Na ustavke Ilindana, tri mjeseca manje tri dana od oproštajne večere u General Madriagi, Simu Mijanoviću stiže crni glas da je njegov brat Milutin ubijen i opljačkan u noći između četvrtog i petog maja 1910. godine. Na kraju iste kalendarske godine, tri dana pred katolički Božić, u Trnjine je stigao Đukan Roganović, u građanskom odijelu, s cilindrom, kakav su na Cetinju nosili strane diplomate, vojvoda Gavro Vuković i kraljev šurjak Stevo Vukotić. Čim se Đukan pojavio na vratima, svi ukućani su skočili i krenuli mu u susret: osim Stevana, koji je sjedio pored ognjišta u stolovaču, i puvalicom razgorijevao vatru. Đukan se pozdravio sa snahom Anđelijom i krenuo prema bratu, koji nije okretao glavu, samo je podigao lijevu ruku, okrenuo otvoreni dlan prema njemu, dajući mu znak da se zaustavi.
“Odbij.”
Đukan je nešto bio zaustio, ali ga je brat presjekao.
“Ubio si Milutina Mušeljina, za pare. Da te moje oči više nijesu viđele.”
U trenutku je izgledalo da će Đukan skočiti na Stevana, a onda se naglo okrenuo prema vratima, i gotovo trčećim korakom izjurio u dvorište. Nije prošlo ni mjesec dana Đukan je kupio imanje na sredokraći Trnjina i Čeva, i oženio se Čevljankom, od roda Gardaševića, koja je rodila sina na Šćepandan 1912. godine. Majka Petrana je htjela sinu da dadne ime Šćepan, ali Đukan je odlučio da se zove Murat, iz inata bratu, jer zduhači nemaju moć nad muslimanima i onima koji imaju muslimanska imena.
Čim se rodio Murat, njegov otac je ponovo udario u maniti lik: proputio je u Danilovgrad, i po tri dana i tri noći nije dolazio u svoj dom. Zametao je kavgu, kartao je i pio rakiju zagaračku, sve dok ga noć uoči Svetoga Vasilija Ostroškog, nadomak kuće, pored puta, nijesu našli mladi čobani, u sjedećem položaju. Mislili su da je zaspao, ali kad su se primakli vidjeli su da mu je glava neprirodno pala na prsi. Krv na košulji bila se usirila, i čim su ga uhvatili za ramena pokojnikova glava se zabacila unatrag, tako da su vidjeli kako je zaklan jednim ubodom noža, u grkljan, stručno i precizno kao što to rade kasapi. Na isti način je bio prekinut grkljan Milutinu Mušeljinu, nadomak hotela Parana u General Madriagi.
Stevan Roganović, barjaktar malocucke čete je prvog oktobra 1912. mobilisan na skadarski front, i treću noć od njegovog odlaska vukovi su mu u torini zaklali šesnaest ovaca. Stevanove žene Anđelija i Spasenija su mu se poslije povratka iz rata još požalile da su i poslije pokolja stoke uveče slušale strašnu graju, zveket lanaca, topot konjskih kopita, koji je dolazio iz pravca seoske crkve Svetoga Nikole. Starija Anđelija, koja je bila hrabrija od Spasenije – s kojom je Stevan imao potomstvo – izlazila je s glamnicom u jednoj i starim nagantom u drugoj ruci, da osmotri ko to pravi buku mjesečnoj noći. Čim je izašla iz kuće s užarenim drvetom sve je bilo utihnulo osim glasa jejine. Kad bi ušla u kuću ponovo se čula graja i zveket lanaca, a onda je Anđelija opet iskočila na kućni prag i revolverom prema punom mjesecu opalila jedan metak. Nakon toga je nastao potpuni mir koji je trajao više od pet mjeseci, sve do marča, kad se, u daljini, ponovo čula graja, zveket lanaca i topot konja. U starom nagantu više nije bilo metaka, i graja i buka su se nastavljale, barem jednom u nedjelju dana.
Stevan je ćutke slušao žene i motao škiju u listu labudine, a onda je uzeo kosijer i ubrao mladu drenovinu. Naoštrio je vrh koca i pošao na Đukanov grob. Skinuo je kamenu ploču , i vrhom koca je više puta probio mrtvački sanduk, ispod kojega je bio bijeli lencun-pokrov, koji tenac drži zubima dok izlazi iz groba. (Pokrovom-amajlijom se tenac ne služi jedino kad se kamuflira u leptira ili vuka.) Stevan je u junu 1913. otišao u Drugi balkanski rat, i opet mu je u torini krepala jedna krava: ali više se niko noću nije iz pravca crkve Svetoga Nikole, čuo urlike, zveket lanaca i konjski topot.
Stevanu se nije dalo u stoku, ali ga je crvena košuljica čuvala u dva balkanska rata, u bitkama na Glasincu i Mojkovcu, iako se nije štedio, ni zaostajao više od koraka ili dva za Krstom Zrnovićem, komandantom Izviđačkog odreda. Poslije kapitulacije Crne Gore u Prvom svjetskom ratu odmetnuo se u šumu, presrijetao austrijske patrole, razoružavao ih i pljačkao, a onda poslije ulaska srpskih trupa u Cetinje, i propasti Božićnog ustanka 1918. pobjegao je u logor emigrantske crnogorske vojske u Gaeti, gdje je pola godine, sa još sto trideset oficira i vojnika, pod komandom Krsta Zrnovića, pripremao novi ustanak.
Srpski agenti u Italiji saznali su za pripreme ekspedicije ustanika na Petrovdan, i srpska vojska, žandarmerija, i kontrakomiti su ih sačekali na više mjesta u Krajini, Malesesiji, okolini Bara, i razbili ih u nekoliko grupa pri samom stupanju na crnogorsko tlo. Izmičući potjerama i zasjedama, pod puščanom vatrom, jedni su se povlačili kroz Crmnicu preko Riječke nahije prema Lovćenu, drugi su preplivali rijeku Zetu i krenuli prema planini Stavor. Grupa Zrnovića se probila do Simunje, gdje je lakše u rame ranjen komandant ekspedicije. Sedmi dan od ulaska u Krajinu stigli su do pećine u Gradojevu dolu, nadomak Lipe Cucke, u kojoj su se komiti skrivali u vrijeme austrijske okupacije. Noću je Stevan obilazio stare jatake, doline i ulišta pčela, da bi listovima graba, crnog korijena, medom i češnjakom zacijelio komandantovu ranu. Ali nijednom jataku nije odao da je Zrnović ranjen. Jer se poslije Mojkovca, gdje su komandantu Izviđačkog odreda u šinjelu izbrojili sedamdeset zrnobojina, vjerovalo se da on ne može stradati od pušćanoga zrna.
Zrnoviću je mjesec dana pošto mu se rana zacijelila, preko kurirske veze iz Grblja, stigla naredba od Milutina Vučinića, ministra vojnog, da se hitno vrati u Italiju. I Stevan je zanemoćao istu noć pošto se pozdravio sa komandantom: osjetio je kao da mu je neko na pleći stavio star soli. Istoga časa je rukom krenuo prema njedrima, da opipa crvenu košuljicu koju je bio spojio bočkom za vojničku potkošulju. Dupla igla je bila još zakačena za potkošulju, ali od njegova talismana nije bilo traga. Stotinu puta kasnijeje lomio glavu oko toga gdje je i kako izgubio crvenu košuljicu, dok se nije pomirio sa sudbinom. Ista sila koja ga je načinila zduhačem u jednom času mu je tu moć oduzela.
Stevan je deset dana tuvirao iznuren španjolskom groznicom i glađu: dok je bauljao prema kući Sima Mijanovića, zapazio ga je kontrakomita Božo Malenica, i uhvatio bez otpora, kao dijete, razoružao ga i sproveo u cetinjski Bogdanov kraj. Poslije izlaska s robije bio je tek sjenka barjaktara i komandira malocuckog. Za dvadeset četiri mjeseca robije bio je ostario barem deset godina.
Crvena košuljica ga je štitila od neprijatelja i bolesti, ali je muškog nasljednika dobio tek u pedesetoj: na nagovor žene Anđelije, koja nije mogla ostati u drugom stanju. (Anđelija, koja je bila sojna i visoka, predložila je da oženi služavku Spaseniju, malesnu i zdepastu Hercegovku, kako mu se ne bi kuća iskopala. Sin Vaso i kćer Vidna naslijedili su majkin stas, ali veliku glavu i krupne zelene oči od trage Zekovića.)
Treću godinu nakon puštanja s robije, Stevana je iscrpljenog i posavijenog nad motikom u dolu ispod kuće, u tranjama, zatekao njegov suparnik iz mladosti Marko Bogdanov, komandir grebačke čete. Kad mu je prišao na desetak metara Grebčanin se podbočio, kao da je na pokajanju: “Lele mene Stevane Pejov, za tobom, danas i dovijeka. Leleee”. Stevan je odbacio motiku, polako se ispravio i odgovorio: “Lele mene Stevan Pejov, za tobom, danas i dovijeka. ” Onda su krenuli jedan drugome u susret, i poljubili se u obraze, po tri puta, kako je to bio običaj prilikom primanja saučešća.
Vasa Stevanova je dva mjeseca nakon njegove posljednje posjete Cetinju, treći dan Vaskrsa ljeta Gospodnjeg 1975., njegova kćer Danica našla studenog u položaju fetusa, u donjem dijelu kreveta. Mjesecima poslije glasa o Vasovoj smrti na momente mi se pričinjavalo da će mali sijedi starac s crnogorskom kapom na glavi odnekud banuti, i ponovo me vratiti su svijet njegovih jezičkih kalambura i fantazija, od kojih su ostali samo obljesci koji se polako pretvaraju u pjenu.
Momenti rođenja i smrti u velikoj mjeri presudno određuju pamćenje potonjih generacija, jer, kako se vrijeme udaljava tako se zgušnjavaju i relativizuju naizmjenični periodi uspona i pada u pojedinačnim životima. Osim ukoliko je bljesak tako kratak a život u animnosti toliko dug, kao što je bio slučaj sa princom Đorđem Karađorđevićem, jednim od junaka pripovijesti o Gradskom trgu.
