Ajfelov most

Ekran, knjige/73

Dubravka Ugrešić: Novogodišnje prase, Oaza Books, Zagreb 2020.

Pjesnik, kad napiše roman, to se u nas smatra napretkom, višim ostvarenjem. Dječji pisac, kad napiše nešto što mogu čitati samo odrasli, i to se smatra napretkom; postao je pravi pisac. Pisci se veru po žanrovima, književnim vrstama i rodovima, sve dok se ne uzveru do romana. Za odrasle, naravno. I onda čitatelj stalno ima dojam, možda i pogrešan, da je pisac odustajao od sebe, svoje naravi i svoga istinskog talenta, čim je napisao nešto što se u tim diletantskim i kastinskim doživljajima književnosti smatra višom stepenicom.

Dubravka Ugrešić prvo je bila dječji pisac. Tek zatim objavila je prve knjige za odrasle. Među dječjim piscima bila je iznimna po tome što se njezin tekst stilom i poetikom nije razlikovao. Odrasli su se od djece u njezinom slučaju razlikovali samo tematski. Ali ni to ne uvijek. Sličan slučaj bio je Goran Babić: valjda jedini pjesnik u hrvatskoj književnoj povijesti kojemu će zabranjena biti knjiga za djecu. To se dogodilo jer nije razlikovao djecu od odraslih, u vrijeme kada se smatralo da samo odraslima treba reći i ispričati ono ozbiljno, i ono strašno. Babić je, suprotno mišljenju, djeci svojim pjesmama htio reći nešto još ozbiljnije i još strašnije. Zabrana je, kako to obično biva, bila formalno neformalna. I nikad nije opozvana.

Čim postanu romanopisci, pjesnici prestaju pisati pjesme. Čim postanu uspješni pišući za odrasle, pisci prestaju pisati za djecu. Je li se to dogodilo Dubravki Ugrešić? Pa, zapravo jest. Ali možda su se u njenom slučaju razlozi prije ticali velike povijesti i života u zajednici, nego same književnosti i razloga za nju. U nekom sretnijem društvu i u pametnijoj književnosti, Dubravka Ugrešić ostala bi (primarno) dječja spisateljica, a Goran Babić bio bi strašni dječji pjesnik. Uzalud, međutim.

Oaza Books mali je, apartni zagrebački izdavač, koji je posljednjih godina objavljivao dječje knjige Dubravke Ugrešić. Bile su to slikovnice, ali ne one tradicionalne, koje svojim formatom i šarenilom privuku publiku i umiju se prodati. Slikovnice su, čisto žanrovski, poput djece, kučića i mačića – mili izdanci knjiškoga roda, ljupki štampani mezimci. Ali ne, Oaza Books neprofitni je dizajnerski kolektiv, prilično izričit u svojoj neprofitnosti: malene slikovnice, sitnih slova, radikalnih likovnih rješenja, vrlo lijepog, tradicionalnog uveza. Uostalom, zar bi jedna emigrantska književnica, svojedobno protjerana iz Hrvatske, koja nije prihvatila milost koja joj je naknadno nuđena, ni slavu koja bi proistekla iz njezina sudjelovanja u pranju savjesti nacionalnoj književnosti, mogla nekoj standardiziranoj hrvatskoj dječici pisati slikovnice? Ipak su ovo knjižice za neku nestandardnu djecu, koja je odavno zašla u godine.

“Novogodišnje prase” priča je o prasetu koga je okotila mater Katica, pa mu je rekla neka bježi u šumu. U šumi je srelo razna čudovišta: blagdansku puricu, božićnu gusku i nedjeljnu koku. Srelo je i uskršnjeg zeca. Nije se previše toga poslije događalo. Niti se previše toga moglo dogoditi, osim kod slabih pisaca, koji pišu dječje šećerli priče. Dubravka Ugrešić piše otprilike onako kako je, recimo, pisao Daniil Harms. Ludizam i apsurd, koji proizlazi iz stvarnosti. Ili iz načina na koji autor gleda na stvarnost. Taj način možda je blizak onome djetinjem pogledu na svijet, koji biva otklonjen čim krenemo u školu.

“Novogodišnje prase” je slikovnički nacrtao Sven Klobučar, akademski kipar, ali najostvareniji kao crtač. Klobučar je, bit će, jedan od najzanimljivijih crtača naše današnjice. Mračan, sablastan, obuzet graničnim životnim situacijama, crtajući ovu slikovnicu nije činio ustupke žanru, a još manje uzrastu svojih potencijalnih čitatelja. Što je to, uopće, uzrast? I što uopće znače dobna ograničenja i zabrane u najavama filmova? Promatran kroz klobučarevsku omaglicu, kroz mrenu njegove crtačke manire, ispripovijedani svijet Dubravke Ugrešić kao da se razdijeli u usporedne priče. U jednoj priči, doista riječ je o bezimenom novogodišnjem prasetu, kojeg njegova majka tjera u šumu, jer je tako “apetitlih”, kako kaže “naša prva susjeda slijeva” gospođa Fajnšmeker, i jer je tako “če-če”, kako govori “naša prva susjeda zdesna”, gospođa Špicmajer, i jer će, ako ne pobjegne, završiti na našem novogodišnjem stolu. U drugoj, pak, priči, onoj odrasloj, taj stol je vrlo konkretno zagrebački, kao što su reakcije susjeda slijeva i susjeda zdesna karakteristično zagrebačke, kao što su, uostalom, zagrebačka i iskarikirana prezimena tih gospođa, a novogodišnje prase baš i nije sasvim prase, nego je svatko tko je iz Zagreba bježao u šumu, u Srbiju, u inozemstvo, svejedno kamo, jer ga nisu u Zagrebu prihvaćali takvog kakav jest, nisu ga ni znali po imenu, nego po funkciji – kao izdajnika, Srbina, Židova…Ta druga priča, koju Dubravka Ugrešić pripovijeda istim riječima kao i prvu, a Sven Klobučar je crta crtajući prvu, alegorija je svakog našeg prognaništva. Ali to je i alegorija alegorije, to je pripovijest o razlozima zbog kojih se priča o jednom pripovijeda da bi se ispričala priča o nečemu u čemu se ne može ili ne smije govoriti.

Naravno da “Novogodišnje prase” možete čitati i kao veganski i vegetarijanski manifest. Dakle, možete ga čitati bukvalno, onako kako fundamentalisti čitaju legende iz svojih svetih knjiga. Tako ćete se izmigoljiti pred vlastitom savješću i odgovornošću, te ćete krivnju prebaciti na druge. Na one koji jedu meso. A djeca? Djeca sve dobro razumiju. Sve dok ne odrastu i ne prihvate strategije trajnog nerazumijevanja. Sve dok ne odrastu i ne usvoje načine na koje se vlastito zlo i pokvarenost uzdiže u moralno načelo, u ljubav prema Bogu i domovini.

Sven Klobučar

Njegove crteže već mjesecima, godinama, pratim preko Instagrama. Genijalan crtač, u čijem se stilu i načinu prepoznaju različite tradicije, one direrovske i one stripovske, uglavnom alternativne, marginalne… Crtač sablasti, predvorja i dnevnih boravaka staračkih domova i inih umirališta, crtač grobova i mrtvaca, crtač umirućih, sumasišavših, očajnih, bijednih, crtač grobova i ljudi koji se spuštaju u grobove, ljudi koji se bacaju u grobove… Njegovi grobovi savršeno su geometrijski precizni, mračni i lijepi u svojoj čistoj crnini. Crtač preciznih kontura, crtač grada i gradova. Jedan od mojih najdražih crtača, uopće.

Emocija i ironija

“Prase moje, rekla je Katica nešto poslije, svome prasetu, ako ti je život mio, bježi u šumu.” Ironija i autoironija bili su otpočetka u temeljima njezine književnosti za odrasle. Da sam je bolje poznavao – a, zapravo, znao sam je slabo; i u tom je poznanstvu itekako bilo međusobnog zazora – mogao bih reći je li se Dubravka Ugrešić ironijom branila od svijeta i ljudi. Kasnije je, u emigraciji, njezina ironija često prelazila u otrovni cinizam, dok je kroz autoironiju provejavalo samosažaljenje. Kad mu se dogodi velika nesreća, svaki čovjek postaje sebi centar svijeta. Ironija i cinizam način su da se skriju i zature oni drugi, osjetljiviji osjećaji. Tamo gdje je ironija, ne prepoznaje se tuga. Rečenica “Prase moje…” najtužnija je poslijeratna rečenica u književnosti Dubravke Ugrešić. U nju se slila sva nesreća jednog svijeta i svih njegovih emigracija, dezerterstava, povlačenja u sebe…

Miljenko Jergović 17. 12. 2023.

Dobrog vozača je teško naći

Jutro je. On je ustao rano, prije šest sati, skuhao čaj koji je zasladio s dvije do vrhe pune kašičice šećera. Dok je u porculanskoj šolji u krug vrtio kašičicu miješajući zašećereni vreli čaj, šolja u njegovoj ruci se iznenada uz prasak rasprsla u komade. “Šta bi?,” poluglasno je upito sam sebe. Ne znajući odgovor na to pitanje pomisli da su možda centrifugalne silnice zakovitlane, zaslađene vrele vode, postale toliko snažne da su prvo proizvele veliki pritisak na zidove porculanske šolje, a zatim i eksploziju koja je te zidove razbila u komadiće i raznijela ih po kaunteru i električnom štednjaku. Da li je moguće da je on možda prejako i prebrzo miješao čaj, da je prezasićenost čaja šećerom pojačala jačinu centrifugalnih silnica i pritisak na zidove šolje? Ili je to samo bio običan isforsirani infarkt (srčani udar, heart attack) ostarjele i istrošene šolje? Nije znao odgovor na ta pitanja, kao ni na mnoga druga koja mu se često vrte po glavi. Uglavnom, šolja nije izdržala taj stres koji je on proizveo i njeno srce je puklo, a on je, zadovoljan što ipak njegovo srce nije puklo, tupo gledao u svoju lijevu ruku u kojoj je još uvijek držao komad porculana u obliku slova “C,” dio nekadašnje drške šolje.

Uskoro je i ona ustala iz kreveta, došla u kuhinju i stavila na ekpres ringlu džezvu sa vodom za kafu. Primijetila je da je kuhinjski kaunter uz električni štednjak mokar. On, njen muž, je takođe tu, u kuhinji, pored nje. Kad je kod kuće, on je uvijek blizu nje. Ona ga pita šta se dogodilo pa je kaunter mokar, a ljutnju u očima nije mogla sakriti. Ona je pedantna i uredna žena, nastoji da sve što radi dovede do perfekcije. U njenoj kući je sve na svom mjestu, čisto, uredno, uštirkano, ispeglano, izglancano. Takva je oduvijek bila, a njemu se sad čini da svaka nova bora na njenom licu podiže njene kriterije urednosti i pedantnosti na viši nivo. Rekao joj je da je on ustao davno ranije, još u gluho doba noći, već nekoliko dana se ne osjeća dobro, prehlađen je, grlo mu je hrapavo, ne može da spava. Ispričao je šta se dogodilo dok je pripremao čaj.

Ona pita: “ Je li čaj bio zašećeren?

“Jest,” odgovorio je.

“Zašećereni čaj se sigurno već razlio iza kauntera i iza elektičnog štednjaka i tu će se vremenom, kad se to osuši ,sakupljati mravi i drugi insekti,” rekla je.

On ju je gledao pažljivo i sažaljivo nekoliko trenutaka i rekao joj:

“Dobro, je li za tebe dovoljnan razlog da ti prosuti slatki čaj pokvari ovaj dan koji još nije ni počeo?”

“Počeo je, kako da nije? Vidiš da je počeo”, rekla je ona.

“Da vidim, ljuta si. Uvijek nekako počne, a kako će se završiti…..?”

“Nisam ljuta.”

Pili su kafu koju je ona skuhala i razgovarali o planovima za dan koji tek što je započeo. Pažnju im je privukla uznemirujuća vijest i kadrovi sa televizijskog ekrana. Prve jutarnje lokalne vijesti govorile su o teškoj saobraćjnoj nesreći koja se prethodne noći dogodila na državnoj cesti broj 266 i u kojoj je poginulo šestoro mladih ljudi (tri djevojke i tri mladića) starosti od šesnaest do devetnaest godina.

“Brzina, neznanje, neiskustvo i pretjerana samouvjerenost ponovo su uzeli svoj danak”, prokomentarisao je on. Smrt u saobraćaju je bila česta tema njegovih razmišljanja jer je kao profesionalni vozač mnogo vremena provodio za volanom automobila. Prema slikama sa lica mjesta nezgode očigledno je bilo da se radilo o velikim brzinama putničkog automobila i šlepera koji su se direktno sudarili. Sjetio se riječi francusko-češkog pisca Milana Kundere koji je pisao da je smrt u saobraćaju na putevima užasna koliko i banalana i da ne liči na bilo koju drugu smrt, od raka, infrakta ili neke druge bolesti jer nije djelo prirode nego čovjeka pa skoro da izgleda da je to dobrovoljna smrt. Ljudi, posebno mladi, opsjednuti su brzinom koju je tehnička revolucija podarila čovjeku i lako se i bezuslovno predaju brzini koja ih uzbuđuje i dovodi u ekstazu, a često odvodi u smrt. Velike brzine hipnotiziraju, ljudi se prepuštaju brzini mašine, njihovo tijelo i mozak se predaju brzini koja je netjelesna, nematerijalna. Rasplamsavanje brzine počinje od nule, stanja mirovanja, i traje sve dok pritiskom papučice gasa rapidno ubrizgavamo ubrzanje i rasplamsavamo briznu sve do tačke kada ona postaje opasnost, odnosno do tačke kada je njeno smanjenje otežano, opasno ili čak nemoguće u razumnim razmjerama i bez štetnih posljedica. “Odrasli se igraju sa autima i brzinama kao djeca sa šibicama”, pomislio je.

Ustao je od stola i počeo se spremati za odlazak na posao. Obukao je crnu poliestersku vindjaknu koju je volio jer je bila lagana i topla. Dobio ju je na poklon od kompanije za prevoz putnika “Lyft.” On za tu kompaniju radi već četiri godine, a vidjaknu je dobio nakon pola godine rada kada je ostvario svoju hiljaditu vožnju. Na prednjoj lijevoj strani vindjakne bio je jednostavan, ukusno izrađen logo kompanije, a na desnom rukavu bio je okrugli znak sa ispisanim “1K” (Jedan K – One kilo) u sredini kruga što je označavalo kategoriju “jedne hiljade.” Nabio je svoju kapu sa kačketom nisko na čelo i izlazeći na vrata prema garaži rekao:

“Danas ću raditi duže ako bude dovoljno posla.”

“Dobro, sretno, čuvaj se”, rekla je ona.

