Ratko Cvetnić: Čez pole i vrvje, Petrine knjige, Zagreb 2023.

Malena knjižica kakvih je mnogo bilo sve do kraja devetnaestog stoljeća, ili možda do Velikog rata, prije nego što su slike, prvo fotografske a onda i pokretne, preuzele nadzor nad čovjekovom imaginacijom. Te što je važnije: prije nego što su slike preuzele važan zadatak prethodnih pripovjedača u opisivanju i objašnjavanju svijeta i njegovih jednostavnijih pojavnosti. Takve knjižice sadržavale su praktična životna uputstva i savjete, vodiče za unutarnja i vanjska putovanja, kratke šetnje. Zatim su se stvari uozbiljile, žanrovi su se transformirali, iščezli su kratki izleti, opisi običnoga svijeta, od nas se udaljio svijet koji bi trebao biti opisan…

Za nažalost jednokratnu ediciju, koju je u Petrinim knjigama osmislio njihov već bivši urednik Zoran Maljković, nazvanu Biblioteka šetnje, Cvetnić napisao je biciklistički putopis po Turopolju. Pedesetak, jedva šezdeset kartica teksta, kroz koje krajnje informativno izvještava o mikrosvijetu južno i jugoistočno od Novog Zagreba, koji bismo danas najpreciznije mogli opisati kao područje nad kojim zrakoplov načini krug prije nego što započne spuštanje i uplovljavanje u zagrebačku zračnu luku. Premda ta zemljica ima svoju uostalom prilično bogatu povijest i još bogatiji lokalni, folklorni i pučki, ali uglavnom svjetovni legendarij, premda je u njoj važnih toponima i mjesta nacionalne kulture i književnosti, primjerice Turopolje imaginarni je zavičaj “Balada Petrice Kerempuha”, premda su se rađali i živjeli neki neobični ljudi, romanesknih biografija, recimo Milan Bogdanović, pravim imenom Emilijan, Emin Šrabec, klasični i do danas najvažniji hrvatski prevoditelj Shakespearea, tu je iz Dubranca, premda je, dakle, pričom i identitetom Turopolje možda i najbogatiji dio zagrebačkog areala, ili zagrebačke kulturne i zemljopisne periferije, o njemu se, vjerojatno, danas u Centru najmanje zna. Turopoljske su ceste i brežuljci Vukomeričkih gorica, kao i cijeli taj prostor prema Kupi i Karlovcu, raj za metropolske biciklističke rekreativce. Vožnja nije fizički pretjerano zahtjevna, prometnice su u odličnom stanju i nikad tu nema previše automobila, a predio je na uskom prostoru nevjerojatno raznolik i vizualno bogat i uglavnom nenarušen divljim intervencijama.

Osim što se tu vozi biciklom, Ratko Cvetnić tu je i zavičajan. Premda Novozagrepčanin, starinom je u Turopolju, i tu se vraća pod stare dane. Ovo je prostor njegova jezika i idiolekta, mjesto od kojeg se započinje. Knjigu je, očito, pisao nabrzinu i bez prevelikih ambicija, pomalo i dvojeći oko njezina žanra: dijelom, riječ je o mogućem biciklističkom priručniku, dijelom o reportaži- putopisu, zavičajnom bedekeru, memoaru. To što je pisana nabrzinu ne oduzima joj od vrijednosti, ne košta to užitka njezina čitatelja, možda joj još i dodaje tog starinskog dojma. A onda i stvara osjećaj da je “Čez pole i vrvje” tek skica jedne buduće, mnogo veće i bogatije knjige u koju bi mogao stati cijeli jedan lokalni svijet. (Inače, nije ovo jedina Cvetnićeva turopoljska knjiga. On je među pokretačima “Turopoljskog leksikona”, član njegova uredništva i među važnijim autorima tekstova u ovoj izvanredno zanimljivoj knjizi, ujedno jednom od posljednjih ozbiljnih projekata Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, institucije koja svojom agilnošću, živošću i marljivošću odavno podsjeća na čuvenog majmuna ljenjivca…)

“Čez pole i vrvje” nije knjiga pisana u tonalitetima velike i pretenciozne književnosti. Nije pisana ni kao privatni dnevnik, koji se milošću autora predaje onima za koje nije pisan. Cvetnić kao da njezina poglavlja ispisuje kao pisma javnosti, ili kao priloge za lokalni list (kakvi u nas, na žalost, ne postoje, a možda na ovakav način nikad nisu ni postojali). Ali upravo je u tom tonu vrlo sniženih očekivanja ključ za čaroliju. Po prirodi, Cvetnić je mrzovoljan čovjek. Ili se samo takvim predstavlja. Uostalom, prevelika dobroćudnost i blagonaklonost prema mogućem čitatelju samo bi naškodila ovim tekstovima. Poglavlja u knjizi je, nakon uvodnog teksta koji će biti i naslovni, na kraju deset. To je deset relacija na jednom biciklističkom putovanju, započetom kod Savskog mosta, tojest kod svojevrsnog novozagrebačkog tromostovlja. Tu su Savski, pješačko-biciklistički most, Jadranski most, sagrađen 1981. po projektu Zvonimira Lončarića, i Željeznički most, koji dobar dio našega svijeta naziva Hendrixovim, oko čega će se pisac odmah na početku posvaditi s ovim svojim čitateljem. To “nije nikakav hommage Hendrixu, nego nekom pacijentu koji je uporno ispisivao njegovo ime po oplati mosta”, veli Cvetnić. Ali to je najprirodniji način imenovanja toponima, nisu valjda gradske i republičke komisije za taj postao nadležnije od “nekog pacijenta”, uzvratit će mu ovaj čitatelj.

I tako započinje sitno rječkanje, s međusobnim zadijevanjem, kakvog će još biti u knjizi, i bit će dio nekoga posebnog užitka u njezinu čitanju. Šteta što je ovakvih knjiga malo i što su, kada se pojave, u nas neprimijećene.

Prirođenje

Dio zemljice koju je Cvetnić biciklom prelazio, ovaj njegov čitatelj je više puta prepješačio. Za pješačenje tri su razloga: najmanje je važan u održavaju tjelesnog zdravlja, važniji je u održavanju mentalnog i emocionalnog zdravlja, ali najvažniji je u osvajanju predjela. Tu, usred Cvetnićevog svijeta, već dvadesetak godina živim. Poput brojnih mojih susjeda, ratnih prognanika iz Bosanske Posavine, doselio sam se i ja. Vozeći auto, ili dok biva vožen u autobusu, čovjek jedva da i vidi predio kroz koji se vozi. Gledajući kroz prozor vlaka, tek malo više vidi. Ali nemjerljivo je to s onim što vidi dok vozi bicikl. Najviše, međutim, čovjek vidi pješačeći. Moglo bi se reći da je čovjekov zavičaj samo ono što je u životu prehodao. Turopolje nije moj zavičaj, eventualno sam tu prirođen, ali dio tih sela i bregova bolje sam upoznao od zavičaja. Tu sam prirođen, kao kukac nametnik i nova krumpirova sorta. Prirođen čovjek bolje poznaje zemlju od onog tko je na njoj rođen, ali mu imaginacija slabije radi.