Srpski prijestolonasljednik, ludi princ, kako ga je nazvala beogradska čaršija, šest godina je bio prijestolonasljednik, a šezdeset tri je proživio – duže nego što je to bio prosječan životni vijek rođenih u prvoj polovini dvadestog stoljeća – zatočen u dvorcima, umobolnicama, u anonimnosti komunističkog penzionera.
Većina prinčevih ispisnika nije bila u životu – mlađi su imali maglovita saznanja ili nijesu znali ništa o starijem sinu kralja Petra Karađorđevića – kad je u beogradskoj Politici, 18.10. 1972. godine, na dvanaestoj strani, u rubrici društvo, sitnim slovima, objavljena vijest:
UMRO ĐORĐE KARAĐORĐEVIĆ
Juče pre podne na Internoj klinici u Beogradu, u 86-oj godini života, umro je Đorđe Karađorđević. Kao stariji sin kralja Petra, Đorđe je zbog sukoba s mlađim bratom Aleksandrom, najpre proteran u Francusku, a zatim lišen prestola, čina i svih prava koja su mu kao članu dinastije pripadala. Bio je u tamnici sve do početka II svetskog rata. Poslednje godine života proveo je kao penzioner u Beogradu.
Istoga dana u Politici, na dvadeset devetoj stranici objavljena je čitulja:
Moj plemeniti i dragi suprug
ĐORĐE P. KARAĐORĐEVIĆ
Preminuo je 17. 10. 1972. godine u 86 godini života.
Sahrana će se obaviti 19. 10. 1972. godine u 15,30 časova na Novom groblju u Beogradu.
Po izričitoj želji pokojnika sahrana će se obaviti bez venaca i cvjeća.
Ožalošćena supruga
Radmila Karađorđević
Najstariji sin Petra Karađorđevića, penzionisani potpukovnik Đorđe, svog mlađeg brata Aleksandra nadživio je trideset osam godina i osam dana, ali i ostale direktne i posredne aktere njegove abdikacije: Franza Josepha Habsburga, Nikolaja Drugog Romanova, Nikolu Pašića, te Dragutina Dimitrijevića Apisa Apisa, šefa Crne ruke, i Petra Živkovića, vođu Bele ruke, suprostavljnih tajnih oficirskih organizacija, koje su se borile za prevlast u kraljevini Srbiji. Svi moćnici s početka dvadestog stoljeća, unutrašnji i vanjski, koji su presudno uticali na sudbinu Srbije, bili su međusobno nesaglasni i sukobljeni gotovo u svemu, osim u neprijateljstvu prema srpskom prijestolonasljedniku. Đorđa je jedino obožavao otac, koji je i sâm morao dignuti ruke od njega poslije nasilne smrti prinčevog posilnog Stevana Kolakovića, koju su jedva dočekali svi neprijatelji starijeg kraljevog sina.
Princ Đorđe je u stvari imao tri života: nasljednika srpskog prijestola, zatočenika u duševnoj bolnici Gornja Toponica, kod Niša, i penzionera u komunističkoj državi. Poslije nestanka kraljevine Jugoslavije i detronizacije Karađorđevića, na svoje protekle živote gledao je tuđim očima: kao da su se dogodili nekom drugom. Istina, simpatisao je, ali bez dubljih emocija, onog raspusnog mladića koji je mahnitao po Terazijama i Adi Ciganliji, ismijavao dvorske prijeme i protokole, i kasnijeg sužnja koji je petnaest godina čamio okružen psihijatrima i žandarmima, koje je opisao u svojim memoarima.
Đorđe je, dok su još trajale borbe za oslobođenje Beograda u oktobru 1944. godine, pet dana prije nego što su jedinice Peka Dapčevića i generala Ždanova, protjerale njemačku vojsku iz glavnog grada Jugoslavije, došetao u štab Prve armije, na Dedinje. Predstavio se dežurnom oficiru, koji ga je uveo u ratnu vilu Franza Neuhausena, okupacionog guvernera Srbije, kasniju rezidenciju Josipa Broza Tita.
“Ja sam Đorđe Karađorđević”, ponovo se predstavio crnomanjastom tridesetogodišnjaku s generalskim širitima na rukavima.
“Ja sam Savo Drljević, načelnik Prve armije.”
“Vi ste Crnogorac?”
“Jesam.”
“I ja sam Crnogorac.”
“Kako, Vi ste Srbin?”
“Kakav Srbin, mene su Srbi hteli da ubiju, i smestili me u ludnicu. Ja sam Crnogorac, Jugosloven i republikanac.”
Na sahrani princa Đorđa, između sto dva pratioca oko njegovog groba, koliko ih je izbrojio inspektor Udbe Niša Brajović, bila je i gospođa Smiljka Trandafilović-Duković, koja je pročitala čitulju u Politici, i stigla taksijem, pola sata prije nego što su pokojnika iznijeli iz kapelice Novog groblja. Gospođa Smiljka, kćer grosiste Ace Trandafilovića, poslanika radikala, vojnog liferanta, trgovca drvom i šećerom, bila je zaljubljena u princa, iako je to skrivala od svoga oca koji je bio čovjek od povjerenja Nikole Pašića.
Grosistu Trandafilovića i predsjednika Vlade Pašića – čiji je sin Rade nakon objave rata Austro-Ugarskoj na prijevaru uzeo novac od Jelene Karađorđević Romanov u ime princa Đorđa – nijesu povezivali samo cincarsko porijeklo nego i porodični poslovni interesi. ( A. Trandafilović je posudio Pašiću trideset hiljada franaka koje je predsjednk Vlade morao vratiti knjeginji Romanov, nakon što je pomahnitali princ Đorđe starog vođu radikala ščepao za bijelu bradu.)
Intimni život i afere princa Đorđa, od njegovog proglašenja za nasljednika prijestola, bile su glavna poslastica za čaršiju. Terazijski hroničari, skadarlijska boemija, kafanske protuve iz novinarskog, stranačkog i špijunskog svijeta, svakodnevno su raspredali o Đorđevoj bahatosti, mladalačkim hirovima, bliskosti s Mikom Alasom i ignorisanju djevojaka, koje su oblijetale oko mladog prijestlonasljednika. U šaptačkim diverzijama, “puštanju buva”, da se prijestolonasljednik ugodnije osjeća u društvu alasa nego dvorskih dama, posebno su bili agilni Apisovi crnorukci i radikali. Princ Đorđe nije mnogo mario za intrige koje su mu prenosili njegov rođak Jaša Nenadović i posilni Kolaković. Čak bi se reklo da je čaršiji namjerno davao građu za spletke i smicalice: provodio je dane u pecanju ribe, i u mamuzanju zelenka na Adi dok konja na nozdrvama krvava pjena ne popane, a nakon toga bi ludovao autom po Terazijama i razgonio dokone šetače. Priče o princu često su išle ispred njega, pa su dokoni kibiceri iz skadarlijskih kafana mogli zaključiti da se Đorđe u isto vrijeme nalazio na više mjesta: na Dvoru, na Adi Ciganliji, Terazijama, Dorćolu i Senjaku.
Prijestolonasljednik se rijetko pojavljivao na prijemima: obično je kasnio – osim na svečanostima koje je organizovao kralj Petar – i iznenada je nestajao, bez najave i izvinjenja. Na Svetosavski bal 1907. došao je s Ade Ciganlije, blatnjavih čizama, znojav, i odmah s vrata dvorane krenuo prema prpošnoj kćeri radikalskog blagajnika – kojega je posprdno, po cetinjski, zvao “Kesa” – i zamolio je za ples. Okretao je hitro, pomalo divlje, kao da kroti ždrebicu, držeči je snažno desnom rukom preko pasa. U jednom trenutku je Smiljka osjetila da joj se manta svijest i nehotice je spustila glavu na mršave prinčeve grudi. Đorđe je djevojku lako pridržao i polako, neočekivano nježno, odvojio od sebe. Smiljki se u času razbistrilo, smeteno se osmjehnula, i pogledala ga u oči. Prinčev divlji pogled najednom je opitomio: i već sljedeći trenutak njegovo je lice opet bilo tvrdokorno, a izraz očiju, stisnutih u uske proreze, dobio izazovan izraz. Princ se galantno, pomalo vragolasto, naklonio Smiljki, zahvalio joj na plesu, i okrenuo prema izlaznim vratima.
Djevojka nije mogla zaspati cijelu noć: još je osjećala na svojim krstima Đorđevu koščatu ruku, i onaj pogled u kojemu je u trenu vidjela nekog drugog čovjeka, krhkog i nezaštićenog. Sjutradan se povjerila starijoj sestri Nataliji koja je bila zaručena za sina generala Pantelije Grujića, da je u prijestolonasljednikovom naručju prosto lebdjela, i u stomaku osjetila neobičnu toplinu. Natalija je začuđeno slušala sestru, koketu, koja se poigravala s udvaračima, karijernim oficirima, sinovima ministara i bankara, kako joj ushićeno govori o osporavanom krunskom princu.
“Ali, on ne mari za žene. Kažu da ima nedoličan odnos s profesorom Petrovićem?”
“To su intrige crnorukaca i radikala, koji hoće da ga nateraju da abdicira, i umesto njega postve Aleksandra za prestolonaslednika. Dio ove urote je i tata. Da si ti plesala umesto mene shvatila bi kolike su to bedastoće. U Đorđu je najmanje dve osobe, od kojih je jedna toliko suptilna i nežna.”
Natalija je podigla desnu ruku i zarotirala šaku, šaljivo pokazujući sestri da nije potpuno pri sebi. Smiljka se nasmijala, potrčala u svoju spavaću sobu, stala pred veliko ovalno ogledalo, napravila pituetu i istrčala iz kuće. Krenula je prema Terazijama, neće li odnekud banuti Đorđe, koji je ludovao u svom fordu, nedavno pristiglom iz Amerike. Narednih dana princu se izgubio trag, i Smiljka se povlačila u sebe, izgubila je apetit: izgledala je bezvoljno i anemično, njena bijela koža pretvorila se u nestvarno prozirno blijedu. Smetalo joj je zubato februarsko sunce, i odustala je i od redovnih šetnji Topčiderskim parkom, s prijateljicama iz Više ženske škole.
