za Refaata Alareera
Kad si sam i nemaš nikoga
Zbog koga bi odustao –
Dušom diši
Dato ti je odboga: piši
O tjeskobi svijeta –
Neka te ne obametu
Ni radost ni tuga,
Drugu:
Tvoje je da se uzdigneš –
Ti ničega se ne stidi:
Mržnje boj se
I pisanjem uzvrati
Jer sabljom pobijedit
Ne možeš ono što ne vidiš
(2023)
O njemu sad svi zbore riječima biranim
(mudraci iz grobalja spretno su citirani),
molitvu šapuću, ili múče minutu šutnje,
ali, čak i ovacijama sliče neki nekrolozi
(meazallah, mili Bože, Ti nam pomozi)
Prečista duša bješe, izvan laži i smutnje,
vele da u raj izravno će, kao i sve evlije,
jer ovo su čednō društvo preplele zmije,
račvasti im se jezik u svakoj spori krije,
ni u prolazu ne sretneš onu vedrinu lica,
pri svakom koraku zapaziš njušku lisca,
a još ako te snašao i dar istinskog pisca,
podozrenju si uvijek izložen, spletkama
koje žele da takvome laude onemoguće,
imbecilu priznanja pripadaju, i tetkama,
nagrade i lovorike su i za metrese vruće
A jedino on se protiv svih pošasti borio,
ne štedeći se, jadnik je u tome i sagorio,
stigao je od prijestonice čak do Fojnice,
kotrljao se do Čelića, i sve do Gnojnice,
bješe šef komisije, časopisa i Fondacije,
vapio je da mu ne izmakne ni jedan žiri,
(estetski kriterij ima sveudilj da se širi!),
zato je i stranke mijenjao, taj uzor žrtve
i altruizma, a vođom knjiške asocijacije
umoljen je da bude, inače sasvim mrtve,
uspijevao je da mudar savjet vlasti daje,
i ona, u lamentu, za nj i nad odrom haje
Nekaziv to je gubitak ove otužne nacije,
tako je izustio i naš umni prvosveštenik:
rupe što se ne zagrnu postaju spomenik;
u crnoj jami sad su i samarićanina kosti,
s nujnim versima što u jad ne žele bosti,
a nama, grešnima, On dušu neka prosti!
Džoni Štulić, od prvog protukomunističkog ideologa naših mladosti do bezazlenog pop-paranoika
Prva ploča koju u tešku sumornu jesen spuštam na disk gramofona s pogledom na Trebević: “Kad fazani lete”, Azra. Kupljena u proljeće, u Jugotonovom dućanu, manje od trideset koraka od Slatkog ćošeta, mjesta na kojemu se jasnom i vrlo uočljivom arhitektonskom gestom Zapad preobrazi u Istok, Beč biva Carigrad, a ti, u raskoraku, osjetiš kako si u svakom trenutku i ono što nisi, i da je dobro tako. Na vanjskoj omotnici ploče junak je s gitarom, u obrisu, u šablonu načinjenom iz negativa fotografije. Tijelo i gitara u poluprofilu, lice anfas, blago pognuta figura, u borbenom stavu ispred mikrofona. A gore iznad, rubom bjeline, slovima mehaničkog pisaćeg stroja napisano: azra / kad fazani lete. Šablon izrezan po liku heroja grafički je refren epohe na isteku: Che, Ivo Lola Ribar, divovski portreti maršala Tita element su reklamnih kampanja za partijske i omladinske kongrese. Džoni u ovom je trenutku, godine 1983, još uvijek kontraheroj, protujunak koji se u živoj, historijom iritiranoj imaginaciji našeg naraštaja suprotstavlja svima njima: Cheu, Loli, Titu. Uloga je to koju pri raspadu Jugoslavije neće imati nitko, nijedan revolucionar, spasitelj, mesija, nijedan političar. Pa ni sam Franjo Tuđman, kada jednom, na jednoj sablasnoj jarunskoj vojnoj paradi na sebe navuče Titovu admiralsku uniformu, koju su njegovi hrabri i sposobni obavještajci ukrali iz nekog beogradskog kazališnog depoa, pa je prokrijumčarili preko granice kod Bajakova, čak ni on, Tuđman, nije, čak ni u groteski, uspio ono što Džoni uspijeva na omotnici ploče “Kad fazani lete”. Na unutarnjoj omotnici, umetnutoj u vanjsku, isti je prizor, ista slova, samo što to više nije negativ, nego je pozitiv fotografije. Vanjska omotnica je bijela, unutarnja je crna. Usporedni jezik našega doba, onaj koji prati i metaforizira jezik riječi, rečenica i pripovijesti, jezik je grafičkog dizajna. I to dizajna omotnica gramofonskih ploča. Govor grafičkog dizajna 1983. za nas je ono što će 2023. biti govor kompjutora. Između likovne, grafičke i znakovne metafore, i tvrde izravnosti robotiziranog kompjutorskog govorenja, stvorenog kroz Internet, cijela je povijest jedne privatne civilizacije. Jedan život.
Ljetos, u subotu 23. srpnja 1983, na Ljetnoj pozornici Ilidža, Azra je održala koncert. Bez Leinera i Hrnjaka, sam Džoni, s dvojicom epizodista, usred tog posljednjeg dugog ljeta pred vojsku, u sarajevska koncertna nedoba, kada je pust grad i ne događa se ništa, i još negdje na Ilidži. Gdje je ta Ljetna pozornica, zna li tko? Jedni kažu da se tamo sviralo šezdesetih i sedamdesetih, drugi odmahuju da nije to mjesto. Negdje je kod kina Igman – samo jednom u životu bio sam u tom kinu – negdje tamo kod ilidžanskih hotela. Ali nije problem, važno je na vrijeme krenuti, tramvajem broj 3, pa kud većina krene, tamo ćeš i ti.
Te noći Džoni je svirao tristotinjak koraka od ulaza u građevinu gdje su također u subotu, ali prije otprilike 3450 subota, posljednji put skupa zanoćili vojvotkinja Sofija i nadvojvoda Franjo Ferdinand. Sljedeće noći, one od nedjelje na ponedjeljak, oboje će ležati u rashlađenoj prostoriji Konaka pod Bistrikom, mrtvi. No, o svemu ću tome mnogo kasnije razmišljati. Dok spuštam ploču na disk gramofona s pogledom na Trebević, “Kad fazani lete”, A strana, prva pjesma “Anđeli”, daleko su od mene to dvoje ubijenih u Sarajevskom atentatu. Nisam ih se sjetio ni ljetos, dok sam se onoga vrućeg akšama za Džonijevom sljedbom vukao od tramvajske stanice do Ljetne pozornice. O toj okolnosti koncerta “Dok fazani lete”, i o te dvije međusobno udaljene subote, prvi put ću misliti dvadesetak godina kasnije, nakon što mi se za jedne ljetne šetnje pustim središtem Zagreba najednom sklope dva dotad nepovezana i možda nevažna saznanja. Sarajevski atentat, čiji su, istina malobrojni, svjedoci 1983. još uvijek živi, a možda u gradu ima i onih koji su te posljednje večeri i jutra dvorili prinčevski par, pa bi ih se o tome moglo pitati, i koncert grupe Azra, ili tačnije rečeno čovjeka koji se smatra grupom, protujunaka čija pojava u našim mladalačkim doživljajima predstavlja protusliku junaka revolucije.
Džoni je ranijih godina pjevao o ljubavi i o politici. Pjesme su mu, još od prvog albuma, koji je producirao Drago Mlinarec, formom i sadržajem podsjećale na šansone, na dilanovske pripovijesti u pjesmama, na onu vrstu pjevanog teksta koja je upravo s Mlinarcem, te nešto ranije s Arsenom Dedićem, ušla u našu kulturu. Azra je, međutim, bila trio, s odličnim bubnjarem Borisom Leinerom i basistom Mišom Hrnjakom, a on je, Džoni, bio gitarist i pjevač. Formalno govoreći pjevao je loše, klasični kompozitor Mladen Tarbuk četrdesetak godina kasnije u nekim je intervjuima, ili u našem sms dopisivanju, nisam više siguran gdje, govorio da to i nije pjevanje, te da mu je Azra vazda bila nepodnošljiva. Čudno je to kako nas različita kulturna zaleđa katkad razdvajaju: u mnogo čemu smo, Tarbuk i ja, sličnomišljenici, estetski bliski, sviđaju nam se iste knjige, ja volim njegovu muziku, a oko Azre i Džonija toliko smo udaljeni da mu ništa nisam odgovorio, ako se Džoniju rugao u sms poruci, niti mi je na um palo da mu otpisujem, ako je to bilo u intervjuu. Tako da je ovo, makar i u pripovjednom rukavcu, u refleksiji iz budućnosti na ove romaneskne manevre o 1983. godini, možda prilika za kratku proznu, dakle i fikcionalnu polemiku s Tarbukom. Da, doista, na prvome Albumu, za koji mnogi od davnina govore da je najbolji, samo da je Mlinarec loše odigrao ulogu producenta, s čime se ne slažem, ni s jednom, a ni s drugom tvrdnjom, doista, dakle, na prvom albumu Džoni više vrišti nego što pjeva. I dijelom zbog tog vrištanja, prvi album Azre ušao je 1980. u naše živote kao punk i novi val. Ta Azra se na našim gramofonima stilski savršeno skladno smjenjivala s Pankrtima, s Parafima, sa Sex Pistolsima, s Clashom i s praočevima punka, shvaćenog na sarajevski način, grupom The Stooges. Premda Džoni ni u primisli nije bio punker – premda, “brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte” – njegova prljava gitara i vrištanje izvan tonaliteta doista bilo je punk. Kasnije, pak, na sljedećim pločama, počeo je recitirati, ispovijedati šansone, šarmirati mekim baršunom svoga i dalje neurotičnog glasa, da bi na trostrukom albumu “Ravno do dna”, tim krležijanskim “Zastavama” naše djetinje mladosti, objavljenim na proljeće 1982, koje ćemo slušati sve do kraja naše ere, koji će koincidirati s krajem prve ere gramofonskih ploča, donekle kultivirao to svoje vrištanje, za kojega bi, po kriterijima finog uha Mladena Tarbuka, distonavao poput motorne testere i pokvarenog kućnog miksera. Ali, dragi moj Tarbuk, Džoni je svih tih godina, pa zaključno s radovima iz 1983, najbolji i najupečatljiviji vokalni interpretator u kratkoj i odavno već dovršenoj povijesti jugoslavenske rock kulture (kažem jugoslavenske, jer rock kultura po raspadu Jugoslavije više neće ni postojati, nego će ubuduće rock biti samo jedan od bezbrojnih žanrova popularne i zabavne glazbe). Rock nije, naime, opera ni jazz, rock nije ni dalmatinska zabavna, ni kontinentalna kafanska pjesma, u kojima su, kao i u operi i jazzu, pjevački kriteriji sasvim u skladu s onim što bismo mogli nazvati vokalnom muzikalnošću, ili sposobnošću da se upotrebom glasa potrefi neki ton. Čak i onda kada se čini da rock vokalisti pjevaju poput pjevača bluesa i jazza, ili, vrlo rijetko, poput klasičnih pjevača europske umjetničke vokalne glazbe, oni nisu pjevači, ili barem nisu takvi pjevači. Vjerojatno si mnogo puta čuo, slušajući ovu muziku, da pjevač koji se do tog časa činio sasvim dobar, najednom ispada iz onog što je pjevao, kako gubi glas, ili izlazi iz melodije, izlazi iz pjesme, a da se čini kako ne postoji nikakav muzički razlog za takvo što. Razlog za ovo je obično dramaturški: rock pjesma je igrokaz, trominutna drama ili radio-drama, ili je dramska saga, recimo kad Morrison pjeva “The end” ili “When the Music’s Over”, i ona u izvođačkom i u doživljajnom smislu podrazumijeva nešto od teatra. I to onoga teatra u kojemu je srušen teatarski četvrti zid, pala je rampa između izvođača i publike. Džonijevo očajničko vrištanje, “tvoje ruke u neskladu/ između zbilje i sna/ gledam grad u prolazu/ neki ljudi iza nas”, obično ne bih slušao u tišini Sepetarevca 23, nego bih i sam vrištao s njim, naglas ili u sebi. Bilo tko da je “Graciju” otpjevao, najbolji, najtačniji, najmuzikalniji pjevač, bilo bi krivo, zvučalo bi tragikomično. Jer to nije ni arija, ni song, to je mali dramski komad, koji se odigra u glasu izvođača, praćenom unutarnjim glasovima onih koji ga slušaju. Zato je, dragi Tarbuk, pogrešno u Azri tražiti onu muziku i ono pjevanje na koje misliš. Općenito, najpogrešnije je rock doživljavati i procjenjivati onim glazbenim kriterijima kojima se doživljavaju i procjenjuje Johann Sebastian Bach ili Zeko i potočić. Tako slušano, u cjelokupnoj povijesti rock kulture dobro zvuče i nešto vrijede samo oni bendovi i one muzike, koji su, zapravo, ordinarni kič. Ili su, kao recimo Queen, camp. Ali čak i kao camp, meni su iritantni.
Tačno četrdeset godina po 1983-oj, na Hrvatskoj televiziji gledam i slušam Josipovićevu operu “Lennon”. I svog me prožima ona davna nelagoda, možda upravo iz 1983, kada bi negdje, u nekom od ondašnjih klubova, ili u gostima kod starijih, u vremenu i stilu zaostalih protagonista s gramofona, čuo monstrume iz Emerson, Lake and Palmer, kako izvode Bachov Rondo s improvizacijama. Mlađarija koja je odrastala u zvuku električne gitare i bubnjeva uživala je u kidnapiranim harmonijama, s kojim njihovi otmičari nisu ni znali što bi činili, osim što su kanili, i uspijevali, pokazati da virtuozno vladaju muzičkim instrumentima, svedenim na razinu mehaničkih sprava i manualnih alata. Virtuozno se, naime, može vladati i miješalicom za beton i sjekirom, a rudar Alija Sirotanović bio je najveći u povijesti virtuoz rudarske lopate, bio je Vivaldi lopate, ali je njegovo lopatanje, za razliku od Bacha ELP-a, imalo praktičnog, pa i umjetničkog smisla, i nije izazivalo nelagodu u nekoga tko je prethodno imao odnos i prema rock muzici, i prema Bachu. Tu istu nelagodu, više metafizičku, više naratološku, više teatarsku, nego glazbenu, budući da je glazba koju sam čuo bila krajnje neupečatljiva, pa samim tim i neiritantna, osjetio sam gledajući Josipovićeva “Lennona”. Uplašen, ugasio sam nakon petnaestak minuta televizor, osjećajući da bih mogao biti zarobljen u toj nepodnošljivoj socijalnoj i estetskoj maniri, u tim glavama koje u svemu tome prepoznaju Johna Lennona.
Džoni je, kažem, zaključno s albumom “Ravno do dna”, tim “Zastavama” jugoslavenskoga punka i novog vala, pjevao šansone o ljubavi i politici. Vrištao, recitirao, šaputao, uz svog fendera i uz udarničko-rudarsku ritam sekciju Leiner-Hrnjak. Doista, na “Ravno do dna” udarao je Leiner silinom Alije Sirotanovića i ružno je od Džonija što mu četrdeset godina kasnije onako ruga. A onda se, iznebuha, ni iz čega, u rano proljeće 1983. pojavio album “Kad fazani lete”: heroj s gitarom u poluprofilu i u fotografskom obrisu s grafiterskog šablona, revolucionar, drug Tito, drug Lola, Che… U savršenom minimalističkom aranžmanu, u prijetećem fontu pisaćeg stroja.
Pamtim, ploča se pojavila iznenada, tako da prethodno nisam čuo nijednu pjesmu, nijedan ton. Ni to nije bilo čudno, takvo bijaše vrijeme. Na sarajevskim radio-stanicama Džoni je bio zabranjen. Zabrana je, bezbeli, bila prešutna, kakve već većinski i jesu bile zabrane u vrijeme socijalizma. Ako bi je neki urednik prekršio, bio bi suspendiran. Na sarajevskoj, pak, televiziji, zabrana je bila još čvršća. I pamtim taj trenutak, doista ga pamtim, nije fraza, nije dosjetka, kada sam prvi put položio gramofonsku iglu na A stranu albuma “Kad fazani lete”. Prozračno čist zvuk distorzirane električne gitare i onih preciznih i tvrdih bubnjeva, koji neugodno u svijest prizivaju onaj duh i zvuk koji smo svakako nastojali izbjeći: Black Sabath, Thin Lizzy, hard rock i teška metalurgija. A onda iz toga sune Džoni, glasom neurotičnog tribuna, kvalificiranog antikomunističkog paranoika, koji u svemu što se zbiva oko njega i u njemu sluti Ruse i komuniste. Nadiru ti “slinavi kurvari/ bijedni genitalci/ nezgodno potežu/ ukrućenu vjernost/ razbit će ti ličnost/ slaniju od mora/ gledaj/ nezajezni anđeli/ dolaze/ kao krv crveni/ kao znoj opori/ brutalni anđeli/ ponekad u osam/ ponekad u tri/ lijevi skup ideja/ dolje ispod nogu/ otvori širom oči/ tiho kao jeza/ pušteni s lanca/ gledaj/ nezajezni anđeli/ u kolima od plastike/ u djevojačkim snovima/ u majmunovom viđenju/ u raspaljenim očima”, a onda se drama pjesme utišava, gnjev prelazi u strah i strepnju, u ono što će nekome zvučati kao rezignacija: “tko zna, tko zna…/ ne bu dobro svršilo!”
