Priča iz “Inšallah, Madona, inšallah”

E moj Hamza, to ti je isto kao da si se meda prejeo, šepao je uz mene Faruk Beširlija, ložač na relaciji Sarajevo – Višegrad, a ja mu govorim neka me ostavi na miru. Ionako ćemo zadnji stići, kad pola teferiča prođe i već se bude znalo ko je na čijoj strani. Neka, Hamza, samo neka, nije tebi ni do nas, ni do naših teferiča. Znaš ti uz koga se najbolje teferiči. Zato ti i jest tako, baš kao da si se prejeo meda. Onog livadskog, s ravne Romanije…

Eto, tako ti se razgovorismo Faruk Beširlija i ja, a nigdje nam se zapravo ne žuri, jer sam ja već okasnio, a njemu je i tako svejedno. Prošle su mu godine kad se mogao nadati da ga neko čeka, ako je tih godina u njega ikad i bilo, jer s kraćom ti se nogom nešto i u glavi promijeni. Ne znam kakav je ranije bio, on je na željeznici prije nego što sam se ja i rodio, ali u ovih šest-sedam godina otkako smo skupa, Faruk se vazda uhvati jednoga vica, rečenice ili samo riječi, pa ju cijeli dan ponavlja, sve dok ti na uši ne izađe i ne počneš je u glavi vrtiti i nakon što Faruka otjeraš od sebe.

E, Hamza moj, tebi je sad isto kao da si se meda prejeo!

A ja šta ću, nego se smijem, i ne bi bilo pošteno reći da je od muke. Smijem se, brate, jer mi je dobro. Bez obzira na Faruka i na to što me je vratilo s pola puta jer sam zaboravio harmoniku. Dobro mi je jer je danas subota, a sutra je nedjelja, oficiri su izveli milostive u špacirung, idu niz aleju i s visine gledaju platane, djeca im se smiju, a nene se i dalje ibrete, prvo okreću glavu, pa se vrte oko sebe ko zvrkovi, sve ne bi li se odnekud pojavio neko ko bi im kazao: pa čekajte, ljudi, ne može to tako. Prođe već trideset i pet godina kako je Švabo u Bosnu došao, a one se i dalje ibrete. Mislim se, Bože dragi, kako li će biti pusto ako jednom dođe i taj dan kada više neće biti starih nena da se ibrete carskim oficirima i njihovim ljupkim bečkim milostivama.

Hamza dragi, ti si se meni meda prejeo…

A s Igmana sve pirka onaj hladni vjetrić, jedva da se pod njim i listovi na granama pomiču, čisti s trešnje sasušene latice behara, ali hladi kao što to samo u junu može, u junu i na Ilidži. Meni se nekako čini da takvog vjetra nigdje osim kod nas nema, jer da ima, već bi se nešto o njemu znalo. Hvalio bi se Švabo, a Francuz bi pola svijeta u Pariz dozvao samo da osjete kako je kada taj vjetar hladi. Da ga je u Stambolu bilo, ne bi Turska tek tako propala, ili da je sultan ikada došao na Ilidžu, ne bi mu carevina propadala i ne bi Bosnu ostavio Švabi. Ja sve nešto računam ako car Franjo dođe u Sarajevo, a priča se da će doći, pa ako ga zapute na Ilidžu, ostat će nama Austrija za sva vremena. I bolje je da ostane, jer briga je vazda od onoga ko vlada, a naše je da radimo, teferičimo i ne rješavamo svjetske probleme. Još kad juni ne bi prošao, ili kad bi svaki mjesec u godini bio takav, vruć, a s tim igmanskim vjetrom, čovjek bi po vas dan samo hodao, od Marijin dvora do Ilidže, pa do vrela Bosne. A onda bi se svalio na travu, zalegao uz sofru na ponjavi koju neko donese, pa bi se rastočila mehka gradačačka, razlomilo bi se sira i hljeba, i tako cijeloga života. A kad bi jednom došlo vrijeme da se seliš na ahiret, molio bi Allaha da te pusti još malo. Taman da si čist kao tek rođeno dijete i bez ikakvih grijeha, ne bi ti se džennet milio pored takvoga života.

Eto, zato mi se i ne žuri. Znam da ću stići, a kad stignem, bit će mi jedino mrsko to što sam došao i što sad mogu meračiti, umjesto da je put trajao još samo malo.

E, moj Hamza, ne mogu znati ako mi ti ne kažeš, ali meni se sve čini da si se meda prejeo…

Heh, znam ja, Faruk samo čeka kad ću mu odgovoriti. Ili se ne daj bože obrecnuti na njega. Pa da se onako nasitno svađamo i da ga potjeram tri koraka ispred sebe, lice da mu ne gledam i da se mora okretati svaki put kad mi nešto govori. On bi da skrati vrijeme, a ja bi da ga produžim.

Stigosmo tako do tri hotela, Švabo sagradio čim je došao, ko veli da se zna kako će nas počešće obilaziti iz Pešte i Beča. A ispred hotela starac s bakenbardama, ima u njemu dva metra, u admiralskoj uniformi. Gdje si ti zalutao, mislim si, nigdje ti ovdje nema mora. Pa gledam ja njega i gleda on mene i sve mi se čini da bi mu drago bilo kad bi se upitali za zdravlje. Smješka se admiral kao da je sad trojicu izvarao na kartama, pa se smješkam i ja. On vadi ruku iz džepa, upire prstom u harmoniku, i meni bude žao što ne znam njemački, pa da ga pozovem da ide s nama. Nije važno što ne bi pošao. Bio bi nam obojici merak.

E, moj Hamza, znaš li da ti se ja nikad nisam u kočiji provozao? 

Vidi čuda, Faruk Beširlija ne spomenu med! Ja vala jesam, kad god bismo se napili, ja bih se fino kočijom vraćao, rekoh, a kočijaši se baš poredali, jedna kola za drugima, pa tako deset komada. Gledaju nas i cijene jesmo li ili nismo mušterije. I nijedan da poleti, da nas nagovara. Pa da, kad ne izgledamo kao Švabe.

A da znaš da bih volio jednom se provozat, pa mogu fino i umrijet. Zamisli, nit sam kondukter, nit sam firermašinist, a u kočiji se gospodskoj vozam, govori Faruk i gleda kako se sjaji konjska dlaka i drhte sapi od silnoga zora. Čim neko naiđe, hajvan misli da će u kočiju.

Ma i nije ti nešto kočija, bolji ti je drugi razred u vozu, velim mu i premjestim harmoniku na drugo rame. A je l’ ti teška, hoćeš da ti je ja malo nosim? Neću, bolan, ako ju mogu svirati, onda ju mogu i donijeti na svirku. Neka, daj, Hamza, nije meni teško…

Zaintačio Faruk da mi ponese harmoniku, a ja nikako da se domislim šta mu je. Nikad takav nije bio. Čuj, da on nekome nosi harmoniku! Ali sve čekam kad će reći da mi je teška kao da sam se meda najeo…

Eto, a da smo pošli kočijom, niko je ne bi trebao nositi, reče nakon što smo prošli dvjestotinjak metara. A meni se namah stužilo, gledam ga onako malehnog, u čakširama iz turskog zemana, šepa i sopće, a lice mu sivo kao u onoga koji neće još dugo. Pa i neće, pomislim, ima već godina Faruk Beširlija. I neće se nikad provozati kočijom…

Kako mi to pade na um, zgrabih ga za ramena i okrenuh ga na drugu stranu, kao da je drveni lutak, a ne čovjek, pa ga gurnuh da ide preda mnom. Šta ti je, Hamza, šta sam ti sad uradio, gdje ćemo sad nazad, prepade se Faruk Beširlija, a ja mu ne mogu reći, jer ne znam kakav će mi glas iz grla izaći, da ćemo se kao gospoda provozati kočijom. Jebeš pare, platit ću, i jebeš merak od duga hoda ako je ložaču došlo da se provoza kočijom.

A kako mu je lice sinulo kada se popeo na kola! Sjeo je uz kočijaša, a ovom na glavi halbcilindar – mogli smo i u onoga s fesom, ali znam da je Faruku ovo veće, pa mu se i lice odmah prebojilo, zarumenio se i zaplavile mu se oči, odmah se trideset godina podmladio. Hvala ti, Hamza moj dobri, ovo ti zaboravit neću! Ja se mislim šta mi, jadan, imaš nezaboravljati i kakve koristi kad će i to proći. A pokraj nas promiču platane, Švabo ih zasadio kao pod konac, tako da im ne vidiš kraja, a mjesto do kojeg ćemo stići sitno je da se igla u njega ne bi mogla zabosti. Čini ti se da nema prolaza, a opet znaš da ćeš proći i da će se drvoredi na kraju razmaknuti. Ili znam ja, jer sam se u kočiji već vozio, ali Faruk ne zna. Zagledao se niz aleju, sve skuplja oči i žmirka, ne bi li ugledao prolaz, ali prolaza nema pa nema. I opet je onako star, briga mu se kao muški zar spustila preko lica.

Ne boj se, bolan, to ti samo tako izgleda, govorim mu. Ama, ne bojim se ja toga. Ničega se ne bojim. Nego mislim šta bi bilo kad bi sad, evo dok se ovako vozimo, svega nestalo. Kako će, jadna ti majka, svega nestati, i to baš u subotu popodne, a sutra se ne radi? Eh, a ja ti mislim da nema boljeg dana od jednog ovakvog, pa da dragi Bog duhne u lampu i kaže – gotovo je. Kad je kijamet, ili kad uzbrdo ložim mašinu i ne znam hoće li ufatit zaleta do vrha, ili kad se sastave nebo i zemlja, ja znam da On o svemu brine i da mu je po volji, ali ovako, kad se sve smiri i umiri, meni se učini da je Njemu dodijalo i samo što ne puhne u lampu. E, pa efendija, kakav li je tebe tudum učio vjeri. Nije Allah nena Belkisa da puše u lampu. To ti misliš jer si još mlad. Jednom ćeš se samo probudit i u pameti će ti već biti da je gotovo i da gore negdje na Igmanu dvojica testeraju jelu i za tvoj tabut. Tako će ti biti, moj Hamza…

Kako mi to reče, tako se izgubi svjetla među krošnjama. Nije da je sunce zašlo za oblake, jer ih nigdje na nebu nema, nego kao da ga oko više ne prima. Eh, što te provozah, budalo stara, što uopće s tobom krenuh? Mogao sam te pustit da sam ideš, ne zovnut te kad te vidjeh kod stanice na Čengić vili… Govorim tako sebi, ali mi se ne da povjerovati. Pa gledam gospodske vile kako niču na Stojčevcu, evo ih dvije koje tu nisu bile prošli put, ali umjesto da im se radujem, ili da mi omrzne krst što se u njima baškari, kao što mi i jedno i drugo inače dolazi kad idem na vrelo, meni se učini da te vile zidaju za ljude koji će se u njima obvikavati na grob. Bogati su, pa im se može. Sjede u onim stolicama za ljuljanje, Allahu mili, ludog li svijeta, zar šamlica nije da insan osjeti čvrstu zemlju pod sobom! a na zidu im kuca drveni sahat i ptica im kukakvica uči njihov švapski dženaza namaz.

Ja mraka u ovakav dan! Da ga obasjaju tri sunca, ne bi bila dosta.

A Faruk Beširlija kad vidje šta je sa mnom načinio, bi mu krivo i sve bi da me razvedri. Uzima kočijašu halbcilindar i stavlja ga sebi na glavu, pa mi se okreće, biva gledaj me kakva sam hablečina. A ja ga gledam, i gledam kočijaša Mađara kojem nije pravo pa šuti, ili je navikao šutjeti da se ljudi ne smiju kako govori, i vidim kako mu vjetar preko ćelave glave nosi ona tri duga sijeda čuperka i mislim se, Janoš, moj Janoš, gore je tebi nego nama. Nije ti dato da umreš tamo gdje ti je mjesto, u tvojoj ravnici, nego ćeš s nama pod zemlju, pa ćemo ti i dolje skidati šešir s glave i smijati se čim progovoriš. Nikom takve sudbine da dertom mami smijeh!

A jesi li se ti, Hamza moj, nešto ljutio na mene? Rekoh, nisam, što bih se ljutio, nego me ovaj vjetar raspuhao. Lažeš ti meni, nije to od vjetra, navikao si se ti u kočiji voziti. Nisam se, bolan, navikao, nema ti tu navike. Još Janoševi konji i nisu tako brzi, da su od onog pijanog Firdusa, od vjetra bi mi i suze pošle. Hajde, ne laži Hamza, nisu ti suze od vjetra, nego sam te ja naljutio.

E, ako je tako, halal ti bilo! digoh glas i poskočih na onoj kožnoj sećiji, ne bi li rastjerao razgovor. Ali Faruk se ne da, nije šepavog lako prevariti, pa me gleda i onaj mu se mali smiješak gnijezdi ispod lijevoga brka od kojeg bi zaplakao ko god mu znamen prepoznaje. Grdno je smiješiti se od žalosti.

Vala, brate Hamza, ja sam se meda najeo i dabogda me pčele izujedale! Eto, više ti od toga reći ne mogu.

To što mi se tad skupi u grudima progutalo bi sav mrak pećine na Bijambarama, samo da je pećina blizu. Ovako ostade u meni, gutao sam dok se imalo šta gutati, a onda se odjednom aleja razmaknula pred nama, ukazao se prolaz između platana, Faruk je uzviknuo: Eno ga, inšallah, a ja mislio da nikada nećemo stići!

Pa kako to reče, kao da je zaboravio na sve što smo pričali. Skočio je dolje kao mladić, Janošu pružio halbcilindar, a ja tek kad zavukoh ruku u džep, među kovanicama osjetih da mi niz dlan lije voda. Da odmah moram zasvirati prsti bi mi se klizali po dirkama kao ženske noge kad poledi Vratnik. Smiri se, Hamza, velim si, nije ni ovo najgore.