Marač je ljeta Gospodnjeg 1908. bio je neuobičajeno topao: proljeće je stiglo nenajavljeno prvog dana marta, a Smiljka je još tuvirala, iako su joj se polako vraćali san i apetit. Opet je krenula u šetnje s prijateljicama, i onda je desetog aprila, dva dana uoči Cvijeti, na vrata kuće Trandafilovića, u Cara Dušana, pokucao Stevan Kolaković, posilni prijestolonasljednika Đorđa, s pisamcetom u ruci, koje je predao Dobrili, kućnoj pomoćnici Trandafilovića.
Služavka Dobrila je osluškivala razgovore sestara o princu Đorđu, i čim je prinčev posilni okrenuo leđa potčala je prema Smiljki, i pružila joj kuvertu s crvenom vrpcom.
“Od princa, doneo je njegov ađutant.”
Smiljki su prsti onespretili, i pismo je ispalo iz kuverte na pod. Još prije nego je podigla pismo s poda pročitala je poruku napisanu velikim četvrtastim slovima:
Dolazim sutra, u jedanaest, pre podne.
Đ.
P. S. Uzmi jahaći kostim.
Smiljka se glasno nasmijala prinčevom bezobrazluku, koji joj je poslao poruku kao da im je to stoti, a ne prvi sastanak. Sjutradan je Đorđe tačno u jedanaest sati bio pred kućom Ace Trandafilovića, ali ne na konju, nego u svom fordu A, jedinom privatnom automobilu u Beogradu.
“Idemo na Adu”, ustao je i otvorio joj vrata prednjeg sjedišta auta.
Smiljka ga je vragolasto pogledala i osmjehnula se: nije ni očekivala njegovo kurtoazno pitanje, ima li dama neku posebnu želju. Poslije jednosatnog poskakivanja po šljunkstom putu stigli su na obalu Save, preko puta Ade, gdje ih je čekao uniformisani poručnik koji je preuzeo konje. Posilni Kolaković je stojao ispred čamca sa dva para vesala. Princ je uzeo prednja vesla, i Smiljku je smjestio na klupicu između veslača. Na ostrvu su ih čekali osedlani konji arapske pasmine, koje Đorđe nije slučajno izabrao. Jer, princu je Kolaković referisao da mlađa Trandafilovićka ima svog konja arapske rase u ergeli na Čukarici. Jahali su laganim kasom livadama i proplancima prošaranim vrbacima, dok Đorđe nije najednom podbo svoju sivu ždrebicu, i jurnuo prema prema šumarku bjelograba. Smiljkin konj je bio iskusniji trkač: jahali su u liniji, i konjske njuške su se gotovo dodirivale.
Prinčeva kobila je poslije dvadesetak minuta počela posustajati, i on je povukao uzde toliko bijesno da je životinja bolno zarzala. Đorđe je skočio sa sedla na zemlju, i Smiljka je zauzdala bjelaša: okrenula se natrag, i polako krenula prema kobili i jahaču. Princ je teatralno raširio ruke, stao je pored bijelog konja sa sivim pečatima na prsima i vratu, i jahačicu, dok je izvlaćila nogu iz uzengije, primio u naručje. Smiljki se opet zamaglilo pred očima, kao na dvorskom balu: samo ovoga puta nije bila svjesna je li omamio miris mlade trave ili znoj mladog jahača koji je snažnim rukama užurbano spustio zemlju.
Gotovo osam nedjelja Smiljka se trzala na svaki šum, škripu kućnih vrata, očekujući prinčevog posilnog Kolakovića s porukom. Iščekivanje se polako pretvaralo u ljutnju: nije znala je li više ljuta na svoju popustljivost ili njegovu bahatost. Konačno se pojavio Kolaković, i sluškinji rekao da ima ličnu poruku za gospođicu Trandafilović. Simpatični, vitki pratilac princa Đorđa, koji joj je ličio na studenta, naklonio se mladoj ženi.
“Prestolonaslednik vas čeka u svojoj rezidenciji, u Gospodar Jevremovoj.”
Smiljka se htjela ljutito obrecnuti, na još jednu prinčevu neuviđavnost, i poručiti mu da ima neke dogovorene obaveze: i još mu dodati da ona nije na čiviluku, pa samo čeka njegov poziv. Ipak je klimnula glavom, vratila se u svoju sobu, namirisala se kolonjskom vodom, popravila frizuru, stavila šešir i krenula prema Đorđevoj rezidenciji, koja je tek tristotinak metara od kuće trgovca Trandafilovića.
Od sastanka mladih ljubavnika u Gospodar Jevremovoj, u međuvremenu su se dogodila dva balkanska i dva svjetska rata, i gospođa Trandafilović-Duković je postala dio mobilijara svih salona gospodara vremena – predsjednika vlada, ambasadora velikih zemalja, namjesnika princa Pavla, okupacionih austrougarskih i njemačkih guvernera – osim kralja Aleksandra i Josipa Broza Tita. Prvog je izbjegavala – svaki put je osjetila mučninu u želudcu kad je bila u njegovoj blizini – a drugog, za kojega su nagađalo da je austrijski plemić ili Rus – jer je bolje govorio njemački i ruski nego hrvatskosrpski jezik – užasno se bojala. Smiljka se povjerila svojoj sestrični Katarini Grujić, koja je živjela u Londonu, da bi Titova vlast satrla ostatke buržoaske klase da nije bilo Rezolucije Infombiroa. Staljinisti su postali mnogo opasniji za svoje doskorašnje drugove, pa su titoisti djelimično skrenuli pažnju s obezglavljenih i ratnom kolaboracijom s njemačkim okupatorima osramoćenim monarhistima.
No gospođa Trandafilović-Duković nije se odrekla svojih starih navika, ni u vrijeme kad su se na Terazijama i u skadarlijskim kafanama čule gotovo samo crnogorska, bosanska i lička ijekavica. Na Dorćolu je subotom u svom salonu na prizemlju – komunisti su joj na gornjem spratu vile uselili potpukovnika Dušana Ljuštinu, “partizančinu” iz Like – na popodnevnu čajanku pozivala svoje ispisnice, bivše ministrice, dvorske dame, ocvale mondenke koje su s mnoštvo detalja, po ko zna koji put, ponavljale zgode sa Kaprija, Azurne obale, Opatije, Karlovih Vari. Prećutno su izbjegavale političke teme, ukoliko se nijesu dotakli zle sudbine svojih starih ljubavnika, simpatija i antipatija, koji su tavorili u zatvorima, siromaštvu i svakovrsnom poniženju. Još su čavrljale o dvorskim prijemima, skandalima bivših ministara i njihovih žena i ljubavnica, modi, vremenskoj prognozi, staračkim bolestima, novootvorenim diplomatskim magacinima, u kojima se oblačila nova komunistička elita.
Smiljka se duhovito, katkad i zajedljivo, osvrtala na skrivene i otvorene aluzije prijateljica o njenim udvaračima i ljubavnicima. No nijedna od družbenica nije zapazila kako bi preko njenog dugog lica i zelenkastih očiju prešla jedva vidljiva sjenka, koja je naslućivala više tugu nego nostalgiju, kad god se pomene princ Đorđe. Istina, rijetko bi se ko sjetio bivšeg nasljednika krune koji je bio zaglavio u ludnici: i to uzgred, kad su tema bili njegova rodbina, Aneksiona kriza, Baja Pašić i Apis. Sjećanje na bivšeg nasljednika krune gubilo se u galimatijasu toliko vlada, prevrata, diktatura, okupacija, atentanata, izdaja, zaludnih očekivanja.
Na svaki Đorđev pomen, Smiljka se uvijek jednako jasno i uzbudljivo, sjećala svakog dodira, poljubaca, načina na koji je milovao i držao u naručju. Posebno joj je ostala upečatljiva slika trenutka kad je ugledala princa u vrtu rezidencije u Gospodar Jevremovoj. Nervozno je pušio, i čim je zapazio na kapiji hitro joj je krenuo u susret: elegantno je, poput pariškog dendija, poljubio je u ruku i elegantno uveo u salon. Popili su koktel od crvenog vina, kupine i čokolade koji je Đorđe sâm pripremio, i pošto su nazdravili uhvatio je oko pasa, doveo do divana, odložio čase s poluispijenim koktelom, uzeo je taktilno, više na ženski način: polako je svlačio, vrhovima prstiju joj je mazio vrat, stomak, butine. Smiljka se prepustila nepoznatom čovjeku: Đorđeva koža je drugačije mirisala nego u omaru na Adi Ciganliji.
No kad su ljubavnici ujutro ustali, bili su ćutljivi. Smiljka je Đorđu stavila ruku na rame, zagladila mu čuperak s čela. On je poljubio, ali nekako stegnuto: otišao je u kuhinju, skuvao im je kafu, rekao nešto o vremenu i o obavezama u Dvoru. Smiljki se osjetila da je prenapregnut, da joj jedva čeka vidjeti leđa. Onda je ispratio do kapije vile, poljubio je u obraz, i rekao:
”Javiću se.”
Smiljka je ćutke namjestila fedora šešir sa širokim obodom, koji joj je juče predveče zaklanjao lice od znatiželjnih Dorćolčana, dok je iz Cara Dušana grabila prema prijestolonasljednikovoj rezidenciji.
Nije očekivala da će joj se Đorđe javiti sjutradan ni prekosjutra, i treći dan su joj ispred kuće prošli demonstranti koji su se s Dorćola spuštali prema Terazijama. Nije se obazirala na to što psuju Franza Josepha i Beč, i mislila bi da je to samo jedna predstava, kakvih je u srpskom političkom životu napretek, da jedanaestog oktobra ujutro, na naslovnoj strani Politike, nije pročitala uvodni tekst glavnog urednika Ribnikara o Bosanskoj krizi. Ispod urednikovog uvodnika bio je izvještaj o narodnim protestima, kod spomenika kneza Mihaila, gdje se okupilo oko tri hiljade ljudi. U antrfileu masnim slovima citiran je kratki, ali zapaljivi, ratnički intonirani govor prijestolonasljednika Đorđa.
