mu ne izmakne ni jedan žiri,
(estetski kriterij ima sveudilj da se širi!),
zato je i stranke mijenjao, taj uzor žrtve
i altruizma, a vođom knjiške asocijacije
umoljen je da bude, inače sasvim mrtve,
uspijevao je da mudar savjet vlasti daje,
i ona, u lamentu, za nj i nad odrom haje

Nekaziv to je gubitak ove otužne nacije,
tako je izustio i naš umni prvosveštenik:
rupe što se ne zagrnu postaju spomenik;
u crnoj jami sad su i samarićanina kosti,
s nujnim versima što u jad ne žele bosti,
a nama, grešnima, On dušu neka prosti!

Džoni Štulić, od prvog protukomunističkog ideologa naših mladosti do bezazlenog  pop-paranoika

Prva ploča koju u tešku sumornu jesen spuštam na disk gramofona s pogledom na Trebević: “Kad fazani lete”, Azra. Kupljena u proljeće, u Jugotonovom dućanu, manje od trideset koraka od Slatkog ćošeta, mjesta na kojemu se jasnom i vrlo uočljivom arhitektonskom gestom Zapad preobrazi u Istok, Beč biva Carigrad, a ti, u raskoraku, osjetiš kako si u svakom trenutku i ono što nisi, i da je dobro tako. Na vanjskoj omotnici ploče junak je s gitarom, u obrisu, u šablonu načinjenom iz negativa fotografije. Tijelo i gitara u poluprofilu, lice anfas, blago pognuta figura, u borbenom stavu ispred mikrofona. A gore iznad, rubom bjeline, slovima mehaničkog pisaćeg stroja napisano: azra / kad fazani lete. Šablon izrezan po liku heroja grafički je refren epohe na isteku: Che, Ivo Lola Ribar, divovski portreti maršala Tita element su reklamnih kampanja za partijske i omladinske kongrese. Džoni u ovom je trenutku, godine 1983, još uvijek kontraheroj, protujunak koji se u živoj, historijom iritiranoj imaginaciji našeg naraštaja suprotstavlja svima njima: Cheu, Loli, Titu. Uloga je to koju pri raspadu Jugoslavije neće imati nitko, nijedan revolucionar, spasitelj, mesija, nijedan političar. Pa ni sam Franjo Tuđman, kada jednom, na jednoj sablasnoj jarunskoj vojnoj paradi na sebe navuče Titovu admiralsku uniformu, koju su njegovi hrabri i sposobni obavještajci ukrali iz nekog beogradskog kazališnog depoa, pa je prokrijumčarili preko granice kod Bajakova, čak ni on, Tuđman, nije, čak ni u groteski, uspio ono što Džoni uspijeva na omotnici ploče “Kad fazani lete”. Na unutarnjoj omotnici, umetnutoj u vanjsku, isti je prizor, ista slova, samo što to više nije negativ, nego je pozitiv fotografije. Vanjska omotnica je bijela, unutarnja je crna. Usporedni jezik našega doba, onaj koji prati i metaforizira jezik riječi, rečenica i pripovijesti, jezik je grafičkog dizajna. I to dizajna omotnica gramofonskih ploča. Govor grafičkog dizajna 1983. za nas je ono što će 2023. biti govor kompjutora. Između likovne, grafičke i znakovne metafore, i tvrde izravnosti robotiziranog kompjutorskog govorenja, stvorenog kroz Internet, cijela je povijest jedne privatne civilizacije. Jedan život.

Ljetos, u subotu 23. srpnja 1983, na Ljetnoj pozornici Ilidža, Azra je održala koncert. Bez Leinera i Hrnjaka, sam Džoni, s dvojicom epizodista, usred tog posljednjeg dugog ljeta pred vojsku, u sarajevska koncertna nedoba, kada je pust grad i ne događa se ništa, i još negdje na Ilidži. Gdje je ta Ljetna pozornica, zna li tko? Jedni kažu da se tamo sviralo šezdesetih i sedamdesetih, drugi odmahuju da nije to mjesto. Negdje je kod kina Igman – samo jednom u životu bio sam u tom kinu – negdje tamo kod ilidžanskih hotela. Ali nije problem, važno je na vrijeme krenuti, tramvajem broj 3, pa kud većina krene, tamo ćeš i ti.

Te noći Džoni je svirao tristotinjak koraka od ulaza u građevinu gdje su također u subotu, ali prije otprilike 3450 subota, posljednji put skupa zanoćili vojvotkinja Sofija i nadvojvoda Franjo Ferdinand. Sljedeće noći, one od nedjelje na ponedjeljak, oboje će ležati u rashlađenoj prostoriji Konaka pod Bistrikom, mrtvi. No, o svemu ću tome mnogo kasnije razmišljati. Dok spuštam ploču na disk gramofona s pogledom na Trebević, “Kad fazani lete”, A strana, prva pjesma “Anđeli”, daleko su od mene to dvoje ubijenih u Sarajevskom atentatu. Nisam ih se sjetio ni ljetos, dok sam se onoga vrućeg akšama za Džonijevom sljedbom vukao od tramvajske stanice do Ljetne pozornice. O toj okolnosti koncerta “Dok fazani lete”, i o te dvije međusobno udaljene subote, prvi put ću misliti dvadesetak godina kasnije, nakon što mi se za jedne ljetne šetnje pustim središtem Zagreba najednom sklope dva dotad nepovezana i možda nevažna saznanja. Sarajevski atentat, čiji su, istina malobrojni, svjedoci 1983. još uvijek živi, a možda u gradu ima i onih koji su te posljednje večeri i jutra dvorili prinčevski par, pa bi ih se o tome moglo pitati, i koncert grupe Azra, ili tačnije rečeno čovjeka koji se smatra grupom, protujunaka čija pojava u našim mladalačkim doživljajima predstavlja protusliku junaka revolucije. 

Džoni je ranijih godina pjevao o ljubavi i o politici. Pjesme su mu, još od prvog albuma, koji je producirao Drago Mlinarec, formom i sadržajem podsjećale na šansone, na dilanovske pripovijesti u pjesmama, na onu vrstu pjevanog teksta koja je upravo s Mlinarcem, te nešto ranije s Arsenom Dedićem, ušla u našu kulturu. Azra je, međutim, bila trio, s odličnim bubnjarem Borisom Leinerom i basistom Mišom Hrnjakom, a on je, Džoni, bio gitarist i pjevač. Formalno govoreći pjevao je loše, klasični kompozitor Mladen Tarbuk četrdesetak godina kasnije u nekim je intervjuima, ili u našem sms dopisivanju, nisam više siguran gdje, govorio da to i nije pjevanje, te da mu je Azra vazda bila nepodnošljiva. Čudno je to kako nas različita kulturna zaleđa katkad razdvajaju: u mnogo čemu smo, Tarbuk i ja, sličnomišljenici, estetski bliski, sviđaju nam se iste knjige, ja volim njegovu muziku, a oko Azre i Džonija toliko smo udaljeni da mu ništa nisam odgovorio, ako se Džoniju rugao u sms poruci, niti mi je na um palo da mu otpisujem, ako je to bilo u intervjuu. Tako da je ovo, makar i u pripovjednom rukavcu, u refleksiji iz budućnosti na ove romaneskne manevre o 1983. godini, možda prilika za kratku proznu, dakle i fikcionalnu polemiku s Tarbukom. Da, doista, na prvome Albumu, za koji mnogi od davnina govore da je najbolji, samo da je Mlinarec loše odigrao ulogu producenta, s čime se ne slažem, ni s jednom, a ni s drugom tvrdnjom, doista, dakle, na prvom albumu Džoni više vrišti nego što pjeva. I dijelom zbog tog vrištanja, prvi album Azre ušao je 1980. u naše živote kao punk i novi val. Ta Azra se na našim gramofonima stilski savršeno skladno smjenjivala s Pankrtima, s Parafima, sa Sex Pistolsima, s Clashom i s praočevima punka, shvaćenog na sarajevski način, grupom The Stooges. Premda Džoni ni u primisli nije bio punker – premda, “brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte” – njegova prljava gitara i vrištanje izvan tonaliteta doista bilo je punk. Kasnije, pak, na sljedećim pločama, počeo je recitirati, ispovijedati šansone, šarmirati mekim baršunom svoga i dalje neurotičnog glasa, da bi na trostrukom albumu “Ravno do dna”, tim krležijanskim “Zastavama” naše djetinje mladosti, objavljenim na proljeće 1982, koje ćemo slušati sve do kraja naše ere, koji će koincidirati s krajem prve ere gramofonskih ploča, donekle kultivirao to svoje vrištanje, za kojega bi, po kriterijima finog uha Mladena Tarbuka, distonavao poput motorne testere i pokvarenog kućnog miksera. Ali, dragi moj Tarbuk, Džoni je svih tih godina, pa zaključno s radovima iz 1983, najbolji i najupečatljiviji vokalni interpretator u kratkoj i odavno već dovršenoj povijesti jugoslavenske rock kulture (kažem jugoslavenske, jer rock kultura po raspadu Jugoslavije više neće ni postojati, nego će ubuduće rock biti samo jedan od bezbrojnih žanrova popularne i zabavne glazbe). Rock nije, naime, opera ni jazz, rock nije ni dalmatinska zabavna, ni kontinentalna kafanska pjesma, u kojima su, kao i u operi i jazzu, pjevački kriteriji sasvim u skladu s onim što bismo mogli nazvati vokalnom muzikalnošću, ili sposobnošću da se upotrebom glasa potrefi neki ton. Čak i onda kada se čini da rock vokalisti pjevaju poput pjevača bluesa i jazza, ili, vrlo rijetko, poput klasičnih pjevača europske umjetničke vokalne glazbe, oni nisu pjevači, ili barem nisu takvi pjevači. Vjerojatno si mnogo puta čuo, slušajući ovu muziku, da pjevač koji se do tog časa činio sasvim dobar, najednom ispada iz onog što je pjevao, kako gubi glas, ili izlazi iz melodije, izlazi iz pjesme, a da se čini kako ne postoji nikakav muzički razlog za takvo što. Razlog za ovo je obično dramaturški: rock pjesma je igrokaz, trominutna drama ili radio-drama, ili je dramska saga, recimo kad Morrison pjeva “The end” ili “When the Music’s Over”, i ona u izvođačkom i u doživljajnom smislu podrazumijeva nešto od teatra. I to onoga teatra u kojemu je srušen teatarski četvrti zid, pala je rampa između izvođača i publike. Džonijevo očajničko vrištanje, “tvoje ruke u neskladu/ između zbilje i sna/ gledam grad u prolazu/ neki ljudi iza nas”, obično ne bih slušao u tišini Sepetarevca 23, nego bih i sam vrištao s njim, naglas ili u sebi. Bilo tko da je “Graciju” otpjevao, najbolji, najtačniji, najmuzikalniji pjevač, bilo bi krivo, zvučalo bi tragikomično. Jer to nije ni arija, ni song, to je mali dramski komad, koji se odigra u glasu izvođača, praćenom unutarnjim glasovima onih koji ga slušaju. Zato je, dragi Tarbuk, pogrešno u Azri tražiti onu muziku i ono pjevanje na koje misliš. Općenito, najpogrešnije je rock doživljavati i procjenjivati onim glazbenim kriterijima kojima se doživljavaju i procjenjuje Johann Sebastian Bach ili Zeko i potočić. Tako slušano, u cjelokupnoj povijesti rock kulture dobro zvuče i nešto vrijede samo oni bendovi i one muzike, koji su, zapravo, ordinarni kič. Ili su, kao recimo Queen, camp. Ali čak i kao camp, meni su iritantni.

