Šutimo u skučenoj sobi kuće
Koja samo što nije pala
Žena djeca i ja
Dva prozora sobna u sjeni su
Nadstrešnice gdje vlada
Vječiti mrak
Odslužio sam svoju vojnu
I upoznao pravde
Bezdan
U glasu koji nebesa para
Stalo je sve što sam
Ikad mislio o sreći
I kako Bože
Onda ostati trijezan
Kad nakon toliko vremena
Dođeš tu gdje se čuje ezan
(2020)
Bardha je bila silovana kad joj je bilo petnaest. Od ranih godina krasile su je ženske obline, pojavile su se iznenada, kao nehotice…
Doista, riječ „silovanje” možda i nije prikladna. Ne bi se moglo reći da je šef lokalne stanice Sigurimija, ili kako se već zvao gradski odjel Ministarstva unutarnjih poslova, vršio fizičko nasilje tog dana kada su prvi put imali intimne odnose u njegovom uredu. Naprotiv, pokušao je biti nježan, onoliko koliko mu je dopuštala njegova prirodna i profesionalna brutalnost. Ali, ja tvrdim da je on sigurno izvršio nekakav psihološki pritisak na Bardhu, budući da je završila u uredu tog kriminalca.
U svakom slučaju, da budemo iskreni, on joj je, na ovaj ili onaj način, svojim vezama dosta pomagao.
Sve u svemu, poslje nekoliko godina ona je postala glumica. I to velika kazališna i filmska glumica. Godine su prolazile i Bardha je nizala uspjehe. Iako je najviše uspjeha imala na filmu, draže joj je bilo kazalište. Zamislite: i sada u starim godinama i kada živi sama, sanja samo o kazalištu.
San koji dolazi gotovo svake noći može se opisati ovako: “Scena je otvorena. U dvorani se gase svjetla. Na pozornici također. Likovi sjede. Na sceni su samo njeni partneri: Agron, Rozina, Aurel, Sarah i Gjergj. Scenografija klasične drame, namještaj interijera u baroknom je stilu. Isto tako i kostimi. Kao da se igrala neka Molièreova ili Goldonijeva komedija. Stanka. Svi su kao zatečeni. Kratki black out. Glasna glazba. Opet svjetla. Ovaj put se gase i svjetla u sali. Čuje se aplauz, zvonki glasovi, zvižduci i opet aplauz, zovu “Bravo, Bardha! Bravo!”, aplauz… Glumci izlaze na pozornicu i pozdravljaju gledatelje. Prema ritmu aplauza odlaze i vraćaju se na pozornicu. Ponavlja se to nekoliko puta, dok god traje aplauz. Čuje se neko lupanje, koraci, tihi glasovi, neki glasni smijeh, i poslije se sve gasi… Poslije se ugase i svjetla u sali. Ona sama na bini. Čini se kao da će početi nova predstava…”
Naglo se budi i ne može više spavati dok se vani pojavljuje Božja svjetlost. Ujutro ona pokušava ponovo se vratiti u stvarnost i prijeći u konkretnost. Potpunu konkretnost….
Danas će biti primorana još jednom ući u svoj lik. Bit će da je ovo najtragikomičnija uloga njezina života, prisustvovati pogrebu tog tipa i strahovati ne znajući kakav će biti njen sljedeći san…
Preveo: Xhelal Fejza
Korektura prijevoda Hashim Bahtijari
U Sarajevu je uoči Olimpijade ’84. niknulo nešto veliko, luksuzno i žuto. Promatrajući to s Trebevića, raja je bila složna tih dana, izgledalo je ko veliko jaje u srcu Sarajeva. Bio je to hotel Holiday inn koji je mnogim Sarajlijama, pa tako i mome ocu, koji to istina nije po rođenju jer je rođen u Zagrebu, već po dvostrukom izboru; onog mog dede da se preseli u Sarajevu dok mi je otac imao jedva dvije godine, te njegova vlastitog da se, evo, već više od šest desetljeća tako deklarira, mnogima je, pa tako i njemu, bio prvi kontakt s nečim tako “svjetskim”.
Služio je stoga taj hotel svima na čast, divili su mu se i štovali ga.
Možete onda samo zamisliti kako su se osjećali uvrijeđeno kada je predsjednik Olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch po dolasku u Sarajevo i smještanjem u najluksuzniji hotel koji smo ikada vidjeli, a ne samo imali na raspolaganju u vlastitom gradu, zahtijevao da mu se odmah preuredi soba, zamijene tapete, pločice u kupaoni i donese novi krevet.
Čak mu ni pritisak vode u tuševima – po toj priči koju sam toliko puta čuo iz raznih izvora da više ne bih u nju posumnjao ni kada bi mi je Samaranch osobno demantirao – nije bio po volji…
Osjećali su se, da vam malo pomognem, poprilično posrano!
—
Otac je ’89. službeno otputovao u Ameriku. Grad je bio Washington, a smještaj u Arlingtonu. Hotel, naravno, Holiday inn.
Ocu je Amerika možda bila velika novost i nepoznanica, ali Holiday inn je, jebatga, dobro znao. Imao ga je, naime, i sam – u svom Sarajevu!
Tu je osjećao određenu sigurnost sve dok nije sjeo u taksi na aerodromu te se na jedan sasvim neočekivan način suočio se s realnosti koja će ga za svega par godina sustići još mnogo neočekivanije i brutalnije.
‘Kamo?’, upitao ga je taksist. (U mojoj glavi, dok sam slušao priču kao dijete, pa i sada dok je pišem kao odrasli čovjek, to je bio Robert De Niro).
‘U Holiday inn!’, odvratio mu je moj otac s dozom ponosa.
‘U koji?’, pitao je taksista dalje, valjda ne shvaćajući da mu je moj otac na to pitanje upravo odgovorio.
‘Pa, u Holiday inn…’, objasnio je stari toj papčini za volanom koji vjerojatno nikada nije ni čuo za taj sjajni hotelski lanac koji, eto, već pet godina i mi imamo.
‘Da, gospodine’, rekao je zatim vozač nekim tonom iz kojega se jasno, bez obzira što je na stranom jeziku, moglo razaznati da ovo ‘gospodine’ ne misli ozbiljno…
‘Ali, koji Holiday inn?’
‘Imamo ih, naime, preko pedeset!’, zaključio je taksist tu priču, ali i svaku daljnu raspravu.
Nakon toga stari je ostao, što bi rekli Ameri – speechless!
Srušio mu se cijeli svijet koji je do tada poznavao i u koji je, nota bene, ne znajući za bolji, vjerovao.
Nije mi točno znao reći što je odgovorio taksistu te da li je naposljetku završio u pravom hotelu, ili sam ja to možda već i zaboravio jer život koji živimo ima tu tendenciju da nas okupira nekim drugim, sasvim beznačajnim temama, uslijed čega zaboravimo neke ovako historijski monumentalne događaje, ali nekako zamišljam da je ova priča završila tako da se on vozaču fino zahvalio, izašao iz auta i vratio se na aerodrom, kupujući kartu za prvi let koji ide natrag u Jugu.
Ništa drugo, naime, ne bi imalo smisla.
Igor Mandić: Jedna antologija hrvatske poratne poezije, Drainac, Prokuplje 1987.
Teško ćete ovu knjigu pronalaziti u zagrebačkim antikvarijatima, premda je suizdavač u ono vrijeme ugledno Znanje. Razlog je, međutim, u glavnom izdavaču: iza Drainca iz Prokuplja, gradića na jugu Srbije od jedva tridesetak tisuća žitelja, stajala je pjesnička manifestacija, posvećena srpskom pjesniku i boemu Radi Draincu. Oni su sredinom osamdesetih nakanili, po republičkom principu, objaviti niz pjesničkih antologija jugoslavenskih naroda. Koliko je tih knjiga izašlo, ne znam, ali ja sam te 1987. došao do dvije: bosanskohercegovačke, koju je sačinio Josip Osti, i hrvatske, u izboru i s pogovorom Igora Mandića. Spletom sretnih okolnosti obje su preživjele rat i poratni nered na Sepetarevcu, selidbu u Zagreb, a potom i moje selidbe po Zagrebu. Naime, riječ je o knjigama koje je skoro nemoguće pronaći nakon što jednom budu izgubljene. Ostijevu antologiju nikad nisam vidio niti u jednom zagrebačkom antikvarijatu, dok je Mandićeva trenutno (krajem svibnja 2023.) dostupna čak u dva: u Crvenom Peristilu i u Studiju.
Ovih knjiga, naime, uglavnom i nije bilo u prodaji. Riječ je o onim izdanjima koja se prigodno objave u povodu neke priredbe, jubileja ili događaja, podijele se i ispoklanjaju prisutnima, nakon čega godinama, ustvari sve do likvidacije organizatora priredbe, počivaju u nekim magacinima, iz kojih s prvim prevratom završe na reciklaži starog papira. Mandićeva antologija je, istina, imala suizdavača u Znanju, ali niti je Znanje tu knjigu distribuiralo do Sarajeva gdje sam 1987. živio, niti sam je viđao po knjižarama u Zagrebu, u koji sam u to vrijeme barem jednom godišnje dolazio. Uglavnom, “Jedne antologije hrvatske poratne poezije”, nije bilo nigdje, ali se o njoj pisalo, a Mandića se zbog ove knjige nasitno napadalo. Naravno da je kasnije sve zaboravljeno. Antologijama se nitko u nas ne bavi, besposlena je čeljad po kroatistikama i komparatistikama, ili sviruckaju na kulturalne teme, tako da se ni u dane karmina za Mandićem, kada se doista brljalo i blebetalo o svemu i svačemu, o antologiji nije bilo riječi.
Napalo ga se u ta već davna vremena da je njegov izbor subjektivan. Doista, kakav bi i bio, nego subjektivan! U prvoj rečenici autorova pogovora stoji: “Kao jedna od mogućih antologija hrvatske poratne poezije i ova je posve subjektivna, dakle arbitrarna.” Među tridesetak uvrštenih, nisu se u antologiji našla neka u to vrijeme, a bogme i danas, kanonska i nezaobilazna imena. Ali meni je onda, kao i danas, zanimljivije bilo da u antologiji nije bilo nijednog od vrlo ugledne, književno moćne i poetski ostvarene skupinice hrvatskih pjesničkih klasika iz Bosne i Hercegovine. Nije bilo Maka Dizdara, tog vječnog džokera svih hrvatskih antologija, ali ni Veselka Koromana, Anđelka Vuletića, Nikole Martića… Zapravo, u Mandićevoj antologiji, s mogućim izuzetkom, Marije Čudine, beogradske pjesnikinje, ličkog mjesta rođenja i splitskog zavičaja, nije bilo nikoga tko se književno afirmirao izvan Hrvatske, pa tako, recimo, ni Milana Milišića i Petra Gudelja.
Postoji mogućnost da se nitko od spomenutih i nespomenutih Mandiću naprosto nije sviđao, nije odgovarao njegovom senzibilitetu, ostajao je izvan njegovih imaginativnih čitateljskih moći, nije pisao pjesme koje bi se Mandića ticale… Ali je, ipak, s obzirom na brojnost takvih, te na činjenicu da se njihova odsutnost ocrtava kao (skoro) dosljedno proveden princip, čini se da je Igor Mandić pokušao provesti nešto što je iz perspektive 1987. godine vrlo zanimljivo: hrvatsku poeziju zamislio je u okvirima Socijalističke Republike Hrvatske. Pjesnici koje je izostavio naprosto pripadaju drugim književnostima zajedničkoga, za Mandića i istog jezika. Danas, nakon radova iz devedesetih, ovakav se princip čini nezamislivim. U ono vrijeme bio je samo iritantan.
Ali ovakva kakva jest “Jedna antologija hrvatske poratne poezije” možda je i najbolja, najčitljivija i doista najzanimljivija hrvatska pjesnička antologija uopće. Osim što je uvršten manji broj autora nego što se to inače radilo – a ipak mnogo veći od onog koji će se trideset i kusur godina kasnije zateći u antologiji Tomislava Brleka – Igor Mandić pokazao se neprevaziđenim i nedostižnim u biranju najboljih pjesama pojedinih pjesnika, pa i cijele naše književnosti. Nije bio pjesnik, nije se predstavljao ni kao ćutilna dušica, ni kao ljubitelj lirike i leptirova, ali bio je ozbiljan čitatelj poezije. Zato je ovo velika knjiga, koju treba imati svaka pjesnička kuća.