“Draga braćo! Osećam se srećan što mi ukazujete priliku da se jednodušnosti milog naroda i ja pridružim. Ja vas uveravam da se osećam ponosit da budem vojnik i dobrovoljački vođa jednog naroda koji je rešio da izgine za svoju čast i svoje interese. Za ime naroda i čast njegovu, za sveto ime Srbinovo. I ja ću poći sa vama i proliću krv svoju srećan što sam sin srpskog naroda. Tog najmirisnijeg cveća u vrtu slovenskom. – Neka živi svaki onaj koji je gotov da mre, neka mre ko hoće da živi! Živeo srpski narod!”
Isto veče su poslanika Trandafilovića posjetili prvaci radikala Andra Nikolić i Mihailo Vujić, koji su bili rezignirani i uplašeni da će ih “jurodivi Đorđe” uvesti u rat s Austro-Ugarskom. Ministar Nikolić je nešto tišim glasom rekao da Pašić i Apis, uz pomoć ruskog i austrijskog ambasadora prave pritisak na kralja Petra, da natjera Đorđa da abdicira, i umjesto njega mlađeg Aleksandra proglasi za nasljednika. Smiljka je u hodniku ispred dnevne sobe prisluškivala razgovor, obula se i gologlava otrčala prema Gospodar Jevremovoj. Đorđevoj sluškinji predala je poruku napisanu na salveti:
“Javi se. Imam nešto važno da ti kažem. S. T.”
Đorđe je govorio i na drugom protestu protiv austrijske aneksije Bosne i Hercegovine: pozvao je demonstrante da za njim krenu na Drinu, i na kraju je zapalio crno-žutu zastavu. Drugim govorom, u samo sedamnaest dana, protiv sebe je konačno ujedinio stare neprijatelje, sa oportunistima iz skupštine, vojske i Dvora, koji su dugo odmjeravali je li jača struja prijestolonasljednika, očeva miljenika, ili njegovog mlađeg brata, taktičnijeg i vještijeg u zakulisnim igrama.
U radikalskim kafanama krenula je priča da je kralj Petar zaprijetio Đorđu kako će mu oduzeti nasljedno pravo ukoliko nastavi zemlju gurati u rat, za koji Srbija nije vojno i ekonomski sposobna. Prijestolonasljednik je bio svjestan da su Pašić i Apis ispleli mrežu intriga oko njega, i histerično je optuživao za izdaju i zavjeru i svoje najbliskije prijatelje i saradnike. U trenutku rastrojstva, u noći između dvadeset osmog februara i prvog marta – u Noći vještica – zvjerski je nasrnuo na Stevana Kolakovića. Rukama i nogama udarao je svog posilnog, u glavu i mali stomak, koji je oduzet, s velikim bolovima, prenešen u bolnicu. Kralj Petar je bio unezvjeren zbog izvještaja ljekara da je život Kolakovića ugrožen, i poslao je gradonačelnika Beograda i upravnika Dvora, da u bolnici posjete Kolakovića, i natjeraju ga da pismeno potvrdi kako je nastradao u nesrećnom slučaju.
No ni Crna ruka nije mirovala: sanitet B.Bosnić, agent Vojislava Tankosića, Apisovom zamjeniku dostavio je pismo umirućeg Kolakovića, koje je trebao predati njegovoj ženi:
Draga ženo, pre neki dan tukao me grozno prestolonaslednik Đorđe s nogama u mali trbuh, a pesnicama po licu i glavi. Ja sam odmah dobio jake bolove, i baš sinoć 2. marta dođu u bolnicu upravnik varoši Alimpić, načelnik saniteta i zastupnik upravnika Dvora g. Milutinović i nateraše me da potpišem jedan akt: kako me niko nije ubio; ženo zato ti ja javljam da nisam pao nego me ubi prestolonaslednik Đorđe u trbuh nogama. U slučaju moje smrti: traži izdržavanje od Dvora i čuvaj dobro decu.
Tankosić je svom agentu naredio da pismo prepiše, prije nego što ga proslijedi Kolakovićevoj ženi. Sljedećeg dana je umro prinčev posilni, i njegovo pismo oštampano kao letak, dobile su redakcije prijestoničkih novina, ambasade Rusije i Austrougarske, te poslanici radikalne i napredne stranke.
Vidjevši da je upao u mrežu iz koje se ne može izvući, princ Đorđe je u dogovoru s ocem, dvadeset sedmog marta 1909. uputio pismo novoimenovanom predsjedniku Vlade Stojanu Novakoviću:
Uzbuđen skroz nepravednim i nepravičnim insinuacijama, koje je jedna nesrećna slučajnost izazvala u izvesnim krugovima našeg javnog mnjenja, čast mi je, u odbranu kako moje ničim okaljane časti, tako i moje potpuno mirne i čiste duše, učiniti ovu izjavu:
Najdublje proniknut rodoljubivim dužnostima, koje mi moja savest u ovom trenutku nalaže u interesu otadžbine, ja se odričem svih prava i prerogativa koji mi po Ustavu pripadaju. Ova moja odluka je nepokolebljiva.
Đorđe je prije napisane abdikacije spremio kufere za put, dvadeset osmog marta pozdravio se s Mikom Alasom, i otputovao u Rim, kod svoje tetke Eko. Jelena Savojska je tješila sestrića, iako se u sebi sladila zbog razdora u vladajućoj kući Srbije. Jer je njen najstariji sestrić je, samo dvije godine prije abdikacije, uz podršku kralja Petra, pripremao atentat na svog dedu, crnogorskog knjaza Nikolu, čiji su egzekutori trebali biti crnogorski studenti u Beogradu i vrbovani funkcioneri opozicione Narodne stranke na Cetinju.
Aca Trandafilović je namjerno u dnevnom boravku zaboravio letak na kojemu je bio tekst pisma Stevana Kolakovića svojoj ženi. Smiljka, koja još ništa nije znala o Đorđevom napadu na svog posilnog, stigla je kući dobre volje, iz konjičkog kluba na Zvezdari, gdje je upoznala Stefana Dikovića, mladog, žovijanog Tršćanina. Skinula je jahaći kostim, i obukla kućnu haljinu prije nego je sa stola uzela papir, i mahinalno pročitala prva dva reda. Papir joj je ispao iz ruku, osjetila je muku u želudcu, i uhvatila se rukom za naslon stolice. U trenutku se sjetila Đorđeve majke, koju je prema riječima radikala, Petar Karađorđević udario nogom u stomak dok je bila u drugom stanju.
Tri dana nije izlazila iz svoje sobe, a onda je naizgled lakosjeno prihvatila poziv na večeru Tršćanina, koji joj je svaki dan slao devet crvenih ruža, s učtivim porukama. Godilo joj je društvo galantnog Dikovića, polutalijana, koji joj je diskretno stavio do znanja da bi on sigurno bio u Veneciji ili Rimu, da ga u Beograd nije dovukla njegova tetka Đurđina, žena Nikole Pašića. Smiljku nije fascinirao mladićev rodbinski odnos s vječitim predsjednikom radikala, višestrukim premijerom, ali posebno joj je bilo simpatično Tršćaninovo izgovaranje srpskih riječi, pomiješanih s talijanskim vokabularom, začinjenim dugim vokalima i mekim suglasnicima. Godila joj je i Stefanova vesela narav i posebni osjećaj kad treba biti blizu svoje amore, ili se udaljiti, izgledati nevidljiv, u nekim trenucima koje su važne ćudljivim i zaigranim mladim damama.
Grosista Aca Trandafilović nije krio ponos što će se familijarno zbližiti s Bajom Pašićem, i ujedno demantovati šaputanja crnorukaca da je njegova kćer u ljubavnoj vezi s bivšim prijetolonasljednikom, kojega su Apisovci zvali i “Đorđe Peder”. Tršćanin i mlađa kćerka Ace Trandafilovića vjenčali su se četvrtog decembra 1909. pri kraju kalendarske godine u kojoj su se upoznali, na zadovoljstvo obije familije. Stefan je preuzeo dio poslova gospodina Trandafilovića, koji nije imao sina, a gospođa Đurđina je bila srećna što je bratanća zadržala pored sebe u Beogradu. I mladenci su dobili ono što su htjeli: više su ih je povezivale konvencije bračnog ugovora i razumijevanje za obostranu slobodu nego velika strast. Zasebno su planirali putovanja, zimske i ljetnje odmore, zabave, noćna druženja. Slobodnijem ponašanju u braku pomogao je i Stefanov sterilitet, koji je u djetinjstvu bio prebolio zaušnjake. Pored svega toga bili su privrženi jedno drugome: Smiljka se sprijateljila sa Stefanovom ljubavnicom, kćerkom ministra Spiridonovića, a muž se pravio nevješt na ženine česte promjene partnera, mahom mlađih oficira, diplomata, glumaca i muzičara.
Stefana bi jedino ozlojedila Smiljkina primjetna distanciranost prema regentu, budućem kralju Aleksandru, koju su lako zapaziti i njihovi bliski prijatelji i rodbina. I “Kralj Ujedinitelj” pokazivao je hladnu i vještačku ljubaznost prema njoj: Petar Živković, kojega je opozicija prozvala Pera Peder, šapnuo mu je da je kćer Ace Trandafilovića, jedina dvorska dama koja je imala flert, vjerovatno i seksualni odnos, s njegovim starijim bratom.
Gospođa Smiljka je imala i fizičku odbojnost prema Aleksandru: podilazili su je hladni trnci niz kičmu kad bi se s rukovala s kraljem. Aleksandrova mala koščata ruka bila je hladna, kao da u nju nije doticala krv, a njegov osmijeh je u stvari bio grimasa koja je pokušala omekšati ispitivački pogled.
Stefan Duković je, bez obzira što ga je Aleksandar primjetno odaljio poslije smrti Nikole Pašića, na svaki način pokušavao da mu pokaže lojalnost. Oblijetao je oko Pere Živkovića, kojega je kralj postavio za predsjednika Vlade poslije uvođenja Šestojanuarske diktature. Tršćanin je nekadašnjem šefu Bele ruke ogovarao opozicione prvake, vojne liferante, bankare, prenosio mu pikantnerije o Musolinijevom ambasadoru u Beogradu, nagovarao ga za zajedničko partnerstvo s drvnom industrijom Gutmann, koja je imala predstavništva od Tel Aviva do Buenos Airesa.