Do livade gdje su naši trebalo nam je deset minuta, ali se Faruk Beširlija razbrbljao za dva sata normalna čovjeka. Te kako je to kad ne ložiš dovoljno brzo, ili kad u lopatu previše trpaš, a vatra ne može gutati, pa se lokomotiva zaustavi tri metra pred vrh, čini ti se da bi je trojica jačih pehlivana mogli dogurati do gore, ali jok, valja se vraćati, nema ni pehlivana, nego sve sami oficiri i neki svijet što je pošao rodbini u Srbiju, pa klizi nizbrdo, skroz do dna, i onda opet loži i loži i nadaj se da sad dobro ložiš, ali ti onda nema sreće veće, nego kad iz drugog puta lokomotiva preskoči vrh i nizbrdo ložiš onako fino, kao što švapske gospođe iz srebrenih kašikica šećerom zasipaju vreli čaj, te odmah zatim se Faruk prebacuje na priču kako je to kad u sarajevskom polju u zemlji izgnjili krumpir, pa Glamočaci dođu na svoje i prodaju ga po Sarajevu za triput veću cijenu, a ne znaš kome je Bog dao manju pamet, njima pa im je mjesto Glamočem nazvao, ili tim njihovim krtolama od kojih je svaka ko glava u paščeta…

A ja mu se smijem i nikako se ne mogu sjetiti šta mi se maloprije onoliko stužilo i merak mi je stalno misliti o tome, jer znam da se neću sjetiti i da je dobra ova velika radost. Onaj mi igmanski vjetar suši dlanove i skoro ću pod prstima osjetiti nevidljivo brašno i prašinu koja se ne mora čistiti.

Teferič je, bezbeli, dobro poodmakao, narod se rasporedio između dva oraha, pod svakim sinija od ponjava načinjena, a na siniji bureka i raznih pita, sudžuke, sira travničkog i ilijaškog, ko i vazda svega više nego što treba. Nikoga žena ne bi pustila da se sramoti pred društvom, a malo je neženjenih kao što smo Faruk i ja, pa se onda za zadnju subotu u mjesecu spremi i niko ne misli šta će se drugih dana jesti.

A mogao si, vala, i ne doći kad te dosad nema! Nemoj, Ahmo tako, naljutit ćeš nam harmonikaša, pa šta ćemo onda, zvat Cigane sa ćemanetima? Neka, neće se on ljutit, drago je i njemu zasvirati; da mu nije toga, znalo bi se da je najgori kondukter na željeznici. A čuješ ti Fahru, on će da govori ko je najgori kondukter, a nije se vozom provezo otkad radi na željeznici! E, nek si mi ti mašinfirer, u Binježevu, zna se, mater čim muško rodi, veli da joj je to za lokomotive…

Pričaju oni tako, pa svaki vreba hoće li njemu nešto biti upućeno, da što prije odgovori, a ja sjedoh na travu, za leđa Baruhu Finciju, biljetaru sa Stupa, rekoh da onako uprazno razigram prste prije nego što navale da sviram. Faruka nisu ni primijetili da je došao, a kamoli da bi ga pozdravili, ali se on već progurao između ekonoma Muje i onog Burazerovića što mu ime ne znam, a svi ga zovu Buraz, što zbog prezimena a što zato jer iz Hercegovine švercuje duhan i tako zaradi još tri ložačke plaće, i eno ti mog Faruka, već se prihvatio uzljevaka i kiselog mlijeka, pa sve vreba onaj burek što ga je savijala Burazova Hanka, jer je njezin s najviše mesa, da se vidi koliko njezin čovjek zarađuje. Ja ga jest ne mogu i kapak. Ne zato što mi ne da poštenje, nego zato što se zna koliko mesa i krumpira u piti smije biti. A neću i zato da mi Buraz ne kaže nešto, jer njegovu istrpiti ne mogu. Pa gledam preko Baruhova ramena mog Faruka kako hališe uzljevak, krenuo je jadan od najposnijega, a sve gleda Burazov burek i moli onoga svog malešnog Boga da Buraz okrene glavu na drugu stranu, da ne stigne reći – inšallah, kolegen, bezbeli od prekjučer nisi jeo, pazi da se ne udaviš, a vidi te, ko deva Muhamedova, alejhiselam, najest ćeš se danas, pa će ti trajati mjesec dana… Sve će to, i ko zna šta još, izgovoriti Buraz, ako se Faruk prerano bureka maši. Pa sad čeka, drug moj dobri, da hrsuz prestane gledati u svoju tepsiju.

E, jadi moji, da ga financi hoće ufatiti, promrmlja Baruh Finci, a da ni vidio nije da u isto gledamo.

Ako ga i ufate, bit će kasno, rekoh, a Baruh se prenu, pa zausti da nešto slaže, biva rekao je nešto što veze s ničim nema, a ja ga uhvatih za rame, neka, Baruh, neka, sve je dobro, isto mislim ko i ti. Ali nikad čovjek ne može znati, reče on, pa se okrenu k meni, a je li ti dobro harmonika?

Ne znam šta bih mu rekao, za harmoniku se tako ne pita. Ona je vazda ista, ako ju ne razdaješ po sokolačkim svadbama pa ju rakijom ne ispolijevaju. Ali Baruh pita samo da bismo pobjegli od priče. On vazda tako, kaže nešto i onda bježi. A dobar je čovjek.

Pusti harmoniku, nego jesi li ti dobro, kako Simha, kako djeca? Kako me na to pogleda, znao sam da nešto krivo upitah.

Znaš, Hamza, meni ti je umrla Simha, ima već šest mjeseci. Samo kliznula s kreveta jedno jutro i više je nije bilo.

Jezik mi se svezao, tražim ono prvo što treba reći, a kad tako tražiš, vazda krivo nađeš: Baruh, bolan, pa što mi ne reče? 

On gleda, oči mu se usitnile i uvukle, pa veli – nisi dosad pitao, ni drugi nisu, pa računam da je bolje ako ne kažem. Da ne kvarim teferič. Nit si ti sad šta pametniji, niti je meni lakše. Eto, bolje da nisam ni rekao. 

A djeca? Kako ti djeca?

Ha kako, ono manje nađe mater u onom većem, i tako osam puta. Naganjaju se po avliji, skupit ih ne možeš. A ja ne daj bože da koje udarim, kako ću ga tući kad je ostalo bez matere. Znaš kakva su maksumčad, koriste kad im se babo razmekša. Pa ih gledam tako, slušam ih kako se smiju, i lijepo mi bude taman da i zadnji tanjur u kući razbiju. Al᾿ vidim da oni nisu ostali bez matere, nego sam ja ostao bez Simhe. Eto, Hamza, tako ti je to. Nego ti nama fino zasviraj, a drugo će ići tamo gdje treba. 

Ja ga i ne upitah koju ću, nego krenuh potiho, sve se nadam drugi neće čuti i okrenuti se, imaju još svojih priča, Ima l᾿ jada ko kad akšam pada. Polako vezem, sporije nego što treba, ali što dalje odmičem, sve mi se više čini da sam za Baruha Fincija trebao naći neku drugu, jer kad dođem do onoga – draga dragog doziva bez daha – njemu bi moglo doći ono što sad doći ne treba. I sve odlažem, ponavljam i dopijevam, ali koliko god odlagao, pjesma se mora dovesti do kraja.

Neka Hamza, ko sad pusti suzu, niko ga neće pitati – zašto… 

Kako on to reče, ja skidoh harmoniku. Trčao sam preko ledine, tamo prema vodi, među vrbe i jedino me bilo strah da neko ne pođe za mnom. Ali srećom nisu pošli. Ili ih je Baruh zaustavio, ili su mislili da mi se u po pjesme pripišalo. A nije, nego je samo ukrivo krenuo dan otkad je Faruk Beširlija poželio da se provoza kočijom. Stajao sam na kamenu, a voda je tekla i s lijeve i s desne strane. Dalje se nije moglo. Mogao sam skočiti u vrelo, rijeku koja se rađala iz hiljadu izvora, ali se ništa ne bi promijenilo. Voda je bila ledena kao nož u snijegu, kao prošla zima, nikad se toliko ne zagrije da postane slična ljudima i zraku. Pastrmke koje u toj vodi žive ne znaju za juni, vrele dane, sunce koje udara u ćelenku i hladan igmanski vjetrić po kojem se ovo mjesto razlikuje od svih drugih mjesta na svijetu. Mogao sam skočiti u tu hladnu vodu, ali bih samo nakratko zaboravio. I to koliko je Faruk Beširlija bio nalik mejtu prije nego što se popeo na kočiju, i to kako je u onoj tački u kojoj se spajaju redovi platana vidio svoju smrt, i to kako je Baruh Finci mislio da ga ne čujem, i to što mi je morao reći da mu je umrla žena, zamoliti me da zapjevam, pa kada sam ja zapjevao jedinu krivu pjesmu, onu u kojoj draga dragog doziva bez daha i u kojoj se, neotpjevano, pita – slatko gondže da l᾿ još misliš na me, sve sam ja to, kažem, mogao zaboraviti, ali samo na tren i samo dok tijelo ne prepozna je li ga spopala vrela ili ledena voda i ne odluči, onako bez pameti, bježati van.

Umjesto da skočim u vodu, tako plitku da u njoj ni guzicu ne bih uspio skvasiti, a čistiju i od suza, najprije sjedoh na onaj kamen, pa mi ne bi dosta, nego legoh u travu i naslonih glavu na njega. Tu ga je postavilo glatkog i udubljenog, taman da ljudska glava na njega stane kao na jastuk, pa se zagledah u nebo, kroz krošnju vrbe, i zamirisa mi odnekud bejturan. Odakle među vrbama bejturan i je li mu usred juna mjeseca vrijeme? Osvrnuh se oko sebe, ali nigdje ga nije bilo. Pričinilo mi se i nastavilo mi se pričinjavati dok god sam tu ležao. I najprije slušao vodu kako mi žubori nad glavom, a onda je neko krenuo razvlačiti moju harmoniku. Prvo mi se učini da je Mirso, skretničar iz Sokolović kolonije, ali nije Mirso, on bi to življe razvukao, da se ne čuje koliko mu je tvrdo uho. Pa sam mislio da je Hikmet Murteza, stari Arnaut, već mu je sedamdeset a ne da se u penziju, ali nije on, ne bi Murteza bez pitanja uzeo tuđu harmoniku. Ili je Jozo Penava, moj vršnjak i najbolji pjevač na željeznici, ali da je on, već bi zapjevao, ne da se njemu dugo prebirati, nego bi što prije da pjesma kaže kako je bilo.

A ako nije ni Jozo, onda ja ne znam ko je. Na meni je da slušam i mislim odakle to dolazi, ako nije iz moje glave, miris bejturana.

Jesam li u neka doba zaspao ili nisam, to ne mogu reći, jer ne znam. Ali kada sam otvorio oči, nebo među vrbama više nije bilo onako jarko plavo, blijedilo je kao svilena marama ako se pere u lukšiji, a bejturan se izgubio i nisam ga mogao povratiti u sjećanje. Nisam znao kako miriše, ni miriše li uopće, ali onaj je isti i dalje svirao harmoniku, a da nije zapjevao. A da je dugo vremena prošlo, osjetio sam u nogama kada sam krenuo da ustanem. Koljena su mi se ukočila, zglobovi su zamrli, sve je govorilo nemoj, Hamza, gdje ćeš, Hamza, lezi dok imaš zašto.

A vazda isto, iznutra ti govori da imaš zašto, ali se u pamet dalo nešto drugo. Rekoh, da vidim je li se Faruk Beširlija dočepao Burazovog bureka.

Gdje si, bolan Hamza, mi se već prepali! kaza Baruh Finci čim me je vidio. Raspišo se teferič dok te nije bilo, govori Faruk i pokazuje na onu jednu ponjavicu što je ostala i na njoj tanjur s malo bureka i sira: ovo smo za tebe ostavili.

A meni mutno u očima, jezik mi onemoćao i ne da mu se pokrenuti, pa da pitam ko je to svirao moju harmoniku. Eno je, leži na travi i ubij me ako sam čuo kad je utihnula. Znam da njih dvojica ne znaju svirati, a trećega nema.

Pa što odoše tako rano, nije još ni akšam pao? Tako, digli noseve, vele jebeš takvog harmonikaša, donese harmoniku, pa nestane. A zašto ste vas dvojica ostali? Hamza bolan, nemoj se ljutiti prije nego oči otvoriš, mi rekli da ćemo tebe čekati. I veliš, ništa bez harmonike, je l’? Eto, tako rekoše, još je Buraz rekao da jebo on sebe ako hanumu opet nadigne da razvlači pitu za teferiča. Baš je tako rekao? Nije, bolan, Hamza, vidiš da te hvata na trehu; bogati jesi li ti vazda takav ters kad se probudiš?

Htjedoh reći Baruhu da nisam ni spavao, ali onda pomislih kako mi je bolje da šutim. Možda stvarno jesam, pa su me njih dvojica obilazila dok sam hrkao. Odlučih tako i ne pitati ko je svirao harmoniku dok me nije bilo. Neka mi sami kažu.

Nego, Hamza, hajde ti nama dvojici zasviraj Ima l᾿ jada ko kad akšam pada, vrijeme je, eno zađe sunce. Ja gledam, eno ga, gubi se iza brda i obasjava onaj jedan komadićak neba i nečiju kuću pod šumom. I rekao bih mu, nemoj, Baruh, tu pjesmu, znaš kako je prošli puta završila, ali mi se onda učini da mi je lakše da ju otpjevam, nego da mu to spominjem.

I tako sam ti ja pjevao sve po redu i kako ide, gledao ga kako se smiješi, pa sklapa oči kad dođu oni neki dijelovi kod kojih dobri ljudi gledaju u sebe, a loši potegnu da će razbiti čašu, i sve mi čudno da ne misli na Simhu. Ili mu se ne vidi da samo na nju i misli. Kako završih, tako i sunce sasvim zađe, više se nije dalo prepoznati koju je kuću obasjavalo i utihnu sasvim onaj vjetar s Igmana. Eto, rekao bi čovjek da je to neko navukao zavjese u bolesničkoj sobi, kaza Baruh Finci i bi vrijeme da pođemo kućama.

