Objavljeno u Globusu u rujnu 2006.

Prođu tako godine i čovjek više ne zna što ga je vezivalo za bivše prijatelje i bivše znance, sve te nezanimljive, neugodne i katkad zle ljude, pa se ne može sjetiti ni samoga sebe u časovima kada je imao nešto s njima. Ali i nakon duga vremena, nakon života koji ga je nepovratno izmijenio, u sjećanju jednako zablistaju, s istom dragošću i toplinom, njihovi psi. Ako volite pse, a samo za takve teče ova današnja priča, nikada vam nijedan od njih u protoku vremena neće postati mrzak. Bivši punci i punice hoće, bivši šurjaci i šurjakinje također, ali sve ono dobro i drago što je na sve četiri tapkalo po vašim bivšim brakovima i zahvalno mahalo repom, ostaje vam pri srcu kao i prvoga dana prijateljstva. Kada je riječ o psu, čovjek se nikada ne upita što je vidio u njemu, u što se to zaljubio.

Postoje dva načina na koja biraš svoga psa. Ili unaprijed odrediš pripadnika svoje omiljene rase, pa ga za skupe novce kupuješ preko novinskih oglasa, ili na prvi pogled i bezumno zavoliš neku pokislu džukelu, koju bi, da nije bilo tebe, za najviše pola sata pokupila gradska kafilerija. Smatra se da psi s pedigreom bacaju stanovito svjetlo na svoje gospodare i da se na osnovu pasjih rasa mogu određivati i ljudski karakteri, ali to nije baš sasvim točno. Ljetos sam, recimo, proveo jednu ugodnu večer u domu staroga i slavnoga dubrovačkog liječničkog para i njihovoga dvanaestogodišnjeg pitbul terijera. Ni finijih ljudi, ni vedrijega i dobroćudnijeg psa! Pit, tako se naime zvao četveronožni domaćin, grickao mi je i balavio ruku, lajao da se igramo, donosio igračke i činio sve ono drugo što čini nježnost među ljudima i psima. A pretpostavka je, je li tako, da samo agresivni ljudi odabiru pitbul terijere za kućne ljubimce, i da se ti psi drže daleko od nepoznatih ljudi.

Pse bez pedigrea obično imaju ljudi koji prethodno i nisu planirali četveronožno proširenje obitelji. Štoviše, jako su mu se opirali, sve dok ih, eto, na mračnoj ulici i prometnoj raskrsnici, na kojoj ginu ljudi, a kamo li neće psi, u haustoru i u portunu, točno pred kućnim vratima, nije zadesio neki šareni kratkonogi bastard, neki križanac terijera i labradora, ovčara i boksera, i dirnuo ih svojom tužnom životnom pričom. Primili su ga u kuću tek da mu spasu život, i to samo na jednu noć, a već će ga sutra nekome proslijediti, poslati ga u pseće prihvatilište, objaviti oglas u Plavom oglasniku da se poklanja mješanac i vreća pseće hrane pride… Ali nakon što jednu noć prespava, pravilo je da će, u ljubavi i odanosti, prespavati sljedećih pet tisuća noći, koliko traje prosječan pseći život. Rijetkima je pošlo za rukom da drugome proslijede psa kojega na jednu noć prime u svoj dom.

Jedina stvarna razlika između rasnih pasa i džukela jest ta što ćete fotografiju svoga prijatelja s pedigreom nalaziti po knjigama, dok će vaš prijatelj neutvrdivoga podrijetla svojom pojavnošću biti i ostati jedinstven u svemiru. Ne postoje na svijetu dvije iste, pa ni slične, džukele. Ali po svemu drugom rasni i nerasni psi posve su jednaki, naravno ako su voljeni. I to je nekakva sličnost između ljudskoga i psećeg roda: u oba slučaja pedigre je stvar ceremonijala i formalnosti. No, dok je Francuska revolucija ukinula hijerarhiju rodoslova među ljudima, pa se uglavnom budale danas hvale svojim plemenitaškim podrijetlom, pasji rod nije bio zahvaćen revolucijama, pa se do danas održala podjela na patricije s pedigreima i plebs po kafilerijama.

Svako je vrijeme imalo svoju pseću modu. Tako je dugo nakon rata, pa sve do osamdesetih, pojam rasnoga psa u našim krajevima bio njemački ovčar. I danas, ako mi kažete da vam nacrtam psa, meni ili bilo kome starijem od trideset godina, vrlo je vjerojatno da ćete dobiti crtež njemačkoga ovčara. Više je razloga zašto se ova moda tako dugo održala, a među njima nisu nevažni čak ni oni politički. Njemački ovčar, ili vučjak – kako smo ga familijarizirano zvali, bio je pas koji je na Sutjesci drugu Titu spasio život. To je pas s autoritetom svake vrste: njemački je, kao što je njemačka i najbolja industrija i tehnologija, a opet je i partizanski, kao što je partizanski i Tito. Ali ne pretjerujmo, bilo je i ljudskijih i nježnijih razloga koji su nas tolike godine vezivali za vučjake. Toliko smo ih voljeli i toliko ih je bilo da su se s vremenom pomalo degenerirali, pa su među njemačkim ovčarima učestale razne bolesti koje nastaju nedovoljnim miješanjem unutar rase.

Međutim, zanimljivo je da je Titova sklonost prema vučjacima trajala koliko i njegova revolucionarna i narodnooslobodilačka faza. Čim se maršal dokopao fotelje, pa još preko leđa preturio Staljina i rezoluciju Informbiroa, okružio se pudlicama. Budimo iskreni, našim patrijarhalnim i homofobnim narodima i narodnostima to baš i nije bilo drago, jer su pudlice bile na glasu kao psi buržuja, balerina i tetkica, posve protivni duhu socijalističke revolucije. Mora da su se mnogi crnogorski, bosanski i dalmatinski partizani gorko razočarali u komunizam kada su vidjeli Titove pudlice. Vjerojatno bi se moglo progovoriti i o genezi hrvatske opozicije, iz koje je onda rođeno i višestranačje, nastaloj u otporu prema Titovim pudlicama. Tuđman, pak, podjednako nije volio ni pse, ni ljude. Od prvih je zazirao, a druge je prezirao. U odnosu prema psima imao je psihologiju onog poštara iz stereotipa o lošim poštarskim iskustvima s psima, dok je na ljude gledao baš onako kako na pse gledaju oni koji ih ne vole. Narod je bio fasciniran Tuđmanovim prezirom, a psi su bili prema Tuđmanu ravnodušni. 

Pa iako je Tito volio pudlice, u našim krajevima ta pasmina nikada nije ušla u modu. Zanimljivo je da su i pudli, izvorno, ovčarski psi, inteligentni su, odani i druželjubivi, ali, eto, vazda ih prati neka pomalo čudna reputacija. Predrasuda je, recimo, i to da su pudlice nervozne, ljutite i jako lajave. Predrasude o pasminama slične su predrasudama o narodima. Kao što pomahnitali i okrutni vođe čitave narode dovedu na zao glas, tako i pokoja lajava gazdarica ozloglasi sve pudlice, a kreteni i idioti od pitbul i staford terijera načine krvoločne pse.

Osamdesetih godina pseće su se mode počele brzo izmjenjivati. Jedno vrijeme bokseri su bili jako in, pa su se pojavili dobermani, koje su zbog nečega, ali doista se ne zna zbog čega, ljudi mahom smatrali jako opasnima. Potom je, malo pred rat, bilo sve više rotvajlera, pa je došlo vrijeme labradora i retrivera. Premda nisam baš neki rasist, pogotovu kada je riječ o psima, zlatni retriver mi se čini najljepšom varijantom ako ti je suđeno da se rodiš kao pas. Pametan, dobar i lijep, taj Brad Pitt među psima sugerira ponešto i o svome dvonožnom prijatelju ili gospodaru. Recimo to da nije od onih bolesnika kojima smeta svaka pseća dlaka.

Postoje i psi koji mogu poslužiti kao metafore ljudske povijesti. Ruski hrt, ili berzoj, može ispričati priču o Romanovima i predrevolucionarnoj Rusiji, dok je, recimo, priča o tornjaku i doslovno povezana s poviješću Bosne. Tornjak je kao ovčarski pas živio i radio u krajevima oko Vlašića i drugih srednjobosanskih planina, a kada mu je u novije vrijeme zaprijetilo istrebljenje, spašavali su ga pojedini franjevci. Danas je tornjak zavrijedio dvostruko međunarodno priznanje, pa je proglašen autohtonim bosanskohercegovačkim i hrvatskim psom, čime je podijelio sudbinu Hrvata iz svoje domovine, koji također imaju pravo na dvojno državljanstvo.