Odmah poslije glasa o atentatu u Marseju, bivši narodni poslanik i grosista Duković, među prvima je potrčao prema zgradi Skupštine kraljevine Jugoslavije, nazvao generala Dimitrijevića, maršala Dvora, da ga ugura na spisak zvanica za kraljevu sahranu, kojima je sugerisano da stave crnu traku na rukavu odijela.
Gospođa Smiljka je dobila migrenu u noći uoči Aleksandrove sahrane, i uzalud je molila muža da bez nje isprati monarha na vječni počinak. No Tršanin je bio toliko uporan i uvjerljiv da je zaboravila na glavobolju. Ali je na pogrebu, za razliku od gospođe ministarke Jelisavete Jeftić, koja nije sušila obraza, odsutno gledala impozantni kovčeg sa krunom Kraljevine Jugoslavije, jedva čekajući da patrijarh Varnava završi opijelo. Opet su joj se misli zbile na starijeg monarhovog brata, izolovanog i osramoćenog, raščinjenog prijestolonasljednika Đorđa, koji okružen psihijatrima i žandarmima možda i ne zna za Aleksandrovu sudbinu.
Trideset osam godina poslije Aleksandrove sahrane, gospođa Smiljka Trandafilović-Duković, stojeći sama, sa strane, ispred kapele na Novom groblju, ispraćajući penzionisanog pukovnika Đorđa Karađorđevića, pomislila je da su možda samo ona i Mika Alas naslutili skrivene prirode tog čovjeka oko kojega se plelo toliko intriga i nesporazuma. I u doba staračke mrzovolje i usamljenosti, odmaknuta i od sopstvenih ženskih lakomislenosti, ostalo joj je neprozirno: kakve su to sile koje su ga lomile, ali i održavale u godinama užasne usamljenosti, poniženja i patnji. Je li princ Đorđe doista bio duševni bolesnik, paranoik sa šizofrenim crtama, ili ekscentrik, s potisnutom djetinjom traumom od nasilne smrti njegove majke; je li bio biseksualac ili su njegovo prijateljstvo s Mikom Alasom kompromitovale šaptačke diverzije Apisovih crnorukaca i pripadnika Bele ruke, Pere Živkovića, kako ga Profesor “pečati otpozadi”.
Nije je prosvijetlio ni iznenadni susret s Đorđem u jesen 1956. godine. Smiljka je šetala Kalemendanskim parkom ophrvana nedostojnom sudbinom svoje klase, koja je odbačena i osiromašena tavorila u svojim velikim derutnim stanovima, rasprodavajući posljednje ostatke porodičnog srebra. U prvi mah je mislila da joj se javilo priviđenje mršavog visokog čovjeka, uspravnih leđa, s francuzicom na glavi. Mahinalno mu je mahnula rukom. On je malo produžio, a onda zakočio pedalama tako da se biciklo unekoliko zašijalo, i mladićki kočoperno se skinuo s bicikla. Bio je to isti onaj čovjek koji je, prije gotovo pet decenija, u žurbi poljubio poslije strasne noći u Gospodar Jevremovoj.
“Hej, gde si ti dosad?”, glas mu nije bio prodoran kao nekad, ali jednako zajedljiv i prijekoran.
“Đorđe”, smela se, kao i one noći na Svetosavskom balu, kad je pozvao da odigraju valcer.
“Vaše veličanstvo… drago mi je što sam te konačno srela. Često sam mislila što je s tobom, kako si… pogotovo dok si bio u izolaciji.”
“Kakvo veličanstvo, ja sam Titov penzioner.”
Onda je malo zastao, kao da mu se učinilo da je grub.
“Pozvaću te kući, da te upoznam sa mojom ženom Radmilom.”
Naglasio je “da te upoznam”, i ponovo se primio na biciklo.
“Jednako je samoživ kao dok je bio dvadesetogodišnjak,” pomislila je. “Nije me pitao: kako si, iako je morao primetiti da je moj stari kaput izblijedio na rukavima. Ni gde je moj muž, a pozvao me da upoznam njegovu ženu. Sigurno je čuo od nekog preživjelog monarhiste, koji je dangubio sa švercerima i kockarima na Kalenić pijaci, da je Stefan Duković napustio Beograd s gospođicom Spiridonović, u jesen 1943. godine, i preko Crne Gore, odstupio za Italiju.”
Nije bila sigurna što da misli ni dok je posmatrala neugledne pratioce na sahrani princa Đorđa: konobare i penzionisane novinare, terazijske vagabunde, inspektore Udbe u svijetlim mantilima, žene neplemenitog izgleda i držanja, dvojicu fotografa s aparatima lajka. Neugledne pokajnice na sahrani nesuđenog srpskog kralja bile su priličnije pratnji do vječnog doma prinčevog hauzmajstora Đoke Sladića, s kojim je subotom kafenisao u Kaleniću. Iskusnom oku gospođe Smiljke nije mogao promaknuti ni seljački izgled – četvrtasta koljena i muška ramena – Radmile Karađorđević, prijestolonasljednikove udovice.
Smiljka više nije imala ni trunke sumnje u to da se princ Đorđe bio potpuno uživio u “novu socijalističku stvarnost”: s maršalom Titom ga je povezivao avanturistički duh i mržnja prema kralju Aleksandru. Postojala je i obostrana facinacija: bivšeg kraljevića prema aristokratskim manirima sina zagorskog kumeka, koji je igrao valcer, bio izvanredan mačevalac i improvizovao na klaviru. S druge strane Tito je respektovao Đorđevu tvrdokornost i ličnu hrabrost, ali i to što je njegova surova sudbina bila je još jedan dokaz trulog odnarođenog monarhizma. Stoga je komunistički autokrata ljubazno ponudio princu svoje usluge: dodijelio mu potpukovničku penziju, na osnovu njegovog čina u srpskoj vojsci, koji mu je bio oduzeo rođeni brat.
Ipak, ono što su razdvojile karakterne osobine, borba za moć i dvorske intrige, smrt je ponovo povezala. Višestruke igre moći, nasilnih prevrata, promjena država i ideologija, uslovile su poslije pada komunizma istorijsku rehabilitaciju dinastije Karađorđević, i njihove kosti su okupili u kripti crkve Svetog Đorđa na Oplencu. Među zemnim ostacima dinastije je i prah odbačenog princa Đorđa, i njegove supruge crnogorske plebejke.
Većina junaka ove pripovijesti umrla je u jesen. I Dada Đurića smrt je stigla u istom godišnjem dobu, ali ne u oktobru, kao Danila Kiša i princa Đorđa, nego u mjesecu kojega Hrvati zovu studeni. Istina, tog dvadeset sedmog novembra 2010. u Parizu – gdje je Dado umro – kao i na Cetinju, temperatura je bila ranojesenja, priličnija prvoj dekadi oktobra. Upravo je tog kasnog novembarskog dana kad je stigao glas o Dadovoj smrti, ozračje Gradskog trga, Njegoševa parka i Vladičine bilo nalik romantiziranim djelima starijih cetinjskih pjesnika i slikara. Za razliku od tamnih i svijetlih paleta pejzaža i veduta Pera Počeka i ostalih crnogorskih slikara s početka dvadesetog stoljeća, Dada su jutra jugova asocirala na slike raspadanja života i na smrt.
Sjećanja na rano djetinjstvo, igre s loptom i koturom na Dvorskom trgu, preko puta rodne kuće princa Đorđa, lov vrabaca i carića u Njegoševom parku, ili krađe jabuka u Donjem kraju, bili su prvi znaci nemira koji su njegovi prostodušni savremenici razumjeli kao ekscentričnost, nesputanu uvriježenim shvatanjima i ponašanjem, a lucidniji kao stvaralački, mislilački nagon. Potonji su napravili upoređenja između malog obućareva sina i sumanutog srpskog princa, iako će priznati da njihove pobune, neprilagodljivost, imaju malo što zajedničko. Prinčeva destrukcija bila je nagonska, a slikarev protest protiv konvencija, malograđanske normalnosti, istovremeno je pobuna i protiv sveprisutne smrti, u vidljivim i nagoviještenim svjetovima.
“Ta mješavina života i smrti je interesantna. Smrt i život su za mene dva elementa koja sačinjavaju život. A smrt i život su sigurno nešto stoto od onoga što ljudi misle da je to.”
Dadova spoznaja života i smrti u neku ruku naslanja se na misao Emila Ciorana, drugog francuskog Balkanca, u Kratkom pregledu raspadanja: Svako veliko iskustvo je kobno: slojevi života su tanki, arheolog duše i bića, koji ih prekopava, naći će se na kraju istraživanja pred praznim ponorima.
Dado se kao i Cioran odrekao svojih ranih učitelja. Slikar nagonski bježi od direktnih uticaja prethodnika, kao što se autor Kratkog pregleda raspadanja odrekao Nietzschea. On priznaje da mrzi neke slike koje je stvarao u mladosti, gdje se vidi uticaj nadrealizma. Slikaru i filozofu civilizacija je zavijanje vukova, cviljenje žrtava i uzdasi fanatika. Zato je nužno razoriti i razobličiti ustaljeni poredak stvari, iz kojega su stvorene izvitoperene idealističke, vjerske, marksističke, nacionalističke dogme, i ludila propovijedanja, da bi se osvijestio apsurd i tragedija ljudskog postojanja.
“Mene inteligentni ljudi me ne svrstavaju niđe, a glupi u sirealiste… Stil je zatvor u slikarstvu. Stil ubija sliku.”
Dado u zrelim godinama svoju nihilističku filozofiju očituje u potpunom odbacivanju klasičnih slikarskih škola. U Herouvalu, u ateljeu na cetinjskom Dvorskom trgu i u Vladičinoj bašti, pravi umjetničke instalacije od različitih materijala, panjeva, zarđalih teća, bronzina, školjki razbijenih auta, crkotina, crvljivih pršuta, lutaka bez glave i udova, koje asociraju na raspadanje civilizacije, kataklizmu.