Slušam u tu sumornu i tešku sarajevsku jesen 1983. taj Džonijev hard-rock song, i već se pomalo navikavam na promjenu paradigme. Novovalna ska-reggae era upravo je stizala svome kraju, skupa s vedrim i mondenim pop-pjesmicama i campom VIS-a Idoli, bijesni i glazbeno neuki punkeri već su morali da nauče svirati, tako da je njihova pobuna već gubila smisao. Ne možeš se buniti protiv onih koji imaju novca, ako si sam već dobro zaradio. Ne možeš se buniti protiv onih koji znaju svirati, ako već sviraš bolje od njih. Džonijevo ulično pripovijedanje više nije imalo smisla, jer više nije bio tip s ulice, vucibatina iz Blata i iz aule zagrebačkog Filozofskog fakulteta, niti je više mogao biti onaj tribun od lani, iz Kulišića i s onih koncerata kada je snimljen album “Ravno do dna”. Nešto se s tom 1983. iznenada promijenilo: velika svemoćna i sveprisutna zvijer zajednice stekla je svijest o vlastitoj smrtnosti. Kasno, fatalno kasno, jer buđenje svijesti o vlastitoj smrtnosti svojstveno je osmogodišnjim dječacima, a naša mila kolektivna zvijer upravo je ulazila u svoj povijesni klimakterij. Džoni se 1983. pojavio s posve izmijenjenim zvučnim i pjesničkim identitetom. Nije više pripovijedao, pripovijest mu se utopila u metafori, zaigrao je ulogu paranoidnog gitarističkog heroja.
Dobro pamtim što mi pjesma znači. Pamtim u 2023. njezina značenja iz 1983, kao što, zahvaljujući mogućnostima fikcije, u 1983. pamtim što pjesma znači 2023. Uglavnom, nemam ja pojma, ne slutim, dok sjedim na Sepetarevcu i zagledan prema Trebeviću u magli slušam “Anđele”, da ta pjesma u vrlo jednostavnom metaforičnom ključu govori o komunistima i njihovome predstojećem preobražaju u đavla. Pušteni s lanca, gledaj, dolaze! Ne bu dobro svršilo!
Sklupčan u svojoj metafori, poput fetusa, Džoni se tako pojavio u svom drugom prikazanju. Ono prvo je definitivno došlo kraju. Doba nedužnosti došlo je kraju.
Album “Kad fazani lete” nije u prvi mah dobro prihvaćen. Ne govorim o službenoj kritici, naročito onoj zagrebačkoj, Glavanu i Vrdoljaku, toj dvojici apostola jugoslavenskog punka i novog vala, nego o trgu i ulici, o publici iz svih onih mračnih i mondenih studentskih klubova, otvorenih uglavnom po adaptiranim podrumima sarajevskih fakulteta, tamo gdje su nekad, prije uvođenja centralnog grijanja, koje se u to vrijeme još uvijek nazivalo parnim grijanjem, ležale tone ćumura, kako smo mi u tom gradu nazivali ugljen, za loženje bezbrojnih kraljica-peći po učionicama i kabinetima. U tim klubovima, kojima su vladali ambiciozni omladinci rukovodioci i koje su ne pretjerano diskretno nadzirali mladi i ambiciozni pripravnici Službe državne bezbjednosti, pristigli iz svojih partizanskih provincija da popravljaju mladež u iskvarenom gradu, zbivala se jedna kulturna povijest. Pod niskim orošenim stropovima, u prostorima koji su često bili bez ikakve ventilacije i u kojima se duhanski dim mogao sabljom sjeći, na stotine se djevojčica i dječaka transformiralo u djevojke i mladiće, uz muziku koja nije bila samo muzika, nego se kroz tu muziku definirala jedna kultura, koja je podrazumijevala određeni pogled na svijet i iz koje se definirao prvi čvrsti, značajnim dijelom i samoodabrani kolektivni identitet. U većini klubova, u Kuku, klubu studenata medicine, u Zubu, klubu studenata stomatologije, u Steleksu, klubu studenata elektrotehnike, u Art clubu, pri Studentskom domu na Bjelavama, svirao se, gotovo isključivo, punk i novi val, koji se od jeseni 1982, uz prve slutnje kraja jednoga stilsko-estetskog i subkulturnog razdoblja, počinje razlijevati u dva pravca, prema budućnosti i prema prošlosti. Radikalizam Einstürzende Neubauten prodire u naše duboke i osjetljive dječačke duše, a naše se uši navikavaju na tu magičnu čaroliju neslušljivoga, na bol u ušima i mozgu kao dio estetskog doživljaja, na koncept koji biva važniji od glazbe, na to da glazba više ni na koji način ne treba biti dopadljiva. U to vrijeme, kroz cijelu 1983, pa do ove sumorne jeseni, do trenutka u kojem sjedim s pogledom na Trebević u magli i slušam album “Kad fazani lete”, ploču koju sam ove godine najviše puta stavio na gramofon i koja je obilježila zvuk i riječ moje 1983, po tim naprednim, alternativnim ili alternativističkim sarajevskim klubovima sve više sviraju neki budući post-punk i alternativa, a istovremeno sve češće se vraćamo u prošlost, gdje se otkrivaju korijeni našega zajedničkog punkerskog i novovalnog pravovjerja. Otkrivaju se kraut rock, naročito grupa Can, njujorška alternativa s kraja šezdesetih, Velvet Underground i Nico, pa MC-5, psihodelija sa Zapadne obale, pa divni i nježni Klaus Nomi, kontratenor i kraljičica neke nama nedostižne i tragične kontrakulture, koji će umrijeti 6. kolovoza te 1983, pa će mu u jednom sarajevskom studentskom klubu, ne pamtim više kojem, jer nepotpuno je i shizofreno ovo moje preseljenje u 1983, biti upriličena tematska večer, na koju će neki od nas, dojučerašnji punkeri, doći klaunovski našminkanih lica, pa ću im se diviti, tim mojim hrabrijim drugovima, ne toliko što su prekoračili tada stroga ograničenja vlastitog spola, nego što su prošli gradom takvi, našminkani. Vrijeme je to, 1983. godina, kada klupski diskdžokeji kombiniraju paklensku neprobojnost industrijskih i paklenskih zvuka muzike budućnosti s onim bizarnim i naivno-nježnim iz muzike prošlosti. Miks u kojem Klaus Nomi izlazi iz Einstürzende Neubauten, taj dramatični, paradoksalni i gotovo nemogući zvučni i disharmonijski rez, koji je izvodio diskdžokej u Kuku, ne samo da je snažno upečatljiv, tako da bi se samo iz njega, tog reza, mogao stvoriti roman dostojan ovih romanesknih manevara, nego je taj rez ona sveobjašnjavajuća metafora 1983, godine u kojoj je prethodna povijest već došla svome kraju, a povijest buduća još se ne naslućuje. Godine koja može biti shvaćena samo kao potpuna fikcija.
U onim, pak, drugim studentskim i omladinskim klubovima u gradu, svakako manjinskim, svirala je neka druga muzika. Led Zeppelin, Steppenwolf, Deep Purple, Black Sabath, Janis Joplin i Doors, hipici starog doba, onog koje je u Sarajevu kraju došlo samo nekoliko godina ranije, možda baš u godini Titove smrti, u vrijeme prvih albuma Pankrta, Azre i Filma, ali kao da je okončano baš jako, jako davno. U subjektivnom doživljaju stvari, taj osjećaj bio je u vezi s našim ličnim godinama na zemlji, te s onom golemom razlikom koja bi se čudom zbila negdje između dvanaeste i četrnaeste godine, kada bismo od djece uzrastali u mlade buntovnike. Bio je to nečuven prijelaz od Novih fosila do Haustora, od Abbe do Sex Pistolsa, koji je ostajao zauvijek neosviješten, jer je bio praćen osjećajem stida i tajenjem da se takvo što ikad zbilo. Neki naši drugovi su, međutim, i neke naše drugarice, odlazili na drugu stranu, pa bi u nekom lažnom zanosu u Kaktusu mahali kosama i namještali izraze lica teške drogiranosti. Bilo ih je koji bi se i počeli drogirati, da bi izgledali kao da su drogirani. Takvo je to bilo vrijeme, u mnogo čemu čudno i neobjašnjivo. Na Lee Cooper teksas jaknama, licencno proizvedenim kod beogradskog Beka, kemijskom olovkom crtali su logotipe svojih bendova, ili su iscrtavali šablonske obrise Morrisonova, Hendrixova ili Che Guevarina lika. Na našoj, pak, strani bilo je one nešto ruralnije pankerske čeljadi, koja bi na istoj takvoj teksas jakni kemijskom olovkom crtala logotip Azre.
Između te dvije sarajevske omladinske supkulture, jedne koja je potekla iz punka i novog vala, i druge koja je potekla iz čuvenoga hipi kluba Kaktus, stvorene su prve ideološke i identitetske razlike u našim životima. Među nama se znalo tko je iz muslimanske, a tko iz srpske ili hrvatske obitelji. Ovo drugo je ostajalo nejasno, jer razlika u imenima nije bila toliko markantna. Ali mi u načelu nismo osjećali da se ta podjela tiče nas, pa čak ni naših roditelja. Podjela na Muslimane, Srbe i Hrvate, na muslimane, pravoslavce i katolike, ticala se naših baka i djedova, te je, činilo nam se tako, polako umirala zajedno s njima. Gola je to istina, dok o tome govorim iz prvog lica množine. Ali progovorim li iz vlastite intime, iz svoga zatajenog i u ormaru dvaput zaključanog prvog lica, stvari se dramatično mijenjaju. Ne samo da sam svih tih godina znao da sam Hrvat, nego sam od vremena kada sam u ladici s porodičnim papirima pronašao smrtni list svoga starijeg ujaka, ubijenoga njemačkog vojnika, jako dobro znao i kakav sam to Hrvat, te od čega se sastoji moje hrvatstvo. Ali i da nije toga, nakon što sam, po završenom prvom razredu osmoljetke u Drveniku kod Makarske, krenuo u školu na Banjskom brijegu, pod Mejtašom, u Sarajevu, i nakon što učiteljici Aidi Alibegović moj jezik nije bio dovoljno dobar, grdno sam osjetio da neka razlika postoji, i da je ta razlika fatalna. Osjetio sam, također, da u toj razlici postoji nešto neugodno, nešto sramno, o čemu se ne govori nego se o tome šuti, osjetio sam da u toj razlici postoji nešto gotovo seksualno. Ja sam sa svojim krivim hrvatskim riječima, s rajčicom a ne paradajzom, te s ručnikom a ne peškirom, bio neka vrsta školske i razredne tetkice. Pritom, da zbrka bude potpuna, moja dobra drvenička učiteljica Nada Kostanić bila me ispravljala, i ja sam to upamtio, da se ne kaže peškir, nego se kaže ručnik. Učinila je to ispotiha, bez šaranja crvenom kemijskom po mojoj bilježnici – a bilježnica u Sarajevu kaže se sveska – za razliku od učiteljice Aide, koja je riječ ručnik dvaput podvukla crvenom kemijskom, osramotila me pred razredom i vjerojatno u meni stvorila tu cjeloživotnu jezičnu preosjetljivost, zbog koje mi je tako važno zaštititi vlastite riječi.
Mi smo, kažem, bili ravnodušni, ali ja sam bio ranjen nacionalnim identitetima. Dok kod bih mogao biti mi, moja ravnodušnost bila je potpuna. Čim bih se vratio u ja, moja nelagoda također je bila potpuna. Je li slično bilo i kod drugih? I kako je uopće bilo biti drugi? O tome 1983. vrlo malo razmišljam. Još uvijek u društvu je neupitna i jaka ta razdjelnica između onoga što pripada zajedničkom i onoga što pripada osobnom i privatnom osjećaju. I nema svijesti o tome da bi ono što je osobno moglo biti makar i sasvim mali djelić nečega što je zajedničko, kao ni o tome da bi to osobno na neki način trebalo biti javno objavljeno. Recimo, taj moj problem s pokojnim ujakom, savršenim mladićem, zlatnim dječakom, sinom koji je bolji od sve buduće djece koja će se u obitelji rađati, a onda i mogućim tragičnim uzročnikom prestanka rađanja djece u obitelji, taj moj problem, koji je zasigurno već postojao, kako bi se on mogao artikulirati tog jesenjeg dana, uz gramofon i album “Kad fazani lete”, s pogledom na Trebević u magli, u iščekivanju Zimskih olimpijskih igara, i što ću doživjeti ako sutra dođem u školu i ako usred nekog razgovora s razrednim drugaricama i drugovima kažem da je moj ujak ubijen u partizanskoj zasjedi kao njemački vojnik, ali da je bio dobar, pošten i drag, da je bio odličan učenik u istoj ovoj školi, ali nije bio štreber, i da moji ukućani i četrdeset godina nakon njegova stradanja, a prošlo je, evo, baš četrdeset, imaju nerješiv problem sa sobom, sa svojim savjestima, sa životom među ovim tu ljudima, u ovom tu gradu, a slutim da imaju problem i s ovom zemljom, sa socijalizmom koji ih primorava da o svojoj žalosti tako dugo šute, pa na kraju krajeva, i sam zbog svega toga imam neki unutarnji emocionalni problem, i plašim se što će iz tog problema nastati. Doista, što će se dogoditi ako sutra u razredu, ili još bolje, u birtiji zvanoj Ćumez, gdje ćemo sigurno na pivu poslije škole, sve to ispričam? I što će se dogoditi ako ove posljednje predolimpijske jeseni ljudi, jedan po jedan, krenu ispovijedati tu fatalnu razliku između njihovog ja i našega mi, i pripovijedati svoje priče? Kada bi se to dogodilo, vrijeme bi promijenilo smjer kretanja, povijest bi promijenila smjer, kada bi samo hiljadu ljudi istoga dana u Jugoslaviji nekome ispričalo svoju priču o ujaku, ubijenom neprijateljskom vojniku, budućnost bi drukčije izgledala, drukčije bi potekle 1991. i 1992, o kojima sada znamo već sve. No, to se neće i ne može dogoditi. Izraz te nemogućnosti Džonijev je prelaz iz konkretnog u metaforični govor. Samo godinu i pol ranije, u to doba naivnosti što je nakratko nastupilo po Titovoj smrti, pjevao je “Poljska u mom srcu”, tu vjerojatno i najradikalniju protukomunističku himnu naših života, koju je napisao i otpjevao prije nego što je general Wojciech Jaruzelski 13. decembra 1981. zabranio rad sindikata Solidarnost i zaveo ratno stanje u Poljskoj. Pjesma je objavljena na albumu “Sunčana strana ulice”, u junu iste godine. Na sljedećem albumu, nazvanom “Filigranski pločnici” i objavljenom nakon uvođenja ratnog stanja, našla se pjesma “Proljeće je 13. u decembru”, i u njoj stihovi: “O čemu razmišlja obrisano lice,/ između dva osmijeha/ i nakanom tamnijom od noći”. Prva imala je formu budnice, druga bila je melankolična pjesma jedne revolucije.
Obje pjesme ove jeseni, dok ponovo slušam ploču “Dok fazani lete”, pripadaju prošlosti i vremenu koje se od nas odmaknulo brže nego ijedno ranije vrijeme naših života. Uostalom, i taj ljetošnji koncert Azre, na Ljetnoj pozornici na Ilidži za koju, kažem, ne znam ni gdje se nalazi, dok u subotu 23. srpnja 1983. izlazim na posljednjoj postaji tramvajske linije broj 3, predstavlja gotovo nevjerojatan mađioničarski trik kalendara naših malih i velikih povijesti. Naime, jučer je, u petak, u večernjem televizijskom dnevniku, objavljena kratka vijest, koju prenose i jutrošnje novine, još uvijek bez komentara, da je u Poljskoj ukinuto ratno stanje. Ili izvanredno stanje, kako bi se to reklo jezikom naše svakodnevice. Građanima su vraćena njihova građanska prava, od ponedjeljka se legalizira rad kulturnih i društveno-političkih organizacija, na opće zadovoljstvo sloboda se vraća u Poljsku, a da se još uvijek nitko, pa ni Jaruzelski i njegovi koji su zaveli tu devetnaestomjesečnu diktaturu, ne osjeća poražen. Tako je to sad, ove subote i ovog vikenda, tako će biti sljedećih dana i mjeseci, a vjerojatno i godina, nitko se neće osjećati poraženim, ali će svi živjeti i ponašati se u skladu s time da su građani izdržali, da je Solidarnost izdržala i da je izdržala ona većinska zajednica koja čini neku još uvijek ilegalnu Poljsku, te je samo pitanje vremena i forme kroz koju će biti artikulirano da je ona druga, generalska Poljska izgubila i da se bliži kraju sovjetska okupacija.