Tačno četrdeset godina po 1983-oj, na Hrvatskoj televiziji gledam i slušam Josipovićevu operu “Lennon”. I svog me prožima ona davna nelagoda, možda upravo iz 1983, kada bi negdje, u nekom od ondašnjih klubova, ili u gostima kod starijih, u vremenu i stilu zaostalih protagonista s gramofona, čuo monstrume iz Emerson, Lake and Palmer, kako izvode Bachov Rondo s improvizacijama. Mlađarija koja je odrastala u zvuku električne gitare i bubnjeva uživala je u kidnapiranim harmonijama, s kojim njihovi otmičari nisu ni znali što bi činili, osim što su kanili, i uspijevali, pokazati da virtuozno vladaju muzičkim instrumentima, svedenim na razinu mehaničkih sprava i manualnih alata. Virtuozno se, naime, može vladati i miješalicom za beton i sjekirom, a rudar Alija Sirotanović bio je najveći u povijesti virtuoz rudarske lopate, bio je Vivaldi lopate, ali je njegovo lopatanje, za razliku od Bacha ELP-a, imalo praktičnog, pa i umjetničkog smisla, i nije izazivalo nelagodu u nekoga tko je prethodno imao odnos i prema rock muzici, i prema Bachu. Tu istu nelagodu, više metafizičku, više naratološku, više teatarsku, nego glazbenu, budući da je glazba koju sam čuo bila krajnje neupečatljiva, pa samim tim i neiritantna, osjetio sam gledajući Josipovićeva “Lennona”. Uplašen, ugasio sam nakon petnaestak minuta televizor, osjećajući da bih mogao biti zarobljen u toj nepodnošljivoj socijalnoj i estetskoj maniri, u tim glavama koje u svemu tome prepoznaju Johna Lennona.

Džoni je, kažem, zaključno s albumom “Ravno do dna”, tim “Zastavama” jugoslavenskoga punka i novog vala, pjevao šansone o ljubavi i politici. Vrištao, recitirao, šaputao, uz svog fendera i uz udarničko-rudarsku ritam sekciju Leiner-Hrnjak. Doista, na “Ravno do dna” udarao je Leiner silinom Alije Sirotanovića i ružno je od Džonija što mu četrdeset godina kasnije onako ruga. A onda se, iznebuha, ni iz čega, u rano proljeće 1983. pojavio album “Kad fazani lete”: heroj s gitarom u poluprofilu i u fotografskom obrisu s grafiterskog šablona, revolucionar, drug Tito, drug Lola, Che… U savršenom minimalističkom aranžmanu, u prijetećem fontu pisaćeg stroja.

Pamtim, ploča se pojavila iznenada, tako da prethodno nisam čuo nijednu pjesmu, nijedan ton. Ni to nije bilo čudno, takvo bijaše vrijeme. Na sarajevskim radio-stanicama Džoni je bio zabranjen. Zabrana je, bezbeli, bila prešutna, kakve već većinski i jesu bile zabrane u vrijeme socijalizma. Ako bi je neki urednik prekršio, bio bi suspendiran. Na sarajevskoj, pak, televiziji, zabrana je bila još čvršća. I pamtim taj trenutak, doista ga pamtim, nije fraza, nije dosjetka, kada sam prvi put položio gramofonsku iglu na A stranu albuma “Kad fazani lete”. Prozračno čist zvuk distorzirane električne gitare i onih preciznih i tvrdih bubnjeva, koji neugodno u svijest prizivaju onaj duh i zvuk koji smo svakako nastojali izbjeći: Black Sabath, Thin Lizzy, hard rock i teška metalurgija. A onda iz toga sune Džoni, glasom neurotičnog tribuna, kvalificiranog antikomunističkog paranoika, koji u svemu što se zbiva oko njega i u njemu sluti Ruse i komuniste. Nadiru ti “slinavi kurvari/ bijedni genitalci/ nezgodno potežu/ ukrućenu vjernost/ razbit će ti ličnost/ slaniju od mora/ gledaj/ nezajezni anđeli/ dolaze/ kao krv crveni/ kao znoj opori/ brutalni anđeli/ ponekad u osam/ ponekad u tri/ lijevi skup ideja/ dolje ispod nogu/ otvori širom oči/ tiho kao jeza/ pušteni s lanca/ gledaj/ nezajezni anđeli/ u kolima od plastike/ u djevojačkim snovima/ u majmunovom viđenju/ u raspaljenim očima”, a onda se drama pjesme utišava, gnjev prelazi u strah i strepnju, u ono što će nekome zvučati kao rezignacija: “tko zna, tko zna…/ ne bu dobro svršilo!”

Slušam u tu sumornu i tešku sarajevsku jesen 1983. taj Džonijev hard-rock song, i već se pomalo navikavam na promjenu paradigme. Novovalna ska-reggae era upravo je stizala svome kraju, skupa s vedrim i mondenim pop-pjesmicama i campom VIS-a Idoli, bijesni i glazbeno neuki punkeri već su morali da nauče svirati, tako da je njihova pobuna već gubila smisao. Ne možeš se buniti protiv onih koji imaju novca, ako si sam već dobro zaradio. Ne možeš se buniti protiv onih koji znaju svirati, ako već sviraš bolje od njih. Džonijevo ulično pripovijedanje više nije imalo smisla, jer više nije bio tip s ulice, vucibatina iz Blata i iz aule zagrebačkog Filozofskog fakulteta, niti je više mogao biti onaj tribun od lani, iz Kulišića i s onih koncerata kada je snimljen album “Ravno do dna”. Nešto se s tom 1983. iznenada promijenilo: velika svemoćna i sveprisutna zvijer zajednice stekla je svijest o vlastitoj smrtnosti. Kasno, fatalno kasno, jer buđenje svijesti o vlastitoj smrtnosti svojstveno je osmogodišnjim dječacima, a naša mila kolektivna zvijer upravo je ulazila u svoj povijesni klimakterij. Džoni se 1983. pojavio s posve izmijenjenim zvučnim i pjesničkim identitetom. Nije više pripovijedao, pripovijest mu se utopila u metafori, zaigrao je ulogu paranoidnog gitarističkog heroja.

Dobro pamtim što mi pjesma znači. Pamtim u 2023. njezina značenja iz 1983, kao što, zahvaljujući mogućnostima fikcije, u 1983. pamtim što pjesma znači 2023. Uglavnom, nemam ja pojma, ne slutim, dok sjedim na Sepetarevcu i zagledan prema Trebeviću u magli slušam “Anđele”, da ta pjesma u vrlo jednostavnom metaforičnom ključu govori o komunistima i njihovome predstojećem preobražaju u đavla. Pušteni s lanca, gledaj, dolaze! Ne bu dobro svršilo! 

Sklupčan u svojoj metafori, poput fetusa, Džoni se tako pojavio u svom drugom prikazanju. Ono prvo je definitivno došlo kraju. Doba nedužnosti došlo je kraju.