Ali brojni su u naše doba i borci protiv odanosti između ljudi i pasa. Praktično, nije u zadnjih petnaest godina ni bilo ideje i ideologije u ime koje se nije bučilo i protiv psećeg svijeta. Borci za hrvatsko razmnožavanje i populacionisti, takozvani bakovićevci, bjesnili su na vlasnike pasa, nalazeći neku vezu između prijateljevanja s psima i izumiranja Hrvata. Pojedini vozači tramvaja borili su se protiv pasa tako odlučno da ni slijepcima nisu dopuštali ulazak u vozilo, jer su se plašili da bi njihovi razjareni labradori mogli masakrirati druge putnike. Protiv pasa rogoborili su i visoki crkveni dužnosnici, pa i biskupi, koji su smatrali kako je ljubav prema psima u nekoj vezi s nedostatkom kršćanske solidarnosti prema ljudima, premda bi, ako je vjerovati svetome Franji iz Asiza, trebalo biti suprotno.

Ali kako je ljude neumjesno utjerivati u vjeru i u ljubav, tako ih ne treba nagovarati ni na to da vole pse. Uostalom, bolje da ih mrze, nego da ih nabavljaju iz šminkerskih razloga, zato što su vidjeli slavne i poznate kako po parkovima šetaju pse. Pas nije kišobran, štikla ili muštikla, pa da ga imaš iz statusnih i šminkerskih razloga. Pas je samo odani prijatelj, onaj koji je uz tebe kada te svi zamrze, kada ti se čini da si sam na svijetu, kada si već učinio toliko gluposti i nepodopština da te se i najrođeniji odriču. On te se nikada neće odreći, nego će svakoga trenutka svoga užasno prekratkoga života biti presretan što te vidi. Kada odeš do kioska po cigarete, ti znaš da će ti se na povratku radovati kao rod rođeni koji te nije vidio dvadeset godina. 

Prespavao si i Srebrenicu, rekao je fra Petar,
Srebrene Bosne provincijal, ali spiješ, Bože,
otkako se šarom što ga obuhvaća tvoj šestar
djeca tvoja, u ime Oca, do istrebljenja glože

Samo spavaj, bolje je da se nikad i ne budiš,
jer izraz lica tvojega, ako se jednom začudiš
nad svime što smo bez tebe marljivo razorili,
kazao bi sve o svijetu koji smo za te stvorili,

po svojoj mjeri, sav vlastiti uloživ potencijal
i fanatičnu vjeru u tebe, a onaj drevni inicijal
dobro će nad svime stajati, pilatovsko: INRI
I neka se napokon sve u smrti zauvijek smiri

(21.10.2023.)

Vjeran Zuppa, Kristijan Silvestar, Durieux, Zagreb 2018.

Smrt nije svaki put ista, niti njezin čin odjekne svaki put isto. Taj mukli zvuk timpana pokatkad zvuči nevjerojatno. Kao sredinom oktobra, tog pretoplog listopada, kada su Armenci protjerani iz Stepanakerta, a započeo je još jedan strašni rat na Bliskom istoku, i kada je Zagrebom odjeknula smrt Vjerana Zuppe. Dvadesetpetogodišnjaka, koji je prije već skoro šest desetljeća došao na čelo Galerije Studentskog centra, odakle će postati upravitelj Teatra &TD, vjerojatno najznačajnijeg kazališta u ukupnoj hrvatskoj kulturnoj povijesti. Kazališta koje je zacijelo bilo veće i moćnije od kulture i od grada u kojima je nastalo, a odmah po Zuppinom odlasku i nestalo. Njegovu smrt nevjerojatnom čini upravo taj dojam da je ono što je radio bilo veće i moćnije od konteksta, i da je bilo izuzetak. Izuzetak od smrtnosti.

Zuppa pripadao je skupini mladih pisaca iz “književne revije za suvremene probleme”, kako je u duhu vremena bio podnaslovljen Razlog. Bio je razlogovski ideolog, arbitar stila, upućen u najaktualnije književno-teorijske i filozofske mode u Francuskoj, kreativni strateg, genij velike zamisli, obaviješten, duboko utemeljen, pametan i u svakom trenutku duhovit. Cinik s pokrićem, jedan od rijetkih, ako ne i jedini među hrvatskim piscima. Ljude oko sebe činio je boljim: toliki su popropadali nakon što bi ih život i povijest odveli nekamo dalje. Pisac zakučastog esejističkog stila, ali nikad praznorijek, nikad šupalj. Godine 1976, a ne 1978, kako sam to bio napisao, objavio je poemu “Prijatelj Silvestar”, kojom je, pored ostalog, obrazložio svoja teorijska načela. Kakva razlogovska poezija trebala biti? Zuppa će to pokazati u “Prijatelju Silvestru”, lijepo dizajniranoj knjizi, koja zbog svog formata teško ulazi na police, među druge beletrističke i pjesničke knjige, ali bi joj tamo, na toj imaginarnoj polici – koju češće sređujem u ovim tekstovima, nego u stvarnome životu, među knjigama svojih kućnih biblioteka – bilo mjesto između Dragojevića, Petraka i Horvatića, a odmah pokraj genijalnog razlogovskog esejista i kritičara Brune Popovića, tog najbližeg Zuppinog književnog srodnika. 

Knjizi “Prijatelj Silvestar” posvetio sam krajem veljače 2013. Subotnju matineju. Naslov mog teksta “Bog je kišobran” mislim da je uspjela sublimacija Zuppine cinične geste, pisane i usmene, pjesničke i razgovorne. Pet godina kasnije, na kućnu mi je adresu stigla knjiga “Kristijan Silvestar”, podnaslova “međuosobni zapisci i prepisci”, nadopunjeno i malo izmijenjeno izdanje “Prijatelja Silvestra”, s posvetom koju zacijelo vrijedi citirati: “Miljenku J. Vjeran Z. 2018. proljeće”. U međuvremenu smo se, i poslije toga, usput susretali, razmjenjivali po nekoliko konvencionalnih i apsurdnih riječi, vedro, kao dvojica u vremenu udaljenih ljudi, bliskih u koječemu što od tog vremena nije.

Nanovo sam čitao knjigu, i u njoj, pored naknadnih Silvestrovih intervenata, nalazio i ponešto što je Zuppa u knjigu prokrijumčario, a što joj, strogo govoreći, nije pripadalo. Teško da je to netko mogao primijetiti, ljudi slabo čitaju kada i čitaju, a uglavnom ne čitaju. Mene je, međutim, ganuo taj Zuppin kasni sentimentalni šverc. Bio je emotivan čovjek – ne bi mogao biti intelektualac i znalac da nije bio emotivan-  ali se uglavnom čuvao sentimentalnosti. Njegove godine, naime, one godine u kojima je bio pri vrhuncima, ili u kojima je njegovo vrijeme bilo u suglasju s vremenima povijesnim, bile su šezdesete i sedamdesete. Sentiment je tada bio demode u poeziji i u teoriji. Pola stoljeća kasnije vrijeme je iskočilo iz zgloba, Zuppa je ostao javno ugledan, ali se u nekom provincijskom Zagrebu i u još zabačenijoj Hrvatskoj o njemu, premda javno uglednom, ništa više nije znalo. Bio je priman kao “politički analitičar” u vrijeme izbora, ili kao “ideolog ljevice”. Koje ljevice, kakav ideolog? I tako, već sasvim izvan vremena, napisao je nekoliko sentimentalnih pjesama, koje nisu imale veze sa Silvestrom. A znao je da knjige za njih neće biti. Pa ih je tako, kao kukavica jaje, podvalio Silvestru.

Recimo divna “Onako: korak po korak”, namijenjena očito ocu, Tomislavu Zuppi, pjesniku i tekstopiscu nekih među najupečatljivijim dalmatinskim songovima, djelovat će u tih nekoliko dana po Vjeranovoj smrti kao savršen nekrolog, autonekrolog jednoga vedrog cinika. Evo vam pjesme, cijele: “Nebo se raspucalo u zvijezde./ Daljina je, znam, tako blizu./ Izabirem put da se vratim,/ ali dan me još vara./ U čemu prepoznati što?/ I mrak me još vara,/ ali ne više od toga, ćale moj./ Oče. Tebe susrećem na mjestima/ na kojima te nikad još nisam vidio./ Znam samo još jedno:/ Pjesma ti puše s mora./ Otkako to mogu ćutjeti/ zajedno možemo šutjeti./ A ono što dugo te zanima/ mogu sad objasniti./ I ja, već dugo vremena,/ onako korak po korak,/ proširujem domovinu izgubljenih.”