Jedva da će među ovim svijetom u tramvaju, na putu prema Ilidži, biti onih kojima će Poljska na um pasti. Bez obzira na spomenute dvije pjesme, predaleka im je to asocijacija. Malo ih je i koji shvaćaju što znači vijest o ukidanju ratnog stanja u Poljskoj. Istina, većina je to već čula, 1983. se, makar i krajem oka, gleda televizijski dnevnik, i za uho zapnu radijske vijesti, gotovo svi čitaju novine, ali vijesti se oduvijek tumače iz perspektive dana u kojem bivaju objavljene. Istina, ima ih koji se nadaju da će Džoni izvesti “Poljsku u mom srcu”, zapaljiva je to i ritmična pjesma, ponese u ples i skakanje, u stapanje s tom nepreglednom masom koja se giba i podiže ruke. Ima u njoj, u toj pjesmi i još nečega: uznemiri, nasekira, razgnjevi pripadnike Službe, koji sve ovo nadziru, ustrepte nad njom omladinske funkcioneri, naroguše se drugovi u gradskom i u centralnom komitetu, čim im na stol stignu izvještaji. I sve to stvara neku prijatnu atmosferu opasnosti i rizika, naročito ovdje u Sarajevu, gdje su stvari drukčije nego u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, i gdje bi, da se razumijemo, i po Službi, i po Partiji, i po drugovima na vlasti, Azra bila zabranjena, a Džoni bi bio u zatvoru, ali o tome se, srećom po nas, ne odlučuje u Bosni i u Sarajevu.
U tramvaju nema slobodnog mjesta, da sjednem i čitam “More tišine”, knjigu priča sarajevskog pisca Nenada Ešpeka, objavljenu proljetost kod Veselina Masleše, koja mi je već mjesecima u unutarnjem džepu teksas jakne. Gdje god u jakni krenem, knjiga je tu. Zato ništa drugo i ne oblačim. Ali kako nemam gdje sjesti, stojim na zadnjoj platformi, malo gledam kroz prozor prema pustom gradu – svi su otišli na more, a malo pred sebe po tramvaju. Šta je to, gdje svi ovi idu? – glasno se raspituju oni kojima neočekivano pun predvečernji subotnji tramvaj kvari komociju. Je l’ to nešto ima? – pitaju sljedeći, puštajući s dokonom milinom da im se jezik raspe u prah. Uvijek nešto ima! – sami sebi odgovaraju. Pa i usred ljeta, nadodaju. Neka mladosti, neki će veseli starčić. Jebo mladost!, odgovara mu jedan što je pošao na koncert.
Pa se opet uprazno zagledam kroz prozor, da promislim te dvije neobično uparene riječi, jebo mladost!, koje tako može izgovoriti samo netko tko je mlad, i mlad je već tako nepodnošljivo dugo, cijelu jednu socijalističku povijest, hiljadu i sto partijskih i još sedam i po hiljada omladinskih koncerata je mlad, a ta mu mladost teško pada. Trenutak je da nad tom mladošću zastane, pa da je umorno opsuje, onako kako istinski vjernik opsuje Boga, nakon što se mlatne čekićem po palcu, jer s jedne strane zna da ima koga i opsovati, i da ima kome zamjeriti što ga u ovaj dan od čekića nije sačuvao. Ali zna i još nešto: da mu taj Bog neće na psovci zamjeriti, premda će se, kao i toliko puta, štrecnuti nad svojim djelom. Jebo mladost!, mislim se, jebo mladost!, kratim ovo predugo tramvajsko putovanje, liječim se od čamotinje izazvane time što ovako stojim, pa ne mogu čitati knjigu, i pokušavam jebo mladost! uskladiti s kloparanjem tramvajskih kotača, od čega mi se najednom prispava.
Koncerti Azre otpočetka su specifični zato što Džonija dolazi slušati publika s obje ideološko-muzičke i identitarne strane: mi punkeri, i oni hašišari, hipici, hevimetalci zaostali u razvoju… Koliko se mogu sjetiti, to je jedino prekoračivanje stilsko-estetskog tabua. U Džonija se kunu i oni koji slušaju Smak i Galiju. U neko buduće doba dogodit će mi se da nakratko povjerujem kako se nacionalizmu i bratoubilaštvu ne mogu odati oni koji su skupljali albume Azre i dolazili na Džonijeve koncerte, i da su svi ti palikuće, ubojice i mahači zastavama uglavnom ljudi sa sela, prethodno odgojeni na nekoj drugoj muzici. Od svih iluzija ta je, možda, bila najraskošnija. Živjeli smo osamdesetih anestezirani fikcijom. Samo oni darovitiji doživjeli su nešto više od anestezije, na primjer neki unutarnji, duhovni i intelektualni preobražaj, samo oni darovitiji odmakli su se od zvijeri u sebi. Tokom listopada i studenog 1983. Džoni s Leinerom snima “Krivo srastanje”, a u pjesmi 3N stihove: “Ne razumijem zašto primatima/ nikad ne isključuju elektriku./ Oni u principu ionako rijetko čitaju,/ a i to što čitaju, krive stvari čitaju/ pa zašto im onda ne isključuju elektriku?” Bit će to proplamsaj zbilje u visokometaforiziranom pjesnikovom izrazu: doista, bilo je te godine redukcija struje, više u Sarajevu nego u Zagrebu, i bilo je kvartova, naseljenih primatima, ljudima na položajima, kojima se struja nikad nije isključivala. A mogli su bez nje, jer ionako nikad ništa nisu čitali. Osim za anesteziju. Općenito, komunizam smo svi skupa preživjeli pod anestezijom. A onda je počelo boljeti. U 1983. možda bismo mogli pronaći rodno mjesto tog bola?
Ljetna pozornica je poput nekog snovitog antičkog teatra. Ovo ću mjesto često ubuduće sanjati, premda nikad više tu neću doći na koncert. Ili će mi postati daleko, ili neće više biti Azre, niti subote 23. srpnja 1983? Džoni je s novom gitarom, drukčije izgleda, iza njega je ogroman razglas. Bubnjara i basista ne prepoznajem, a zvuk još je tvrđi nego na albumu. Hašišari se raduju, pankerska strana malo je iznenađena, nenaviknuti su ljudi na ovo, pjesme traju po petnaest-dvadeset minuta, pune beskrajno dugih i prljavih Džonijevih solaža. Poludjeli heroj posljednji put nastupa pred publikom koja ga poznaje iz prethodnih njegovih uloga, kada je još bio narodni tribun, Petar Kočić naših mladosti, jer će s novim pločama i na budućim koncertima Džoni postati idol neke druge publike. Bezazlen u svojoj ludosti, bit će citiran u Asu, tom prvom jugoslavenskom tabloidu, pokrenutom baš u Sarajevu, pjesme će mu se napokon puštati na radio-stanicama i po gradskim disko klubovima, koji će, malo-pomalo, zamijeniti one mračne studentske i omladinske podrume, gdje ćemo ostati sami mi, najekstremniji, da meditiramo uz Einstürzende Neubauten i čekamo rat.
Tri godine kasnije, u proljeće 1986, Džoni Štulić sljedeći će svoj album, prvi nakon “Krivog srastanja”, objaviti kod sarajevskog Diskotona. Tu ploču, naslova “It Ain’t Like in the Movies At All”, neću kupiti, jer će mi već biti neslušljivo ono što je na njoj snimao. Te i sljedećih godina Džoni će dolaziti u Sarajevo posve integriran u postolimpijsku i postudbašku atmosferu grada, koji još nije imao ni uho ni dušu da čuje nadolazeći tutanj vlastite apokaliptične propasti. Policiji bosanskoj, tajnoj i javnoj, Džoni će tada biti simpatični paranoik, koji svašta provaljuje, i nad čijim se provalama svi veselo smiju, dok on ostaje smrtno ozbiljan, jer vjeruje u to što govori. Kada se napokon zarati, početkom opsade grada, uspjeli su ga dobiti s neke gradske radijske stanice, pa je izjavio da je ovo što se Sarajevo događa očekivano i zasluženo, jer su prije samo nekoliko godina u Pretis, gdje se pri tvornici u kojoj su se proizvodili golfovi, proizvodilo teško naoružanje, na jedan ulaz u tvornicu ulazili Iračani, da kupuju topove i municiju za rat s Iranom, a na drugi ulaz ulazili su Iranci, da kupuju topove i municiju za rat s Irakom. I samo je bilo važno da se međusobno ne sretnu. Tako je govorio Džoni, ali mu nitko nije ništa zamjerio. Sarajlije su se smijali još jednoj njegovoj provali…
Ali do toga je još daleko, dok u jesen 1983. sjedim naspram Trebevića, na koji JNA još uvijek nije postavila svoje topove, proizvedene u Pretisu, i slušam album “Kad fazani lete”, čije ću sve tekstove napamet znati i četrdeset godina kasnije. Zagreb, u kojemu ću jednom u budućnosti živjeti, u onim najljepšim, melankoličnim, nježnim i tihim trenucima, za mene će biti katalog citata iz Džonijevih pjesama. “Zadnji put je nebo iznad Trnskog izgledalo licem kao cjelina,/ s posteljinom i jastukom, skinuto do gole kože./ Pitala si zašto tražim grotesku u svakom detalju/ i da li je ikad bilo bolje.” Gledan očima iz njegove pjesme, tolike godine nakon što ga je napustio, sav Zagreb je Džonijev citat. To ne znam, dok slušam Fazane i na um mi pada ljetošnji koncert, ali često vrlo jasno osjetimo i ono što ne znamo. U nama je 1983. i sva naša budućnost.
Eh, da ti pravo kažem, ne znam odakle da počnem. Kažu stari ljudi, najbolje je početi ispočetka. Samo ja ne znam, zapravo, gdje je taj početak.
Stari mi je bio, onako, zajeban, strog, sada bi rekli zatucani dinosaur, s puno nepotrebnih pravila, načela, principa, koja je, iskreno da ti kažem, samo on razumio. Dobro, pretjerah. Razumjeli su to oni idealisti koji su tek izašli iz rata, ubijeni u pojam glađu, vaškama, a poslije i nepravdom.
Pravila poštenog života, da se mirno spava, držao se i jedan stari partizan, bez noge do kuka, s dvije štake, koji je išao niz zenički korzo, pomalo pijan a puno više ljut i razočaran, vičući:
– Mater im jebem, ja sam se borio protiv Šesta, a sada Šesta ima više nego ikada prije!
Bio sam tada još dijete, nisam baš razumio to vikanje, a stari me je vodio za ruku na drugu stranu govoreći u pola glasa, sebi u bradu:
– U pravu je, ali što mu to treba.
Poslije sam, u Švici, kad su mi mama i tata došli u posjet, pitao starog što je to tada bilo. Stari mi je objasnio da su Šeste, u stvari, bili obitelj Šestić, buržujska, kako bi onda rekli, kulačka obitelj. Partizani su se borili protiv kulaka i kapitalista, a kad se završilo ratno ludilo, takvih je, na žalost, bilo još više. Nisu više bili problem Šestići, nego mali, nesposobni miševi, koji su se dočepali položaja i svih pogodnosti koje su mogli izmisliti i sebi dati pa su onda uzeli sebi za pravo zlostavljati druge, vrijedne i poštene ljude.
Izučio sam ja zanat, i to dva. Jedan u redovnoj školi za bravara, a drugi u večernjoj školi za konobara.
Stari, već sam ti rekao, bio je strog i zajeban. Radio je, kao konobar, na željezničkoj stanici, a mater je šila haljine i kostime, kod kuće. Imala je zlatne ruke, oštro oko, znala je odmah pogoditi konfekcijske brojeve drugaricama koje su donosile materijale kod nje, a ona bi ih, kao pravi čarobnjak, pretvarala u suknje, haljine, pantalone, kostime, sakoe. Ih, koliko je samo puta sakrivala mane nekim važnim drugaricama, debele stomake, male ili velike sise, krive noge.
Na mene mater nikada nije zagalamila, uvijek sam bio uredno obučen, čist, počešljan, uvijek bi mi, da ne zna stari, ubacivala koju paru u džep, onako, da imam. Samo je bila stroga prema njemu. Znao sam je čuti kako kasno noću šišti, kao da mene ne probudi:
– Jes to opet pjan!? Doće ti glave glave rakijetina, u grob će te otjerat! Što malo ne paziš ono svoje dijete!? Tvoji su drugovi svoje pozapošljavali, a ti samo ločeš!
Stari bi samo potezao iz boce rakiju brlju, motao cigarete i dugo poslije samo sjedio i šutio, sam u mraku. Nisam siguran, ali mislim da je i plakao.
Poslije sam, odrastajući, saznavao kako je bio frustriran činjenicim da je mater živjela s jednim partizanom bez noge, dok je on ganjao zaostale četničke bande po planinama Srbije i Bosne. Čaršija kao čaršija, pričala je svašta. Stari bi govorili:
– Ono što se priča, jal’ je bilo, jal’ će bit’.
Jednom kad se podobro napio ispričao mi je priču kako je izbačen iz Partije. Primili su ga jer je imao dva ordena za hrabrost. Jedan od Crvene armije, drugi od partizana. Dok je, krajem ’46 i početkom ’47., ganjao zaostale četničke bande, upali su u jednu šumu gdje su im čobani otkrili kako se iz zemlje diže dim. Bila je to ukopana zemunica, u njoj su bila četvorica prljavih, poderanih, smrdljivih, punih ušiju, kako se pokazalo po hapšenju, ustaša. Jedan od njih bio je i moj stric, ćaćin rođeni brat Mirko.
Zaprepaštenje i nevjerica nije se moglo izmjeriti kod koga je bilo veće. Priveli su uhvaćene u svoj stožer, ali prvo su ih morali okupati, oprati, ošišati, obrijati i posuti praškom protiv ušiju. Stari je izvadio svoju rezervnu uniformu, dao je bratu, a njegovu odjeću dao je spaliti. To je vidio jedan od njegovih drugova, prijavio, i kasno uvečer, na partijskom sastanku, stari je izbačen iz Partije jer, kako su mu obrazložili prijedlog i odluku: dao je uniformu jednom neprijatelju, jednom ustaši, a nije je dao svom borcu, kojemu je možda bila potrebna. Niti jednom riječju nije se govorili da je to njegov rođeni brat, da mu se tek trebala dokazati, moguća, krivnja, samo da je ustaša i neprijatelj.
Možda je stari i zbog toga puno pio.
Dosadilo meni čekanje. Mlad, zdrav, prav, zanat u rukama, mislim se, valjalo bi nešto posla u Željezari naći, skinuti se ćaći i materi s proračuna, možda naći nešto cure za ženiti. Ipak, posla nema. Stari zapeo pa neće nikoga moliti, mater nema koga moliti, a ja vala neću moliti.
U međuvremenu sam odslužio dio vojske, jer sam se razbolio, imao dizenteriju, povećale mi se bjelančevine u mokraći, pa su me pustili ranije, uz naznaku da se moram vratiti na dosluženje kad mi se poboljša zdravstveno stanje. Stari je govorio:
– Neš’ vala više ić’! Malo sam im ja gulio, neće država propasti bez tebe.
Odem u SUP, tada se to tako zvalo, a ne kao sada MUP, podnesem zahtjev za izdavanje putovnice. Malo se čekalo, valjda nekakve provjere, pa kad su skontali da je stari bio s njima, a da mene nemaju u evidenciji baraba i lopuža, daju mi moju putnu ispravu.
Zajmim nekog novca od jedne mamine mušterije, slagao sam joj da me mama hitno šalje, pa na vlak.
Prvo u Italiju, a onda u Francusku. Strani jezik sam samo govorio rukama i nogama. A kad ću ga naučiti na zanatu i večernjoj školi. Dođem u Marsej, lutam onako, lukom, a velika je ljudi moji, to je čudo jedno. Imam samo nešto dinara, jezik ne znam, gledam onako ispod oka kako da ukradem neko pecivo, neku voćku s uličnih tezgi, kad mi priđe neki tip, sad bih rekao mufljuz, onda mi je izgledao kao anđeo i na francuskom nešto pita.
Ništa ga nisam razumio, pa mu ‘nako po naški velim:
– Haj ba, mrš! Mene si našo zajebavat!
Kad on, na lijepom našem kaže:
– Nemoj tako, zemljače. Nisam znao da si naš.
– Koji vaš? – pitam ja
– Pa naš, jugović . kaže on, a sve se nekako čudno smiješi. Poslije sam shvatio da su mu muškarci draži od žena. Znaš na što mislim.
– Eto, jesam, pa šta! Što je tebe to briga? – sve se nadam ostaviti će me na miru
– Pa, eto, i nije, pravo veliš, samo mislim da nemaš para, da nemaš gdje prespavati i da ne znaš francuski, pa rekoh, naši smo, da ti pomognem.
– Nemoj, matere ti. Čekam rođaka da dođe po mene – govorim mu ja
– Jes, jes, aha. Vidim, bolan, ja kako gledaš kifle i perece, kako gledaš jabuke i kruške, očima ih jedeš, vrebaš samo trenutak da nešto mazneš. Niti znaš pitati, niti imaš para platiti. Nego dođi sa mnom, imat ćeš krevet, nešto ćemo naći za pojesti, a možda ti nađemo i kakav posao.
Da ti skratim. Bio sam s tim, Nikola je rekao da se zove, sada mislim da mi je lagao, preko mjesec dana. Meni nije prilazio, ali viđao sam ga zagrljenog s nekim bijelcima i crncima. Imao sam svoj krevet, u ne baš čistoj sobi, imao sam uvijek nešto pojesti i po kutiju cigara na dan. Obećavao je posao, pa se ljutio da su ga neki prevarili, pa opet obećavao, dok mi na kraju nije doveo nekog malog crnca i rekao da pođem s njim na posao.
Pošli mi jedno jutro, vidim idemo prema onoj velikoj luci, ulazimo na teretni brod, mislim se ja: tko će ovoliku grdosiju istovariti, kad tamo ima još nekih ljudi, miješano, bijelaca, crnaca, kosookih, nekih meni čudnih ljudi, poslije sam saznao da su iz Južne Amerike.
Ušli smo negdje ispod palube, živi mrak me pojeo. Malo sam se, još od djetinjstva, bojao mraka i vampira.