A ko će ovo pojesti? upita Faruk Beširlija dok sam ja prtio harmoniku, a Baruh slagao onu ponjavicu. Ponesi i ne pitaj, rekoh mu. Dat ćemo usput nekome, probudilo se u Faruku da ne mislimo kako je kući gladan. Jašta nego ćemo dati, samo ti spremi u bošču. I tako pođosmo i dođosmo svaki svojoj kući.

Eto vidiš, u neka doba svu sam priču ispričao.

Bio je to zadnji željezničarski teferič na Vrelu Bosne. Par dana prije sljedećega kod Latinske ćuprije ubiše Franju Ferdinanda, a malo zatim se zarati i zadugo ne bi nikakvih teferiča, akšami su padali a da ih živ insan nije primjećivao, prođe vrijeme od pjevanja. Meni je harmonika ostala pri ruci, ali više nikada s njom nisam bio dobar kao na tim željezničarskim teferičima i akšamlucima. Čim bih je digao na koljena, prije nego što je i rastegnem, pitao bih – ko li te je, nesretnice, onda zasvirao? I odmah mi više nije bilo do pjesme. Sve dok mi Daut Teftedarija iz Pariza 1927. ne donese novu harmoniku. Staru sam, bez žalosti, prodao nekom Džemilu Serhatliću, i otišla je s njim u Podgoricu da je ja više nikada ne čujem. S Farukom Beširlijom drugovao sam cijelo vrijeme rata i bio sam uz njega kada se u jesen 1918. opraštao s dušom. Ne upitah ga sjeća li se kako sam ga provozao u kočiji, nego sam čekao da mi sam kaže. A nije rekao. Na svačemu mi se zahvaljivao, istinom i pretjerivanjem preporučivao me Onome kojem odlazi, ali kočiju nije spomenuo. Nije, a trebalo mi je da kaže. Baruha Fincija je bilo poslalo na front, završio u zarobljeništvu i jedva se živ iz Niša vratio, pa sam ga znao sresti kako niz Obalu špancira u akšam držeći se pod ruku sa ženom. Jest, sa Simhom. Istom onom koja je umrla. I vazda bi me neki led probijao kad ih vidim, ne zbog njih, nego zbog onoga što sam osjećao dok sam mu juna 1914. u sam akšam pjevao Ima l᾿ jada ko kad akšam pada i dok sam na njegovome licu tražio znak da mu je umrla žena. A, eto, nije, kao što ni bejturan nije mirisao.

Star sam čovjek i većega derta nisam imao od onoga koji me je potjerao do vode da legnem na kamen izdubljen za moju glavu. Malo mi je vremena ostalo, pa će mi taj dert biti upisan i kad me ne bude bilo. A najgore je što ga nikome nisam mogao reći, jer bi svako kazao – Hamza, bolan, to ti je sunce bilo udarilo u glavu. Ja znam da nije sunce, a više mi nije važno šta jest. Odsvirat ću ti Ima l᾿ jada ko kad akšam pada ako ti je toliko stalo, ali poteci i nađi nečiju harmoniku. Moja Francuzica ti tu pjesmu ne svira.

AI, ai, zakuka baba, kažu, svojim je slijepim očima vidjela dolazi doba strahova. Naskoro će stradat onaj koji se plaši i onaj koji se junači. Svi će u propast otići od sile koju je ljudska glava izumila i ljudsku glavu života koštala. A nikog neće biti da oplakuje izginule jer će izginuti i od brze smrti umrijeti i oni koji bi žalili. I nastat će novo doba, koje neće biti zapisano, a ni upamćeno. Ono što će poslije tame u još većoj tami doći neće htjeti ni znati što je prije bilo, jer je sve oduvijek bilo kako je sada postalo, a prošlo nije ni postojalo. I da jest više neće imati nikakva smisla, nikakva značenja, jer smisla i značenja prošlog više nigdje neće biti. Jedino će daleko sunce kao i ranije obasjavati ono što je nekada nazivano riječju priroda i društvo. Sve bi to davno prorekla, još koliko jučer rekla slijepa baba proročica, ali nije stigla, na sreću ili nesreću prije pojave novog doba je umrla, no jest nekoliko puta zakukala, naše nam doba, kažu tumači njenih predskazanja, nagovijestila.

Nekako s proljeća 2023. svijet je zahvatila pošast umjetne inteligencije. Obraćaju se, putem interneta, nevidljivom umniku, te mu postavljaju različita pitanja. On odgovara kako zna i umije, negdje pogodi, negdje promaši, ali kad promaši, to biva zabavno, duhovito i šašavo. Osim toga, nevidljivi umnik umjetne inteligencije umije i da laže. Istina, nisu to one naše laži, koje imaju neki cilj, ili su karneval imaginacije, jer umnik laže zato što je krivo povezao stvari. Pa je onda i to zabavno.

Ljudi se zabavljaju i usput strahuju. Čovječanstvu i čovjeku dolazi posljednje vrijeme. Svi ćemo ostati bez posla, jer će umnik umjetne inteligencije sve poslove obavljati umjesto nas. I doista, on je u tome vrlo vješt. Igra šah bolje od Magnusa Carlsena, u glavi su mu sve enciklopedije ovoga svijeta, piše novinske članke, odgovara na čitateljske upite liječniku… Arhitekti strahuju, jer je umnik u stanju da za samo nekoliko trenutaka isprojektira tipsku obiteljsku kuću. Dekorativni slikari, koji su dosad dobro živjeli maljajući dekorativna ulja na platnu, idealna za zid takve kuće, također gube posao, jer su umnikova ulja na platnu mnogo jeftinija od njihovih, a lošija nipošto nisu, jer im je on, kao i spomenutim arhitektima, ušao u dušu i u pamet. Doista, umnik umjetne inteligencije brži je od svakog nedarovitog proizvođača arhitektonske i dekorativne konfekcije.

O namještaju u toj kući ne treba ni govoriti: svaki trosjed i svaka fotelja, kuhinja i u kuhinji slanik i karafindl, kupaonica, kada i zahodska školjka, čak i četka za čišćenje školjke, djelo su našega umnika. Brže dizajnirano, brže proizvedeno, i, naravno, mnogo, mnogo jeftinije. U osnovi, sve u toj tipskoj obiteljskoj kući, zbog koje pojedini arhitekti strahuju da više neće imati posla, moguće je djelo umjetne inteligencije. Ponešto tu neće funkcionirati, ponešto će biti smiješno pogrešno, ali sve će u takvoj kući biti mnogo, mnogo jeftinije. Samo jedno će biti trajno nerješivo: tko će živjeti u toj jeftinoj kući umjetne inteligencije, i od čega će se takav život sastojati? Po kojoj bi, naime, osnovi unutra mogli živjeti ljudi, ukoliko oni nemaju više nikakvu ulogu u nastanku kuće? I odakle im novci, ako sve poslove umjesto njih obavlja umnik umjetne inteligencije? Čak i ako zamislimo društvo u kojem će umjetna inteligencija zamijeniti radnike, kreativne i nekreativne, pa ako zamislimo i neki postkapitalistički sustav u kojemu će ljudi, baš kao u komunizmu, privređivati dohodak prema potrebama, a ne prema obavljenom poslu, kako zamišljamo život tih ljudi? Naime, sve ono što bi se u takvom životu moglo raditi, od ležanja na trosjedu i čitanja novina, do onanije i konzumiranja pornografskih materijala, osujećeno je novouspostavljenom ulogom umnika umjetne inteligencije. Čovjek neće ništa moći raditi, jer će umnik raditi sve umjesto njega. On ni u čemu neće moći uživati, jer je svaki užitak čovjekov, uključujući i onaniju, povezan s nekim oblikom rada. Za javno dobro, ili za vlastito dobro, sasvim je svejedno. Nije, dakle, problem što će umjetna inteligencija lišiti čovjeka prava na rad, nego je problem što će ga lišiti mogućnosti užitka. Lišit će ga razloga da nazoči vlastitom životu. Svijet neće više biti njegov, nego će biti umnikov.

Ili stvari stoje, ipak, malo drukčije? Američki prevoditelj moje knjige “Rod” (tojest “Kin”) Russell Scott Valentino dao je umniku umjetne inteligencije zadatak da prevede prvih nekoliko odjeljaka knjige, ili prvu stranicu. Posao je očas bio zgotovljen, neusporedivo brže nego kada je Russell prevodio, a rezultat, koji možete pronaći na bespućima interneta, te ga usporediti s radom stvarnog prevoditelja, bio je zanimljiv, pomalo šokantan, gotovo savršeno tačan, ali zapravo loš. Bio je, otprilike, onakav kakvi su hrvatski titlovi na Netflixu i HBO-u. Informativno može poslužiti. O, itekako može poslužiti! Ali ukoliko govorimo o književnosti, o stilu, estetici i čitanju, ako govorimo o onome što je čovjekova uloga u književnosti, bilo da je čovjek pisac ili je čitatelj, onda prijevod umnika umjetne inteligencije ne samo da nije dobar, nego on nikako i nikada ne može postati bolji. Ne radi se tu, naime, o razvitku kompjutora i kompjutorskih programa, jezika, softvera. Riječ je o čovjeku, njegovoj imaginaciji i individualnom stilu, te o onome što je upisano u određeni zanat, umijeće i umjetnost, a zasnovano je – na greški i na deficitu. Umjetna inteligencija je, za razliku od pisca, arhitekta i prevoditelja, umjetna inteligencija je, za razliku od dobrog obućara, krojača i uzgajivača ruža, zasnovana na idealu nepogrešivosti i savršenstva. Nema nikakve sumnje da će stroj jednoga dana dostići takav ideal, ali kakva je korist od toga kada je čovjek biće greške. Između ostaloga, genijalne greške. Umnik umjetne inteligencije teži za božanskim savršenstvom, i tu se razilazi s nama.

On, dakle, može načiniti tipsku obiteljsku kuću, kao i sve stvari i predmete u toj kući, na osnovu kuće i svih stvari i predmeta koje je čovjek u svojoj nesavršenosti stvorio. Pritom, umnik je u stanju usavršiti tu kuću, otkloniti sve njezine nedostatke, dovesti je do potpunog savršenstva. Samo što će to savršenstvo biti neljudsko i nepotrebno!

Ali on, taj naš umnik umjetne inteligencije, nikad neće načiniti sasvim novu kuću i nove stvari i predmete u njoj. On nikad neće izumiti nešto što nesavršena ljudska pamet nije već izumila. Razlog tome je, čini mi se, što on ne umije da griješi. Ne umije da imaginira. Sve njegove greške posljedica su nedostatka podataka, ili nedostatka veza među podacima. One nisu, kao u čovjeka, greška u percepciji, niti greška u zamišljanju svijeta. A iz greške u percepciji i u zamišljanju nastaje čovjekova kultura, iz te greške nastaje tipska obiteljska kuća i žlica u toj kući.

Jezik književnosti jezik je čovjekove nesavršenosti. Nije to jezik kompjutora, pa čak ni jezik svakodnevne komunikacije, ili jezik aerodromskog kontrolnog tornja. Da je po jeziku književnosti i po jedinstvenome piščevu stilu, avioni bi jedan za drugim padali s neba. Zato što književnost i umjetnost, zato što ljudskost, podrazumijevaju onaj oblik savršenstva nesavršenog, koji je nemoguće potpuno funkcionalizirati. Jednako kao što je nemoguće jezikom kontrolnog tornja napisati roman. Umjetna inteligencija ne može se odmaknuti od tog jezika. I tako će trajno biti. Sve dok umjetna inteligencija ne stekne osjećaje i svijest. Ali ni tog se ne trebalo plašiti, ni zbog toga se ne trebamo brinuti. Kada umnik umjetne inteligencije stekne svijest i osjećaje, on će postati čovjek. Izgledat će, možda, kao stroj, ali će biti čovjek. I vjerojatno će postati nesavršen, jer onaj tko ima osjećaje, ne može biti savršen. Onaj tko nema osjećaje, ne može imati ni svijest. Može li umnik umjetne inteligencije ostati savršen, sa sviješću i s osjećajima, pa tako postati Bog? To je već zanimljivo pitanje za pisce znanstvenofantastičnih romana (ne, ja nisam taj, ali možda bih morao pogledati…). Mogao bi se napisati SF religijske inspiracije, u kojemu bi naš Bog, onaj u kojega toliki ljudi vjeruju, bio samostvoreni umnik umjetne inteligencije. Ili je takav roman već napisan?

Hoće li umjetna inteligencija ugroziti čovjeka i njegovu civilizaciju? Neće, čovjeka bi mogla ugroziti samo njegova prirodna neinteligencija, tojest glupost. I mogle bi ga ugroziti devijacije kapitalizma, uključujući sklonost da se već neko vrijeme trguje pripovijestima, imaginarnim proizvodima, pojavama i doživljajima, a ne nečim što materijalno postoji. Recimo, ozbiljno se trguje idejom o vozilima bez vozača, i neprestano se stvaraju datumi kada će takva vozila preuzeti posao taksistima, tramvajcima i inokosnim šoferima. Stvar funkcionira tako što se zaboravlja stari datum, pa se izmišlja novi datum. I neki se ozbiljni novci obrću oko jedne nepodnošljivo trivijalne fikcije. U toj fikciji ovog je proljeća posvuda zaživio i fantom umjetne inteligencije.

Prije pola stoljeća postojala je u nas tvornica Digitron, Buje. Bio sam drugi razred kada je ta tvornica proizvela novu generaciju ručnih računara ne većih od dlana, koje smo sve familijarno zvali digitronima. Od rođaka iz Kaknja dobio sam digitron na dar. Krenuo sam u drugi razred, pa smo napamet bubali tablicu množenja i dijeljenja. U džepu mi je bio digitron, koji je znao sve što ja ne znam, pa sam ga, dok bih na satu odgovarao, skrivenog stiskao oznojenom rukom, e ne bi li njegova pamet prešla na mene. Između tog digitrona i njegovog dalekog potomka koji prevodi “Rod” i projektira obiteljske kuće, nikakve razlike zapravo nema.