Još ne pređoh Trešnjevkom, Ozaljskom oko Zagrebačke banke, tamo gdje su parkirna mjesta posred ceste, gdje bih najčešće znao sresti Zuppu. Nadam se da će mi se pričiniti kad sljedeći put naiđem, osmjehnuti se s lica nepoznatog prolaznika. Cinično, preuzevši na tren pojavu drugoga. Tajanstveno glumstven, kao dragi Bog.

Nedjeljna Dalmacija

“Ne računajte na moju naklonost”, rekao je, “vi pišete kod tih divljaka, i mene baš nimalo nije briga što pišete. Kao što me nimalo nije briga ni za vašu tešku sudbinu, dolazak iz Sarajeva, rat, i ine efemerije. Dok god ste tamo, mi smo neprijatelji, i ja vas kanim tretirati kao neprijatelja!” Iznebuha izgovorio je dok smo u redakciji Antibarbarusa, koja je tada bila pri vrhu Zvonarničke, pili armenski konjak, imena Ararat, što nam ga je iznio njegov prijatelj Berti Goldstein. Do tog trenutka razgovor je bio ljubazan, o književnosti i filmu. Od tog trenutka tražio sam način da što bezbolnije odem. U sebi sam se crvenio. Uskoro sam otišao iz Nedjeljne, prestao raditi za “te divljake”, i pokajao se.

Afera četnik

Tako nazivam zbivanja iz 2011, kada su me, u kolaboraciji, proustaški desničari i ljevičarski književni ološ s Gornjega grada, oglasili kao četnika i ljubitelja Draže Mihailovića, ozbiljno nakanivši da mi svakodnevni život učine tako odvratnim i nepodnošljivim da, tobože svojom voljom, odem iz Hrvatske. Među malobrojnima koji su me zaštitili, pruživši mi time jedan od dobrih razloga da nastavim živjeti po svome, bio je Vjeran Zuppa. Pamtim razgovornu večeru kod Davora Butkovića, sa Zuppom i sa mnom, reportiranu na dvije stranice Pavićevih dnevnih novina. Nije to za mene bio samo građanin Vjeran Zuppa, nego cijela ona hrvatska kultura i sav onaj Zagreb, što ih je stvorio Zuppa.

Došao nam Musa s protesta 

Što više o njima ovi pričaju
Oni ih žešće biju – kaže
I spušta barjak
Do učitelja 

Uča mu je i rod i komšija –

Davno si mi iz škole izišao
Musa, i ti sam stidi se
Tvojega neznanja 

Jer ovo je kahva, jadan
I nije ničija kasarna 

A da oplakuješ
Žrtve, ovdje, s nama –
Ne treba ti nikakva zastava 

(2023)

Antun Gustav Matoš, pjesnik, pripovjedač, feljtonist, putopisac i kritičar bio je godinu dana stariji od arhitekta Viktora Kovačića, oca moderne hrvatske arhitekture. Prvi je rođen na krajnjem istoku, a drugi na krajnjem zapadu Hrvatske. I jedan i drugi prevalili su naporan put do priznanja, ugleda i stalnog osporavanja u hrvatskoj prijestolnici. Matoš je doduše u Zagreb došao već s dvije godine, tu je pohađao pučku školu i glazbeno se obrazovao. Nakon završene gimnazije u Beču je upisao Vojni veterinarski fakultet, ali nije odveć mario za studij. S devetnaest godina objavio je pripovijetku Moć savjesti i krenuo u život kao vojni dezerter, bjegunac, lutalica i boem, a uza sve to i kao vrstan feljtonist, esejist i kritičar. Tri godine proveo je u Beogradu, kratko se zadržavao u Beču, Münchenu i Ženevi, četiri godine u Parizu, odakle se ponovno vratio u Beograd, da bi 1908. napokon došao u Zagreb. I premda je ubrzo otkrio „da ga zbog proklete kritike ima u nosu tri četvrtine Zagreba“, ostao je vjeran voljenom gradu i bavio se hrvatskom domovinom žarom promišljenog rodoljuba i nesputanog intelektualca.

     Zagreb je u proljeće 1908. bio domaćin likovne izložbe Saveza jugoslavenskih umjetnika o kojoj je Matoš pisao i u Hrvatskoj smotri objavio svoje izložbene impresije. Evo što piše o Umjetničkom paviljonu i mladom arhitektu koji je aranžirao spomenutu izložbu:

     „Sam umjetnički paviljon ne sviđa mi se ni najmanje… Ta pretrpana arhitektura mjenjačnice ili karikirane kockarnice velikih kazališta prava je parodija ukusne jednostavnosti Akademije, koja trebaše ostati obrascem i uzorkom stilskog – ako već ne jedinstva, a ono – ukusa cijelog tog dekorativnog gradskog kraja… No da ne pokvari umjetničkog dojma izloženih umjetnika, aranžer izložbe, g. Viktor Kovačić, naš mladi graditelj velikog stila i vrlo originalnih namjera, moraše maskirati, sakriti sve one  apsurdne linije i rebarbativne figure koje bi smetale bizarnošću neopravdanog baroka. Izložbu, upravo vajarski salon obukao je u bijelu i žutu diskreciju, davši zidovima i stropovima mekoću tapetirane sobe.“

     Iz napisanog proizlazi da je Matoš dobro poznavao Viktora Kovačića. Taj „mladi graditelj velikog stila“, po majci Štajerec iz Rogaške Slatine, po ocu Hrvatski Zagorec iz Huma na Sutli, završio je pučku i graditeljsku obrtničku školu u Grazu. Za vrijeme školskih praznika u svom je zavičaju upoznao učitelja i orguljaša Janka Leskovara, zagorskog muža u najljepšim godinama, koji je osnovao i vodio mješoviti pjevački zbor, družio se i zabavljao s barunom Kavanaghom u dvorcu Mali Tabor, odlazio na partije taroka kod bilježnika Halbeka Brezinščaka u kuriju Novi Tabor, te na književne razgovore u ladanjsku kućicu profesora Luke Marjanovića, tadašnjeg rektora Sveučilišta u Zagrebu. Učitelj vesele naravi s velikim je oduševljenjem pričao petnaestogodišnjem mladiću, koji mu se činio previše njemački otuđenim, o proplamsajima hrvatskog rodoljublja od Osijeka, Dubrovnika, pa sve do Huma na Sutli, gdje su se u velebnoj crkvi svetog Petra u Prišlinu okupljali hrvatski svećenici, preoblačili se u svečana odijela i odore, te odlazili u posjet biskupu Strossmayeru za vrijeme njegovih boravaka u Rogaškoj Slatini, na južnom uglu lječilišnog parka. Razgovore s Jankom Leskovarom, veselim učiteljem koji je svojom pripovijetkom Misao na vječnost najavio, zajedno s Matoševom pripovijetkom Moć savjesti, razdoblje hrvatske moderne, mladi je Kovačić pohranjivao duboko u sebi. U Grazu se počeo družiti s članovima literarno-zabavnog društva »Hrvatska«, odlazio je u njihove društvene prostorije, slušao vatrene pravaše kako zagovaraju hrvatsku nezavisnost, kuju u zvijezde oca domovine Antu Starčevića i spominju književnika Antu Kovačića, njegova prezimenjaka, rođenog također u sutlanskom podneblju, tridesetak kilometara nizvodno od Huma na Sutli. Sve je to pobudilo u njemu pritajeni naum da se što prije prebaci u Zagreb. Svog dobrotvora zamolio je da ga preporuči zagrebačkom arhitektu kojeg je često spominjao s velikim poštovanjem i zahvalnošću. Tako je Viktor u svojoj sedamnaestoj godini dospio u hrvatsku prijestolnicu. Radio je kao građevni praktikant kod poznatih graditelja Waidmanna, Carneluttija i Bolléa. Hermann Bollé povjeravao mu je  nadzor nad obnovom pravoslavne crkve u Pakracu i katedrale u Križevcima, vodio ga sa sobom na milenijsku izložbu u Budimpeštu, te mu napisao preporuku za upis na Akademiju umjetnosti u Beču. U carskoj prijestolnici Kovačić se u dosluhu austrijskog “Jugendstila” družio s bečkom skupinom hrvatskih modernista. Već na samom početku studija dobio je prvu nagradu na javnom natječaju i odobrena mu je trogodišnja stipedija. Po povratku u Zagreb 1900. godine objavio je u časopisu Život programatski članak o modernoj arhitekturi te bio jedan od osnivača Kluba hrvatskih arhitekata. Svojim projektima pobjeđivao je na mnogim međunarodnim natječajima, između ostalog i na natječaju za monumentalnu zgradu nasred beogradskih Terazija, što je zacijelo moralo privući pozornost hrvatskog bjegunca Matoša koji je tada svojim književnim kritikama žario i palio u srpskim časopisima i kavanama Skadarlije.