Alain Bosquet kaže da ćete kod Dada naći smak svijeta, smrt, više oblika smrti, raspadanje, “to je transformacija svijeta i mi zaboravljamo da su to skeleti, miševi, mršava djeca, embrioni; to nam više nije važno, mi se nalazimo u zori svijeta, u zori jednog drugog svijeta.”
Slikar je pobjegao iz Pariza u Herouval, jer je u prirodi simbioza samoće i samoposmatranja dublja, bez posrednika, mimikrije, komemorativnih svečanosti, sahrana, omaža. I prisustvo smrti u selu je mnogo silovitije nego u gradu. U prirodi mnogo češće vidi smrt nego život:
”Čaplja šeta močvarom… susjed je ubija. Ja pokupim čaplju. Ipak je glupo ubijati čaplju.”
Dado će otići i u Centralnoafričku republiku, proučavati život Pigmeja, najmanjih ljudi na Zemlji, i afričku primitivnu umjetnost.
“Mislim da se sve više vraćam primitivnoj umjetnosti, to je senzibilitet koji sam želio.”
I taj povratak je povezan sa sopstvenim djetinjstvom, koji je za njega pakleni izvor:
“Moja mitologija je u stvari moje djetijnjstvo. Kad se vratim u Cetinje osjetim neku duboku vezu, pošto se poslije trideset godina nađem oči u oči s nekim poznatim licem. Sva ta osjećanja, tu snagu, odnesem opet sa sobom, i sve tako.”
Iz Crne Gore je, kaže, donio panj, koji se otesao u Franuskoj. Često sanja svoje djetinjstvo: slijeće avionom u Crnu Goru koja nije više na kontinentu nego je ostrvo. Cetinjski manastir je sazidan od cigala: ali ne industrijskih, bez kreča i cementa, prosto naslaganih. I kuće oko manastira su sazidane bez cementa, naslagane kao kutije šibica. Ispred kuća je nekoliko žitelja, muškaraca s kačketama i crnogorskim kapama, žena ubrađenih crnim maramama i s modernim caret frizurama, koje stoje na nekim blatnjavim stepenicama.
Snovi su iskrivljena sjećanja na ratno djetinjstvo: lov tica i ribolova na Skadarskom jezeru, skrivanje na Bjelošima, ispod Lovćena, od njemačkih aviona. S neobičnom djetinjom jasnoćom – kao zgusnuta stvarnost – ponovo su mu se ukazale slamene kolibe, sive spolja i iznutra, u kojima se miješaju mirisi hrane, nagorjelih bukovih drva i mokrog pepela na ognjištu nasred kuće. U san mu dolazi i drveće, javori, cerovi, brijestovi, lipe, po kojima se verao ispod Orlova krša i na Đinovu brdu. Lutao je, kao nekad, tražeći staništa paprati, prijepotopske biljke bez cvijeta i sjemena, koja je u sjenovitim šumama preživjela milione godina.
Otkad se iz Pariza doselio u Herouval manje je sanjao Crnu Goru, jer u Normandiji je našao zovu, koprivu, žućenicu, kaćune, đetelinu, cvijeće. Takođe i golubove grivaše, drozdove, grmuše, šljuke, baljina kokota, kao u Katunskoj nahiji i na Skadarskom jezeru. Jedino nije vidio carića. I vrane su u Herouvalu drugačije nego u Crnoj Gori i na Korzici: u Normandiji su potpuno crne a crnogorskim i korzikanskim vranama vrat i rep su crni a tijelo sivo. Stoga je izlokanu seosku cestu u Herouvalu nazvao Ulica Montenegro.
“Nema nesrećnog djetinjstva ni srećnog života”, kaže Dado.
Svaki njegov povratak na Cetinje bio je neka vrsta čuvstvene podvojenosti: podsjećanje na likove iz djetinstva, i suočavajanja sa strašnom slikom njihovog fizičkog opadanja u vremenu. Kadgod bi ih srio instinktivno je proučavao destrukciju i propadanje anatomije cetinjskih ispisnika: njihovih kostiju, mišića, krvosudi, oči, kose, koje venu, tanje se, opadaju i izobličuju se.
Dado je nakon velikog zemljotresa 1979. na Dvorskom trgu, u vrijeme renoviranja Kuće Matanovića, stojao pored velike gomile šuta, maltera, drvenih prozorskih okvira i krovnih drvenih greda, vodovodnih cijevi, električnih instalacija, mnoštva knjiga sa potrganim stranicama na našem, talijanskom, francuskom, njemačkom i ruskom jeziku. Onako malesan i crnpurast nekom je neznavenom prolazniku mogao izgledati kao Bekrijin plemenik, koji traži bakar, željezo i kalaj, za izradu i popravku kotlova, pržulina za kafu, potkovica, oglava i uzengija za konje. Tragedija tog raspadanja, proždiranja živih i neživih bića i tvari, oblik su sopstvenog i kolektivnog otuđenja i razobličavanja.
Slikarevo stalno vraćanje u rano djetinstvo, u vrijeme kad se brinuo o dvije kornjače i o jednoj vrani bez noge, kao i njegov odlazak među Pigmeje, zapravo je povratak u djetinjstvo svijeta.
“Čitavo moje slikarstvo je svakako odbacivanje svijeta u kojem živimo, civilizacije, onim što se zove civilizacijom.”
Civilizacije je stvorila pojmove lijepog i ružnog, istinitog i lažnog.
“Kad se od neke lijepe stvari pravi kult, kao religija, to je pomalo odvratno.”
On u svojim crtežima, u bezbroj varijanti, skicira groteskne figure njegovih ranih cetinjskih modela, Pera Miša, Petra Opjo, Lesa Bukilicu, Gligora Bakoča, Ljuba Karlića, koje upoređuje s patuljastim afričkim urođenicima. Jer “ružnoća” nas oslobađa od zaglupljujućih stereotipa: ona je “put ka univerzalnoj istini.”
Dadovi nemiri i užasi svojevrsni su katalog košmarnih predstava iz takozvanog priručnika beznađa. Jezivi prizori ne očituju se samo u njegovim instalacijama, nego u figurama na crtežima i slikama, kojima je oderana koža.
“Moje figure su u mukama: to je vjerovatno osjećanje koje ja imam o životu.”
Prizori tih figura u mukama svojevrsni je uvod slikarevih patnji u jednoj savremenoj pariškoj umiraonici. O tom užasu svjedoči fotografija slikara ćelavog, bez brade, u bolničkom krevetu, u jednoj pariškoj bolnici, koja je objavljena u podgoričkim medijima. No poznavaocima Dadovog djela ova fotografija se može doimati smirujuće: kao da je sav svoj strah, užas i gađenje prema životu i smrti već bio otjelovio u apokliptičnim crtežima, slikama i instalacijama odumiranja i raspadanja .
Dado nije skočio kroz prozor bolničke sobe, da se oslobodi užasa postepenog raspadanja i odumiranja paklenih izvora. Kao da je pronašao put prema nekoj slobodi, reklo bi se da fizičke patnje podnosi jovoski trpeljivo, blagorodno. Maleni starac, zapravo dijete, kojega su još više smanjile hemoterapije, dozvolio je i da ga fotografišu pored ministra kulture u napoleonovskoj pozi, i štrkljastog predsjednika parlamenta, koji su doputovali u Pariz da mu uruče Trinaestojulsku nagradu za životno djelo.
Pristanak slikara koji se cijelog života opirao protokolima kao opštem mjestu svih banalnosti, da mu se uruči najviše nacionalno priznanje na samrtničkoj postelji svojevrsna je samoironija, posljednji čin teatra apsurda, u kojemu se susrijeću permanentna pobuna, prezir prema snobizmu, izvještačenosti i konvencionalnosti, bjekstvo od velikih scena i bjelosvjetskog glamura, i s druge strane prikrivene dječačke čežnje da bude prigrljen i razumljiv onima koji su isprva u njemu vidjeli lokalnog čudaka a onda ekscentričnog genija. (Usamljenost izuzetnih duhova često izvire iz istovremene gordosti i strašne čežnje zbog neuzvraćenog razumijevanja i ljubavi. Friedrich Nietzsche, tvorac Zaratustrinog Ubermenscha, u vrijeme svog posljednjeg boravka u Firenci, svaki dan je dolazio u gradsku poštu, sa istim pitanjem: “Je li stiglo pismo za Friedricha Neitzschea.”)
Jer, konačno cijeli taj teatar samoljublja, iluzija, patnji samo je predvorje ništavila.
“Savršeno jasno zamišljam da ću kad budem umro viđeti vlastito raspadanje. Vidiš, to je jedan mistični oblik prokletstva, najčudesniji, u tome je, mislim, čvor svega.”
Zato je možda samo metaforički moguće objasniti raspadanje na njegovim slikama. Jer, nemjerljiva kompleksnost čovjekovog tijela, ne može se vjerodostojno pokazati ukoliko se vidi samo kožni omotač lica ili tijela, ali ne i nervi, bubrezi, srce…
Dado je taj jedinstveni univerzum, kako je govorio – gnusobu ljudskog tijela, doživio još u srednjoj likovnoj školi. Neki nesrećnik se bacio pod voz, koji je iz Dubrovnika vozio za Zeleniku. Samoubica je ostao bez glave, samo sa jednom rukom i djelovima odjeće. Glava, bez donje vilice, otkotrljala se šezdeset metara od mjesta suicida. Onda je došao ljubavnik samoubice, poznati hercegnovski gej, koji je uzeo otkinutu glavu i začešljao je. Lice je bilo bez donje vilice – “simbola ždranja, razaranja” – a oči, pogled i mozak ostali su netaknuti. Šaka mu je bila prljava, crna, i obezglavljeni trup je zamislio kao čerek mesa, koje mesar tranžira, dijeleći komade prsa, zadnjice, bubrege, crijeva.