Goran Babić
O kako je samo strašan znao biti rat između njih dvojice! Mandić i Babić bili su u vrijeme posvemašnje hrvatske šutnje i ranoga hrvatskog književnog huljstva dvojica vrlo glasnih neprijatelja. Zastupali su dva suprotstavljena životna, književna i politička principa, ali se još nije znalo koji će biti pobjednički, a koji je gubitnički. Bilo je jasno da će, kad do toga dođe, jedan od njih dvojice završiti u zatvoru, grobu ili progonstvu. I nisu se nimalo ustručavali da jedan drugoga osobno vrijeđaju. Ali Igor Mandić nikada nije bio hrvatska ništarija, nije se služio čuvenom hrvatskom strategijom prešućivanja, tako da “Jednu antologiju hrvatske poezije”, odmah nakon manifestne Ujevićeve pjesme, otvara moćan izbor Gorana Babića.
Marija Čudina
Što bi Hrvati i Hrvatići sa Šejkinom muzom kad nemaju pojma ni tko je Šejka? Igor Mandić je, međutim, imao milosti, pa je kršeći vlastiti princip, ili možda dokazujući da nikakvog principa tu nema, načinio čudesan izbor Čudine, u kojemu je jedna od meni dražih pjesama uopće, koja mi se u neka vremena života uvlačila u misli kao melodija šlagera i kao životni moto. Naslov pjesme je “Treba brzo plakati”, a rado bih je citirao cijelu: “Treba brzo plakati za konjima, za anđelima,/ za djevojčicama, koje bez grudi leže na ulici,/ za ranjenicima sa izgubljene tačke svijeta,/ što otvaraju svoja usta za varljivim ljubavima./// Treba brzo, brzo plakati, plač je mudrost,/ koja će ublažiti nevini bol ljudi, što su došli/ vidjeti užitak umirućih pod noževima, a da pri tome nisu osjetili kako ih okružuje laž./// Svakoga dana netko nekome pojede srce,/ a netko sjedeći pred vratima izgubi bisere,/ zato treba brzo i spretno plakati,/ da se ne bi ugušili u iskonskoj žalosti svijeta.”
Ljiljana Šop: Odbrana svetlosti od tame. Poetski univerzum Amira Brke,
Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2023.
U književnoteorijskom mišljenju se još od Jaussove teorije recepcije ustalio jedan već općepoznati metafrazem: kritički genotip – a u slučaju književne kritike Ljiljane Šop ovaj gotovo istrošeni termin čini se neodgovarajućim i odveć skolastičkim, pa ću se odvažiti da ovdje govorim o kritičkom genomu Ljiljane Šop. Taj kritički genom ne potpada ni pod kakvu akademski sročenu tipologiju; naprotiv: on je urođen, urastao je u kritičko mišljenje Ljilje Šop (dozvolit ću sebi načas ovo hipokorističko oslovljavanje radi izraza velikog ličnog poštovanja i prisnosti spram ove izuzetne osobe); to je nešto što je ona dobila od Boga ili od Prirode, ili – da ostanemo u domenu i vokabularu kritičke genetike – to je ono što je Ljiljana Šop naslijedila sa prvim životnim udahom i sa životodajnošću majčinog mlijeka.
U ovoj genetičkoj naraciji nipošto ne želim aludirati na patetičnoromantičarski pojam genijalnosti, jer – kako veli Enver Kazaz u studiji objavljenoj kao pogovor u ovoj knjizi – sve što je Ljiljana Šop kritički napisala i tek dijelom objavila u zasebnim knjigama urađeno je sa “darom i marom”, a ja bih dodao: i sa velikim trudom i poletom da se vlastita kritička misao o tuđim književnim djelima i sama pretvori u čistu i nepatvorenu književnost, ili, bolje rečeno, u umjetnost. U lakonski umnoj i briljantnoj autobiografskoj bilješci uz knjigu o pjesništvu Amira Brke Ljiljana Šop, pomalo gorko i ironično, svjedoči koliko je težak bio njezin trud i rad, ali danas, sagledavajući taj rad kroz kontinuirano kritičko praćenje stvaralačkog opusa Amira Brke, možemo vidjeti koliko je taj dar i mar, uza sve teškoće i tegobe, uvijek bio uzvišen i plemenit, prožet ljubavlju za pjesništvo i empatijom za pjesnika, jednostavno rečeno: koliko je kritički rukopis Ljiljane Šop, ovdje ekspliciran kroz sustavno čitanje Brkine poezije i proze, uvijek bio jedinstven i unikatan, neponovljiv i nedostižan u suvremenoj južnoslavenskoj književnoj kritici.
Nekada, u doba Ljiljanine i naše mladosti, to se imenovalo kao jugoslavenska književna kritika, i mislim da upravo taj termin – jugoslavenska – koji je u naš jezik došao iz njemačkoga jezika u doba romantizma, u vrijeme Vuka i Herdera, najbolje i napotpunije pristaje i odslikava književnokritičku umjetnost Ljiljane Šop. Zapravo, u njezinome kritičkom mišljenju, barem ja to tako vidim, izraz jugoslavenski nije neki politički epitet niti jeftina nostalgična floskula nego je, prije svega, izraz duboke i vrhunske kriteriologije i vrijednosnog sistema u kojem se ta kriteriologija osmišljavala i konstituirala. Na toj jugoslavenskoj kriteriološkoj skali nije bilo mjesta za bilo kakvo mediokritetstvo, koje je, nažalost, kako to i sama Ljiljana Šop ističe ukazujući na knjižne “zlatotiske”, često bilo prisutno u tzv. dnevnoj ili prikazivačkoj književnoj kritici kakva se njegovala i prakticirala u dnevnoj ili periodičkoj žurnalističkoj produkciji. Takvu vrstu prikazivačke kritike Ljiljana Šop je prezirala, ali, isto tako, nikada nije težila ni jalovom i sterilnom kritičkom akademizmu, jer bi to za nju bilo ravno šturom katedarskom dociranju koje izmiče istinskom i autentičnom kritičkom mišljenju i govoru.
Kritički opservatorij Ljiljane Šop uvijek je bitisao na čarobnim bregovima nepotkupljivog kritičkog mišljenja i prosuđivanja. Za nju je književna kritika pitanje istine i morala; ona je umjetnost, ili ono svečano obasjanje, kako je to nazvao Midhat Begić. Otuda mi se čini potpuno primjerenim Kazazovo poređenje Begića i Ljiljane Šop, jer oboje o književnoj umjetnosti govore nekom vrstom astralno-metafizičkog jezika. Za Begića je kritika obasjanje, a za Ljiljanu Šop odbrana svjetlosti od tame, kako je i nazvala svoju knjigu o poeziji Amira Brke. Tu osobenost kritičkoga mišljenja Ljiljane Šop Kazaz je nazvao “trijumfom svjetlosti”.
Vrijedilo bi i prije same analize Odbrane svetlosti od tame ukazati na još jedno asocijativno značenje opozitnih pojmova sadržanih u naslovu ove knjige. To smatram posebno važnim ne samo za ovu knjigu nego i za značaj Ljiljane Šop u ukupnom poimanju književnokritičke dijahronije u Bosni i Hercegovini. Ovim se naslovom, naime, Ljiljana Šop implicitno suprotstavlja onom odavno uvriježenom i krajnje uvredljivom stereotipu o Bosni kao tzv. tamnom vilajetu, što je sintagma preuzeta iz jedne narodne bajke koju je prvi zapisao Vuk Karadžić. Ovu ružnu metaforu Bosne tendenciozno su koristili i neki književni kritičari, poput recimo Slavka Leovca koji je u svojevrsnoj kratkoj historiji bh. književnosti pisao o “tamnom vilajetu i svetlim tačkama u njemu”. Za Ljiljanu Šop, barem ja tako mislim, dobri i estetski relevantni pisci ne mogu biti kritički valorizirani na osnovu neke teritorijalne ili etničke pripadnosti; pravi pisci ne mogu biti svetle tačke u tmini već je književnost sama po sebi, univerzalno i ontološki, jedna velika i beskonačna svjetlost koja brani čovjeka od svake tmače i tmine. U toj šopovskoj odbrani svjetlosti od tame ima, rekao bih, one njegoševske luče mikrokozma i metafizičkog, kantovskog uzdignuća u vječnost, kao i miltonovske čežnje za povratkom čovjeka u izgubljeni raj.
Pogledajmo sada kako se ta vječita borba svjetlosti i tame odigrava i odslikava u knjizi Ljljane Šop o poetskom univerzumu Amira Brke, što nije slučajno odabran podnaslov ove knjige, jer Brkino književnoumjetničko stvaralaštvo Ljiljana Šop neprestano sagledava sa svojih čarobnih bregova, iz astralnih visina slobodnog kritičkog mišljenja i duhovnog horizonta koji ne poznaje niti priznaje bilo kakve granice. Taj podnaslov sugerira očevidnu intenciju same autorice da Brkino impozantno stvaralaštvo (i poeziju i prozu) kritički sagledava i samjerava uvijek u cjelini, bez obzira na to što je knjiga sačinjena od niza eseja o pojedinim književnim djelima Amira Brke. Osim što Brkino stvaralaštvo valorizira u cjelini, ona to stvaralaštvo prati u kontinuitetu, što ovoj knjizi daje prijeko potrebnu književnokritičku konzistenciju i esejističkorefleksivnu koherenciju. Ljiljana Šop raskriva svoje kritičke stavove, svoju kritičku naobrazbu unutar široko rasprostranjenog književnokritičkog i književnoznanstvenog sistema u kojemu se pjesništvo Amira Brke vrednuje u ozračju stalne intelektualno-estetske emanacije i poetske tradicije bosanskog i svjetskog pjesništva:
“Tipološki, motivski i načinom na koji je realizovana, poezija Amira Brke spada u pesništvo koje mi veoma imponuje i koje visoko cenim zbog sklada njegove intelektualne i estetske komponente. Brka pripada onim odista retkim stvaraocima koji ne doživljavaju strasno samo život i spoljnje senzacije, nego jednako strasno osećaju i apstrakcije i ideje kao potresnu i uznemirujuću sferu duha, što je inače svojstveno ljudima od nauke i filozofima. Meni, kao autoru knjige koju sam nazvala Uspon do smrti, savršeno je blisko i razumljivo Brkino autopoetičko načelo po kojem je ‘pevanje osvajanje vlastite smrti’. Takvu poetiku ne doživljavam kao prejaku i izazovnu definiciju već kao zreo, mudar, etički i estetički relevantan stav. Brkina poezija istovremeno korespondira sa vitalnom i vrednosno relevantnom tradicijom njegovog podneblja (gde su pesnikova dijaloška interesovanja prirodno okrenuta Maku Dizdaru, Skenderu Kulenoviću i posebno Musi Ćazimu Ćatiću), sa svešću da je domaća tradicija tek jedan mali, ali bitan segment u okviru i prostorno i vremenski ogromne pesničke baštine, njemu nezamislive bez antičkih mitova, drevnih epova, islamske filozofije i kulture, kao i individualne antologije svetskih pesnika, u kojoj se u ovom slučaju nalaze Kavafi, Eliot, Jejts, Miloš, Herbert, Šimborska, mislioci Šopenhauer, Niče, Paskal i mnogi drugi. Svet citata prepliće se i usložnjava sa autentičnim Brkinim poimanjem života i sveta u jedinstvenu i respektabilnu celinu.”
Navedeni odlomak je iz eseja Nadrastanje vlastite kuće u kojem Ljiljana Šop piše i o poeziji Amira Talića, ali i sarkastično kritizira suvremenu bh. kritiku i njezinu pseudoučevnost koja “slabo doprinosi jednoj od važnijih funkcija kritike kao mosta između stvaralaca i čitaoca”. A kritika Ljljane Šop uvijek želi biti most prema književnom djelu/tekstu, te u tom smislu doživljava i objašnjava poeziju Amira Brke kao izazov vlastitome kritičkom mišljenju u avanturi čitanja koje teži biti mostom između pisca i čitatelja, odnosno taj čitalački avanturizam Ljiljane Šop u iščitavanju Brkine poezije teži ka otkrivanju mogućih ključeva za razumijevanje vertikalnih slojeva i horizontalnih krugova Brkine poetike, pri čemu nerijetko ističe i svoju kritičku srodnost i saobraznost sa studijsko-esejističkim radovima Envera Kazaza o poeziji Amira Brke. On je jedini pjesnik o kojem u kontinuitetu pišu dva vodeća kritička pera iz Bosne i Hercegovine: Ljiljana Šop i Enver Kazaz. Svoju kritičku recentnost okušali su i dokazali upravo u originalnim i kritički poticajnim tumačenjima Brkine poezije. Ljiljana Šop i eksplicite naglašava vlastito kritičko “pobratimstvo” sa Enverom Kazazom, ali istodobno i širi svoje kritičke uvide i horizonte na cjelokupno južnoslavensko književno iskustvo, koji su uistinu impozantni, ali i diskretni, to jest funkcionalno saobraženi u tekstu.