Album “Kad fazani lete” nije u prvi mah dobro prihvaćen. Ne govorim o službenoj kritici, naročito onoj zagrebačkoj, Glavanu i Vrdoljaku, toj dvojici apostola jugoslavenskog punka i novog vala, nego o trgu i ulici, o publici iz svih onih mračnih i mondenih studentskih klubova, otvorenih uglavnom po adaptiranim podrumima sarajevskih fakulteta, tamo gdje su nekad, prije uvođenja centralnog grijanja, koje se u to vrijeme još uvijek nazivalo parnim grijanjem, ležale tone ćumura, kako smo mi u tom gradu nazivali ugljen, za loženje bezbrojnih kraljica-peći po učionicama i kabinetima. U tim klubovima, kojima su vladali ambiciozni omladinci rukovodioci i koje su ne pretjerano diskretno nadzirali mladi i ambiciozni pripravnici Službe državne bezbjednosti, pristigli iz svojih partizanskih provincija da popravljaju mladež u iskvarenom gradu, zbivala se jedna kulturna povijest. Pod niskim orošenim stropovima, u prostorima koji su često bili bez ikakve ventilacije i u kojima se duhanski dim mogao sabljom sjeći, na stotine se djevojčica i dječaka transformiralo u djevojke i mladiće, uz muziku koja nije bila samo muzika, nego se kroz tu muziku definirala jedna kultura, koja je podrazumijevala određeni pogled na svijet i iz koje se definirao prvi čvrsti, značajnim dijelom i samoodabrani kolektivni identitet. U većini klubova, u Kuku, klubu studenata medicine, u Zubu, klubu studenata stomatologije, u Steleksu, klubu studenata elektrotehnike, u Art clubu, pri Studentskom domu na Bjelavama, svirao se, gotovo isključivo, punk i novi val, koji se od jeseni 1982, uz prve slutnje kraja jednoga stilsko-estetskog i subkulturnog razdoblja, počinje razlijevati u dva pravca, prema budućnosti i prema prošlosti. Radikalizam Einstürzende Neubauten prodire u naše duboke i osjetljive dječačke duše, a naše se uši navikavaju na tu magičnu čaroliju neslušljivoga, na bol u ušima i mozgu kao dio estetskog doživljaja, na koncept koji biva važniji od glazbe, na to da glazba više ni na koji način ne treba biti dopadljiva. U to vrijeme, kroz cijelu 1983, pa do ove sumorne jeseni, do trenutka u kojem sjedim s pogledom na Trebević u magli i slušam album “Kad fazani lete”, ploču koju sam ove godine najviše puta stavio na gramofon i koja je obilježila zvuk i riječ moje 1983, po tim naprednim, alternativnim ili alternativističkim sarajevskim klubovima sve više sviraju neki budući post-punk i alternativa, a istovremeno sve češće se vraćamo u prošlost, gdje se otkrivaju korijeni našega zajedničkog punkerskog i novovalnog pravovjerja. Otkrivaju se kraut rock, naročito grupa Can, njujorška alternativa s kraja šezdesetih, Velvet Underground i Nico, pa MC-5, psihodelija sa Zapadne obale, pa divni i nježni Klaus Nomi, kontratenor i kraljičica neke nama nedostižne i tragične kontrakulture, koji će umrijeti 6. kolovoza te 1983, pa će mu u jednom sarajevskom studentskom klubu, ne pamtim više kojem, jer nepotpuno je i shizofreno ovo moje preseljenje u 1983, biti upriličena tematska večer, na koju će neki od nas, dojučerašnji punkeri, doći klaunovski našminkanih lica, pa ću im se diviti, tim mojim hrabrijim drugovima, ne toliko što su prekoračili tada stroga ograničenja vlastitog spola, nego što su prošli gradom takvi, našminkani. Vrijeme je to, 1983. godina, kada klupski diskdžokeji kombiniraju paklensku neprobojnost industrijskih i paklenskih zvuka muzike budućnosti s onim bizarnim i naivno-nježnim iz muzike prošlosti. Miks u kojem Klaus Nomi izlazi iz Einstürzende Neubauten, taj dramatični, paradoksalni i gotovo nemogući zvučni i disharmonijski rez, koji je izvodio diskdžokej u Kuku, ne samo da je snažno upečatljiv, tako da bi se samo iz njega, tog reza, mogao stvoriti roman dostojan ovih romanesknih manevara, nego je taj rez ona sveobjašnjavajuća metafora 1983, godine u kojoj je prethodna povijest već došla svome kraju, a povijest buduća još se ne naslućuje. Godine koja može biti shvaćena samo kao potpuna fikcija.

U onim, pak, drugim studentskim i omladinskim klubovima u gradu, svakako manjinskim, svirala je neka druga muzika. Led Zeppelin, Steppenwolf, Deep Purple, Black Sabath, Janis Joplin i Doors, hipici starog doba, onog koje je u Sarajevu kraju došlo samo nekoliko godina ranije, možda baš u godini Titove smrti, u vrijeme prvih albuma Pankrta, Azre i Filma, ali kao da je okončano baš jako, jako davno. U subjektivnom doživljaju stvari, taj osjećaj bio je u vezi s našim ličnim godinama na zemlji, te s onom golemom razlikom koja bi se čudom zbila negdje između dvanaeste i četrnaeste godine, kada bismo od djece uzrastali u mlade buntovnike. Bio je to nečuven prijelaz od Novih fosila do Haustora, od Abbe do Sex Pistolsa, koji je ostajao zauvijek neosviješten, jer je bio praćen osjećajem stida i tajenjem da se takvo što ikad zbilo. Neki naši drugovi su, međutim, i neke naše drugarice, odlazili na drugu stranu, pa bi u nekom lažnom zanosu u Kaktusu mahali kosama i namještali izraze lica teške drogiranosti. Bilo ih je koji bi se i počeli drogirati, da bi izgledali kao da su drogirani. Takvo je to bilo vrijeme, u mnogo čemu čudno i neobjašnjivo. Na Lee Cooper teksas jaknama, licencno proizvedenim kod beogradskog Beka, kemijskom olovkom crtali su logotipe svojih bendova, ili su iscrtavali šablonske obrise Morrisonova, Hendrixova ili Che Guevarina lika. Na našoj, pak, strani bilo je one nešto ruralnije pankerske čeljadi, koja bi na istoj takvoj teksas jakni kemijskom olovkom crtala logotip Azre.

Između te dvije sarajevske omladinske supkulture, jedne koja je potekla iz punka i novog vala, i druge koja je potekla iz čuvenoga hipi kluba Kaktus, stvorene su prve ideološke i identitetske razlike u našim životima. Među nama se znalo tko je iz muslimanske, a tko iz srpske ili hrvatske obitelji. Ovo drugo je ostajalo nejasno, jer razlika u imenima nije bila toliko markantna. Ali mi u načelu nismo osjećali da se ta podjela tiče nas, pa čak ni naših roditelja. Podjela na Muslimane, Srbe i Hrvate, na muslimane, pravoslavce i katolike, ticala se naših baka i djedova, te je, činilo nam se tako, polako umirala zajedno s njima. Gola je to istina, dok o tome govorim iz prvog lica množine. Ali progovorim li iz vlastite intime, iz svoga zatajenog i u ormaru dvaput zaključanog prvog lica, stvari se dramatično mijenjaju. Ne samo da sam svih tih godina znao da sam Hrvat, nego sam od vremena kada sam u ladici s porodičnim papirima pronašao smrtni list svoga starijeg ujaka, ubijenoga njemačkog vojnika, jako dobro znao i kakav sam to Hrvat, te od čega se sastoji moje hrvatstvo. Ali i da nije toga, nakon što sam, po završenom prvom razredu osmoljetke u Drveniku kod Makarske, krenuo u školu na Banjskom brijegu, pod Mejtašom, u Sarajevu, i nakon što učiteljici Aidi Alibegović moj jezik nije bio dovoljno dobar, grdno sam osjetio da neka razlika postoji, i da je ta razlika fatalna. Osjetio sam, također, da u toj razlici postoji nešto neugodno, nešto sramno, o čemu se ne govori nego se o tome šuti, osjetio sam da u toj razlici postoji nešto gotovo seksualno. Ja sam sa svojim krivim hrvatskim riječima, s rajčicom a ne paradajzom, te s ručnikom a ne peškirom, bio neka vrsta školske i razredne tetkice. Pritom, da zbrka bude potpuna, moja dobra drvenička učiteljica Nada Kostanić bila me ispravljala, i ja sam to upamtio, da se ne kaže peškir, nego se kaže ručnik. Učinila je to ispotiha, bez šaranja crvenom kemijskom po mojoj bilježnici – a bilježnica u Sarajevu kaže se sveska – za razliku od učiteljice Aide, koja je riječ ručnik dvaput podvukla crvenom kemijskom, osramotila me pred razredom i vjerojatno u meni stvorila tu cjeloživotnu jezičnu preosjetljivost, zbog koje mi je tako važno zaštititi vlastite riječi.