Fale mi jedne dobre farmerice. One što ti stoje onako kako misliš da farmerice i treba da stoje, što si ih sam oblikovao tijelom, one što se raduješ da ih navučeš. Što ih na silu skidaju s tebe kad ih treba prati.

U ormaru su ili nove, što tek treba da se lome i tanje, ili stare, ali baš prestare i iscijepane, pa ja, nedovoljno mlad da ih takve nosim, odustajem od daljeg traženja. 

No, dok sam prevrtao po ormaru i pravio nered što će drugi da sređuje, u samom dnu police zasvijetli mala iskrica, zablista sićušni biser decenijama zagubljen. „Pick-nick“ stajalo je na kožnoj etiketi, tvrdih, grubih, tamnoplavih farmerki, mojih prvih pravih.

Spremala se proslava još jednog rođendana dragog nam Druga Predsjednika i Štafeta mladosti se prenosila s kraja na kraj države, velike i šarene. Omladina se razdragano baškarila po svojoj slobodnoj zemlji, socijalističkoj i samoupravnoj, u kojoj su u bratstvu i jedinstvu živjeli svi naši narodi i narodnosti, a radnička klasa je za to vrijeme – kao i svako drugi ko je na vlasti – smišljala gdje bi se moglo šetati i trošiti. Šuškavci i najlonke već su bili izgustirani, ali su otvorili apetit za ostale brljotine i perverzije trulog kapitalizma.

Tih je dana radnički savjet u firmi mog oca, prvi put bez rasprave i bez glasa protiv, donio odluku da se zbog izvanrednih poslovnih rezultata, a u čast rođendana Najvećeg sina, članovi kolektiva časte putovanjem u Bari. Feribotom, zna se, „Sveti Stefan“, jednodnevni izlet, sve plaćeno, noćenje u kabini, večera na brodu, samo spremite pasoše…

Prikačio sam se, naravno, jer preko mora je bio Svijet. Koji je – što bi drugo – čekao na mene. Prešao sam tada, preplovio zapravo, prvi put u životu državnu granicu. Imao sam nešto manje od petnaest.

Vidio sam je čim smo se ukrcali na brod. Njena majka je radila sa mojim tatom, a ona je kao i ja iskoristila priliku i prišila se radničkoj ekskurziji. Znali smo se iz viđenja,  zdravo-zdravo, a u gradu je važila, čuo sam to od starijih, za jednu od glavnih, najljepših. Bila je starija od mene, užasno je bila stara, upravo je maturirala. I ja sam bio maturant, ali onaj mali. Završio sam osnovnu, a ona gimnaziju i već je veselo čavrljala o budućim studijama. Iskreno mi se obradovala, imaće, reče, društvo po Bariju, jer je majka ne može pratiti, ne može je stizati i čekati. Odlično, odgovorih, i meni treba neko da pomogne u trgovini, tata nije baš previše voljan. Moram dobru robu kupiti, ljeto se primiče, sezona, strankinje, moram dobre farmerice i majice naći. Prave, talijanske.

Roditelji, čim smo prispjeli na onu tamo obalu, krenuše da traže kakvu kafanu, restoran, da se udobno uvale i zasjednu, a mi se, ona i ja, s nestrpljenjem bacismo u veliku, dugo željenu avanturu. Uletjesmo bezglavo u vrtlog očaravajućih reklama, predivnih izloga, svega novog, svega lijepog…  Falilo nam je očiju da svu tu raskoš odjednom pohvatamo.

Ona se divila svemu, začarana i zaluđena, divila se sebi zadivljenoj, ona se zadivljena potpuno predavala svakom izlogu i svakom ogledalu. I, ne sluteći, mojim očima, zaklanjajući mi najednom sve to trepteće blještavilo. Ja sam sad sve manje i sve nerazgovjetnije bilježio svijet oko sebe, brzo je zamirao sav okolni sjaj, dovoljna mi je postajala ona. Ona što je svakog časa čvrsto stiskala moju ruku, što mi je svako malo doticala rame, što sam joj osjećao uzbuđeni dah na licu. Ona što me nije primjećivala, a vukla me ulicama, od butika do butika, vodila me kao slijepca i stalno ponavljala da je ja, muško u tuđem svijetu, vodim i čuvam. Prepustio sam se potpuno njenom divljem, neobuzdanom mahnitanju. Jedva sam joj sustizao korak, kaskao za njom, klecao, stizao je. U svoj toj suludoj groznici kupovine što je tresla ona je bila predivna, bila je čudesna, plašila me, mamila… 

Probala je haljine. Čekao sam je pred kabinom, zakopčavao joj dugmad, podizao rajsferšluse, dodirivao kožu. Mirisala je drugačije, kao niko nikada do tada. Baršun  njene lako oznojene kože, bjelina grudi što ih je njena pomama svako malo izlagala mojim očima, mazni pogled što ga samo ogledalu nudi… Pomagao sam joj da zakopča farmerice,  dodirivao joj trbuh, pupak-školjku, rub bijelih gaćica… Bože, ”ko to u meni bere kajsije još nedozrele?”

Birala je kupaći kostim, neću zaboraviti, ljeto je bilo na pragu. Tražila je, i sad gledam, crveno-bijeli, mali, dvodjelni, na vezice. Takav je tražila, a kroz ruke i preko svog tijela preturila desetak drugih. Izašla bi iz kabine, razgrnula zavjesu i pogledom me pitala: kako mi stoji?

Stoji, stoji, mucao sam suvih usta, kostim ti predivno stoji, ja stojim, sve mi stoji… Srce mi, srećom – jer ko bi sad ovu priču pričao – ipak nije stalo. 

Nije više ni zatvarala vrata od kabina, dovoljno je bilo što ja tu stražarim, što je čuvam, što je svojim tanušnim tijelom, kao, štitim od napadnih i napaljenih Talijančića. A ko je mene  štitio od mene samog, od vatre što mi je izbijala na usta, oči i uši, ko je mene htio gasiti, ko je i pomislio da me treba spasavati?

Ona se smijala, ona se oduševljavala, na se lebdjela, ona je uživala. Nije me se stidjela, nije za me marila, besramno se otkrivala i pokazivala. Bio sam joj mali bratić, valjda. Ma, nisam ja bio ni brat, jer uopšte za nju nisam ni bio dječak –  bio sam sestra!

Zadovoljna kupovinom, obgrlila me rukama prepunim kesa i poljubila u užareni obraz. Upio sam zauvijek njen blago istureni očnjak, rupicu na bradi, dojku što me bradavicom dotakla. 

Malo pred povratak kupio sam farmerice, bez probe, prve koje sam našao. Imale su patente na džepovima pozadi i bile su mi dva broja veće. Tri put ih je trebalo podvrnuti i dobro kaišem stegnuti da ne spadaju. Naziv „Pick-nick“ zasmijavao je moje društvo još dugo vremena, jer ih je ‚pick’ nepogrješivo i bez dileme podsjećao upravo na ono što im se s pameti ionako nije micalo. 

Ugrabio sam da kupim taj džins, trefilo je usput, a ni potražio nisam ni majicu, ni košulju. A, kad sad pomislim: i što bi mi? Koja bi to majica ili košulja trajala ovoliko?

Prvoga tjedna mjeseca listopada natmurilo se pa zacrnilo svo nebo. Potom su se prolomili praskovi, kakvih kao da čitavu vječnost već nije bilo, djeca su izbezumljena vrištala, ratni heroji u suzama su zatiskivali uši, ne mogavši skriti paniku pred ženama, koje su mirno plesale po stanovima, zatvarale prozore na kojima su još uvijek razbijena stakla, kupile su rublje s balkona i govorile kiša, kiša, nemoj se plašiti dušo, to je samo kiša! A onda je sa svih strana puhnuo neki vjetar, oluja se digla kakvu grad ne pamti i kakve nije bilo svih prethodnih sedam godina rata, ljudi su pali po podovima svojih kuća, rušili su se na ulicama, hvatali se za rešetke na kanalizacijskim odvodima da ih ne ponese vjetar tko zna gdje. Na vjetru grad se počeo uzdizati u nebo, otrgnuo se od obala rijeke, koja je u tjednima prividnog mira ponovo potekla kao obična gradska rijeka, onakva kakva je bila stoljećima prije ove opsade, i zaplovio je nebom, malo na jednu, malo na drugu stranu. Oluja je naš grad raznosila nebom, pa smo najednom dolje ispod vidjeli druge dijelove naše spaljene zemlje, vidjeli smo nepregledne planine na sjeveru, more u daljini na jugu, i vidjeli smo neprijateljsku zemlju i njezin glavni grad, široke avenije niz koje smo nekad davno išli, i u međuvremenu smo ih zaboravili, vidjeli smo neprijateljske ljude, koji najednom više nisu bili neprijateljski, nego su to obični ljudi, majke upiru prstom u nebo, pokazuju djeci prema nama, a djeca se smiju i mašu nam, kao što bi mahala noćnom vlaku, pa tako i nama dođe da domahnemo neprijateljskoj djeci, da dobacimo nešto njihovim neprijateljskim majkama, naši ratni heroji miču šake s ušiju, najednom ih je sram, pa šire ruke, tobože htjeli su grliti nekoga.

Uto kao da već prolazi prva jesenja oluja, a iz vinskog podruma istrčava gradski mornar, pijanica, u prugastoj modro-bijeloj majici, nosi u naručju sidro, razmotava se za njim konop, i sidro baca dolje duboko. Tad prestaje padati kiša, opet je vedro, vraća se miholjsko ljeto, a vječno pijani gradski mornar mrmlja sebi u bradu: oprostite ljudi, oprostite građani, ja sam kriv, moja je odgovornost, oprostite… I vraća se u onaj svoj podrum, u konobu iz koje ne izbija od prvoga dana prividnog mira. 

“Đe ti je stari, nema ga već danima u kafani?” pita profesor učenika u mom razredu u sred časa. “Reci mu da je papučar.”

A u toj sam profesorovoj kafani ja već bio stotinu puta.

Nedjeljno je prijepodne, očevi rođaci iz drugog mjesta došli da nas posjete, nenajavljeno. On je izašao jutros, znamo gdje je. Mama me šalje u kafanu po njega. Ulazim unutra kroz kafansku baštu. Dočekuje me poznati miris duhana i znoja. Prilazim stolu, probijam se kroz oblake dima. Neki od kartaroša me znaju. Govore starom: “Uh, mašala momčine, jes’ porast’o, neš mu još malo moći pera odbiti.“ Ja ga zovem kući, kažem došli gosti, on veli: “Eto me odmah, samo da završim partiju.“

Popila se kafa, mama napravila ručak, nema ga. Čekamo, sjedamo za sto, jedemo, nema ga još. Mama melje drugu kafu, šalje me opet po njega, kaže: “Ovaj put ga sačekaj.“

Ja opet unutra, zovem ga, veli: “Sad ću ja, eto me odmah“ i nastavlja igrati. Neki za stolom mi se osmjehuju, neki me i ne primjećuju. Zagledani u karte glasno usrkuju dim, vrh cigare se pretvara u svjetlaca, vuku punim plućima kao da će im duhan otvoriti tajni pretinac u mozgu u kojem je skriven sljedeći potez. Za susjednim stolom jedan traži cigaretu. Drugi kaže:

“Nemam.“

“Kako nemaš? Eto ti puna kutija na stolu? “

“Fino, nemam.“

“Nemaš il’ ne daš.“

“Ne dam.”

“Kako bolan? Ja ti cijelu heftu dajem cigare, svaku noć ih tražiš od mene.”

“Ko te ’ebe kad si budala.”

Tamo u ćošku jedan sjedi sam za stolom. Znam ga iz čaršije, stariji, uvijek u odijelu, na vratu kravata, na glavi šešir. Takvo mu je i društvo. Korzom hodaju polako sa rukama na leđima. Sad je bez društva, šešir mu na naslonjaču susjedne stolice, pred njim čokančić i malo meze. Pjeva:

“Kradem ti se u večeri
u večeri pod pendžere
da ti bacim struk zumbula
nek ti cvijetak prozbori
koliko te silno ljubim
Aman, mrijem, dušo, za tobom…“

Kad zapjeva, žamor zamre. Stari tek tada primjećuje da sam još u kafani: “Ah, ti si još tu. Haj ti kući, ne moraš čekati, eto mene odmah. Ja se zadrž’o, al’ eto me sad.”

Ja kući, tamo se svi unezgodili. Još malo pa gosti ustaju, kažu moraju kući, sutra je radni dan. Mama ih blago i nevoljko zadržava:

“Nemojte još, sjedite još malo.”

“Moramo ići, stvarno, valja na pos’o sutra.”

“Dođite.”

“Doći ćemo, dođite i vi.”

Njega niko više i ne spominje.

Prošlo je vremena ihahaj, gosti su se već sigurno i vratili kući, možda već i legli. I mi smo već odavno legli.

Čuje se zvuk ključa u bravi ulaznih vrata.

U spomen na Venu Taufera (19. 2. 1933. – 20. 5. 2023.)

     U devedeset i prvoj godini umro je Veno Taufer, slovenski pjesnik, esejist, prevoditelj i dramatik. Upoznali smo se davne 1970. godine, kad se iz Londona, gdje je nekoliko godina radio u jugoslavenskoj redakciji BBC-a, vratio u Sloveniju i ponovno se zaposlio na Slovenskom radiju kao urednik emisije „Literarni nokturno“. U nekoliko desetminutnih emisija objavio je nekoliko ciklusa mojih pjesama izvorno pisanih na slovenskom jeziku. Zavolio me kao buntovnog studenta teologije i pjesnika. Sjećam se kako mi je u kafiću ljubljanskog radija pričao da mu je pravo ime Venčeslav ili Vaclav, po češkom vladaru koji je imao u planu što dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u svoju zemlju. Pričao mi je o svom ocu, lijevo liberalnom aktivistu i istaknutom članu atletskog pokreta Sokol. Zbog njegovih političkih aktivnosti jugoslavenski konzervativni režim premjestio ga je u industrijsku dolinu slovenskog Posavlja, gdje su ga 1943. nacisti ubili kao jednog od vođa lokalnog partizanskog otpora. Veno se s preživjelim članovima obitelji 1944. preselio u Ljubljanu gdje je završio gimnaziju te studij povijesti i književne teorije. Kao urednik upoznao me s Francijem Zagoričnikom, tadašnjim urednikom studentske Tribune, s pjesnikom Danetom Zajcem, te proznim piscem Brankom Hofmanom.