Hrastov čardak

Riječ je u nas turcizam, ali je perzijskog podrijetla. U značenju u kojem je u svojoj knjizi Cvetnić koristi, i u kojem se još uvijek ponegdje u ovim krajevima koristi, označava drvenu seosku katnicu, kakvih je u Turopolju, Pokuplju i Posavini malo još ostalo. A sve je manje i prizemnica: trunu i urušavaju se, ili ih rastavljaju i nekamo odnose. Neko vrijeme u picerijama bili su moderni oni masivni drveni stolovi, s istim takvim klupama. Građeni od rasturenih kuća, ti stolovi i te klupe slika su jednoga kulturnog propadanja. Slika zaborava.

Istinite priče 

*

(6/10.)

Milorad Pejić, pjesnik, došao je u Švedsku u isto vijeme kad i ja. Živio je visoko na sjeveru (Luleå, Umeå), pisao poeziju, koju sam, kad god bi mi dopala u ruke, s užitkom čitao. Nismo se poznavali ni sretali. I sad, za vrijeme korone, Sarajevski dani poezije, nekad tako značajan i posjećen festival, održavao se virtualno, tek toliko da se ne ugasi. Među gostima bili smo i nas dvojica. Kad se “javni” dio završio, moglo se malo i privatno proćaskati. M. Pejić uzgred pomene Lund. Ustavim ga, priupitam – kad šta će ti biti: on već tri godine živi u Lundu, u mahali do moje mahale.

Kako smo oba svikli na samštinu – prošla je, mislim, još puna godina, prije no smo se snašli i združili.

Danas smo šetali s gornje strane Hoje O, uz ivice žitnih polja. Široka su, ravna, idu sve do Lomme i morske obale. Uz ivice polja smenjuju se guste krošnje gloga i šipurka. Svaki smo zagledali, a, ja, vala, skoro svaki i probao.

Vratili se uz damarne. Ljeskaju se prazne. Prihvatila pozna jesen, odselile ptice u bolje krajeve.  

*

(Subota 8/10.)

Čitao sam Rulfa sinoć. I sad (devet uveče) pokušavam da ga čitam, ali ne ide. Ne znam šta mi je. Stigao sam nekako do sela u kojem živi junakov otac. Selo je puno sjenki, crnih konja i duhova, ali ja to čitam, a ne vidim, ne osjećam. Nemam pipke za tu vrstu fantastike.

Imao sam svijet straviti ili tu knjigu nabaviti. Ljetos sam bio u Sarajevu i u N. Pazaru, tražio sam knjigu, nisam je našao. Čudo bi bilo i da jesam. Dotle sam, dakle, dogurao. Dotle sam se stijesnio i zgasnuo.

Knjigu mi je dao M. Pejić, nakon naše jučerašnje šetnje. Sjednemo, po kraju, na klupu ispod gorostasnih lipa (koje Pejić uvijek prekori zbog odsustva mirisa) i promijenimo po par knjiga.

(14/10.)

Ležim u krevetu, ne valjam ništa, ne da mi se ništa.

Uzeo Rulfa, kratke priče. Potekle nekako.

Izbori na pragu. Mrkokošuljaši – “desni blok” kako im mediji tepaju – u velikoj su prednosti. Švedske demokrate, Moderati i Demohrišćani. Poput onog Kišovoga monjsinjora Žaka, prihvatili su se “instrumenata koje nam je Bog milosrdno stavio u ruke u službi Njegove Svete Vere i za spas duše čovečije” i pritegli zdravstvo, školstvo, sudstvo. Sad pritežu policiju.

Nacionalne granice povlače se oko prigradskih naselja/geta za strance, otuda se očekuje nepijatelj.

(15/10.)

Izlazim iz Arimana, idem preko Velikog trga. Ispred gradske kuće protestuje manja grupa protiv nasilja nad ženama u Iranu. Ne govore, ne mrdaju, samo mašu mehanički minjaturnim zeleno-crvenim zastavama.

(19/10.)

Oktobar je ljepši nego ikad. Ja ovakav, ovdje, nisam upamtio.

*

18:40.  Sms od M. Pejića. “Vidimo se tačno u podne prijatelju, kod gavrana koji se sa ulične lampe gađa orasima.”

Ta je lampa ispred mog prozora na dnevnom boravku. A taj gavran krade orahe po naselju, sleti na uličnu svjetiljku i baca ih odozgo na asfalt. Neki put mu prsnu, a neki put ne. Ja sam dva-tri puta naišao u pravom trenutku i malo mu pomogao. I on, lopov, snimio je stvar i kad god je u blizini i opazi me, doleti, baci orah i čeka da mu ga polomim.

Tu se M. Pejić i ja prije šetnje obično čekamo. Biće da je gos’n gavran i mog druga testirao.

Poruka na viberu: svi su dobro, samo je majka nešto oslabila. Slabo jede, slabo spava. Sreća te još nije hladno pa izlazi na terasu.

(20/10.22.)

“Šta se dešava?, pita M. P.  Nisi li dobio unuče, a ne hvališ se?”

Nisam, odgovaram. Ali ću ga, ako Bog da, uskoro dobiti. On ima dvije unuke i zasija, podmladi se kada ih pominje.

I onda svaki čas zivkao Azu. Dobijem je maloprije. Kaže da se strpim, još je rano. Još dva i po mjeseca. 

(10/2.23)

*

Stiže poruka od mog druga M. Pejića. Ima jedno pet-šest nedelja kao mislim na njega i na naše šetnje. Ne da mi se. Očeva bolest i naše bolesti u decembru, januaru, moje preturanje po školama.

Predlažem mu subotu/nedjelju.

Odgovara da mu paše subota i da mu je tu, u posjeti, Adin Ljuca i da ćemo se upoznati.

(11/2)

Pitam M.P. gdje ćemo da se čekamo. Kod gavranove žarulje (ispred mog ulaza) pa ćemo odatle vidjeti kuda dalje.

Gledam kroz prozor – eno ih već stoje tamo.

Pozdravljam Adina Ljucu, nisam ga poznavao, on mi trpa u naručju poklon – prehrambenu kesu ICE, punu knjiga. Izdanja Samizdata, izdavačke kuće koju su Pejić i on stvorili. Odnosim knjige u stan (uzimam Strah od behara da uzvratim poklon) vraćam se i slušam Pejićev prijedlog Hoje – kolonija – Ishall/Stadsparken – pa kakva ljubazna kafana, ako takvih još ima u Lundu.

Silazimo stazom na vode, ljeskaju se damarne, pričamo u glas o vrtovima, voću i povrću. Adin priča o svojoj bašti/kućici u Pragu koju je morao da ostavi, o odlasku u USA gdje su pokušali da osnuju malu farmu, a ja ga prekidam svakog časa i pokazujem johe i srebrne vrbe koje okolo sijaju.  

Stižemo na koloniju. Iako je goli februar, opet se čini živahnom i lijepom. Vidimo i nekoliko prilika koji su već počeli sezonu – čiste svoje parcele, grade lijehe, ograđuju.

Dersimo, šta bi drugo, o piscima koje čitamo, o nepripadanju, o spaljivanju Kura’na. (Neko je iz maskare podnio zahtjev za spaljivanje Tore, policija i vlasti zbunile se i prepale. Nekako su se dovili, iščupali. Čovjek se trebao telefonski obratiti nadležnoj instanci, obratio se ali kad je dobio broj onih koji stoje u redu ispred njega, nije želio potrošiti život u čekanju, pa je odustao.