Mi smo, kažem, bili ravnodušni, ali ja sam bio ranjen nacionalnim identitetima. Dok kod bih mogao biti mi, moja ravnodušnost bila je potpuna. Čim bih se vratio u ja, moja nelagoda također je bila potpuna. Je li slično bilo i kod drugih? I kako je uopće bilo biti drugi? O tome 1983. vrlo malo razmišljam. Još uvijek u društvu je neupitna i jaka ta razdjelnica između onoga što pripada zajedničkom i onoga što pripada osobnom i privatnom osjećaju. I nema svijesti o tome da bi ono što je osobno moglo biti makar i sasvim mali djelić nečega što je zajedničko, kao ni o tome da bi to osobno na neki način trebalo biti javno objavljeno. Recimo, taj moj problem s pokojnim ujakom, savršenim mladićem, zlatnim dječakom, sinom koji je bolji od sve buduće djece koja će se u obitelji rađati, a onda i mogućim tragičnim uzročnikom prestanka rađanja djece u obitelji, taj moj problem, koji je zasigurno već postojao, kako bi se on mogao artikulirati tog jesenjeg dana, uz gramofon i album “Kad fazani lete”, s pogledom na Trebević u magli, u iščekivanju Zimskih olimpijskih igara, i što ću doživjeti ako sutra dođem u školu i ako usred nekog razgovora s razrednim drugaricama i drugovima kažem da je moj ujak ubijen u partizanskoj zasjedi kao njemački vojnik, ali da je bio dobar, pošten i drag, da je bio odličan učenik u istoj ovoj školi, ali nije bio štreber, i da moji ukućani i četrdeset godina nakon njegova stradanja, a prošlo je, evo, baš četrdeset, imaju nerješiv problem sa sobom, sa svojim savjestima, sa životom među ovim tu ljudima, u ovom tu gradu, a slutim da imaju problem i s ovom zemljom, sa socijalizmom koji ih primorava da o svojoj žalosti tako dugo šute, pa na kraju krajeva, i sam zbog svega toga imam neki unutarnji emocionalni problem, i plašim se što će iz tog problema nastati. Doista, što će se dogoditi ako sutra u razredu, ili još bolje, u birtiji zvanoj Ćumez, gdje ćemo sigurno na pivu poslije škole, sve to ispričam? I što će se dogoditi ako ove posljednje predolimpijske jeseni ljudi, jedan po jedan, krenu ispovijedati tu fatalnu razliku između njihovog ja i našega mi, i pripovijedati svoje priče? Kada bi se to dogodilo, vrijeme bi promijenilo smjer kretanja, povijest bi promijenila smjer, kada bi samo hiljadu ljudi istoga dana u Jugoslaviji nekome ispričalo svoju priču o ujaku, ubijenom neprijateljskom vojniku, budućnost bi drukčije izgledala, drukčije bi potekle 1991. i 1992, o kojima sada znamo već sve. No, to se neće i ne može dogoditi. Izraz te nemogućnosti Džonijev je prelaz iz konkretnog u metaforični govor. Samo godinu i pol ranije, u to doba naivnosti što je nakratko nastupilo po Titovoj smrti, pjevao je “Poljska u mom srcu”, tu vjerojatno i najradikalniju protukomunističku himnu naših života, koju je napisao i otpjevao prije nego što je general Wojciech Jaruzelski 13. decembra 1981. zabranio rad sindikata Solidarnost i zaveo ratno stanje u Poljskoj. Pjesma je objavljena na albumu “Sunčana strana ulice”, u junu iste godine. Na sljedećem albumu, nazvanom “Filigranski pločnici” i objavljenom nakon uvođenja ratnog stanja, našla se pjesma “Proljeće je 13. u decembru”, i u njoj stihovi: “O čemu razmišlja obrisano lice,/ između dva osmijeha/ i nakanom tamnijom od noći”. Prva imala je formu budnice, druga bila je melankolična pjesma jedne revolucije. 

Obje pjesme ove jeseni, dok ponovo slušam ploču “Dok fazani lete”, pripadaju prošlosti i vremenu koje se od nas odmaknulo brže nego ijedno ranije vrijeme naših života. Uostalom, i taj ljetošnji koncert Azre, na Ljetnoj pozornici na Ilidži za koju, kažem, ne znam ni gdje se nalazi, dok u subotu 23. srpnja 1983. izlazim na posljednjoj postaji tramvajske linije broj 3, predstavlja gotovo nevjerojatan mađioničarski trik kalendara naših malih i velikih povijesti. Naime, jučer je, u petak, u večernjem televizijskom dnevniku, objavljena kratka vijest, koju prenose i jutrošnje novine, još uvijek bez komentara, da je u Poljskoj ukinuto ratno stanje. Ili izvanredno stanje, kako bi se to reklo jezikom naše svakodnevice. Građanima su vraćena njihova građanska prava, od ponedjeljka se legalizira rad kulturnih i društveno-političkih organizacija, na opće zadovoljstvo sloboda se vraća u Poljsku, a da se još uvijek nitko, pa ni Jaruzelski i njegovi koji su zaveli tu devetnaestomjesečnu diktaturu, ne osjeća poražen. Tako je to sad, ove subote i ovog vikenda, tako će biti sljedećih dana i mjeseci, a vjerojatno i godina, nitko se neće osjećati poraženim, ali će svi živjeti i ponašati se u skladu s time da su građani izdržali, da je Solidarnost izdržala i da je izdržala ona većinska zajednica koja čini neku još uvijek ilegalnu Poljsku, te je samo pitanje vremena i forme kroz koju će biti artikulirano da je ona druga, generalska Poljska izgubila i da se bliži kraju sovjetska okupacija. 

Jedva da će među ovim svijetom u tramvaju, na putu prema Ilidži, biti onih kojima će Poljska na um pasti. Bez obzira na spomenute dvije pjesme, predaleka im je to asocijacija. Malo ih je i koji shvaćaju što znači vijest o ukidanju ratnog stanja u Poljskoj. Istina, većina je to već čula, 1983. se, makar i krajem oka, gleda televizijski dnevnik, i za uho zapnu radijske vijesti, gotovo svi čitaju novine, ali vijesti se oduvijek tumače iz perspektive dana u kojem bivaju objavljene. Istina, ima ih koji se nadaju da će Džoni izvesti “Poljsku u mom srcu”, zapaljiva je to i ritmična pjesma, ponese u ples i skakanje, u stapanje s tom nepreglednom masom koja se giba i podiže ruke. Ima u njoj, u toj pjesmi i još nečega: uznemiri, nasekira, razgnjevi pripadnike Službe, koji sve ovo nadziru, ustrepte nad njom omladinske funkcioneri, naroguše se drugovi u gradskom i u centralnom komitetu, čim im na stol stignu izvještaji. I sve to stvara neku prijatnu atmosferu opasnosti i rizika, naročito ovdje u Sarajevu, gdje su stvari drukčije nego u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, i gdje bi, da se razumijemo, i po Službi, i po Partiji, i po drugovima na vlasti, Azra bila zabranjena, a Džoni bi bio u zatvoru, ali o tome se, srećom po nas, ne odlučuje u Bosni i u Sarajevu.

U tramvaju nema slobodnog mjesta, da sjednem i čitam “More tišine”, knjigu priča sarajevskog pisca Nenada Ešpeka, objavljenu proljetost kod Veselina Masleše, koja mi je već mjesecima u unutarnjem džepu teksas jakne. Gdje god u jakni krenem, knjiga je tu. Zato ništa drugo i ne oblačim. Ali kako nemam gdje sjesti, stojim na zadnjoj platformi, malo gledam kroz prozor prema pustom gradu – svi su otišli na more, a malo pred sebe po tramvaju. Šta je to, gdje svi ovi idu? – glasno se raspituju oni kojima neočekivano pun predvečernji subotnji tramvaj kvari komociju. Je l’ to nešto ima? – pitaju sljedeći, puštajući s dokonom milinom da im se jezik raspe u prah. Uvijek nešto ima! – sami sebi odgovaraju. Pa i usred ljeta, nadodaju. Neka mladosti, neki će veseli starčić. Jebo mladost!, odgovara mu jedan što je pošao na koncert.

Pa se opet uprazno zagledam kroz prozor, da promislim te dvije neobično uparene riječi, jebo mladost!, koje tako može izgovoriti samo netko tko je mlad, i mlad je već tako nepodnošljivo dugo, cijelu jednu socijalističku povijest, hiljadu i sto partijskih i još sedam i po hiljada omladinskih koncerata je mlad, a ta mu mladost teško pada. Trenutak je da nad tom mladošću zastane, pa da je umorno opsuje, onako kako istinski vjernik opsuje Boga, nakon što se mlatne čekićem po palcu, jer s jedne strane zna da ima koga i opsovati, i da ima kome zamjeriti što ga u ovaj dan od čekića nije sačuvao. Ali zna i još nešto: da mu taj Bog neće na psovci zamjeriti, premda će se, kao i toliko puta, štrecnuti nad svojim djelom. Jebo mladost!, mislim se, jebo mladost!, kratim ovo predugo tramvajsko putovanje, liječim se od čamotinje izazvane time što ovako stojim, pa ne mogu čitati knjigu, i pokušavam jebo mladost! uskladiti s kloparanjem tramvajskih kotača, od čega mi se najednom prispava.

Koncerti Azre otpočetka su specifični zato što Džonija dolazi slušati publika s obje ideološko-muzičke i identitarne strane: mi punkeri, i oni hašišari, hipici, hevimetalci zaostali u razvoju… Koliko se mogu sjetiti, to je jedino prekoračivanje stilsko-estetskog tabua. U Džonija se kunu i oni koji slušaju Smak i Galiju. U neko buduće doba dogodit će mi se da nakratko povjerujem kako se nacionalizmu i bratoubilaštvu ne mogu odati oni koji su skupljali albume Azre i dolazili na Džonijeve koncerte, i da su svi ti palikuće, ubojice i mahači zastavama uglavnom ljudi sa sela, prethodno odgojeni na nekoj drugoj muzici. Od svih iluzija ta je, možda, bila najraskošnija. Živjeli smo osamdesetih anestezirani fikcijom. Samo oni darovitiji doživjeli su nešto više od anestezije, na primjer neki unutarnji, duhovni i intelektualni preobražaj, samo oni darovitiji odmakli su se od zvijeri u sebi. Tokom listopada i studenog 1983. Džoni s Leinerom snima “Krivo srastanje”, a u pjesmi 3N stihove: “Ne razumijem zašto primatima/ nikad ne isključuju elektriku./ Oni u principu ionako rijetko čitaju,/ a i to što čitaju, krive stvari čitaju/ pa zašto im onda ne isključuju elektriku?” Bit će to proplamsaj zbilje u visokometaforiziranom pjesnikovom izrazu: doista, bilo je te godine redukcija struje, više u Sarajevu nego u Zagrebu, i bilo je kvartova, naseljenih primatima, ljudima na položajima, kojima se struja nikad nije isključivala. A mogli su bez nje, jer ionako nikad ništa nisu čitali. Osim za anesteziju. Općenito, komunizam smo svi skupa preživjeli pod anestezijom. A onda je počelo boljeti. U 1983. možda bismo mogli pronaći rodno mjesto tog bola?