Promatrajući Brkino pjesništvo iz svoga kritičkog opservatorija – sa čarobnih bregova kitičke misli – Ljiljana Šop nam se otkriva kao kritičarka enciklopedijske naobrazbe, kojoj je upravo potreban jedan takav izvrstan pjesnik kao što je Amir Brka da bi svoj kritički enciklopedizam izrazila u najpunijem obimu. Šopova prati Amira Brku iz knjige u knjigu, ispisujući jedan izuzetan kritički hologram i ukazujući na vrhunske književnoestetske i intelektualne domete pjesnika kojeg smatra samim vrhuncem suvremene južnoslavenske, pa čak i evropske poezije. U toj poeziji plodonosno se ukrštavaju filozofija i književnost, estetika, etika i vanredna kreativnost. Čitanje i kritičko promišljanje Brkine poezije za Ljiljanu Šop je prije svega otkrivanje i vezivanje za “univerzalne suštine i večna pitanja” koja Brkine pjesme uvijek iznova postavljaju, što ona prepoznaje kao “srećni spoj mudrosti i lepote, konkretnog i opšteg, tame i svetla, spoljašnih obeležja svakodnevice i unutrašnjih zakona čovečnosti”.
Pronalazeći u Brkinim pjesničkim knjigama tajne ljepote i mudrosti, Ljiljana Šop traga i za “preispitivanjem pesnikovog statusa u poeziji nesklonim vremenima”, ali i u sredini koja je često gluha i čak ravnodušna prema ovom izuzetnom stvaralaštvu koje ponekad zazvuči i kao Munchov ekspresionistički krik u tami bosanskoga provincijalizma, i upravo na tu poziciju Šopova ukazuje u eseju Čiji je đavo:
“Orkestrirana ravnodušnost sredine prema poeziji i sugrađaninu koji je otelotvoruje sveprisutan je dramski naboj i prostor unutrašnje tenzije mnogih Brkinih pesama: ispostavlja se da je ravnodušnost prividna, da je ona, u psihološkom smislu, prvi stepen odbrambenog mehanizma kojim se sredina štiti od opasnosti pesničkih istina, subverzivnosti pesničkog mišljenja, od nesigurnosti tla pod nogama koje bi mogao da uzdrma pesnički pogled na najobičnije prizore ukolotečenog svakodnevlja.”
Esej Čiji je đavo zapravo predstavlja pogovor za Brkinu knjigu Đavo na Dunavu i primjer je vrhunskog esejističkog pisma u kojem se veliča pjesnikovo umijeće da se uzdigne “iznad interesa političkih elita” i njegovo “insistiranje na suštinama” koje čini “jezgro po-etike Amira Brke”.
Ljiljana Šop kontinuirano je ushićena pjesničkim knjigama Amira Brke, tog “Marcijala našega vremena” koji se suvereno koristi svim formama poetskog stvaranja (sonet, vezani stih, rimovanje, slobodni stih i dr.). Esej Ljiljane Šop o Brkinoj knjizi Dijalektika tmine kazuje nam i o iznimnoj filozofskoj naobrazbi ove izuzetne književne kritičarke, ali i na metod ponovnog čitanja u kojemu sad iskazuje i svoju izuzetnu esejističku naobrazbu, primjerice pozivanjem na poznati esej Czesława Miłosza Beskućništvo istine. I rezonira, duboko nagnuta nad knjigom Amira Brke: “Istine su ‘beskućničke’, što bi valjalo razumeti kao bezdomovinske (bezotadžbinske), bezverske, bezrasne, bespolne… A potraga za istinama je jedan od svetih gralova književnosti. Jednako kao i potraga za lepotom.”
Knjige Amira Brke omogućile su Ljiljani Šop da traga za univerzalnim istinama, za ljepotom i mudrošću – što može pružiti istinsko književnoumjetničko djelo kakvo predstavlja i opus Amira Brke. Upućuje nas Ljiljana Šop i na misao portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe da je čovjek veliki onoliko koliko vidi, a njeno kritičko viđenje i mišljenje obitava na čarobnim bregovima, odakle se pruža uistinu veličanstven pogled na književnost i umjetnost uopće. I upravo je poezija Amira Brke “pomogla” Ljiljani Šop da horizonte svojih pogleda na život i svijet oko sebe razmakne do neslućenih širina.
(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 – 2023)
NISKŌ I VISOKŌ, SUROVŌ I MEKŌ
Niskō vlada višim od sebe. Niskō i visokō, surovō i mekō, amuzičnō i muzičnō – kada su u zajednici života, a taj je surov šaljivdžija – neizbježno je da prvo nad drugim vlada, određuje način života. Niskō jakom gravitacijom djeluje na više od sebe, u slijepoj težnji da ga svuče na svoju mjeru, na mjeru svojih pogleda i shvaćanja. Tako među ljudima, tako u Svijetu, tako u Povijesti.
26. travnja 2020.
NIŠTA NE OSTAVITI IZA SEBE
Što treba ostaviti iza sebe? Nije li to najviši oblik umišljenosti – ideja da iza sebe moraš nešto ostaviti. Ne trebamo ništa ostaviti iza sebe – slabih, smiješnih, na zlo spremnih.
Rujan 2008.
NITKO
Poslije podne u hotelskoj sobi u Sarajevu probudim se naglo iz teška sna: ništa ne znam. Panika iz utrobe: ni tko, ni što, ni imena, ni prezimena, ni razloga. Samo tijelo, sebe svjesno. Potrajalo je djelić sekunde, ali bilo je strašno. A kada sam se prikupio, bilo mi je malo žao, sasvim malo.
13. travnja 1976.
O ANDRIĆU U ZAGREBU
O Andriću u Zagrebu davnih brucoških dana ’61. u Gundulićevoj 16, polemiziralo se vruće i vatreno i naivno, ali s jakom intuicijom, s mediokritetima hrvatskog rodoljublja, braneći Andrića od ćoravih napada da „zanemaruje i degradira hrvatski element u Bosni”. Ovdje, danas, valja ga „braniti” od sličnih takvih napada s muslimanske strane. I s treće, od jugounitarističkog beogradskog svojatanja, koje bi od Andrića da napravi praznog idola od dučićevske lepote i popovićevskog red po red esteticizma, kako bi se sav i bez ostatka uklopio u sveca nacionalne književnosti.
Studeni 1977.
OBLAČAN DAN
Od vedra i sunčanog dana bolji je siv i oblačan, zatvoren. Sunčan dan je svačiji, zove u svijet, uznemirujuć je, mami nejasnim ponudama i očekivanjima.
Veći je od tebe, zavarava te svojom širinom, nudi opaku iluziju da i ti možeš, da si i ti velik i mogućan.
I još jednu: da je svijet prijateljsko mjesto, blagonaklono, da samo čeka na te da ti se rastvori i ponudi, podatno tvojim željama i potrebama.
Ne! Tvoj je oblačan dan, kad je nebo sniženo a boje pogašene.
Ne će te prevariti jer ti ništa ni ne obećava. Ulaziš u njega miran, bez čežnje, bez htijenja, onoliki koliki jesi.
Sunčan dan je kao mladost. Kao uboga i daleka mladost, kada se krivo i grešno mislilo da su sve mogućnosti otvorene, i da ćeš ih sve stići.
Sad je ostalo samo sjećanje na sve neostvareno.
Prosinac 2011.
ONIZAK OKRUGAO DEBELJUŠAN – KRLEŽA
Sveučilišna knjižnica na Marulićevu trgu, godine ’63, ᾿64. Pušimo ispred Knjižnice, bacamo novčiće tko će bliže, imamo rezervirano mjesto u čitaonici, pa neka se hladi. Tek, s ulice na šljunčani plato ispred Knjižnice ulazi dugačka crna američka limuzina – chevrolet ili bijaše plymouth – i zaustavlja se tik do polukružnoga ulaznog stepeništa. Izlazi šofer, otvara druga vrata, iz njih se izvlači onizak okrugao debeljušan – Krleža. Ulazi u zgradu ni ne gledajući nas. Malo smo se maknuli, napravili prolaz, zgledali se, nastavili pušenje i igru. Ni mi njega ne pozdravismo.
2020.
OPASAN SAM I KRIV HERCEGOVAČKIM HRVATIMA
Hercegovačkim piscima Hrvatima kriv sam i opasan zato što „priznajem bosanskohercegovačku književnost”. To, da Bosna ima nešto bosanski konstitutivno, u književnosti kao i u drugim stvarima, jasno je bilo oduvijek, a sada, eto, valja svaki dan iznova dokazivati. Zapravo, Andrić to najbolje pokazuje. To što se on u našim diskusijama pretvorio u filipovićevski kontraargument, to je stvar žalosna, ali sam Andrić s time nema veze.
18. veljače 1980.
ORAO?, JASTREB?
Kroz prozorsko staklo: na nebu iznad Trebevića ptica. Stoji, jedva se malo pomiče u krug. Orao? Jastreb? Nešto ogromno, svakako, plijen vreba duboko dolje na tlima, samo što se ne obruši. Jao mišu, zmiji, vjeverici. Kad fokusiram: to mušica, crna, od pšeničnog zrna manja, na prozorskom se vrzma staklu.
2020.
PAPA FRANJO I „BOŽANSKI UŽITAK“
„Mračna stvar, krst! Mračno je sve što se krstom krsti. Hiljadu godina mijesite mrak, pa nikad ništa! Ne dižete glavu ispod krsta. To vam je kazna. Vi ste protiv božjeg dara i stvorenja. Šta se može? Kršten narod, ćorav narod, nesrećan narod. (…) Imate oči tek da ne pronesete zalogaj mimo usta i da potrefite u vrata. (…) Krst na očima, pa šta možeš da vidiš? Krst i krst. A ima da se vidi, siroto moja, ima!“
Gornje riječi napisao je – Ivo Andrić. Govori ih njegov fiktivni lik Mehmedbeg u dijalogu s fra Markom u priči Kod kazana (objavljenoj 1931. godine).
Danas, glavni čovjek rimskoga katolicizma papa Franjo, tvrdi: „Užitak dolazi izravno od Boga, on nije ni katolički, ni kršćanski, ni nešto treće, on je jednostavno božanski“, pa još precizira: „Uživanje u hrani održava vas u dobrom zdravlju, kao što spolni užitak čini ljubav ljepšom i jamči produženje vrste“, i protiveći se „licemjernom moralu koji ne priznaje pojam užitka i koji je postojao u povijesti Katoličke Crkve“, što je „pogrešno tumačenje kršćanske poruke“, pritvrđuje: „Naprotiv, uživanje u hrani kao i spolni užitak dolaze od Boga“. Taman kao da parafrazira Andrićeva Mehmedbega: “Božji dar i stvorenje“.
Kaže papa još i to, da su taj licemjerni moral i izvanjska pobožnost načinili „golemu štetu koja se i danas snažno osjeti u nekim slučajevima“.
Za tradicionalno katoličko uho, kao i za hijerarhijsku nomenklaturu, papine izjave su sigurno šokantne i heretične. Upravo – revolucionarne. Odricanje od užitka, kao od grijeha, jedan je od temelja te zgrade, a nemogućnost ljudske prirode da mu se odupre – izvor najgorih manifestacija licemjernoga morala i izvanjske pobožnosti.
Može li argentinski svećenik i profesor Jorge Mario Bergoglio, makar bio i rimski papa, izvršiti prevratno oslobođenje od toga hiljadugodišnjeg „pogrešnog tumačenja kršćanske poruke“?
Bojat se – slabi su mu izgledi na kršćanskim kladionicama.
10. rujna 2020.
PARIZ, MIRIS BENZINA
Kad u rano jutro s Gare de Lyon izlazim na parišku ulicu u onome ćudljivom martu Šezdesetpete, prvi doživljaj je omamljujuć, silno olfaktoran. Ostao je u nosnicama, i u glavi, kao najsnažniji znak Pariza. Prvi put u životu čuven, bio mi je drag jer sam ga prisvojio kao nešto samo svoje, svoju najintimniju vezu s tim ludim gradom. Ostalo je to zauvijek tako, i kad sam, autosarkastično, shvatio da je izvor podražaja trivijalan i ružan – miris benzina.