Pričamo gdje ćemo se kopati, Pejić veli da će gore, visoko na sjeveru, a ja negdje ovdje u ovoj močvari.

Svratili u Bishop Arms, na pivo. Vlasnik puba, Velšanin, veoma je ljubazan jer mu je Pejić za šankom snažno podržao težnje Velsa za nezavisnošću i odcjepljenje od Velike Britanije.

Odatle smo krenuli da kupimo pšeničnoga hljeba, koji se peče u furuni od kamena. On, taj hljeb koji kupujemo, podsjeća ne one vojvođanske paorske hljebove, samo što je bolji i od njega i od (današnjih) pazarskih hljebova.

*

“Pekari su pravili hleb, onda zvani: pitice, samuni, simiti, ćahice i kiselice. Prodavali su se u pekarama i na tahti. Hlebne tahte (daske) izjutra bi čipčije nosile sokcaima vičući: hleba, hleba! Najviše su se prodavale pitice (lepinje i simiti – premazani jajijma i tako ukusni da su se mogli jesti bez smoka). Uobičajeno je bilo da se kupi po metlike kajmaka i metne u piticu, koja se ponovo vrati u furunu dok se kajmak ne rastopi. Ćahice su većinom prodavane za vreme Ramazana i njihova prodaja je bila velika, jer je svaka kuća kupovala po 20 i više komada. Samuni bi se prodavali preko dana. Kiselicu su najviše trošili siromašni građani. Kiselica je izgledala kao današnje vekne. Miješene su od čistog pšeničnog brašna prosijanog na rijetko sito. Jedna kiselica bil je dostatna za jedan obrok jednoj četvorčlanoj porodici.” ( Omer, ef-Koničanin, neobjavljeni spisi).

“Od Pazara do Soluna
dva somuna.”

(Subota, 11/3, 2023.)

Ovdašnje radosti ne traju više od 2-3 sekunde. Kafa je provrela i ja zaustvljam nalivanje – hoću da strčim u podrum i donesem balkonski stočić i stolice. Jer, eno ga, ogrijalo sunce. Izlazimo na balkon – kad s te strane vijavica, snijeg.

Psujem sever i susaram s hoklicma, suđem, saksijama. 

Sad dok ovo pišem, u 13:13, opet je vedrina.

U 15:00 treba da čekam M. Pejića ispod gavranvog stuba. Valjda će snijeg stići da se još koji put istrese i da onda, kad krenemo ka Hojeu, budu u redu nebesa.

U tri po podne nije bilo ni snijega ni sunca. Ako krenemo stazom kroz šumarke i sklonimo se vjetru s huje, pa i neće biti baš toliko hladno. Sišli smo u ravan, okružili prve tri damarrne, popeli se na drugu obalu potoka i onda naniže, ka kolonijama i nasipu. Lijepe su naše šetnje, jer su “bez zadatih tema.” Uzimamo na zub ono što nam na um padne.

Pejić je, prije dvije nedjelje, bio na sajmu knjiga ovdašnjega BiH udruženja bibliotekara, pisaca i pevodioca, razmijenio malo knjiga. Dvije tri je i meni donio. 

Glasom umornoga boga, on pjeva pjesme o rastancima
pusta odjekuje sala, tombola Željezare Zenica. Subota je
kad radnika nema, tad samo očajnici svoje bolne jetre
naslanjaju na šank i pjevuše uz njega, melankolično, tiho

Bila je tako lijepa, kao tog jutra dan… I diže on pogled
u visine, pod niske svodove, po kojima izbija vlaga
iz trulih vodovodnih cijevi fiskulturne dvorane na katu
i crta vlaga kartu fantastičnoga budućeg svijeta 

Koji neće dočekati, u njemu živjeti neće, radnici jetara
bolnih, ti fiskulturnici komunističke misli, ni pjevač njihov
što pjesme francuske pjeva bolje nego ijedan Francuz

Više se nismo sreli, jer nju je odnio dan… Dok izvana zavijaju
tužne sirene jutra, prolaze kamioni, muškarci u bijelom
istovaruju kruh, sa radija čuje se lelek rudarskih nesreća u Kini

(Iz knjige “Izabrane pjesme Nane Mazutha)

_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)

*

Po bijeloj fasadi naše kuće
Lokve svijetlosti

U predvečerje 

*

Otac podrani pa trimerom kosi
Naša neobrađena polja

Poslije podne spava, dok pored njega
Kao straža stoji čaša s vodom

U predvečerje, kad vatra popusti
Otac kao slučajno naiđe pored pokošenog polja

Zastane, divi se
Gleda

*

Veliki crveni kombajn u predvečerje
Kroz sunčeve zrake 

Kao kroz rese

*

Pjesnike iz polica dohvatam, na terasu ih izvodim
Pažljivo ih pod rukom držeći

Kao da su slabo pokretne
Neudate tetke

*

Jagodicama prstiju, hrpte knjiga poezije u policama
Opipavam kao fontanele na dječjim glavama

Ona mjesta gdje kosti tek treba da srastu

*

Stevana Raičkovića sam stavio u saksiju
Pored velikog, žutog

Cvijeta

Kada sam tamo bio,
to sam bio ja.
I kada sam otišao,
opet sam bio ja. 

I gdje god sam,
i kada god sam,
uvijek samo bio
ono što sam bio. 

Pa nekad ne znam
ni kakav sam,
ni koji sam
ja koji jesam.

Ali znam: i taj sam.

Intervju s Mišom Kovačem objavljen 10. svibnja 2009.

Jednom će, valjda, u analima zagrebačke arene pisati da je prvi domaći pjevač koji ju je napunio bio šezdesetosmogodišnji Mišo Kovač, da je to bilo u sklopu humanitarne akcije ženske HDZ-ove udruge “Katarina Zrinska”, da je novac od prihoda otišao u kupnju mobilnog mamografa i da su sve ili skoro sve pjesme koje je pjevač otpjevao navršile više godina od goleme većine prisutnih, a nije se svirao rockenroll. S Mišom smo se susreli u jednome kvartovskome kafiću, na zagrebačkoj Malešnici, desetak dana kasnije. Pun je samopouzdanja nakon velikog koncerta (“reci mi pošteno, koji hrvatski pjevač to još može prirediti?”), ali svjestan je on da njegova slava traje dugo i da je zvijezda već preko četrdeset godina (“Znaš li ti tko sam ja, pa moji su prijatelji bili veliki košarkaš Radivoje Korać, nogometaš Partizana Vladica Kovačević i Mate Parlov, svjetski prvak”). Neobično je vedar, čita novine, informiran je i o svemu ima mišljenje, koje je ponekad prilično originalno, ali uvijek je lucidno. Pomalo podsjeća na one stare Dalmatince, koji kad uđu u godine postanu mjesni mudraci. (“Ja tebe pratim, nemoj misliti da te ne pratim. Desni te ne vole jer si lijevi, a lijevi te ne vole jer si desni, ali nije to, nego si ti došao sa strane, iz jednoga drugog svijeta, pa ih sad gledaš sa strane. A zapamti što će ti Mišo reći, Hrvati ne vole kad ih se gleda sa strane.”) 