     Početkom svibnja 1908. poglavarstvo grada Zagreba raspisalo je natječaj za uređenje Kaptolskog trga i okolice. U natječajnom programu tražilo se regulatorno rješenje tri velike gradske cjeline: Kaptolskog trga, Dolca i Vlaške ulice. Natječaj je raspisan samo za hrvatske arhitekte, kako bi se spriječilo masovno pojavljivanje austrijskih i mađarskih arhitekata. Ocjenjivačka porota dodijelila je većinom glasova prvu nagradu arhitektu Viktoru Kovačiću, drugu Stjepanu Podhorskom, treću Dionisu Sunku, dok je za otkup predložila projekt Vjekoslava Bastla. Prvonagrađeni arhitekt Kovačić priložio je uz arhitektonske crteže i opširan teoretski tekst iz kojeg se vidi da grad doživljava kao trodimenzionalnu i složenu umjetničku tvorevinu. Umjetnička gradogradnja trebala bi polaziti od komunalnih, prometnih i vlasničkih zahtjeva, ali tako da istovremeno  postigne ujedinjenje s umjetničkim, simboličkim i povijesnim vrijednostima. Kovačić se odlučio za radikalnu i inovativnu modernističku rekonstrukciju. Predložio je uređenje dvaju trgova – manjeg, kojeg je nazvao Atrium Ecclesiae, odnosno Crkveni trg, i većeg, kojeg je nazvao Forum populi ili Narodni trg. Predlagao je srušeni zid pred katedralom zamijeniti arkadnim zidom s kulom u sredini. Za uređenje okolice Kaptola osmislio je i predlagao gradnju trgovačko-stambenih blokova s novim trgovima između Trga bana Jelačića i Draškovićeve ulice. Dolac je osmislio tako da tržnica bude pod zemljom, a da se nad zemljom nalazi prostrani trg okružen trgovačko-stambenim zgradama. Projektom je predvidio i tramvajsku liniju od Trga, preko Kaptola, do Zvijezde.

     Nakon proglašenja rezultata natječaja gradsko poglavarstvo povjerilo je Klubu hrvatskih arhitekata organiziranje izložbe natječajnih radova u Umjetničkom paviljonu. Izložba je postavljena početkom listopada i bila je otvorena tri tjedna. O toj izložbi  objavili su na stranicama dnevnih novina opširne kritičke tekstove Antun Gustav Matoš, Đuro Szabo, Dušan Plavšić i Antun Jiroušek. Matoš je na stranicama Hrvatskog prava posvetio cijeli članak samo Kovačiću. U uvodnom dijelu napisao je prvonagrađenom arhitektu pohvalu kakva se u ono vrijeme rijetko mogla čuti.

     „Viktor Kovačić, dika naših domaćih graditelja i nada hrvatske moderne umjetnosti, i opet je dobio prvu nagradu pri natječaju pod predsjedanjem evropskog žirija gdje je sudio i jedan Gurlitt i gdje je Viktoru Kovačiću od naših mjerodavnih stručnjaka dao glas i dr. Kršnjavi. Radilo se, kako je poznato, o izgradnji okoline naše katedrale i o novim arhitektonskim odnošajima koji trebaju vremenom nastati oko toga historijskog mjesta. Kod konkursa sudjelovahu ponajbolji naši graditelji, a Viktor Kovačić je dodao svojim sjajnim, virtuozno nacrtanim osnovama dvojezični – hrvatski i njemački – fotografijama ilustrovani tekst, pristupačan i laicima poput pisca tih diletantskih redaka, napisanih tek da se svrati pozornost naše inteligencije na izložbu tog natječajnog rada u Umjetničkom paviljonu…

     Upućujem na izložbu pored koje bi i najbolji štampani opis tih sjajnih osnova bio dugačak, suh, dosadan, a možda i taman. Ovim osnovama pokazao se Viktor Kovačić i opet kao umjetnik široke evropske koncepcije, ne gubeći kod toga osjećanje za ‘genij mjesta’ i čuvajući u svojim krasnim projektima kao svetinju one oblike koji mu se čine najljepšim simbolima narodnog života, hrvatskog života u prošlosti i sadašnjosti. Zato nije uzalud u svom komentaru citirao riječi stručnog dr. Kršnjavija, izrečene sličnom zgodom: ‘Kad će se zgrade sagraditi, to je sasvim svejedno, danas ili za sto ili dvjesta godina – to su male razlike. Vrijeme je jedna iluzija… Patriotsko je čuvstvo zato tako veliko i uzvišeno, što nas uči pravu živu istinu: da je život naroda pravi život, a mi da smo tek karika u lancu toga života’ (…)

     No premda je vrijeme iluzija, nama nije svejedno hoće li se krasne, razmjerno jeftine, u teoriji primljene i odobrene osnove Viktora Kovačića ostvariti sada ili kasnije. Za našu savremenost bilo bi sramota da ih oživotvore drugi, nepozvani, bog zna kada… Cijelo hrvatsko javno mnijenje i svi pozvani faktori trebali bi poraditi oko toga da najljepši i najstariji dijelovi Zagreba prestanu već jedared biti karikaturom…“

     U drugom dijelu članka Matoš posebno naglašava da je arhitekt Kovačić umjetnik prvoklasne europske naobrazbe i umjetničkog talenta s istančanim osjećajem za graditeljsku baštinu kao sastavni dio povijesti i sadašnjosti hrvatskog naroda.

     „Viktor Kovačić rođen je u Humu na Sutli, u krasnom kraju koji nam već daje jednog znamenitog Kovačića – autora monumentalnog romana U registraturi. Od šeste do sedamnaeste godine bijaše Viktor Kovačić pod utjecajem čistog njemačkog odgoja, koji je – kako vidimo – njegove hrvatske instinkte još ojačao. Već u prvom poljeću svog početka na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti dobio je – prvi Hrvat! –  na javnom natječaju držvanu nagradu, a na velikim europskim konkurencijama osvojio je već četiri prve nagrade – kao i sad u Zagrebu. Premda bi mogao naći sjajne nagrade i zarade u tuđini, on živi već deset godina u malom Zagrebu koji je i tom prilikom tako velik da ni o ovome prvaku moderne hrvatske kulture ne vodi pravoga računa, jer je Viktor Kovačić skoro više zaslužio svojim natječajima nego praktičnim radom kao arhitekt. Dok kod nas stvaraju kapitale paliri, tesari, i drugi razni građevni poduzetnici, taj izvrsni stručnjak, koji se znao često žrtvovati za naše rijetke kulturne pokrete, mora iz nepoznatog kuta svakom prilikom konstatovati da on ne nalazi u Hrvatskoj dosta posla i priznanja, jer je solidan umjetnik i jer je – Hrvat.

     Elegancija njegove boemske otmjenosti podsjeća na engleskog gentlemena. Plava fizionomija, plavi podrezani engleski brkovi, solidna toaleta u aristokratskim, diskretnim bojama, gestovi rijetki, mimika škrta. Njegov stan – klasična garsonjera u mansardi – je prava umjetnina svojim mekanim, sivim tonalitetom i provedenim principom lapidarnosti: ništa u tom gnijezdu nije suvišno. Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interijera, za najveću vještinu da se ni sa čime – sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijeg u Zagrebu, na tavanu kuće u Marovskoj ulici.“

     U završnom dijelu članka Matoš najavljuje Kovačićev odlazak u San Francisco. Vrlo vješto primjenjuje metodu provokacije te još jednom naglašava kako bi za hrvatsku kulturu Kovačićev odlazak imao podjednako nesretne posljedice kao svojedobni odlazak slikara Vlahe Bukovca. Time je Kovačića promovirao u ravnopravnog člana izabrane umjetničke elite koja može hrvatsku kulturu učiniti prepoznatljivim i sastavnim dijelom europske kulture.

     Nakon dobivene nagrade na natječaju za regulaciju Kaptola i okolice te velikog odjeka u javnim glasilima Zagreba, Beča i Berlina, u javnosti se naveliko pričalo o karizmi Viktora Kovačića. A da je doista bio karizmatik svog zanimanja, potvrdio je još jedan natječaj, početkom siječnja 1909. godine. Bio je to arhitektonski natječaj za gradnju crkve sv. Blaža u Zagrebu. Natječajna porota prvu je nagradu dodijelila Viktoru Kovačiću, drugu Dionisu Sunku, a treću Vjekoslavu Bastlu.