Iznad nas se zatvorio poklopac i nedugo zatim osjetio sam prvo lagano ljuljanje a onda sve jače. Shvatio sam da plovimo i u mraku čujem samo nekontrolirani žamor, galamu, buku motora i jedan glas koji kaže, na našem jeziku:
– Kakvo je sad ovo sranje!?
Ne znam koliko smo putovali. Činilo mi se danima. Dobivali smo nekakvog starog kruha, nekakve tekućine, malo vode. Smrdili smo sami sebi. Pronašao sam onaj glas koji je govorio našim jezikom. Bio je to Boško, kako je rekao, iz Kragujevca. Meni je to bilo kao da mi je rekao s drugog kraja svijeta. Znao sam za Kragujevac jer su nas u školi učili Krvavu bajku o pokolju školske djece u nekakvom parku.
Držali smo se nekako zajedno, pričali, ponešto lagali jedan drugom.
– Od kuda ti na ovom putu? Kakvo sranje tebe ovamo tjera? Mora da si nešto debelo zasro, dok si pošao? –pitao me Boško
– Kakvo ba sranje? Samo nisam imao posla u Zenici, pa sam pošao tražiti sebi kruha – ispričao sam mu za starog, da je bio partizan, dobro, prvo ustaša, pa onda partizan, da je imao svoj ponos i nije htio moljakati hajvane koji su se za nešto pitali, i tako to.
– Onda mislim da nisi normalan. Pa mi, brajko moj, idemo u Alžir. U Legiju stranaca, profesionalna vojska. Idemo u rat. Nema ti ovdje Francuza, zato se i zove Legija stranaca. Neće buržuji ruke svoje prljati dok ima nas budala koji ćemo ubijati i ginuti za njih. Ali, rok služenja je tri godine i onda smo slobodni, naravno, ako preživimo.
Mislio sam da me zajebava. Mislio sam da idemo možda preko mora nešto okopavati, graditi, brati.
Nisam znao da me onaj Nikola tako izradio. U stvari, sam sam sebi bio kriv.
Ta epizoda mog života je onaj dio koji bih volio izbrisati gumicom, nekako ugasiti sjećanja, izbaciti ga iz turobnih snova. Koštao me taj dio života puno.
Ženi nisam pričao gdje sam bio i što sam radio dok nju nisam upoznao, priznajem, nisam ni ja nju pitao što je radila prije mene.
Dvostruki je to strah bio. Bojao sam se da će me ostaviti, prezreti, osuditi, pokvariti ono što imamo, što smo gradili skupa. Bojao sam se saznati koliko ih je imala do mene, da je bila rospija, da je bila lopov, da je bila narkomanka. Svi moji strahovi bili su bezveze.
Po isteku mog trogodišnjeg ugovora, naravno, vratio sam se ocu i materi. Po godinama bio sam još mlad. Ta tek mi je bilo dvadeset dvije. A kao da sam proživio i preživio stotinu.
Moji su mislili da sam ja bio, na tzv. privremenom radu. Povremeno sam im slao pisma koja je Služba slala iz francuskih pošta. iz Marseja. Imao sam nešto para, nisam sve spiskao, i da sam htio, nisam imao vremena i nisam imao gdje.
Rekao sam starom da sam se vratio za stalno, da želim raditi, biti uz njega i mater.
Sada smo zamijenili uloge. Ja sam bio taj koji je noću dugo sjedio u mraku, pušio i srkao brlju.
Ponekad bih čuo majku kako ga je zezala da je on njezin brko. Na početku rata nosio je brkove kao Adolf, kao većina njegovih sljedbenika, a kada se vratio iz rata nosio je brkove kao Staljin, njegov novi vođa, sve do ’48 i informbiroa, kad ih je brže-bolje obrijao, da ne najebe. Ja bih ga, onako mangupski nekada oslovio s: Brko, a on je samo odmahivao:
– Mrš tamo, bando!
Tražio sam tako posao jedno godinu dana. Uredno prijavljen na biro rada. Stari je, znam, gazeći svoje principe, išao kod nekih ljudi moliti ih da me prime, ali džaba. Gubio sam živce polako, stari malo brže. Jedan dan, rano ujutro, obrijao se, obukao čistu košulju, nabacio šešir i otišao kod jednog svog Druga, u Komitet. Komitet je tada određivao sudbine ljudima, mogao je i jeste meni. Meni, koji nisam nikada bio član nikakve partije, nikada se nisam bavio politikom, ali politika se bavila sa mnom, s nama.
Kakav je odgovor stari dobio na svoje molbe saznao sam kasnije i sam. Znam samo da se stari vratio iz čaršije, iz Komiteta, pjan ko zemlja. Znam samo da je govorio, petljajući jezikom:
– Trebo sam pobit govna kad sam mogo.
Rekao mi je sutra da nastavim tražiti posao, da od njegovih pomoći nema, mrka kapa.
Meni nije dugo trebalo da popizdim radi te situacije. Budući da mi je istekla putovnica, pošao sam tražiti zamjenu, pa opet preko granice, trbuhom za kruhom.
Ali, famozno ali, kažu mi da ima nekakvih problema sa zamjenom moje putne isprave. Pa dođi drugi dan, pa neki drug nije potpisao suglasnost, pa nedostaje neki papir. Vidim ja da je neka zajebancija u pitanju. Pitam ja tko je šef, onaj koji konačno izdaje putne isprave, pokažu mi ga i ja ga, otvreno pitam:
– Dobro, u čemu je problem oko moje putovnice? Nisam ba ja kriminalac, njima biste dali odmah, samo da ih se kutarišete iz Juge! – vičem ja na hodniku
– Haj, mali, ulazi, ne deri se, mogo bi malo ostat na lađenju u podrumu. Zaveži i ne deri se – koristi autoritet šefa i ustanove u kojoj radi
– Slušaj mali – govori mi kad smo ušli u njegovu kancelariju. – Znamo đe si bio, znamo s kim si bio, znamo što si radio, zato ne galami, jer bismo mogli drugačije govoriti. Pustili smo te jer znamo da nisi radio nikakve zločine, kontamo mlad si, ai stari ti ima dvije medalje za hrabrost. Zato ne seri! Neš dobit putovnicu još neko vrijeme. Briši sad da te ne hapsim za nešto, pa da robijaš bezveze, uvijek ti možemo nešto naći. Jel jasno, legionar!? Vidiš ovu fasciklu, imamo tu i kad si se posro, i kad si nešto popio i pojo, kad si s nekom kurvom deverio, kolko si para dobio, gdje si sišao s broda, s kim, ma sve, nemoj ba da ti pokazujem i slike koje imamo. Lijepo ti kažem, briši!
Tek tada sam shvatio s kim imam posla. Nisam mogao ni sanjati da je netko tko je bio sa mnom bio njihov čovjek. Kopkalo me kako su sve znali. Činilo mi se da su imali sve o meni. Možda i više nego što su znali moji roditelji. Pitao sam se jesu li i starom pokazali ovaj moj dosje, ovu moju fasciklu. Ne znam je li me osuđivao zbog mog postupka ili se ponosio svojim sinom jedincem.
Došao sam kući, sjedio cijelu noć, pio, pušio, pa pušio i pio te, na koncu, odlučio. Idem preko grane u Švicu. Nema šanse i načina da me bilo tko zaustavi. Odoh, a starcima ću se javiti kad budem na sigurnom.
Imao sam nešto para koje mi je dala mati, onako, da imam. Kupim kartu za drugi razred brzog vlaka do Ljubljane.
Putujem lijepo, kao čovjek, po danu, popijem piće u vagon-restoranu i dođem, uz poslovična kašnjenja ondašnjih vlakova, predvečer u Ljubljanu. Raspitam se za prvi naredni polazak vlaka za Trst, pa krenem prema Italiji. Naravno, nemam nikakvu putnu ispravu, trudim se biti neupadljiv, miran, sa sigurnim kretnjama, kako ne bih nimalo bio sumnjiv ondašnjoj miliciji, bilo uniformisanoj bilo agentima u civilu, kojih je bilo na svakom vlaku, sasvim sigurno.
Eh, sad da ti kažem. Bio sam dovoljno mlad i lud. Malo prije granice s Italijom, na nekoj maloj stanici, siđem s vlaka i uhvatim se ispod vagona za nekakvu šipku. Prvo sam morao biti siguran da se šipka ne vrti jer to bi me moglo ubiti. Tako sam prešao u Italiju, onda sam, onako prljav i garav, bio još manje sumnjiv Talijanima, raspitao se za vlak prema Cirihu i opet na istu foru, ispod vagona, za cijev, pa putuj legionaru.
Kad sam se dočepao Švice, kao da sam se rodio. Bio sam sto kila lakši, ali nimalo pametniji. Čuo sam bio da se može tražiti politički azil, ali ja se nisam bavio politikom. Mene Partija nije proganjala, mislio sam da se za politički azil mora prvo nešto zasrati kod kuće i to nešto golemo, jer jajare su završavale u običnim zatvorima, a oni, kao malo opasniji, na Golom otoku.
Prljav i garav bio sam sumnjiv policiji u Švici, jer oni takvih, kako sam tada izgledao, nisu imali. Odmah su me pokupili, tražili isprave koje naravno, nisam imao, bacio sam uz put osobnu iskaznicu, pa su željeli znati tko sam uopće. Imao sam nešto znanja francuskog jezika, engleski sam govorio vrlo dobro, tako da smo se gotovo lako sporazumjeli. To je bila gospodska policija, a ne ona naša narodna milicija koja prvo mariše pa pita tko si i što radiš, uz put ti psujući sve živo i mrtvo.
Odmah sam rekao da tražim politički azil navodeći kako me Partija i država proganjaju jer ne mislim kao oni, a još manje radim kao oni.
Pozvali su oni nekog službenika iz jugoslovenske ambasade koji je obavljao razgovor sa mnom. Prije bih rekao da je obavljao ispitivanje nego, razgovor. Te tko sam, tko su mi roditelji, odakle sam, kako sam ušao u Švicu, tko me šalje, za koga radim, zašto nemam putovnice i tako po nekoliko puta samo mijenjajući redosljed pitanja.
Na koncu, tek negdje pred jutro, valjda mu je netko donio moje papire, počeo je s ispitivanjem i čuđenjem jer otac partizan, s dva odlikovanja za hrabrost, jedan od Crvene armije drugi od partizana, puna prsa drugog ordenja, iz čestite obitelji, bez problema u školi, pa otišao, molim te lijepo, u Legiju stranaca. S kim moj stari surađuje, tko mi je veza, što radim u Švici, hoću li opet u Legiju, koje su mi namjere. Onda, na kraju, zadnji adut:
– Mali, nemoj se zajebavati s nama! Možemo mi i drugačije razgovarati!
Ipak, izgleda da sam se bio dopao policiji u Cirihu pa me nisu htjeli prepustiti našim ljudima. dali su mi nekvo privremeno boravište dok ne sredim sa svojim veleposlanstvom sve nastale probleme.
– Da ste mi dali posao u Zenici, da ste mi dali putovnicu, ne bi do ovih stvari ni došlo. A to kako sam ušao u Švicu, moja je stvar, nije bilo nikakve organizacije, nikakvih ljudi koji prevode emigrante. Od vas tražim samo važeću putnu ispravu, da me ne tretirate kao zadnje govno i kriminalca – rekao sam jedan put službeniku veleposlanstva i toga sam se držao tih nekoliko dana.
Tih se dana, kao i još mnogih ne volim ni sjetiti. U međuvremenu, dobio sam posao u jednom staračkom domu kao kućni majstor, hauzmajstor. Radio sam sve i svašta. Kosio travu, okopavao drveće i cvijeće po domskom parku, popravljao starcima kolica, popravljao vrata od ormara, popravljao vodovodne i kanalizacijske odvode, dok nisam čuo da u jednoj tvornici traže bravare za proizvodnju vijaka, matica, kotača za bicikle.
Dobio sam posao, upoznao moju Evu, i počeo razmišljati o ženidbi i smirivanju.
Nakon dvije godine, uspio sam dobiti i jugoslovenske dokumente, pa potom i Švicarske.Oženio sam se i dobio prvo dijete, mog Mihaela.
Eva je radila u istoj tvornici kao i ja, podigli smo nekakav kredit i kupili svoju kućicu iz snova, odmah spremni za proširenje obitelji. Kvart u kojemu smo stanovali bio je onaj za srednju klasu, miran, ne tako daleko od grada, dobri i mirni susjedi. I njima sam znao popravljati raznorazne stvari, nisam naplaćivao, što se oni nisu čudom mogli načuditi, jer, samo lud čovjek ne cijeni sebe i svoje vrijeme. Ali, jebi ga, ja sam bio takav.
Eva mi je dala sigurnost, potporu u svemu i svu ljubav svijeta. Nisam ni ja škrtario u ljubavi.
Jednoga dana, telefonon je zvonio nekoliko puta, pa prekidao čim se netko od nas javi, da bi predvečer na vrata došla dva tipa, odmah sam znao da su neki mutni tipusi, i rekla da žele sa mnom razgovarati. Pustio sam ih, istina, nevoljko, a oni su započeli:
– Mi smo iz jednog emigrantskog bratstva koje okuplja naše ljude. Voljeli bismo kad bi se i ti pridružio. Sastajemo se jednom tjedno, uvijek na drugom mjestu. Tvoja obveza bi bila samo da dolaziš na sastanke i plaćaš članarinu. Ako bi bilo potrebe za nekakve akcije tipa prosvjeda, peticija, bacanja kamenja na veleposlanstva, to bi bilo organizirano i znao bi na vrijeme. Bratsvo bi na sebe preuzelo obvezu da te štiti od raznoraznih budala, siledžija i kabadahija. – govorio je jedan mali, suhonjavi, proćelavi tip, cijelo vrijeme vrteći šešir u ruci, očima šarajući po kući.
– Nekoliko stvari ne razumijem. Prvo odakle vam hrabrost ovako doći kod mene i nešto takvo tražiti, jer sigurno znate da sam ja miran i lojalan građanin ove zemlje. Drugo, tko su to vaši, a tko su njihovi? Treće, od koga da vi štitite mene kad nikada nisam imao nikakav problem sa susjedima, ne samo Švicarcima, nego ni sa drugima koji žive oko mene. Četvrto lijepo se nosite u pizdu materinu i vi i vaše bratstvo.
– Dobro, prijatelju. Ne moraš. Samo da znaš, možemo mi i drugačije razgovarati – ponovio mi je rečenicu koju sam već čuo, pa mi je odmah palo na pamet da je to ista ili slična banda.
Otišli su, Eva nije puno zapitkivala tko su i što hoće, a i meni je bilo mrsko objašnjavati joj ono naše čuveno: đe mene nađoše.
Nekoliko dana bilo je prošlo, sve normalno, kolotečina, posao, kuća, oko kuće, druženja sa susjedima, sve do jedne nedjelje ujutro. Eva je nosila naše treće dijete, našeg Roberta.
Bilo je to pred zoru. Odjeknulo je kao grom, staklo na velikim balkonskim vratima rasulo se, sve je trajalo samo sekundu-dvije, a onda neki čudni mir. Djeca su skočila, uplašena, bunovna i došla kod nas u sobu, Eva je drhtala držeći se za donji dio stamaka, kao da će joj dijete ispasti, kad je zazvonio telefon. Onako, nasilno probuđen, pun brige za svoje, polusvjesno dignem slušalicu i čujem, nekako tiho:
– Sada je bila kapija, drugi put lete žena i djeca! Razmisli – i prekid veze.
– Tko je to, mater vam jebem, što ne dođete sami na mene, šta je šupci! – derem se ja u slušalicu, a nemam kome, nitko me ne čuje, samo Eva i djeca. Sreća je što ne razumiju naš jezik.
Odmah mi je bilo sve jasno. To su bila ona dva majmuna koji su tražili da se upišem kod njih. Brzo je došla policija. Nisam im ništa govorio, samo da nemam pojma tko je i zašto postavio bombu pod moju kapiju. Susjedi su zabrinuto vrtili glavom, odbijajući ući popiti kavu s nama, misleći tko zna kakav sam ja skriveni bandit i kriminalac, s kim imam neraščišćene račune.
Sljedeći dan, ponovno su došla ona dvojica majmuna. Ovaj put sam znao da ispod pazuha nose pištolje. Bojali su se da ih ne roknem odmah u dvorištu, a ja sam se bojao da ne zapucaju radi Eve i djece, tko zna kakve su to budale. Nisam ih pustio u kuću, nego onako s nogu, u dvorištu sam im rekao:
– Dobro, pičkice, plaćati ću tu vašu jebenu članarinu, ali nemojte da vam padne na pamet zvati me u bilo kakve akcije, slične onoj od neko jutro. Ne zovite me i ne tražite. I još nešto, vidim li vas blizu moje kuće, žene, djece, osjetim li samo vaš smrad u blizini, preuzimam zakon u svoje ruke a vi nikako ne želite znati što bih vam mogao uraditi!
– Dobro je ba, legionar, smiri hormone. Plaćaj i mi te čuvamo. – kaže meni onaj mali, proćelavi. prepoznao sam mu glas od nekog jutra.
– Pazi ti da tebe ne budu morali čuvati od mene. Haj mrš sada iz dvorišta!
Plaćao sa od tada članarinu nekakvom bratstvu za koje nisam ni znao tko ga predstavlja, niti čemu služi, niti kome idu ti moji novci. Mogao sam samo pretpostavljati da su neki, kobajagi, ekstremni ljudi koji bi u Jugi htjeli neki novi poredak, da na vlast dođu još gore budale od onih koji sada tamo vladaju.