***

Zvuk motora automobila skoro da se i ne čuje dok se spušta niz blagu padinu. Brzina automobila je malo manja od maksimalno dozvoljene na ovom dijelu puta koji vodi prema aerodromu i iznosi pedesetšest kilometara na sat. On ne dodaje gas, auto se kreće pod inercijom, potrošnja goriva je minimalna. Oblačno je i hladno novembarsko jutro sa izmaglicom koja se valja okolinom. Uskoro će državni praznik i mnogi ljudi su već uzeli dodatne slobodne dane i otišli su na sve strane svijeta, da posjete rodbinu i prijatelje ili ih čekaju u svojim domovima da zajedno provedu nekoliko prazničnih dana. Put je prazan, drugih vozila nema, nema ni ljudi ni životinja, nikoga nema. On je za volanom džipa GMC – Terrain, izgleda prilično ozbiljno, potpuno je koncentrisan na vožnju. Njegovi pokreti su odmjereni, usklađeni i moglo bi se reći neobično nježni. Činilo se kao da on svojim uredno njegovanim rukama na kojima su se isticale uvećane plavkaste vene ne drži volan nego nježno dodiruje klavijaturu ili miluje osjetljive žice nekog muzičkog instrumenta i kao da ti dodiri, umjesto muzike, prizvode ujednačeno brujanje motora i jednoličnu, komfornu vožnju. Njegovo ime je Mak, iskusan je vozač koji je posao taksiste radio u Sarajevu prije nego što je emigrirao u Ameriku. Pogledom striktno prati put i okolinu, pažljiv je, do sada nikada nije imao ni najmanju saobraćajnu nezgodu. Odmoran je, vezan za svoje sjedište, ne puši, ne telefonira, ne šalje tekst poruke, na radiju ne traži stanicu. Za njega je ovo lagana rutinska vožnja u kojoj on, iako mislima luta svugdje, nije potpuno zaboravio na koncentraciju. U stvari, sve njegove vožnje po Americi, a vozio je i do Čikaga, Vašingtona, Seatla, San Franciska, za njega su bile lagane, rutinske i lakše u poređenju sa vožnjama po Sarajeevu i cijeloj Bosni, posebno u zimskom periodu. Sjetio se početka svog izbjegličkog života u malom mjestu po imenu Kukvil u kojem je odmah po dobijanju američke vozačke dozvole počeo raditi u piceriji “Dominos” kao dostavljač pica. U tom mjestu, kao i u većem dijelu države Tenesi koja pripada jugu, u zimskom periodu kad padne snijeg debljine jedan inč (2, 54 centimetra) ili više, nastaje kolaps u saobraćaju i poremećaj u svim sferama života, škole se zatvaraju, mnoge javne i privatne institucije i kompanije mijenjaju režim rada, ljudi se zatvaraju u kuće, a oni koji moraju da krenu negdje, zaglavljuju se na zaleđenim putevima prekrivenim jedan pedalj debelim snijegom. Tada se, operativni menadžer “Dominos” picerije suočen sa mnogostruko povećanim zahtjevima za dostavom pica (ljudi koji ostajali u kućama ne znaju, a možda i nemaju ni jaje da ispeku) a istovremeno i sa nedostatkom vozača (svi su najavljivali izostanak sa posla iz raznih – “opravdanih” razloga) sjetio svog uposlenika, Bosanca, po imenu Mak koji mu je nakad pričao kako je je vozio auto po strmim, snijegom zatrpanim, ulicama Sarajeva. Sjetio se njegovih priča o vožnjama za vrijeme Zimskih olimpijskih igara 1984. godine kada u Sarajevu sve do dana početka igara nije bilo snijega. Oči cijelog svijeta su tada bile uprte u Srajevo sa pitanjem: “Hoće li igre propasti?” Snijeg je počeo padati u noći pred zvanični početak igara i sljedeći je dan dosegao debljinu od šesnaest centimetara, a nakon dva dana debljinu od četrdeset dva centimetra. Meandžer u piceriji je ponudio svim vozačima dvostruko veću plaću po satu rada i duple troškove vožnje po pređenoj milji za rad u tih nekoliko dana dok je trajalo nevrijeme. Naravno, Mak je bez razmišljanja prihvatao takve ponude. Od tada je prošlo skoro trideset godina i Mak je već davno prestao biti izbjeglica. Sada je on američki državljanin sa velikim vozačkim iskustvom. Razmišljajući o saobraćaju i razgovarajući sa kolegama iznosio je svoj stav koji se u osnovi svodi na sljedeće: I pored velikih tehničko-tehnoloških dostignuća i napretka u mnogim sferama ljudskog djelovanja, u saobraćaju se nije mnogo šta promijenilo, posebno u pogledu sigurnosti ljudi. Čak šta više, može se reći da se stanje pogoršalo. Vožnja automobila ili vožnja u automobilu je još od 1869. godine i Meri Vard, prve žrtve u saobraćaju, rizična, opasna, neobjašnjiva i nevjerovatna bez obzira što je način njene smrti neobično jednostavan, istovremeno i banalan. Intrigantno je reći da je tu četrdesetdvogodišnju ženu pregazio automobil na parni pogon u kojem se ona upravo vozila, a koji je napravio i vozio njen rođak. Dogodilo se da u jednoj oštroj krivini Meri ispadne iz automobila, sleti pod točkove automobila i pogine. Od tog događaja je prošlo stopedesetčetiri godine, a čovjek se nije uspio prilagoditi saobraćajnoj okolini niti je uspio tu okolinu prilagoditi sebi tako da danas u svijetu u saobraćaju na putevima godišnje pogine milion i tristopedest hiljada osoba. Dakle, svake dvadesetčetiri sekunde u saobraćaju pogine jedna osoba. Nesklad između čovjeka i automobila proizilazi iz nesklada vremena i prostora iz perspektive čovjeka kao učesnika u saobraćaju (u svojstvu vozača, pješaka,putnika) sa jedne strane i automobila i ceste (puta) sa druge strane. Fatalna je činjenica da ljudi prihvataju taj nesklad, čak su se u velikoj mjeri navikli na njega, što je jedan od najvažnijih razloga globalno neuspješne borbe za veću sigurnost u saobraćaju. Vrijeme i prostor su osnovne dimenzije u saobraćaju, kao što su i u našim životima. Saobraćaj je poput rijeke, nekad težak i neprijatan, nekad lagan i miran, ali podnošljiv sve dok teče. Borba u prostoru i vremenu određuje naše živote. Borba za prostor i vrijeme u saobraćaju nas potpuno definiše i otkriva naš karakter. Ona nam daje osećaj da živimo. Postojanje smrti i njena blizina čini taj osjećaj stvarnim. Anonimnost u saobraćaju povećava našu agresivnost, a time i opasnost, kako za nas same, tako i za sve druge. U saobraćaju smrt je blizu, a bez bliskosti smrti, život bi bio sumoran, dosadan. Možemo li zamisliti život bez smrti? Kakav bi to život bio? To bi bio pakao. Vrijeme je trajanje stvari koje se dešavaju u prostoru. Prostor može biti dostupan, ograničen ili nedostupan u određeno vrijeme. Dakle, u saobraćaju, da bismo koristili prostor, moramo dijeliti vrijeme korišćenja tog prostora sa drugima. Često se nađemo blokirani u saobraćaju bez vidljivog razloga. Dogodi nam se da izađemo iz gužve i čini nam se da napredujemo, da bismo ubrzo upali u novu gužvu. To su tako zvane “fantomske gužve” jer su nevidljive pa prema tome i nepostojeće iako uvije postoje razlozi za saobraćajnu gužvu. Ono što izgleda kao lokalni poremećaj može biti samo talas upumpan iz “nizvodnog” toka što je u stvari veliki široki pokretni “čep.” Ovaj fenomen jednostavno možemo zvati “stani-i-kreni” saobraćaj. “Stani-i-kreni je dinamika unutar saobraćajne gužve.” Mi upadamo u iluziju fantomske gužve zato što se saobraćaj odvija u prostoru i vremenu. Mi možda vozimo u prostor gdje nas čeka saobraćajna gužva, ili možda umjesto toga saobraćajna gužva dolazi prema nama i sustiže nas. Među hiljadama saobraćajnih nesreća ima i onih koje prkose opisu kako su nastale, što je dovoljan razlog da se zapitamo: “O čemu su razmišljali?” Sve te nesreće su tragične, ali neke su baš čudne, neke nevjerovatne, neke su zastrašujuće, a neke će vas natjerati da, iako nikako niste bliski religioznim navikama, da se pomolite svaki put kad sjednete za volan.

Iznenada sa desne strane pojavi se vjeverica i velikom brzinom preskoči niski betonski ivičnjak i nađe se ispred automobila. Mak je prvi put vidio vjevericu kad se ona našla na desnoj ivici puta jureći prema suprotnoj lijevoj ivici. U sljedećem djeliću sekunde vozač je vidio vjevericu na putu ispred vozila, tačno na sredini širine prednjeg dijela vozila. Uspio je podići nogu sa pedale gasa i tog trenutka vjeverica je nestala iz vozačevog vidokruga i nestala ispod haube automobila. Mak nije pokušao kočiti niti okrenuti volan u bilo koju stranu jer je znao da bi bilo koja od tih radnji, pri datoj brzini automobila na vlažnom i klizavom kolovozu, mogla uzrokovati gubitak stabilnosti njegovog vozila te bi se on zajedno sa vozilom mogao naći u kanalu sa lijeve strane puta ili u sudaru sa betonskim zidom na desnoj strani puta. Kasna je jesen i u ovo doba godine vjeverice su zauzete sakupljanjem, skrivanjem i skladištenjem hrane za zimske dane. Vjeverice nisu svjesne smrtne opasnosti koju im donosi prevelika zaposlenost jer tada najviše istrčavaju u saobraćaj, gdje najčešće i umiru. Vjeverica je plaha divlja životinja koja ima prirodno istančanu osjetljivost za opasnost, ali opasnost koja dolazi iz prirode, od drugih životinja ili ljudskih bića. Kad vjeverica čuje ili vidi bilo šta opasno ona munjevito bježi i spiralno se penje na stablo. Zbog njene veličine i brzine kojom se kreće kad je u opasnosti vjevericu nazivaju i “mali zvrk.” Taj mali zvrk, međutim, ostaje nepomičan na trotoaru ili na samoj ivici puta dok se automobilom približavate mjestu na kojem se on nalazi.Vjeverica će biti na tom mjestu sve dok vi definitivno ne zaključite da ona neće iskočiti ispred vas. Ono što je paradoksalno je da će se upravo to dogoditi, vjeverica će iskočiti ispred vašeg automobila i to u posljednjem djeliću sekunde. Taj posljednji djelić sekunde je ostatak vašeg intuitivnog vremena tokom kojeg ste se ponadali da vjeverica neće iskočiti, a za vjevericu je to kontraintuitivno vrijeme koje je tjera da skoči na put ispred vašeg automobila u trenutku najveće opasnosti.

Vidjeti vjevericu kako ležerno i nepomično čuči na trotoaru nije razlog za naglu reakciju vozača. Ipak, vozač je svjestan mogućnosti da vjeverica može svakog trenutka odlučiti da iskoči ispred automobila. Vozač je takođe svjestan da ako se vjeverica odluči da krene, da će to ona učiniti u posljednjem djeliću sekunde. Ona će to učiniti onda kada vozač nedvojbeno akceptira olakšanje zbog navodno prošle opasnosti, odnosno kada postane potpuno izvjesno da je uzdah olakšanja bio preuranjen i da će sljedeći korak vjeverice biti za nju smrtonosan. Upravo se dogodilo to što iz perspektive vozača nema nikakvog smisla. U sljedećoj milisekundi vozačev pogled leti ka retrovizoru, prvo unutrašnjem, a zatim onom spoljašnjem na lijevoj strani. U oba retrovizora slika je bila ista: na asfaltu iza automobila na sredini desne saobraćjne trake leži mrtva vjeverica, a pored nje je mala lokva krvi. Maka je rastužila činjenica da je ubio vjevericu, ali je istog trenutka pomislio: Šta sam mogao učiniti? Vjeverica je u djeliću sekunde izletjela na kolovoz kad je njegovo vozilo bilo tri metra od linije njenog poprečnog trka. U tom djeliću sekunde on je samo uspio podići nogu sa pedale gasa. Njegov automobil se, u tim trenucima, pomicao po petnaest i pol metara svake sekunde. O kočenju nije moglo biti ni govora, a manevar upravlječem u bilo koju stranu bi možda, i to samo jedno veliko možda, doprinio da točak promaši vjevericu. Relevatno ili raspoloživo vrijeme i prostor vjeverice i automobila u datoj sitaciji svedeni su na kritično vrijeme od 0,20 sekundi i kritično rastojanje od 3 metra tako da je zaključak ove pojednostavljene vremensko-prostorne analize da za izbjegavanje naleta automobila na vjevericu nije postojala tehnička mogućnost.

Kada je ulazio u centralnu gradsku zonu Mak je tada na telefonu aktivirao aplikaciju za prijem zahtjeva za vožnju. Već sljedećeg trenutaka dobio je zahtjev za vožnju sa adrese u Fortland ulici koja se nalazila u istočnom Nešvilu, četiri kilometra udaljena od njegove trenutne lokacije.

***

Našao je adresu i poslao tekst poruku mušteriji da je čeka ispred ulaza u dvorište njene kuće. Niko se nije pojavljivao. Kada je limitirano čekanje od četiri minuta bilo pri kraju, uzeo je telefon da kontaktira mušteriju, da je upozori da vrijeme čekanja ističe. Tog momenta vrata na kući su se otvorila i ugledao je ženu, Afro-Amerikanku, staru oko šezdeset, možda šedesetpet godina kako polako izlazi oslanjajući se na metalnu rolatorsku hodalicu sa četiri točka. Izašao je i pomogao ženi da dođe do auta, pomogao joj da sjedne na zadnje sjedište, sklopio hodalicu i stavio je u prtljažnik auta, sjeo za volan i pitao ženu za njeno ime; zove se Elizabeth, rekla je; provjerio je adresu destinacije 1818 Crkvena ulica, istok (Church Street, East); pitao je da li joj odgovara temperatura u autu, da li je spremna za polazak. Nakon potvrdnih odgovora, krenuli su.

Destinacija je bila petnaest milja daleko, nalazila se na sasvim drugom kraju grada i trebalo je dvadeset osam minuta mješovite, gradske i interstate, vožnje da se stignu tamo. Elizabeth je bila govorljiva osoba. Prvo se zahvalila vozaču što joj je pomogao prilikom ulaska u auto, pohvalila ga kako je brzo i spretno sklopio njenu hodalicu, što mu je auto čisto i uredno, a posebno što ju je pitao da li joj odgovara temperatura i da li je spremna za polazak. Rekla je da često koristi usluge raznih kompanija za transport putnika, ali da je tako ljubazno niko od vozača nije primio. Mak je saznao da je Elizabeth u mladosti bila učiteljica, da je sada u penziji i da je bolesna, da sada ide u bolnicu na sastanak sa doktorom koji je zakazala njena kćerka koja živi u Sakramentu u Kaliforniji. Kćerka joj je, rekla je Elizabeth, naručila i ovu vožnju. Zatim je govorila o tome da je, prije nego što će izaći iz kuće, na televiziji gledala snimke strašne saobraćajne nesreću u kojoj je poginulo šestoro mladih ljudi. Pitala je vozača je li čuo za to. Nakon što je vozač potvrdno odgovorio, Elizabeth je nastavila da govori:

“Danas svijet ne pazi kako vozi, svi nekud žure pa voze previše brzo.”

Tog momenta je tamno plavi automobil Chevrolet Camaros iz 1969 godine uz veliku buku motora projurio pored njih velikom brzinom pretićući ih sa lijeve strane na punoj liniji u zoni ograničenja brzine od šezdeset kilometara na sat, jedva izbjegavajući pun pogodak auta iz suprotnog smjera iz kojeg je prodirao panični i bijesni krik sirene.

“Eto vidite, šta sam Vam rekla, svijet je poludio,” rekla je Elizabeth i nastavila da govori kako je današnji svijet grozan, kako nema respekta i poštovanja prema drugome, posebno prema starijim. Zatim je neobičnim, malo povišenim, istovremeno teatralnim koliko i sjetnim glasom konstatovala: “Dobrog vozača je teško naći.”

Mak je tog momenta pomislio na onih milion i tristo perdeste hiljada ljudi koji svake godine poginu u saobraćaju i upitao se da li su među njima i dobri vozači? Da li su među njima i dobri biciklisti, motociklisti, pješaci? Da li su među njima dobri putnici? Da li su među njima dobre, vrijedne “zvrk” vjeverice?

Mak je našao traženu adresu u Crkvenoj ulici, ali već na prvi pogled bilo je očigledno da to nije nikakva bolnica, nego je administrativni ured kompanije za prodaju usisivača. Elizabeth se uspaničila, molila je vozača da je ne ostavlja na tom mjestu, da neće stići na sastanak sa doktorom, istovremeno birajući telefonski broj kćerke u Kaliforniji. Telefonska veza je uspostavljena i Elizabeth je rekla kćerki da se nalazi na pogrešnoj adresi i pitala je šta sada da radi, a zatim je telefon dala vozaču da on razgovara sa njenom kćerkom. Mak je predložio Elizabethinoj kćerki da ona pošalje novi zahtjev za vožnju sa ispravnom adresom destinacije za njenu majku. Sljedeće minute kratki zvuk sa telefona najavio je da je zahtjev stigao. Na telefonu je bila nova adresa: 1818 Albion Street, Nashville, Tennessee. Nakon dvadesetak minuta vožnje Mak je zaustavio auto, na datoj adresi, iz prtljažnika izvadio i pripremio hodalicu i pomogao Elizabeth da izađe iz auta i da polako krene prema ulazu u bolnicu. Dvije mlade medicinske sestre su kroz staklena ulazna vrata vidjele tu scenu i odmah su, gurajući ispred sebe invalidska kolica, pritrčale i pomogle Elizabeth da sjedne u kolica i povezle je prema ulazu bolnice. Medicinske setre su rekle da je Elizabeth stigla tačno na vrijeme. Odlazeći prema autu Mak je čuo da Elizabeth medicinskim sestrama govori: “Dobrog vozača je teško naći.”