Mnogo kasnije, čitam u dnevniku fra Ljube Hrgića u bilješci iz Pariza 1938: „Braća, pravi franjevci primiše me kao jednog svoga. Došao sam kao clergyman u civilu. Ima nekoliko žalosnih, pustih stabala na ulici. Od jutra do mraka tutnje auti i kola. Sve se trese. Benzin se čuje kao osobiti miris Pariza.“
Krležin junak u Zastavama (peta knjiga) govori: „I vi ste izmijenili svoj ukus, čini se, Ana, vaši Anglade nisu više u modi, sjetite se samo svojih ditiramba Zuloagi, šta ćemo, vremena se mijenjaju, bio sam u Parizu prošle jeseni, ne znam, ni to nije više onaj Pariz iz dvanaeste i trinaeste. Sjedim u Closerie des Lilas, sasvim izgubljen, ne znam, jesam li se izmijenio ja ili Pariz, pa čak ni pariški benzin ne miriše više tako slatko kao prije rata, ni glas gitare ne zvoni više tako veselo, sve su harmonike melankolične, sve je to odnio ovaj prokleti rat do đavola.
2020.
PERGOLEZI, BEETHOVEN
Nakon toliko vremena, ponovo: Pergolezi, Stabat mater, Beethoven, Trostruki koncert… Osvećuju se pauze: teško je ponovo zadobiti sposobnost uranjanja.
16. lipnja 1976.
PISMO ČITAOCA
Čitalac Biblioteke Dani šalje mi elektronsko pismo godine 2006:
molim vas da ne shvatite pogrešno moje pismo, jer potpuno vas, svim srcem podržavam…
ideja da se uz dane može kupiti knjiga najpoznatijih bh. i stranih pisaca je revolucionarna, spasonosna, izvanredna, kupit ću sve knjige, iako većinu već imam u kući, ali reći ću vam kakav mi se problem desio kada sam pokušao čitati andrićevu “prokletu avliju”…
knjigu sam davno, davno pročitao, pa opet davno, davno još jednom, ali sam krenuo da sa užitkom pročitam još jednom, no dogodilo mi se nešto neobično, a to je valjda posljedica rata, ili neki psihički poremećaj, nemam pojma, uglavnom, prvu stranu sam čitao 20 minuta, jer ne mogu da se uživim zbog ekavice, nije da ne želim, već ne mogu, belina, sneg, senka, prekor, riječi su koje svakako razumijem, ali valjda su ove četiri proklete godine u Sarajevu natjerale moju podsvijest da ekavski jezik može razumjeti samo kada se radi o novinskim tekstovima, ili nekoj zayebanciji, filmu, sportu, dok mi misli pisca nikako ne dolaze u mozak ekavicom, pravo sam se čudno osjećao, ali zaista sam pokušavao…
ne znam da li je bilo moguće, da knjigu možda prevedete na bosanski jezik, to ne bi bio toliko problem, jednostavno umjesto ekavice stavite ijekavicu, isto kao što knjigu sa njemačkog jezika prevodimo na bosanski. Zaista nisam nacionalista, niko mi ne smeta, ali fakat nisam mogao da čitam, iako obećavam da ću pokušati i nadam se uspjeti jer to je vjerovatno problem u mojoj glavi, no pretpostavljam i u glavi mnogih bosanaca, glupljih ili inteligentnijih, svejedno je…
2006.
PITANJE MONOTEIZMIMA
Kakve onostrane šanse ima pripadnik nekoga od drugih monoteizama? Još radikalnije: kakve šanse ima čovjek-nevjernik?
2020.
PITANJE SKEPTIKA
Pitanje skeptika: što je s Bogom, što je s nama pred njim, ako je jedina naša izvjesnost – neizbježnost patnje. A ako zbog stalne izloženosti patnji očekujemo nagradu i utjehu, što je, onda, s našim jednako stalnim nanošenjem patnje drugima.
Siječanj 2007.
POPRAVLJATI SVIJET
Popravljati svijet: najveća zabluda od svih, i najsmješnija. Htijući popravljati svijet, čovjek bi prvo morao znati kako sebe da popravi.
29. ožujka 1977.
PRIMITIVCI U MIŠLJENJU
Primitivci u mišljenju: njihovo je samo da i ne, samo ovako ili onako, samo crno ili bijelo. Ubogo manihejstvo. Mnogo ih je, vladaju svime.
Travanj 2014.
PRIMITIVNA METAFIZIKA
Samoupravna socijalistička svakodnevnica: novi oblik religioznosti, bolje reći crkvenosti; sveopća sakralizacija. Tv-dnevnik, novine, poruke s političkih sastanaka, ton, način i termini kojima i u koje se ljudi kunu i zaklinju. Sve je tu: oltari, svetinje, znamenja, nadasve – masa partijskih svećenika, čitav jedan strogo hijerarhizirani kler. Samo s bogom, s bogovima nešto nije u redu. Zapravo, neki usitnjeni politeizam. Fetiši, tabui. U tome smo slični nekoj davnoj prethistorijskoj situaciji, u praskozorje nastajanja religioznosti. Sve je božanstvo, sve može danas postati božanstvo, da bi već sutra bilo zamijenjeno drugim. A sve – sasvim prizemno, lišeno mističnog uzdignuća. Primitivna metafizika. Samo strah.
Ožujak 1981.
RAT IZMEĐU ARMIJE BIH I HVO-A
Rat između Armije BiH i HVO-a kobno je promijenio sve dotadašnje važne političke i vojne odnose u Bosni. On je unio elemente građanskoga rata, od mnogih neprijatelja Bosne toliko priželjkivanog, on je Hrvate u srednjoj Bosni napravio zatočenima i smrtno ugroženima u vlastitoj postojbini, on je snažno katalizirao proces preobrazbe Armije BiH iz “jedine legitimne vojske” u partikularnu etničku (i vjersku) vojsku, on je do neslućenih, mračnih dubina i na neodredivo dugo vrijeme prokopao međuetnički antagonizam, on je do te apsurdne mjere etnicizirao i teritorij i sve strukture vlasti, vojske, ponašanja i mišljenja, da je zapravo omogućio i ono formalno nemoguće – da se bude agresorom u vlastitoj zemlji. Obostrano.
O “unutarnjem” ratu u Bosni i Hercegovini 1993-1994, koji etnički političari iz svojih razloga, da bi sakrili vlastitu odgovornost, uvijek nazivaju ratom između dvaju naroda, bosnjačkoga i hrvatskoga, možda će se jednoga dalekoga dana znati vjerodostojna istina. Za sada, svakim danom od te istine sve smo dalji. Tako će sasvim sigurno biti sve dok je živ posljednji, i najnevažniji akter toga rata, vojni i politički, s obiju strana.
15. veljače 1999.
RAZGOVOR NA TRŽNICI
Razgovor na tržnici, pred tezgom s breskvama: „I jesam budala – cjenkam se ovdje s tobom za pet stoja a sinoć sam kurvi dao triest hiljada. Ali hvala joj, da sam i više! Vidiš me kakva sam neuspjela tipa!“
4. kolovoza 1978.
РОМАНЪ ПЕТРОВИЧЪ 1. X. 1896 – 25. V. 1947.
Nad grobnicom, u kojoj leži veliki bosanski slikar Roman Petrović na groblju Sv. Josip u Sarajevu, natpisi, ilustracija:
ИВАНЪ И ПЕТРОВИЧЪ
1865 – 1914
ZOFJA PETROVICZ
1868 – 1943
РОМАНЪ ПЕТРОВИЧЪ
X. 1896 – 25. V. 1947.
KAZIMIRA PETROWICZ
X. 1900 –
BORBOM ZA UMJETNOST
ZA ČOVJEKA SE BORIH
PREKO ZAPREKA KORAČAH
DOK DADOH ŠTO STVORIH
Otac Ukrajinac, činovnik, slikar amater, mati Poljakinja, sina Romana stekli u Donjem Vakufu u Bosni – sve to u jednoj državi, Austro-Ugarskoj Monarhiji.
2011.
SAM POD NEBOM U KRAJOLIKU
Nitko nije tvoj, ti nisi ničiji. To nije stav, to je osjećaj – čist, dubok, jasan. Strašan: s njime se ne bi moglo živjeti kad bi bio stalan. Javi se u trenucima, a kad se javi, znaš da je istinit. Sad, kad se gasiš, znaš, prepoznaješ isti osjećaj iz djetinjstva, kad si u djedovoj njivi pod Grabežom, s vizurom ogromnoga triptiha Lisine u daljini, stajao u smiraj, pod nebom, u krajoliku, strahovito potresen: sam pod nebom u krajoliku.
Isto tajanstvo života; ni danas nisi nimalo bliži odgonetki. Samo je osjećaj manje živ.
Razlika: tada ti se činilo da je pred tobom sve, sada znaš da se gasiš. Onda: strepnja, slatka i bolna; sada: pomirenost, i tek malo žala, skoro ironičnoga: što se je moglo, a nije se stvorilo.
Rujan 2012.
SAMO PJESMA MOŽE
Samo pjesma, genijalna, može ovako moćno relativizirati i razoružati tešku eshatološku i soteriološku artiljeriju:
Kraj dženeta žuta tunja rasla,
Na džehenem grane naslonila.
Ona gleda nasred džehenema
Kako gore dva mlada bećara:
– Selam ćeš nam našim jaranima,
Što gledaju, nek ne ostavljaju,
Jer je teška đevojačka kletva.
Kad uzdahne, do neba se čuje,
Kad zaplače, i bogu je žao.
Listopad 2022.
SÁNDOR MÁRAI
„Problem ᾿prvog lica jednine᾿ u romanu: velikodušna prevara. Nema prvog lica jednine: uvek govori roman, ako je istinski roman; i onda ako se oglašava pisac, i onda ako se oglašava pod maskom junaka romana.“ (Dnevnik 1944)
Razmišljajući o onome što dolazi poslije kapitalizma, socijalizma, općega industrijalizma, Márai predviđa: „mundijalni gangsterizam“. (Dnevnik 1947)
U emigraciji u Napulju, zapis na rođendan godine 1950: „Imam četrdeset devet godina (…) sve mi je uništeno: dom, domovina, kultura, gde sam živeo i gde su moja dela imala odjeka, moj stan, izdavač, radna okolina i izvori prihoda, sve. U četrdeset devetoj godini sam takav prosjak kakav nikad u životu nisam bio.“
Potpuno tačan opis, zajedno s brojem godina, onoga što me je, zajedno sa svima mojima, snašlo u Sarajevu, na Grbavici, u maju-junu 1992. godine.
Svibanj 2023.
SARAJEVO, NE-MOJ SVIJET
Sarajevo, utorak. U šeheru, ponovo. Umoran kao Job; vrtoglavica, olovo u nogama, pun antibiotika, pilula. Zorom iz Varcara, kišnog, sleđenog. Bez inspiracije, mrtav, prazan, sve se odvija mimo mene. Ovdje sam, a nema me. Izgubilo se ja negdje, povuklo se duboko nekamo kao oni škobalji iz djetinjstva – pod vrbove žile, duboko pod obalu. Nikad jasnije nisam vidio: ovdje nemam što tražiti, što raditi. Niti je ovaj svijet moj, niti sam ja od ovoga svijeta. Ne prepoznajemo se uopće. Morali bismo se sudarati na svakom koraku.
9. ožujka 1976.
SENTIMENTALNOST – BEŠĆUTNOST
Sentimentalnost je osjećajnost za sebe, osjetljivost prema sebi. Sentimentalni ljudi bešćutni su prema drugima.
2010.
SEOSKA DJECA
Birtije i drumovi… Čudna čežnja, uz blago-simpatično gađenje. U birtijama, na drumovima sve je nedefinitivno, sve je trenutak, može se i tamo i amo, a ode se na treću, neku nesanjanu stranu. Tako bi trebalo živjeti: samo glava stalna, stražnjica uvijek nesigurna.
Seoska djeca, ošišana do gole kože, grubo, u crnim vestama od oštre vune, kraj oraha, kod ovaca; sve moje trenutno je s njima, pri njima.
9. veljače 1974.
SIDRAN
Sidran: „Evo, neka ostane i ovo zabilježeno, da sam nedavno ustanovio jednu istinu koja me užasnula, a to je da moj sukob s kolegama, od njih je jedan ozbiljan književnik, Ivan Lovrenović, traje od 1941. godine – kad se nismo bili ni rodili, taj je sukob postojao.“ (Magazin Stav, Sarajevo, 2. 2. 2017)
Najlakše je Sidrana ne uzimati ozbiljno, jer ozbiljan i nije. Ali jest reprezentativan za poprečno i većinsko, prosječno šehersko „mišljenje“ i držanje.