Ljetna pozornica je poput nekog snovitog antičkog teatra. Ovo ću mjesto često ubuduće sanjati, premda nikad više tu neću doći na koncert. Ili će mi postati daleko, ili neće više biti Azre, niti subote 23. srpnja 1983? Džoni je s novom gitarom, drukčije izgleda, iza njega je ogroman razglas. Bubnjara i basista ne prepoznajem, a zvuk još je tvrđi nego na albumu. Hašišari se raduju, pankerska strana malo je iznenađena, nenaviknuti su ljudi na ovo, pjesme traju po petnaest-dvadeset minuta, pune beskrajno dugih i prljavih Džonijevih solaža. Poludjeli heroj posljednji put nastupa pred publikom koja ga poznaje iz prethodnih njegovih uloga, kada je još bio narodni tribun, Petar Kočić naših mladosti, jer će s novim pločama i na budućim koncertima Džoni postati idol neke druge publike. Bezazlen u svojoj ludosti, bit će citiran u Asu, tom prvom jugoslavenskom tabloidu, pokrenutom baš u Sarajevu, pjesme će mu se napokon puštati na radio-stanicama i po gradskim disko klubovima, koji će, malo-pomalo, zamijeniti one mračne studentske i omladinske podrume, gdje ćemo ostati sami mi, najekstremniji, da meditiramo uz Einstürzende Neubauten i čekamo rat.

Tri godine kasnije, u proljeće 1986, Džoni Štulić sljedeći će svoj album, prvi nakon “Krivog srastanja”, objaviti kod sarajevskog Diskotona. Tu ploču, naslova “It Ain’t Like in the Movies At All”, neću kupiti, jer će mi već biti neslušljivo ono što je na njoj snimao. Te i sljedećih godina Džoni će dolaziti u Sarajevo posve integriran u postolimpijsku i postudbašku atmosferu grada, koji još nije imao ni uho ni dušu da čuje nadolazeći tutanj vlastite apokaliptične propasti. Policiji bosanskoj, tajnoj i javnoj, Džoni će tada biti simpatični paranoik, koji svašta provaljuje, i nad čijim se provalama svi veselo smiju, dok on ostaje smrtno ozbiljan, jer vjeruje u to što govori. Kada se napokon zarati, početkom opsade grada, uspjeli su ga dobiti s neke gradske radijske stanice, pa je izjavio da je ovo što se Sarajevo događa očekivano i zasluženo, jer su prije samo nekoliko godina u Pretis, gdje se pri tvornici u kojoj su se proizvodili golfovi, proizvodilo teško naoružanje, na jedan ulaz u tvornicu ulazili Iračani, da kupuju topove i municiju za rat s Iranom, a na drugi ulaz ulazili su Iranci, da kupuju topove i municiju za rat s Irakom. I samo je bilo važno da se međusobno ne sretnu. Tako je govorio Džoni, ali mu nitko nije ništa zamjerio. Sarajlije su se smijali još jednoj njegovoj provali…

Ali do toga je još daleko, dok u jesen 1983. sjedim naspram Trebevića, na koji JNA još uvijek nije postavila svoje topove, proizvedene u Pretisu, i slušam album “Kad fazani lete”, čije ću sve tekstove napamet znati i četrdeset godina kasnije. Zagreb, u kojemu ću jednom u budućnosti živjeti, u onim najljepšim, melankoličnim, nježnim i tihim trenucima, za mene će biti katalog citata iz Džonijevih pjesama. “Zadnji put je nebo iznad Trnskog izgledalo licem kao cjelina,/ s posteljinom i jastukom, skinuto do gole kože./ Pitala si zašto tražim grotesku u svakom detalju/ i da li je ikad bilo bolje.” Gledan očima iz njegove pjesme, tolike godine nakon što ga je napustio, sav Zagreb je Džonijev citat. To ne znam, dok slušam Fazane i na um mi pada ljetošnji koncert, ali često vrlo jasno osjetimo i ono što ne znamo. U nama je 1983. i sva naša budućnost.

Eh, da ti pravo kažem, ne znam odakle da počnem. Kažu stari ljudi, najbolje je početi ispočetka. Samo ja ne znam, zapravo, gdje je taj početak.

Stari mi je bio, onako, zajeban, strog, sada bi rekli zatucani dinosaur, s puno nepotrebnih pravila, načela, principa, koja je, iskreno da ti kažem, samo on razumio. Dobro, pretjerah. Razumjeli su to oni idealisti koji su tek izašli iz rata, ubijeni u pojam glađu, vaškama, a poslije i nepravdom.

Pravila poštenog života, da se mirno spava, držao se i jedan stari partizan, bez noge do kuka, s dvije štake, koji je išao niz zenički korzo, pomalo pijan a puno više ljut i razočaran, vičući:

– Mater im jebem, ja sam se borio protiv Šesta, a sada Šesta ima više nego ikada prije!

Bio sam tada još dijete, nisam baš razumio to vikanje, a stari me je vodio za ruku na drugu stranu govoreći u pola glasa, sebi u bradu:

– U pravu je, ali što mu to treba.

Poslije sam, u Švici, kad su mi mama i tata došli u posjet, pitao starog što je to tada bilo. Stari mi je objasnio da su Šeste, u stvari, bili obitelj Šestić, buržujska, kako bi onda rekli, kulačka obitelj. Partizani su se borili protiv kulaka i kapitalista, a kad se završilo ratno ludilo, takvih je, na žalost, bilo još više. Nisu više bili problem Šestići, nego mali, nesposobni miševi, koji su se dočepali položaja i svih pogodnosti koje su mogli izmisliti i sebi dati pa su onda uzeli sebi za pravo zlostavljati druge, vrijedne i poštene ljude.

Izučio sam ja zanat, i to dva. Jedan u redovnoj školi za bravara, a drugi u večernjoj školi za konobara.

Stari, već sam ti rekao, bio je strog i zajeban. Radio je, kao konobar, na željezničkoj stanici, a mater je šila haljine i kostime, kod kuće. Imala je zlatne ruke, oštro oko, znala je odmah pogoditi konfekcijske brojeve drugaricama koje su donosile materijale kod nje, a ona bi ih, kao pravi čarobnjak, pretvarala u suknje, haljine, pantalone, kostime, sakoe. Ih, koliko je samo puta sakrivala mane nekim važnim drugaricama, debele stomake, male ili velike sise, krive noge.

Na mene mater nikada nije zagalamila, uvijek sam bio uredno obučen, čist, počešljan, uvijek bi mi, da ne zna stari, ubacivala koju paru u džep, onako, da imam. Samo je bila stroga prema njemu. Znao sam je čuti kako kasno noću šišti, kao da mene ne probudi:

– Jes to opet pjan!? Doće ti glave glave rakijetina, u grob će te otjerat! Što malo ne paziš ono svoje dijete!? Tvoji su drugovi svoje pozapošljavali, a ti samo ločeš!

Stari bi samo potezao iz boce rakiju brlju, motao cigarete i dugo poslije samo sjedio i šutio, sam u mraku. Nisam siguran, ali mislim da je i plakao.

Poslije sam, odrastajući, saznavao kako je bio frustriran činjenicim da je mater živjela s jednim partizanom bez noge, dok je on ganjao zaostale četničke bande po planinama Srbije i Bosne. Čaršija kao čaršija, pričala je svašta. Stari bi govorili:

– Ono što se priča, jal’ je bilo, jal’ će bit’.

Jednom kad se podobro napio ispričao mi je priču kako je izbačen iz Partije. Primili su ga jer je imao dva ordena za hrabrost. Jedan od Crvene armije, drugi od partizana. Dok je, krajem ’46 i početkom ’47., ganjao zaostale četničke bande, upali su u jednu šumu gdje su im čobani otkrili kako se iz zemlje diže dim. Bila je to ukopana zemunica, u njoj su bila četvorica prljavih, poderanih, smrdljivih, punih ušiju, kako se pokazalo po hapšenju, ustaša. Jedan od njih bio je i moj stric, ćaćin rođeni brat Mirko.

Zaprepaštenje i nevjerica nije se moglo izmjeriti kod koga je bilo veće. Priveli su uhvaćene u svoj stožer, ali prvo su ih morali okupati, oprati, ošišati, obrijati i posuti praškom protiv ušiju. Stari je izvadio svoju rezervnu uniformu, dao je bratu, a njegovu odjeću dao je spaliti. To je vidio jedan od njegovih drugova, prijavio, i kasno uvečer, na partijskom sastanku, stari je izbačen iz Partije jer, kako su mu obrazložili prijedlog i odluku: dao je uniformu jednom neprijatelju, jednom ustaši, a nije je dao svom borcu, kojemu je možda bila potrebna. Niti jednom riječju nije se govorili da je to njegov rođeni brat, da mu se tek trebala dokazati, moguća, krivnja, samo da je ustaša i neprijatelj.

Možda je stari i zbog toga puno pio.

Dosadilo meni čekanje. Mlad, zdrav, prav, zanat u rukama, mislim se, valjalo bi nešto posla u Željezari naći, skinuti se ćaći i materi s proračuna, možda naći nešto cure za ženiti. Ipak, posla nema. Stari zapeo pa neće nikoga moliti, mater nema koga moliti, a ja vala neću moliti.

U međuvremenu sam odslužio dio vojske, jer sam se razbolio, imao dizenteriju, povećale mi se bjelančevine u mokraći, pa su me pustili ranije, uz naznaku da se moram vratiti na dosluženje kad mi se poboljša zdravstveno stanje. Stari je govorio:

– Neš’ vala više ić’! Malo sam im ja gulio, neće država propasti bez tebe.

Odem u SUP, tada se to tako zvalo, a ne kao sada MUP, podnesem zahtjev za izdavanje putovnice. Malo se čekalo, valjda nekakve provjere, pa kad su skontali da je stari bio s njima, a da mene nemaju u evidenciji baraba i lopuža, daju mi moju putnu ispravu.