Nakon što je ušao u auto Mak je na telefonu potvrdio Elizabethino iskrcavanje i istog momenta je dobio novi zahtjev za vožnju. Zahtjev je bio sa glavne međugradske autobuske stanice Greyhound u Nashvilleu, tri milje daleko od njegove trenutne lokacije, odnosno deset minuta gradske vožnje.

***

Na autobuskoj stanici je bila gužva, dva autobusa su upravo stigla, jedan iz Teksasa, a drugi iz Alabame i iskrcali putnike, dok je treći bio spreman za odlazak za grad Cincinati u državi Ohio. Mak je pritiskom na opciju “Arrived” (stigao) na telefonu potvrdio svoj dolazak i vrijeme čekanja od četiri minuta počelo je da teče. Kad je uobičajeno vrijeme čekanja isteklo Mak je odlučio da sačeka još malo uprkos neprijatnim reakcijama i gestovima drugih vozača koji su ljutito obilazili njegov automobil. Tada je je njegov telefon zazvonio. Bio je to poziv nove putnice, koja je rekla da se nalazi na izlazu iz autobuske stanice i da čeka, ali da ne vidi crni GMC-Terain.. Tog momenta vozač je u retrovizoru ugledao djevojku koja je bila desetak metara iza njegovog automobila i koja je držala telefon na uhu i govorila. Mak je otvorio prozor na automobilu i mahnuo djevojci.

Djevojka je prišla je automobilu, otvorila vrata, ušla u auto i bez riječi sjela na zadnje sjedište. Mak je primijetio da su pokreti djevojke bili prilično oštri, bila je nervozna i ljutita, a način njenog ulaska u autobobil bez ijedne riječi nije mu djelovao prijateljski. Mak je pretpostavio da je ta osoba iz nekog razloga frustrirana i da je teško očekivati normalnu i smirenu konverzaciju sa njom. Navikao je on na takve situacije, jer ih je u svojoj karijeri imao bezbroj, ali ih nikad nije u potpunosti razumio, pogotovu ih nije opravdavao i pitao se: “Zašto ljudi misle da im je uvijek neko drugi kriv za njihove nevolje pa se, čak i prema nepoznatoj osobi, ponašaju drsko i bezobrazno.” Mak je bio staromodan i patrijahalno vaspitan čovjek porijeklom sa sela koji nije mogao shvatiti da neko ko je mlad, zdrav, obrazovan i ko živi u kulturnoj prosperitetnoj sredini može ući u tuđi automobil i bez i jedne jedine riječi samo sjesti i zabuljiti se u telefon. To je za njega bilo pitanje opšte kulture, odnosno pitanje kućnog (porodičnog) odgoja. “A gdje je danas porodica?” pitao se. U takvim situcijama prisjećao se lekcija iz djetinjstva i savjeta svoga oca koji mu je govorio o važnosti pristojnog i uljudnog ponašanja u društvu, na ulici, u autobusu ili bilo kojem drugom sredstvu javnog prevoza. “Uvijek kad prilaziš nekoj osobi ili se susrećeš sa njom, po gotovu ako je ta osoba starija, ti trebaš prvi da pozdraviš tu osobu. Ljudi imaju sposobnost govora da bi se pozdravljali i da bi se razlikovali od životinja,” govorio mu je otac. Mak se okrenuo prema djevojci, pozdravio je i upitao:

“Vaše ime, molim?”

To je bilo njegov uobičajeno pitanje za svakog novog putnika, a ujedno i svojevrsna sigurnosna provjera da je u automobilu prava osoba koju treba odvesti na odgovarajuću adresu.

“Vi trebate meni reći moje ime”, rekla je djevojka ljutito, otvorila vrata i izlazeći iz automobila dodala:

“Provjeriću registarski broj vašeg automobila.”

Vozač je u retrovizoru vidio da je djevojka otišla iza automobila i nekoliko puta pogledala u telefon, zatim u registarsku tablicu, zatim ponovo u telefon.

Ostali vozači su već izgubili strpljenje, počeli su trubiti, a neki su obilazeći zaustavljeni automobil dovikivali:

“Jebi se idiote. Sklanjaj se, nije ti ovo parking!”

Djevojka se vratila u auto i ponovo sjela na zadnje sjedište. Bila je to ljepuškasta, mlada, plavokosa djevojka, starosti oko dvadeset godina. U odnosu na ponašanje profesionalni vozači razvrstavaju putnike na četiri kategorije: normalan-normalan, čudan-normalan, čudan-čudan i normalan-čudan. Ovakvu kategorizaciju su još sredinom osamdesetih godina neformalno ustanovili njujorški taksisti. Mak je procijenio da bi djevojka mogla pripadati grupi normalan- čudan što znači da izgleda normalno, a ponaša se čudno.

“Hoćete li mi reći vaše ime?” upitao je Mak ponovo.

Nakon neobično duge šutnje, djevojka je konačno izgovorila svoje ime na izrazito neljubazan način:

“Stacey”, rekla je.

“Ja ovdje imam ime Craig”, rekao je vozač gledajući u svoj telefon.

“Da, moj momak je za mene naručio ovu vožnju i on će me čekati na destinaciji.”

“U redu, hvala. Je li vaša destinacija Greyhound autobuski stop u blizini Clarksvillea”, pitao je Mak.

Djevojka je odgovorila potvrdno i vožnja je počela. Destinacija je udaljena četrdesetdvije milje i nalazila se sjeverno od Nashville-, u blizini izlaza broj jedanaest na autoputu broj I-24. Vozači koji su radili posao prevoz putnika na području Nashvillea nisu volili ovakve ture koje su završavale daleko izvan grada u ruralnim područjima jer su one za njih bile praktično neisplative pošto su šanse da iz takvih područja dobiju povratnu turu bile minimalne te su se vraćali bez putnika. Tokom vožnje u automobilu je vladala tišina. Mak nije ni pokušao da uspostavi razgovor sa Stacey jer je obzirom na svoje iskustvo od nekoliko hiljada vožnji i još više hiljada kontakata sa različitim tipovima putnika mogao pouzdano da procijeni kada neko nije raspoložen za razgovor. Mak je povremeno pogledao u retrovizor i vidio da djevojka bezizražajno gleda kroz prozor. Zatim je bila intenzivno preokupirana slanjem i primanjem tekstualnih poruka na telefonu. Kada su bili blizu izlaza sa autoputa, Stacey je nekog nazvala i govorila sa njim.. Govorila je veoma tiho tako da Mak nije mogao čuti i razumjeti šta govori. Tokom tog razgovora često je podizala pogled u pravcu vozača. Kad bi primijetila da je Makov pogled u retrovizoru usmjeren prema njoj, brzo je spuštala pogled. Isključili su se sa autoputa i odmah zatim skrenuli desno na državni put TN76. Kratki dio tog državnog puta bio je podijeljen na dvije kolovozne trake, svaka sa po dvije saobraćajne trake, namijenjene za kretanje vozila u suprotnim smjerovima. Sa državnog puta skrenuli su ponovo desno na Greyhound autobusni stop. Bio je to veliki “park and ride” (parkiraj i vozi) prostor, na čijem se, bližem dijelu, uz državni put, nalazilo tridesetak parkiranih automobila, a drugi, udaljeniji dio je bio potpuno prazan. Te dvije asfaltirane prostorne cjeline razdvajao je zeleni zemljani pojas na kojem se nalazio ogromni metalni visokonaponski dalekovodni stub. Prilazni put za parking prostor bio je prilično širok sa posebnom trakom za zaustavljanje autobusa koja je od parking prostora bila odvojena izdignutom betonskom površinom omeđenomm betonskim ivičnjacima. Na tom betonskom pojasu nalazila su se dva autobuska stop-mjesta s uređenim klupama i nadstrešnicama. Prilazni put se sezavršavao polukružnim asfalnim proširenjem za okretanje autobusa. Na cijelom tom prostoru koji je odisao prazninom nije bilo živa stvora. Mjesto je bilo pusto, vrijeme tmurno i hladno. Na pitanje vozača gdje želi da izađe, Stacey je pokazala prema kraju parking prostora na dio gdje su se nalazila dva uređena stop mjesta, sa tri strane zaštićena prozirnim plasstičnim zidovima i sa klupama i nadstrešnicama. Tek kad se vozilo približilo tim mjestima vozač je primijetio da na jednom od njih stoji čovjek.

“Stani tamo kod onog čovjeka”, rekla je Stacey oštrim, naređivačkim glasom.

GMC-Terrain se zaustavio tačno ispred čovjeka koji je čekao na autobuskom stop-mjestu. U trenutku kada je vozač ubacio mjenjač u parking poziciju, okrenuo se prema Stacey i rekao joj “Hvala, imajte lijep dan,” vrata na vozačevoj strani su se otvorila i vozač je ugledao čovjeka koji je držao uperen pištolj prema njemu i rekao mu:

“Izlazi!”

Bio je to mlađi, dobro razvijen čovjek, crnac, u svojim kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama. Na sebi je imao crne pantalone, tamnozelenu vindjaknu sa kapuljačom navučenom preko vunene kape koja mu je zaklanjala čelo, uši i vrat. Imao je izrazito čvrstu crnu bradu i istaknutne brkove. Bio je to Craig, Staceyin momak. Mak je izašao, a onda je ugledao svoj telefon koji je stajao pričvršćen magnetnim držačem za komandnu tablu automobila. Pružio je ruku da ga uzme, ali ga je Craig odgurnuo i rekao: “Telefon ostaje u autu.”

Craig je sjeo za volan automobila i kroz otvoreni prozor s uperenm pištoljem gledao u Maka i rekao: “Ne miči se sa ovog mjesta sve dok me ne izgubiš iz vida. Jasno?”

Mak nije stigao ništa da kaže. Vidio je da se Stacey u automobilu pokušava prebaciti sa zadnjeg sjedišta i na mjesto suvozača. Craig je jako pritisnuo gas i velikom brzinom krenuo prema držsvnoj cesti TN 76. Taj trzaj je Stacey ponovo vratio nazad, na zadnje sjedište. Mak je nepomično stajao i pogledom pratio udaljavanje automobila. Nakon petsto metara vožnje po širokom i praznom pristupnom putu automobil je nesmanjenom brzinom naglo skrenuo lijevo i uključio se u pogrešnu polovinu državne ceste TN 76. Bila je to polovina ceste namijenjena za vozila koja se kreću u suprotnom smjeru. U trenutku kada je Mak izgubio GMC-Terrain iz vida, čuo je strahovito jak udar. Nekoliko sekundi kasnije u vazduhu, iznad državne ceste pojavio se crni dim. U zraku se osjetio miris benzina, nafte i smrti. Prodorno zavijanje brojnih sirena i treptaji jakih svjetlosnih snopova od policijskih, ambulatnih i vatrogasnih vozila zloslutno su nagovještavali dubinu tragedije. Mak je dopješačio do državne ceste i stao izvan zone obilježene policijskom žutom trakom. S tog mjesta je mogao vidjeti crni GMC-terrain koji gori i koji je do pola svoje dužine bio zabijen u prednji lijevi kraj šlepera.

Mirsad Kulović 16. 12. 2023.

Jedan dan u njenom životu

Drveće i brijegovi, još maloprije utonuli u tamu,
daleke točke na obzoru, sada se približavaju.
Velike lađe režu valove prozornog zraka.
Brodovlje svjetla prodire u tjesnace i kanjone.

Noć je izgubila svoje zapovjedništvo. Projekcija
svijeta, koja se odvijala vani, polako se seli
u njeno usnulo tijelo, koje je bez težine putovalo
zajedno s planetom. Sve je polako dostiže,

sudar sa svakidašnjim u svojim porođajnim grčevima
ali i pomoć – sjećanje koje ne donosi bol i
strah. Neočekivane stvari susreće, kad
se dotiče predmeta. Neizmjerne daljine prelazi,

kada hoda ulicom. Poznajem točan zvuk njezinih
koraka i zvuk koji nastaje kad joj kosa
pada na leđa. Poznajem točan slijed pokreta
i njen osmijeh kad razgovara s prodavačima

u trgovini na uglu. Ponekad mi se učini da joj mogu
čitati misli, vidjeti njeno nadanje, koje je mekano i
nedostižno kao mjesečina. Rado bih ga blagoslovio.
Rado bih joj donio nekakvo olakšanje. Podne je

i aleje u gradu u kome živi gore od vrućine.
Daleka kiša vlaži irske livade, tamna površina
jezera u Massachusettsu savija se pod udarima vjetra.
I ona ga priziva u mislima, da joj donese hladan zrak

i osvježenje. Još nekoliko sati treba proteći i opet
će se izbrisati dan. Ništa se nije dogodilo. Ništa se neće
dogoditi. Strpljiva je i čeka. Tišina sobe
njezin je veliki saveznik. Možda sada, baš kao i ja, nijema

stoji nad trenutkom što su ga savršeno
uhvatili zaboravljeni stihovi. Diše zrak koji joj donose
riječi. Živi u susjednoj ulici i ponekad misli
na me, neodređeno me zamišlja. Ona je djevojka

iz susjedstva svih gradova, susjedstva koje nije samo
geografsko. Mislim na nju i zovem je. Čekamo
jedno drugoga da bismo pričali na jeziku
koji ima bezbroj riječi za nježnost,

da bismo bili vladari svijeta i da bismo u životu
mogli dijeliti malo više nego samo čvrstu
i nepopustljivu nostalgiju za budućnošću.

Preveo Edo Fičor

Uroš Zupan 15. 12. 2023.

Drago i Žika, prispodoba o cvrčku i mravu

Esej iz 2003. godine

U ovo doba godine, čim padne snijeg i stegne prava zima, ja se sjetim Žike Ristića, sarajevskoga dokumentarista i filmskoga zanesenjaka, kojega su jednog od ovakvih dana pronašli mrtvoga u njegovom stanu. Bio je rat, nije bilo ni struje, ni grijanja, Žika je bio star i smrznuo se. U zgradi preko puta nekad se nalazio muški frizerski salon Željo, kamo sam punih deset godina, svaka tri tjedna, dolazio na šišanje, “na keca”. Majstor Drago Šalipur bi mi nekoliko puta prešao mašinicom preko glave i to bi bilo to. Žika je sjedio u ćošku radnje, pored peći naftarice, pušio i komentirao smrtovnice s predzadnje stranice Oslobođenja. Za majstora Dragu on je bio penzioner iz komšiluka, s najčudnijom frizurom u Sarajevu toga vremena, kakvu sam viđao samo na fotografijama Bertolta Brechta. Ali Drago nije imao pojma o Brechtu, a ne vjerujem ni da je Žika Ristić ikada sjeo na njegovu stolicu.

Brico i umirovljeni filmski radnik bili su najrazličitiji ljudi pod kapom nebeskom. Jednako ih je razlikovalo ono što su imali u glavama i ono što su imali na glavama. Kao i ideje o tome što čovjek u životu treba raditi da bi bio poštovan i društveno koristan. Žika je imao svoj veliki filmski san, koji je trajao dok je trajao, a onda od njega nije ostalo skoro ništa, dok je Drago po vas dan kukao jer ranim jutrom, mamuran k’o čep, putuje od Ilidže do svoje radnje, da bi onda svakoj budali reckao i strugao oko ušiju i nosa i da bi mu svaki kreten urlao po radnji čim mu malo pusti krv. “A znaš li kako je kad ti tule u mamurnu glavu? Odjekuje k’o kamenac u trulom bojleru!” Žalio se tako Drago Šalipur Žiki Ristiću dok bi britvom reckao oko mojih ušiju. Režiser se smješkao, potvrdno klimao glavom, a onda nastavljao neku svoju priču. Mene kao da nikada nije ni bilo. Nisu me primjećivali, ni jedan, ni drugi.