     Naša pjesnička i prevodilačka suradnja nastavljena je 1977., kad je Veno sa suprugom Jasnom boravio u Beogradu na BITEF-u (Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu). Sjećam se da smo na mansardi nove zgrade blizu Kalemegdana više od tri sata razgovarali o predstavama, beogradskim urednicima, prevođenju i mom rukopisu Traganje za samim sobom koji sam ponudio redakciji Prosvete, a Veno je rekao da će me preporučiti uredniku Miodragu Pavloviću. 

     Po povratku u Ljubljanu Veno poslao mi je sljedeće pismo: „Prije svega želim Vas obavijestiti  da je Miodrag Pavlović potražio sve što ste napisali i objavili, sve pročitao i bio oduševljen, a posebno su ga oduševili Vaši dnevnički zapisi. Želi Vas što prije osobno upoznati. Drugo, sreo sam Vuka Krnjevića, novog urednika Književnosti koji mi reče da je voljan objaviti ciklus mojih pjesama u izvorniku i Vašem prijevodu. Bila bi to odlična stvar i za mene i za Vas, jer će svatko moći uočiti da ste zaista vrlo dobar prevodilac.“ Riječ je o ciklusu Ravnanje čavala. Preveo sam ga na srpski, što nije bilo nimalo lako, a posebno zadovoljstvo pričinjavalo mi je autorovo priznaje:  „Mislim da je prijevod vrlo uspješan. Imam svega nekoliko primjedbi s kojima ćete se sigurno složiti. Moram priznati da su prevedeni stihovi pjevni baš kao u izvorniku“.

     U povodu pjesnikove smrti s osobitim poštovanjem ponovno objavljujem taj ciklus obavljen  u beogradskom časopisu Književnost 1978. 

RAVNANJE ČAVALA

1

taj čavao beše zabijene taj
čavao beše savijen 

tom čavlu bilo je pretesno tom
čavlu bilo je pretvrdo

tako čavao probuši ceo tako
čavao u to je hteo

takav čavao ne dopušta takav
čavao i popušta

2

kud god čavao gurne nos kud god
čavao hoće skroz

kud god je čavao zarinut kud god
čavao je nasavinut

kud god čavao drži smelo kud god
čavao je i telo

kud god čavao zahvati kud god
čavao se zaustavi

kud god čavao zaiskri
zvezdano van proviri 

3

čavao krvari
čavao iz dlana

čavao viri
čavao kristovih rana

čavao pritiska
čavao iz dana u dan

čavao rđa
čavao pokopan

čavao popušta
čavao neizravnan

4

koji je prodoran koji
je čavao

koji je čvrst koji
je čavao

koji je tačan koji
je čavao

koji je suprotan koji
je čavao

koji se tako
ne izvadi baš lako

5

prah i svetlo i
papirnato perje paučine

udovi lutaka i
klonuo šal krnjage

trošno gnezdo
pod slomljenim točkom i

nagnut sto sav iz brokata
iz praznog okvira siktaj zlata

u klupčetu u prah sasuto svetlo
zgušena krv i ti

6

izabran kada udaran zašto
isteran kada oslobođen zašto

poravnan kada iskrivljen zašto
izgubljen kada popustljiv zašto

zaboravljen kada odan zašto
sam kada ukovan zašto

sikćeš kada otkriven nekad
proklet kada prepreden nekad

kad plen za vrat stisnut držiš
kada gledaš u svet nem 

7

odlazi potom kroz dan kad
ima svoj glas

ode sav potom u bezdan kad
ima svoj obraz

nestane potom u crnu rupu kad
ima svoj čas

iz ruda potom ispod i iznad kad
ima svoj kras

upražnjava svetlo tamom kad vrti
i učavljava se potom

8

u gradu na oblacima tu i tamo
u potkovanim koracima tu i tamo

u kosti i koži tu i tamo
u stropovima ili bokovima tu i tamo

kroz zemlju ili vodu sada i pre
na točkovima ili na nebesima sada i pre

sa anđelima na iglici zvezdan u noći
morem po glavici uplakan u rosi

9

on je pravi bilo kada
on dobija po glavi bilo kada

ne zaustavi se bilo kada
s onu stranu zada ranu bilo kada

zaškripi na dnu bilo kada
obavije se tamom bilo kada

što dalje to promuklije bilo kada
poslednji će put da bije bilo kada

     Od te objave prošlo je više od tri desetljeća kako se nismo vidjeli. Susreli smo se ponovno u Rogaškoj Slatini, kamo je Veno došao kao predsjednik Društva slovenskih književnika da podijeli Stritarovu nagradu. U kavani Central razgovarali smo o mogućnosti da zajedno pripremimo knjigu njegovih izabranih pjesama te se javimo na natječaj Tradukija za prijevod na hrvatski. 

     U nedjelju 18. kolovoza 2013. vlakom sam otputovao u Ljubljanu na prevodilački seminar. Dva sata proveo sam s Venom u njegovu stanu na sedmom ili osmom katu nebodera na Ilirskoj cesti. Dočekao me nasmijan u društvu svog kućnog ljubimca, lajava crnog psetanceta, ponudio me cedevitom s izvornom pitkom vodom i veselo mi sugerirao naslove pjesama, eseja i osvrta za njegova izabrana djela.

     Nažalost, ništa od izabranih djela, ali sam iz njegove zbirke Pismo v steklenici (Pismo u boci), objavljene 2006. u ediciji Nove revije, zbirka Samorog, objavio pet pjesama u knjizi Ovdje i sada, panorami novijeg slovenskog pjesništva koju smo svečano promovirali na Danu otvorenih vrata Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani početkom veljače 2017.

Hvala i slava mom dragom uredniku i velikom pjesniku Venu Tauferu!  

Božidar BREZINŠČAK BAGOLA

Hum na Sutli, 23. 5. 2023. 

Samantha Smith i Jurij Vladimirovič: posljednja mirotvorna romansa iz Hladnoga rata

Podrijetlo Jurija Vladimiroviča umnogome je proturječno, ispunjeno lažnim pripovijestima i protupripovijestima, fantomskim rođacima, novozavjetnim apokrifima, legendama o žrtvi, o siromaštvu, o savršenoj klasnoj pripadnosti, kao što je to bio čest slučaj u njegovu naraštaju, među milijunima sovjetskih žena i muškaraca, koji su sve činili da svoju porodičnu povijest, svoju rasu i klasu, prilagode potrebama revolucije, te da prošlost, nužno kaotičnu, dezorganiziranu i neispravnu, usklade i upjevaju sa svijetlom budućnošću komunizma. Ustvari, Jurij Vladimirovič sve je učinio da ne bude sumnjiv. Zato je i preživio, te se uspeo na položaj s kojega će provjeravati druge. Kada je 1967. postao šef KGB-a, ili jedanaest godina ranije, kada je 1956. u ulozi sovjetskog ambasadora u Madžarskoj najprije zagovarao, a zatim i suorganizirao i nadgledao vojnu intervenciju u toj zemlji, Jurij Vladimirovič nije više morao strahovati da bi se neki pretjerano revnosni policajac ili partijski činovnik mogao pozabaviti njegovim podrijetlom, te svim proturječnostima koje su proizlazile iz njegovih izvještaja o sebi, autobiografskih bilješki koje je sastavljao za internu upotrebu, pismenih i usmenih izjava u kojima je tvrdio čas jedno čas drugo… Ne samo da je tada postao dovoljno moćan da se nije moglo tek tako vršljati po njegovome dosjeu, nego su sve te od jada, nevolje i straha nastale proturječnosti mogle biti protumačene kao nešto što prirodno pripada životopisu nekoga tko upravlja vidljivim i nevidljivim svijetom uhođenja i nadziranja, špijunaže i kontrašpijunaže.

U njegovim biografijama piše da je sin željezničara, i da je vjerojatno rođen 15. lipnja 1914, u Stavropoljskoj guberniji. S dvadeset i pet postaje član Partije, a od 1940. prvi je sekretar Komsomola u Karelo-Finskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici, dijelom formiranoj na okupiranom teritoriju u sovjetsko-finskom ratu, započetom 1939. Jurij Vladimirovič bavit će se najkrvavijim od svih poslova u dvadesetom stoljeću: definiranjem identiteta vojno zaposjednutih krajeva i prerađivanjem njihove prošlosti u skladu s onim što se očekivalo od budućnosti. Ono što je radio sa svojom biografijom, Jurij Vladimirovič radio je i s Karelijom. Prije nego što je stekao pravo na prepravljanje svoga podrijetla, najmanje je triput, tokom tridesetih godina, pred različitim komisijama mogao objašnjavati proturječnosti u biografiji.

Istraga o tome tko je, zapravo, bio Jurij Vladimirovič, odakle je bio, što su mu bili roditelji, nakon njegove će smrti okupirati brojne istraživače. Na kraju, od svega što je u životu radio, to će još biti jedino važno. A morao je raditi svašta. Uza sve druge partijske i države dužnosti, šef KGB-a bio je sve do svibnja 1982. Tad podnosi ostavku, možda zbog bolesti, možda zato što su mu već bile najavljene druge dužnosti, a možda i zbog jednog, i zbog drugog. Dva dana nakon smrti Leonida Iljiča Brežnjeva, a on je umro u srijedu 10. studenog 1982, već u petak, dakle, Jurij Vladimirovič Andropov postaje generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a, neprikosnoveni vođa države i Partije. Kao da je sve u životu činio da preudesi svoje podrijetlo, čim se uspeo na sam vrh, kao da su mu popustile sve životne energije.

Pravo mu je ime, navodno, Grigorij. Iz židovske je obitelji, koja u Carstvo stiže baš u nedoba, pred velike pogrome. Stradali su 1910, što će obilježiti rano djetinjstvo dječaka koji se tek trebao roditi. Prema drugoj, pak, teoriji, još fantastičnijoj, koja nalazi podlogu i u dokumentima iz službenih arhiva, ali arhive se, kao što znamo, lako prilagodi potrebama epohe i smjeru kojim se kreću i orljaju povijesne i sudbinske neumitnosti, Jurij Vladimirovič rodio se u svili i kadifi, usred bogate moskovske židovske obitelji Flekenštajn. Što je istina? Vjerojatno ono što upravlja čovjekom za njegova života. Sve poslije su epitafi, mistifikacije, naknadna dopisivanja. I uzaludna nastojanja da se u svemu pronađu neki red, smisao i logika.

Čarolija kalendara postoji samo u prošlosti. Dramaturgija jedne godine, kao i dramaturgija čovjekova života, uspostavlja se naknadno. Tako ćemo naknadno saznati da se vladavina Jurija Vladimiroviča Andropova drugom najmoćnijom zemljom svijeta, koja 1983. u odnosu na prvu najmoćniju zemlju svijeta još uvijek funkcionira kao fotografski negativ prema svjetlu na fotografiji, kao savršeni antagonist, antipod, ali i dvojnik, odvila između petka 12. studenog 1982. i četvrtka, 9. veljače 1984. Jurij Vladimirovič u tom se vremenu nastojao miriti sa svijetom, ali mu nitko nije vjerovao, htio se sastati s američkim predsjednikom, ali on je bio pri vrhuncima svoje ratobornosti, započinjao je ratove zvijezda, a suparnički je imperij proglasio “carstvom zla”, i nije mu na um padalo da se miri. Umjesto da se u ime detanta i svjetskog mira sporazumijeva s komunistima, Ronald Reagan u veljači 1983. krenuo je u aktivno rušenje komunizma. Nije on toga, vjerojatno, bio svjestan dok je držao svoj čuveni govor, ali se morao neko vrijeme ponašati u skladu s onim što je u tom govoru rekao. Pritom, Reagan, kao ni bilo koji drugi čovjek, nije znao koliko ima vremena na raspolaganju. Ni on, ni njegov neočekivani suparnik Jurij Vladimirovič. Nikada se nije s njime sreo, niti je o njemu išta novo saznao. Osim da je Jurij Vladimirovič bio najdugovječniji šef KGB-a, da je poveo okupaciju Madžarske 1956, da ima krvave ruke iz Karelije, gdje je na položaju prvog komsomolca ostao sve do 1944, i da se, zapravo, ne zna tko je taj čovjek bio prije nego što je postao ovo što jest. Ne zna se čije je Jurij Vladimirovič bio dijete. Je li Ronald Reagan mogao osjetiti svu dramu te činjenice? Teško je reći, teško je išta znati o emocionalnim i saznajnim ograničenjima drugih ljudi. O sebi se zna, ali se nerado govori. Premda je bio na čelu jednoga od dva najmoćnija imperija u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, onoj koja je prošla i onoj koja će prije kraja čovjekova svijeta tek proći, premda je, za razliku od imperatora iz prethodnih stoljeća, bio toliko moćan da je mogao uništiti svijet na kojemu se stvorio, i skupa s njim svoje carstvo i sebe, Jurij Vladimirovič bio je jedan od onih najubogijih ljudi, kakvih ima među beskućnicima velikih gradova, a barem po jedan uvijek je i u svakom selu, o kojima se pouzdano ništa ne zna, kako su se zvali ni čiji su bili, osim što se zna da su bili ljudi.