Budući da sam napravio nekakvo djelo, nedozvoljen prelazak državne granice ili tako nekako, koje je bilo kažnjivo po tadašnjim Jugo propisima, morao sam čekati zakonsku zastaru te kazne kako bih nesmetano mogao otići kod matere i ćaće u Zenicu, kako bih mogao povesti Evu i djecu da vide gdje sam rođen, gdje sam rastao, da vide da na Balkanu ne žive neki domoroci koji jedu drvenim žlicama, nego normalni ljudi, koji su bili Europa uvijek. To sam se raspitivao u našem veleposlanstvu. Kada su mi rekli da je vrijeme te kazne prošlo, da mogu bez ikakvih zapreka poći do svojih, nitko sretniji od mene.
Bio sam uzbuđen kao kada mi se rađalo prvo dijete. Pokupimo se svi, sjednemo u auto, tada sam imao PEUGEOT 204, s mjenjačem kod volana, kao u američkih auta, kupimo mojima nekakvih sitnica i tjeraj.
Došli smo u Zenicu predvečer. Stanovali smo u tadašnjoj ulici Vuka Karadžića u onim niskim zgradama. Iza naših prozora bio je park sve do Šolajine ulice. U tom parku napravio sam svoj prvi logor, popeo se na svoje prvo drvo, urezao ime u koru topole.
Starcima sam se javio telefonom iz Slovenije da dolazimo. Oni spremili sve što volimo. Domaćeg sira i kajmaka, za djecu nekih sokova od Jakova sodara što je držao sodaru preko puta crkve svetog Ilije, mater izvadila kisele paprike punjene kupusom. Eva i djeca su bila umorna, ali i sretna što su, konačno, stigli.
A ja, ja sam lebdio. Nogama nisam zemlju dodirivao. Devet godina me nije bilo.
Mama skuvala kavu, stari nasuo po rakiju, sada je imao brčiće kao Clark Gable, zapalili smo po cigaretu, i onda, znaš već, dje je ovaj, gdje je onaj, što se sve promijenilo, izgradilo, je li me netko tražio, pitao za mene, gdje bismo mogli otići s djecom, šta bismo voljeli pojesti….Djeca su otišla u parkić iza zgrade, ja se smarao prevodeći Evi dijelove razovora, naravno, ne prevodeći ono što sam pitao za bivše cure i simpatije.
Mrak je već pao, mi ni osjetili nismo, već je bilo vrijeme djecu utjerati u kuću. Oni su već bili našli nekoliko susjedske djece za igru. Bili su im egzotični jer nisu govorili naš jezik, osim par osnovnih riječi, ali igra je igra, na bilo kojem jeziku.
Kad na vrata pokucaše dva tipa. Jedan krupan, u kožnom mantilu, odmah bih rekao:krkan, i jedan uglađen, visok, mršaviji tip u odijelu, prsluk, kravata.
– Dobra večer. – uljudno pozdraviše i pitaju za mene. Stari kaže da sam tu,gleda ih i odmah mu je bilo jasno tko su. Stao je u kuhinju pored kredenca, otvorio napola ladicu, znao sam da u njoj stoji njegov ratni, trofejni pištolj. Tada je meni moj stari bio kao Zenica, kao moj život. Tada sam shvatio da je bio za mene spreman sve, ubiti i poginuti. To je bila ona situacija iz jedne pjesme Selima Arnauta, koju sam nedavno pročitao:
„….svi čekamo oca
kad otac uđe u sobu
soba stekne ćoškove….“
– Samo smo došli pitati za neke stvari. Možemo li ući? – uljudno i mirno, a opasnost se mogla rezati tupim nožem
– Uđite, što me trebate, tko ste, kako znate da sam došao? – pitam a znam da glupo pitam
– Mi smo iz Službe. Htjeli bismo znati tko ti je ovdje veza, što namjeravaš raditi, koliko ostati? Imaš li kakvog materijala za koji bismo mi trebali znati? – pita onaj u odijelu
– Kakva veza? O čemu vi to? Kakav materijal? Što vas zanima koliko ću ostati, pa kod oca i majke sam, s mojom obitelji, što je vama, gospodo?
– Nismo mi nikaka gospoda, no drugovi, jes ćuo!? – diže glas onaj u kožnom mantilu, dok stari polako uvlači ruku u ladicu. – Nemoj se ba s nama zajebavat! Znamo kolko plaćaš, znamo kome plaćaš, samo nam reci zašto plaćaš i kolko si našijeh pobijo!? – lupa seljačina, ja ga gledam, očima i ušima ne vjerujem.
– Moremo mi s tobom i drukćije prićat, samo da znaš! – nastavlja seljak, i vadi iz džepa nekakve papire, odmah sam znao da su to kopije uplatnica kojima sam plaćao članarinu Bratstvu.
Meni odmah pred očima sve. I onaj iz Komiteta, i Nikola, Boško, i legija, i ona dvojica majmuna iz Ciriha. Žao mi starog i stare. Ne stigosmo se ni ispričati.
Eva je pošla napolje uvesti djecu u kuću, ja joj na francuskom kažem da pokupi djecu i odvede ih do auta, ona mirna kao da je u crkvi, ne trepće, ne daje nikakav znak koliko je prepadnuta, izlazi.
– Mogu li vam donijeti papire koje imam, pa da odgovorim na vaša pitanja? – pitam udbaše.
– Moreš, što ne bi mogo, baš me zanima što to u njima piše. – glavnu riječ je preuzeo siledžija i papak u kožnom mantilu.
– Evo me odmah.
Odlazim u sobu, njih dvojica već, bez pitanja sjedaju za stol u kuhinji, stari i dalje stoji, na oprezu ako treba zapucati, mati sipa kavu udbašima i pita hoće li po rakiju, nudi ih mezom.
Iskačem kroz prozor, žurim, ne trčim da ne bude sumnjivo, ne znam ima li još kakvih udbaša vani, da me ne dočekaju, sjedam u auto i idem prema Sarajevu. Znam, bliže mi je prema Doboju, pa na Slavonski Brod, ali i oni će, nadam se, isto misliti. Vozim opreznije nego inače, ne želim da me neka milicijska budala zaustavi bezveze, ionako su sumnjivi svi sa stranim tablicama.
Nisam se stigao ni pozdraviti, ni izljubiti sa svojima. Moji nisu stigli ni zapamtiti imena moje djece, ni poigrati se s njima, mati im nije stigla sašiti ništa, ni palačinke ispeći.
Vozio sam kao lud, cijelu tu noć, i sutra do podne. Iz Juge sam izašao u Italiju, pa onda prema Švici, kući. Tu noć sam prestao Zenicu zvati kućom, Jugu domovinom.
Tek nakon dvije godine, kad su mi starci došli u posjet u Švici, saznao sam kako su ona dvojica udbaša, posebice onaj hajvan u kožnom mantilu ludili, prijetili, u stanu razbili staklo na kredencu, kad su skontali da sam pobjegao. Brzo su to oni shvatili, digli uzbunu, najvjerovatnije prema Doboju, Banjoj Luci i Slavonskom Brodu, mora biti da su me čekali na mađarskoj ili austrijskoj granici.
Priveli su starog zbog pištolja ali je on imao dozvolu za njega, jer bio je trofejni, s posvetom, pa mu ga vratili.
Od tada starog nisam zvao na kućni telefon nego samo iz ciriške pošte na poštanski telefon u Zenici.
Platio sam starcima avionsku kartu iz Beograda za Cirih, oni su vlakom Ploče-Beograd dolazili do glavnog grada. Ostajali bi kod nas po mjesec dana. Djeca su bila oduševljena, posebno jer su svaki put naučila po nešto našeg jezika od bake i djeda. Vodili su ih po parkovima, obilazili su trgovine, starom sam kupio jedno smeđe odijelo, kravatu i šešir da izgleda baš kao Clark Gable, mamu sam obukao baš kao Miju Oremović iz „Tko pjeva zlo ne misli“. Eva se čudila našoj prisnosti i uživala u jelima koja je mater spremala.
Samo, nikada više nisam prešao granicu Juge. Bio sam kao onaj lik iz „Kad su cvetale tikve“ koji dođe na jedno brdo u Austriji i tupo gleda prema Sloveniji, prema tadašnjoj Jugi, i čezne za domom a ne smije prijeći granicu jer ga traže zbog ubojstva.
Moj dom je, ipak u Cirihu, jer tu su mi žena i djeca. Moja obitelj.
Vjetrogonja Babukić i njegovo doba; Glava peta
Glatko, neobraslo brdo usred sive pustinje. Izdaleka gledano podsjeća na golu ljudsku lubanju, koja je isplivala iz pješčanog beskraja. Dokle god pogled seže, nigdje žive duše, niti što leti, gmiže, trči, samo razvučena kolona, dvadesetero njih, sporo se, stopu pred stopu, penju uz golo brdo. Na čelu ispijen, krupnook stranac, oznojen, zarastao, smrdljiv, za sobom vuče tešku, od sebe skoro dvostruko veću drvenu konstrukciju, načinjenu od dviju greda. Kraća je pri vrhu prikovana uz dužu, tako da čini slovo T, i mučenik je ramenom odguruje, koža mu je već zguljena, i sve je manje u njemu snage. Prate ga dvojica, i povremeno ga šibaju bičevima, načinjenim od upletene životinjske kože. On jaukne, ali glas kao da mu proguta jara, koja je pritisnula sivu pustinju i golo, zlatnosmeđe brdo, nalik goloj ljudskoj lubanji.
Nitko od dvadesetero njih ne nosi kantu s gašenom ružičastom, ili s marđentom, kako tu boju nazivaju dizajneri kazališnih plakata, što u gledatelja izazove zbunjenost. Jer da je tu kanta s bojom i četke, znalo bi se što ova ceremonija znači: to radnici kreću da na vrhu golog brda pobodu reklamni znak, reklamno T, njemačkoga teleoperatera, koje će se vidjeti s kraja na kraj pustinje, a možda i iz dalekih gradova, čijih imena ne znamo, jer ne znamo u kojoj smo ovo zemlji i koja je ovo pustinja.
Ostaje nam da zamišljamo, dok se trudimo ostati neprimijećeni, kamo se i zašto kolona zaputila.
Krupnooki posrće i pada, neki ga pokušavaju dići, ali ona dvojica su jedva dočekali i bijesno razmahuju bičevima. Udaraju ga po leđima i ramenima, i njega i starijeg muškarca, visokoga i koščatog, koji nije iz kolone, nego je odnekud slučajno naišao, i on se pokušava zaštititi rukama.
Nešto im govori, ali opet se ništa ne čuje. Pognutom glavom i širokim kretnjama, kao da kaže: nemojte, braćo moja, ako Boga znate, milosti imajte za nesretnika! Ili nešto drugo kazuje, nikako ne možemo biti sigurni.
A njih dvojica udaraju, svaki sa svoje strane, i ne prestaju. Bičuju starca i krupnookog. Mladić leži u zlatno smeđoj prašini, skoro da je na izdisaju, i stari ga svojim tijelom pokušava zaštititi, nemojte, ljudi, i on je nečije dijete! pa prima udarce njemu namijenjene.
Ali kad to izgovori, ili nam se učini da je baš to izgovorio, jer nam odnekud, kao iz neke bajke, koja nam je pročitana dok smo kao djeca ležali u vrućici zaušnjaka, stižu baš te riječi, što ih guše ljetna jara i pustoš gole gore, dvojica divljih i oholih sprovodnika prestaju razmahivati bičevima. Ponestaje im snage, teturaju i posrću, jednome ispada bič iz ruke…
Što ih je, najednom, učinilo tako slabim? Sunčanica, otrov…
Ne, oni to glavinjaju od smijeha. Čuj samo stare budale: i on je nečije dijete! Tako starac za razbojnika veli! Dreči jedan, i sreća ga, potom, obuzima silna, sreća i iznenadna velikodušnost, pa ponudi starcu da spašava dušu tako što će odmijeniti mladića. I sad on prema vrhu brda poteže to drveno slovo T…
Babukić zbunjeno zuri u zemičku, uz koju se neočekivano sporo, kao da su omamljeni insekticidom, kreće kolona sitnih crvenih mrava. Zemičku je, onako golu, bez salvete, spustio na plastični stolić pred sobom. U tom je trenutku bio bijesan, jer će zemička, izgleda, biti jedino posluženje na letu prema Varšavi.
– Eh, kako se nekada jelo u poljskim avionima! – rekao je poslovni čovjek u kariranom kaputiću, koji je sjedio do njega.
Babukić se nije mogao sjetiti što se nekada jelo u poljskim avionima, ali je svejedno bio ljut. Pa zar samo zemička? Jednoga će se dana zbog globalne štednje i recesije po avionima umirati od gladi. Kao nekad u Eritreji. Ustvari, bit će siti samo oni koji imaju novca. Ili koji su spremni da se ponize i nadoplaćuju nešto što su već platili i što otkad je svijeta ulazi u cijenu avionske karte…
A onda je ugledao mrave.
Što se to dogodilo, kakva je higijena u zrakoplovu, ako svud uokolo, na nekoliko hiljada stopa iznad zemlje, gmižu kukci? Htio je pozvati stjuardesu i protestirati zbog mrava, jer tamo gdje je mrava mora da je i žohara i bubašvaba, kad li ga je presjekao prizor pred njegovim očima.
To uz Golgotu, ovoga časa kao i prije dvije tisuće godina, sprovode Isusa da ga raspnu.
U času iz njega iščili silna šarlatanska energija, smiriše mu se u glavi svi znani jezici, i sa svakim jezikom po jedna njegova narav, i nekontrolirano mu potekoše suze.
Nije jecao, nije bio u grču, samo su mu niz obraze tekle suze ganuća.
Žalio je žilavog starca koji je vukao križ prema vrhu zemičke.
Žalio je krupnookoga Isusa, dok je za njim posrtao.
Žalio je svakog od dvadesetero mrava, koji su se po jari ljetnoga dana uspinjali na Golgotu, a da nisu znali da je to Golgota, i nisu znali da sprovode Sina Božjeg, koji iskupljuje sve njihove mravlje grijehe, Isus Krist, Bogomrav, ispašta za sve njih, i događa se nešto što se zbilo već tisuću hiljada puta, i što se zbiva svakodnevno, i ponavlja se tako da uvijek biva prvi put.
– Gospodine, je li vam dobro? – zabrinuto se nad njega nadvila poljska stjuardesa.
Odmahnuo je, a zatim dlanom pokrio zemičku, da sakrije mrave.
– Hoćete li da odnesem pecivo? – pitala je.
Šake je sklopio nad zemičkom i uplašeno viknuo:
– Ne dam!
Djevojka se naglo uspravila, kao da će ju bijesni putnik ugristi za nos. Pa je bez riječi otišla, odlučna da ga ignorira i izbjegava sve do kraja leta.
U času kada su dvojica zgrabili krupnookoga za ruku i prislonili mu dlan uz gredu, a golemi je vojnik velike glave i sjajnog preplanulog tjemena zamahnuo drvenim čekićem, da udari po željeznom klinu, nebo se iznenada zamračilo. Na zemlju je popadala tama, nadvila se mrkla noć, bez ijedne zvijezde, ledena kao usred zime. Popadaše svi okolo križa, jedni sklopiše ruke prema nebu, drugi padoše ničice i utisnuše čela u prašinu. Ni glasa, ni misli na golom brdu ne bi. Samo strah i nemušta molitva, čije riječi, i da se mogu čuti, nitko ne razumije, osim dragoga Boga, čija je memorija silna tako da pamti svaku ljudsku patnju.
Kada je bio siguran da se stjuardesa odmaknula i da mu neće oteti zemičku, Babukić je rasklopio dlanove i vratio se mravljoj povorci. Mravi se nisu micali, kao da su iznenada pocrkali, netko ih je poprskao Pipsom, i više to nije bila povorka koja je pošla da raspinje Krista. Sve mu se to pričinilo, umislio je, na tren je sišao s uma, to je zato što su ga ljuti njemački policajci udarali po glavi, tužit će ih Babukić, tražiti odštetu…
Onda se, čas zatim, kolona nastavila uspinjati prema vrhu zemičke. Odustali su od namjere da krupnookoga prikuju na križ, na slavno Telecomovo T, i krenuli su dalje. Opet je Šimun, stari mrav, zamijenio Ješuu i vukao tešku hrastovu konstrukciju, a dvojica su redarstvenika razmahivali bičevima, upletenim od lako štavljene svinjske kože.
Ali kada je Babukić bolje pogledao, vidio je da to i nisu redarstvenici, nego snažni, mišićavi mladići u kožnim motociklističkim odijelima, turisti iz dalekih prekomorskih zemalja. Uspon na ćelavo brdo očito je dio nekakva turističkog aranžmana.
Odvratno, pomislio je Babukić i uzdahnuo, baš odvratno.
Prvi put otkad ga znamo, naš se Babukić sramio samoga sebe i onoga što mu se učinilo da vidi.
Ali kratko, i već je zaboravio, uzbuđen zbog onoga što se dalje zbivalo, dok se kolona, na čelu sa Šimunom križonošom i Isusom, pela prema vrhu gologa brda, kojega davno jednom nazvaše Lubanjom, Golgotom.