No prva strašna slika raspadanja i smrada razrivene utrobe i truljenja koja će pratiti Dada do njegovog posljednjega časa dogodio se sedam-osam godina prije prizora rastrgnutog tijela hercegnovskog geja, i njegove otkinute glave u rukama ljubavnika. Kržljavi crnoputi dječak s Dvorskog trga je sa svojim vršnjacima, Beginom i Brankom Žutim, bio krenuo pješke prema Rijeci Crnojevića i Skadarskom jezeru, u lov na patke i ribe. Dječaci su naoružani praćkama i strijelama od jasena i strelicama od žica kotorskog kišobrana, na desetom kilometru od Cetinja, u Košćelima, kod Cuckog hana – prenoćišta i kafane koju je u doba vladavine kralja Nikole držao Lazar Roganović, izvanji predak mojega oca – nabasali na tri konjska trupla razrivenih utroba, ispod samoga puta. Zapravo, jedan konj je još bio živ, i kad su mu se dječaci približili bolno je rznuo, pridignuo glavu, još jednom trznuo zadnjim nogama, i onda se umirio. Prestravljeni dječaci su se progonjeni strašnom slikom razorenih tjelesina, nasumice, strmom golobrdinom, s mjestimično izraslim žbunjem i šibljem, stuštili prema jezeru.
Dado, koji je bio najhitriji u svim dječjim vragolijama, zastajkivao je povremeno pogledujući jezersku panoramu. Izranjavanih ruku i koljena dovukli su se do Mostine, ušća Rijeke Crnojevića u Skadarsko jezero, na kojemu je knjaz Danilo Petrović Njegoš, sazidao spratnu kamenu kuću popu Joku Kusovcu, komandantu garde, atentatoru na Stevana Perovića Cucu, pjesnika, koji je bio samozvani pretedent na crnogorski prijesto. Ljepoliki Njegošev sestrić, bajronista, austrougarski oficir, koji se potpisivao kao crnogorski serdar i “komandant voeni”, ubijen je u Carigradu, dok se šetao sa sekretarom ruskog poslanstva Novikovom i srpskim kapućehajom Petronijevićem.
Dječaci su se uvijek zaustavljali na tom mjestu, jer se riječni tok razliva u mirnu vodu u kojoj se mrijeste ribe. Nije prošlo ni pola sata otkad su se rasporedili pored vode, kad je u niskom letu doletjelo jato šljuka. Begina je jednu šljuku pogodio metalnom strijelom, a onda su ulovili i sivu čaplju, koja je velikim kljunom, kao kopljem, probadala krljušti krapa u muljevitom plićaku. Dječaci, koji danima ništa drugo nijesu obidovali do samo talijanske panjoke i mermeladu, pokupili su suvo granje u obližnjem šumarku, upalili vatru i ispekli ptice i ribu.
Begina i Branko Žuti skinuli su tice i ribu sa malih, naoštrenih jasenovih palica, i rukama halapljivo, ne gutajući, obličke jeli polusirovo meso. Dado je nepomično ležao na travi, s mučninom u želudcu. I sama pomisao na hranu izazivala mu je nagon za povraćanjem. Nije mogao odagnati prizor umirućeg konja, u čijoj pozadini su bili lirsko plavetnilo neba i zemlje Skadarskog jezera.
Šezdeset sedam godina kasnije, u pariškoj umiraonici, Dadu je pred očima bio umirući konj, s kojega je okrenuo pogled prema Skadarskom jezeru, i vidio – prvi i posljednji put – vrata onoga svijeta. Stoga je zahtijevao da ga sahrane u crnogorskoj nošnji, na onoj maloj zaravni između ruševina staroga hana i ostataka male, razrušene crkve Svetog Jovana, koju je mislio pokriti kamenim krovom i oslikati freskama, nalik onima u kapeli Svetog Luke u Gisorsu, iz trinaestog stoljeća, nekadašnjem domu za gubavce.
Na Košćelama se primirivala slikareva spoznaja o užasnom prožimanju i oprečnosti života i smrti, dobra i zla.
“Vrijeme ne postoji, to svak zna. Frustrirani smo svojim kosturom koji šetamo dok se ne raspane.”
Ukoliko nema Vremena ne postoji ni Vječnost:
Smrt nije skelet s dugom/ kosom, dolje u rosi./ Smrt, to je žbun/ u kome/ svi mi stojimo bosi… Smrt – to su samo ravnice/ Život – bregovi, bregovi.
Dado se samoironično poigrava i sa svojim meditacijama o lijepom i ružnom, na mangupski cetinjski način. U intervjuu Krstu Mijanoviću, novinaru Monitora, kaže da se jednom fotografisao u crnogorskoj narodnoj nošnji, prepoznatljivom po svom bogastvu različitih materijala i ukrasnih elemenata koja je isticala stas i društveni status. “Jednom sam se slikao u crnogorsko. Ima sam krepat od smijeha. Metar i po, pa u crnogorsko. Bareč.”
Nadrealisti bi u odluci malog cetinjskog fakina i herouvalskog usamljenika, koji je ismijavao tradicijske škole i forme, arbitere elegantiarume, lokalne partijske i državne autoritete, da prihvati sahranu s državnim protokolom, prepoznali Freudov sindrom dvostruke ljudske narave: jedne usmjerene na snovima i slobodnim lutanjima prostorima mašte, i druge potisnute vaspitanjem i zakonima zajednice. Pristalice konceptualne umjestnosti, koji su fotografisali i komentarisali video instalaciju, u kojoj su jedan pored drugog u sjedećem položaju slikar i ljudski kostur u bijeloj plastičnoj stolici, razumjeli su da je Dadov scenario sopstvene sahrane posljednji performans nekrofilnog body arta i funeralne dramaturgije. Zahtijevao je da mu “ukopna roba” bude crnogorska narodna nošnja, i da ga sahrane u dubovom sanduku na zaravni ispod male srušene crkve Svetoga Jovana, nadomak Skadarskog jezera, na mjestu gdje je na Đurđevdan 1943. godine – slavu bratstva Bekrije Adžovića – naletio na granatom raznešene konjske tjelesine.
U svečanoj Sali Vladina doma, koja je u vrijeme kralja Nikole bila i sala crnogorskog parlamenta, 3. decembra 2010. održala se komemoracija Dadu Đuriću. U svečanoj sali zdanja svečano otvorenog u vrijeme proslave velikog jubileja pedeset godina vladavine kralja Nikole, i proglašenja “kraljevine otprva”, u kojoj se u doba komunizma dodjeljivala Njegoševa nagrada za književnost, dobila je ime Ivan Crnojević, u čast osnivača Cetinja. U toj velikoj dvorani, u kojoj su održavane i sjednice kraljevskog parlamenta, na zidovima su prazni veliki gipsani okviri na kojima su nekad bile slike romantizovanih Crnogoraca, koje je u proljeće 1941. godine, na početku ratne pometnje, nožem uništio Dima Gerasimovič, sin ruskog carskog ljekara i operske pjevačice.
Šestogodišnji obućarev sin, između usplahirenih ljudi koji su sedamnaestog aprila, nakon vijesti o kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije, hitali prema mlinu u Bogdanovom kraju i vojnim rezervama hrane ispod Krša Koronjina, zapazio je krupnog Rusa, prvog cetinjskog jogaša – dizača tegova – kako s velikim kasapskim nožem za pojasom zamiče pored Biljarde prema Vladinom domu. Dado je potrčao za Rusom, kojemu je on, onako sitan i okretan bio simpatičan: podigao bi ga sa zemlje jednom rukom, kao štruc hljeba, i stavio ispred sebe na veliki motoguzzi, koji je pravio veliku prašinu oko sebe neasfaltiranim ulicama. Rus je turirao motor, praveći s dječakom krugove oko Balšića pazara, oko pijačnih stolova, da bi nervirao seljake koji su prodavali pršutu i kastadinu. Jer Dima nije volio masnu seljačku hranu, i ismijavao je seljake s brkovima i crnogorskim kapama. Živopisni likovi Crnogoraca koji se bore sa lavovima i aždajama, na slikama u svečanoj sali Vladina doma, koju su radili slikari majstorske radionice Masaccio iz Siene, podsjećali su ga na brkajlije koji se pazarnim danom šepure Njegoševom ulicom. S istom strašću, kao što je pravio nagle okrete motoguzziem ispred brkatih seljaka tako je nožem kidao velika platna uokvirena gipsanim okvirima.
Ludi Dima, kako su ga zvali Cetinjani, posljednji performans je imao u borbama za oslobođenje Nikšića, septembra 1944. godine. Poslije kapitulacije Italije, iz Cetinja je pobjegao u partizane, jer za razliku od operetnih Talijana, koji su obožavali njegovu majku Mariju Leontijevnu Gerasimovič, sopranisticu petrogradskog Marijinskog teatra, koja je ratnim guvererima Stefanu Mazoliniu i Pirziu Birolliu izvodila arije Gilde, iz Rigoletta, nije volio Njemce, okupatore i zemlje u kojoj je rođen, dvije godine prije Oktobarske revolucije. Čim je stigao u partizane raspoređen je u Šestu crnogorsku brigadu, i poslije kratke obuke tražio je od komandanta bataljna da sâm ide u noćna izviđanja i bombaške akcije. Poslije likvidiranja neprijateljskog bunkera, iza logorske vatre, pričao je svojim drugovima fantazije o svom životu, ruskoj revoluciji, Staljinu, obavještajnim službama, pa i to da je vrbovan za britanski MI6. Na kratkom ispitivanju koje je sproveo major Ozne Maksim Backović, ponovio je svoje tvrdnje da je engleski špijun, i prijeki vojni sud ga je osudio na smrt strijeljanjem.
Glas o Diminom strijeljanju pročuo se Cetinjem, još dok su Njemci bili u prijestonici. Čim je Dado čuo za Diminu smrt potrčao je do kuće doktora Gerasimoviča, ali tamo nije našao nikoga. Samo je u jednoj prostoriji bilo upaljeno svijetlo. U dvorištu su još bili rashodovani željeznički točkovi koji su Dimi služili kao tegovi za vježbanje. Dječak se brzo vratio doma, i iz đačke sveski izcijepao list na kojemu je nacrtao Dimin portret, sa motorciklističkom kacigom, naočarima i rukavicama. Na crtežu je stavio praćku koju mu je bio napravio Rus, od jasenovog drveta i rashodovane unutrašnje gume svog motorcikla.