Zajmim nekog novca od jedne mamine mušterije, slagao sam joj da me mama hitno šalje, pa na vlak.

Prvo u Italiju, a onda u Francusku. Strani jezik sam samo govorio rukama i nogama. A kad ću ga naučiti na zanatu i večernjoj školi. Dođem u Marsej, lutam onako, lukom, a velika je ljudi moji, to je čudo jedno. Imam samo nešto dinara, jezik ne znam, gledam onako ispod oka kako da ukradem neko pecivo, neku voćku s uličnih tezgi, kad mi priđe neki tip, sad bih rekao mufljuz, onda mi je izgledao kao anđeo i na francuskom nešto pita.

Ništa ga nisam razumio, pa mu ‘nako po naški velim:

– Haj ba, mrš! Mene si našo zajebavat!

Kad on, na lijepom našem kaže:

– Nemoj tako, zemljače. Nisam znao da si naš.

– Koji vaš? – pitam ja

– Pa naš, jugović . kaže on, a sve se nekako čudno smiješi. Poslije sam shvatio da su mu muškarci draži od žena. Znaš na što mislim.

– Eto, jesam, pa šta! Što je tebe to briga? – sve se nadam ostaviti će me na miru

– Pa, eto, i nije, pravo veliš, samo mislim da nemaš para, da nemaš gdje prespavati i da ne znaš francuski, pa rekoh, naši smo, da ti pomognem.

– Nemoj, matere ti. Čekam rođaka da dođe po mene – govorim mu ja

– Jes, jes, aha. Vidim, bolan, ja kako gledaš kifle i perece, kako gledaš jabuke i kruške, očima ih jedeš, vrebaš samo trenutak da nešto mazneš. Niti znaš pitati, niti imaš para platiti. Nego dođi sa mnom, imat ćeš krevet, nešto ćemo naći za pojesti, a možda ti nađemo i kakav posao.

Da ti skratim. Bio sam s tim, Nikola je rekao da se zove, sada mislim da mi je lagao, preko mjesec dana. Meni nije prilazio, ali viđao sam ga zagrljenog s nekim bijelcima i crncima. Imao sam svoj krevet, u ne baš čistoj sobi, imao sam uvijek nešto pojesti i po kutiju cigara na dan. Obećavao je posao, pa se ljutio da su ga neki prevarili, pa opet obećavao, dok mi na kraju nije doveo nekog malog crnca i rekao da pođem s njim na posao.

Pošli mi jedno jutro, vidim idemo prema onoj velikoj luci, ulazimo na teretni brod, mislim se ja: tko će ovoliku grdosiju istovariti, kad tamo ima još nekih ljudi, miješano, bijelaca, crnaca, kosookih, nekih meni čudnih ljudi, poslije sam saznao da su iz Južne Amerike.

Ušli smo negdje ispod palube, živi mrak me pojeo. Malo sam se, još od djetinjstva, bojao mraka i vampira.

Iznad nas se zatvorio poklopac i nedugo zatim osjetio sam prvo lagano ljuljanje a onda sve jače. Shvatio sam da plovimo i u mraku čujem samo nekontrolirani žamor, galamu, buku motora i jedan glas koji kaže, na našem jeziku:

– Kakvo je sad ovo sranje!?

Ne znam koliko smo putovali. Činilo mi se danima. Dobivali smo nekakvog starog kruha, nekakve tekućine, malo vode. Smrdili smo sami sebi. Pronašao sam onaj glas koji je govorio našim jezikom. Bio je to Boško, kako je rekao, iz Kragujevca. Meni je to bilo kao da mi je rekao s drugog kraja svijeta. Znao sam za Kragujevac jer su nas u školi učili Krvavu bajku o pokolju školske djece u nekakvom parku.

Držali smo se nekako zajedno, pričali, ponešto lagali jedan drugom.

– Od kuda ti na ovom putu? Kakvo sranje tebe ovamo tjera? Mora da si nešto debelo zasro, dok si pošao? –pitao me Boško

– Kakvo ba sranje? Samo nisam imao posla u Zenici, pa sam pošao tražiti sebi kruha – ispričao sam mu za starog, da je bio partizan, dobro, prvo ustaša, pa onda partizan, da je imao svoj ponos i nije htio moljakati hajvane koji su se za nešto pitali, i tako to.

– Onda mislim da nisi normalan. Pa mi, brajko moj, idemo u Alžir. U Legiju stranaca, profesionalna vojska. Idemo u rat. Nema ti ovdje Francuza, zato se i zove Legija stranaca. Neće buržuji ruke svoje prljati dok ima nas budala koji ćemo ubijati i ginuti za njih. Ali, rok služenja je tri godine i onda smo slobodni, naravno, ako preživimo.

Mislio sam da me zajebava. Mislio sam da idemo možda preko mora nešto okopavati, graditi, brati.

Nisam znao da me onaj Nikola tako izradio. U stvari, sam sam sebi bio kriv.

Ta epizoda mog života je onaj dio koji bih volio izbrisati gumicom, nekako ugasiti sjećanja, izbaciti ga iz turobnih snova. Koštao me taj dio života puno.

Ženi nisam pričao gdje sam bio i što sam radio dok nju nisam upoznao, priznajem, nisam ni ja nju pitao što je radila prije mene.

Dvostruki je to strah bio. Bojao sam se da će me ostaviti, prezreti, osuditi, pokvariti ono što imamo, što smo gradili skupa. Bojao sam se saznati koliko ih je imala do mene, da je bila rospija, da je bila lopov, da je bila narkomanka. Svi moji strahovi bili su bezveze.

Po isteku mog trogodišnjeg ugovora, naravno, vratio sam se ocu i materi. Po godinama bio sam još mlad. Ta tek mi je bilo dvadeset dvije. A kao da sam proživio i preživio stotinu.

Moji su mislili da sam ja bio, na tzv. privremenom radu. Povremeno sam im slao pisma koja je Služba slala iz francuskih pošta. iz Marseja. Imao sam nešto para, nisam sve spiskao, i da sam htio, nisam imao vremena i nisam imao gdje.

Rekao sam starom da sam se vratio za stalno, da želim raditi, biti uz njega i mater.

Sada smo zamijenili uloge. Ja sam bio taj koji je noću dugo sjedio u mraku, pušio i srkao brlju.

Ponekad bih čuo majku kako ga je zezala da je on njezin brko. Na početku rata nosio je brkove kao Adolf, kao većina njegovih sljedbenika, a kada se vratio iz rata nosio je brkove kao Staljin, njegov novi vođa, sve do ’48 i informbiroa, kad ih je brže-bolje obrijao, da ne najebe. Ja bih ga, onako mangupski nekada oslovio s: Brko, a on je samo odmahivao:

– Mrš tamo, bando!

Tražio sam tako posao jedno godinu dana. Uredno prijavljen na biro rada. Stari je, znam, gazeći svoje principe, išao kod nekih ljudi moliti ih da me prime, ali džaba. Gubio sam živce polako, stari malo brže. Jedan dan, rano ujutro, obrijao se, obukao čistu košulju, nabacio šešir i otišao kod jednog svog Druga, u Komitet. Komitet je tada određivao sudbine ljudima, mogao je i jeste meni. Meni, koji nisam nikada bio član nikakve partije, nikada se nisam bavio politikom, ali politika se bavila sa mnom, s nama.

Kakav je odgovor stari dobio na svoje molbe saznao sam kasnije i sam. Znam samo da se stari vratio iz čaršije, iz Komiteta, pjan ko zemlja. Znam samo da je govorio, petljajući jezikom:

– Trebo sam pobit govna kad sam mogo.

Rekao mi je sutra da nastavim tražiti posao, da od njegovih pomoći nema, mrka kapa.

Meni nije dugo trebalo da popizdim radi te situacije. Budući da mi je istekla putovnica, pošao sam tražiti zamjenu, pa opet preko granice, trbuhom za kruhom.

Ali, famozno ali, kažu mi da ima nekakvih problema sa zamjenom moje putne isprave. Pa dođi drugi dan, pa neki drug nije potpisao suglasnost, pa nedostaje neki papir. Vidim ja da je neka zajebancija u pitanju. Pitam ja tko je šef, onaj koji konačno izdaje putne isprave, pokažu mi ga i ja ga, otvreno pitam:

– Dobro, u čemu je problem oko moje putovnice? Nisam ba ja kriminalac, njima biste dali odmah, samo da ih se kutarišete iz Juge! – vičem ja na hodniku

– Haj, mali, ulazi, ne deri se, mogo bi malo ostat na lađenju u podrumu. Zaveži i ne deri se – koristi autoritet šefa i ustanove u kojoj radi

– Slušaj mali – govori mi kad smo ušli u njegovu kancelariju. – Znamo đe si bio, znamo s kim si bio, znamo što si radio, zato ne galami, jer bismo mogli drugačije govoriti. Pustili smo te jer znamo da nisi radio nikakve zločine, kontamo mlad si, ai  stari ti ima dvije medalje za hrabrost. Zato ne seri! Neš dobit putovnicu još neko vrijeme. Briši sad da te ne hapsim za nešto, pa da robijaš bezveze, uvijek ti možemo nešto naći. Jel jasno, legionar!? Vidiš ovu fasciklu, imamo tu i kad si se posro, i kad si nešto popio i pojo, kad si s nekom kurvom deverio, kolko si para dobio, gdje si sišao s broda, s kim, ma sve, nemoj ba da ti pokazujem i slike koje imamo. Lijepo ti kažem, briši!