Uto, niz zrakoplov su, negdje iz dubine, od pilotske kabine, krenula kolica s bescarinskom robom. Jedna ih je stjuardesa gurala, a druga je išla ispred, nudeći putnicima robu: mirise i zlato, oštra alkoholna pića, poljsku vodku i škotski viski, skupe američke cigarete, na kojima uz naziv proizvoda, ispisan najsuvremenijim dizajnerskim krasnopisom, stoje prijeteće poruke i slike poluraspadnutih ljudskih organa, uništenih godinama pušenja upravo tih cigareta. I naravno jantar, skupocjeni poljski, litvanski, ruski jantar, baltički jantar, začet prije nekoliko desetina tisuća godina, u toj velikoj i šumovitoj pokrajini, u galicijskim močvarama i ravnicama, prije nego što su se doselili svi ti ljudi, prije nego što se čuo šum stotinu babilonskih jezika, i među njima štropot i uzdah onoga jednog, izabranog jezika luda i mudraca, iskvaren od čestih šala, religijske opijenosti i plača, sveti jezik jidiš, koji naš Babukić ne poznaje, jer još nikoga na svojim letovima nije sreo tko govori jidiš, prije nego što se ijedan narod, ijedan svoga porijekla svjestan ljudski stvor naselio u Galiciju, s visokih sjenovitih četinara kapala je smola i kamenila se u jantarna tijela, u nizove prozirnih kaleidoskopskih okna, kroz koja će zatim proći historija europskoga istoka, milijuni unesrećenih ljudi, nestali narodi.
Nudile su njih dvije jantar, ali nitko ga nije kupovao.
Jedan je sijedi muškarac, lavlje grive, kupio dvije šteke camela i bocu vodke. Onaj preko puta njega, mlad i ćosav, sa zlokobnim tragom Caposijevog sarkoma na lijevoj ruci, kupio je Chanel 5.
Što li će njemu Chanel 5, pomisli Babukić.
Mladić ima sidu, Caposijev sarkom se može vidjeti još samo kod zapuštenih oblika HIV-a, negdje duboko u istočnoeuropskoj provinciji, u Moldaviji ili Ukrajini, ali otkud u avionu, na liniji Frankfurt – Varšava? Nije znao, i nije sad imao vremena da se raspituje, jer su se dolje, na stoliću ispred njega, događali zvjezdani trenuci čovječanstva. Je li to čovječanstvo? Je li sve što dragi Bog zamisli kao otkup grijeha i žrtvu sina svog jedinca čovječanstvo? O tome Babukić nije umio da razmišlja.
Znao je da nema previše vremena, ali i dalje je gledao hoće li još netko štogod kupiti? I hoće li itko kupovati jantar?
Dok je tako zurio, čas u stjuardese i kolica s bescarinskom robom, čas u mladića gole, neobrasle glave, s tragom Caposijevog sarkoma na podlaktici, Babukić nije ni primijetio što se događalo na golom brdu, usred sive pustinje.
Raspeti Isus uzdignut je na drvenome križu iznad brda i pustinje.
Bože moj, Bože moj, i ti si me ostavio, pomisli krupnooki lijepi mrav, a muka njegova bješe golema. Ali drugim dijelom svoje svijesti, jer ni mravlja svijest nije iz jednoga dijela i sva cijela, iznenadi se: kakav pogled, nikada ovoga ne vidjeh! Velik li je, Bože, svijet koji si u svojoj svemoći stvorio, kada se gleda s visine križa. Ima li načina da se Sin Tvoj na tu visinu ispne, a da pritom ne bude razapet?
A onda opet samo muka, bol i žeđ: Bože moj, Bože moj, i ti si me ostavio! I u toj muci, opet: da me ne prikovaše na ovaj križ, ja ne bih, Bože, ni znao koliko je velik svijet i kako je široka Tvoja pustinja. Kraja joj se ni s jedne strane ne vidi, kada se s Golgote gleda. Pustinja ljudskog srca. (Jer i mrav misli da je čovjek.)
Pomicao je očima s jedne na drugu stranu, kao da nekoga vreba, ali spasa niotkud.
Babukić izvadi novčanik i pruži stjuardesi novčanicu od sto eura.
Ona zavuče ruku u aluminijsko grotlo kolica, osvijetli je ljubičastim svjetlom, i tako provjeri je li novčanica krivotvorena. Potom se nasmiješila i pružila mu srebrni pladanj sa stotinjak komada jantara, različite veličine i boje.
– Ovoga ću! – reče Babukić, i pokaza jedan blijedožuti primjerak, u kojem se kupao crni kukac.
Ustvari, nije to bio bog zna kakav kukac, nego obična kućna muha, ili njezina davna pramajka, na koju je u trenutku dok je u vreli ljetni dan dokono trljala nožice, kao da unucima plete čarape za zimu, kapnula krupna kap smole, i zaustavila je tako u vremenu. Dogodilo se to prije dvadeset tisuća godina. Babukić je i to znao, smola je progutala dokonu muhu prije tačno 20.458 godina, 189 dana i 17 sati.
– Žao mi je – uzvratila je stjuardesa – to je iznimno vrijedan primjerak. Košta 240 eura.
Babukić uze natrag svoju novčanicu, a zatim iz stražnjeg džepa hlača izvadi nekoliko puta ispresavijanu, za crne dane sakrivenu, banknotu od petsto eura.
– Ali… – uspaniči se djevojka.
– Nema više ali! – dreknu on, glasom kakvoga huligana iz krakovskoga Kazimierza s početka sedamdesetih.
– Ali nemam sitnih…
– Nađite ih, mlada damo gdje god znate! – reče i pokuša da s pladnja otkine jantar koji je namjerio kupiti, ali svaki je komad bio pričvršćen na neki zagonetan način, kao metal magnetom, i nije bilo sile koja bi ga otrgnula.
– Samo polako gospodine – uozbilji se stjuardesa – ništa nećete postići golom brutalnom silom.
Možda se Babukić ne bi ni obazreo na to što je rekla, ne bi je ni čuo, da nije izgovorila tu riječ. Brutalno, brutalno, brutalno… Kada ta lijepa plavokosa žena, kasnih tridesetih ili ranih četrdesetih, izgovori riječ brutalno, to skoro zvuči kao prijetnja.
– Možete dobiti svoj jantar, rasitnit ću vaših petsto eura, sve ćemo učiniti da se što bolje osjećate dok ste u našem zrakoplovu, ali morat ćete biti strpljivi. I naravno, potpisat ćete certifikat.
– Kakav certifikat?
– Ovaj komad jantara je od posebnoga značaja. Spomenik je kulture. Potpisom garantirate da ga nećete dalje preprodavati, da ćete ga čuvati na za to propisanom mjestu, da ga nećete nositi na putovanja, nego ćete ga čuvati u bankovnom sefu. I još neke sitnice, sve vam tu piše. Pažljivo pročitajte, a ja ću se vratiti za desetak minuta.
Krupnooki na križu bezglasno je cvilio, dok su mu se niz lice slijevale suze. Zraka sunca, koja je, u času kada je pilot manevrirao iznad južne Šlezije, iznenada sinula kroz prozor zrakoplova, prelomila se u suzi nesretnog mrava kao u savršenoj kristalnoj leći, pala na rukav Šimuna Cirenca i progorjela ga kao da je na rukav pao žar cigarete. Kada se sutradan Šimun vrati kući, i pokuša ženi objasniti kako je usput izgubio magarca – životinja je nekamo odlutala dok je on zamjenjivao nesretnika i vukao njegov križ prema vrhu Golgote – ona će zbunjena šutjeti i mahinalno, ništa ne misleći, malim prstom lijeve ruke proširivati rupicu na njegovu rukavu. Oboje će zabrinuto čekati da im se vrati njihov magarac, i nikad neće doznati da su ušli u povijest čovječanstva i u Babukićevu priču. A neće znati ni to da su njihova vjernog Sivca na rubu pustinje rastrgnuli bijesni psi. Presreli su ga dok je kaskao prema svome domu. Bog će zbog njihove vjernosti i požrtvovnosti nagraditi Šimuna i ženu mu, tako što će im poslati drugoga magarca. Ali on se nimalo neće razlikovati od njihova Sivca, tako da neće ni znati da to nije Sivac, niti da ih je Bog nagradio. Samo će se ponekad, u ranu zoru, kada ga povede u pustinju prema gradu, i kada mu kaže – e, brate moj, jedini! – Šimun Cirenac začuditi što ga Sivac najednom ne razumije i ne strigne na te riječi ušima kao što bi uvijek strignuo. Od tih vremena Bog nagrađuje vjerne, ali oni to obično ne saznaju.
Kako se na Golgoti ništa nije događalo, osim što je Krist visio na križu, kao što to čini već dvije tisuće godina, u bezbrojnim crkvama širom svijeta i na zidovima spavaćih soba stotina milijuna kršćana, Babukić je uzeo certifikat i počeo ga čitati.
Na dvanaest stranica finoga žućkastog papira formata A4, s vodenim žigom u obliku poljskoga grba na svakoj stranici, nekim elegantnim, izduženim slovima, na tri jezika, na poljskom, njemačkom i engleskom, pisalo je sve ono što eventualni kupac treba znati o “Đavolovoj nevjesti”.
Tako se zvao komad jantara, koji je 1928, u svojoj šumi iskopao Edmund Dzierzynski, a zatim ga prodao na tržnici u Lavovu židovskome trgovcu iz Lođa Benu Benjaminu Rudzikowskom za novac za koji se u to vrijeme mogla kupiti dvokatnica na glavnoj gradskoj ulici. Ben B. Rudzikowski je, godinu dana kasnije, prodao jantar Judi Ismaelowiczu, ali po dvostruko nižoj cijeni. Može se pretpostaviti da ga je samo neka nevolja ili iznenadna besparica na to mogla navesti.
Juda Ismaelowicz, po zanimanju urar, jantaru je nadjenuo ime “Đavolova nevjesta”. Kad god bi je preko noći ostavio u radnji, svi bi satovi, a uvijek ih je bilo barem stotinu i dvadeset, ujutro pokazali zakašnjenje od petnaest minuta. Zato je Juda jantaru nadjenuo takvo ime, misleći u početku da u “Đavolovoj nevjesti” postoji nešto, neki magnet, koji remeti časovnike u njihovu hodu. Ali uskoro je shvatio da se radi o nečemu puno ozbiljnijem: satovi su tačno mjerili vrijeme, onako kako je i teklo, ali vrijeme “Đavolove nevjeste”, koju ćemo od sada spominjati bez navodnika, da bismo se navikli na njezino ime, razlikovalo se od našega vremena, i svaki bi dan usporavalo za tačno četrdeset sedam minuta.
Juda Ismaelowicz imao je mladu ženu, Eglu, ljepoticu iz Lavova, i sedmoricu sinova iz prvoga braka. Njihova majka, Lajla Friedstein, umrla je nekoliko dana nakon što je rodila sedmo dijete, a Juda se oženio Eglom nakon što su sinovi već poodrasli i nakon što je s glave smaknuo golemu brigu njihova podizanja i poučavanja svim znanjima koje jedan Židov u Lođu treba imati. Mlada je žena ušla u Judinu kuću tačno mjesec dana nakon što je održana Bar micva za najmlađega sina.
Tako je započela sezona sreće Jude Ismaelowicza.
Potrajala bi sve do njegove smrti u dubokoj starosti, bude li sreće i dadne li svemoćni Bog, da jednoga jutra, na putu prema svojoj radnji, ispred zalagaonice Schwartz i sin, nije sreo Bena B. Rudzikowskog, koji je upravo donosio Đavolovu nevjestu da bi je založio.
– Moje divljenje nek’ je upućeno vama, dragi Rudzikowski! – rastapao se Juda, tražeći načina da zagrli znanca, od sebe dvostruko većeg i krupnijeg.
– Ah, to si ti Ismaelowiczu… – zvučao je razočarano.
– Što vas navede, presvijetli, da nailazite u naš dio grada?
Rudzikowski je nastojao izmaknuti urarovom oduševljenju, a onda ga je na čas razjarila i ta riječ – presvijetli – kojoj Ismaelowicz očito nije znao značenja, nego ju je, valjda, čuo od neke svoje katoličke mušterije, ali umjesto da podvikne na njega, najednom se predomislio i prepustio se Judinom plitkom zagrljaju.
– Kriza, Ismaelowiczu, nastupila je velika ekonomska kriza, a ja sam joj, očito, prva žrtva u Lođu. Moram založiti dragocjenosti, da bih se izvukao. Evo, ovaj iznimno vrijedni komad jantara, koji sam naslijedio od svoga pradjeda, rabina Mozesa. Moram se od njega na neko vrijeme rastati.
– Koliko? – upita Juda.
– Šta koliko? – Rudzikowski je glumio naivnost.
– Koliko ćete dobiti od Schwartza?
– Pedeset.
– Nudim sto pedeset da mi ga prodate.
I tako je Ben B. Rudzikowski Judi Ismaelowiczu prodao jantar po dvostruko nižoj cijeni od one koju je platio Dzierzynskom, ali šest puta skuplje nego što se nadao da će dobiti u zalagaonici. Ne bi on od Schwartza tražio pedeset, to je samo tako izvalio, ne bi li Judu potjerao od sebe, nego bi iskao samo dvadeset pet, ali sada je, odlazeći, bio bijesan što jantar nije zacijenio barem onoliko koliko je platio Dzierzynskom, premda se od budale moglo dobiti i više…
Juda Ismaelowicz nije kupovao jantar, nego nešto što je pripadalo rabinu Mozesu. Marljiv i darovit urar, otac sedmorice zdravih sinova i muž lavovske ljepotice imao je sve, osim dobrog porijekla. A sada će, eto, i to dobiti.
Povjerovao je i platio i tu laž trgovca Rudzikowskog.
Da je samo znao kako ovaj jantar ima jednaka veze s rabinom Mozesom kao i s kraljicom od Sabe, Juda Ismaelowicz lako bi prebolio novce kojima se mogla kupiti jednokatnica u glavnoj ulici, pa bi jantar dalje preprodao za dvostruko nižu cijenu, ili bi ga, ukoliko ne naiđe kupac, probacio kroz rešetku prvoga kanalizacijskog šahta, jer je Judi njegova sreća bila važnija od izgubljenog novca. Ali porijeklo i ugled? Porijeklo i ugled bili su važniji od svake životne sreće, pa kada je shvatio što je Đavolova nevjesta i da će mu se zbog nje događati kojekakve nesreće u životu, Juda je odlučio istrajati. Nije mala stvar posjedovati dragocjenost koja je pripadala slavnome rabinu Mozesu. Stavio ju je na počasno mjesto u svojoj radnji, na policu koja mu je stajala malo iznad glave, među najljepše primjerke zidnih satova, koje je sakupljao otkako je, prije pedesetak godina, od urarskoga kalfe postao mladi majstor.
Svakoga jutra, Juda Ismaelowicz bi za petnaest minuta pomicao vrijeme na svim svojim satovima. Bilo ih je toliko da bi dugo potrajao taj jutarnji posao, i stvorio bi se red nestrpljivih mušterija. Mnogi bi i otišli prije nego što dođu na red: je li zato što ne bi imali strpljenja ili zato što bi posumnjali u znanje i vještinu urara kojem kasne ama baš svi satovi u radnji, to nam, zapravo, i nije poznato.
Juda je pomislio da su kazna i nesreća u svakojutrašnjem gubitku vremena, a zatim i u gubitku mušterija. I nije mu se kazna učinila teškom. Izgubljene mušterije ne mogu se mjeriti ugledom rabina Mozesa, o čijim znanjima i čudesima koja je za života izazvao Juda nije ništa znao, ali mora da su znanja bila velika, a čuda ljudskoj pameti još neshvatljiva, kad se Rudzikowski tako teško odvojio od njegova jantara, bez obzira na to što je i njemu, kao i Judi, Đavolova nevjesta priređivala sitne nesreće.
Babukić se tako zadubio u proučavanje certifikata, i uživio u nesretnu sudbinu židovskoga urara Jude Ismaelowicza, da je zaboravio na mravlji skup navrh zemičke. Sjetio ga se tek kada je stjuardesa još jednom pokušala da mu oduzme nepojedeno pecivo.
– Učinite li to još jednom, kunem vam se Blaženom Djevicom Marijom da ću vas prijaviti vašoj upravi! – odbrusio je tiho, ali dovoljno razumljivo, glasom huligana iz Kazimierza.
Poljakinja se uznemirila na spomen blažene bogomajke. Zrakoplov je zadrhtao sred nebesa, kao duša teškog bolesnika koja će svakoga časa prhnuti van tijela, putnici su se na trenutak uznemirili, stjuardesa je premrla od straha, pa pobjegla prema pilotskoj kabini. Sve se ubrzo smirilo, avion je prošao predio zračnih turbulencija, i svi će, osim nje, ubrzo i zaboraviti na tu sitnu i bezazlenu nezgodu. Ona će, međutim, recimo i to da se zove Danuta Lato, i bliža je rođaka nekada slavnog nogometaša, upamtiti gnjev Božji, i bit će Bogu zahvalna što je sve ostalo samo na upozorenju.
I pravit će se do kraja leta da našega Babukića nema u avionu. To će i njemu biti po volji, ako išta i primijeti.
Dragi prijatelji, po treći put KROKODIL pokreće humanitarnu akciju prikupljanja pomoći za ugrožene građane i građanke Ukrajine i zajedno s prikupljenom humanitarnom pomoći polovinom februara 2024. krenućemo put Hersona.