     Početkom studenog 1909. Matoš je u zagrebačkom Agramer Tagblattu objavio na njemačkom jeziku svoje dojmove s posjeta groblju Mirogoj. Uz spomenik Rudolfa Valdeca Račkomu spominje „dva nova spomenika, vrijedna da se vide“, koja su izvela „dva priznata umjetnika o kojima nema diskusije, arhitekt Viktor Kovačić i kipar Robert Frangeš Mihanović. Slijedi najprije opis Frangešova spomenika književniku Josipu Eugenu Tomiću, a potom detaljan opis Kovačićeva spomenika. Matoš piše:

      „Kovačićev spomenik Mošinskomu u arkadama jest oplata zidanog podnožja i zida zelenim mramornim pločama. Žilje materijala iskorišteno je kao ukras na taj način što se fugama nalijevo i nadesno ponavlja odraz mramoriranja. U sredini je smještena ploča s napisom u starorimskim jednostavnim pismenima i s elegantnim  brončanim grbom. Bogate brončane svjetiljke upotpunit će  hemicikličko podnožje. Ovaj spomenik u svojim mirnim, sigurno proračunanim tonalitetima materijala i u svom uzvišenom djelovanju ploha tako je jednostavan i plemenit da je čak i konvencionalnost rimskog pisma izgubila efemernost kao na nekom antiknom spomeniku. Umjetnost arhitekta Kovačića previše je jednostavna a da se shvati samo kroz analizu. Jedinstvo svake zamašne koncepcije nalazi on u jednostavnosti ploha i linija. Arhitektura ovdje zaista podsjeća na okamenjenu muziku koja je tako jednostavna da su joj čak i melodija i akord suvišni.“

     U godinama koje su preostale do Matoševe prerane smrti Kovačić je napisao opširno pismo „slavnom odboru zagrebačkih gospoja“ o podizanju spomenika Josipu Jurju Strossmayeru, načinio projekt za regulaciju Rokova perivoja, s kolegom Hugom Ehrilchom otvorio najprije zajednički atelje, a potom osnovao građevinsko poduzeće, projektirao brojne vile i zgrade, a početkom 1914. njegovu pažnju privukao je Rudolf Steiner, utemeljitelj antropozofije ili duhovne mudrosti o čovjeku. Svoje duhovne doživlajaje i opažanja slavni je antropozof zorno prikazivao u misterijskim dramama za čije izvođenje je naumio u Švicarskoj izgraditi posebnu zgradu, takozvani „Goetheanum“. Steinerova želja bila je da u izgradnji sudjeluju umjetnici iz mnogih zemalja, pa se tako i sam Kovačić osjetio pozvanim, budući da mu je antropozofski pogled na čovjeka i prirodu bio blizak, pogotovo pogled na arhitekturu kao konkretno opažanje duha i duhovnog u materiji.

     I dok je proslavljeni hrvatski arhitekt Viktor Kovačić razmišljao o svojim bečkim znancima, tko bi ga od njih mogao najbrže povezati s Rudolfom Steinerom, u Bolnici milosrdnih sestara dogodilo se 17. ožujka 1914. najtužnije odvajanje duha od materije. Umro je Antun Gustav Matoš od raka na grlu, samo nekoliko tjedana nakon operacije. Kovačića je smrt proslavljenog hrvatskog književnika silno rastužila, ne samo zato što je Matoš pisao o njemu sve najbolje, već ponajviše zato što se tom smrću ugasilo veliko svjetlo u mraku hrvatskih kukavnih političkih prilika.

Ukoso od mene stanuje kuća

Mirna dostojanstvena
visoka lijepa dotjerana

zatvorena pomalo odbojna
iz nje izbija tišina

Jednom je iz nje došao plač djeteta
jednom se nakratko oglasila Aida
pa odmah prestala

Navečer joj zasvijetle okna
pred spavanje iza zavjese izvire sobe
a onda sve utrne u noć potone

Ujutro izađu tiho kola
nestanu na vrhu ulice
Onda nikoga

Samo povremeno poštar
spusti pred vrata pošiljku
pozvoni, pa ode bez potpisa

oproštaj

tijelo žene
učahurilo se u klimakterij

suprotno njemu
narav po stanu premješta pokućstvo
grlom soprana
razbija posuđe

petogodišnja hibernacija i selidba
ukućanima su trajale čitavu vječnost

na bodljikavu čahuru
pazeći da ne zatvore
ili otvore pogrešan prozor
(a svaki je bio pogrešan)
polagali su molitve za skori povratak

jednog jutra
za obiteljskim stolom
nepoznata starica
pijuckala je kavu
kosu
češljala je kao ona
mirisala je kao ona
ali nje
nije bilo nigdje

pjesnikinja

iz ljušture zemljane
iz nekakva hobija
neprimjetno se provlači kroz prolaznike
drveće
životinje i biljke
kao mjesec kroz oceane mijenama

tuđa zamišljenost k njoj
dolazi samovoljno
prstima morske pjene razdvaja bol od misli
sve dok im obrazi
krošnje i krzno ne presuše
i ne pojave se sreće ružičasti oblutci

svaki put kad njezina začudnost
u ljudima otkrije suosjećanja zviježđe
slatke joj vode natope Zemlju
zagrljajima

Wilimowski, početak

Bila je subota, rano jutro, 4. lipnja 1938, kada se na drumu, koji se uspinje prema selu, pojavila neobična kolona. 

Na čelu je, poštapajući se dugim i pri vrhu savinutim pastirskim štapom, sličan nekome ludom apostolu, išao visok, krupan seljak, mrk i brkat, koji kao da je jedni znao put i sve prepreke što su se koloni mogle na tom putu naći. 

Za njim je kretao mršav i sitan, čudno odjeven muškarac, očito stranac, u crnome građanskom odijelu i sa polucilindrom, monduri kakva se u ovim krajevima viđa samo o pogrebima, ili u otvorenim mrtvačkim kovčezima, u kojima leže glavari bogatijih domaćinstava. Neodređenih godina, moglo mu je biti četrdeset pet, ali i sedamdeset, kao što je katkad to teško znati u ljudi iz grada. Hodao je brzo i uspravno, onako kako žure sitni muškarci kada hitrinom nadoknađuju manjak tjelesnog autoriteta. 

Slijedilo je ono najneobičnije, bez čega nikada ne bi ni bilo ove pripovijesti: nosiljka, nalik onoj viđenoj zimus, u filmskome žurnalu o Lorensu od Arabije, koju su između sebe nosila četvorica, tri mladića i jedan starac, već skoro osamdesetogodišnjak, koje će netko kasnije prepoznati da su iz Crikvenice. 

Nije se vidjelo što je u nosiljci, jer je bila prekrivena bijelom gazom. Nazirala se samo pojava u sjedećem položaju, goleme glave i uskih ramena, koja bi se povremeno protegnula, i tada se činilo da nema ruke i noge, nego krake, tanke i lomne, kao u osušene hobotnice. 

Iza nosiljke išla je mlada djevojka, koja nije mogla imati više od dvadeset pet, i potiho, na nerazumljivome stranom jeziku, razgovarala s onim ispod gaze, a zatim se, glasnije, na njemačkom, dogovarala s mršavim gospodinom. 

Iza nje išla su šestorica seljaka, redom poznatih, iz okolnih sela ili iz Crikvenice, koji su nosili kovčege sa stvarima. Kovčezi su bili golemi i glomazni, kao da se u njima prenosi pismohrana neke slavne tvrtke koja se našla u bankrotu ili u ratnoj bježaniji, ili pripadaju bogatim ljudima, koji nikada sami ne putuju željeznicom, nego vazda kraj sebe imaju mnoštvo nosača i pomoćnika, što će se pobrinuti da svaka stvar stigne do odredišta i da na koncu bude tako udešena, smještena i poslagana da sve biva raspoređeno kao što je kod kuće, pa da se na kraju puta i ne primijeti da se putovalo, i da svako mjesto do kojega se dođe izgleda isto onako kao i ono s kojega se pošlo. Možda i zato bogatija gospoda djeluju kao da im je uvijek i svugdje pomalo dosadno.     

Na začelju kolone, ni živ ni mrtav, vukao se bjelobradi starac. Henrik. 