Tek tada sam shvatio s kim imam posla. Nisam mogao ni sanjati da je netko tko je bio sa mnom bio njihov čovjek. Kopkalo me kako su sve znali. Činilo mi se da su imali sve o meni. Možda i više nego što su znali moji roditelji. Pitao sam se jesu li i starom pokazali ovaj moj dosje, ovu moju fasciklu. Ne znam je li me osuđivao zbog mog postupka ili se ponosio svojim sinom jedincem.

Došao sam kući, sjedio cijelu noć, pio, pušio, pa pušio i pio te, na koncu, odlučio. Idem preko grane u Švicu. Nema šanse i načina da me bilo tko zaustavi. Odoh, a starcima ću se javiti kad budem na sigurnom.

Imao sam nešto para koje mi je dala mati, onako, da imam. Kupim kartu za drugi razred brzog vlaka do Ljubljane.

Putujem lijepo, kao čovjek, po danu, popijem piće u vagon-restoranu i dođem, uz poslovična kašnjenja ondašnjih vlakova, predvečer u Ljubljanu. Raspitam se za prvi naredni polazak vlaka za Trst, pa krenem prema Italiji. Naravno, nemam nikakvu putnu ispravu, trudim se biti neupadljiv, miran, sa sigurnim kretnjama, kako ne bih nimalo bio sumnjiv ondašnjoj miliciji, bilo uniformisanoj bilo agentima u civilu, kojih je bilo na svakom vlaku, sasvim sigurno.

Eh, sad da ti kažem. Bio sam dovoljno mlad i lud. Malo prije granice s Italijom, na nekoj maloj stanici, siđem s vlaka i uhvatim se ispod vagona za nekakvu šipku. Prvo sam morao biti siguran da se šipka ne vrti jer to bi me moglo ubiti. Tako sam prešao u Italiju, onda sam, onako prljav i garav, bio još manje sumnjiv Talijanima, raspitao se za vlak prema Cirihu i opet na istu foru, ispod vagona, za cijev, pa putuj legionaru.

Kad sam se dočepao Švice, kao da sam se rodio. Bio sam sto kila lakši, ali nimalo pametniji. Čuo sam bio da se može tražiti politički azil, ali ja se nisam bavio politikom. Mene Partija nije proganjala, mislio sam da se za politički azil mora prvo nešto zasrati kod kuće i to nešto golemo, jer jajare su završavale u običnim zatvorima, a oni, kao malo opasniji, na Golom otoku.

Prljav i garav bio sam sumnjiv policiji u Švici, jer oni takvih, kako sam tada izgledao, nisu imali. Odmah su me pokupili, tražili isprave koje naravno, nisam imao, bacio sam uz put osobnu iskaznicu, pa su željeli znati tko sam uopće. Imao sam nešto znanja francuskog jezika, engleski sam govorio vrlo dobro, tako da smo se gotovo lako sporazumjeli. To je bila gospodska policija, a ne ona naša narodna milicija koja prvo mariše pa pita tko si i što radiš, uz put ti psujući sve živo i mrtvo.

Odmah sam rekao da tražim politički azil navodeći kako me Partija i država proganjaju jer ne mislim kao oni, a još manje radim kao oni.

Pozvali su oni nekog službenika iz jugoslovenske ambasade koji je obavljao razgovor sa mnom. Prije bih rekao da je obavljao ispitivanje nego, razgovor. Te tko sam, tko su mi roditelji, odakle sam, kako sam ušao u Švicu, tko me šalje, za koga radim, zašto nemam putovnice i tako po nekoliko puta samo mijenjajući redosljed pitanja.

Na koncu, tek negdje pred jutro, valjda mu je netko donio moje papire, počeo je s ispitivanjem i čuđenjem jer otac partizan, s dva odlikovanja za hrabrost, jedan od Crvene armije drugi od partizana, puna prsa drugog ordenja, iz čestite obitelji, bez problema u školi, pa otišao, molim te lijepo, u Legiju stranaca. S kim moj stari surađuje, tko mi je veza, što radim u Švici, hoću li opet u Legiju, koje su mi namjere. Onda, na kraju, zadnji adut:

– Mali, nemoj se zajebavati s nama! Možemo mi i drugačije razgovarati!

Ipak, izgleda da sam se bio dopao policiji u Cirihu pa me nisu htjeli prepustiti našim ljudima. dali su mi nekvo privremeno boravište dok ne sredim sa svojim veleposlanstvom sve nastale probleme.

– Da ste mi dali posao u Zenici, da ste mi dali putovnicu, ne bi do ovih stvari ni došlo. A to kako sam ušao u Švicu, moja je stvar, nije bilo nikakve organizacije, nikakvih ljudi koji prevode emigrante. Od vas tražim samo važeću putnu ispravu, da me ne tretirate kao zadnje govno i kriminalca – rekao sam jedan put službeniku veleposlanstva i toga sam se držao tih nekoliko dana.

Tih se dana, kao i još mnogih ne volim ni sjetiti. U međuvremenu, dobio sam posao u jednom staračkom domu kao kućni majstor, hauzmajstor. Radio sam sve i svašta. Kosio travu, okopavao drveće i cvijeće po domskom parku, popravljao starcima kolica, popravljao vrata od ormara, popravljao vodovodne i kanalizacijske odvode, dok nisam čuo da u jednoj tvornici traže bravare za proizvodnju vijaka, matica, kotača za bicikle.

Dobio sam posao, upoznao moju Evu, i počeo razmišljati o ženidbi i smirivanju.

Nakon dvije godine, uspio sam dobiti i jugoslovenske dokumente, pa potom i Švicarske.Oženio sam se i dobio prvo dijete, mog Mihaela.

Eva je radila u istoj tvornici kao i ja, podigli smo nekakav kredit i kupili svoju kućicu iz snova, odmah spremni za proširenje obitelji. Kvart u kojemu smo stanovali bio je onaj za srednju klasu, miran, ne tako daleko od grada, dobri i mirni susjedi. I njima sam znao popravljati raznorazne stvari, nisam naplaćivao, što se oni nisu čudom mogli načuditi, jer, samo lud čovjek ne cijeni sebe i svoje vrijeme. Ali, jebi ga, ja sam bio takav.

Eva mi je dala sigurnost, potporu u svemu i svu ljubav svijeta. Nisam ni ja škrtario u ljubavi.

Jednoga dana, telefonon je zvonio nekoliko puta, pa prekidao čim se netko od nas javi, da bi predvečer na vrata došla dva tipa, odmah sam znao da su neki mutni tipusi, i rekla da žele sa mnom razgovarati. Pustio sam ih, istina, nevoljko, a oni su započeli:

– Mi smo iz jednog emigrantskog bratstva koje okuplja naše ljude. Voljeli bismo kad bi se i ti pridružio. Sastajemo se jednom tjedno, uvijek na drugom mjestu. Tvoja obveza bi bila samo da dolaziš na sastanke i plaćaš članarinu. Ako bi bilo potrebe za nekakve akcije tipa prosvjeda, peticija, bacanja kamenja na veleposlanstva, to bi bilo organizirano i znao bi na vrijeme. Bratsvo bi na sebe preuzelo obvezu da te štiti od raznoraznih budala, siledžija i kabadahija. – govorio je jedan mali, suhonjavi, proćelavi tip, cijelo vrijeme vrteći šešir u ruci, očima šarajući po kući.

– Nekoliko stvari ne razumijem. Prvo odakle vam hrabrost ovako doći kod mene i nešto takvo tražiti, jer sigurno znate da sam ja miran i lojalan građanin ove zemlje. Drugo, tko su to vaši, a tko su njihovi? Treće, od koga da vi štitite mene kad nikada nisam imao nikakav problem sa susjedima, ne samo Švicarcima, nego ni sa drugima koji žive oko mene. Četvrto lijepo se nosite u pizdu materinu i vi i vaše bratstvo.

– Dobro, prijatelju. Ne moraš. Samo da znaš, možemo mi i drugačije razgovarati –  ponovio mi je rečenicu koju sam već čuo, pa mi je odmah palo na pamet da je to ista ili slična banda.

Otišli su, Eva nije puno zapitkivala tko su i što hoće, a i meni je bilo mrsko objašnjavati joj ono naše čuveno: đe mene nađoše.

Nekoliko dana bilo je prošlo, sve normalno, kolotečina, posao, kuća, oko kuće, druženja sa susjedima, sve do jedne nedjelje ujutro. Eva je nosila naše treće dijete, našeg Roberta.

Bilo je to pred zoru. Odjeknulo je kao grom, staklo na velikim balkonskim vratima rasulo se, sve je trajalo samo sekundu-dvije, a onda neki čudni mir. Djeca su skočila, uplašena, bunovna i došla kod nas u sobu, Eva je drhtala držeći se za donji dio stamaka, kao da će joj dijete ispasti, kad je zazvonio telefon. Onako, nasilno probuđen, pun brige za svoje, polusvjesno dignem slušalicu i čujem, nekako tiho:

– Sada je bila kapija, drugi put lete žena i djeca! Razmisli – i prekid veze.

– Tko je to, mater vam jebem, što ne dođete sami na mene, šta je šupci! – derem se ja u slušalicu, a nemam kome, nitko me ne čuje, samo Eva i djeca. Sreća je što ne razumiju naš jezik.

Odmah mi je bilo sve jasno. To su bila ona dva majmuna koji su tražili da se upišem kod njih. Brzo je došla policija. Nisam im ništa govorio, samo da nemam pojma tko je i zašto postavio bombu pod moju kapiju. Susjedi su zabrinuto vrtili glavom, odbijajući ući popiti kavu s nama, misleći tko zna kakav sam ja skriveni bandit i kriminalac, s kim imam neraščišćene račune.