Imao sam s njime javnih prepirki. No, najvažniji naš spor ostao je nejavan. Putovalo se u Niš na višednevno predstavljanje knjiga i autora, godina je 1989. ili već 1990, antibirokratska revolucija je u punom jeku, kao i divljačka demonizacija Slovenaca, Hrvata, Albanaca u ključu nacionalističkog „čuvanja“ Jugoslavije. Sarajevo voli Miloševića. Sidran u Nišu daje intervjue, hvali Miloševića, ruži one koji se zalažu za Jugoslaviju dogovora: „Neće Jugoslavija biti dogovorna država!“ (To je, kao, aluzija na pojam „dogovorna ekonomija“, za koji su se zalagali slovenski i hrvatski političari i ekonomisti.) Uzrujavalo me to, ali nisam htio Sidrana izlagati javnom ogoljavanju, bilo mi ga je žao onako pjana, pa sam mu napisao privatno pismo. Poanta pisma bila je: ako ne ćemo dogovornu državu, bojat se – ne će biti nikakve. Ponudio sam mu javnu debatu, ako hoće. Javio se telefonom, kukajući: nemoj, molim te, bolje je da ovo ne ide javno. Tako je i ostalo. Meni su svi rukopisi, pa i indigo kopija pisma Sidranu, propali na Grbavici u „oslobodilačkom“ pohodu Miloševićeve i Karadžićeve armije 1992. Jedini dokaz te prepiske danas je u Sidranovim rukama, ako ga nije uništio.
Veljača 2017.
STEPINAC
Zagrebački mediji, političari i crkveni propagandisti slomiše se ovih dana da pokažu kako je Stepinac bio gigant otpora obama totalitarizmima – Pavelićevom i Titovom, crnom i crvenom, fašizmu i komunizmu. Koliki je Stepinac bio antifašist općenito, i posebno koliki je bio stupanj njegova otpora Paveliću i ustašama – to je pitanje već toliko opterećeno ambivalencijom, da vjerojatno nikada ne ćemo dobiti jednoznačan odgovor. Činjenica jest da je u nekim svojim propovijedima prosvjedovao protiv ustaških zločina, kao što je činjenica i to da je dosta uradio da se spase preživjela kozaračka djeca, te neke židovske i srpske obitelji. Izraelci su, doduše, u dva navrata do sada odbili da ga proglase “pravednikom među narodima”, ali ne negirajući mu zasluge za spašavanje Židova, nego samo podvrgavajući ga rigoroznom kriteriju: radeći to, nije morao riskirati vlastitu glavu. Bit će, ipak, prije da je Stepinac jedino prema komunizmu imao jasno izgrađen negativan stav, a da su ostale njegove političke pa čak i narodne preferencije bile pretežno stvar njegove jake, ali konfuzne psihologije.
Neka samo jedan detalj to ilustrira. Svi Stepinčevi hagiografi vole veličati njegovu bezgraničnu i idealnu ljubav spram vlastitog naroda, spram Hrvatske i hrvatstva. Sve se to obično sažima u njegovu izjavu pred komunističkim sudom, kojom se branio od optužaba za kolaboraciju s ustašama: “Bio bih ništarija, da nisam bio sa svojim narodom!” Ne bih htio pretjerivati, jer nesretni Alojzije, kojega su komunisti iz sasvim drugih razloga i potreba bili pretvorili u krvavoga zločinca (a SANU i SPC to zdušno prihvatile, sve do dana današnjega), to zaista ne zaslužuje, ali takva izjava može sasvim logično pristajati svakom od krvavaih haških optuženika danas, a jučer…
No, isti taj čovjek, fanatično predan ideji naroda i njegova prava na svoju državu, u vlastitoj mladosti bio je – na isti vruć, fanatičan način – solunski dobrovoljac, borac za kraljevsku Jugoslaviju. Kasnije, već kao ugledan svećenik, postao je za te zasluge i nosiocem visokoga kraljevskoga ordena, Karađorđevoga belog orla. Svi to sada, naravno, kriju. Jednako crkvena propaganda, kao i ona Tuđmanova, a o beogradskoj, negativnoj, da se i ne govori. Ta činjenica vrlo slikovito i konkretno svjedoči o jednom tipičnom, u nas, nažalost, tako čestom, trijumfu psihologije (kolektivne) nad moralom i intelektom (individualnim).
Ima, međutim, kada je riječ o Stepincu i o tipu katolicizma i crkvenoga prelatstva kakav on simbolizira, nešto što je mnogo krupnije, a o čemu gotovo da se ne govori nikako. Vidjevši kako su njegove političko-narodnosne himere (mladenačka solunska Jugoslavija i “nezavisna Hrvatska”) skršene, a kako trijumfira bezbožni komunizam, koji je u njegovoj doktriniranoj fantaziji sinonim za smak svijeta, Stepinac je, čini se, doživio neku vrst mesijanskoga poriva. I ovo je zanimljivo: ne 1941, nego 1946! Rezultat toga njegova jakog “nadahnuća” bilo je famozno “pastirsko pismo”, upućeno svim biskupima i svećenicima, cijelom vjerničkom narodu, praktično svim Hrvatima. Sasvim pojednostavljeno rečeno, od njih se traži posvemašnja apstinencija od sudjelovanja u društvenom i političkom životu. Ona, takva apstinencija, preporučuje se kao poželjan, bogougodan, ali i domoljuban stav.
Ne znam hoće li se ikad netko znanstveno kompetentno pozabaviti tim Stepinčevim aktom, i svim ogromnim negativnim crkvenim, vjerskim, političkim, socijalnim, psihološkim, moralno-intelektualnim, demografskim i ostalim posljedicama, koje je on proizveo. Hrvatska se još i mogla vremenom otimati ovoj kolektivnoj psihozi, puno više urbanizirana, industrijalizirana, u dodiru s vanjskim svijetom, itd. Ali Hrvati-katolici u Bosni ostali su zadugo i masovno zarobljenicima ove pogubne apstinencije. Odgovarajućim sociološkim, povijesno-patologijskim i drugim metodama ne bi bilo teško pokazati kako je baš to loše naslijeđe, ta posvemašnja politička zapuštenost, bila jednim od najkrupnijih razloga zbog kojih su Hrvati u Bosni pad Jugoslavije i komunizma dočekali najnespremniji, i najbezglavije uletjeli u Tuđmanovu klopku, te tako platili onim što im je bilo najvrijednije – domovinom i domom, a da toga svjesni nisu ni danas.
12. listopada 1998.
Zašto bi čovjek u godinama nakon Titove smrti želio postati član Saveza komunista Jugoslavije?
U Beograd smo, u Kuću cvijeća, na maršalov grob, gdje ću prvi put stići skoro trideset godina kasnije, u zimu 2012, putovali u petak 13. svibnja. Vraćali smo se noćnim vlakom, koji je polazio u nedjelju, negdje pred ponoć, a u Sarajevo stizao u jutro. Tog jutra, 16. svibnja 1983. ne sjećam se, niti se mogu sjećati, jer se vjerojatno nije razlikovalo od nekoliko desetina jutara, popodneva i večeri kada bih se, kao adolescent i već poodrastao čovjek, željeznicom vraćao u Sarajevo, s perona silazio u prostranu, unutrašnjosti balona sličnu, aulu Nove željezničke stanice, izolirano remek-djelo sovjetske socijalističke arhitekture u Jugoslaviji, pa izlazio van, na prostrani trg s okruglim vodoskokom, i onda bi me svaki put podišli žmarci, i uvijek bi me svog prožeo onaj danas neponovljivi osjećaj da sam se vratio kući. Povratak kući, tog ponedjeljnog jutra, u vrijeme kada se budi grad i ratnička klasa kreće na posao, uskakanje u tramvaj broj 1, pa vožnja prema gradu – ne silazim na Čobanija mostu, premda bi mi to produžilo hod za jedva tristotinjak koraka, nego se vozim skroz oko Čaršije, pa pokraj Katedrale, i silazim kod Narodne banke, taj povratak kući sličan je tolikim drugim istim provratcima kući da se više ne sjećam nijednoga, nego ih se sjećam svih odjednom. Je li takvo sjećanje moguće?
Ne bih se, međutim, sjećao ni toga da smo upravo tog vikenda išli u Beograd, u posjet Kući cvijeća, iako samo putovanje pamtim, da nije jednog detalja koji čini kotvu u sjećanju. U subotu ujutro, ili je već bilo podne, pobjegao sam od društva iz škole i othodao sam od nekakvog učeničkog doma, u koji smo bili smješteni, do Terazija. Kupio bunt dnevnih novina i magazina, pa sjeo na terasu hotela Moskva. Na naslovnici Vjesnika, u donjem desnom uglu, bila je izdvojena vijest sa slikom: poginuo je košarkaš Srebrenko Despot. Nekim neobičnim i neuhvatljivim asocijativnim nizom ta se vijest pogodila s atmosferom na terasi hotela Moskva, s trenutkom moje samoće na tom mjestu i u Beogradu, s nekim osjećajem koji je tog trenutka tinjao u meni, da bi odmah zatim bio zaboravljen, kao i s okolnošću da upamtim ponekad tako gdje me je stigla vijest o nečijoj smrti, čak ni kada s pokojnikom, ili s njegovim djelom, nisam bio blizak. Kada si daleko od kuće, a Beograd je u proljeće 1983. za mene bio daleko od kuće, svaka smrt dobiva na snazi i intenzitetu. Svijet je mlad i smrt je još uvijek krajnji oblik tuđinstva.
Četrdesetak godina kasnije, u vrijeme epidemije, 1. siječnja 2021, u opustošenom gradu, tri dana po potresu na Baniji, u šetnji smo po Mirogoju. Obilazimo groblje onako kako se obilaze enciklopedije, leksikoni i atlasi, bez cilja, ne tragajući ni za kim poznatim, i tako na jednom lijepom raskrižju dva široka grobljanska puta, spuštajući se niz padinu, niz nekadašnji mirogojski brežuljak, nailazim na Srebrenka Despota. Uspravna kamena ploča, s mnogo deskriptivnih detalja, košarkaški obruč s mrežicom, ruka, lopta, broj devet… I u dnu ploče citat Antuna Branka Šimića: “Čemu ovdje plač i tužbe?/ Što mogu biti glasi ljudi/ kraj ovog vječnog ćutanja i mira”. Zadnja je to strofa iz pjesme “Nad trupom”, datirane u Zagrebu 1921, koju je pjesnik tiskao u periodici, mimo svoje nastupne i jedine zbirke “Preobraženja”. Grob je te nove godine pust, nema na njemu svijeća ni cvijeća, a nad Srebrenkom Despotom u dugom su međuvremenu legli Mirko (1919. – 2010.) i Amalija (1929. – 2012.) Despot, njegovi roditelji. Sve je na ovom mjestu tog trenutka, na Novu godinu, dok odozdo iz grada dopire sporadična pucnjava poludjelih veselnika, u savršenom radu i skladu posvemašnjeg i skoro potpunog zaborava. Samo se još prepoznaju estetski nazori epohe, prepoznaje se ta famozna 1983, te ganutljiv i tako uzaludan roditeljski trud da u tih nekoliko simbola i znakova upamćen bude njihov sin, da se po tom košarkaškom obruču, ruci, lopti i njegovom broju devet pamti tko je on bio i što je radio. A ustvari, ne pamti se više ništa, jer mrtvi su i njih dvoje, i nema više svijeta koji bi pamtio, nema svijeta čiji dionik je bio Srebrenko Despot. Ostao je epitaf, Šimićev, kao trag o kulturnom integritetu nestale obitelji, a pomalo i o njezinom podrijetlu i zavičajnosti. Nekoć, dok se još pamtilo, ili dok se još imalo za koga pamtiti, dres s brojem devet nitko u Ciboni nije oblačio. Onda je u studenom 2012. u klub stigao Dario Šarić, i dali su mu majicu s brojem devet. U to vrijeme nije više bilo ni Despotove majke Amalije.
I onda neobičnim spojem sinapsi, nedohvatljivim tajanstvom ljudskih sjećanja, po kojem se razlikuju život od života, svijest od svijesti i čovjek od čovjeka, izvre odnekud ta slika Vjesnikove naslovnice, stol i stolice na terasi hotela Moskva, i atmosfera trenutka, mirisi, boje i zvukovi trenutka u kojem me je dodirnula smrt Srebrenka Despota, na osnovu koje onda se rastvara okvir nekih drugih događaja i doživljaja, gotovo sasvim zaboravljenih i u svijesti zametnutih.