Kada bih nakon rata prolazio ulicom u kojoj je nekada bio muški frizerski salon Željo i u kojoj je živio i smrznuo se filmski redatelj Žika Ristić, umjesto da me uhvati nostalgija, vraćala bi mi se, kao neki gorak osjećaj, basnica o cvrčku i mravu. Frizer je cijeloga svoga vijeka naporno radio, a redatelj je sviruckao slažući slike, da bi mu na kraju došla ona zima koja služi samo tome da potvrdi poantu jedne ružne i u biti korporativno-fašističke priče za djecu. Mravi su vrijedni i organizirani i rade cijeloga života kao konji, da nikada ne ostanu gladni i žedni. Mravlji svijet ne priznaje individualnost, a svoje ostvarenje nalazi u slobodnom i nezavisnom, samostalnom i suverenom mravinjaku, gdje su svi sretni i zadovoljni i svima je toplo. Cvrčak, međutim, pjeva i svojom pjesmom svijet učini ljepšim. U proljeće i ljeto čini ugodu i mravima, ali kad dođu jesen i zima, mravi ga tada ucjenjuju. Sve dok se ne smrzne. Zbilja ne razumijem kome je i zašto palo na pamet pričati djeci takve priče i u vrtiće i škole uvoditi ono što je sramota čovječanstva i čega se sramimo čim ratovi i diktature prođu.

Basna o cvrčku i mravu hoće nam reći da je svaka umjetnost oblik društvenoga parazitizma i da sve ono što je vrijedno i što želudce hrani nastaje kao djelo zajedništva. Biti sam i svirati svima isto je što i rugati se zajednici. Ako to radiš, moraš biti spreman na konsekvence. Možda ti vrijedni mrav daruje mrvicu kruha, a možda i ne. Sve je do njegove dobre volje. Ako te pusti da umreš od gladi i smrzneš se u prvom snijegu, basna mu to neće uzeti za zlo. Postupio je u skladu s pravilima mravinjaka i po kodeksu koji je zajednički i naciji i radničkoj klasi, što se vidi i po tome da je basna o cvrčku i mravu jednako omiljena i prihvatljiva za sva društveno-politička uređenja kroz koja smo prošli u proteklih sto godina. Njezin angažman je naprosto univerzalno prihvatljiv.

Naravno, majstor Drago Šalipur i maestro Žika Ristić slučajno su, samo u mojoj glavi, pretvoreni u Mrava i Cvrčka. Neka druga sila, a ne ona koja je basnu učinila takvom, poigrala se s njihovom sudbinama. Uostalom, ja niti ne znam što se dogodilo s mojim bricom. Možda se i on smrznuo ili je poginuo od metka. Zapravo, uopće ne znam s koje su mu strane u ratu stizali neprijateljski meci, niti to želim saznati, jer mi ne treba da u skladu s rasporedom agresora i žrtve naknadno određujem svoje mišljenje o čovjeku čija me britva nikada nije porezala. Dragu doživljavam kao mrava iz samo jednoga razloga: previše je kukao što mora mamuran raditi! A Žika Ristić mu se dobrodušno smješkao, kao što to samo Cvrčak zna.

Prije nekoliko večeri, baš kad je zazimilo i zabijelilo, na televiziji sam prvi put vidio reklamu za jednu osiguravajuću kuću; zgodan spot s našim poznatim glumcima i glumicama, u kojemu je nanovo ispričana basna o cvrčku i mravu. Mrav je i ovoga puta vodio računa o svojoj egzistenciji, dok je cvrčak pizdio okolo i ponašao se u skladu s vlastitom prirodom i talentom. Debeli premaz glamura i duhovita igra možda će drugima izmamiti simpatije, ali meni je opet sve bilo tako gorko. Tisućiti put ispričana basna jednako je pogrešna i uvredljiva po sve cvrčke ovoga svijeta, žive i one koji su se smrznuli. I opet ju je lako srušiti i dovesti u pitanje onoga tko ju koristi. Osiguravajuća kuća je, razumije se, jako ugledna, budući da na ovome svijetu još nije postojala nijedna neugledna osiguravajuća kuća, kao što nije bilo ni nesigurnih banaka, ni država koje ne bi trajale vječno. Ali što se događa s mravima, koji vode računa o “osiguravanju imovine i lica” i priključuju se baš svakom mirovinskom fondu koji se reklamira na televiziji, kada propadnu osiguravajuće kuće, mirovinski fondovi, banke i države? Tada mravi uz dursku cvrčkovu svirku sanjaju snove o staroj deviznoj štednji. Nemam namjeru ljude plašiti ili ih odgovarati od pokušaja da osiguraju starost koja će im možda doći, jer ću se i sam priključiti nekom fondu, a možda se i osigurati od životnih katastrofa, ali bih svakome sugerirao da svoje povjerenje ukaže onima čija mu se televizijska reklama najviše svidi i koja najprije bude u skladu s njegovim unutarnjim, moralnim i cvrčkovskim, načelima. Ako u takvoj vrsti izbora propadneš, barem ćeš znati zašto si propao i što si svojim novcem kupio. Nije mudro padati na riječi i slike do kojih ne držiš, ali su društveno probitačne. Krivo je vjerovati u one koji vam govore da iza njih stoji poštenje i tradicija u poštenju. To je stajalo i iza Slovenaca, pa se više zajebao onaj tko je devize držao u Ljubljanskoj banci, nego onaj koji ih je čuvao u Privrednoj banci Sarajevo ili u Jugobanci. Isto tako, pogrešno je vjerovati u one koji vam u svojim reklamama podvaljuju djecu. Ako mene pitate, čim mi netko pokaže klinca ili kućnog ljubimca, a prodao bi mi karnišu ili getribu za audija, ja bježim glavom bez obzira. Ne vjerujem ni onima koji mi se obraćaju u lokalnome slengu. To me podsjeća na zemljaka iz vojske. Rekao sam mu da sam iz Sarajeva, a on je bio isto iz Sarajeva. Iz kojega dijela Sarajeva? Pa iz Čekrčića? Znate li gdje su Čekrčići? Lijepo, ne znam ni ja. Ali ipak od svega mi najviše idu na živce Cvrčak i mrav. Gore bi bilo samo da su pokazali djevojčicu sa žigicama. Da je na vrijeme počela uplaćivati u naš mirovinski fond, danas bi bila dama s kamelijama.

Ali da se još jednom vratim starom Žiki Ristiću, umirovljenom redatelju s frizurom Bertolta Brechta. Snimao je kratke filmove o obnovi i izgradnji, organizirao smotre filmskoga stvaralaštva i amaterska druženja, nagovarao mlade da se bave filmom i radio priloge za Filmske novosti. Iza sebe ostavio je više života, nego umjetnosti. Mali hommage napravio mu je Emir Kusturica u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell”. Sjećate se onog sijedog promuklog čovjeka, koji kao predstavnik Mjesne zajednice Crni vrh na početku filma govori o potrebi kulturnoga uzdizanja mladih i formiranja orkestra? E, to je bio Žika Ristić. Između uloge i glumca nije bilo nikakve razlike. Da su ga mogla grijati srca onih koji su iskreno voljeli “Sjećaš li se Dolly Bell”, stari se penzioner ne bi smrznuo.

Miljenko Jergović 15. 12. 2023.

Original soundtrack bijednih godina

Svi rođeni tokom Drugog svjetskog ili odmah nakon njega, svake večeri vise na ogradi plesne terase hotela. Očeve pantalone zategnute kaišem, košulja tri broja veća svezana oko pasa, nauljena kosa, bosi. Guste crne malje iznad gornje usne, a usta otvorena i suva. Od žeđi i prizora: žene, prave, žive, ne one sa filmskog platna, plešu, tu, odmah ispred njih. Okrenu se, mazno zabace kosu, zašušti suknja, zabijele se butine. Mogu ih dotaći, samo kad bi smjeli…

Rane su, najranije, šezdesete i orkestar u muzičkoj kapeli svira njima nepoznatu muziku, malobrojni stranci plešu, lokalni šmekeri povlače duvanski dim a la Bogart, konobari raznose piće. Oni gledaju – svi da izvrnu džepove jednu čašu ne bi mogli platiti. No, potpuno nenadano, konobar prilazi i ne tjera ih s ograde, kao obično, već im donosi punu tacnu pića. Pivo i kokta. – — Časti vas gospodin, đavo ga odnio, zajedno sa svima vama – blagosilja konobar, pokazujući na uglađenog, naočitog srednjovječnog muškarca u uštikanoj bijeloj košulji. On gleda u njih, blagonaklono se smiješi i nazdravlja.

– O, gut frojnd, dankešen, bitešen… – otpozdravljaju oduševljeni i laganim gutljajima kvase suva grla hladnim nektarom. O, bože, kako je to dobro…

Sljedeće večeri isto: osmjesi, nazdravljanje, ‘’dankešen majn gut frojd’’, uz podsmijeh što se nađe neka budala da baca pare čašćavajući ih.

Konobar ih treće večeri, donoseći im piće, podrugljivo pita koji će prvi da ode u sobu kod gospodina? ‘’Kakvu sobu, što će tamo, zašto?’’

– Ćukovi mali, zar ne znate zašto pijete džabe? Vi ne vidite kako vas gleda i mami i ne znate sa kim imate posla? Joj, joj, joj, tuljani glupi.

Čuli su oni, stvarno, da ima takvih nekih muškaraca, ponekad su se međusobno baš tako pogrdno i nazivali, ali nisu ni pomislili da njih zaista ima. I da neko takav može biti njima tako blizu… ‘’Ubićemo ga, slomiti, što misli on, pederčina…’’ – odjekivalo je sokakom u kasnu noć, dok su se razilazili kućama.

Nijemac je, dva dana kasnije, odlazeći s plaže, ispod obrva pogledao u njih narogušene, nasmiješio se i iz torbe izvadio i otvorio novčanik, kao da provjerava koliko je novca u njemu. ‘’Sad nudi i pare, majku mu pokvarenu…’’ – krenula su bijesno dvojica put njega.
Sjutradan ih je na plaži bilo petoro, nigdje najmlađeg, šestog. Traže ga, pitaju i niko ne zna gdje je, a najmanje njegov vazda pijani otac i maćeha koja doji svoje već četvrto dijete.

Dogegao se mali do plaže poslije skoro cijele sedmice, ćutljiv i nekoliko godina stariji, i prvom koji je pitao gdje je sve te dane bio, razbio nos.

Već u septembru, s jedva šesnaest , izgubio se iz mjesta i niko ništa nije znao gdje je i kako. Neki su se malo raspitivali, brinuli, sjećali ga se i prestali. Prošle su, sigurno, dvije decenije kada ga je jedan mještanin slučajno sreo i jedva prepoznao, negdje na sjeveru Evrope. Bio je oženjen, imao dvoje lijepe djece i dobar posao – tako je kazao. Nije se raspitivao o starom kraju.

Tek zašao u šestu deceniju, po sopstvenoj želji, sahranjen je na mjesnom groblju, jer nema lakše zemlje od svoje. Tako je prošaputao – pričala je njegova žena – iz bolničke postelje. Ona je sama dopratila njegovo tijelo u sanduku, a djeca nisu došla jer ih je očeva smrt zatekla na ljetovanju u Španiji. Tako je trefilo.

Muzafer Čauši 14. 12. 2023.

Ekran, knjige/72

Joris Mertens: Čistionica, Fibra, Zagreb 2023.

Joris Mertens (1968.) naša je generacija. Belgijsko-flamanski je umjetnik. Skoro trideset je godina proveo na filmu i na televiziji, gdje je radio kao fotograf, dizajner rekvizita, crtač storyboarda – tojest storyboarder: znate li što je to?; to je crtač koji prije snimanja nacrta cijeli film, je li to u Hrvatskoj radio itko osim Gorana Rušinovića? – potom, Mertens je surađivao i na specijalnim efektima na filmu, te radio kao dizajner unutar filma. To je ono što se zna, a vrlo je vjerojatno Joris Mertens na filmu radio i koješta drugo.

Bile su mu pedeset i dvije kada je objavio svoj crtani roman: “Béatrice”. Podrazumijeva se, vjerojatno, da je napisao scenarij, crtao i kolorirao svoj prvijenac. Strašan posao, u kojemu ima nečeg samurajskog. U Francuskoj i Belgiji, zemljama i kulturama koje su za umjetnost stripa otprilike ono što je Hollywooddugo kroz povijest bio za umjetnost filma (“Američki film? Pa to je pleonazam!” – reče svojedobno Bogdan Tirnanić, da bi iritirao one neduhovite, kao i antitalente sklone umjetničarenju.), Mertensov je prvi crtani roman bio prilično zapažen, pa i nagrađivan. Već dvije godine kasnije, objavio je drugi crtani roman, koji će Fibra objaviti pod naslovom “Čistionica”.

Priča se zbiva u nekom frankofonom velegradu sedamdesetih. Možda u Bruxellesu, prije nego što će ga obasjati svjetla Europe. Mjesto je sumorno i mračno, onoliko mračno koliko mračan ne može biti nijedan crno-bijeli noir. Glavni lik je François, vozač i dostavljač u kemijskoj čistionici. Samac u godinama, potrošen i umoran, nikad nije dobio povišicu, nije ostvario nijedan životni san, nije uspio ni u čemu. I sad je suvozač, koji će uvoditi u posao mladića primljenog preko veze. Pritom, bez prestanka pada kiša, onako kako pada samo po poraženima, a François, naravno, da stalno zaboravlja kišobran. Dobar je čovjek, osjetljiv na tuđe nevolje. Savršen plijen sudbine.

Joris Mertens veliki je, genijalan crtač. Kako se kroz karijeru bavio pomoćnim poslovima na filmu i televiziji, otprilike onako kako se i François bavi pomoćnim poslovima u srcu velikog grada, Mertens zapravo i nema gestu strip crtača. Svaku sličicu on pomno crta, svaku emociju na licima ljudi, uključujući i slučajne prolaznike, a njegove freske velikog grada pod primitivnim šarenim svjetlima onodobnih reklama, koje su neštedimice gutale električnu energiju neusporedive su u suvremenoj romanesknoj strip- produkciji. On precizno iscrtava svaku granitnu kocku u kolovozu oko tramvajskih tračnica. Svaki automobil koji Mertens nacrta u sumornoj vrevi noćnog Bruxellesa, kroz koji se probija kamionet kemijske čistionice, stvaran je. A kiša ne prestaje padati…

I onda François pronalazi novac. Gdje ga i kako pronalazi, to će saznati čitatelj “Čistionice”. Kao i to čiji je to novac, što biva s njime, a što s Françoisom. Kako može završiti očajnik, samac i stari usidjelac, dobra izgubljena duša koju nitko nije htio, onaj čiji je očaj išao tako daleko da je svakoga tjedna upisivao iste brojeve na lotu? Odgovor na ovo pitanje ne tiče se samo dramaturgije, nego se tiče narativnog žanra, ili vrste narativne umjetnosti. Na filmu, koji je, što bi rekao Bogdan Tirnanić, uvijek američki, stvar mora izdobriti. Ako ne izdobri, onda mora biti aktivistička, ali na način koji će biti prihvatljiv financijeru i međunarodnim filmskim festivalima. U književnosti, koja je uvijek najsubverzivnija, jer nikome ne duguje nikakav novac, ali i najopterećenija tradicijom, koja će na neki način ucijeniti pisca, stvar nikako ne može dobro završiti. Jer odavno je, još prije Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, književna priča o Françoisu, nužno morala loše i tužno završiti. A kako je to u stripu? U stripu, pogotovu europskom, ili onom koji crta genijalni samuraj Joris Mertens, moguće je zapravo sve. I samim tim, rasplet je savršeno nepredvidljiv.

Postoji tu još nešto: kao što je u velikoj književnoj naraciji uvijek najimpresivnije ono što ustvari i nije u službi i svrsi naracije, pa su kod Sebalda, Marqueza, Mirka Kovača, Ive Andrića, ili u “Zastavama” Miroslava Krleže – pokušajmo nabrojati međusobno neusporedive slučajeve – najdojmljiviji trenuci čistoga pjesništva, tog kristalnog jezičnog nadahnuća, u crtanom romanu Jorisa Mertensa najimpresivniji je crtež. Naročito crtež grada i svake gradskosti u prizoru. Vrijedi malo prelistati Mertensove skice olovkom, koje slijede na kraju Fibrinog izdanja. Veličanstveno, doista veličanstveno…

“Čistionica” je roman o sedamdesetima, a zapravo je kamuflirana priča o našemu dobu. Pomalo i kamuflirana autobiografija. Strip za koji je Joris Mertens crtao storyboard. Zašto je morao biti ispripovijedan i nacrtan iz epohe koja je pedesetak godina od njega udaljena? Zbog uvjerljivosti. Jer svaki je život bajka. I zato što je moguće jasno pripovijedati samo o onome što je prošlo. Moguće je dobro nacrtati samo automobile kakvih više nema.