Pitanja mu ne treba postavljati jer on sve vrijeme priča svoju priču: 

Ja sam znao da nije dobro kada je Mihail Gorbačov krenuo rasturati Sovjetski Savez, i to samo zato što je imao ženu koja je voljela kupovati po Parizu i Londonu pa je radio ono što se njima sviđa. A zašto to nije bilo dobro? Zato što se nas dvojica nikada nećemo potući ako smo obojica jaki. Nikako ne valja ako ostane samo jedan. Eto, iz toga je počeo rat, u kojemu su meni ubili sina. Moj Edi bio je visok 192, najbolji karataš kod Šafranića, u srcu Hrvatska i Dinamo, i otišao je da se prijavi u Selsku u dragovoljce. Ja ne znam tko ga je ubio, da li KOS ili neki ustaša koji mi nije oprostio što sam 1986, usred Calgarija, rekao nekima neka sa zida skinu Pavelićevu sliku ako hoće da im ja tu pjevam. I to sam bio ja: vidjelo se i neki dan, dvadeset tisuća ljudi u Areni, hrvatski koncert, ne može biti hrvatskiji, ali nema nijedne ustaške kape. Neka ljudi budu što žele biti, ali ja im govorim, hajde malo da nismo ni lijevi ni desni, nego da budemo samo Hrvati, obični ljudi. I neka se svako odredi, neka kaže tko je i što je. Budimo jedni prema drugima otvoreni. Ja sam tako Budimiru Lončaru, mome Dalmatincu i prijatelju, a prijatelji smo jer je dobar čovjek, došao mi je i na koncert, otvoreno rekao: Nisi trebao onom manijaku ići na Gazimestan, jednostavno nisi trebao! S ljudima se može otvoreno govoriti. 

Elvis i Himzo 

Danas su u modi nekakve jednokratne zvijezde: uđe u dvoranu sa pedeset ljudi da mašu rukama, deset ih kamera snima, a netko nešto pjeva. I čim otpjeva, više ga nema. U svijetu danas nema zvijezda tipa Beatlesa ili Elvisa Presleya. Znaš, ja sam Elvisa uživo gledao i doživio sam kako to izgleda. Dok pjeva one rockenroll brojeve, to se ne osjeti, ali čim zapjeva Love me tender, nešto se dogodi: nestaju i Mozart i Brahms i sva muzika ovog svijeta i ostaje samo on, na pozornici. Meni je Himzo Polovina pomogao da dođem u Jugoton pa sam neko vrijeme pjevao na koncertima prije njega i sjećam se, kada bi Himzo zapjevao Eminu, nestajala bi sva muzika ovog svijeta i ostao bi samo on, sam na pozornici. To je, razumiješ ti mene, ta čarolija koju instant zvijezde ne mogu postići. Sve drugo možda mogu, ali to ne mogu. 

Ja sam prodao dvadeset milijuna ploča u zemlji od dvadeset dva milijuna stanovnika: dvadeset milijuna je bilo normalnih, a dva milijuna komunista. Odbio sam pjevati Titu, jer sam i to mogao i jer je on bio bog, a meni to nije trebalo. Najgore sluge i ulizice bili su mu Hrvati. On je 1974. uputio poruku komitetima protiv profesionalizma, pa su Hrvati, pošto je njima služenje u genima, odmah poslali radnike u radničkim odijelima na pozornicu da pjevaju, dok je u Beogradu Sava centar otvarao Miroslav Ilić. Kako mene nije stvorio Tito, nego me stvorio narod, ja sam mu odbio pjevati i nisu mi mogli ništa, nisu me mogli zatvoriti. Osim toga, nisam ja odbio baš njega osobno nego maršalat koji je ugovarao tko će pjevati. 

A 1990, kada je došao HDZ, oni koji ne da su pjevali Titu i ostalima, nego su spavali po domovima armije, krenuli su protiv mene. Kada je počeo rat snimio sam “Grobovi vam nikad oprostiti neće”. Sin mi je još bio živ, nisam to sebi snimio, nego u sjećanje na one kojih više nema. Ali bez riječi mržnje. Onda su oni napisali pjesmu ‘Moja domovina’, u kojoj su se izredali svi, a meni su dali da pjevam ‘oči boje mora’, jedan jedini stih, najkraći. Rekao sam im, ja ću vam otpjevati ‘oči boje mora’ kad dođe Tuđmanov zbor, prije toga neću. I odem. Tako sam, eto, odbio i Tita i Tuđmana. Ali kasnije sam, kada je Edi poginuo, upoznao Tuđmana. On je sigurno neke stvari krivo rekao, pa ga zato nisu mogli svi voljeti, ali on je privatno bio dobar čovjek. Nekoliko smo puta zajedno plakali. 

Vicu su Hrvati progonili 

U ratu neki izgube cijelu obitelj, a drugi se obogate. Tako je uvijek i u svim ratovima, ali rat u bivšoj Jugoslaviji mogao se izbjeći. Kao što je izbjegnut rat u bivšem Sovjetskom Savezu. Pa tamo su se narodi puno gore mrzili, znam to, proputovao sam na koncertima uzduž i poprijeko Rusije. Tamo je Sergej Jesenjin bio jedini čovjek kojega su svi voljeli. Ali zaludu je sad o tome govoriti, kada je sve prošlo. 

Pitaš me za moje Šibenčane Vicu Vukova i Arsena Dedića? Sad ću ti reći. Vice je od nas trojice najstariji, već je bio zvijezda kad sam ja počinjao pjevati, i uvijek je bio pun sebe. Bio sam bliži Dediću, dok ja još nisam kako treba ni pjevao, on je napisao najbolju pjesmu na ovim prostorima: ‘Kuća pored mora’. Čini mi se da sam se zbog te pjesme ostavio baluna i ozbiljno prihvatio mikrofon. On je jedna osebujna ličnost, a ja ću ti otvoreno reći: puno je akademika koji bi Arsenu Dediću mogli samo očistiti cipele. A Vicu je skupo koštala ta Pjesma ljeta 1970, na kojoj se natjecao s Đorđem Marijanovićem. Bila je to jedna velika turneja, na kojoj je publika glasala tko je bolji. Pobjeđivao je u Kragujevcu, Kraljevu, Beogradu, ali onda je došao taj nesretni koncert u Baškom Polju, u oficirskom odmaralištu. Tu ga je Đorđe pobijedio, što je Vicu potreslo, bez obzira na to što je i dalje vodio u ukupnom poretku. Onda je neki tip što je razvlačio kablove, za kojim se ja ne bih ni okrenuo, ali Vice je bio samoljubiv, dobacio: ‘Kako to Vukov da te je Marijanović dobio u tvojoj zemlji?’ Vice, umjesto da mu na jedno uho uđe na drugo izađe, odbrusi mu: ‘Ja sam večeras pjevao srpskim oficirima, a hrvatski je živalj bio iza žice!’ Ovaj je to, naravno, ispričao novinarima, nastao je skandal, Vice Vukov je postao simbol Hrvatskog proljeća, što ga je koštalo 1972. Ali neka se zna: nisu ga tada progonili Jugoslaveni, nego opet Hrvati. 