U neki poponoćni sat, u vrijeme kada bi u ta posljednja doba socijalizma svi gradski semafori prelazili na treperavo žuto svjetlo, jer auta nije bilo mnogo, i nije bilo divljaka na noćnim ulicama, pa su se kasni putnici oprezno mimoilazili po raskrižjima. Srebrenko Despot se u svojoj Wolksvagenovoj bubi, skupa s djevojkom, vraćao iz Saloona. Možda nije dobro gledao, prevari vozača pustoš noćnoga grada, možda su se uživjeli u razgovor, tek dok su prelazili široko raskrižje, naišao je tramvaj, i pogodio tačno u vozačka vrata. Ni automobil, a ni tramvaj nisu jurili pustnim gradom, sve se, vjerojatno, zbilo neumitno i zapravo sporo. Djevojka je ostala neozlijeđena. Srebrenko Despot bio je mrtav. Trideset i pet godina kasnije, sredinom svibnja, sjećajući se Despota, otprilike tako nesreću je opisao njegov mlađi drug s košarkaškog igrališta Zoran Čutura. Ograđivao se da, možda, griješi, mnogo je bilo verzija jedne iste nesreće, a nesigurno je vrlo i ljudsko sjećanje, tko zna što je sve u sjećanju izmijenjeno… Dok je živa bila smrt, u to vrijeme, godine 1983, kada je još uvijek postojao obzir prema ljudskoj intimi, novine su o nesreći izvještavale šturo, ali su ljudi, u pričama, nadopričavanjima i nekontroliranim izljevima mašte, pripovijedali vlastite verzije. Nadopričava se zato što se zaboravlja, ali mnogo se češće nadopričava da bi se nekako ovjerilo vlastito sudjelovanje u događajima, i vlastita važnost u životu i smrti Srebrenka Despota. A onda sve, najednom, biva izbrisano i zaboravljeno.
Bio je košarkaš Industromontaže, uz Lokomotivu (poslije Cibonu) drugoga zagrebačkog prvoligaša. Poslije je igrao u Ciboni, pa u ljubljanskoj Olimpiji, pa opet u Ciboni. Proveo je godinu na sveučilištu u Nebrasci. Igrao je krilo, imao je mekan šut, letio je po terenu, i bio je lijep, plavokos, pravi zagrebački dečko. Tada su i takvi postojali – pravi zagrebački dečki! – jer mi koji smo ih gledali, živjeli smo daleko od Zagreba. Despotova iznenadna smrt, jedna prometna nesreća kakvih je tih godina bilo mnogo, premda je automobila bilo manje, zasjekla je kalendarsku godinu, utisnula biljeg u vremenu, tako da čovjek upamti i ono što inače ne bi pamtio. I onda se takav događaj pojavi u romanesknim manevrima o 1983, kao dramaturška poveznica, bez koje bi se raspali i pripovijest i sjećanje.
Dva tjedna kasnije u Francuskoj se igra Prvenstvo Europe u košarci. Četiri godine ranije u finalu, odigranom u Pragu, SSSR je pregazio Jugoslaviju sa sedamnaest koševa razlike. Čudna utakmica, odigrana u neko čudno doba, Jugoslaviju je, kombiniranu od igrača međusobno udaljenih generacija, predvodio Bogdan Tanjević, pa premda je srebro osvojeno, bio je to jedan od ružnijih poraza. To prvenstvo u Čehoslovačkoj temeljito će biti zaboravljeno, jer se nikako nije uklapalo u poetiku kolektivnih sjećanja na Jugoslaviju i jugoslavensku košarku. Evo, ne bih ga se ni sam sjetio da nije prethodilo prvenstvu u Francuskoj, koje započinje 25. svibnja, a na kojem će reprezentacija još mnogo gore proći, ali sjećanje na taj događaj ne samo da je živo, nego je i herojsko. Jedno od onih iskrivljenih sjećanja koja redovito prate adolescentska doba pojedinca i društva.
Selektor ovaj je put bio Josip Gjergja, kojega ćemo godinama kasnije znati pod imenom Giuseppe, čuveni košarkaš, plejmejker, šuter i motivator, ali još uvijek neiskusan trener. Pokušao je isto što i Tanjević dvije godine ranije. Okupio je reprezentaciju u kojoj su igrali Krešo Ćosić, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić i Dražen Dalipagić, ali i mnogo mlađi Savović, Grbović, Poljak i Sunara, igrači koji su ostvarili respektabilne klupske karijere, ali su u reprezentaciji ostali prolaznici i suputnici povijesti. Bili su tu još i Vilfan, koji je tih godina bio pri vrhuncima karijere, izvanredan igrač, za kojeg se međutim nije znalo hoće li danas biti najbolji ili najgori na terenu, te Rajko Žižić i Ratko Radovanović. I, naravno, igrao je, i to važnu ulogu u toj ekipi, i devetnaestogodišnji Dražen Petrović. Od Slavnića, koji mu je prethodno bio trener u Šibenki, i od Kreše Ćosića Dražen je bio petnaest-šesnaest godina mlađi, dok je od Dalipagića i Kićanovića mlađi bio za nekoliko povijesnih i košarkaških epoha. Nije to bio spoj mladosti i iskustva, kao što su najavljivali sportski novinari i vazda optimistični televizijski reporteri i komentatori. Bilo je nešto daleko i tuđe ne samo između Dražena i njih, nego i u cijeloj toj reprezentaciji, nešto što Gjergja naprosto nije umio spojiti.
Grupna faza krenula je kvrgavo: jedva je Jugoslavija pobijedila Francusku, pa je poslije odličnoga prvog poluvremena izgubila od Španjolske. Potom su lako dobili nejaku Švedsku, i u čudnoj, vrlo uznemirujućoj utakmici s pola koša razlike pobijedili su Grčku. Ustvari, nisu protiv sebe imali Grčku, nego jednoga jedinog igrača, Nikosa Galisa, zvanoga Nick the Greek, rođenog Amerikanca, sina siromašnih grčkih doseljenika iz New Jerseya, bivšeg boksača, kojega je mama odgovorila od plemenite vještine da mu protivnici ne bi dalje nakazili lice, genija sveučilišne košarke, koji je kratko igrao u Boston Celticsima, pa su ga oni odbacili zbog teške ozljede, i on je otišao u Grčku, u Aris iz Soluna. Te 1983. Galisu je dvadeset i šest, i kako u reprezentaciji, zapravo, nema s kime igrati, grčke utakmice djeluju kao njegove simultanke. Galis organizira, vodi igru i šutira. Pogađa ubitačno. U jednome trenutku Gjergja šalje na njega petnaest centimetara višeg Dalipagića, za kojeg je govorilo da ima najsnažniji odraz u europskoj košarci, ali Galis, maleni Galis, i preko njega pogađa.
Nakon što smo, ipak, dobili Grčku – čudno mi je opet, posve neočekivano, to prvo lice množine u rečenici o sportskoj pobjedi, pa čitatelju neka je na znanje da je to gramatički oblik kasnoga djetinjstva! – uslijedila je ta mitska utakmica s Italijom, zbog koje ćemo se, uostalom, u pripovijesti o 1983. i sjetiti ovoga košarkaškog prvenstva. Taj će događaj, naime, nadmašiti značaj jednoga običnog sportskog poraza, i možda će stvoriti iluziju da je 1983. košarka bila naročito važna u životima zajednice, koja je drugi središnji lik romanesknih manevara, kao i u životu ovoga sedamnaestogodišnjaka, koji je njihov prvi lik.
Utakmica je odigrana u ponedjeljak, 30. svibnja 1983. u Limogesu. Školska godina bližila se kraju, kroz otvorene prozore Sepetarevca dopiralo je rano ljeto. Nona je, vjerojatno, poslovala po kuhinji. Vrijeme je jagoda i trešanja, pod prstima miriše svježa nana ubrana u bašči, koju ću desetljećima potom u pamet dozivati riječju menta. Čudno je to kako postoje sjećanja na vrijeme kada je menta bila nana, i u tim je sjećanjima jedna riječ zamijenila drugu, a ipak sve je ostalo isto. Ili skoro isto.
Jugoslavija djeluje nesigurno i loše. Talijani su neshvatljivo agresivni. Kao da se nastavlja neke prethodna, davno započeta utakmica. Možda je tako i bilo: jugoslavenska košarkaška reprezentacija bila je poput neke teške mašinerije, poput vremeplova koji dovršava u životu i u povijesti započete događaje između nas i naših protivnika. Taj stroj tako je bio namješten da smo skoro uvijek pobjeđivali. Ali ne tog dana. U petnaestoj minuti utakmice Marco Bonamico, zvani Il Marine, moćan i vrlo snažan krilni igrač, šakom nokautira Dragana Kićanovića u trenutku njegova prodora prema talijanskom košu. Osim što je fizički neusporedivo slabiji, Kićanović je u kretnji koja ga čini vrlo ranjivim. Bonamico ga je pomeo s parketa, i nastaje gužva, koju suci nastoje razriješiti Bonamicovim isključenjem. Problem je, međutim, što je tri godine ranije, u finalu Olimpijskih igara u Moskvi, Dino Meneghin, teški centar, kapetan ekipe i najbolji talijanski igrač, Ćosićev i Radovanovićev suparnik i u ovoj utakmici, nekoliko sekundi prije kraja, kada je Jugoslavija već odavno pobijedila, gadno udario Kićanovića, ozlijedio ga, tako da nije mogao ići ni na dodjelu medalja. Kasnije će u intervjuima za jugoslavenske medije, koje je često davao, govoriti da je to učinio u žaru borbe i da ga nije namjerno udario, ali uzalud, kad se svaka sljedeća utakmica pretvorila u nastavak jednom započetog rata.
Umjesto da Jugoslavija bolje zaigra nakon Bonamicovog isključenja, Kićanović i drugovi kao da su se pogubili. Ili kao da im više nije bilo do igre. Talijani malo-pomalo preuzimaju igru, na poluvremenu još uvijek gube sa šest razlike, ali početkom drugog poluvremena stvari su se već sasvim okrenule, Jugoslavija se raspala, a Gjergjin temperament – zbog kojeg je već izgubljena utakmica sa Španjolcima, jer je u odlučujućim trenucima zaradio tehničku grešku – igrače čini samo još nervoznijim. Izbornik nizom neočekivanih izmjena nije zbunio Talijane, nego svoje igrače. Pet minuta prije kraja Italija vodi s u to vrijeme skoro nedostižnih dvanaest razlike, kada se počinju događati u košarci dotad neviđene stvari. Enrico Gilardi kao u ragbiju ruši Dražena Petrovića, koji je prethodno upravo bio započeo jednu od onih svojih igara po kojima će postati čuven, u kojima je igrao sam protiv petorice. Obojica se tako nađu na parketu u čvrstom zagrljaju u kojem, međutim, nema ljubavi. Gilardi je sedam godina stariji i iskusniji, ali Petrović mu neće ostati dužan. Trenutak je to u kojem otpočinje masovna tuča, od koje se pamtilo, pa godinama prepričavalo i u ep nedograđivalo, sljedeće: Romeo Meo Sacchetti, robusni krilni igrač, koji će postati i vrlo uspješan trener, grabi Petera Vilfana za kosu. Vilfan zauzima boksački gard. Kićanović se zalijeće preko igrališta i nogom sastavlja Renata Villaltu. Zoran Slavnić, najniži igrač u utakmici, skače na zapisničarski stol i odozgo nadgleda zbivanja. Talijanski izbornik Sandro Gamba nasrće na Kićanovića da ga tuče. Poslije utakmice će reći da je morao intervenirati, jer ta mu je Kićanović tukao fizioterapeuta, koji je tjelesno mnogo slabiji, pa eto…
Ali ono što će se najduže pamtiti bile su nožice, škare, makaze, iz liječničke torbe jugoslavenske reprezentacije. Za njima je, za tim nožicama, posegnuo Goran Grbović, i krenuo prema Dini Meneghinu. Istina, prema Grbovićevoj verziji Meneghin je krenuo prema njemu, pa je on posegnuo za nožicama. Jer Meneghin, osim što je bio golem i prgav, prije nego što je postao košarkaš bavio se boksom. Premda Meneghinovoj verziji, pak, Grbović je krenuo prvi, a on se sasvim ohladio od želje za tučnjavom, kada je u njegovoj ruci ugledao nožice. Cijeli jedan vijek zatim, pred jednu revijalnu utakmicu koja se igrala godinama nakon što su već bili završeni svi jugoslavenski ratovi i u tim ratovima ispunjene bile su sve jugoslavenske masovne grobnice, bilo je to u Beogradu, u beogradskoj Areni, Goran Grbović je Dini Meneghinu poklonio specijalno dizajnirane nožice. U ime izmirenja.