Krajem novembra, poslije oslobođenja Cetinja, Dimini posmrtni ostaci su, nakon molbe doktora Gerasimoviča pukovniku Ozne, Veljku Mićunoviću, iskopani iz zemlje, stavljeni u sklepanom sanduku od dasaka, i u tišini doneseni na Cetinju. Dado je vraćajući se iz škole Njegoš primijetio u korotnoj odjeći Vladimira i Mariju Gerasimovič, sa još devet bijelih Rusa, bivših carskih oficira, profesora cetinjske gimnazije, kako se polako kreću prema Starom gradskom groblju. Dječak je pratio malu povorku do ograde groblja, gdje ih je pored otvorene rake sačekao kovčeg, sjedobradi sveštenik i dvojica oniskih nezgrapnih ljudi, Pero Miš i Petar Opjo, koji su poslije opijela spustili sanduk u grob.
Dado se sjutradan vratio na groblje, i na kamenoj ploči s ćiriličnim natpisom Dimitrije Vladimirovič Gerasimovič 1915-1944. postavio je Dimin portret koji je narisao grafitnom olovkom. Malo je postojao, pogledao oko sebe, i došao do ograde groblja, dohvatio sa zemlje poveći obli kamen, stavio ga na na lijevi gornji ugao papira, tako da ne pokrije glavu motorcikliste. Jer, vjetar koji s jeseni puva od Đinova brda i Simonove jaže, u jatima odnosi požućelo lišće i papire.
Na Dadovoj komemoraciji bili su prisutni uglednici iz sfere politike i kulture: svi koji su za sebe mislili da nešto znače u maloj republici. U prvom redu, pored predsjednika države, premijera, predsjednika Cetinja, ministara, sjedjela su Dadova djeca i Hessie, bez nogu, u električnim kolicima.
Dado je istoga dana poslije podne sahranjen na Košćelama, u podnožju razrušene crkve. Na grobnoj kamenoj ploči uklesano je:
MIODRAG ĐURIĆ
DADO
SLIKAR AKADEMIK
1933. – 2010.
Tekst na grobnoj ploči predložio je direktor državnog muzeja, likovnjak i akademik, autor spomenika, bisti i obeliska, u čast znamenitim bitkama i pojedincima iz nacionalne istorije.
Dado je svoju crnoputu muzu naslikao bez nogu, mnogo godina prije nego što je teško oboljela od dijabetesa. Ipak, nije naslutio da će ih konačno razdvojiti državni čuvari groba na Košćelama. Hessi su sahranili na Cetinjskom Novom groblju: desetak kilometara od dječaka kojega je slika razrivenih konjskih utroba vratila na mjesto odakle je vidio vrata onoga svijeta.
Smrti se podmeće.
Ekran, knjige/71
Hugo Pratt: O želji da se bude beskoristan, Vuković&Runjić, Zagreb 2023.
Ugo Eugenio Prat, kako je bilo njegovo građansko ime, pod kojim je upisan 15. lipnja 1927. u Riminiju, umire u Švicarskoj, gdje je poživio posljednje desetljeće svoga života, 20. kolovoza 1995, dok su po dalmatinskom zaleđu gorjela opustjela srpska sela i zaklanim bivali su preostali starci i poneki jurodivi. Nijedan događaj u njegovom životu, nijedan datum, pa ni ovaj posljednji, nije mogao ostati izvan povijesti i izvan moguće mistifikacije. Nije mogao ostati izvan avanture. Svoju smrt Hugo Pratt posvetio je splitskom crtaču i piscu, svojemu legitimnom nasljedniku Alemu Ćurinu, jedinom koji je Corta Maltesea nakon njega mogao nacrtati. On je, taj Ćurin, trebao crtati novelu “Ljetna oluja”, kao posljednji antiherojski avanturistički ep, koji u rano jutru 4. kolovoza 1995. Corta zatječe u Kninu i traje sljedećih trideset dana, ali ta je novela ostala u imaginaciji i u mistifikaciji. Niti Prattovoj, niti Ćurinovoj, nego ovoga njihovog čitatelja i gledatelja, koji bi, kada to ne bi bila sljedeća mistifikacija, te još jedan dug vlastitoj imaginaciji i imaginacijama koje uspijevaju doprijeti do Pratta i Ćurina, napisao novelu o nenacrtanom crtanom romanu Alema Ćurina “Ljetna oluja”…
Ćurin i Pratt imaju mnogo toga zajedničkog. Među ostalim, nisu strip crtači. Dok je Ćurin formalno novinski ilustrator, a zapravo briljantan crtač i crtački istražitelj jungovski shvaćene individualne i kolektivne podsvijesti, Pratt je crtač i akvarelist, koji se u svom radu, uglavnom, bavio svojim životom i putovanjima. Corta, koji je, manje ili više, slučajno nastao, nacrtao je prema vlastitom krajnje idealiziranom liku i figuri, ali tako da je on, Corto, zapravo više sličio Alemu Ćurinu. Hugo Pratt je, naime, imao tu fatalnu sklonost pretilosti, koja ga je, bez obzira na sav njegov dar za avanturu i sklonost mistifikaciji, distancirala ne samo od slike njegova junaka, nego i od duha njegove avanture.
Knjiga “O želji da se bude beskoristan” pomalo je i iznuđena Prattova biografija, nastala u obliku razgovora koje je s njim, u suradnji s Brunom Lagrangeom, vodio kritičar i sveznalac Dominique Petitfaux. Njezino prvo ovdašnje izdanje objavljeno je davno, još prije dvanaest godina, u izdanju beogradskoga Službenog glasnika. Zahvaljujući Borisu Runjiću i prevoditeljici Ursuli Burger dobili smo, eto, i hrvatsku verziju knjige. Čudan neki osjećaj proizašao je iz tog ogromnog zakašnjenja. Naime, o ovoj knjizi najmanje sam dvaput (koliko se sjećam) razgovarao s Alemom Ćurinom. Posljednji put na prijateljskom summituu Segetu Gornjem, na adresi Ivice 2, i Ćurin je imao ozbiljnih primjedbi na ograničenja Petitfauxove imaginacije. Ja sam mu proturječio, jer da život nije san. Ali život jest san! Alem je umro, birajući, kao i Pratt, inspirativan datum u kalendaru. Bio je 15. prosinca 2020, datum kada su umirali Walt Disney i Vasilij Kandinski. Četvrt stoljeća po Prattovoj smrti.
Ali možda je, ipak, najzanimljiviji prvi dio knjige, koji govori o djetinjstvu, odrastanju, Etiopiji, Drugome svjetskom ratu, odlasku u Argentinu, te o svijetu prije Corta Maltesea. Tu Pratt najviše nadomaštava i mistificira, ali to je na određeni način i najistinitiji dio knjige. Fascinantna je, recimo, ta njegova pripovijest o životu pod fašizmom i o posljednjim danima rata u Italiji. Naime, ljudima je, kad govore o tom vremenu i o sebi u tom vremenu, obično najviše stalo do toga da iz cijele priče izađu kao – antifašisti. Ljudi se, i to ne samo naši, trude da naknadno budu partizani. Hugo Pratt postupa drukčije. On o fašizmu govori iz vremena u kojem ga je doživio, bez imalo obaveze da popravlja svoj lik. O ulozi fašističke revolucije u svojoj porodici, Hugo Pratt govori lako i vedro, kao da je riječ o najnormalnijoj stvari na svijetu. I što god da priča o tom radikalno antagoniziranom vremenu, on nastoji reći da je na obje strane imao svoje ljude, da je na obje strane imao prijatelje. Tako stvara iluziju da je obje strane i poznavao. Ali čini i nešto što je ovaj njegov čitatelj prekasno u životu shvatio kao životni imperativ: prijateljstva čuva izvan politike, uvjeren da nijedna ideologija, bila ona najbolja ili najgora na svijetu, nije važnija od prijateljstva.
Ali da, prvi put mi se, čitajući ovo hrvatsko izdanje, učinilo da imaginacija Dominiquea Petitfauxa ne dopire s druge strane. I da, život je san, u kojemu su Alem, Corto i Pratt isto živi.
Djed
O njemu, bez ikakvog krzmanja, Pratt govori kao o – da se tako izrazimo – osnivaču fašističke partijske ćelije u Veneciji, toliko zadrtom da je primirje s jeseni 1943. doživio kao vlastiti poraz, a ujaku Lellu, inače mornaru, branio da na radiju sluša BBC. Inače, djed je bio pediker, pa je unuka pokušao naučiti osnovama pedikerskog zanata, “i, nakon tjedan dana, od gađenja, doslovno sam zabio škare u stopalo kontese Montagna. Zaurlala je od boli i onesvijestila se kad je ugledala svoju krv. Kako je klizila sa stolca, zadržao sam je uhvativši je za kosu, zbog čega je ponovo zaurlala.” Neobično je, a tako logično, da se djed fašist bavio pedikerskim zanatom. Samo naizgled to nema veze s Cortom Malteseom, ali i to je zapravo Corto. Kao što je Corto i ovo: “Nakon nekoliko tjedana u okrilju obitelji, jer sam želio pobjeći iz tog ozračja, pridružio sam se bataljunu Lupo, nezavisnoj skupini u vojsci fašističke republike.”
Žene
Otpočetka naviše volio sam ženske likove u Cortu Malteseu. U njihovoj melankoličnoj dekadenciji, u tim fatalnim pojavama, za koje će tek netko tko ne umije vidjeti one koje gleda, reći da su ružne, u tim sam ženama koje Corto Maltese susreće u svojim avanturama i u svim krajevima svijeta, ali pogotovu u ženama ruskim i europskim, te u onoj jednoj u koju je, vjerojatno, smrtno zaljubljen, prepoznavao crte karaktera, držanje i pojavu žene koju sam poznavao i koja me je odredila, te u koju, razumljivo, nisam mogao biti zaljubljen. Moje none Olge Rejc. Ona je izašla iz stripa Corto Maltese.