Novac i slava

Ne znamo, niti nas pretjerano to i zanima, na kojim je i čijim filmovima radio Joris Mertens. Je li, možda, radio za braću Dardenne? Ako i jest, ono što je napravio u “Čistionici” nesumnjivo je dragocjenije od svega što je radio na filmu. Ili na televiziji. Što bi to uopće za Jorisa Mertensa bio rad na televiziji? U oba slučaja je, vjerojatno, radio da bi zaradio za život. Može biti, i za dobar život. Ili samo da ne kisne, jer je, kao François, stalno bez kišobrana. A “Čistionica” je nešto drugo. To je velika priča, veliki crtež, moćan crtani roman od kojega se njegov autor neće obogatiti. Ali to, zapravo, ne mijenja ništa.

Upornost

“Upornost je ključ uspjeha! To je znanstveno dokazano!” Tim riječima François nastoji uvjeriti djevojčicu, dok joj objašnjava zašto uvijek igra istu kombinaciju na lotu. Doista, ti brojevi jednom će biti izvučeni. Vrijeme je dugo, naročito ono nedogođeno vrijeme, i svaka kombinacija brojeva jednog će dalekog dana, u sljedećih nekoliko milijuna godina, biti izvučena. Na zemaljskom, ili na galaktičkom lotu. Crtani roman kakav je “Čistionica” za to je vrijeme mogao nacrtati samo Joris Mertens. To je razlika između lota i života, između kapitalizma i umjetnosti.

Miljenko Jergović 14. 12. 2023.

Unutarnji monolog epizodiste, prije epiloga

Ne znam cijeli tekst, samo svoju rolu, svaka izvedba bude drukčija, uvijek bude promjena, ovisno o tome gdje se igra naša predstava, jedino mi jasno da iza kraja, kada spusti se zavjesa ova priča više neće imati smisla, svejedno je hoće li biti aplauza ili će biti izviždana, ali dok traje jako me zabavlja, i moja uloga mi legla, draga mi iako sam u ovoj velikoj predstavi tek epizoda, u većini scena samo statista, tek nekoliko rečenica, no u svojoj sam životnoj priči glavna uloga, svijet i meni pozornica, tu mi se sve događa evo i sada, a već bilo nekoliko činova, u svakom nekoliko različitih slika, bilo je plesa pjevanja smijeha suza bilo pucanja gadnih sukoba razilaženja mirenja, sve sam to već prošao, ali još ne znam kakav će me zadesiti rasplet, jedino sam načuo da na kraju slijedi smrt glavnog junaka, u tamu će nestati i sve oko njega, takva je svaka drama ali ne znam hoće li u tome na kraju biti neka moja radost ili tuga, mnogo je složena svaka životna priča jako se zapetlja i do kraja bude neizvjesna iako je svaka drugoj slična ali i svaka opet jedinstvena, sve zavisi od pisca i direktora teatra, na meni je da svoju rolu do kraja nosim, najbolje što umijem da je iznesem i kad zavjesa padne da se od pretjerana uzbuđenja više ne tresem nego da se naklonim publici, skinem šminku, periku i odjeću, pa u bifeu pridružim se slavlju, nazdravim prvaku, pohvalim sviju, napravismo dobro ovu predstavu ostavit ćemo iza sebe trajnu uspomenu, možda neka dobra duša o tome sastavi i pohvalnu kritiku pa je jednom objavi, a doda i sliku, zajedničku, o jednoj igri i našem svijetu koji ode u tišinu

Predrag Finci 13. 12. 2023.

Haiku lekcija

Sa 26. sprata hotela more je izgledalo blizu, ali sad kad je već pola sata prašnjavim putem pešačio ka njemu, nije bilo ničega od morskog plavetnila, a još manje od šuma talasa po peščanoj obali koji je zamišljao. Umesto toga, dočeka ga besni lavež pasa sa periferije koji su se režeći, iskeženih zuba, zaleteli ka njemu.

– I ovde završava moj neuspešni izlet ka moru – napravi zaokret i brzim koracima, suvih usta, vrati se ogromnom zdanju hotela.

Raširi zavese na širokom prozoru sobe na 26. spratu: spolja, zbog zaštitnog stakla, zvuci su bili prigušeni, ali je slika periferije, sa delićem mora dole i sivim nebom bez oblaka i bez vetra gore, stajala nepomično, kao ukočena.

– Gde li su oni morski galebovi? – zapita se, ležeći obučen na postelji. A ptice nikako da se pojave, kao i one da su pobegle, negde daleko i zauvek.

Nije mu se ustajalo, glava i telo otežali su mu i ispraznili za svaki pokret, baš kao i pogled sa prozora. Sklopi oči, ali dremež, i pored zaustavljene tišine, nije dolazio. Ležao je tako žmureći, nepokretan, par minuta.

Kada je ipak otvorio oči, pogled sa prozora je bio isti – konture razbacanih niskih zgrada, gore sivo nebo, dole parče plavog mora.

I tada, sa levog gornjeg ugla prozorskog stakla, pojavi se, izroni beli trbuščić galeba raširenih krila.

Aleksandar Prokopiev 12. 12. 2023.

S ove strane

…y un sabor de polvo
que fue rosa o camino

Julio Cortázar

Sa sjeverne na južnu polutku, prvi put u toliko letova, iz evropske jeseni u južnoameričko proljeće 2022. Tragovima pisanog, čitanog i prevođenog, davnim očevim tragom, tragom Brucea Chatwina koji je baš u mjesecu moga rođenja krenuo u Patagoniju, odlazak na Cortázarovu „ovu stranu“, u mladi svijet kojim bruji drevnost. Tamo gdje se ne ratuje, što ne znači da neće, iako će to tamo biti manje vjerojatno. Prema južnom kraju naseljenog svijeta, prema kraju, dakle još jednom početku.

Smještam se u srcu grada, nadomak slavne Plaza de Mayo i nešto dalje od ureda u zgradi iznutra obloženoj mramorom u koji odlazim po rođakovoj preporuci. Puko mijenjanje dolara u pesose po povoljnijem tečaju, jednom od desetak tečajeva, pretvara se u ceremonijal, razgovor o ekonomskim, kulturnim i jezičnim pitanjima, uz jaku kavu koja me razbistruje nakon ukupno petnaest sati leta kroz beskonačnu noć nad malom zapadnom Evropom i velikim oceanom i onda još gotovo dva sata vožnje drndavim autobusom do centra Buenos Airesa, kroz musava predgrađa – dva do osam katova betona, uz nešto malo zelenila – koja u nekom trenu gotovo bez prijelaza odmjenjuju rafinirane središnje četvrti. Vozač se na tom putu izljubio i veselo popričao s otprilike svakim trećim putnikom koji mu je ušao u šklopociju. Privikavam uho na argentinsku varijantu španjolskog. Gledam voštanu figuru Julija Cortázara kroz staklo u uglu kavane London City. Pred Juliom su na stoliću šalica s kavom i kositrena pepeljara, u lijevoj ruci cigara, a desnu ruku položio je na knjigu ili teku u kožnom uvezu. Par blokova dalje ukazuje se još jedan čuveni lokal, Café Tortoni, pored kojega je i muzej tanga, ali ne da mi se čekati u podugačkom redu s turistima da bi me pripustili onamo. Dâ mi se, međutim, hodati do vjerojatno najljepše knjižare na svijetu (neka se sve ostale ne uvrijede i neka me netko opovrgne), velikog starog teatra Ateneo koji su prenamijenili i u parter, balkone i lože ubacili police s knjigama i pločama. Cortázarove pjesme doduše ne nalazim tamo, nego u antikvarijatu u kojem sam već s ulaza, vidjevši natpis Kafka, znao da ću ih naći: knjigu pod naslovom Salvo el crepúsculo (Osim sumraka), nazvanu tako po stihu iz Bashoovog haikua, jednog od posljednjih koje je majstor zapisao, otprilike: „Ovim putem / više ne prolazi nitko / osim sumraka.“ Prepjev Vladimira Devidéa nudi drugi smisao: „O, ovom stazom / za jesenjeg sumraka / nitko ne ide.“ I taj je, mislim, bolje pogođen. Onaj koji citira Cortázar preveli su na španjolski Octavio Paz i stanoviti njegov japanski kolega po diplomatskoj liniji. I eto nevolje: Paz – pretpostavljam da je to bio on – nije izdržao da ne oneobiči pjesmu tako što će personalizirati sumrak, što je posve strano duhu haikua, tj. zena, i uostalom Bashoovoj poeziji. Ne: jesenji je sumrak, i nitko ovim putem ne ide. I gotovo. Kono michi ya / yuku hito mashi ni / aki no kure. Oko tih stihova, usprkos mraku koji pada, ostaje bjelina, kao oko malog ždrala ili raka na velikom, naoko praznom svitku, kao uvijek u uspjelom haiku. Pazov prijevod popunjava cijelo platno i ne dopušta sudjelovanje ni drugo tumačenje. Za razliku od iskonski jednostavne i otvorene Bashoove pjesme, on je zatvoren, tu više ništa ne može ući, tu više nitko ne može i ne smije zastati i zadubiti se, nema za to prostora.

Kako god bilo, u Cortázarovoj knjizi ima i ova pjesma, u pokušaju prepjeva:

Nocturno

Imam ove noći crne ruke, oznojeno srce
kao nakon borbe do zaborava sa stonogama od dima.
Sve je ostalo tamo, boce, brod,
ne znam jesu li me voljeli i jesu li se nadali vidjeti me.
U novinama bačenim na krevet kažu diplomatski susreti,
istraživačko puštanje krvi, veselo ga je pobijedio u četiri seta.
Vrtoglavo visoka šuma okružuje ovu kuću u središtu grada,
znam, osjećam da neki slijepac umire u blizini.
Moja žena penje se i silazi malim stubištem
kao kapetan broda koji ne pouzdaje se u zvijezde.
Tu su šalica mlijeka, papiri, jedanaest uvečer.
Vani izgleda kao da se krda konja bliže prozoru iza mojih leđa.

…stihovi za laku noć nakon predugog dana, nakon euforije koja te spopadne od određene količine nespavanja i pogoleme količine novog i neviđenog, kada, tek stigavši u novi svijet, ne znaš bi li prije obišao pola grada, uzaludno raščlanio još tucet pjesama, proveo noć u bjesomučnom tumaranju ulicama oko zgrade u kojoj si se smjestio, svaki put se radujući imenima koje poznaješ i prepoznaješ, ili bi naprosto već jednom pao u nesvijest, pa se naposljetku neizbježno odlučiš za ovo potonje.

Sutradan se skićem po Boci, četvrti gdje se Riachuelo ulijeva u Río de la Plata, gdje je nogomet religija a Maradona i Messi su lokalna božanstva čiji su oltari na svakom koraku, i gdje se siromaštvo prikriva jarkim bojama – barem su one tome služile prije današnje gentrifikacije. A šarenilo fasada potječe otuda što su kuće nekoć piturali đenoveški mornari ostacima raznih boja koje su donosili s brodova; nikad nije bilo dovoljno jedne boje za cijelu kuću pa su nastajale, i do danas nastaju, prepoznatljive kolorističke kombinacije. Turistima se osim slika rečenih nogometaša na svim mogućim predmetima nude i statue aktualnog pape, i fotogenični Caminito po kojem zastajkuju grupe crnpurastih školaraca. Ovdje nogomet dobiva drugo značenje i pridobiva simpatije i onih kojima inače ništa ne znači, poput mene.

Pitam se što me to u nekim ulicama podsjeća na Indiju, pa shvatim: kombinacija mirisā – pišaline, mirisnih štapića, vlage i ispušnih plinova. Parovi, pa i oni stariji, na uličnim klupama, pješačkim otocima i terasama kafića ljube se strastveno, bez inhibicija. U ovlašnim razgovorima očitava se spoj humora, sarkazma i sjete. Po zidovima posvuda političke parole, što pomalo podsjeća na grčke gradove. Ima i dobrih, recimo: Que sea lo que nos es (Neka bude ono što nije).

Istoga dana suprotni kraj grada i sasvim drugi ugođaj: Recoleta. Veliki parkovi, bolje stojeće građanstvo, i dalje pomalo musava otmjenost. Ulaz u slavno groblje se naplaćuje, a upad u najvažniji gradski i nacionalni muzej besplatan je. Kako je pak najslavnija stanarka slavnoga groblja Evita Perón, a razloge njezine obljubljenosti uza sav čitalački i raspitivački trud nisam uspio dokučiti, ne ulazim među mauzoleje, nego u Muzej lijepih umjetnosti, i bivam ugodno iznenađen, budući prethodno neobaviješten: lijepa kolekcija Goye i Rodina, solidan izbor francuskih impresionista, a već one prekrasne dvije Degasove plesačice sasvim su dovoljan razlog da se ponovi posjet. (Ne, to nisu njegove „Ruske plesačice“ koje vise u londonskoj Nacionalnoj galeriji i koje su u travnju ove godine preimenovali u „Ukrajinske plesačice“, nego dvije nacionalno neopredijeljene balerine.)

Kada bih igdje drugdje vidio lokal koji nosi ime Poezija, vjerojatno bih ga zaobišao u širokom luku, ali bar tog naziva u kvartu San Telmo ima nešto od kavana kakvih u Evropi još jedva da ima i zaslužuje se zvati baš tako, bez obzira na to što su mu za svaki stol u unutrašnjem dijelu prikucane pločice s imenima pjesnika koji su za njima sjedili ili još uvijek sjede. Tamo se, uz vino i sitan gric, mogu i moraju, bez ikakve poze i izvještačenosti, ako ikako nadođu, pisati stihovi. London City je bez daljnjega odličan za kavu i kroasane i konverzaciju, ali tamo ne bi imalo smisla išta pisati, kamoli poeziju: to obavlja voštani Cortázar, to rade drugi, to je ondje eventualno primisao. U baru La poesía, međutim, možeš lijepo odabrati manji stol, ako si sam, naručiti što te volja, po mogućnosti neko od svih tih divnih crnih argentinskih vina, i oskvrnuti bjelinu stranice ili maloprijašnju prazninu uma.

I da, svi posvuda cuclaju mate, s punom opremom: tikvicom koja je ponekad i metalna i plastična, a najčešće je obavijena kožom i ima postolje od žice, s cjevčicom i termosicom s vodom odgovarajuće temperature koja se svako malo vadi iz posebne kožne futrole što visi o ramenu ili iz bočnog pretinca u ruksaku. I da, sve te divne knjižare i antikvarijati (a čitam da ih nijedan svjetski grad nema toliko po broju stanovnika) nisu tu uzalud: ljudi čitaju, čitaju sjedeći, stojeći i hodajući, čitaju na klupama i na stolovima i na tratinama, u metrou, u parku i u krčmi, čitaju stari i čitaju mladi. A kad smo kod metroa: u više navrata svjedočim ulasku u vagon podzemne željeznice nesretnika, obično mlađih muškaraca, koji prema sličnom scenariju, hodajući gore-dolje među putnicima, na sav glas pričaju što ih je sve zadesilo i zašto su primorani prositi. Jedan je tako bio posebno upečatljiv, i kad je, nakon što je napuklim glasom i na rubu suza nekoliko puta ponovio da ga je beskrajno sram i onda ispričao kako je bolestan i kako mu djeca, a o sve troje je rekao ponešto, i rekao je to s toliko detalja i na takav način da me bilo sram vlastite misli o mogućoj glumi istog časa kad je nadošla, kad je dakle rekao da nemaju što jesti i da su također bolesna, ushodao se crvenih očiju po vagonu i nitko nije dizao pogled s mobitela (dobro, neki s knjige, neki s odabrane točke na podu), i onda sam izvadio tu novčanicu i pružio mu je, a on je nešto prokrkljao, pao pred mene na koljena i suze su mu prešle preko ruba i izazvale moje suze, i obgrlio je moja koljena i nije ih puštao, a ja sam htio propasti dublje od tog podzemlja.

Kako je to daleko od tog ljupkog San Telma i njegovih čarobnih barova, od tog kvarta od kojeg u Bairesu valjda nema ljupkijeg, i pored sveg turizma, daleko od sočnog bife de chorizo iliti dva prsta debeloga bržolnog odreska u nekoj od bezbroja krčmi. Daleko je i još dalje od kineske četvrti u kvartu Belgrano, gdje me zbunjuju Kinezi (čini se, zapravo, mahom Tajvanci) koji u dućanima i zalogajnicama govore španjolski, naravno tako da im je svaki r pretvoren u l.