Njemu se prvome znalo ime, jer se mršavi gospodin nekoliko puta osvrnuo i upitao ga, prvo na svome nerazumljivom jeziku, a zatim i na njemačkom, valjda da ga i domaći razumiju i da ne pomisle kako nešto skriva: „Henrik, jeste li živi?“ Na to bi starac klimao i klimajući potvrđivao, ponavljajući pritom nekoliko vazda istih, nerazumljivih riječi.

Jedva da je i svanulo, kada je kolona s nosiljkom prošla selom, i nastavila dalje, put brda, prema Švapskoj kući. 

Iako se činilo da svi još uvijek spavaju, nikoga nije bilo na cesti, niti po okolnim dolcima i vinogradima, na jutarnju je misu, premda je bila subota, nagrnulo pola mjesta. Ljudi dođoše da čuju što to zorom bi. Ali nitko da prvi upita, nego svi nešto osluškuju i nadaju se da će onaj drugi progovoriti. Ili nisu bili sigurni je li im se prividjelo, ili su željeli sakriti da ne znaju nešto što bi, može biti, trebali znati. Svi su bili na oprezu i u strahu, ne samo te subote, nego već mjesecima i godinama. Dolazila su neka smutna vremena. Narodni vođa Maček je, kao i oni, samo osluškivao, premijer Stojadinović se u Beogradu igrao jugoslavenskog Hitlera, dok mu je narod skandirao vo-đa, vo-đa, vo-đa, što bi se onda, kao u nekom zvučnom ogledalu, začulo kao đa-vo, da-vo, da-vo, pa je čovjek morao biti oprezan, vrlo oprezan, ne birati naglo stranu, paziti da ne kaže sve što zna. I na kraju svima i svakome izgledati kao da je odabrao upravo njihovu stranu, pa je za nju svom dušom, ali toliko tiho da oni drugi, protiv kojih jest, to ne primijete, nego da i njima, kad ovi prvi ne gledaju, može pokazati da je iz sve duše njihov. 

U toj šutnji, u ispitivanju pogledima, i pripovijedanju licima, tvrdim težačkim rukama i debelim tromim prstima, govoru koji se ne da prevesti u svima razumljive riječi, premda je tim ljudima, očito, nešto značio i tumačio, pa su jezikom prstiju, ušiju i lica, na svoj način opričali i objasnili neobična jutrošnja zbivanja, jedini koji se usudio nešto naglas izgovoriti bio je Aldo, zvani Amerikan, koji se, nakon trideset godina rada u čeličani, lani vratio iz pečalbe, iz Pittsburgha.

„Stigao je Karađoz!“, rekao je i nasmijao se.

„Stigao je Karađoz!“, zbunjeno su u sebi ponavljali i nastojali da ne zaborave to ime, tako da ga znaju prenijeti, kada se doma vrate, onim pametnijim i starijim od sebe; nepokretnome djedu, babi, stricu ili ujaku, koji će sigurno znati sve o nezvanome gostu, pa i to je li za selo dobro ili je loše, i koliko je loše, što je došao upravo njima i njihovome mjestu, zametnutome tu, daleko od mora i svakoga šireg druma, posađenom i izgrađenom baš tu da se nikome ne dopadne i da nijedan osvajač ne osjeti potrebu da ga obiđe, porobi i spali. Što bi takvome selu i njegovim seljanima mogao značiti dolazak onoga na nosiljci?   

Svi su se pravili da razumiju Alda Amerikana, i da dobro znaju tko je i što je Karađoz. Klimali su zabrinuto glavama, ali nisu ništa pitali. Pitanja čovjeku mogu gore naškoditi nego odgovori. Po pitanjima se obično pozna šta tko ne zna, s koje je strane ranjiv i kako bi ga se moglo prevariti.  

Do kasnog popodneva, kada sunce u šestome mjesecu naglo zapada i zamiče iza brda, pa biva ugodno sjediti na dvoru ili pod solarom ispred konobe, selom će se širiti priča o Karađozu i njegovoj pratnji, u kojoj su se miješala narodna vjerovanja s najnovijim vijestima, koje je netko pročitao u zagrebačkim Novostima i beogradskoj Politici, ili ih je donio s puta, iz Rijeke, Opatije, Trsta. 

U priči će na kraju biti i najtrajnija istina o ovomu događaju, koja se preko jedne jedine riječi pamti i prenosi sedamdesetak godina kasnije, kada je zaboravljeno sve što se zaista dogodilo, i kada više nitko u selu ne pamti neobičnu kolonu koja je prošla prema Švapskoj kući, u rano jutro 4. lipnja 1938. Od kuće su ostale još samo ruševine, i u njima profunda, u kojoj, usred golemog grma kupine, žive samo poskoci, a iz velike bijele kamenice, u kojoj se nekada davno čuvalo maslinovo ulje, danas, iz ono malo zemlje koja se u njoj našla, raste malena, ali već prilično stara smokva, koja zbog nedostatka zemlje i svjetla nikada ne dozrije, nego svakoga kolovoza pobaci sitne, čmale plodove. Između trnja tu se, i to sve rjeđe, provuče poneki lakokrili leptir. I više ničega i nikoga tu nema. Zaboravilo se do danas sve, osim imena Karađoza.

Tomasz Mieroszewski, tako se zvao mršavi, sitni gospodin, bio je profesor krakovske politehnike u miru. Prošlog ljeta umrla mu je žena, po imenu Estera, i još uvijek je bio u dubokoj žalosti. Nije se bez nje snalazio, pa je, možda, i ovaj njegov dolazak u jugoslavensku nedođiju, kilometrima daleko od znamenite Opatije, bio danak tom nesnalaženju.

Oženio se u zreloj dobi, kada je već i sam mislio da će ostati stari momak, za nju, galicijsku ljepoticu, koju je skoro preoteo roditeljima, odvevši je iz Černovica, uz obećanje da će na nju paziti kao na najveću dragocjenost u svome vijeku. Zaljubio se naglo, usred jednoga više poslovnoga, nego privatnog putovanja, u godinama kada se čovjek već miri s tim da ga je životna ljubav mašila i kada nauči živjeti sam, praćen svim onim društvenim predrasudama i ogovaranjima koja prate samce. 

Mora da mu je popustio oprez, koji ga je držao pri pameti i dovoljno daleko od drugih ljudi, a pogotovu žena, i začas se, u tri bukovinska dana, od krakovskoga profesora i aristokrata, dobro svjesnog svih posljedica i učinaka svoga porijekla, pretvorio u hodača po žici, koji na očigled jednoga ludog i na svakojaku lakrdiju spremnog grada, u kojemu svatko o svakome zna sve, iako svi govore u isti glas, pa još na desetak različitih jezika, prelazi najtanjim koncem iznad ambisa, bezbrižan pred činjenicom da može izgubiti glavu.     

Zbog Estere, sedamnaestogodišnjakinje, bio je spreman da se odrekne vjere, i svega – od materijalnog bogatstva do osobnog ugleda – što mu ta vjera jamči i osigurava, pa da pod stare dane, i u naopaka doba po taj svijet, prihvati židovstvo, ali njezini to nisu htjeli prihvatiti, nego su kćer nakon dugih natezanja, suza i prijetnji, kada su već shvatili da je ne mogu zadržati, pustili neka ide za svojom srećom, skupa s tim strancem, kao da na taj način plaćaju cijenu njezine pretjerane ljepote. Nisu ga prihvatili za zeta – po svemu ravnoga sebi – nego su ga naprosto pustili da je odvede u svoj svijet, iako su znali da je, čim postupe tako, više nikada neće vidjeti, niti će išta o njoj doznati. 

Obećao im je, a da nikakva obećanja od njega nisu tražili, niti su mu – bit će – išta vjerovali, da će ju čuvati od svakoga zla koje postoji u njegovome svijetu, da bi ju deset godina kasnije ubio jedan obični krpelj, iz parka podno Wawela. Bolovala je kratko, umirala teško, u krikovima i demenciji izazvanoj upalom mozga. 

Na samrti je, kroz duga dva dana, govorila nekim stranim i nepoznatim jezikom. Dovodio je rabine iz Kazimierza da mu prevode njezine riječi, ali su oni slijegali ramenima i potvrđivali kako jezik kojim je Estera progovorila nije ni hebrejski, ni aramejski, niti ijedan od jezika koji je mogla čuti u Černovicu. Jezik smrti živima je nepoznat i uvijek je različit. Za svakoga čovjeka poseban. Tako je, po prilici, rekao rabin užasnutom Tomaszu, ali on to više nije mogao razumjeti, pa ni tačno upamtiti.   

Zatim se bacala po postelji, plakala i kidala košulju sa sebe, a onda se golih prsiju iznenada vinula u nebo. 