Samo je dobrota Bog 

Slušaj me što ću ti reći: domovina nisu planine, rijeke i jezera. Domovina je duša. Ako ovdje živiš, onda tu treba biti i tvoja duša. Srbi to nisu znali 1991. Ja sam izgubio sina, ali ne odobravam ubijanje nijednoga čovjeka, civila, Srbina. Ali htio sam im reći da ovo može biti njihova domovina samo ako im je duša tu. Kao i tebi i meni. Ne može tebi kao novinaru duša biti negdje drugdje. Ni meni kao pjevaču. Meni nitko ne može govoriti o Bogu, jer je Bog u meni. Bog je u svakome od nas. Vjera je imaginacija. Ja vjerujem da će moj auto stići u München, a on onda stane u Bregani. To je vjera. Ja vjerujem da će Hajduk pobijediti Varteks, jer sam hajdukovac, ali on izgubi tu najvažniju utakmicu. Ali moja vjera ostaje, i Bog u meni. Postoji dobrota, ona je taj Bog o kojem ti govorim. Ako si dobar čovjek, dat ćeš nešto drugim ljudima, to je Bog u tebi. Meni su sina ubili, ali ja nikoga nisam ubio. Ne mogu, nemam taj nagon. Radije sam sebe uništavao, a onda su razni novinarčići, koji ništa ne razumiju, Boga u čovjeku ne razumiju, radili cirkus od toga.

Mišo ima tu vještinu da o vlastitoj nesreći pripovijeda gotovo fikcionalno 

Sedam godina sam se borio da mi kažu što je bilo s mojim sinom. Jednog dana vratio sam se s koncerta u Ljutomeru, padala je neka ružna kiša, stao sam pred ogledalo i rekao – goni se u pizdu materinu! – i opalio. 

Bog je htio da ostanem živ, ali su rekli da sam namjerno promašio. Tko bi mogao gađati sebe i promašiti? Poslije sam sreo Lidiju, koja je žrtvovala sebe, žrtvovala je svoju karijeru zbog mene. Znaš, Lidija je meni spasila život. I sad ti mogu reći da ja od posljednjih sedamnaest zapravo imam nekih četiri-pet godina života. 

Žao mi je što nisi mogao biti na koncertu, da čuješ Ivanu kako za mene pjeva ‘My Way’. Ja sam rekao menadžeru, samo mi njega dovedi da me čuje, drugi će sami doći, ali eto ti nisi mogao pa to nisi čuo. Ivana je prošla najgore, skinula se s droge, prošla je strašne krize, izgubila starijeg brata koji joj je bio vođa. A bila je najbolja učenica, svake je godine dobivala pohvalu, ali mene više nije bilo da budem uz nju. I onda se digla. I ja sam se digao. Ali nije bilo lako. I zbog ljudi koji su takvi kakvi jesu. 

Znaš kako je to kod Hrvata: kad vide prometnu nesreću s dva poginula, njima je žao što nije četiri. Ljudi uživaju u tuđim nesrećama i ne žive svoje živote nego tuđe. Danas je došlo takvo vrijeme da mediji stvaraju nesreće u kojima će ljudi uživati. 

Pitaš me koja mi je najdraža moja pjesma? Najbolja je ona Sabolova ‘Ostala si uvijek ista’. Muziku je napisao Đorđe Novković. On je napisao najviše mojih pjesama, ali nikada nije bio siguran u ono što radi. Imao je kompleks manje vrijednosti. Ja sam mu govorio: pa Đorđe, šta ti je, ti se najveći, ali on me nije mogao čuti. Takav je bio čovjek. Skroman. 

I, eto vidiš kako život u čas proleti. U početku traje dugo, nikad da navršiš tu osamnaestu, a nakon toga samo proleti i više te nema. Samo bi te jednu stvar zamolio, nemoj zaboraviti da mi napišeš kako me je Lidija spasila.

Iza mene nikada nitko nije stajao osim naroda. Zato mi ništa nisu mogli, iako su stalno pokušavali. Udba me je privodila jer sam 1986. odbio primiti Oskar popularnosti koji je dodjeljivala beogradska TV revija. A odbio sam jer sam osjećao što se sprema.

Arena 

Pitaš kako se osjećam pred publikom? Puno je to jače nego što je bilo nekad. Znaš, ja pjevam djeci kojoj se u medijima i na televiziji nudi neka posve druga muzika. Oni za Mišu nisu na televiziji mogli čuti, nego su me sami izabrali. Velika je odgovornost stati pred dvadeset tisuća ljudi, dići ruku, a svi oni pjevaju kao jedan. 

Edi 

On je bio poseban, razlikovao se od vršnjaka, zato je i učinio to što je učinio, zato je i pošao u Selsku. Ti to razumiješ, i ti si se morao razlikovati da bi postao pisac. Ja sam mogao pokušati da ga zaustavim, ali to nisam učinio. Ne možeš ga zaustaviti ako je krenuo. Ti to sigurno razumiješ. Edi je bio poseban. 

1.

sinoć sam, na pragu kuće, slučajno zgazio mrava, jednog od onih velikih, šumskih, kakve je miljenko jergović u djetinjstvu, „als das kind kind war“, svojski zlostavljao, da bi pedesetak godina kasnije napisao knjigu o tome, o ratu i o zlu, o ratu i o zlu oko nas i među nama, o nama, o „mi“, o ratu i o zlu u „mi“ i u nama, o ratu i o zlu u svakom od nas, o ratu i o zlu svakom. 

2.

nakon mog zločina, sinoć, sudruzi mravi brzo su se organizirali i okupili oko mravljeg šehida, nešto mravlje radili, nekuda ga mravlje odnijeli.

jesu li mu pogreb priredili, ili su ga u neku svoju zgradu ugradili, ili su ga pojeli? ne znam, smračilo mi se, bio je mrak, i previše sam toga već bio učinio da bih se dalje miješao u mravlji svijet.

3.

[zvjerstva? bestijalnost? što točno mislimo kad osmišljeno ljudsko zlo upisujemo u životinjsku naivnost? ima li zla bez uma i razuma, izvan ljudskog?]

4.

jutros ničega nema na onom kamenom podestu, ni mravâ, ni mravlje žrtve, a skoro ni zločinca.

u dubokom zelenilu što me okružuje, u ljudskoj tišini ukrašenoj šumom stabala, cvrkutom ptica i zujem kukaca, najveća mi je briga hoće li jučer posijana trava niknuti iz suhe zemlje koju napajam. osluškujem njezin muk, osluškujem svoj mir. 

jesam li sanjao noćašnje umorstvo ili sada sanjam svoju nevinost?

5.

u ovo selo ne dolaze novine, a ni novosti svjetske, europske, hrvatske, ako ne pališ elektroničke uređaje. ja ne palim danas, postim. ujutro me priroda informira o svemu važnom i bitnom, a popodne, kad se poželim riječi i papira, brecht me priprema za odlazak u grad – njegova „njemačka ratna početnica“: moj putokaz za povratak u zagreb, pokrovsk, nuseirat, sindžu; upute za upotrebu civilizacije:

oni gore kažu: mir i rat
od različitog su materijala.
ali njihov mir i njihov rat su
kao vjetar i oluja.

rat nastaje iz njihova mira
kao sin iz majke.
nosi
njihove grozne biljege.

njihov rat ubija
ono što je ostalo
nakon njihova mira.

kad oni gore govore o miru
obični svijet zna
da je rat.

kad oni gore proklinju rat
pozivi za mobilizaciju već su napisani.

oni gore
okupili su se u jednoj prostoriji.
čovječe na ulici,
ostavi svaku nadu.

vlade
pišu paktove o nenapadanju.
mali čovječe,
piši svoj testament.

na zidu je napisano kredom:
oni žele rat.
onaj koji je to napisao
već je poginuo.

rat koji će doći
nije prvi. prije njega
bili su drugi ratovi.
nakon što je posljednji završio
bili su pobjednici i pobijeđeni.
kod pobijeđenih su oni niži
gladovali. kod pobjednika
također su gladovali oni niži.

kad počne marširanje, mnogi ne znaju
da njihov neprijatelj maršira na čelu kolone.
glas koji im komandira
glas je njihova neprijatelja.
onaj koji tu o neprijatelju govori
sâm je neprijatelj.

generale, tvoj tenk je moćno vozilo.
ruši šumu i gnječi stotine ljudi.
ali ima jednu grešku:
treba vozača.

generale, tvoj bombarder je moćan.
leti brže od vihora, a nosi više od
jednog slona.
ali ima jednu grešku:
treba mehaničara.

generale, čovjek je vrlo iskoristiv.
može letjeti i može ubijati.
ali ima jednu grešku:
može misliti.