Par koji pleše tango na trgu Dorrego. Svečani i sljubljeni i neutaživi na pločniku od kamenih jaja, oni se spajaju i razdvajaju, ubrzavaju i usporavaju, glume bez glume, ozbiljnih lica, tek na njezinom načas tračak smiješka, osvajaju prostor među stolovima osvajajući jedno drugo. Sjeta i strast odu svaka za sebe toliko daleko da se negdje moraju sastati. Tuga se ushiti, ushit se rastuži, i ne, nije to nikakva tužna misao koja se pleše, to je tijelo, čisto tijelo, tijelo svijeta, paljenje i gašenje, gladovanje i žeđanje; bedro bljesne i odmah potom prekrije ga crna tkanina, oni se vinu pa se prizemlje, približe si lica na cmokomet pa opet postanu stranci, slasna himba, zanos u kojemu nijedan pokret nijednog prsta nije nasumičan, plamen čiji su jezici čvrsto usmjereni. Svjetlost se prelijeva u začuđeni crni bezdan, tijela se melankolično poigravaju s gravitacijom, kičmeni lukovi napinju se do pucanja, struk ne dijeli tijelo popola nego je granica dvaju odjelitih bića; to je granica, a ne zrak među njima, i ta granica onda nestaje, i u onom najuspjelijem času nestaje sve. To me zanosi, to hoću, u to se bacam, ali ne, ne bih da to bude ono zadnje. Nije u pitanju zadrška. Ne, nego ono što se nazire u pozadini, u pozadini pozadine, ono još, ono što kaže da ima još, tamo gdje se sve tiho razrješuje i gdje prestaje uzbuđenje, gdje biva budnije od uzbuđenja, gdje prestaje galop slijepih konja i uza smijeh se sklapa lepeza plamenova, ona misao bez misli koja, po Wordsworthu, počiva suviše duboko za suze, ono što dolazi nakon ovoga ovdje, ovoga pretposljednjeg, nakon crvene mijene, svegutajućih usijanih jezika, kolosalno raspamećenog zaborava koji seže dalje od gotovo svega što se izdaje za mudrost, od gotovo svega što su jedan drugome rekla dvojica velikih literata na uglu ovoga trga. Ali to misli netko koga ionako više nema, dakle to ne misli nitko, dakle gotovo. To su misli nekoga tko oponaša nekog davnog sebe, jer za sadašnjeg nema primjerene misli, ili se možda, ili se sigurno, sadašnjost i ne može mišlju obuhvatiti; za ovoga sadašnjeg nema ni pripadajućeg tijela, a pogotovo ovaj sadašnji nema svoje mjesto i svoje vrijeme. Kako god bilo, muzika u malom zvučniku se utišava, a njih dvoje, koji su bili jedno, pa su sada opet dvoje, zamrzavaju se u nagnutoj, bestežinskoj pozi pa se vraćaju u svijet i odlaze po šešir u koji im publika na trgu stavlja novac, jer taj ples nije ni plaćen ni besplatan, nego a la gorra, u šešir dakle, koliko tko hoće, ako hoće.

U skučenoj hotelskoj sobi množe se pepeljasti glasovi tjeskobe. Treba izaći po novu dozu tanga, ovaj put u drukčijem izdanju, iako opet na ulici: proljetni dan pucne prstima i pretvori se u noć, groznica je buenosajreške subotnje večeri, na montiranoj bini sastav svira 4/4, četveročetvrtinska neizmjernost, uz jedan prokrijumčareni valcer, s pjevačem koji, kao i gotovo svi, nasljeduje Carlosa Gardela. Jedan instrumental, jedna pjesma, u pravilnom smjenjivanju. A pred binom se stvaraju parovi raznih naraštaja i raznih spojeva spolova (oni stariji naročito su dirljivi, katkad i začudno žustri), u odjevnom rasponu od otmjenih odijela do traperica i tenisica, i svi plešu, plešu u toj oblačnoj i prohladnoj proljetnoj noći, i ja ih gledam i gledam iz tamnog kuta trga, i lijepo mi je i pitam se kako to da nemam ni najmanju želju sudjelovati, činiti to isto, praviti te korake, vrtjeti se i mijenjati smjer, zabacivati noge i glavu, nego bih samo gledao, dovijeka bih samo gledao, gledao, satima i danima. A tada na scenu stupa djevojka Smrt, koja je do maločas na rubovima trga vrtjela golemi kromirani obruč, i pita, sva u crvenom i crnom, tko će plesati tango sa smrću, i jedna nasmiješena starica pruža ruku, a djevojka Smrt je dohvaća i vodi u središte kruga, spaja se s njom, sigurno je i odlučno vodi, razmahuju se, šire krug, starica gubi godine, Smrt je pomlađuje i udovi su joj gipki kao onda kad je u zemlji vladala crna i sivomaslinasta diktatura i kad je plesati tango značilo nešto drugo, a opet isto, sve se ove večeri vraća, samo ove večeri, i razmiču se noćni oblaci nad gradom dobrih uzduha.

Prolaziš već deseti put istim ulicama San Telma, i svaki put se dogodi neko sitno i manje sitno novo otkriće: evo ga tu, stoji na tabli na zidu, tu, na uglu ulica Humberto Primo i Defensa, u baru Dorrego, zbog neriješenog vlasništva nažalost već tri godine zatvorenom, u ljeto 1975. godine, dok je jedan njihov budući prevodilac na jedan mali evropski jezik s druge strane Atlantika prljao pelene, nakon dvadeset godina međusobne šutnje zbog političkih razmimoilaženja, na inicijativu jednog novinara sastali su se Jorge Luis Borges i Ernesto Sabato. I ubrzo potom je, zahvaljujući snimaču što ga je netko stavio između njih, nastala čuvena knjiga razgovora. U jednom od njih, tih razgovora, Borges odjednom predloži: „Mogli bismo nešto popiti.“ Sabato će: „Dobro. Preko puta ima jedan lokal.“ „Na kojem uglu?“ pita slijepi Jorge Luis. I bio je taj ugao.

Put u unutrašnjost. Monotone, neprekidno ravne stotine kilometara pampe. Velika rijeka Paraná, koja u južnom toku teče usporedo s cestom, nije na vidiku. Prozor autobusa uokviruje stalno manje-više istu sliku. Deset sati gotovo ničega. Ovo „gotovo“ znači da je bus prošao kroz nekoliko mjesta u okolici Buenos Airesa, da je stao u Rosariju i Villa Maríji na putu do Córdobe, one argentinske. Stajem u njoj tek nakratko jer rodbina dolazi po mene, vodi me kroz bučne ulice da nešto večeramo i kroz noć idemo dalje, nakon velegrada i drugog manjeg, ali opet milijunskog grada, duboko u provinciju, u mjesto zvano Villa Rumipal. Na jeziku starosjedilaca koje su kolonijalisti nazvali Comechingones (od kamichingan, „pećinari“) i onda ih izvoljeli istrijebiti, Rumipal znači „kamena zvijezda“. Rodbina me smješta u svoj mali hotel, a Lucas me sutradan vodi na najviši vrh u pokrajini: Champaquí.

A na putu za Champaquí sljedeća kompozicija: gaučo na konju, okružen pisma koji čuvaju konja (među inim od puma, koje nisam vidio, ali su tu), a ispred njih tri crne krave, koje čuva gaučo. Proljetna suša kakve davno nije bilo, kaže Lucas (un tal Lucas), pa žuto preteže nad zelenim, što bi se već za par tjedana trebalo obrnuti. Sve je puno suhih, trnovitih grmova, pa onih velikih okruglih koji kao da se kotrljaju po travi, pa onih koji se zovu cortaderas jer su im dugački, uski listovi oštri poput mačeta, pa stabala po imenu tabaquillo, koja rastu na ovim visinama i otporna su na vatru; manje je nego prije, kaže Lucas, onih po imenu quebracho, čije je drvo tako tvrdo i teško da tone u vodi. Sive granitne stijene prošarane mineralima, bijela i ružičasta stakalca koja svjetlucaju pod prevrtljivim suncem, malo prije vrha tri konja, bijeli, šarac i smeđi, u pratnji jedne lijepe mule dobroćudnih očiju prilaze nam jer Lucas šuška vrećicom leda koju je ponio da nam se na vrhu hladi boca bijelog torrontesa, pa misle da im, kao njihov gaučo, dolazimo s hranom, dopunom oskudnoj ispaši na gotovo tri tisuće metara visine. I ptice: dugorepa livadska ševa jarkocrvenih prsa, carancho, lijepa ali opaka ptica koja kopa oči janjcima, ali onda, ali onda, odjednom: kondor. Kralj koji ne mora mahati krilima, crni suveren koji opisuje goleme, elegantne, iz daljine naoko beskrajno spore krugove iznad stijena. I onda još četiri kondora, svaki sa svojim tamnim krugovima. Nakon nekog vremena nestaju na obzoru, iza obronka, još se na koji čas ukažu i konačno iščeznu. Ukopani smo od divljenja. Lucas veli da ih nikad nije vidio ovdje, on koji je odavde. Dva metra u krilima? Puno, da, ali u Patagoniji možda vidiš trometraše. Čitam poslije, u ovim krajevima ih se doista ne viđa. Kakav dar. Nazdravljamo tome na vrhu, na kome nema nikog drugog, rashlađenim torrontesom, dok sjedimo pored jezerca na maloj visoravni, jezerca u kojem se zrcale mrke stijene i po kojem je planina dobila ime (Champaquí na „pećinarskom“ znači „voda na glavi“, tj. na vrhu), a ispred i ispod nas bezmalo kondorska panorama.

U nizini je jezero neobuhvativo pogledom. Ali u vidno polje kad-tad upadne nuklearna elektrana na njegovoj daljoj obali. Oko plavozelene vode cupkaju simpatične ptice s kukmom, crvenih nogu i crnih prsa, vivci koje zovu tero; ne boje se čovjeka i služe mu kao alarm u dvorištima, priča Mery, jer počnu gakati (kikati?) čim se ljudi približe. Dalje uz jezero, gdje se elektrana više ni iz kojeg ugla ne vidi, ptičji rezervat. Od prevodive faune: crnoglavi češljugar, riđotrbi drozd, čileanska/patagonska lasta, crvenovrati kardinal, uhata grlica, već spomenuti vivak, crvenogrudi vodomar, crni drozd, gnjurci i, naravno, uvijek i svugdje, konji razni s kojima se mimoilazim na stazama što vode kroz visoko grmlje. Od prevodive flore: rogač (velika, stara, stogodišnja stabla), žuta bazga, aloja jarkocrvenih cvjetova, glog, murva, vrba. Raj za promatrače ptica, pogotovo ovako izvan turističke sezone. Raj za promatrače.

A onda mala Bavarska posred pampe: Villa General Belgrano. Gradić koji se gnijezdi osamdesetak kilometara južno od Córdobe, sav izgrađen u južnonjemačkom stilu, s odgovarajućim kavanama i restoranima gdje se jedu kiseli kupus i kobasice i toči pivo u teškim kriglama, a konobar u lederhoznama poslužuje ti štrudl posut štaubcukerom. Nijemci su tu bili i prije Druge klaonice, ali presudna je bila 1940.: krstarica Admiral Graf von Spee zaplovila je godinu dana prije prema južnom Atlantiku sa zadatkom da tamo potapa britanske trgovačke brodove. Krajem te godine krenula je potjera za brodom, koji je našao utočište u neutralnom Montevideu. No Urugvaj je zatim odlučio uskratiti gostoprimstvo Nijemcima koji su bili pod blokadom, na što je pak kapetan odlučio uništiti brod usidren u Río de la Plata i potom ubiti sebe. Preživjeli mornari, njih dvadeset tisuća, dokopali su se Argentine, neutralne i onda i u Prvom svjetskom ratu i sada, i naselili se tu, u provinciji Calamuchita. I potomci im sada, evo upravo sada, priređuju svoj Oktoberfest. Nisam provjerio imaju li dovoljno jedrih plavokosih djevojaka s pletenicama za nošenje litarskih krigli.

Uvečer jedemo meso s roštilja – uvijek to meso s roštilja, bez njega je druženje ovdje nezamislivo – pijemo odlična lokalna crna vina i na mobitelu slušamo, moga obrazovanja radi, „La Mona“ Jiméneza. Žanr: cuartetos. Ta živahna glazba, nastala također 1940-ih u potlačenim slojevima talijanskih i španjolskih radnika-doseljenika u Córdobi, dobila je ime po izvornom sastavu instrumenata: klavira, harmonike, kontrabasa i violine, nadahnuta je s talijanske strane tarantelom i sa španjolske pasodobleom, i ključna je, objašnjavaju mi, za ovdašnji urbani identitet. Sedamdesetogodišnji La Mona ima fanatično privrženu publiku, snimio je blizu stotinu albuma, ima spomenik usred grada i glas je mladih, starih, radnika, seljaka, svih. Plesovi na kojima pjeva i komunicira s publikom angažiranim stihovima i šifriranim gestama društveni su događaji prvog reda, gdje se vrte bokovi i pije jeftino vino, ništa ni blizu onome što je nama u Villa Rumipalu ovih večeri na stolu.

El amor sabe a miel y a jazmín
Es tristeza en la lluvia de abril
Es un sueño, maduro en la piel
Un verano que no ha de volver

(Ljubav ima okus meda i jasmina
Ona je tuga u travanjskoj kiši
Ona je san sazreo na koži
Ljeto što se neće vratiti)

Na sunčan dan, un día de peronista, kako kažu u ovim krajevima (što hoće reći, ovisno o tome koga se pita, da je dan takav zato što je i nebo sretno zbog Peróna i njegovog oslobađanja 1945. godine, ili pak zato što su peronisti pokrali sve živo što se moglo pokrasti, pa i oblake), krećemo, autocestom broj 34, po Camino de las Altas Cumbres iliti Putem visokih vrhova, koji slijedi trasu nekadašnjeg Kraljevskog puta od Buenos Airesa do Bolivije. S visoravni se prostire pogled u zelenosivi beskraj, i čovjeku postane jasno zašto su bjegunci iz Evrope – raznih fela, u različita vremena i s posve različitim razlozima – bili sigurni da ih ovdje nitko neće naći. Zalazimo u gradić Alta Gracia, čije mi ime zazvuči poznato, i prije nego što se dosjetim zašto mi je poznato, pita me Mery, ubacujući u nižu brzinu: „Tu je Cheova kuća, zanima te to?“ Pa da, Cheova kuća. Nije bilo u planu, ali kad smo već tu… Uza sve rezerve prema Ernestu Guevari, bilo je nekog uzbuđenja u savijanju dlana oko ručice gasa na guvernalu motocikla kojim je budući revolucionar ranih 1950-ih s kolegom medicinarom krstario Južnom Amerikom.

Nastavlja se put po kamenoj pustinji ispresijecanoj planinskim potocima, rijetkim selima koja me uporno podsjećaju na Andaluziju i crvenim mrljama uz cestu koja se iz blizine razotkrivaju kao mala svetišta. Svetac je pučki, iz 19. stoljeća, gauchito Gil, punim imenom Antonio Plutarco Cruz Mamerto Gil Núñez, svojevrstan lokalni Robin Hood. Ima više verzija njegovog života i rada, a po većini su ga smaknuli zato što je bio dezerter u nekom od ondašnjih lokalnih ratova, pa je tako zadobio i moje poštovanje. Štovatelji svetoga gauča u tim sanktuarijima ostave nešto crveno, kakvu god krpu, crno vino i cigaretu, i zapale crvenu svijeću. Na jednom mjestu vidio sam i vešmašinu nespretno ofarbanu u crveno, na kojoj je bila crvena vaza s crvenim cvijećem.

Na kraju puta je gradić Mina Clavero, okružen stjenovitim brdima, u čijoj se stolnoj crkvi časti još jedan svetac, ovaj put službeni, kanoniziran od aktualnog argentinskog pape, ali isto tako gaučo: Cura Brochero. Taj pak nije umro oderane kože kao gore spomenuti, nego od gube kojom se zarazio pijući mate s bolesnicima.