Sljedeći dan, ponovno su došla ona dvojica majmuna. Ovaj put sam znao da ispod pazuha nose pištolje. Bojali su se da ih ne roknem odmah u dvorištu, a ja sam se bojao da ne zapucaju radi Eve i djece, tko zna kakve su to budale. Nisam ih pustio u kuću, nego onako s nogu, u dvorištu sam im rekao:

– Dobro, pičkice, plaćati ću tu vašu jebenu članarinu, ali nemojte da vam padne na pamet zvati me u bilo kakve akcije, slične onoj od neko jutro. Ne zovite me i ne tražite. I još nešto, vidim li vas blizu moje kuće, žene, djece, osjetim li samo vaš smrad u blizini, preuzimam zakon u svoje ruke a vi nikako ne želite znati što bih vam mogao uraditi!

– Dobro je ba, legionar, smiri hormone. Plaćaj i mi te čuvamo. – kaže meni onaj mali, proćelavi. prepoznao sam mu glas od nekog jutra.

– Pazi ti da tebe ne budu morali čuvati od mene. Haj mrš sada iz dvorišta!

Plaćao sa od tada članarinu nekakvom bratstvu za koje nisam ni znao tko ga predstavlja, niti čemu služi, niti kome idu ti moji novci. Mogao sam samo pretpostavljati da su neki, kobajagi, ekstremni ljudi koji bi u Jugi htjeli neki novi poredak, da na vlast dođu još gore budale od onih koji sada tamo vladaju.

Budući da sam napravio nekakvo djelo, nedozvoljen prelazak državne granice ili tako nekako, koje je bilo kažnjivo po tadašnjim  Jugo propisima, morao sam čekati zakonsku zastaru te kazne kako bih nesmetano mogao otići kod matere i ćaće u Zenicu, kako bih mogao povesti Evu i djecu da vide gdje sam rođen, gdje sam rastao, da vide da na Balkanu ne žive neki domoroci koji jedu drvenim žlicama, nego normalni ljudi, koji su bili Europa uvijek. To sam se raspitivao u našem veleposlanstvu. Kada su mi rekli da je vrijeme te kazne prošlo, da mogu bez ikakvih zapreka poći do svojih, nitko sretniji od mene.

Bio sam uzbuđen kao kada mi se rađalo prvo dijete. Pokupimo se svi, sjednemo u auto, tada sam imao PEUGEOT 204, s mjenjačem kod volana, kao u američkih auta, kupimo mojima nekakvih sitnica i tjeraj.

Došli smo u Zenicu predvečer. Stanovali smo u tadašnjoj ulici Vuka Karadžića u onim niskim zgradama. Iza naših prozora bio je park sve do Šolajine ulice. U tom parku napravio sam svoj prvi logor, popeo se na svoje prvo drvo, urezao ime u koru topole.

Starcima sam se javio telefonom iz Slovenije da dolazimo. Oni spremili sve što volimo. Domaćeg sira i kajmaka, za djecu nekih sokova od Jakova sodara što je držao sodaru preko puta crkve svetog Ilije, mater izvadila kisele paprike punjene kupusom. Eva i djeca su bila umorna, ali i sretna što su, konačno, stigli.

A ja, ja sam lebdio. Nogama nisam zemlju dodirivao. Devet godina me nije bilo.

Mama skuvala kavu, stari nasuo po rakiju, sada je imao brčiće kao Clark Gable, zapalili smo po cigaretu, i onda, znaš već, dje je ovaj, gdje je onaj, što se sve promijenilo, izgradilo, je li me netko tražio, pitao za mene, gdje bismo mogli otići s djecom, šta bismo voljeli pojesti….Djeca su otišla u parkić iza zgrade, ja se smarao prevodeći Evi dijelove razovora, naravno, ne prevodeći ono što sam pitao za bivše cure i simpatije.

Mrak je već pao, mi ni osjetili nismo, već je bilo vrijeme djecu utjerati u kuću. Oni su već bili našli nekoliko susjedske djece za igru. Bili su im egzotični jer nisu govorili naš jezik, osim par osnovnih riječi, ali igra je igra, na bilo kojem jeziku.

Kad na vrata pokucaše dva tipa. Jedan krupan, u kožnom mantilu, odmah bih rekao:krkan, i jedan uglađen, visok, mršaviji tip u odijelu, prsluk, kravata.

– Dobra večer. – uljudno pozdraviše i pitaju za mene. Stari kaže da sam tu,gleda ih i odmah mu je bilo jasno tko su. Stao je u kuhinju pored kredenca, otvorio napola ladicu, znao sam da u njoj stoji njegov ratni, trofejni pištolj. Tada je meni moj stari bio kao Zenica, kao moj život. Tada sam shvatio da je bio za mene spreman sve, ubiti i poginuti. To je bila ona situacija iz jedne pjesme Selima Arnauta, koju sam nedavno pročitao:

„….svi čekamo oca
kad otac uđe u sobu
soba stekne ćoškove….“

– Samo smo došli pitati za neke stvari. Možemo li ući? – uljudno i mirno, a opasnost se mogla rezati tupim nožem

– Uđite, što me trebate, tko ste, kako znate da sam došao? – pitam a znam da glupo pitam

– Mi smo iz Službe. Htjeli bismo znati tko ti je ovdje veza, što namjeravaš raditi, koliko ostati? Imaš li kakvog materijala za koji bismo mi trebali znati? – pita onaj u odijelu

– Kakva veza? O čemu vi to? Kakav materijal? Što vas zanima koliko ću ostati, pa kod oca i majke sam, s mojom obitelji, što je vama, gospodo?

– Nismo mi nikaka gospoda, no drugovi, jes ćuo!? – diže glas onaj u kožnom mantilu, dok stari polako uvlači ruku u ladicu. – Nemoj se ba s nama zajebavat! Znamo kolko plaćaš, znamo kome plaćaš, samo nam reci zašto plaćaš i kolko si našijeh pobijo!? – lupa seljačina, ja ga gledam, očima i ušima ne vjerujem.

– Moremo mi s tobom i drukćije prićat, samo da znaš! – nastavlja seljak, i vadi iz džepa nekakve papire, odmah sam znao da su to kopije uplatnica kojima sam plaćao članarinu Bratstvu.

Meni odmah pred očima sve. I onaj iz Komiteta, i Nikola, Boško, i legija, i ona dvojica majmuna iz Ciriha. Žao mi starog i stare. Ne stigosmo se ni ispričati.

Eva je pošla napolje uvesti djecu u kuću, ja joj na francuskom kažem da pokupi djecu i odvede ih do auta, ona mirna kao da je u crkvi, ne trepće, ne daje nikakav znak koliko je prepadnuta, izlazi.

– Mogu li vam donijeti papire koje imam, pa da odgovorim na vaša pitanja? – pitam udbaše.

– Moreš, što ne bi mogo, baš me zanima što to u njima piše. – glavnu riječ je preuzeo siledžija i papak u kožnom mantilu.

– Evo me odmah.

Odlazim u sobu, njih dvojica već, bez pitanja sjedaju za stol u kuhinji, stari i dalje stoji, na oprezu ako treba zapucati, mati sipa kavu udbašima i pita hoće li po rakiju, nudi ih mezom.

Iskačem kroz prozor, žurim, ne trčim da ne bude sumnjivo, ne znam ima li još kakvih udbaša vani, da me ne dočekaju, sjedam u auto i idem prema Sarajevu. Znam, bliže mi je prema Doboju, pa na Slavonski Brod, ali i oni će, nadam se, isto misliti. Vozim opreznije nego inače, ne želim da me neka milicijska budala zaustavi bezveze, ionako su sumnjivi svi sa stranim tablicama.

Nisam se stigao ni pozdraviti, ni izljubiti sa svojima. Moji nisu stigli ni zapamtiti imena moje djece, ni poigrati se s njima, mati im nije stigla sašiti ništa, ni palačinke ispeći.

Vozio sam kao lud, cijelu tu noć, i sutra do podne. Iz Juge sam izašao u Italiju, pa onda prema Švici, kući. Tu noć sam prestao Zenicu zvati kućom, Jugu domovinom.

Tek nakon dvije godine, kad su mi starci došli u posjet u Švici, saznao sam kako su ona dvojica udbaša, posebice onaj hajvan u kožnom mantilu ludili, prijetili, u stanu razbili staklo na kredencu, kad su skontali da sam pobjegao. Brzo su to oni shvatili, digli uzbunu, najvjerovatnije prema Doboju, Banjoj Luci i Slavonskom Brodu, mora biti da su me čekali na mađarskoj ili austrijskoj granici.

Priveli su starog zbog pištolja ali je on imao dozvolu za njega, jer bio je trofejni, s posvetom, pa mu ga vratili.

Od tada starog nisam zvao na kućni telefon nego samo iz ciriške pošte na poštanski telefon u Zenici.

Platio sam starcima avionsku kartu iz Beograda za Cirih, oni su vlakom Ploče-Beograd dolazili do glavnog grada. Ostajali bi kod nas po mjesec dana. Djeca su bila oduševljena, posebno jer su svaki put naučila po nešto našeg jezika od bake i djeda. Vodili su ih po parkovima, obilazili su trgovine, starom sam kupio jedno smeđe odijelo, kravatu i šešir da izgleda baš kao Clark Gable, mamu sam obukao baš kao Miju Oremović iz „Tko pjeva zlo ne misli“. Eva se čudila našoj prisnosti i uživala u jelima koja je mater spremala.

Samo, nikada više nisam prešao granicu Juge. Bio sam kao onaj lik iz „Kad su cvetale tikve“ koji dođe na jedno brdo u Austriji i tupo gleda prema Sloveniji, prema tadašnjoj Jugi, i čezne za domom a ne smije prijeći granicu jer ga traže zbog ubojstva.

Moj dom je, ipak u Cirihu, jer tu su mi žena i djeca. Moja obitelj.