Koliko je trajala tuča koja je započela u trideset petoj minuti utakmice između Jugoslavije i Italije, u ponedjeljak 30. svibnja 1983. u Limogesu? Minutu, možda dvije, tri, najviše pet, premda je nezamislivo da bi tuča usred utakmice mogla potrajati cijelih pet minuta. Ali to vrijeme je, tih minutu-dvije, kasnije zapremilo neki mnogo duži vremenski period. Ta minuta-dvije će potrajati godinama, sve do raspada Jugoslavije, sve do rata i do masovnih grobnica, da bi zatim nadživjele i Jugoslaviju, a s njom i tisuće izgubljenih ljudskih života, stotine tisuće raseljenih i prognanih, uporno se opirući vlastitoj prolazinosti. Tih minutu-dvije, tri i pet, to zgusnuto vrijeme, koje je najednom eksplodiralo s televizijskih ekrana što prikazuju izravni prijenos odlučujuće utakmice u Limogesu, pokazuju ono što smo već znali o 1983, a onda i o našim životima, pa i o samom fenomenu vremena. U istom trenutku u čovjekovu životu teče više različitih vremenskih tokova. Jedni se lako pretvore u prošlost, odumiru poput površinskog epitela kože, poput lišća koje opada, dok drugi nikad ne dostignu do prošlosti, premda se čovjeku učini da su potrajali vrlo kratko. Minuta-dvije tuče s Talijanima, i sve je već gotovo! I sve to još uvijek traje!
Možda negdje na internetu postoji cjelovita snimka ove utakmica, s koje se čuje i glas Dragana Nikitovića koji je utakmicu prenosio, i koji je u trenucima najvećih uzbuđenja, dok je Kićanović s klupe za rezerve utrčavao na teren da obrani Dražena, dok je Grbović s nožicama jurišao na neprijatelje, žalio što su njegovi reporterski položaji gore negdje visoko, pa nije u prilici da se i sam uključi u rat. Možda negdje, kažem, postoji cjelovita snimka, ali čak i kad bih je pronašao, ne bih se usudio da još jednom – po drugi put – gledam tu utakmicu koju sam prvi put gledao dva dana nakon svoga sedamnaestog rođendana. Plašim se, naime, što bih u toj utakmici danas mogao vidjeti, ali još se više plašim svojih osjećaja. Da li bih, ako ponovo budem gledao istu utakmicu, osjetio upravo ono što sam osjećao one večeri na Sepetarevcu, uz sve moje žive, ili bih se, gledajući nanovo utakmicu, osjećao kao da je gledam prvi put? Razlika je, naime, velika. U prvom slučaju, gnjevan sam i slijep od tog poraza i od nepravde koja je učinjena mojima. U drugom, pak, slučaju junaci iz Limogesa pretvaraju se u divljake i huligane, jer od ideje o mojima, o mojoj reprezentaciji, nije ostalo ništa. Moji su samo oni koji su zaista bili moji, a sada su mrtvi, kao što je mrtav Sepetarevac, mrtvo je Sarajevo, i mrtvo je vrijeme iz kojeg kao da strše te vječno žive minuta-dvije…
Utakmicu sudili su Amerikanac Hank Nichols i Čehoslovak Milan Jahoda, obojica krajnje pouzdani, odlični suci, naročito Amerikanac koji je godinama, na obje strane Atlantika, stvarao standarde u košarkaškom suđenju. Pa iako iza svake velike tučnjave na spotskom igralištu u pravilu stoji barem po jedan sudački previd, ovdje ništa nije bilo do Nicholsa i Jahode. Utakmicu su pokušali održati tako što su isključili Bonamica, ali nakon što su pet minuta prije kraja igre izbili neredi, za kojih su jedni mlatili druge na takav način da je besmisleno bilo utvrđivati tko je prvi otpočeo, Nichols i Jahoda nisu mogli učiniti ništa. Nitko nije ni opomenut, ni kažnjen, jer bi teže bilo izdvojiti one koji u neredima nisu sudjelovali nego one koji su se krvnički tukli, a nakon što bi se ove druge isključilo iz igre, teško da bi ostalo dovoljno igrača za igru. Tako je na kraju, u skladu s diktatom velike povijesti, onako kako završavaju ratovi i sva masovna ubijanja među ljudima, završila ta najveća tučnjava u povijesti europske reprezentativne košarke. I tako je Goran Grbović, tada direktor Arene, prije revijalne utakmice u kojoj se Saša Obradović opraštao od igre, Dini Meneghinu poklonio za njega specijalno dizajnirane drvene nožice. Publika je oduševljeno aplaudirala, pljeskali su klinci koji nisu imali pojma o čemu se tu radi, pljeskala je jedna kulturna zajednica, koju karakteriziraju kratko pamćenje i sklonost prema krivotvorenju povijesnih činjenica, pljeskali su u ime svih nas iz 1983. svi koji su u dvorani i ispred malih ekrana znali što se tog 30. svibnja događalo u Limogesu, ali taj pljesak ništa nije mogao izmijeniti ni popraviti, jer se nesreća već dogodila, i sve su se nesreće već dogodile.
A sve je, uz malo mira i strpljenja, moglo biti drukčije. Već u utakmici protiv Španjolske, pri vodstvu naših od dva razlike, nije Gjergja morao onako mahati rukama i psovati suce, pa bismo, možda, pobijedili, i ne bi nam poslije bila važna utakmica s Italijom. I mogao je Gjergja drukčije sastaviti tu reprezentaciju, kao što je i Tanjević dvije godine ranije drukčije mogao sastavljati reprezentaciju. Prelomljena između dvije generacije, dvije epohe, dva vremenska toka, ova reprezentacija nije spadala ni u jedno vrijeme i nije pripadala nikome. Ona je, na neki način, ta reprezentacija koja 30. svibnja 1983. gubi petnaest razlike od Italije, koja će postati europski prvak, a zatim završava na niskom sedmom mjestu, između Izraela i Njemačke, preuranjena je metafora naših života. Mi ćemo, isto tako, ostati prelomljeni između dvaju života, dviju generacija i najmanje dva, ili tri, četiri, pet vremenskih tokova, koji će se razliti niz naša zemaljska trajanja, uludo nam trošeći živote, i dovodeći nas u raskorak sa svime onim što mislimo da jesmo. Oni prije nas bili su jedno, oni nakon nas nešto su sasvim drugo. Oni nakon nas nešto su što negira one prije nas. A mi, što smo mi? Do pola oni prethodni, otpola ovi budući, mi lažemo što god kažemo da jesmo.
Onako kako je, neočekivano, šokantno, obilježeno unutarnjim emocionalnim uraganom, djelovala tučnjava u trideset i šestoj minuti utakmice između Jugoslavije i Italije – prvoj u povijesti velikih natjecanja koju su Talijani dobili! – takav će biti i naš rat. Razlika će biti samo ta što ćemo se u početku tući sami protiv sebe, e da bi tek potom jedni drugima postali Talijani. Na početku tučnjave za one druge ćemo reći da su četnici, ustaše, mudžahedini, da bi zatim jedni drugima i postali četnici, ustaše, mudžahedini. Bit će to rat s vrlo snažnim folklornim motivima, rat fikcija i fikcionalnih pripovijesti, čije će posljedice biti krvave i vodit će kraju sjećanja. Svako sjećanje postat će smrtonosno. Ili će sramotiti i od zajednice izolirati onoga tko se bude sjećao.
Na kraju, nakon što Jugoslavija izgubi i utakmicu s Izraelom, a pobijedi Njemačku, reprezentacija se neće razići da je više nitko nikad takvu ne sastavi, kao što bi se to nakon poraza očekivalo, nego će, prema prethodnom planu, ići na revijalnu utakmicu s beogradskim Radničkim, u kojoj će se od košarke oprostiti Milun Marović. Povijesno nevažna, kakve već jesu sve takve utakmice, ova se pamti jer su na nju putovali igrači kojima više nije bilo do igre. Ali pamti se i zbog još jednog diskontinuiteta u vremenu, zbog još jednog loma epoha, kakvima je ispunjena 1983. Naime, Milun Marović je, u trenucima kada se oprašta od košarke, tridesetšestogodišnji centar Radničkog, jedinoga kluba za koji je u životu igrao i s kojim je postao prvak Jugoslavije, te magistar, ako već ne i doktor geologije. Godinu dana stariji od Kreše Ćosića, Marović je, valjda, bio i jedini jugoslavenski centar koji je sa Ćosićem mogao zaigrati basketa. Naime, za razliku od visokih, koštunjavih, debelih, tromih i nezgrapnih mladića, kojima je bilo zabranjeno da loptom udare o parket, jer će im je, onako smotanim, netko oteti, i obično su bili očajni šuteri s poludistance, a o slobodnim bacanjima da se i ne govori, Marović je bio igrač nekoga budućeg doba. Nije prenosio loptu preko centra, kao što je to radio Ćosić, ali bi, recimo, s vrha reketa ubacivao češće nego Ćosić, a često bi njegovi šutevi u današnjem brojanju poena bili trice. Umio je igrati košarku, bio je lagan i brz, i bio je strašan, onako bradat, Milun Marović. Sjećam ga se s prvoga velikog natjecanja koje pamtim, s Prvenstva Europe u Barceloni, kada je s Krešom Ćosićem činio ubitačan centarski par. Reprezentacija je tad postala prvak Europe. Uskoro ga je, nakon Svjetskog prvenstva 1974. u Puertoricu, kada je Jugoslavija osvojila srebro, Mirko Novosel zamijenio perspektivnijim i mlađim Rajkom Žižićem i Androm Knegom, ali koliko se sjećam, a toga se sjećam dobro, ni Žižić ni Knego neće u igri dostići Miluna Marovića. On će, pak, cijelu svoju košarkašku karijeru, koja je bila jednako intenzivna kao i sve njihove karijere, premda nikada nije zaigrao u inozemstvu, odigrati u nekom drukčijem životnom tempu, koji je podrazumijevao još jedan usporedni život i usporednu karijeru. Redovni profesor Rudarsko-geološkog fakulteta u Beogradu, predsjednik Savjeta Instituta za regionalnu geologiju i paleontologiju, šef Katedre za dinamičku geologiju… Na osnovnim i postdiplomskim studijima Milun Marović predavao je redom: tektoniku, neotektoniku, geologiju Jugoslavije, geologiju Srbije, geologiju Balkanskog poluostrva. Poginuo je 19. listopada 2009, kada se terenac s članovima srpskog geološkog tima prevrnuo usred saharske pustinje. Milun Marović bio je jedini stradali. Sjećam se jedne utakmice između Cibone i Radničkog, ili mi se samo čini da je se sjećam, možda sam, kad razmislim, sve to umislio, možda je to oslobođeni rad mašte, nekontrolirani rad doživljenoga, kada je, pred sam kraj njihovih karijera, stari Krešo Ćosić, koji je već pomalo igrao plejmejkera, u jednom trenutku mangupskom fintom krenuo na šut preko Marovića, i kako mu je Marović udario rampu tako da lopta samo što nije pukla. I sjećam se, ili to sanjam da se sjećam, kako kamera hvata lica te dvojice ljudi, bradatog Miluna i ćosavog Krešu, kako se smiju k’o blesavi. Smiju se prolaznosti ljudskoj.
U to se vrijeme, krajem svibnja, događa još nešto što nije od značaja za opću povijest 1983. godine, ali itekako jest za njezina lirskog subjekta i glavnog protagonista ovih romanesknih manevara. Već negdje oko polugodišta razrednica IVf razreda, profesorica povijesti Ešrefa Gačanin, na satovima razredne zajednice, ali i onako usput, ne bi li pedagoški djelovala na svoje učenike, propovijeda da dolazi vrijeme životnog uozbiljenja i organiziranja. Organiziranje u jeziku epohe znači samo jedno: stupanje u Savez komunista Jugoslavije. Nakon čega slijedi – povezivanje. Povezivanje znači stupanje u određenu osnovnu partijsku organizaciju, odlaženje na sastanke, djelovanje unutar nje. Ali čemu služe ovakve riječi, ako se to moglo reći i na neki drugi, stilski i gramatički uredniji i ljepši način? Tome da se stvori neki ceremonijalni jezik, poput latinskog, staroslavenskog, arapskog, koji će vjeri dati na uvjerljivosti. A uvjerljivost u vjeri dolazi iz onog što je nejasno, nerazumljivo, kriptično. Biti organiziran i biti povezan, osim što znači biti član Partije, koji redovito ide na sastanke, na kojima sudjeluje u definiranju partijske linije, te na vlastitom preodgajanju u skladu s tom linijom – gdje u ovoj vjeri linija biva ono što je u kršćanstvu duh, biti organiziran i biti povezan znači biti trajno zaštićen član zajednice. To znači biti dovršen čovjek među istim takvim dovršenim ljudima.