Kroz ljubičaste cvjetove jakarande napadale po ulicama Córdobe, grada koji za razliku od njegovog andaluzijskog imenjaka-izvornika neću upoznati, barem ne ovaj put, odlazim do aerodroma i ukrcavam se na letjelicu za Calafate. Kad se ona počne spuštati iznad patagonske ravnice, otvori se prostranstvo kakvo iz visine nisam vidio ni leteći nad pustinjom Gobi. Gospođa s Filipina koja sjedi lijevo od mene pita me, valjda tako pitajući sebe: je li ovo dolje doista Patagonija? Morala bi biti, kažem, ali ništa nije sigurno. Dolje veliki uzastopni krugovi jezerā, a nazire se i čuvena ruta (iliti državna cesta broj) 40. Spuštamo se pored golemog tirkiznog Lago Argentino. Uokolo smeđa ravnica posuta milijunima loptastih, sivih i žućkastozelenih grmova; jedini trag ljudske rabote su kolci koji neupadljivo ograđuju zemljišta i blještavi dalekovodi. Usporedo s cestom brda odrezanih obronaka, u drugom planu snježni vrhovi. Rezak zrak i osjećaj (bes)kraja. Čak i Pet Shop Boys, taj valjda najgori bend u povijesti popa, i glazbe uopće, nadaju se kao milozvučna pozadina s radija u kombiju koji vozi s aerodroma u mjesto.

Sam gradić na prvu ne mami na ostanak; sve je uglavnom usmjereno turizmu ili usnulo; hipsterski lokali, suvenirnice, prodavaonice planinarske odjeće i obuće, i hosteli, često u drvu, u nekakvom alpskom stilu; jablanovi i breze, breze i jablanovi; čim se malo odlijepiš od magneta centra – blatnjave ulice, makadamske cestice, psi lutalice i zahrđala pretpotopna vozila. Jezero se skriva iza uglova kuća, dobrim dijelom isušeno. Nakon jutrošnjih kratkih rukava, debela jakna koju škropi kišica. Noćim ovdje prije odlaska u El Chaltén, parsto kilometara na sjever.

Guanako je katkad sâm u tom beskraju, katkad pak u grupi od njih pet ili šest. Pasu ili trčkaraju. Počesto se vide i njihovi kosturi kako se bjelasaju na suncu među grmljem ili polegnuti uz kolje. Vidio sam jednog koji je stajao okomito, s glavom u zemlji, kao da je naglavce pao s neba ili iz guanačkog svemirskog broda. Neobično je kako ih strvinari ne raznesu.

Nakon rute 40 nema se više kuda putovati, to je kraj, nema dalje, nema neviđenije.

I naravno: „Il n’y a plus que la Patagonie, la Patagonie, qui convienne a mon immense tristesse.“

Negdje na pola puta stajemo u konačištu La Leona. Ovo „leona“ ne znači u ovom kraju lavica, nego puma. Godine 1905. troje gringa odsjelo je ovdje nekoliko dana prije nego što su nastavili putovanje u nepoznatom pravcu. Poslije nekog vremena u konačištu se pojavila policija s fotografijama, i gazda je prepoznao svoje goste: bili su to Butch Cassidy, Sundance Kid i njegova supruga Etta Place, koji su, netom opljačkavši banku u Río Gallegosu (gradu kroz koji ću proći za nekoliko dana, na putu za Ognjenu Zemlju), u bijegu zastali u La Leoni. Ekipa će na kraju zaglaviti daleko odavde, ali na istom kontinentu – u Boliviji. Prije svega toga trojac se bio nastanio u Cholili, u sjevernoj Patagoniji, nekih tisuću dvjesto kilometara odavde, gdje su od novca opljačkanog u Sjevernoj Americi kupili golem ranč, tisuće grla stoke i živjeli kao bubrezi u loju. Mještani su sve troje upamtili kao vrijednu čeljad pokornu zakonu, a Cassidyja napose kao veseljaka koji je rado čitao knjige o engleskoj srednjovjekovnoj povijesti i škotskim klanovima. U pismu prijatelju Cassidy je opisao Cholilu kao idealan dom: „Obišao sam najbolje gradove i najljepše krajeve Južne Amerike prije nego što sam dospio ovamo. A ovaj dio zemlje izgledao je tako dobro da sam se tu nastanio, i to, mislim, zauvijek.“ Eh, zauvijek. Navodno su se vratili odmetništvu jer je Etti bilo dosadno.

Kod jezera Viedma autobus skreće s rute 40 prema El Chalténu, selu opkoljenom vrhovima čija bjelina bljesne kad se oslobode oblaka: Cerro Torre, Fitz Roy. Još reskiji zrak, više tamnosivog makadama nego asfalta na ulicama, vrlo raznorodne kuće, poneke kojekako sklepane, većina, čini se, podređena putnicima-planinarima zbog kojih je mjesto i osnovano. Danju je pusto jer oni hodaju prema ledenjacima. Selo je zapravo, čitam, mlađe od mene, što znači da u vrijeme kad je Chatwin tumarao ovim krajevima još uopće nije postojalo, ali u tom kratkom vijeku kao da je brzo starjelo pa je zadobilo neku začudnu patinu. Ne izdržavši, nazuvam odmah gojzerice i krećem stazom između tamnih stijena i stabalaca lenga i ñire prema uzvisini iznad rijeke Fitz Roy i ispresijecanih ledenjaka. A s njega se napokon, u punom sjaju, nakon niza djelomičnih vizura, pokaže on: Cerro Torre, bijela piramida koja me neodoljivo podsjeća baš na Everest. I frcnu mi suze od te silne pojave, i još ih frcne kad ugledam kondora koji polako kruži oko tog tritisućnjaka koji imponira kao osamtisućnjak, i teško mi je vjerovati da su te suze kulturno i povijesno i ne znam kako uvjetovane. Na povratku gledam dva krupna zeca kako se natjeravaju među grmovima i bivam skoro pa sretan.

A sve je to tek zagrijavanje. Još jedan blistavi peronistički dan – a takvi su ovdje, kažu, rijetki – zove me na rani izlazak iz konačišta čiji je naziv latinski; nazvano je naime po biljnoj porodici pod koju spadaju one dvije vrste stabala. Pa se upućujem kroz selo, do kraja sela, po utabanoj crnici, po pijesku, po lišajem obraslim i ničim obraslim stijenama, po kamenju i šljunku (ali nijednom po siparu, i to je veliki plus, nijednom po siparu), preko izvaljenog i do bjeline sasušenog i popadalog drveća, preko trupaca i balvana, kroz šume i grmlje, ono trnovito i ono nježno-mekano, preko potoka – od kojih su neki bili tamnocrveni kao rubin a drugi plavi kao safir, a u svima pitka voda; mimo jezera, manjih i većih, sivih i plavih i zelenih i u svim preljevima tih boja, a naročito mimo jezera Capri u kojem se odražava on, kao što se u svim vodama i u svemu glatkom odražava on, preko rijeka i rječica i brzaca nadsvođenih mostićima od trupaca i dasaka, vijugavim stazama, često bez ikoga na vidiku, i opet suze ljeposnice kad se iza ugla, nakon krošnje, nakon stijene, stvori on, sve veći i sve bliži, jarkobijel na jarkoplavoj pozadini, s plavkastim, živim, mojim prvim pravim ledenjakom dolje desno od sebe, tom nagužvanom gomilom koja kao da je zaustavljena u kotrljanju, i još vijugavih staza i lica koja već prepoznaješ jer si ih u već nekoliko navrata prestigao na putu i onda su ona već nekoliko puta prestigla tebe i tako redom, i staza je u posljednjih sat vremena strma i gruba, i pojavljuju se prve plohe snijega, mokrog, zrnatog, mekog, pljackavo svijetlosmeđe blato i onda još snijega, sve bjeljeg, i onda sve sami snijeg, osim na sivim okomicama na koje se snijeg ne može nahvatati, i onda onaj najstrmiji, zadnji dio, na kojemu ljudi sopću uvis ustremljenih pogleda dok ih nosi sretno iščekivanje, evo sad će, tu je, on kojeg su cijelo vrijeme gledali i veličinu mu i lijepost slutili sada će se sav pokazati, i pokazuje se, svlači se obasjan u tom rijetkom, sretnom danu, sur u svojoj stjenovitosti i bijel u svojoj baš ničim okaljanoj snjegovitosti, tornjevit i vrletan, sa svojom nazupčanom pratnjom i dakako kondorom, glasnikom bogova koji je napravio počasni krug oko njega, da se na ovakav dan i to veličanstvo ukaže u zraku, da baš ništa ne pofali osim nje koja ne hoda ovdje uz mene i s kojom sada ne dijelim uzdisaje, u blagoslovljeno obasjanom zraku oko njega, Fitz Roya.

I ne mari što na povratku s te male visoravni, s toga nečega što se zove Laguna de los Tres, što bih volio da svi ljudi na svijetu barem jednom vide, i to ako je ikako moguće baš na ovakav dan, a s čega je moguće motriti to veličanstvo, skupina djevojaka zapriječi put jer su na njemu stale jerbo im tenisice i stopalice nisu bile najbolja zamisao za ovakav uspon a pogotovo za ovakav silazak, prema gore se naime u tome još moglo nekako, ali prema dolje jedva ikako, i stoje li stoje i vrpolje se i od straha se smijuckaju i klibere, i tada ih odlučim zaobići, zagrabim u snijeg i nakon dva koraka klizim, klizim na leđima, sve brže, pred očima mi samo to jarkoplavo nebo i ništa što bi me moglo zaustaviti dok odjednom tim istim leđima silovito ne udarim u oblu stijenu koja se ispriječila pred provalijom.

Najljepših trideset kilometara hoda do sada. Najljepših trideset kilometara.

Na ajmaranskom jeziku: mallku. Na jeziku yámana: weziyau. Na jeziku aönikenk: oyikil. Na jeziku mapundungún: mañke. Na jeziku kečua, i otuda u druge jezike, jezike došljaka i osvajača: kundur. Ona ima rubincrvenu šarenicu, njegova je boje kave. Doživotno su si vjerni. Ne love i ne ubijaju, nego čiste prirodu od strvina. Danas paze na njih i štite ih i proučavaju, iako neki stočari još uvijek pucaju na njih jer još uvijek misle da im predstavljaju opasnost za blago. Motrim ih na strahovito vjetrovit dan na uzvisini Mirador de los Cóndores, na sat vremena hoda od El Chalténa. (Neizbježna mi je, i sigurno u tome nisam prvi, asocijacija na gradić Cicely u kojemu se odvija Život na sjeveru, s dvjema razlikama: ovaj podno patagonskih planina u blizini je suprotnog zemaljskog pola i postojeći je – mada se i ovo potonje uvijek može dovesti u pitanje.) A što je s govornicima jezika na kojima je kondor sebe od iskona izgovarao? Yámana ili Yagán narod su Ognjene zemlje sveden na nekoliko stotina pripadnika, od žive kulture nije ostalo ništa, a Cristina Calderón, posljednja govornica jezika yámana, umrla je u veljači ove godine. (Ona je vjerojatno još izgovarala službeno „najjezgrovitiju riječ na svijetu“: mamihlapinatapai, to jest „pogled između dviju osoba, od kojih obje očekuju da ona druga počne činiti ono što obje priželjkuju, ali se nijedna ne usuđuje započeti“.) Tehuelche ili Aonikenk, patagonski narod, broje još par desetaka tisuća pripadnika, a posljednja govornica pripadnog jezika umrla je prije tri godine. Nešto je bolje s mapundungúnom odnosno araukanskim, polisintetičkim jezikom Mapuchea, koji se govori i s čileanske (više) i s argentinske strane Anda. Španjolski je iz njega dobio riječ poncho i leksik za brojnu floru i faunu. Kečua i ajmaranski, hvala babilonskim bozima, živi su i zdravi, i njima svijet sebe izriče od Perua preko Bolivije do sjevera Argentine.

Tim se temama, među ostalim, bavi i Museo de la interpretación histórica u Calafateu, u koji se vraćam nakratko da bih se ukrcao na autobus (ovdje simpatično zvan colectivo) za Ushuaiju. Nakon dinosaurima obilježene pretpovijesti Patagonije, dočarane maketama i popraćene školskim opisima i objašnjenjima, slijedi onaj bolni dio (osim ako nekoga više boli iščeznuće dinosaura i pretpotopnih sisavaca, dopuštam): sudbina Aonikenka, oličena u sudbini poglavice Inakayala. Taj se, kao jedan od posljednjih buntovnika, odlučio suprotstaviti bijelim civilizatorima i 1884. zarobili su ga na prevaru zajedno s još jednim poglavicom. On i njegovi završili su kao živi izlošci u Muzeju prirodnih znanosti u La Plati – ne zadugo živi, jer su tamo umirali od užasa i gladi. Bila je to, u stvari, povlastica koju mu je udijelio znameniti istraživač i ravnatelj tog muzeja Francisco Moreno, po kojem je nazvan najpoznatiji ledenjak u Južnoj Americi, jer mu je poglavica za vrijeme istraživanja pružio gostoprimstvo. Kayakal je vidio truplo svoje supruge izloženo u antropološkom odjelu muzeja. Godinu dana poslije zastao je na stepenicama, svukao se do pojasa licem okrenut suncu, promrmljao molitvu i srušio se. Po jednoj verziji bio je gurnut s leđa. Umro je iste večeri. Njegovo truplo podvrgnuto je sličnom tretmanu kao ono poglavice Orkekea par godina ranije: s kostiju je pažljivo skinuto meso kako bi zainteresirana publika mogla razgledati primjerak kostura te egzotične vrste, „tako bliske pračovjeku“, u istome muzeju u kojemu je poglavica Tehuelchea proživio posljednjih godinu dana života.

U pola tri ujutro izlazim iz hotelske spavaonice u kojoj sam bio sâm, ali je svako malo nešto strugalo i škripalo pa spavao nisam uopće. Noć je bistra. Podižem pogled: Južni križ, prvi put. Blještav, jednostavan niz. Para iz mojih usta ritmično ga zamućuje. Taj tihi, svečani trenutak narušava samo noćni lavež. Ukrcavam se na autobus za Río Gallego, gdje presjedam za Ushuaiju. Prije nje, dvokratni ulazak u Čile, oba puta sa svim tim sporim i otegnutim formalnostima. Stepa i još stepe, dokle god pogled seže, sada još i neprekinute brdskim reljefima i jezerima. Djevojka koja u autobusu sjedi dijagonalno od mene čita Školice. Dugo čekanje na granicama. Poslije još stepe, još guanaka uz cestu. Autobus na kat zanosi se od ljutog vjetra, sve zviždi i šišti na sve strane. Ruta del fin del mundo. Nisko nebo, čista horizontala. I onda kraj ceste: Magellanov tjesnac. Zgrada čileanske mornarice, svjetionik, pristanište. Siva masa mora, tamnosivi pijesak posut dagnjama i širokim, debelim trakama algi. Umačem prste: zar more može biti toliko hladno? Jedan mi vremešni suputnik pruža svoj mobitel da ga fotografiram ispred table s natpisom i kaže: „Ne stiže se svaki dan do Magellanovog prolaza. A ja sam, znate, došao čak iz Kolumbije.“ Čak odande? E dobro, onda vas slikam. Stiže žuti trajekt, polako izbacuje kamione i aute iz sebe na asfalt i guta naš autobus. A na drugoj strani jednaka pusta ravnica, u kojoj ne osjećam ni srušeno vrijeme ni razvaline lica, kanda još ravnija, i još s tom sitnom razlikom što sada ima više ovaca nego guanaka. Ili ne, ipak ima više guanaka. Ne, ipak ovaca, od kojih svaka ima cijeli svijet za ispašu i tako debelo runo da izgleda kao veliko neživo i bezglavo bijelosivo klupko. Uz cestu procvali maslačci. Toponimi: Onaissin, China Creek, Porvenir (iliti Budućnost). Svakih nekoliko kilometara neka estancia usred ničega, pitam se kako je živjeti na njoj, kako se preživljava zima. I onda iznova na argentinsku stranu Ognjene zemlje. Beskrajan dan.