Na čas je bolnička postelja ostala prazna. Ocrtavao se trag na mjestu na kojem je maloprije ležala. Tomasz se okrenuo da zove liječnika, jer se dogodilo čudo, njegova žena je nestala, ali kada je svrnuo pogled, tijelo je ponovo bilo tu, samo što Estere nije bilo u njemu. Bio je to leš tuđe, nepoznate žene, čija je golotinja djelovala nekako sramotno.

Pokrio ju je s osjećajem gađenja.      

Nije znao što dalje da čini. Bio je uvjeren da je kriv za ženinu smrt.

Ostao je sam, s plodom svoje ljubavi prema lijepoj Esteri, koji su četvorica seljaka pronijeli u nosiljci prekrivenoj bijelom gazom, ne zato što ga je otac skrivao, nego zato što se plašio da bi dječaka mogli fatalno izbosti, širom bivše habsburške monarhije znameniti, dalmatinski komarci.

David Jan Mieroszewski, tako se punim imenom zvao dječak, imao je osam godina i bolovao je od tuberkuloze kostiju. 

Bolest se pojavila iznenada, kada su mu bile tri godine. Igrao se s mehaničkom igračkom, pajacom na navijanje, što mu ga je otac donio s putovanja u Beč. Pajac je koračao niz hodnik, David je išao za njim. Pajac je prešao preko vrha stepenica, majka je potrčala za dječakom da ga ulovi, ali bilo je kasno. 

Kotrljao se do dna stubišta, a onda ih je odozdol oboje gledao, smiješeći se. Bilo je nečega anđeoskog u tom prizoru, nečega bolesno sentimentalnog. 

Da je odrastao čovjek tako pao, slomio bi vrat, ne bi ostao živ, ali djeca umiju padati. Umijeće je to, koje se s odrastanjem gubi, tješili su se. Bili su sretni, Boga su hvalili što je dječak dobro. 

Majka ga je iste večeri pažljivo pregledala i nije našla nijednu modricu. Tek malu čvorugu na lijevoj potkoljenici.

Ta čvoruga sljedećih će tjedana i mjeseci rasti, a zatim će se, postepeno, dječakovo tijelo deformirati, kao lutka od voska zaboravljena blizu peći, i uzalud će ih liječnici uvjeravati kako bi bolest izbila i da nije bilo pada. 

Tiho su, nikada to ne spomenuvši, krivili sebe za sve što se dogodilo. Krivnja je bila pravedno raspodijeljena: on je dječaku kupio mehaničkog pajaca, ona ga nije ulovila dok se nije zakotrljao niz stepenice.

Ženinom smrću Tomaszu Mieroszewskom umnožile su se krivnje.             

Kada je umrla mama, moj tata bi skuhao grah,
nasjekao bi pogaču, jeo, pa igrao šah,
tamo u onoj sobi, koje odavno nema,
u lavirintima sjećanja, s mirisom onog džema
koji se kuhao u jesen, i koji je bio od šljiva,
pojedeš kašiku ovog, i bićeš sto godina živa,
i bješe to tamna kašika, puna kuhanog voća,
iz koje po svemu je curila nepregledna samoća,
iz koje sam gorke okuse skrivala tom slatkoćom,
a onda bi zima naišla, ljudoždernom hladnoćom,
i tata bi stalno govorio, topliju robu obuci,
a s one planine Kozare, dopirali su zvuci
koji su mene sjećali da negdje duhova ima,
da mi je mati mrtva, i da je i ona s njima,
i dok bi svjetlo gorilo, a tata u šah svoj gledao,
znala sam da je živ, al’ da se njima već predao,
i da u našoj kući, koja smrdi na sjetu,
sad više nema nikog
živog na ovom svijetu,
ni mame, ni tate, ni brata, ni sestre, ni mene same,
svi smo mi bili čeljad iz iste posmrtne drame,
i kroz okno bih zurila, na tminu koja bi stizala,
i koja nije žurila, već nas polako nagrizala,
pa bi na koži se širili oni masničavi pečati,
al nisam se htjela predati, i ne umijem klečati,
k’o kvrga inata, tek nastala,
do prozora ja bih zastala,
i žalosti ja bih govorila
nisi me sasvim pokorila,
ja hoću da doživim stvaranje,
prije no doživim krah,
a tata bi samo buljio u one figure i šah,
nesvjestan da je izdahnuo, premda još ima dah,
jer ko se na ovom svijetu za sebe prestane boriti
tome se crna rupa prelako može otvoriti,
i ja bih se tad pokrenula, pa u kuhinju krenula,
u onaj zid bih gledala, u ona prazna sjedala,
u ono mjesto majčino, u kutiju s onim začinom
koji je uvijek koristila, kojim nas uvijek častila,
nikad od ovog splačina, ovo je dušica majčina,
tako bi objašnjavala dok bi taj začin stavljala,
dok bi nam jelo spravljala
i u njeg’ taj sipala prah,
a tata bi, sjećam se živo,
od sebe gurnuo šah,
i laktove bi izbacio,
i pogled bi na nju bacio
i onda bi meko joj rekao
taj ti je ispravan racio,
neka je ove dječice što jedu majčine dušice,
što imaju majku predivnu, a moju ženu jedinu,
što znaju milost matere, što znaju njene dodire,
što njenu ljubav imaju, jer sad je vrijeme da primaju
svu nježnost ovog svijeta,
a mama bi tad se okrenula,
na vrhovima peta
je l’ tebi vijuga skrenula,
ja nisam nigdje krenula,
nego tek ručak kuham,
i onda bi se osmijehnula
onim od uha od uha
osmijehom koji blista,
a u jutro ne bi ista,
već boje snijega i gluha,
i na usni joj bješe muha
što britko je odlepršala,
sa stropa je žarulja stršala,
na vratima kvaka je cviljela,
jer više nije živjela
majka što bješe jedina,
žena što bješe predivna,
i koju sam poslije ćutila među svim onim dusima,
i koju i sada nosim u ovim kćerinskim prsima. 

Tata bi šah svoj pomjerao, jednu po jednu figuru,
ah kakva ti bila mater, ja ljepšu ne vidjeh curu,
tako bi meni govorio, premda je usnama ćutao,
čovjek što izgubi ženu, taj je na svijet zalutao,
premda mu krvca teče,
premda mu riječi zveče,
premda se nekud kreće,
on nikuda stići neće,
i dok se pravi da živ je,
on vazda misli kriv je,
on ne može da se nasiti,
ništa ga neće spasiti,
nikuda neće dobaciti,
nikad iz sebe izbaciti
osjećanje samoće,
a ja bih tati govorila,
haj’mo da kuhamo voće,
vrijeme je da se pravi, a boljeg od njega nema,
ono slatko od šljiva, i savršenstvo od džema,
da ga se dugo kuha, da ga se maže sred kruha,
da se uz njega kuša i čaj zvani majčina duša,
hajdemo tata sada, pusti te mrtve konture,
pusti tu pustu ploču, i sve te od drva figure,
tako bih rekla njemu, oštećenom u svemu,
živom a ubijenom, predanom sjećanju njenom,
moreplovcu u luci, sa prstenom na ruci,
a tata bi rekao meni, de potez sa mnom povuci,
dok s one planine Kozare,
kroz noćna prostranstva pusta,
dopirali su zvuci kao iz ljudskih usta,
znala sam da su to dusi, da svaki zube brusi
da i nas u tamu odnese do neke vampir adrese,
dok se tmina i slina u jedno tijesto mijese,
a ono okno pred nama jezivim grohotom trese,
al’ mamu bih tada spazila, koja je bila predivna,
onu koja me mazila, ta mater moja jedina,
i ona bi meni kazala,
da nisi k’o i ja zglajzala,
već svjetlost samo gledi,
da nisi ovdje zabazala,
jer svjetlost više vrijedi,
no kraj svog oca čučni,
i zaigraj šah taj kućni,
i nek’ se za pobjedu muči,
neka mu oči zablješte,
nek’ inat u njemu zahuči,
neka figure trešte,
nek’ nova otvaranja uči,
kroz kombinacije vješte,
nek’ dobar potez se sluči
k’o iz velemajstorske fešte,
nijednog piona ne gubi,
nek svaki se s pločom sljubi,
nijedno polje ne predaj,
nijednu figuru ne daj,
već skuhaj čaj taj medni,
zvani majčina duša,
i s ocem za ploču sjedni,
i nek’ partija
zapjenuša.                                                                 

16.10. 2023

Natalka Sniadanko, Uredne bilješke nadvojvode Wilhelma, 2019.