Miljenko Jergović, Rat; Booka, Beograd, 2024.

Napisao je Miljenko Jergovića 117 kratkih priča o opsednutom gradu. Taj grad nema ime (lako bi mogao biti Sarajevo, ali nije), kao što, uostalom, nema ime nijedan junak ove zbirke. U ovakvom sklopu nema potrebe za imenima, kao što za imenima nema potrebe ni u bajkama. Jergovićeve priče imaju strukturu i rečnik bajki: ima tu kraljeva, princeza i prinčeva, svaka priča završava se poentom ili preokretom, uočavaju se, kad zatreba, i nadnaravne pojave, poneko se i vrati iz smrti, satruo, smrdljiv i zbunjen, dovoljno živ da bi izazvao zapanjenost, ali i dalje suštinski mrtav; mnogo je zanimanja po kojima priče nose ime, pekara tu ima i sajdžija, švalja i pralja, slikara, pisaca, pesnika, filozofa, profesorki i profesora, jedna ovca je tu (neće preživeti), jedan vatrogasac i jedan poštar, ima doktora, vazdušnih bića, nekoliko spavača i sanjača, jedan vozač kamiona, potom bibliotekar, biciklista, prosjak i ispovednik, nekoliko se puta ukazuje i bog lično, zatim nosači kostiju, po koji zarobljeni neprijateljski vojnik (koji po pravilu ne preživi dugo) i nekoliko naših koji su se, poluludi, vratili iz zarobljeništva, i mnogo, mnogo smrti, zapanjujuće svireposti (kao u bajkama), raspamaćujuće tuge i ludila koje, najčešće, doživljavamo kao spas… Bajkama, dakle, nisu potrebna imena jer bajke uopštavaju iskustvo na takav način da likovi postaju modeli na koje se može nakalemiti bilo koje ime, te bajkolika priča funkcioniše upravo zbog svoje opštosti (kralj iz bajke je bilo koji kralj, svaki kralj, kao što je ubijeno dete iz Jergovićeve priče bilo koje ubijeno dete na svetu, svako dete). Utoliko – da, Jergović piše bajke, ili, može i tako, bajku o opsednutom gradu. U uputstvu za čitanje pisac će sugerisati da se priče čitaju redom, ne, dakle, na preskok, a razlog toj preporuci čitalac će ubrzo otkriti sam. Otud se ova zbirka priča da razumeti (ili doživeti) i kao jedinstven tekst sačinjen od delova, jer postoji jedinstvo mesta (opsednuti grad), nešto manje čvrsto jedinstvo vremena (početak, trajanje i kraj opsade), te (labavo) preplitanje likova. Utoliko Rat ostaje zbirka priča koja ne postaje roman, ali dopušta da se čita kao jedna bajka. Ono, međutim, što se opire žanru bajke i što je, ako je dopušteno reći, važnije od žanrovskog određenja, jeste jedinstvenost svake priče. (Ne jedinstvo. Jedinstvenost.) Upravo na tom mestu, upravo tamo gde se dodiruju opštost – koja važi svugde, bez obzira na kontekst – i jedinstvenost koja važi samo za taj jedan, neponovljivi slučaj, upravo tu se nalazi tajna ove, najblaže rečeno, neobične zbirke priča. Jedna je to od tajni koju svi znaju – kao što su, svojedobno, svi Grci znali tajnu Delfskog proročišta, te je upravo zbog toga to bila najveća tajna starih Grka (tajna koju niko ne zna nije tajna) – ali koja uspeva da proizvede učinke samo kod retkih: sklopiti opšte važenje i jedinstven događaj. Radi to Jergovića kao niko na ovome jeziku. 

Otud se Rat, u svoj svojoj složenosti, može čitati i kao niz varijacija na temu opsednutog grada, pri čemu su jedina dva unapred data pravila to da priča mora biti kratka – od nekoliko redova do, retko, četiri stranice – i zaokružena. Struktura i rečnik bajke tu su zbog perspektive, atmosfere, zbog jezičkih igara i poigravanja, ali tu nema nužnosti. Nužnost je na drugim mestu: u jeziku. U svom, sada već obimnom delu, okušao se Jergović u gotovo svim formama (priča, roman (kratak i dug), pesma, esej, zapisi, dramolet, pisma, hibridne forme, ili nešto čemu tek treba naći ime (Babukić)), te se upravo tom raznovrsnošću opire smrtonosnoj zamci pisanja jedne te iste knjige čitavog života, ali u bilo kojoj formi da se okušava on ne odstupa (niti može odstupiti) od onoga što je osvojio i što jeste nužno: od jezika i od svoje rečenice. No, ovoga puta pisac je sopstvenoj rečenici zadao težak zadatak: da ostane jergovićevska na veoma malom prostoru. Jergovićervoj rečenici potrebni su prostor i zamah, njegova rečenica troši puno vazduha (inače bi se ugušila). A ovde nema ni prostora ni vazduha. S jedne strane rešenje pisac pronalazi u završnom potezu svake priče, u razrešenju ili novom zapletu, u naglom premeštanju perspektive ili izmicanju čitaočevog oslonca. No, poenta priče je, u stvari, petlja kojom se, munjevito, odvraća pažnja od onoga što, kao kamenje, priču drži usidrenu u njoj samoj. U priči „Slijepac“ to je poređenje. Kada shvati da će naši nastaviti bespotrebni pokolj mladih neprijateljskih vojnika, te da besmisleno krvoproliće neće sprečiti nikakva sila, a najmanje on koji se ponaša kao ludak kojeg niko ne uzima ozbiljno, „pao je na koljena, šakama zgrabio lice, kao da će ga zderati kao karnevalsku masku“ (str. 78). Strahotnost priče i njena, recimo to tako, poenta, tačka preokreta, jeste što će bog uslišiti molitve čoveka koji je izgledao kao da će da zdere svoje lice, ali priča se slaže oko ove slike kao oko svog jezičkog središta. U priči „Vozač kamiona“ to je jezički blesak. Vraćajući se s puta, za volanom, vozač vidi: „Neka je sjena sunula iz mraka“ (str. 80). Poenta je i ovde drugde, u životu mačeta čiju je majku vozač pregazio kamionom, ali priče, zapravo, ne bi bilo bez ove jezičke oštrice, bez ove senke koja je, kao kama, kao metak, kao blesak, „sunula iz mraka“. U „Nosačima kostiju“ raskomadonoj su gradskoj ludi, nekad violonistici u pozorišnom orkestru (podatak apsolutno nužan, anestetik koji pojačava bol), koja je, tražeći ogrev, nagazila na minu, „lude oči poiskakale iz glave, samo ruke, gole od ramena, čvrsto grle, stišću, svoj naramak drva (252). I bez greške ćemo, u svakoj Jergovićevoj priči, pronaći ovakvu vrstu jezičkog jezgra. 