I onda biva, ako je to moguće, još pustije; slijeva, u daljini pa u blizini sivozeleni Atlantik, a zdesna prazninu katkad naruši tek pokoja crna klackalica crpke za naftu i zeleni putokaz uz pijeskom zameten rub ceste. Ni životinja više nema. Imaš dojam da bi, da zaustaviš vozilo kraj ceste, izađeš iz njega i potrčiš u bilo kojem smjeru, začas nestao zauvijek, tako da te nitko nikada ne nađe. Kratko popodnevno stajanje u Río Grande, neobično ružnom i tužnom gradiću, ali u kojem s nogu jedem najbolju empanadu koju sam probao u Argentini, a kad bih ostao dulje, vele, probao bih i svakojaku odličnu ribu. Vjetrovita pustoš s obje strane ceste se nastavlja, i kao da će se sve zauvijek ponavljati, ali u južnom dijelu Vatrenog otoka više nema andskog bedema sa zapadne strane i krajolik se stubokom mijenja, postaje gorovit, šumovit i jezerovit, i kroz te gore, šume i jezera stižem na obalu kanala Beagle što ga dijele obje zemlje kroz koje sam danas prolazio i koji povezuje Atlantik i Pacifik, u Ushuaiju, dakle, u kasan sumrak koji miješa narančasto, sivo i plavo, oblake, maglu i sunce, osjećaje i misli. Finis Terrae.

Konačim istočno od središta grada, nedaleko od negdašnje kažnjeničke kolonije, danas muzeja u sklopu mornaričke baze.

Iznenađuje, sutradan, toplo, sunčano poslijepodne. Iznenađuje da se tu živi kao što se živi i drugdje, da se voze auti i motori (jer brodovi su ipak očekivani), da se školarci nakon škole penju na travnatu uzvisinu, liježu na nju u svojim tamnoplavim odorama, s mobitelima u rukama, i gledaju u pravcu Južnog pola kao da gledaju u bilo kojem drugom pravcu. Iznenađuje guranje kolica u trgovačkom centru, iznenađuje, hoću reći, samo postojanje trgovačkog centra i brze hrane i dućana i muzike u njemu, sve potpuno isto kao bilo gdje drugdje na svijetu. Iznenađuje groblje, uz cestu pored mora, u kojemu se ljesovi vide kroz prozore, a uz ljesove su poslagane zastavice pokojnikova omiljenog nogometnog kluba, limenka piva, maketa auta i tome slično, uz obavezan buketić umjetnog cvijeća. Iznenađuje tamo i grob koji je klasičan, u zemlji, u kojoj je pokopan stanoviti Tomás Ivandić, umro 1929., dakle samo četrdeset pet godina nakon osnutka grada, a počast mu na nadgrobnom kamenu odaje „jugoslavenska zajednica u Ushuaiji“. Iznenađuje odlična, ozbiljna knjižara na Avenida San Martín, u kojoj otvaram knjigu sabranih pjesama Alejandre Pizarnik, koja je 1972. u Buenos Airesu odlučila skratiti duševne muke tabletama, knjigu u kojoj stoje stihovi, u još jednom pokušaju prepjeva:

Iskočila sam iz sebe u zoru.
Ostavila svoje tijelo pored svjetla
i opjevala tugu onog što se rađa

Ne iznenađuje što se u replikama vlaka koji je do prije sedamdeset pet godina služio za transport zatvorenika, hrane i građevnog materijala danas veselo voze turisti. Ne iznenađuju, ali su lijepe, kućice s oplatama od jarko obojenog valovitog lima, lijepi su brodovi usidreni u kanalu Beagle, od kojih znam da se jedan, bar jedan sprema za Antarktiku, da onamo prebaci znatiželjnike s nekoliko tisuća dolara viška i možda pokojeg istraživača. Nije lijepo što je grad osnovala vojska, ali to se može smetnuti s uma. Nije lijepo ni što mi nijedan vozač nije htio stati kod vidikovca na putu za ledenjak Martial kad sam se umorio od hoda i shvatio da toga dana neću pješice donde stići, ali nema veze. Lijepo je moći biti ovdje. Lijepo je što pored nekog spomenika u parku jedna uz drugu vijore zastave Argentine i Čilea, još bi bolje bilo da je to sve jedna zastava, a najbolje da nije nijedna, ali to bi valjda značilo tražiti previše. (Koga to veseli, ima u Ushuaiji, uza samu rivu, i Trg Republike Hrvatske, na kojemu se vijori pripadni barjak.) Lijepo je što u portu, gdje se raznim obilježjima i spomenicima časte pali u ratu za Falklandske, pardon Malvinske otoke, na tabli stoji pjesma argentinskog kantautora koja relativizira svaku moguću slavu bilo čije borbe u bilo čijem ratu.

Do Lagune Esmeralde, koja je do prije malo više od mjesec dana još bila zaleđena, hodam kroz šumu ñirea, kroz kišu i maglu, preko potoka i potočića, preko brvana i debala i drvenih mostića, kroz blato koje čupa, iz kojeg se čupam. Okolni vrhovi zarivaju se u guste bijele oblake iz kojih pada i pada, stijene su zelene i sive, kora drveća bradata od dugačke, čupave sivkaste mahovine, ponekad ptičica nalik zebi zacvrkuta, a neka veća, nalik jastrebu, proleti iznad mokrih glava. Planinsko jezero u odsustvu sunca nije baš smaragdno, nego više zeleno, a obronci posuti krpama snijega zrcale se na njegovoj površini: bijeli plamenovi ugašeni u studenoj vodi.

Plamenovi… Došljaci su ugledali vatre koje su palili Yámane i po njima ovu ledenu zemlju, arhipelag južno od onoga što se danas zove Beagleovim kanalom, nazvali Ognjenom. Pa recimo ovako: pogasili su ognjeve i ostao je samo led. Nije tako jednostavno, ali suština je ta. Ima ih koji su prošli i gore: narod Selknam, recimo, čiji su pripadnici, zvani još i One, nastanjivali područje sjeverno od rečenog kanala, to jest Veliki otok, na kojem boravim, a bili su i uopće prvi stanovnici Ognjene zemlje. Stočarske kompanije kolonijalista plaćale su krajem devetnaestog stoljeća jednu funtu sterlinga po ubijenom urođeniku. Lovci na glave slali su usto lubanje smaknutih Indijanaca u Antropološki muzej u Londonu, koji im je plaćao izdašne četiri funte po komadu. Dvije selknamske obitelji imale su više sreće te su ih 1889. žive dopremili u Pariz, na Svjetsku izložbu, da se Evropejci na okruglu obljetnicu Francuske revolucije malo nauže egzotike. A među vođama rečenih lovačkih ekspedicija naročito se istaknuo izvjesni Julio Popper, rodom Rumunj, rabinov sin koji je studirao u Parizu, inženjer, poliglot, novinar, mason. Njegovi podvizi u Ognjenoj zemlji, u kojoj je osnovao i vlastitu paravojsku i uveo valutu nazvanu po njegovom prezimenu, ovjekovječeni su na fotografijama koje je lako naći. (Nekog genijalca sve to nije spriječilo da u gradu otvori dućan sportskom opremom s Popperovim imenom; pretpostavljam da dućandžiji inspiracija nije bio Karl Popper.) Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima u Buenos Airesu, u svojoj trideset šestoj godini. Godine 1974. umrla je kod Río Grandea žena koju se smatralo posljednjom Selknamkom.

Nema zaista ničeg originalnog u tome da se u Ushuaiji ukrcaš na katamaran koji plovi Beagleovim kanalom do Isla Martillo, otočića koji su Yámane zvali Yecapasela, „zvučna hrid“, kako bi tamo s palube gledao i snimao pingvine, one većinske, male, Magellanove, i manjinske, one veće, žutonoge i ostale, kako se gegaju tamnosivim žalom, uranjaju i izranjaju iz valova i gledaju te ljude koji njih gledaju; prije Isla Martillo obilaziš i manje školjiće i hridi kojima nećeš zapamtiti imena, a na kojima se sunčaju veliki i mali morski lavovi i kormorani, i s kojih do palube dopire gadan, jedak smrad, paklena smjesa guana i kužnih utrobnih vjetrova; gledat ćeš u visini i albatrose i galebove i snimat ćeš sve to, posebno sretan jer se zalomio sunčan dan, iako pingvina nema mnogo jer sada, početkom novembra, paze na jaja u dubokim dupljama, nema dakle još ni mladih; poći ćeš tamo i platiti to kao i svi drugi turisti, kao što ćeš u Chengduu otići vidjeti pande, jer pande i pingvini su dražesni, njima se srce raduje i tu se svi uglavnom malo razlikujemo i to je sasvim u redu.

Olovno nedjeljno popodne na krajnjem jugu svijeta. More sivo nakon jučerašnjeg blistavila, planinski vrhovi nakon jučerašnje oštrine tupi. Još krajnjiji kraj i još veća odalečenost. Iz ničega ništa ne govori. Tek u nosu taj vonj luke, isti i na ovoj širini i u ovoj daljini: sol, alga, ruzina, nafta, galeblja govna. Ulice već poznate, znam već iza kojeg ugla dolazi što, znam što skriva onaj oblak gore, znam koji će se miris osjetiti iz onog tamo lokala, znam raspored brodova u luci. Viđam lica koja sam već vidio, ponavljam iste obilaske, ulazim kroz ista vrata, gledam kroz iste prozore, pijem isto vino. Znam svaki milimetar sobe u kojoj odsjedam, znam u koji će jutarnji sat u nju prodrijeti svjetlo i kada će noć otežati. Jutarnja meteorologija teže će me prevariti: nakon mnogih sati sivila, u sedam sati uvečer može se promoliti sunce. Usne će mi potkraj dana od suhe hladnoće ispucati. Nosi uvijek mnogo slojeva odjeće. Gledaj prema drugoj strani kanala, i za točno određeno vrijeme htjet ćeš još dalje, i za još neko, točno određeno vrijeme, presjeći ćeš se i znati da nemaš zašto dalje, a i da hoćeš, nema čime i nemaš kako, barem je sada tako. Poznatost i upoznatost, uglavnom: ta etapa, taj trenutak puta. Bouvierova sobna entomologija nakon mjeseci provedenih u istom konačištu u istom gradu u istoj otočnoj zemlji. Kada put prestane biti put, kada se duša negdje raširi i slegne. Kad si u nečemu omeđenome vanjskom ustalio svoje unutarnje sitnice. Istovremeno, nesigurnost zašto si ovdje, zašto si igdje, zašto jesi, ugodno odložena u stranu. A opet istovremeno: što će i zašto će itko, išta, ikada, igdje, osim tebe, ovog, sada, ovdje? Neka galeb crvenog kljuna i ravnodušnih očiju kaže svoje. Neka dagnje rasute žalom budu putokazi.

Ledenjak Martial Ushuaiji je otprilike ono što je Zagrebu Sljeme, uza sve razlike u klimi i otvorenosti pogleda: s nogama u snijegu gledaš luku, more, čileanski otok Navarino gdje su nekad gorjele one vatre, i zato bi možda bolja bila usporedba s vrhovima Velebita zimi, ali ima nešto u takvim usporedbama glupo i nedostojno i nepravedno, jer se sve svodi na isto i poznato, i sve veliko odmjerava se spram maloga, a znamo kojeg su to duhovnog sklopa sastojci. Opet je oblačno, dio staze vodi po snijegu, pred kraj je prilično strmo, ali pogled izdašno nagrađuje. Tamni granit prošaran oksidnim prugama. Domaći izletnici, skoro svaki put prijazni. (Hoću li napokon na ovom putovanju naletjeti na neljubaznog, namrgođenog, nabusitog Argentinca?) Nebo se na par točaka rasvjetljuje i otvara (iza tamnosivog je sivo, iza sivog bijelo, do plavog još ne dolazimo), ukazuje se, malo iza podneva, ne sunce, već puni bijeli mjesec, i započinjem silazak. I tada, malo ispod vrha, zapuše tako žestoko da pomislim da ću se skotrljati niz tu padinu sve do brodusine National Geographica usidrene u luci, bacam se ničice u snijeg i u njega zarivam šake i gojzerice da se nekako zadržim na toj strmini, kao krpelj na hladnoj koži, i samo par minuta poslije vjetar jenja i posve utihne, kao da ništa nije bilo, i s osmijehom olakšanja hodam kao klizeći vijugavom stazom do doma u podnožju planine.

Za razliku od Chatwina koji je jedva čekao da odmagli odavde, Ushuaia mi se ushuljala pod kožu.

Slijedi zatvaranje kruga.

Nakon jutarnjih snježno-maglenih brda i preleta Patagonije u pravcu sjevera, obasja me lijepih tridesetak stupnjeva u Buenos Airesu. U protekla tri tjedna proljeće se u prijestolnici razmahalo maltene do ljeta, cvatu jakarande, djevojke su razgolićene (sa svim tetovažama, sve mlado i ne toliko mlado ovdje je opsjednuto tetoviranjem) i sve je nekako vedrije nego sredinom oktobra (a ne listopada, jer ovdje u desetom mjesecu lišće ne pada, nego upravo niče). S aerodroma se vozim istim autobusom koji vozi isti vozač, istim putem do istog odredišta, a opet je sve drukčije i različito, osim što je već poznato i prisno. A koliko toga mi još nije poznato: gorostasni gumijevac na trgu Lavalle, recimo, kroz čije mesnato lišće vidiš teatar Colón, i jednako impresivan primjerak istog drva na Plaza Vicente López y Planes. I groblje Recoleta, upad na koje ipak plaćam. I da, to je možebitno najljepše groblje na svijetu, ali ima u svoj toj ljepoti nečega duboko odvratnog: sve to razmetanje i nadmetanje čija će grobnica i čiji mauzolej biti veći i raskošniji, tko će unajmiti slavnijeg arhitekta i kipara da im podignu i isklešu nešto još bliže nebu od susjeda, nešto što će izazvati još veće divljenje i pokazati svijetu koliko se ima i kako se štuju preci. K tome, na Recoleti je sahranjen uglavnom drugi razred čovječanstva: političari, vojskovođe, industrijalci i sportaši. Gotovo nikoga od doista važnih Argentinaca i porteños nema tamo. Zapravo su najdirljivije one zapuštene grobnice, kroz čije se polupane prozore i zahrđale rešetke vide prašnjavi ljesovi i oljuštene freske. Pa kavana Al gato negro, nakon kupnje u knjižarama Edipo i Gandhi (kakva kombinacija!). Pa topla proljetna kišica, koja pravi tamne točke u prašini dok osjećam prve simptome korone za koju još ne znam da je korona, a zaradio sam je po svoj prilici pod zemljom, u metrou.

(Sjedeći u kafiću na Aveniji San Juan, uoči povratka.) Buenos Aires je jedan od najevropskijih, ne najevropoidnijih gradova koje znam, a ne bi bilo ludo ustvrditi ni da je možda najevropskiji, ako o tome mogu govoriti nakon ovoliko malo vremena provedenog ovdje u ova dva kratka navrata. Ovamo se slila sva evropska (mahom, ali ne isključivo mediteranska) urbanost i sačuvala se začinjena lokalnim utjecajima i prožimanjima. Ali ne u nekom muzealnom smislu, nije to „Evropa kakva je nekad bila“ ili nešto tome slično, nego se ono urbano evropsko ovdje diglo na novu potenciju. Istina, ima tu i konzerviranog, u dobrom smislu, onoga što vidiš kad zađeš u poneke kavane, u poneke parkove, i podsjeti te na neke crno-bijele fotografije, na nešto čega na ishodištima ima još samo u tragovima.

Toliko vremena na putu, ali zemlja je tolika – uvis i u širinu – da je u mjesec dana jedva okrzneš. Nisam vidio ništa od sjevera, od svih onih predjela tamo prema Boliviji i Brazilu, za koje vele da su najautentičniji, da su „ona prava Argentina“. Otprilike slutim zašto tako vele, ali ti koji to tvrde možda nemaju u vidu da je jedna Patagonija svijet usporediv s malo čime na planetu i da je sa svima onima koji su se u njega slili – a svi zajedno, s obzirom na veličinu prostora, djeluju kao tri mrava na deblu sekvoje, pri čemu ne zaboravljam ni one pohlepne, otrovne mrave koji su rastjerali one mrave koje su tu zatekli – da je sa svima njima, kažem, dosegnula svoju neprispodobivu autentičnost. Kako bilo da bilo, trebalo bi ovdje proživjeti još nekoliko života. Hasta la próxima, Argentino.

Dinko Telećan 11. 12. 2023.

Lovac na lisice

Svaki put
Kad bi sastavio
Glavu lisice
Sa mušicom puške
Škrgutao bi zubima.

Sezona po sezona
Dan po dan
Razljulja
Svoje zdrave zube –
Obezubi.

I danas, tako bezubom,
Glava otanjila
I sve više liči
Na njušku lisice.

Faiz Softić 10. 12. 2023.

Ljudi na mostu