Paketi s osnovnim životnim namirnicama koje ćemo kao KROKODILova delegacija poneti sa sobom biće uručeni najugroženijim stanovnicima ovog ratnim dejstvima razorenog grada koji se svakodnevno okupljaju na tzv. “Punktu nepobedivosti” pri lokalnoj baptističkoj crkvi koja indiskriminativno i neštedimice prosleđuje humanitarnu pomoći onima kojima je ona najpotrebnija.
Svaki paket pomoći koji ćemo direktno uručiti tamošnjim ljudima sadržaće:
1 kilogram soli
1 litar ulja
1 kilogram brašna
1 kilogram šećera
1 kilogram pirinča
400 grama testenine
500 grama palente
400 grama pšeničnog griza
gotovo jelo: grašak sa svinjskim mesom
gotovo jelo: pasulj sa kobasicom
200 grama goveđeg gulaša
6 kocki za goveđu supu
1 konzervu tunjevine
100 grama crne čokolade za jelo i kuvanje
1 plazma keks
300 mililitara šampona
1 sapun
POZIVAMO SVE LJUDE DOBRE VOLJE DA SE PRIKLJUČE NAŠOJ HUMANITARNOJ KAMPANJI, POMOGNU KOLIKO GOD MOGU I TAKO POKAŽU EMPATIJU I SOLIDARNOST S NEDUŽNIM ŽRTVAMA RATA.
CENA JEDNOG KOMPLETNOG PAKETA JE 3500 DINARA, A DONACIJE SE MOGU IZVRŠITI PUTEM SLEDEĆIH BROJEVA RAČUNA:
DINARSKI RAČUN: 170-0030039599000-25 S NAZNAKOM DONACIJA ZA NABAVKU OSNOVNIH POTREPŠTINA ZA LJUDE U HERSONU. PRIMALAC JE UDRUŽENJE KROKODIL, KARAĐORĐEVA 43, 11000 BEOGRAD.
INSTRUKCIJE ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA: UDRUZENJE KROKODIL, KARADJORDJEVA 43/2, 11000 BEOGRAD, UNICREDIT BANK SERBIA JSC
EUR
IBAN: RS35170003003959900122 SWIFT: BACXRSBG
USD
IBAN: RS35170003003959900995 SWIFT: BACXRSBG
PAYPAL: office@krokodil.rs
TAKOĐE JE MOGUĆE DONIRATI POJEDINAČNE ARTIKLE S NAVEDENOG SPISKA. U TOM SLUČAJU POMOĆ KOJA OBUHVATA ISKLJUČIVO GORE NAVEDENE POTREPŠTINE MOŽETE DOSTAVITI DIREKTNO U KROKODILOV CENTAR (Male stepenice 1a, Beograd) SVAKOG RADNOG DANA OD 10H DO 18H.
Hugo Pratt: O želji da se bude beskoristan, Vuković&Runjić, Zagreb 2023.
Ugo Eugenio Prat, kako je bilo njegovo građansko ime, pod kojim je upisan 15. lipnja 1927. u Riminiju, umire u Švicarskoj, gdje je poživio posljednje desetljeće svoga života, 20. kolovoza 1995, dok su po dalmatinskom zaleđu gorjela opustjela srpska sela i zaklanim bivali su preostali starci i poneki jurodivi. Nijedan događaj u njegovom životu, nijedan datum, pa ni ovaj posljednji, nije mogao ostati izvan povijesti i izvan moguće mistifikacije. Nije mogao ostati izvan avanture. Svoju smrt Hugo Pratt posvetio je splitskom crtaču i piscu, svojemu legitimnom nasljedniku Alemu Ćurinu, jedinom koji je Corta Maltesea nakon njega mogao nacrtati. On je, taj Ćurin, trebao crtati novelu “Ljetna oluja”, kao posljednji antiherojski avanturistički ep, koji u rano jutru 4. kolovoza 1995. Corta zatječe u Kninu i traje sljedećih trideset dana, ali ta je novela ostala u imaginaciji i u mistifikaciji. Niti Prattovoj, niti Ćurinovoj, nego ovoga njihovog čitatelja i gledatelja, koji bi, kada to ne bi bila sljedeća mistifikacija, te još jedan dug vlastitoj imaginaciji i imaginacijama koje uspijevaju doprijeti do Pratta i Ćurina, napisao novelu o nenacrtanom crtanom romanu Alema Ćurina “Ljetna oluja”…
Ćurin i Pratt imaju mnogo toga zajedničkog. Među ostalim, nisu strip crtači. Dok je Ćurin formalno novinski ilustrator, a zapravo briljantan crtač i crtački istražitelj jungovski shvaćene individualne i kolektivne podsvijesti, Pratt je crtač i akvarelist, koji se u svom radu, uglavnom, bavio svojim životom i putovanjima. Corta, koji je, manje ili više, slučajno nastao, nacrtao je prema vlastitom krajnje idealiziranom liku i figuri, ali tako da je on, Corto, zapravo više sličio Alemu Ćurinu. Hugo Pratt je, naime, imao tu fatalnu sklonost pretilosti, koja ga je, bez obzira na sav njegov dar za avanturu i sklonost mistifikaciji, distancirala ne samo od slike njegova junaka, nego i od duha njegove avanture.
Knjiga “O želji da se bude beskoristan” pomalo je i iznuđena Prattova biografija, nastala u obliku razgovora koje je s njim, u suradnji s Brunom Lagrangeom, vodio kritičar i sveznalac Dominique Petitfaux. Njezino prvo ovdašnje izdanje objavljeno je davno, još prije dvanaest godina, u izdanju beogradskoga Službenog glasnika. Zahvaljujući Borisu Runjiću i prevoditeljici Ursuli Burger dobili smo, eto, i hrvatsku verziju knjige. Čudan neki osjećaj proizašao je iz tog ogromnog zakašnjenja. Naime, o ovoj knjizi najmanje sam dvaput (koliko se sjećam) razgovarao s Alemom Ćurinom. Posljednji put na prijateljskom summituu Segetu Gornjem, na adresi Ivice 2, i Ćurin je imao ozbiljnih primjedbi na ograničenja Petitfauxove imaginacije. Ja sam mu proturječio, jer da život nije san. Ali život jest san! Alem je umro, birajući, kao i Pratt, inspirativan datum u kalendaru. Bio je 15. prosinca 2020, datum kada su umirali Walt Disney i Vasilij Kandinski. Četvrt stoljeća po Prattovoj smrti.
Knjiga je u Hrvatskoj objavljena na dobrom papiru i u besprijekornom tisku. Ovo je važno zbog crteža i akvarela u njoj. Manje zbog fotografija. Nije to bio Prattov žanr. A još manje zbog teksta, tekst je sam po sebi uzbudljiv, na kakvom god papiru bio. Petitfauxu Hugo Pratt pripovijeda svoj život, ali baš ga pripovijeda, na pratovski način, tako što povremeno pusti mašti na volju, pa nadoživljuje ponešto što je u životu bilo nepotpuno. A zatim, kako ide prema kraju knjige, govori o svome pogledu na svijet, duhovnim i paraduhovnim uvjerenjima itd. Tu će lucidniji čitatelj biti u prilici da otkriva nešto važno i jedinstveno ne samo u stripovskoj povijesti, nego u svim narativnim povijestima našega vijeka: Hugo Pratt nije tek stvorio jednoga strip junaka, nego je i sebe stvorio kao junaka iz stripova. Stvarao je Corta iz sebe samoga, ali je usporedo s tim sebe stvarao iz Corta.Ali možda je, ipak, najzanimljiviji prvi dio knjige, koji govori o djetinjstvu, odrastanju, Etiopiji, Drugome svjetskom ratu, odlasku u Argentinu, te o svijetu prije Corta Maltesea. Tu Pratt najviše nadomaštava i mistificira, ali to je na određeni način i najistinitiji dio knjige. Fascinantna je, recimo, ta njegova pripovijest o životu pod fašizmom i o posljednjim danima rata u Italiji. Naime, ljudima je, kad govore o tom vremenu i o sebi u tom vremenu, obično najviše stalo do toga da iz cijele priče izađu kao – antifašisti. Ljudi se, i to ne samo naši, trude da naknadno budu partizani. Hugo Pratt postupa drukčije. On o fašizmu govori iz vremena u kojem ga je doživio, bez imalo obaveze da popravlja svoj lik. O ulozi fašističke revolucije u svojoj porodici, Hugo Pratt govori lako i vedro, kao da je riječ o najnormalnijoj stvari na svijetu. I što god da priča o tom radikalno antagoniziranom vremenu, on nastoji reći da je na obje strane imao svoje ljude, da je na obje strane imao prijatelje. Tako stvara iluziju da je obje strane i poznavao. Ali čini i nešto što je ovaj njegov čitatelj prekasno u životu shvatio kao životni imperativ: prijateljstva čuva izvan politike, uvjeren da nijedna ideologija, bila ona najbolja ili najgora na svijetu, nije važnija od prijateljstva.
Ali da, prvi put mi se, čitajući ovo hrvatsko izdanje, učinilo da imaginacija Dominiquea Petitfauxa ne dopire s druge strane. I da, život je san, u kojemu su Alem, Corto i Pratt isto živi.
Djed
O njemu, bez ikakvog krzmanja, Pratt govori kao o – da se tako izrazimo – osnivaču fašističke partijske ćelije u Veneciji, toliko zadrtom da je primirje s jeseni 1943. doživio kao vlastiti poraz, a ujaku Lellu, inače mornaru, branio da na radiju sluša BBC. Inače, djed je bio pediker, pa je unuka pokušao naučiti osnovama pedikerskog zanata, “i, nakon tjedan dana, od gađenja, doslovno sam zabio škare u stopalo kontese Montagna. Zaurlala je od boli i onesvijestila se kad je ugledala svoju krv. Kako je klizila sa stolca, zadržao sam je uhvativši je za kosu, zbog čega je ponovo zaurlala.” Neobično je, a tako logično, da se djed fašist bavio pedikerskim zanatom. Samo naizgled to nema veze s Cortom Malteseom, ali i to je zapravo Corto. Kao što je Corto i ovo: “Nakon nekoliko tjedana u okrilju obitelji, jer sam želio pobjeći iz tog ozračja, pridružio sam se bataljunu Lupo, nezavisnoj skupini u vojsci fašističke republike.”
Žene
Otpočetka naviše volio sam ženske likove u Cortu Malteseu. U njihovoj melankoličnoj dekadenciji, u tim fatalnim pojavama, za koje će tek netko tko ne umije vidjeti one koje gleda, reći da su ružne, u tim sam ženama koje Corto Maltese susreće u svojim avanturama i u svim krajevima svijeta, ali pogotovu u ženama ruskim i europskim, te u onoj jednoj u koju je, vjerojatno, smrtno zaljubljen, prepoznavao crte karaktera, držanje i pojavu žene koju sam poznavao i koja me je odredila, te u koju, razumljivo, nisam mogao biti zaljubljen. Moje none Olge Rejc. Ona je izašla iz stripa Corto Maltese.
Na ustavke Ilindana, tri mjeseca manje tri dana od oproštajne večere u General Madriagi, Simu Mijanoviću stiže crni glas da je njegov brat Milutin ubijen i opljačkan u noći između četvrtog i petog maja 1910. godine. Na kraju iste kalendarske godine, tri dana pred katolički Božić, u Trnjine je stigao Đukan Roganović, u građanskom odijelu, s cilindrom, kakav su na Cetinju nosili strane diplomate, vojvoda Gavro Vuković i kraljev šurjak Stevo Vukotić. Čim se Đukan pojavio na vratima, svi ukućani su skočili i krenuli mu u susret: osim Stevana, koji je sjedio pored ognjišta u stolovaču, i puvalicom razgorijevao vatru. Đukan se pozdravio sa snahom Anđelijom i krenuo prema bratu, koji nije okretao glavu, samo je podigao lijevu ruku, okrenuo otvoreni dlan prema njemu, dajući mu znak da se zaustavi.
“Odbij.”
Đukan je nešto bio zaustio, ali ga je brat presjekao.
“Ubio si Milutina Mušeljina, za pare. Da te moje oči više nijesu viđele.”
U trenutku je izgledalo da će Đukan skočiti na Stevana, a onda se naglo okrenuo prema vratima, i gotovo trčećim korakom izjurio u dvorište. Nije prošlo ni mjesec dana Đukan je kupio imanje na sredokraći Trnjina i Čeva, i oženio se Čevljankom, od roda Gardaševića, koja je rodila sina na Šćepandan 1912. godine. Majka Petrana je htjela sinu da dadne ime Šćepan, ali Đukan je odlučio da se zove Murat, iz inata bratu, jer zduhači nemaju moć nad muslimanima i onima koji imaju muslimanska imena.
Čim se rodio Murat, njegov otac je ponovo udario u maniti lik: proputio je u Danilovgrad, i po tri dana i tri noći nije dolazio u svoj dom. Zametao je kavgu, kartao je i pio rakiju zagaračku, sve dok ga noć uoči Svetoga Vasilija Ostroškog, nadomak kuće, pored puta, nijesu našli mladi čobani, u sjedećem položaju. Mislili su da je zaspao, ali kad su se primakli vidjeli su da mu je glava neprirodno pala na prsi. Krv na košulji bila se usirila, i čim su ga uhvatili za ramena pokojnikova glava se zabacila unatrag, tako da su vidjeli kako je zaklan jednim ubodom noža, u grkljan, stručno i precizno kao što to rade kasapi. Na isti način je bio prekinut grkljan Milutinu Mušeljinu, nadomak hotela Parana u General Madriagi.
Stevan Roganović, barjaktar malocucke čete je prvog oktobra 1912. mobilisan na skadarski front, i treću noć od njegovog odlaska vukovi su mu u torini zaklali šesnaest ovaca. Stevanove žene Anđelija i Spasenija su mu se poslije povratka iz rata još požalile da su i poslije pokolja stoke uveče slušale strašnu graju, zveket lanaca, topot konjskih kopita, koji je dolazio iz pravca seoske crkve Svetoga Nikole. Starija Anđelija, koja je bila hrabrija od Spasenije – s kojom je Stevan imao potomstvo – izlazila je s glamnicom u jednoj i starim nagantom u drugoj ruci, da osmotri ko to pravi buku mjesečnoj noći. Čim je izašla iz kuće s užarenim drvetom sve je bilo utihnulo osim glasa jejine. Kad bi ušla u kuću ponovo se čula graja i zveket lanaca, a onda je Anđelija opet iskočila na kućni prag i revolverom prema punom mjesecu opalila jedan metak. Nakon toga je nastao potpuni mir koji je trajao više od pet mjeseci, sve do marča, kad se, u daljini, ponovo čula graja, zveket lanaca i topot konja. U starom nagantu više nije bilo metaka, i graja i buka su se nastavljale, barem jednom u nedjelju dana.
Stevan je ćutke slušao žene i motao škiju u listu labudine, a onda je uzeo kosijer i ubrao mladu drenovinu. Naoštrio je vrh koca i pošao na Đukanov grob. Skinuo je kamenu ploču , i vrhom koca je više puta probio mrtvački sanduk, ispod kojega je bio bijeli lencun-pokrov, koji tenac drži zubima dok izlazi iz groba. (Pokrovom-amajlijom se tenac ne služi jedino kad se kamuflira u leptira ili vuka.) Stevan je u junu 1913. otišao u Drugi balkanski rat, i opet mu je u torini krepala jedna krava: ali više se niko noću nije iz pravca crkve Svetoga Nikole, čuo urlike, zveket lanaca i konjski topot.
Stevanu se nije dalo u stoku, ali ga je crvena košuljica čuvala u dva balkanska rata, u bitkama na Glasincu i Mojkovcu, iako se nije štedio, ni zaostajao više od koraka ili dva za Krstom Zrnovićem, komandantom Izviđačkog odreda. Poslije kapitulacije Crne Gore u Prvom svjetskom ratu odmetnuo se u šumu, presrijetao austrijske patrole, razoružavao ih i pljačkao, a onda poslije ulaska srpskih trupa u Cetinje, i propasti Božićnog ustanka 1918. pobjegao je u logor emigrantske crnogorske vojske u Gaeti, gdje je pola godine, sa još sto trideset oficira i vojnika, pod komandom Krsta Zrnovića, pripremao novi ustanak.
Srpski agenti u Italiji saznali su za pripreme ekspedicije ustanika na Petrovdan, i srpska vojska, žandarmerija, i kontrakomiti su ih sačekali na više mjesta u Krajini, Malesesiji, okolini Bara, i razbili ih u nekoliko grupa pri samom stupanju na crnogorsko tlo. Izmičući potjerama i zasjedama, pod puščanom vatrom, jedni su se povlačili kroz Crmnicu preko Riječke nahije prema Lovćenu, drugi su preplivali rijeku Zetu i krenuli prema planini Stavor. Grupa Zrnovića se probila do Simunje, gdje je lakše u rame ranjen komandant ekspedicije. Sedmi dan od ulaska u Krajinu stigli su do pećine u Gradojevu dolu, nadomak Lipe Cucke, u kojoj su se komiti skrivali u vrijeme austrijske okupacije. Noću je Stevan obilazio stare jatake, doline i ulišta pčela, da bi listovima graba, crnog korijena, medom i češnjakom zacijelio komandantovu ranu. Ali nijednom jataku nije odao da je Zrnović ranjen. Jer se poslije Mojkovca, gdje su komandantu Izviđačkog odreda u šinjelu izbrojili sedamdeset zrnobojina, vjerovalo se da on ne može stradati od pušćanoga zrna.