Ako je Zbirka strasti bio roman kojim se Natalka Sniadanko poigrala odrastanjem i sazrijevanjem u sovjetskoj i, potom, nezavisnoj Ukrajini – sa svim onim što je te procese činilo ugodnima ili, pak, neugodnima, Uredne bilješke su roman u kojima njegova autorica zadržava smisao za humor, ali su stranice koje ispisuje daleko ozbiljnije. I u smislu strukturalnoga organiziranja pripovjednoga teksta dva romana idu različitim putovima. Prvi je linearan i prati pripovjedni slijed s jasno obilježenom tematskom matricom. Drugi se skokovito kreće kroz vrijeme i prostor i samovoljno preskače granice – kako povijesno tako i geografski determinirane zbilje.

U osnovi su Uredne bilješke nadvojvode Wilhelma povijesni roman. U osnovi, velim. No obje strane – i povijest i roman – odbijaju bezuvjetno srastanje jedna se drugom i inzistiraju na vlastitome, nepobitnom identitetu. Ta je komponenta ono što će ovaj roman učiniti uzoritim postmodernim ostvarenjem. Miljenko Jergović u Rodu pušta svoje junake, koji posjeduju legitimaciju stvarnoga povijesnog postojanja, na fantazmagorična putovanja po Bosni i Europi, pri tome ih prevodeći s područja realnoga na područje fantastičnoga. Na taj način on se otvoreno deklarira kao nositelj postmoderne poetike i njezinoga specifičnog odnosa prema povijesti i zbilji koju bi književnost, po tradicionalno postavljenoj definiciji historijskoga teksta, trebala što točnije predočiti. Postmoderni se tekst ne interesira za činjenice kako bih potvrdio, već, upravo suprotno, kako bi ih uzdrmao i, u krajnjoj konzekvenci, doveo u pitanje povjerenje u njih.

Natalka Sniadanko postupa na upravo takav način. Njezin se tekst svrstava u niz ukrajinskih romana koji povijesti pristupaju univerzalno, moglo bi se reći sveobuhvatno. U ranijim sam prilozima za ovaj serijal izvještavao o Oksani Zabuško i Sofiji Andruhovič koje su ukrajinsku povijest rekonstruirale u dugim vremenskim periodima, s osobitim težištem na traumatskim događajima poput Holodomora ili „strijeljane renesanse“. Sniadalko se vraća u doba neposredno prije Prvog svjetskog rata i za junaka bira jednu opskurnu povijesnu ličnost – nadvojvodu Wilhelma Franz von Habsburg-Lothringena. Riječ je o nećaku cara Franje Josipa, oficiru austro-ugarske vojske, plemenitašu s poljskim korijenima, kao što je bilo tipično za pripadnike izmiješane dinastije, rođenom u Puli. Bio je to čovjek uzburkane biografije u čijemu se središtu nalazila njegova duboka emotivna vezanost za Ukrajinu. Monografiju mu je posvetio jedan od najvećih znalaca ukrajinske povijesti Timothy Snyder. Objavljena je 2009. pod naslovom The Red Prince. The Fall of a Dinasty and the Rise of Modern Europe. Ta je knjiga važan izvor informacija i za Natalku Sniadanko. Važan izbor, da naglasim, pozitivnih, provjerljivih, informacija. Wilhelm je u jednom trenutku burne europske prošlosti, po završetku Prvog svjetskog rata i njegova nastavka u formi produljenih ratova koji su se vodili na teritoriju bivše ruske i buduće sovjetske imperije, doista razmatran kao pretendent na (objektivno nepostojeće) ukrajinsko prijestolje. Pothvat se njegova instaliranja završava neuspjehom, a nadvojvoda se predaje mondenskom životu u dekadentnim centrima međuratne Europe. Na taj način mu prolazi i rat, a sovjetska ga tajna služba kidnapira u Beču 1948, odvodi u Kijiv gdje mu se gubi svaki trag.

Do momenta otmice pripovijest koju predočuje Sniadanko poklapa se, bar u grubim crtama, s poviješću. Nastavak je, pak, ono što roman vodi u pravcu tipičnog postmodernističkog poigravanja povijesnim činjenicama. U njemu nadvojvoda nastavlja živjeti u sovjetskoj Ukrajini, oženjen je, ima dijete, potom i unuku Halinu iz čije se perspektive roman i pripovijeda. Povijest tako prestaje biti nešto što se da objektivno provjeriti, legitimirati i na kraju i ovjeroviti. Ona postaje igra na granici fikcije i zbilje, povijesnim se ličnostima ne pripisuju samo ona djelovanja koja bi se od njih mogla realno i očekivati, već ih se, dovodeći ih u kombinaciju s „nepostojećim povijesnim junakinjama i junacima“, reintepretira u potpuno novim kontekstima. Tako nadvojvoda nastavlja živjeti u Ukrajini gdje se profilira kao osoba koja upravlja crnim tržištem. Istovremeno se prati Halinin život, njezin uspon na društvenoj ljestvici, brak i rođenje djeteta. Sljedeća se generacijska priča odnosi na Halininu majku, ali još značajnije mjesto zauzima baka, Wilhelmova supruga Sofija.

Vremenski se priča proteže u periodu od sto deset godina – točnije od Wilhelmova rođenja 1895. do 2008. Fragmenti koji se odnose na pojedine godine nejednake su dužine i težine unutar cjelokupnog korpusa. Osim toga, Sniadanko kao da ih nasumice razbacuje po tekstu ne obraćajući pažnju na slijed koji bi ih mogao (ili trebao) ulančati. Ono što tekst objedinjuje, a objedinjenje je nužno želi li se realizirati estetska vrijednost, jest njegov ton. Svejedno o kojemu se segmentu, o kojoj pripovijesti, radi, glas se pripovjedačice čuje kao lijepa i sjetna mješavina komičnog i tragičnog, ako se hoće – tragikomičnog. Povijesni je Wilhelm nedvojbeno tragična ličnost; izmišljeni Wilhelm, onaj koji nastavlja živjeti nakon smrti pravoga zasigurno komična. Između tih se dvaju emanacije jedne i iste figure pletu niti zapleta romana koji, bar na prvi pogled, odbija biti politički. To je već zanimljiv odmak od mainstream-a jer je suvremena ukrajinska književnost (a i bjeloruska – iz sličnih razloga) dubinski obilježena upravo svojom političnošću. No, s druge strane, Uredne bilježnice nadvojvode Wilhelma su daleko od toga da budu nepolitične. Naprotiv, iza njihovog se prividno kontingentnog poigravanja s prošlošću sastavlja, postupno, priča iz koje na svjetlo dana izbijaju detalji uz čiju se pomoć povijesni likovi zaokružuju, pridaje im se trodimenzionalnost koju u povijesnome tekstu ne posjeduju. Carica Sisi, samo jedan primjer, izvlači se iz slatkosti koju su joj darovali bezbrojni filmovi i petparačka književnost i postaje aktivna sudionica zbivanja, sposobna da, bez obzira na osobnu tragediju, intervenira u politiku, iznese vlastito mišljenje, pa i, konačno, postane žrtvom atentata koji je tek na prvi pogled besmislen.

Wilhelm, sa svoje strane, po prirodi stvari (muškarac, član carske obitelji, oficir) je predodređen da bude aktivan kreator povijesti. No Sniadanko ga, na izvjestan način, „unižava“, spušta na zemlju. Pridajući mu pratitelja koji potječe iz naroda, još više – iz siromašnog ukrajinskog seljaštva – ona svodi njegovu povijesnu veličinu na ljudsku mjeru. Sličnom je motivacijom vođena i kad mu za životnu (fiktivnu) suputnicu određuje ženu iz „niže klase“ koja, bez obzira na umjetnički talent, postaje tek, makar i otmjena, krojačica – i to u Sovjetskom Savezu. Zahvaljujući njezinu umijeću i  utjecaju oca koji je bio ugledni lemberški liječnik, obitelj preživljava teške godine – terora i siromaštva, a jedan njezin dio doživljava i ukrajinsku nezavisnost, o kojoj Sniadanko izvještava bez osobitoga oduševljenja. Političnost se romana nalazi upravo u zdravoj skepsi kojom pripovjedačica prati sve epohe koje čine okvir njezina romana izvještava. To je ne sprječava da pojedinim likovima pristupi s neskrivenom simpatijom, a da glavnoga promatra s istinskom empatijom. Tada se i osujećenje svih njegovih planova, propast života i tragični završetak mogu preokrenuti u jedan fiktivni happy-end. Wilhelm, strastveni Ukrajinac po izboru, ga je i zaslužio. Kao, uostalom, i njegova domovina – po izboru.