Samantha Smith rodila se u gradiću Houltonu, u državi Maine, na krajnjem sjeveroistoku Sjedinjenih Američkih Država. Po završenom drugom razredu osnovne s roditeljima se seli u još manji gradić, zvučnoga imena Manchester. U studenom 1982, kada je Jurij Vladimirovič postao vođa Sovjetskog Saveza, Samantha je bila desetogodišnjakinja. Otac joj je na Sveučilištu Maine u Augusti predavao književnost, majka joj je radila kao socijalna radnica, a Samantha je, dobra starmala djevojčica, pisala i slala pisma slavnim osobama. Naravno da nije pisala pjevačkim zvijezdama, glumcima ni sportašima, kao što su to, možda, činile njezine vršnjakinje. Ona je pisala svjetskim vladarima, prostodušno im govoreći što misli o njihovoj vladavini. Bila je zrela, velika djevojčica, ponosna jer su roditelji mogli imati povjerenja u nju, i bila je djevojčica nekoga kasnog doba u dvadesetom stoljeću, koje će uslijediti nakon što su hipici odrasli, a šezdesetosmaški ideali propali. Do zabačene državice Maine, čiji su domoroci baštinili bogatu i vrlo tajanstvenu kulturu, a europski su je pioniri naseljavali već početkom sedamnaestog stoljeća, pa su onda umirali za strašnih sjevernjačkih zima, do Mainea, dakle, i do desetogodišnjakinja u Maineu, nisu još stigle vijesti o punk-rocku i novoj kontrakulturnoj pobuni, ustvari nikada do Mainea neće o tome stići glas, tako da je Samantha rasla kao mala konzervativka. Uostalom, konzervativne su sve starmale djevojčice, kao i svi starmali dječaci. Pobuna je uvijek znak nezrelosti. Komunistički revolucionari bili su djeca.

I tako je Samantha najprije napisala pismo engleskoj kraljici Elizabeti, u kojemu je izrazila divljenje za njezinu vladavinu. Maine je na samoj granici Kanade, i možda je Samantha čeznula da postane Kanađanka, i da se tako podčini britanskoj Kruni. Ako je tako bilo, bili su to samo dječji snovi, po kojima se 1983. još uvijek jasno razlikuju djevojčice od dječaka. Pogotovo u dubokim provincijama čovječanstva, kakva je Manchester u državi Maine, i kakva će biti Houlton, sve dok svijet ne postane svjestan toga da se u Houltonu rodila Samantha Smith.

Na naslovnici Timea za 22. studenoga 1982. našao se Jurij Vladimirovič Andropov. Lice tog čovjeka djelovalo je zlokobno, ako se gledalo okom zapadnog čovjeka. Više je razloga, od kojih, možda, najvažniji nije bio taj što je Zapad bio u neobjavljenom ratu s njegovim imperijem, ratu koji se, uglavnom, nije vodio oružjem i u kojem se nije prolijevala krv, ali koji se u doživljaju publike nije razlikovao od bilo kojeg drugog rata. Možda je važnije bilo to što lice Jurija Vladimiroviča nije bilo lice iz našega svijeta, njegov je izraz bio tuđ, kao što je tuđ bio način na koji se Jurij Vladimirovič češlja. Sve je na toj glavi bilo iz nekoga drugog svijeta, a takvo je bilo i osvjetljenje pri fotografiranju, takav je bio i film u fotografskoj kameri, koja je Jurija Vladimiroviča snimila za naslovnicu Timea. Ustvari, kamera ga je snimila za potrebe službene sovjetske propagande, pa je tek posredno slika završila u Timeu, ali svejedno. Lice sa slike bilo je zlokobno lice neprijatelja, čovjeka iz strane zemlje, koju sunce osvjetljava na način koji je drukčiji od načina na koji sunce osvjetljava sve zemlje slobodnog svijeta.

“Dobro”, mudro se zapitala Samantha Smith, u kuhinjskom razgovoru s majkom, “ako se ljudi toliko već plaše ovoga čovjeka, zašto mu netko ne napiše pismo, i zašto ga ne pita želi li on taj rat, ili ne želi?” Majka njezina, rekli smo socijalna radnica, možda s profesionalno deformiranim razumijevanjem ljudske prirode, dobrohotna svakako prema svojoj kćeri, te pomalo izvan stvarnosti kao i ona, odgovara joj da bi to svakako mogla biti dobra ideja. I onda Samantha Smith piše svoje pismo Juriju Vladimiroviču.

Poštovani gospodine Andropov, započela je, moje ime je to i to, deset mi je godina, čestitam Vam na novom poslu! U nekoliko riječi iscrpila je sve zahtjeve forme, epistolarne i općeljudske, uključujući i onu koju ispunjava dijete u obraćanju odraslome, pa je odmah u sljedećoj rečenici izrekla da se plaši nuklearnog rata, i upitala je Jurija Vladimiroviča hoće li on biti za rat, ili će biti protiv rata? Ako će biti protiv rata, što će učiniti, upitala je Samantha Smith, da tog rata i ne bude, pa se malo povukla, rekavši da na to pitanje ne mora odgovoriti. Iz njene perspektive, možda, to pitanje svojevrsno je zadiranje u intimnu vladara. Ili u ono što se naziva državnom tajnom. Uostalom, tko je ona, pa da joj Jurij Vladimirovič odgovori što će učiniti da ne bude rata? Zašto želite osvojiti svijet?, upitala ga je zatim, ne osjećajući da bi to pitanje, možda, po njega moglo biti uvredljivo nakon što mu je dala za pravo da je, možda, i sam protiv rata, i nakon što mu je pružila priliku da u intimi zadrži svoj budući antiratni angažman. Samantha Smith, starmala djevojčica, nije svjesna tog lukavstva, koje se stječe odrastanjem, da ljudima ne smiješ pružiti priliku da osjete kako ih za nešto sumnjičiš, i ne vjeruješ im ono što su ti upravo rekli. Ili, još gore, ono što još nisu ni imali priliku da ti kažu. “Bog je stvorio svijet”, upravo je te riječi napisala Juriju Vladimiroviču, “da ga dijelimo jedni s drugima i da se zajednički brinemo o njemu”. Nije smisao u tome, rekla mu je, da jedni posjeduju sve, a drugi da nemaju ništa. Zamolila ga je još da postupi onako kako bi to želio sam Bog, dok je stvarao svijet, pa da svi ljudi budu sretni.

Je li Samantha Smith majci i ocu pokazala to pismo prije nego što ga je poslala u Moskvu? Ako je to učinila, a možda doista jest, onda ni jednoj socijalnoj radnici, ni profesoru književnosti iz Mainea, nije bilo jasno kako nema smisla čovjeku koji predstavlja imperij u čijem je temelju nevjerovanje da je ovaj svijet od Boga stvoren pisati o tome što je Bog mislio dok je stvarao svijet, a još manje bi bilo razložno govoriti mu da će svi ljudi biti sretni ako se on ponese u skladu sa željama Božjim i nakanama u trenucima stvaranja svijeta. Ako je Samantha Smith pokazala pismo svojim roditeljima, tada su i to dvoje odraslih ljudi naivni poput svoga djeteta. Naivni odrasli ljudi naivni su poput djece. U dvadesetom stoljeću dosegnuti su neki od povijesnih vrhunaca naivnosti i okrutnosti odraslih: komunizam, nacional-socijalizam, fašizam, falangizam i klerofašizam… Je li liberalna demokracija također jedan od oblika djetinje naivnosti u odraslih ljudi? Na to pitanje nemoguće je još uvijek odgovoriti.

Kada je pismo stiglo u Moskvu, jesu li u Moskvi vjerovali da ga je doista napisala desetogodišnja Samantha Smith? Vjerojatno su provjerili postoji li u gradiću – ili bi to, ipak, bilo tek nešto veće selo – Manchesteru, u američkoj saveznoj državi Maine, desetogodišnjakinja s tim imenom. I vjerojatno su uspjeli doći do informacije o djevojčici i njezinim roditeljima. Ali to nije bio razlog vjerovanju da je ona napisala pismo Juriju Vladimiroviču. Nešto im je, međutim, u tom pismu bilo zanimljivo. I sasvim je sigurno da su ga na kraju i pokazali onome na koga je bilo naslovljeno. Što je tada rekao dugogodišnji šef KGB-a, za čijeg su mandata pokrenuti tenkovi na Čehoslovačku, uhićeni su, zatvarani i maltretirani mnogi znani i neznani disidenti (mogu li disidenti biti neznani?), a SSSR je, relativno uspješno, vodio špijunski i obavještajni rat s Amerikom? I kako se osjećao Jurij Vladimirovič, čovjek bez identiteta, tojest čovjek čiji je identitet na takav način bio komponiran da je njegov nositelj morao postati vođa cijeloga imperija da bi napokon, konačno i neopozivo, svoj stvarni identitet zamijenio identitetom koji će moći da podnese njegova duša, te s kojim će potpuno zaštićena biti njegova egzistencija, kada je pred sobom, u tom pismu, prepoznao nešto tako neporecivo naivno i budalasto da se moglo učiniti da je čak i autentično? Nijedna obavještajna služba na svijetu nije u stanju krivotvoriti sliku svijeta naivnog djeteta, iz čije životne dramaturgije vrlo rano će biti jasno da nikada neće odrasti.

Pravda, službeno glasilo Komunističke partije Sovjetskog Saveza, koje 1983. još uvijek odražava misli, raspoloženja i osjećaje imperija, objavila je pismo desetogodišnje djevojčice iz savezne američke države Maine. Međutim, Samantha nije dobila tražene odgovore. Tada ona piše sljedeće svoje pismo, naslovljeno na Anatolija Fjodoroviča Dobrinjina, sovjetskog ambasadora u Washingtonu. On će biti treće lice u ovoj neobičnoj, četrdesetak godina kasnije već teško shvatljivoj epistolarnoj epopeji, u kojoj će sudjelovati uz djevojčicu iz Mainea, u čijem životopisu nema nikakvih tajni, i šezdesetdevetogodišnjeg ruskog imperatora, čiji je životopis sveden na neke uznemirujuće dužnosti koje je prethodno obavljao. 

Anatolij Fjodorovič ambasador u Washingtonu postao je još 4. siječnja 1962, za vrijeme vladavine Nikite Hruščova, kada je američki predsjednik bio John Kennedy, nakon čega su se izmijenili predsjednici Johnson, Nixon, Ford i Carter, da bi na kraju stigao i Ronald Reagan, a on je i dalje bio na istom položaju. Bio je savršen glasnik, koji je s jedne na drugu stranu prenosio informacije. Prenosio je glasove, ali je na jednak način prenosio i šutnju. I pritom, svojom osobom ni na koji način nije opterećivao svoj službeni položaj. Štoviše, čini se da je bio neka draga osoba, ili su ga barem američki dužnosnici tako doživljavali. Sprijateljio je s Henryjem Kissingerom, Nixonovim državnim tajnikom i Fordovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, s kojim je uvijek imao izravnu telefonsku vezu. Sastajali su se po nekoliko puta tjedno, ponekad nasamo, ali sve češće obiteljski, viđali su ih na večerama u javnosti. Ušli su, jedan drugome, duboko u porodičnu intimu, upoznavani su već vrlo stari roditelji, odlazilo se na zajednička ladanja, tako da će Anatolij Fjodorovič biti važan lik i u privatnim i u političkim Kissingerovim biografijama, koje se s jednakim interesom tiskaju i četrdesetak godina kasnije, pored ostaloga i zato što je svijet ostao u uvjerenju da su nas u neka doba Hladnoga rata Kissingerove veze s drugom stranom spasile od opće katastrofe. I nije više važno je li tako bilo, ili nije bilo tako, jer su uloge u toj velikoj pripovijesti raspoređene na način da dramaturški funkcioniraju. Važno je da tako i ostane.

U garaži State Departmenta Anatolij Fjodorovič godinama je imao svoje parkirno mjesto, na koje nije smio stati nitko drugi. Taj mu je privilegij Reagan ukinuo kratko nakon što je 1981. stupio na predsjedničku dužnost. Anatolija Fjodoroviča to, vjerojatno, nije intimno potreslo. Ali bilo je diplomatski i politički znak. Hladni rat prelazio je u novu fazu. Detant, koji je podrazumijevao da jedan imperij pretjerano ne uznemirava drugi imperij, prelazio je u fazu u kojoj će se Amerika osjetiti toliko snažnom da pređe u agresiju. Anatolij Fjodorovič nakon ožujka 1983, kada je Reagan njegovu zemlju proglasio Carstvom zla, nije više bio u prilici biti glasnik kremaljske šutnje. Svijet se naglo modernizirao. Svijet je u izvjesnom smislu i zaglupio. Dolazilo je vrijeme kad su nijanse prestajale biti važne, vrijeme u kojem se ironija više nije prepoznavala, a tišina i muk izgubili su svaki smisao u komunikaciji među ljudima i među carstvima. Istina, čak će i predsjednik Reagan nastaviti govoriti da mu je Anatolij Fjodorovič u ljudskom smislu veoma drag…

Nakon što mu je stiglo Samanthino pismo, Anatolij Fjodorovič informirao se o njezinom slučaju. Od savjetnika za štampu zatražio je dosje slučaja. Savjetnik, kao ni Anatolij Fjodorovič, nije imao pojma o čemu se ovdje radi, pa je kontaktirao Moskvu, i dobio je cjelovit odgovor. Uostalom, negdje u prostorijama veleposlanstva, u dokumentaciji, u arhivu, imali su taj broj Pravde, ili barem izrezak stranice s pismom američke djevojčice.