Motiv poravnavanja računa između nas i njih jedan je od najistrajnijih motiva Jergovićeve zbirke. U strašnoj, ali zaista strašnoj priči „Njihova djeca“, u kojoj medicinska sestra ubrizgava radioaktivnu tvar u tela neprijateljske dece pre nego što će ih, žive („kao da su se prejeli nuklearnog otpada“, str. 106), vratiti neprijateljskim roditeljima kako bi i ozračeni roditelji umrli s decom (što više mrtvih na njihovoj strani to bolje), ubice s injekcijama stići će ništa manje strašna kazna. Možemo se, naravno, ljutiti na piščevu naivnost, ili njegovu plemenitu ali glupu veru da zločince, ipak, stiže kazna – ne, pišče, ne stiže ih – ali zamerimo li to ovome piscu znači da ništa nismo razumeli. Ne prepisuju ove priče stvarnost, to rade manje dobri pisci, nego one iz stvarnosti izvlače ono što je nužno, sok same stvarnosti koja svoju stvarnosnu supstancija dobija iz samog pisanja (kao deca što kroz injekciju dobijaju radioaktivnu otopinu). U drugoj će priči sve što naši budu uradili zarobljenim vojnicima, nežno ih i bez mržnje klati, na primer, isto će to raditi, kao odmazdu, i neprijatelj: nežno će i bez mržnje klati naše zarobljenike. Sve to priča jedini preživeli koji lagano tone u ludilo kako shvata da su mu sve to, zapravo, priredili njegovi: da mi nismo počeli da koljemo zarobljene vojnike, ne bi ni oni klali naše. Ali najstrašnija, zaumna priča „Neprijateljska porodica“, svojevrsni je vrhunac i užasa i Jergovićevog majstorstva. Ništa čitalac neće izgibiti ako kažemo da je reč o neprijateljskoj majci, neprijateljskom ocu, neprijateljskoj sestri i neprijateljskom bratu koji su, savršeno nevini, uhvaćeni na neprijateljskoj teritoriji, dovedeni u opsednuti grad i, potom, zazidani na gradskom trgu. Živi. Stanovnicima grada rečeno je da se prema njima mogu ponašati kako žele. Postiže Jergović u ovoj nepodnošljivoj priči koja se, po silini zamaha, širi i na druge priče, književni učinak i gustinu kakvih je malo u književnosti, učinak ravan Andrićevim opisima (nesrećnog Radisava kojeg Turci nabijaju na kolac, na primer), ili opisima Aušvica Prima Levija, jer samome je sebi pisac dao zadatak da što više kaže na što manjem prostoru. A onda, kada sve bude gotovo, kada čitalac poželi, pa i dobije olakšanje (smrt je čisto izbavljenje), sledi scena od koje se diže kosa na glavi i koju valja preneti celu: „Dolazile su vrane, i kljucale mrtva lica. Najpre bi pokljucale oči. Mrtvo se oko pod ptičjim kljunom rastvara kao jaje, kad u njega, svježe ispreženog, umočiš kruh. Pa bi onda, dugo i vrijedno, kljucale obraze, bradu i ono malo mesa na čelu i oko njega, sve dok se ne bi pod prvom kišom zabijeljela vedra i nasmijana lubanja. Materi, zanemogloj u kriku, bijahu poluotvorena usta, te vrana iz usta izvuče i jehzik. Sivoljubičast, gumen, kao da nikada ništanije govorio. Pa se oko jezika otimaše s još dvije vrane“ („Kroničar II“, str. 205). Hijeronimus Boš na papiru. Ali ko je u stanju ovako nešto da gleda, pa još i zabeleži? Hroničar, naravno, koji veruje da je njegov zadatak da gleda, vidi i zapiše to što gleda, po svaku cenu, dakle on gleda i piše iako jasno oseća, zna, da ga lagano proždire ludilo. Piše dok ne poludi.

U ovim će pričama nekim ljudima biti ponuđena božja moć – pri čemu nema nikakve sumnje da su se onaj srpski psihijatar i stihoklepac, te onaj njegov general koji je junački opsedao Sarajevo koje podseća na Jergovićev opsednuti grad (ali nije), osećali kao bogovi – i oni će je, na najočekivaniji način, iskoristiti. Neki će, opet, tu moć odbiti. Neki će uspeti da stvore svoje svetove. Najveći broj, međutim, neće, smrvljeni neprijateljskim granatama i raketama. Na čitaocu je da razmisli šta bi on učinio na njihovom mestu. Jergoviće nudi poente, ali ne i rešenja.

Mnogo je patnje u ovim Jergovićevim pričama, više nego u drugim njegovim knjigama, pre svega zbog toga što je ovde toliko priča na tako malom prostoru. Ali ne samo zbog toga. Ovo su priče u kojima veliki majstor iskušava granice sopstvenog umeća, ne osvrćući se ni na šta drugo osim na to da pronađe pravu meru svome jeziku. 

Vreme, 03. jul 2024.

LIKOVI IZ MOJE BIBLIOTEKE – F. Garsija Lorka (1898-1936)

U poslednjem objavljenom razgovoru Federika Garsija Lorke, u čijoj se stvaralačkoj sudbini prepliću nepredvidivi putevi nadahnuća, u leto 1936. godine, prisutan je sentimentalan priziv nadolazeće smrti kroz filozofski odgovor na pitanje budućnosti pesništva i života. Zapanjeno osluškujući prirodu i čoveka, svedočio je Garsija Lorka, došao sam do uvida da ne postoji ključ koji bi otključao tajnu sveta. Postoji pesništvo koje oplemenjuje, mesečena i pejzaž, slikovitost Andaluzije i njena ,,estetika deminutiva’’, ali ,,ljudska bol i stalna nepravda kojom zrači svet, moje sopstveno telo i misao, ne dozvoljavaju mi da preselim dom na zvezde’’.

Federiko Garsija Lorka bio je totalni umetnik, zagonetan, maštovit i dovoljno nadahnut da piše poeziju, eseje i drame, da svira, peva, putuje, slika i crta. U njegovom delu postoji iskonska maštovitost koja uvek produbljuje svoje izraze i afirmiše kreaciju narodne melodije i zavičajne raspevanosti. Andaluzija je prepuna zova muzike, izraz je pesnički, duša raspevana. Narodne pesme koje je dečaku na gitari svirala majka toliko su uticale na mladog pesnika da je kasnije svedočio da setna patetika andaluzijske narodne pesme, nazvane kante hondo, kod čoveka stvara neodoljivu i osećajnu snagu koja ,,izaziva neki unutrašnji jecaj, plač koji pročišćuje duh’’ i uzdiže ga do ljubavi.