Razrednica je imala iluziju o mom preodgoju, a dijelom i o preodgoju preostale trojice dječaka u IVf razredu. Četrdesetak djevojaka, već dovršenih žena, koje su mislile svojim ženskim glavama, te su, uz jedva dva-tri izuzetka, bile posve u skladu sa zamišljenom zajednicom dovršenih ljudi, nisu bile njezina ciljana skupina. Razrednica je bila prava emancipirana socijalistička građanka u ranim četrdesetim, koja se nikada neće udavati, vjernica nekog komunističkog feminizma, udarnica u svakom pogledu i u svemu čime se bavila. Vjerovala je, pored ostaloga, i u to da se oko muškog odgoja i preoblikovanja treba dodatno potruditi. U mene je, barem među nama četvoricom, polagala najveće nade. Kada bi govorila o skorom uozbiljenju i organiziranju, pogledala bi prema meni ironično. Biva, propuštam priliku, a dovoljno sam pametan, za razliku od njih trojice, i pametan i zreo, da shvatim što to znači biti organiziran.
A onda je, ipak, na tom satu razredne zajednice, kada se pred onaj finalni četvrti razred i pred maturu, na samom pragu punoljetstva – od kojeg je mene i nekolicinu onih koji su ranije krenuli u školu dijelila još godina dana- izgovorila i moje ime. Biva, da me se, zajedno s dvije razredne drugarice koje su se isticale učenjem, vladanjem i radom za opće dobro, predloži za Partiju.
Rekao sam na tom satu, ustvari na dvosatu razredne zajednice, održanom krajem svibnja 1983, možda baš u neki petak, u kasno popodne, da sam dužan odbiti tu čast, jer još uvijek “nisam raskrstio s religijskim predrasudama”. Ove riječi stavljam u navodnike ne samo zato što sam ih upravo tako izgovorio, do mnogih drugih riječi nije mi toliko stalo da koristim navodnike. Razredom se, poput vala na mirnoj pučini, prosuo prigušeni smijeh. Možda se začuo i pokoji uzdah nezadovoljstva tom pubertetskom bravurom, ali ona, razrednica, gledala me je očiju punih tuge i prijekora, kao psića koji se usrao posred bijelog tepiha.
Moja majka, čija je nebriga za mene postala već čuvena, kao i stanovita emocionalna hladnoća, zbog koje me odavno već hvata bijes pri stereotipu majke u životu i u književnosti, neočekivano se uznemirila, pa se najednom zabrinula za to što će na kraju sa mnom biti. Očiju punih suza, koje ovaj put nisu bile posljedica histerije, rekla je da je sva prilika da ću u životu, unatoč svoj pameti i talentu, biti obična vucibatina. I, ruku na srce, od svega što mi je ikad rekla, i čime me je – kao svaka, ah!, majka – opremila za život, najčešće se sjetim te konstatacije, uz moje prvo odbijanje da se organiziram, kako ću unatoč svoj pameti i talentu u tom životu kojem me prepušta biti samo jedna obična vucibatina. Sjetim se toga u ovih četrdesetak godina koliko je od 1983. prošlo kad god se osjetim naročito usamljenim u nekoj svojoj riječi ili postupku, ili mi ustreba nešto od zajednice, do čega svatko drugi moga društvenog statusa lako dođe, a ja nikako ne mogu doći jer sam po naravi i ponašanju takav kakav već jesam, neorganizirana i nepovezana vucibatina.
U čemu se godinana nakon Titove smrti sastojala čarolija ulaska u Partiju? Odgovor na ovo pitanje vjerojatno je sličan odgovoru na pitanje pripadanja svakoj dominantnoj religijskoj nominaciji, u svakome našem društvu. Nije važno vjeruješ li zbilja da bi jednoga dana komunizam stvarno mogao doći, vjeruješ li u avangardnu ulogu Saveza komunista Jugoslavije u našem društvu, vjeruješ li u jednopartijsku ili barem u bespartijsku demokraciju, ili ne vjeruješ ni u što od svega toga. Čak nije važno ni to vjeruješ li u nešto drugo, što je, ne daj Bože, u suprotnosti s vjerom komunizma. Važno je, pa se zato i postajalo članom Partije, pa se zato i pribivalo nedjeljnim misama, pa se zato i išlo petkom na džumu, da imaš svijest o tome da je Partija onaj oblik zajedništva koji čovjeku omogućava povoljan društveni položaj, ili društveni položaj koji će biti u skladu s njegovim talentima i pameću. Zašto ne bi postao član SKJ, kada smo i ja i tvoj otac članovi SKJ, a ni ti ne misliš ništa što ne bi bilo u skladu s članstvom u SKJ, pitala se moja majka, možda stvarno zabrinuta za moju budućnost. Ili, ipak, zabrinuta za sebe i za svoje članstvo, ili možda za ono u što je utukla život – tada joj je tek četrdeset i jedna! – ako ja odbijam biti član Partije i izgovaram tu vedru laž, koja nikome na Sepetarevcu ne znači ništa, da nisam raskrstio s religijskim predrasudama. Uostalom, Bog i Partija su u životima ovih ljudi jedno te isto, samo što se u različitim vremenima različito zovu. Nakon što su se masovne grobnice prvi put prepunile, Bog je postao Partija. A kada se ponovo budu prepunile, Partija će opet postati Bog.
Za to vrijeme mi samo pokušavamo živjeti jedine svoje živote. Jedni na jedan, drugi na drugi način. Ali koga Bog doista voli, prema kome će Partija biti velikodušna i milostiva? To ćemo saznavati u budućnosti, dok god za nas budućnosti bude bilo. Godina 1983. prekretnica je za one koji su 1983. preživjeli. Srebrenko Despot legao je pod svoju mirogojsku ploču, da tamo čeka čas uskrsnuća svojega. Hoće li tada saznati što je sve bilo nakon njegove smrti i kakva je 1983. u nečijoj prošlosti? Prije nego što je postao košarkaš, Srebrenko Despot je svirao violončelo. Potom je iznenada odustao: ne može se istom rukom svirati violončelo i loptu ubacivati u koš. A da je nastavio svirati, ne bi vozio Volkswagenovu bubu, jer violončelo u nju ne može stati. I ostao bi živ, barem u književnosti, možda i u životu.
Kućna priča moje punice, rodom iz Karlovca. Porodice Pavlić, iz koje ona potiče, i Mihalići bile su susjedi. Obje posiromašne, Pavlići su preživljavali od kućnog šivenja. Sastavljali kraj s krajem. Nisu sebi mogli da priušte nikakav luksuz, što je u to vrijeme, prije Drugog svjetskog rata bio, na primjer, odlazak u kino. E, majka budućeg pjesnika Slavka Mihalića dolazila je redovno do stare Pavlićke da zatraži nekoliko dinara da svoje dječake, Slavka i njegovog brata, pošalje u kino. „Eto, znali smo da će od njih nešto postati kad ih majka tako odgaja“, govorila je moja punica Ruža Bilandžija, rođena Pavlić, koja je po dolasku u Banjaluku radila u poznatoj knjižari Zvonka Jovića čija je lijepa kćerka Ljubica zagrebačka glumica. Kako sam samo poštovao tu Slavkovu majku, pitajući se odakle sličnosti između nje i moje majke rodom iz Hrvatske Kostajnice.
Nikada nisam toliko žurio da napišem tekst. Hoću da budem brži od onoga što se može dogoditi. Jučer sam s Dinom Katan Ben Zion razmijenio nekoliko kratkih poruka. Dina je pjesnikinja i prevoditeljica. Prevodila je na hebrejski Andrića, Kiša, Lalića, Albaharija, Jergovića, Tišmu. Jučer mi javlja da je u bolnici, nije dobro, ali mi šalje naslovnicu moje knjige koju je prevela, izaći će uskoro. Zahvaljujem se, kažem da se radujem knjizi, želim joj brzo ozdravljenje. Onda mi se danas javi jedna gospođa koju ne poznajem, kaže mi koliko je ozbiljno Dinino stanje, a Dina o tome ni riječi.
Dinu sam sreo jednom, na Hvaru, na skupu Bejahad, kada je promovirala svoju knjigu o židovstvu i Židovima bivše Jugoslavije u ogledalu književnosti. Knjiga je bila dobro primljena, premda je po svom značaju zasluživala više pažnje. Dina se nije žalila. Nije joj to bilo u prirodi. Uvijek tiha, radina, dobre volje. Pisala je o piscima iz zemlje u kojoj se rodila 1937. Živjela je u Sarajevu nekoliko godina. Unuka uglednog sarajevskog knjižara Simona Katana, od djetinjstva je bila vezana za knjige. Otac joj je bio radio-inženjer, bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije i nakon kapitulacije u Drugom svjetskom ratu poslan u logor, u kojem je, iako Jevrej, kao zatočeni oficir preživio. Poslije rata nije imao mnogo sreće u socijalističkoj Jugoslaviji, doživio neke nepravde i zemlju napustio. Dina je rasla u novoj sredini, u Izraelu, u novom jeziku, koji je postao potpuno njen jezik, ali je svojim poznavanjem i prevođenjem dokazivala poznavanje i vezanost za svoj prvi jezik. Na tom jeziku se i sa mnom dopisivala, a neke od svojih prepiski, kao onu sa Danilom Kišom, i objavila. Njena iskustva, komunikacija i književni rad je sabiran u njenih pet zbirki poezije, od kojih jedna nosi znakovit naslov: Vremena u nama. Jedan njen esej u naslovu ima retoričko pitanje: Biti pisac, šta je to. Dina Katan je na to pitanje odgovarala pišući i prevodeći, odgovarala svojim radom. Ja sam samo jedan od onih kojeg je njen rad mnogo radovao.
Kod Ševkije
Kada otvorim lokalne novine iz mojeg rodnog grada otvorim ih zbog smrtovnica. Tu srećem lica onih koji su činili moj svijet. Tada se sjetim onih i onoga što mislim da sam zaboravio, iskrsne u meni život koji se nekad pruža preda mnom, život koji odavno ostade iza mene. Tako i jučer. Slika poznatog mi lica, ispod nje ime: Ševkija Isanović. Napustio ovaj svijet u 87. godini života, i onda imena ožalošćenih. Ševkija je bio vlasnik kavane Sirano, jednog od onih mjesta za koje su znale samo prave Sarajlije. Sirano je otvoren sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bila je to vrlo lijepa, mala kavana u centru grada, ali zavučena među zgrade, pa su za nju znali samo „obavješteni” lokalni poznavaoci birtijskog života, kao što su znali druga skrovita mjesta, kakav je bio Hvar (kod Božane) ili Lovac. Interijer za Sirano je bio napravljen s mnogo ukusa. Pepeljare i krigle za pivo izradio je odlični keramičar Dragan Ivošević Maršal i bile su tako atraktivne da su ih gosti brzo pokrali. Dolazila u Sirano ispočetka sarajevska šminka, a brzo postade mjesto za doručak i stalne goste iz okolnih firmi. Služili su tu odličnu bosansku hranu, male, vrlo ukusne porcije, pa i danas za neko slično jelo koje mi se dopadne kažem da je „kao kod Ševkije”. Zato je ova mala kavana imala svoje stalne, vjerne goste. Sjedio je tu gotovo svaki dan Ibrahim Ljubović (govorio sam mu da je on „ukras Sirana”), često dolazio i odavno zaboravljeni restaurator i ilustrator Mirko Čurić, preko dana navraćala svaki čas ekipa iz Radničkog univerziteta, u kojoj je dominirao Fadil, a najzanimljivije priče pričao Avdo, dolazili i glumci iz Kamernog i Narodnog. Oni koji bi popili znali su kontrolirati svoje piće, pa skandala nikada nije bilo. Svi konobari (Ljuman, Edo, Slobo Jara…) znali su imena stalnih gostiju i što će koji naručiti. Ševkija je najprije radio u Muzeju, moj mu otac bio direktor („Niko nije znao k’o tvoj stari ćeifit kafu, po’ sata fildžan…”), pa bi se Ševkija i meni radovao, „Predrag”, zagalamio bi s vrata. Ševkija je uvijek bio „na radnom mjestu”, dočekivao i ispraćao drage goste, kao kakav dobar domaćin držao do reda i nastojao da sve bude u redu, da svima bude ugodno, ali nije s gostima sjedao za stol. Nije bio rastrošan, s oprezom je vodio svoju malu „radnju” i zato su neki pričali da je škrt, a to su najčešće govorili oni koji bi da stalno budu čašćeni, a nikog ne bi častili. Zadnji put kada sam u Siranu bio nisam vidio Ševkiju, konobar mi reče da je bolestan. Ljudi koji su oko mene sjedili govorili su meni tuđim akcentom, ni jedno lice nisam znao ni „iz viđenja”, ono o čemu su govorili nije me zanimalo ni iz daleka, pa niti su oni mene zanimali, ni ja njih. No, čorba je bila odlična, kao i uvijek. Ali mi Sirano bez nekadašnjih gostiju i bez Ševkije više nije bio onaj od nekad. Ništa mi, zapravo, više nije kao što je nekad bilo, ponajviše zato što se još uvijek jasno sjećam kako je bilo. Vjerujem da je i drugima tako.