Draga Samantha, započinje Anatolij Fjodorovič s dragošću kakvu poslanik Carstva zla tog 26. travnja 1983. može iskazati samo jednoj djevojčici, jer se samo prema njoj, od svih podanika Carstva dobra, smije odnositi kao prema nedužnom biću; dakle, draga Samantha, započinje on, svjestan da će njegovo pismo pročitati cijela Amerika, i da to pismo, više nego ijedno pismo koje je za svoga beskrajnog ambasadorskog mandata uputio Amerikancima, nudi sliku, uljepšanu, retuširanu, marketinški upečatljivu sliku nekoga drugog Sovjetskog Saveza; draga Samantha, započinje Anatolij Fjodorovič, primio sam tvoje pismo, među tolikim drugim koja su mi u zadnje vrijeme stigla iz tvoje, kao i iz tolikih drugih zemalja svijeta, aludira Anatolij Fjodorovič na golem interes koji je pobudio novi sovjetski vođa i generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Pritom, on se služi hiperbolom, pomalo i bajkovitom hiperbolom, na koju ima pravo upravo zato što piše jednoj djevojčici, jer zašto bi se inače hvalio tolikim pismima, i zašto bi iznosio nešto što je očito pretjerivanje, vrlo vjerojatno i laž, u razgovorima među odraslima: da su mu pisali i iz tolikih drugih zemalja svijeta? Zašto bi itko iz neke druge zemlje pisao upravo njemu, sovjetskom ambasadoru u Washingtonu? Ali u ovom pismu figura djeluje ljupko: vidimo Anatolija Fjodoroviča, vedrog, uvijek dobro raspoloženog debeljka, izrazito dobrodušnog izraza lica, zatrpanog brdom pisama, koja bi htio pročitati, a zatim na sve njih i odgovoriti. Hiperbola je kao iz Disneyjevih cjelovečernjih crtanih filmova, koji su početkom osamdesetih već pomalo i demodirani, posvuda, osim u zemljama socijalizma, gdje su djeca još uvijek dovoljno nedužna da ih očara bajka o sto i jednom dalmatincu, ili o dječaku Mowgliju, koji je odrastao među vukovima. 

No, odmah zatim slijedi ono najbolje u pismu Anatolija Fjodoroviča: čini mi se po tvom pismu, draga Samantha, kaže on, da si ti jedna hrabra i poštena djevojka, kao Becky, prijateljica Toma Sawyera. Znaš, tu knjigu su čitali, i dobro je poznaju i vole djevojčice i dječaci u mojoj zemlji.

Becky Thatcher nije prijateljica Toma Sawyera, kako to Anatolij Fjodorovič govori. Ona je ljubav njegova života. I možda ljubav Tomova tvorca Marka Twaina. Becky nije lik u romanu, onakav kakvi su drugi Twainovi likovi, živi, aktivni, uvijek prisutni, Becky je Tomova opsesija i projekcija idealne ljubavi, pred kojom dječak ničice pada, kao što svaki čitatelj, bilo da je još dječak, ili je odavno odrastao, pada pred tom jednom, vazda neostvarenom, djetinjom ljubavlju, jedinoj koja će za života ostati od njega veća. Tomova Becky je, koliko se ovaj Twainov čitatelj sjeća, plavokosa djevojčica, s dvije pletenice, vrlo osjetljiva, plaha, ljubomorna, književna junakinja kroz koju je, ako se čitatelj dobro sebe sjeća, projicirao vlastita zaljubljivanja, u vrijeme dok je bio Tomovih godina, ili u vrijeme kad još uvijek s Twaina nije prešao na Salingera. I premda je 1983. godina kada je čitatelj ne samo u dobi, nego i u unutarnjoj fizionomiji Holdena Caulfielda, vjerojatno bi i tada mogao razumjeti zašto je Anatolij Fjodorovič Samanthu usporedio baš s Becky Thatcher, sam se u pismu pretvarajući u Toma Sawyera. Ili u glasnogovornika svih tih sovjetskih dječaka, koji su zaljubljeni u Becky. Tom gestom, pomalo šašavom, te sasvim neočekivanom, Anatolij Fjodorovič Dobrinjin odgovorio je na tada već mjesec i pol staru Reaganovu prispodobu o Carstvu zla. Odgovorio je vrlo uspješno, tako što je preuzeo ulogu koju su u neka ranija vremena igrali njegovi američki suparnici.

Ti pitaš hoće li izbiti nuklearni rat, vraća se na bit Samanthinih obraćanja, odmah nakon što ju je usporedio s Becky. I pitaš što mi radimo da rata ne bude. Malo je tako važnih pitanja, koja bi svaki misleći čovjek danas mogao postaviti, komplimentira Anatolij Fjodorovič Samanthu, pa kaže: “Odgovorit ću ti iskreno i ozbiljno.” Upravo tako joj govori, tako tih nekoliko riječi dužni smo staviti pod navodnike, kakvi obično razdvajaju povijest od fikcije, premda je fikcija najčešće istinitija od povijesti.

Da, draga Samantha, mi činimo upravo sve da ne bude rata, jer mi se dobro sjećamo što je rat. I u tom su sjećanju milijuni muškaraca, žena i djece, koje je poubijala nacistička Njemačka, težeći upravo za tim o čemu ti govoriš, za prevlašću nad cijelim svijetom i nad svim drugim ljudima i narodima. U tom ratu mi smo pobijedili, i to u zajednici sa Sjedinjenim Američkim Državama, tako da i danas želimo živjeti u miru, trgovati i surađivati sa svim našim susjedima na ovoj zemlji, a naročito sa Sjedinjenim Američkim Državama, naročito s tvojom zemljom, koja je tako velika i moćna. Naše dvije zemlje imaju to strašno nuklearno oružje, koje u trenutku može ubiti milijune ljudi. Toga smo svjesni, i ne želimo da to oružje ikada bude upotrijebljeno. Upravo je zato Sovjetski Savez pred cijelim svijetom obećao da nuklearno oružje neće upotrijebiti ni protiv jedne zemlje na svijetu. Tog obećanja moramo se držati. Želimo da prestane proizvodnja nuklearnog oružja, želimo da sve njegove zalihe budu uništene.

Tako je pisao Anatolij Fjodorovič, preuzevši ulogu Toma koji se zaljubio u Becky. Mi želimo da uzgajamo pšenicu, draga moja Samantha, mi želimo da izumljujemo, želimo da gradimo, da pišemo knjige, mi želimo da letimo u svemir. “Želimo mir za sebe i za sve narode planeta. Za našu djecu i za tebe, Samantha.”, upravo tako napisao je Anatolij Fjodorovič.

Pozivam te, ako te roditelji puste, da posjetiš našu zemlju. Najbolje bi bilo na ljeto. Pa da dođeš u pionirski kamp Artek, na Krimu, da se susretneš sa svojim vršnjacima, drugovima budućim, i da ti oni tačno kažu kako stvari stoje u Sovjetskom Savezu. Anatolij Fjodorovič na kraju je zahvalio Samanthi Smith na njenom pismu, i zaželio joj mnogo sreće u njenom “mladom životu”. (Ovo je naročito važno, jer mnogo je sreće u mladosti potrebno, premda se obično misli da su djeca besmrtna…)

U četvrtak 7. srpnja 1983. Samantha Smith je, zajedno s roditeljima, letjela u Moskvu. Jedan privatni događaj, nekoliko dječjih pisama ispisanih kemijskom olovkom po papiru, prilično ružnim Samanthinim rukopisom, i odaslanih zemaljskom poštom negdje pri samome kraju epistolarne ere, prerasli su u veliki američki spektakl. Ronald Reagan, pri samim vrhuncima svog militarizma, nije želio imati nikakve veze s novim sovjetskim vođom, niti je imao namjeru miriti se s prokazanim Carstvom zla, tako da svođenje sudbine svijeta i političkih odnosa između Amerike i Rusije na dječju diplomaciju možda i nije bilo najozbiljnija i najmudrija stvar sa stanovišta velike povijesti i čovjekove odgovornosti pred njom, ali je istovremeno bilo sasvim u skladu s američkom kulturom. Samantha Smith bila je kao lik iz Disneyjeve fikcije, izmišljena, domaštana, nacrtana, djevojčica iz Mainea istovremeno je, u očima svoji sunarodnika, bila izraz sveudiljnog i svemoćnog američkog spektakla, i one vječne američke moralne ispravnosti u odnosu na ostatak svijeta.

Samantha je putovala u pionirski kamp Artek. Odbila je, kažu po vlastitoj odluci, ideju da bude smještena kao povlašteni gost, nego je bila zajedno sa svojim sovjetskim drugovima, koji, međutim, nisu baš bili slučajno ili spontano odabirani. Tražila su se ona djeca koja će znati engleski jezik. Spavaonicu je dijelila s devet sovjetskih djevojčica, neke od njih će joj postati dobre prijateljice. U knjizi koju će kasnije napisati, ustvari možda je neće napisati baš ona, nego će je samo potpisati svojim imenom, spominjat će djevojčicu iz Lenjingrada Natašu Kaširinu. 

Kupali su se na krimskim plažama, pjevali, veselili se, a navečer razgovarali o ratu i miru. U Arteku Samantha Smith ostala je četiri nezaboravna dana i tri noći. Tada je snimljen niz čudesnih snimki, redom potpisanih od fotografa službene sovjetske agencije TASS. Sedamnaestogodišnjak, čijim sjećanjima u svojoj glavi četrdeset godina kasnije raspolaže autor ovih romanesknih manevara na temu 1983, fotografije Samanthe Smith gledao je u nekom od novinskih magazina koje je te godine kupovao, možda u zagrebačkom Startu, ili u Danasu, ili u beogradskoj Dugi, Intervjuu, manje vjerojatno u Ninu. Te su fotografije prikazivale svijet, koji je izdaleka mogao podsjećati na ceremonijale jugoslavenskih pionira, izviđača, mladih gorana, ali je u onome bitnom i suštinskom bio vrlo udaljen i pomalo zastrašujući. Sve je u toj navirućoj sovjetskoj radosti, u tom predadolescentskom i dječjem veselju, bilo smrtno ozbiljno, programirano i namješteno. Ta djeca ispunjavala su cjelinu obzora, od margine do margine, od ruba do ruba fotografije; ti pioniri, čije uniforme su bile definiranije od naših pionirskih uniformi, kao da nisu bili neka živa, egzistentna djeca, nego je svaki od njih bio samo djelić neke kolektivne pojave, nekoga bića sačinjenog od bezbroja malih bića. Strašno je bilo biti na toj fotografiji! Strašno je bilo razlikovati se! Ali najstrašnije od svega bilo je ne imati svijesti o tome da se razlikuješ od njih, tih svojih drugarica i drugova, i da nikada nećeš do kraja biti u stanju shvatiti smisao i sadržaj te razlike.

Trideset i devet, skoro i četrdeset godina kasnije, u Arteku, u bivšem pionirskom kampu, u tom reprezentativnom ljetovalištu budućih graditelja socijalizma, prema izvještajima agencije TASS, u listopadu 2022. u “ljetnim kampovima na Krimu” boravilo je 4500 djece ih Hersonske i Zaporiške oblasti. Na okupiranom ukrajinskom teritoriju “oporavljala” su se djeca s drugih okupiranih ukrajinskih teritorija, mimo volje svojih roditelja. Ako je o bilo čijoj volji, osim o volji okupatora, uopće i moguće govoriti. Prema TASS-u ta su djeca držana izvan djelovanja “specijalne vojne operacije”, pokrenute za “oslobođenje” Ukrajine i njezin povratak u okvire zajedničkoga i bratskog ruskog carstva i identiteta. U biti, Artek se četrdesetak godina nakon što je tu bila Samantha Smith pretvorio u dječji koncentracijski logor, u kojemu će mali Ukrajinci biti preobraženi u male Ruse. Velika je to i strašna ambicija svih okupatora u dvadesetom stoljeću, koja istovremeno podrazumijeva preobražaj djece, kao i preobražaj neke kolektivne prošlosti i povijesti. U tom smislu, ljudska se povijest ne razlikuje od djeteta. Lako će pristati na laž, ali se neće s njome do kraja stopiti.

Na konferenciji za štampu, na kojoj je bila glavni lik, Samantha Smith izjavljuje kako između nas i Sovjeta zapravo nema razlike. Mnoge je ganulo to otkriće, i u Sjedinjenim Američkim Državama i u Sovjetskom Savezu. Doista, jedan smo rod! Fraza je to koja se ponavlja iz rata u rat, kad god jedna ili druga zaraćena strana, a često i obje strane u isto vrijeme, osjete potrebu da naglase vlastito mirotvorstvo. To mirotvorstvo je, naravno, laž. Zato zaraćene države u mirotvorce uzdižu djecu, majke, svećenika, proroke, jurodive i rock pjevače.

Samantha i njezini roditelji na povratku u Ameriku, 22. srpnja, dočekani su s najvišim počastima. Cvijeće, crveni tepisi, govori puni ganuća! Razlike, zapravo, nije bilo u odnosu na atmosferu u Moskvi i na Krimu. No, na žalost, Samantha Smith nije se za puta u Sovjetski Savez srela s Jurijem Vladimirovičem Andropovom. Premda je to, navodno, bilo planirano, njihov je susret propao zbog neodgodivih obaveza sovjetskog vođe. Ali čuli su se telefonom. O čemu su i kako razgovarali, to nećemo saznati, premda bi taj razgovor čvrsto povezao ovu pripovijest.

Juriju Vladimiroviču možemo vjerovati da nije imao vremena. Bio je sve umorniji i sve bolesniji, imao je sve više obaveza, i bio je, na neki način, sam na svijetu. U nekom pomalo i neobičnom rasporedu uloga, koji je u politici uvijek nepredvidiv i krajnje neizvjestan, ponekad čak i nevjerojatan, Jurij Vladimirovič, najdugovječniji šef KGB-a, suorganizator dviju ruskih vojnih intervencija, one koju je nadgledao i provodio kao sovjetski ambasador u Budimpešti 1956, i one koju je s čela KGB-a priređivao u Pragu 1968, a vjerojatno i treće, koja je započela 24. prosinca 1979, sovjetskom vojnom operacijom u Afganistanu, nakon što se 1981. snažno usprotivio intervenciji u pobunjenoj Poljskoj, postao je najvažnije lice u reformističkoj struji unutar države i Partije. Kako je Jurij Vladimirovič postao reformist, i zašto je i kako njegov budući nasljednik Konstantin Černjenko, to možda i neće biti u vezi s njihovim privatnim uvjerenjima, nego s rasporedom na sceni, u velikoj predstavi, ili s romanesknom dramaturgijom, koja je tražila da upravo u dvanaestom poglavlju o 1983. Jurij Vladimirovič bude baš ovakav kakav u našoj pripovijesti jest. Ni povijest se, uostalom, drukčije ljudima ne prikazuje i ne piše. Ona također ovisi samo o scenskoj dinamici i o dramaturgiji teksta. Samo bijedni čovjekov život izvan je dinamike i dramaturgije. I to zato što će se i jedno, i drugo nad njim uspostaviti kada čovjek umre.