Muzički obrazovan, sa hiljadama harmonizovanih napeva, brojnim crtežima i dramskim skicama u rukama mladi Garsija Lorka 1919. godine odlazi u Madrid, godinu dana nakon objavljivanja prve knjige Utisci i predeli. U madridskom studentskom domu susreće generaciju izvanrednih stvaralaca poput Salvadora Dalija i Luisa Bunjuela. Podstaknut njihovim vizijama i svojim maštovitim previranjima umetničkog bića Garsija Lorka neprestano crta, piše i usavršava raspevani stih i dramsko pismo. U jednom pismu iz 1927. godine Dalija opisuje kao čoveka čija se ,,najoštrija inteligencija sjedinjuje sa njegovom zbunjujućom detinjarijom, u tako neobičnu smešu koja pleni samoniklošću. Ono što me sada najviše uzbuđuje, jeste njegov zanos stvaralaštva koji ga nagoni da stvara ni iz čega, da se napreže i da se u naletima predaje poslu sa takvom verom i silinom da je to neverovatno’’.

Veliki grad poput Madrida daje mu beskrajne mogućnosti. Susreti sa generacijom vrhunskih umetnika podstiču veru u umetnost i predanost stvaralaštvu. Danju je zaokupljen čitanjem i pisanjem, neprestano se otvara jeziku u nadi da će konačno dospeti na čistinu svojih traganja, dok se noću vraća Andaluziji i vilenjaštvu, ponire u ljudsko, ,,u bahanaliju tela i smeha’’. Sva seta ovog sveta koja se sakuplja u zavičajnom melosu Lorkinog pesništva afirmiše radost kao krajnju otvorenost životu u svim njegovim dimenzijama. Biti radostan, prema Garsija Lorki, naša je potreba i osnovna dužnost. Njegova najpoznatija zbirka pesama Ciganski romansero objavljena je u Madridu 1928. godine. Raspevana romansa crne tuge osvetljena mesečinom i melanholijom doživela je brojna izdanja i postala centralno mesto njegovog opusa. Nigde se kao u ovoj zbirci pesama ne dočarava odbačenost ciganskih nadanja, samoća ciganske tuge i horizont praskozorja dalekog i nedostižnog osećanja bespuća. Crnu tugu koja niče pod žuborom lišća Garsija Lorka će osetiti u Americi, kada će u susretu sa tamošnjim crncima prepoznati melanholiju odbačenih. Iz iskustva toga puta, u periodu od 1929. do 1930. godine, nastaće njegova poznata zbirka Pesnik u Njujorku, koja će postati inspiracija brojnim umetnicima. Leonard Koen će podstaknut ovom zbirkom poezije snimiti više pesama na albumu I’m Your Man iz 1988. godine.

U periodu nakon Ciganskog romansera Garsija Lorka drži predavanja i intezivno putuje. Čileanskom diplomati i bliskom prijatelju Karlosu Morli Linku, u leto 1929. godine, piše: ,,Zadržaću se u Madridu dva dana, da obavim neke poslove, a zatim krećem u Pariz i London, gde ću se ukrcati za Njujork. Iznenađuje te? I ja sam iznenađen. Umirem od smeha zbog te odluke. U Americi ću provesti šest ili sedam meseci, a onda se vraćam u Pariz gde ću ostati do kraja godine. Osećam da je Njujork užasan, ali upravo zbog toga idem tamo.” Tih godina putuje i u Argentinu stičući veliku popularnost tamošnje publike predavanjima i muzičkim performansima. Teme njegovih predavanja su raznovrsne, najčešće osenčene potragom za odgovorom na pitanje granica nadahnuća. Pesnička uobrazilja putuje, traga i beži, dok pesnik neprestano ,,šeta kroz svoju maštu, omeđen njome’’. Duboko pesništvo podstaknuto izvornom maštom zasniva se na teoriji vilenjaštva čijoj poetici Garsija Lorka posvećuje jedno svoje neobično predavanje naslovljeno Teorija i igra vilenjaštva. U njemu se razotkriva izvorni smisao potrage za totalnim aspektom umetnosti.

Slike anđela, muze i vilenjaka predstavljaju arhetipske simbole umetničkog izražaja. Sve umetnosti i sve zemlje, prema Garsija Lorki, podložne su uticaju vilenjaka, muze ili anđela. Dok anđeo i muza nadahnjuju i beže pred dolaskom smrti, vilenjak ranjava i vida ranu. U dodiru sa smrću anđeo leti u laganim krugovima, muza se povlači i ,,piše epitaf voštanom rukom, ali odmah ponovo počinje da grebe svoj lovor ćutanjem koje se koleba između dva povetarca’’, dok vilenjak smrti daje draž herojstva, on ,,uživa u obalama virova i poštenoj borbi sa stvaraocem’’. Španija je zemlja vilenjaštva, u njoj plesačice tradicionalne andaluzijske melodije igraju tako da vilenjak deluje na telo devojke kao što vetar deluje na pesak, ona postaje paralitičarka mesečine. Bikovi u borbi umiru herojski, sa prizvukom krajnje napetosti, u grču borbe, u predstavi razotkrivanja umetničke istine vilenjaštva. U španskoj igri i borbi sa bikovima ,,niko se ne zabavlja: vilenjak uzima na sebe da nanese bol putem drame, živim oblicima i da pripremi stepenice za bekstvo od stvarnosti koja nas okružuje’’. Muza nadahnjuje mirnoćom i osećajnom predanošću metafizičkoj dimenziji umetničkog delovanja, anđeo zrači svu raskoš umetničkog genija i stvaralačke ostvarenosti, dok vilenjak luta ,,u potrazi za novim predelima i neznanim naglascima… on je vetar što miriše na dečiju pljuvačku, sažvakanu travu i na meduzin veo koji najavljuje stalno krštavanje novonastalih stvari’’.

Uronjen u poeziju i muziku do krajnjih granica bića, svestan da se umetnost istinski iskazuje jedino ako prepozna boje krajolika i duha naroda kome pripada, plašeći se pritom da teatar ne postane igralište i mesto ubijanja vremena, ostao je dosledan zagovornik individualnog podviga autentične predanosti umetnosti i životu kao takvom. To je potvrdio i 1932. godine kada osniva putujuću pozorišnu trupu La Barraca približavajući se narodu, njihovim sudbinama i licima, odlazeći pritom u zabačena sela kako bi tim zaboravljenim ljudima predao trunke radosti. Bio je, paradoksalno, van vremena uronjen u vreme u kome je živeo i stvarao. Sav od poleta, uporan i osetljiv, drugačiji i svoj, poništio je sve granice i životu pristupio kao goloj otvorenosti. U njegovoj ličnosti, kao u životu malo kog umetnika, dominira okeansko osećanje života, krajnja prepuštenost i detinjasta zaigranost.

Federiko Garsija Lorka je brutalno ubijen od strane španskih fašista u leto 1936. godine, samo nekoliko dana pre nego što je planirao da otpuje u Meksiko na premijeru svoje drame Dom Bernarde Albe. Streljan je u zoru, na nekoliko kilometara od Granade, suočen sa optužbama da svojim delovanjem širi evropski duh koji je suprostavljen španskoj tradiciji. Pesnik koji je Granadi podario lice otvorenosti, zemlji radost i maštu, a suncu Andaluzije odsjaj vilenjaka, umro je okrutno i bez milosti. On koji je pejzaže svoje zemlje opisao kroz zagrljaj mašte i mišljenja, kao mesto gde zalasci odlaze slikama ,,neizrecivih svetlosti koje kao da kraja nemaju’’ stradao je okrutno, u nemilosrdnoj pobedi mržnje nad radošću. Španski građanski rat počeo je, kako je napisao Pablo Neruda, tako što su fašisti ubili svog najboljeg pesnika.