Mimo spektakla sa Samanthom Smith, koji će po Americi i svijetu biti nastavljen, pa će američka djevojčica putovati u Japan, i tamo se sastajati s japanskim premijerom, nakon čega će na televiziji intervjuirati američke predsjedničke kandidate, snimat će film, i sudjelovati u nizu spektakularnih priredbi, koje neće sve moći biti upamćene, Jurij Vladimirovič će u 1983. biti upamćen, i u našim novinama i na televizijama prisutan još samo s Aferom Pamuk, ili Aferom Cotton, kada je otkriveno da su vođe srednjoazijskih sovjetskih republika, naročito Uzbekistana i Tadžikistana, za svih godina Brežnjevljeve vladavine krivotvorili podatke o proizvodnji i zalihama pamuka. U toj grandioznoj korupcijskoj aferi sudjelovao je Brežnjevljev zet Jurij Čurbanov, koji je svojedobno napustio ženu i dvoje djeca, da bi oženio Galinu Leonidovnu. Tada je bio samo obični policajac, a brak ga je učinio prvim zamjenikom ministra unutarnjih poslova Sovjetskog Saveza i generalom. Način na koji su Jurij Čurbanov i Galinin brat Jurij Leonidovič bili uključeni u pamučnu korupciju i pljačku, nikad neće biti do kraja protumačen javnosti, ali su se, kao i u svakom velikom korupcijskom skandalu iz vremena socijalizma, na istoj strani našli državni i privatni interesi. Jurij Vladimirovič Andropov omogućio je i dopustio da Afera Pamuk stigne do javnosti i do suda, čime će, zapravo, u 1983. započeti proces, po kojemu će, godinama zatim, biti upamćena vladavina Mihaila Gorbačova, koji je, naravno, bio čovjek iz ekipe Jurija Vladimiroviča. (Na kraju, da Jurij Čurbanov nije samo epizodist u ovoj pripovijesti, zanimljivo bi bilo istaknuti da je godinama poslije bio u zatvoru, pa i 1990, kada je Galina Leonidovna, u času kada je Berlinski zid već pao, rušila su se carstva i mijenjali pogledi na svijet, zatražila rastavu, jer je ulazila u sljedeći svoj brak, s tridesetak godina mlađim muškarcem…)

Jurij Vladimirovič Andropov umire 9. veljače 1984. U službenom saopćenju piše da su mu otkazali bubrezi, ali ne saznajemo od koje je bolesti doista umro. Samantha Smith nastavlja igrati ulogu čuda od djeteta, glumi u filmovima i televizijskim serijama, postaje ikonična figura neke malo drukčije, antireganovske Amerike. U seriji “The Lime Street”, koja je prikazivana i na jugoslavenskim televizijama, odigrala je kćer Roberta Wagnera. Ali sve se to zbiva u vrijeme koje nas više ne zanima, jer je 1983. već bila istekla.

Avion Beechcraft 99 Harbor Airlinesa, na letu broj 1808, srušio se u deset sati navečer, dana 25. kolovoza 1985, pokraj piste aerodroma u Auburnu, država Maine. Poginulo je svih šest putnika i dvoje članova posade. Poginuli su Samantha Smith i njezin otac. Upravo su se vraćali iz Londona. Oko tisuću ljudi doći će na sprovod u Augustu. Među njima i Robert Wagner. Vladimir Kulagin, iz sovjetskog veleposlanstva u Washingtonu, pročitao je poruku sućuti Mihaila Gorbačova. Anatolij Fjodorovič Dobrinjin nije došao na sprovod, premda je još uvijek ambasador u Washingtonu. Imao je posla, ili je sahrana djevojčice pred kojom je kleknuo kao Tom pred Becky nadilazila vrlo delikatna mjerila njegova diplomatskog položaja. Šteta, jer čuvena je scena u kojoj je Tom Sawyer uspio s Becky izaći iz špilje u kojoj su se bili izgubili. Ona mu je bila zahvalna, možda je u tom strašnom trenutku bila u njega i zaljubljena.

Majka Samanthe Smith tužila je 1986. aviokompaniju zbog odgovornosti za smrt njezina djeteta. Tražila je pedeset milijuna dolara, ali je tri godine kasnije proces okončan izvansudskom nagodbom. Ne zna se cijena kojom je plaćen život Samanthe Smith.  

Tragedije – recimo, iznenadni i neshvatljivi pokolji ili poplave – imaju dva života: stvarni i medijski. Kad onaj prvi, stvarni mine, preseli se u mrak ništavila ili u srca preživjelih, ovaj drugi, medijski nastavlja se, i u našim svijestima postaje stvarniji od onog stvarnog, sve dok mediji mogu iscijediti ijednu kap krvi iz pokolja, ijednu kap vode iz poplave.

Mislim da o tome govori pjesma „Misteriozni goli čovjek“ kanadskog pjesnika Aldena Nowlana (1933.–1983.), iz istoimene njegove knjige objavljene 1969. godine.

Misteriozni goli čovjek viđen je, javljaju,
na Aveniji Cranston. Policija izvodi
uobičajenu predstavu s rotirkama i sirenama.
Skoro svi su vani, i ljudi koji se međusobno ne poznaju
________uzbuđeno razgovaraju
kao što čine tokom katastrofa kad je njihov angažman
________nebitan.
„Kako je izgledao?“, pita policajac.
„Ne znam“, kaže svjedok. „Bio je gol.“
Kruži glasina – ovo nije običan slučaj
nepriličnog pokazivanja, čovjek je viđen
desetak puta otkako ga je dostavljač primijetio, a sada
nebo se polako crveni i glasovi se
daleko čuju i djeca su
malo poludjela kao što to često biva u sumrak
i auti stižu
iz drugih dijelova grada.
A misteriozni goli čovjek
šulja se iza kontejnera za smeće ili leži na trbuhu
u nečijem vrtu
ili se možda čak skriva u krošnji drveta,
gdje vjetar iz luke
šiba njegovo golo tijelo,
i dosad je vjerojatno već završio
što god da je htio učiniti
i želio bi otići na spavanje
ili umrijeti
ili vinuti se u zrak kao Superman.

(Alden Nowlan, „The Mysterious Naked Man“, u: Alden Nowlan, Selected Poems, Toronto: House of Anansi Press, 2013., str. 56.)

Ukrajina 2022.: Pjesnički ljetopis rata, pripremila i prevela Alla Tatarenko, Hrvatski PEN centar, Zagreb 2023.

Jedna od prvih reakcija na rat jest da svi počinju pisati pjesme. Pišu ih pjesnici i pisci, ali pišu i oni koji nikad ranije nisu pisali. Čini im se da osjećaju nešto što nije osjetio nitko prije njih, i da iz tog jedinstvenog osjećaja svijeta nastaje nešto što, možda, ne može zaustaviti rat, ali što je, samo po sebi, najvažniji izvještaj o tom ratu. Svijet će se preobraziti čim pročita pjesmu koju upravo pišu.

Ne znam za prethodne ratove, ali upravo tako je bilo s ratom u Hrvatskoj. Tako je bilo i s ratom u Bosni i Hercegovini. Sam sam s tim osjećajem u proljeće 1992. pisao pjesme. Godinama zatim sastavljao sam knjigu “Ovdje živi Conan”, podnaslova “Mlada bosanska lirika 1992.-1996.”. I danas u tim pjesmama bosanskohercegovačkih, većinom sarajevskih tada mladih pjesnika prepoznajem ono uzbuđenje, onaj doživljaj svijeta. Ne mogu znati jesu li to ikad prepoznali čitatelji koji nisu doživjeli taj naš rat.

Nakon isteka šestog mjeseca rata u Ukrajini – jasnije Putinove agresije na tu zemlju, s ciljem njezina nestanka i potpune rusifikacije – Alla Tatarenko, profesorica iz Lavova, kroatistica i srbistica, sastavila je ovu knjigu, u kojoj su se našle pjesme uglavnom afirmiranih pjesnikinja i pjesnika mlađe generacije, pisaca različitih poetika i književnih utemeljenja, avangardista, rockera i songwritera, klasičnih poeta, uglavnom protagonista jedne velike i vrlo bogate književne i kulturne zajednice, koja je, poput one poljske, primjerice, sačuvala nešto od tradicionalne vjere u pjesništvo.

Ella Jeftušenko (1996.), recimo, pjevačica, pjesnikinja i prevoditeljica s francuskog i engleskog, u pjesmi “Petog dana rata” piše: “ruka povijesti okreće pješčani sat/ novu stranicu udžbenika/ i svijet naopačke”, pa onda piše: “i snijeg ponovo pada i kopni/ kao vojska neprijatelja na tvom teritoriju”, pa onda piše: “kalendar ne starta ni iz petog pokušaja/ dugo melje/ mačja šapa skida pješčani sat sa stola”. Između te dvije slike, između ruke povijesti koja naglavce izokrene svijet okrenuvši pješčani sat na stolu, i mačje šape koja ruši pješčani sat sa stola, razvila je vrlo jednostavna pjesma – pročitat ćete je cijelu, čim nabavite ovu knjigu – u kojoj je bez imalo sentimentalnih prenemaganja, pozivanja na tu vječnu tradiciju loše patriotske i socrealističke poezije o ratu, na strašan i mekan način ispripovijedana pjesma. Ta pjesma je džez, ta pjesma je slobodna forma jednoga visokokultiviranog glazbenog i književnog svijeta, koji, čitajući Ellu Jeftušenko, gotovo da sam u stanju prizvati u svoj svijet iz proljeća 1992. Skoro da smo vršnjaci, ona i ja, i vršnjački je naš rat. Samo što je Ellin Kijev mnogo veći, i strašnija je – ako sam to u stanju zamisliti! – neprijateljska prijetnja Ellinoj zemlji. (Vrhunac prostaštva govoriti je da mi znamo kako je Ukrajini, jer mi smo nešto doživjeli… Nitko ništa nije doživio, jer se svakome sve zbiva po prvi put. Pozivanje na vlastito iskustvo pokušaj je parazitiranja na tuđoj nesreći. Ali, avaj, kad se ovaj tekst, kao i toliki drugi tekstovi u ovoj knjizi čita putem književnog, i putem životnog iskustva. Ali ne čitaju li sve svi tekstovi upravo tako?)

Oleg Kocarev (1981.), pjesnik, novinar, istraživač i antologičar ukrajinske avangarde, do ruske provale živio je u Buči, onoj Buči, autor je pjesme “Neopravdani izostanak iz skloništa”, čije prvo pjevanje doista pripada poetici pojedinih pjesnika iz 1992, recimo Marka Čejovića. Ovako ide: “spuštamo se trčeći s petog kata/ ja i petogodišnja kćerka/ i na tren postaje smiješno:/ naše noge mlataraju u zraku/ istinski dodirujemo/ samo jedno drugo/ kozmonauti,/ kocmonauti”. I onda, već u drugom pjevanju, ovako: “počinješ neopravdano izostajati/ iz skloništa/ kao gimnazijalac”. Ništa ne treba izmišljati. Samo treba zapisivati, oslobođeno od svake obaveze prema svijetu, onako kako se pjesma slaže sama od sebe, mimo razuma i logike, u vedrini, vedrini, vedrini…Unutarnjoj vedrini svijeta pod uzbunom, kada svi ponovo bivamo djece. Kozmonauti, kocmonauti.

Jedinstvo neke žive književnosti čine jezik i iskustvo epohe. Premda naši jezici nisu isti, a ni iskustva nam nisu ista, postoji puno toga što naše poezije čini zajedničkima. Jednom davno bili smo i mi ukrajinski pjesnici, ali to nismo znali. Lijepo bi bilo moći povjerovati da u ovoj knjizi čitamo bosanske pjesnike. Posljednje bosanske pjesnike na ovom svijetu. Drugih više nema.

Žadan

Ne znam što će na kraju biti, nitko to ne može znati, i u čije, prethodno zadane sudbine, slijevat će se životi pjesnika i pisaca iz ove antologije, ni što će na kraju biti sa Sergijem Žadanom (1974.), nad kojim kao pisac i njegov čitatelj strepim, ali znam da će on biti taj veliki pisac ovoga rata. Svaki rat ima svoje velike pisce, koji spašavaju od olake utjehe i od banalnosti zaborava. Ovako to zvuči u pjesmi napisanoj nakon dvadesetak dana rata: “Hladni ožujski grad,/ zrak cijeli dan potresaju granatiranja./ Pričamo s poznanicima koje smo sreli,/ svi prepoznaju znalački:/ ovo je letjelo prema nama, ovo je poletjelo kao odgovor naših./ Odjednom zapažam da su na ulicama/ samo muškarci/ (…) Ranije su tako pokušavali shvatiti hoće li pasti snijeg./ Danas – hoće li biti raketa./ Već poslije četiri u gradu je prazno,/ svi se spremaju za noć./ Nadajući se da će biti dobra./ Vozači jurcaju, fokusirano./ Danju se osjećalo proljeće,/ navečer postaje hladnije./ Nad gradom viore se naše zastave.”

Izdavač

Šteta što je ova knjiga izašla u getu jedne spisateljsko-političke organizacije, koja je u Hrvatskoj dominantno patriotska, desna, a vodili su je u prošlosti i pjesnici, kunsthistorici snažnih ubilačkih i šovinističkih nagnuća, koji su se zalagali za ubijanje neistomišljenika virusom. No, čak i da hrvatski PEN nije ono što jest, šteta što knjigu Alle Tatarenko nije tiskao ozbiljan izdavač, za ozbiljnu publiku.