Zrnoviću je mjesec dana pošto mu se rana zacijelila, preko kurirske veze iz Grblja, stigla naredba od Milutina Vučinića, ministra vojnog, da se hitno vrati u Italiju. I Stevan je zanemoćao istu noć pošto se pozdravio sa komandantom: osjetio je kao da mu je neko na pleći stavio star soli. Istoga časa je rukom krenuo prema njedrima, da opipa crvenu košuljicu koju je bio spojio bočkom za vojničku potkošulju. Dupla igla je bila još zakačena za potkošulju, ali od njegova talismana nije bilo traga. Stotinu puta kasnijeje lomio glavu oko toga gdje je i kako izgubio crvenu košuljicu, dok se nije pomirio sa sudbinom. Ista sila koja ga je načinila zduhačem u jednom času mu je tu moć oduzela.
Stevan je deset dana tuvirao iznuren španjolskom groznicom i glađu: dok je bauljao prema kući Sima Mijanovića, zapazio ga je kontrakomita Božo Malenica, i uhvatio bez otpora, kao dijete, razoružao ga i sproveo u cetinjski Bogdanov kraj. Poslije izlaska s robije bio je tek sjenka barjaktara i komandira malocuckog. Za dvadeset četiri mjeseca robije bio je ostario barem deset godina.
Crvena košuljica ga je štitila od neprijatelja i bolesti, ali je muškog nasljednika dobio tek u pedesetoj: na nagovor žene Anđelije, koja nije mogla ostati u drugom stanju. (Anđelija, koja je bila sojna i visoka, predložila je da oženi služavku Spaseniju, malesnu i zdepastu Hercegovku, kako mu se ne bi kuća iskopala. Sin Vaso i kćer Vidna naslijedili su majkin stas, ali veliku glavu i krupne zelene oči od trage Zekovića.)
Treću godinu nakon puštanja s robije, Stevana je iscrpljenog i posavijenog nad motikom u dolu ispod kuće, u tranjama, zatekao njegov suparnik iz mladosti Marko Bogdanov, komandir grebačke čete. Kad mu je prišao na desetak metara Grebčanin se podbočio, kao da je na pokajanju: “Lele mene Stevane Pejov, za tobom, danas i dovijeka. Leleee”. Stevan je odbacio motiku, polako se ispravio i odgovorio: “Lele mene Stevan Pejov, za tobom, danas i dovijeka. ” Onda su krenuli jedan drugome u susret, i poljubili se u obraze, po tri puta, kako je to bio običaj prilikom primanja saučešća.
Vasa Stevanova je dva mjeseca nakon njegove posljednje posjete Cetinju, treći dan Vaskrsa ljeta Gospodnjeg 1975., njegova kćer Danica našla studenog u položaju fetusa, u donjem dijelu kreveta. Mjesecima poslije glasa o Vasovoj smrti na momente mi se pričinjavalo da će mali sijedi starac s crnogorskom kapom na glavi odnekud banuti, i ponovo me vratiti su svijet njegovih jezičkih kalambura i fantazija, od kojih su ostali samo obljesci koji se polako pretvaraju u pjenu.
Momenti rođenja i smrti u velikoj mjeri presudno određuju pamćenje potonjih generacija, jer, kako se vrijeme udaljava tako se zgušnjavaju i relativizuju naizmjenični periodi uspona i pada u pojedinačnim životima. Osim ukoliko je bljesak tako kratak a život u animnosti toliko dug, kao što je bio slučaj sa princom Đorđem Karađorđevićem, jednim od junaka pripovijesti o Gradskom trgu.
Srpski prijestolonasljednik, ludi princ, kako ga je nazvala beogradska čaršija, šest godina je bio prijestolonasljednik, a šezdeset tri je proživio – duže nego što je to bio prosječan životni vijek rođenih u prvoj polovini dvadestog stoljeća – zatočen u dvorcima, umobolnicama, u anonimnosti komunističkog penzionera.
Većina prinčevih ispisnika nije bila u životu – mlađi su imali maglovita saznanja ili nijesu znali ništa o starijem sinu kralja Petra Karađorđevića – kad je u beogradskoj Politici, 18.10. 1972. godine, na dvanaestoj strani, u rubrici društvo, sitnim slovima, objavljena vijest:
UMRO ĐORĐE KARAĐORĐEVIĆ
Juče pre podne na Internoj klinici u Beogradu, u 86-oj godini života, umro je Đorđe Karađorđević. Kao stariji sin kralja Petra, Đorđe je zbog sukoba s mlađim bratom Aleksandrom, najpre proteran u Francusku, a zatim lišen prestola, čina i svih prava koja su mu kao članu dinastije pripadala. Bio je u tamnici sve do početka II svetskog rata. Poslednje godine života proveo je kao penzioner u Beogradu.
Istoga dana u Politici, na dvadeset devetoj stranici objavljena je čitulja:
Moj plemeniti i dragi suprug
ĐORĐE P. KARAĐORĐEVIĆ
Preminuo je 17. 10. 1972. godine u 86 godini života.
Sahrana će se obaviti 19. 10. 1972. godine u 15,30 časova na Novom groblju u Beogradu.
Po izričitoj želji pokojnika sahrana će se obaviti bez venaca i cvjeća.
Ožalošćena supruga
Radmila Karađorđević
Najstariji sin Petra Karađorđevića, penzionisani potpukovnik Đorđe, svog mlađeg brata Aleksandra nadživio je trideset osam godina i osam dana, ali i ostale direktne i posredne aktere njegove abdikacije: Franza Josepha Habsburga, Nikolaja Drugog Romanova, Nikolu Pašića, te Dragutina Dimitrijevića Apisa Apisa, šefa Crne ruke, i Petra Živkovića, vođu Bele ruke, suprostavljnih tajnih oficirskih organizacija, koje su se borile za prevlast u kraljevini Srbiji. Svi moćnici s početka dvadestog stoljeća, unutrašnji i vanjski, koji su presudno uticali na sudbinu Srbije, bili su međusobno nesaglasni i sukobljeni gotovo u svemu, osim u neprijateljstvu prema srpskom prijestolonasljedniku. Đorđa je jedino obožavao otac, koji je i sâm morao dignuti ruke od njega poslije nasilne smrti prinčevog posilnog Stevana Kolakovića, koju su jedva dočekali svi neprijatelji starijeg kraljevog sina.
Princ Đorđe je u stvari imao tri života: nasljednika srpskog prijestola, zatočenika u duševnoj bolnici Gornja Toponica, kod Niša, i penzionera u komunističkoj državi. Poslije nestanka kraljevine Jugoslavije i detronizacije Karađorđevića, na svoje protekle živote gledao je tuđim očima: kao da su se dogodili nekom drugom. Istina, simpatisao je, ali bez dubljih emocija, onog raspusnog mladića koji je mahnitao po Terazijama i Adi Ciganliji, ismijavao dvorske prijeme i protokole, i kasnijeg sužnja koji je petnaest godina čamio okružen psihijatrima i žandarmima, koje je opisao u svojim memoarima.
Đorđe je, dok su još trajale borbe za oslobođenje Beograda u oktobru 1944. godine, pet dana prije nego što su jedinice Peka Dapčevića i generala Ždanova, protjerale njemačku vojsku iz glavnog grada Jugoslavije, došetao u štab Prve armije, na Dedinje. Predstavio se dežurnom oficiru, koji ga je uveo u ratnu vilu Franza Neuhausena, okupacionog guvernera Srbije, kasniju rezidenciju Josipa Broza Tita.
“Ja sam Đorđe Karađorđević”, ponovo se predstavio crnomanjastom tridesetogodišnjaku s generalskim širitima na rukavima.
“Ja sam Savo Drljević, načelnik Prve armije.”
“Vi ste Crnogorac?”
“Jesam.”
“I ja sam Crnogorac.”
“Kako, Vi ste Srbin?”
“Kakav Srbin, mene su Srbi hteli da ubiju, i smestili me u ludnicu. Ja sam Crnogorac, Jugosloven i republikanac.”
Na sahrani princa Đorđa, između sto dva pratioca oko njegovog groba, koliko ih je izbrojio inspektor Udbe Niša Brajović, bila je i gospođa Smiljka Trandafilović-Duković, koja je pročitala čitulju u Politici, i stigla taksijem, pola sata prije nego što su pokojnika iznijeli iz kapelice Novog groblja. Gospođa Smiljka, kćer grosiste Ace Trandafilovića, poslanika radikala, vojnog liferanta, trgovca drvom i šećerom, bila je zaljubljena u princa, iako je to skrivala od svoga oca koji je bio čovjek od povjerenja Nikole Pašića.
Grosistu Trandafilovića i predsjednika Vlade Pašića – čiji je sin Rade nakon objave rata Austro-Ugarskoj na prijevaru uzeo novac od Jelene Karađorđević Romanov u ime princa Đorđa – nijesu povezivali samo cincarsko porijeklo nego i porodični poslovni interesi. ( A. Trandafilović je posudio Pašiću trideset hiljada franaka koje je predsjednk Vlade morao vratiti knjeginji Romanov, nakon što je pomahnitali princ Đorđe starog vođu radikala ščepao za bijelu bradu.)
Intimni život i afere princa Đorđa, od njegovog proglašenja za nasljednika prijestola, bile su glavna poslastica za čaršiju. Terazijski hroničari, skadarlijska boemija, kafanske protuve iz novinarskog, stranačkog i špijunskog svijeta, svakodnevno su raspredali o Đorđevoj bahatosti, mladalačkim hirovima, bliskosti s Mikom Alasom i ignorisanju djevojaka, koje su oblijetale oko mladog prijestlonasljednika. U šaptačkim diverzijama, “puštanju buva”, da se prijestolonasljednik ugodnije osjeća u društvu alasa nego dvorskih dama, posebno su bili agilni Apisovi crnorukci i radikali. Princ Đorđe nije mnogo mario za intrige koje su mu prenosili njegov rođak Jaša Nenadović i posilni Kolaković. Čak bi se reklo da je čaršiji namjerno davao građu za spletke i smicalice: provodio je dane u pecanju ribe, i u mamuzanju zelenka na Adi dok konja na nozdrvama krvava pjena ne popane, a nakon toga bi ludovao autom po Terazijama i razgonio dokone šetače. Priče o princu često su išle ispred njega, pa su dokoni kibiceri iz skadarlijskih kafana mogli zaključiti da se Đorđe u isto vrijeme nalazio na više mjesta: na Dvoru, na Adi Ciganliji, Terazijama, Dorćolu i Senjaku.
Prijestolonasljednik se rijetko pojavljivao na prijemima: obično je kasnio – osim na svečanostima koje je organizovao kralj Petar – i iznenada je nestajao, bez najave i izvinjenja. Na Svetosavski bal 1907. došao je s Ade Ciganlije, blatnjavih čizama, znojav, i odmah s vrata dvorane krenuo prema prpošnoj kćeri radikalskog blagajnika – kojega je posprdno, po cetinjski, zvao “Kesa” – i zamolio je za ples. Okretao je hitro, pomalo divlje, kao da kroti ždrebicu, držeči je snažno desnom rukom preko pasa. U jednom trenutku je Smiljka osjetila da joj se manta svijest i nehotice je spustila glavu na mršave prinčeve grudi. Đorđe je djevojku lako pridržao i polako, neočekivano nježno, odvojio od sebe. Smiljki se u času razbistrilo, smeteno se osmjehnula, i pogledala ga u oči. Prinčev divlji pogled najednom je opitomio: i već sljedeći trenutak njegovo je lice opet bilo tvrdokorno, a izraz očiju, stisnutih u uske proreze, dobio izazovan izraz. Princ se galantno, pomalo vragolasto, naklonio Smiljki, zahvalio joj na plesu, i okrenuo prema izlaznim vratima.
Djevojka nije mogla zaspati cijelu noć: još je osjećala na svojim krstima Đorđevu koščatu ruku, i onaj pogled u kojemu je u trenu vidjela nekog drugog čovjeka, krhkog i nezaštićenog. Sjutradan se povjerila starijoj sestri Nataliji koja je bila zaručena za sina generala Pantelije Grujića, da je u prijestolonasljednikovom naručju prosto lebdjela, i u stomaku osjetila neobičnu toplinu. Natalija je začuđeno slušala sestru, koketu, koja se poigravala s udvaračima, karijernim oficirima, sinovima ministara i bankara, kako joj ushićeno govori o osporavanom krunskom princu.
“Ali, on ne mari za žene. Kažu da ima nedoličan odnos s profesorom Petrovićem?”
“To su intrige crnorukaca i radikala, koji hoće da ga nateraju da abdicira, i umesto njega postve Aleksandra za prestolonaslednika. Dio ove urote je i tata. Da si ti plesala umesto mene shvatila bi kolike su to bedastoće. U Đorđu je najmanje dve osobe, od kojih je jedna toliko suptilna i nežna.”
Natalija je podigla desnu ruku i zarotirala šaku, šaljivo pokazujući sestri da nije potpuno pri sebi. Smiljka se nasmijala, potrčala u svoju spavaću sobu, stala pred veliko ovalno ogledalo, napravila pituetu i istrčala iz kuće. Krenula je prema Terazijama, neće li odnekud banuti Đorđe, koji je ludovao u svom fordu, nedavno pristiglom iz Amerike. Narednih dana princu se izgubio trag, i Smiljka se povlačila u sebe, izgubila je apetit: izgledala je bezvoljno i anemično, njena bijela koža pretvorila se u nestvarno prozirno blijedu. Smetalo joj je zubato februarsko sunce, i odustala je i od redovnih šetnji Topčiderskim parkom, s prijateljicama iz Više ženske škole.
Marač je ljeta Gospodnjeg 1908. bio je neuobičajeno topao: proljeće je stiglo nenajavljeno prvog dana marta, a Smiljka je još tuvirala, iako su joj se polako vraćali san i apetit. Opet je krenula u šetnje s prijateljicama, i onda je desetog aprila, dva dana uoči Cvijeti, na vrata kuće Trandafilovića, u Cara Dušana, pokucao Stevan Kolaković, posilni prijestolonasljednika Đorđa, s pisamcetom u ruci, koje je predao Dobrili, kućnoj pomoćnici Trandafilovića.
Služavka Dobrila je osluškivala razgovore sestara o princu Đorđu, i čim je prinčev posilni okrenuo leđa potčala je prema Smiljki, i pružila joj kuvertu s crvenom vrpcom.
“Od princa, doneo je njegov ađutant.”
Smiljki su prsti onespretili, i pismo je ispalo iz kuverte na pod. Još prije nego je podigla pismo s poda pročitala je poruku napisanu velikim četvrtastim slovima:
Dolazim sutra, u jedanaest, pre podne.
Đ.
P. S. Uzmi jahaći kostim.
Smiljka se glasno nasmijala prinčevom bezobrazluku, koji joj je poslao poruku kao da im je to stoti, a ne prvi sastanak. Sjutradan je Đorđe tačno u jedanaest sati bio pred kućom Ace Trandafilovića, ali ne na konju, nego u svom fordu A, jedinom privatnom automobilu u Beogradu.
“Idemo na Adu”, ustao je i otvorio joj vrata prednjeg sjedišta auta.
Smiljka ga je vragolasto pogledala i osmjehnula se: nije ni očekivala njegovo kurtoazno pitanje, ima li dama neku posebnu želju. Poslije jednosatnog poskakivanja po šljunkstom putu stigli su na obalu Save, preko puta Ade, gdje ih je čekao uniformisani poručnik koji je preuzeo konje. Posilni Kolaković je stojao ispred čamca sa dva para vesala. Princ je uzeo prednja vesla, i Smiljku je smjestio na klupicu između veslača. Na ostrvu su ih čekali osedlani konji arapske pasmine, koje Đorđe nije slučajno izabrao. Jer, princu je Kolaković referisao da mlađa Trandafilovićka ima svog konja arapske rase u ergeli na Čukarici. Jahali su laganim kasom livadama i proplancima prošaranim vrbacima, dok Đorđe nije najednom podbo svoju sivu ždrebicu, i jurnuo prema prema šumarku bjelograba. Smiljkin konj je bio iskusniji trkač: jahali su u liniji, i konjske njuške su se gotovo dodirivale.
Prinčeva kobila je poslije dvadesetak minuta počela posustajati, i on je povukao uzde toliko bijesno da je životinja bolno zarzala. Đorđe je skočio sa sedla na zemlju, i Smiljka je zauzdala bjelaša: okrenula se natrag, i polako krenula prema kobili i jahaču. Princ je teatralno raširio ruke, stao je pored bijelog konja sa sivim pečatima na prsima i vratu, i jahačicu, dok je izvlaćila nogu iz uzengije, primio u naručje. Smiljki se opet zamaglilo pred očima, kao na dvorskom balu: samo ovoga puta nije bila svjesna je li omamio miris mlade trave ili znoj mladog jahača koji je snažnim rukama užurbano spustio zemlju.
Gotovo osam nedjelja Smiljka se trzala na svaki šum, škripu kućnih vrata, očekujući prinčevog posilnog Kolakovića s porukom. Iščekivanje se polako pretvaralo u ljutnju: nije znala je li više ljuta na svoju popustljivost ili njegovu bahatost. Konačno se pojavio Kolaković, i sluškinji rekao da ima ličnu poruku za gospođicu Trandafilović. Simpatični, vitki pratilac princa Đorđa, koji joj je ličio na studenta, naklonio se mladoj ženi.
“Prestolonaslednik vas čeka u svojoj rezidenciji, u Gospodar Jevremovoj.”
Smiljka se htjela ljutito obrecnuti, na još jednu prinčevu neuviđavnost, i poručiti mu da ima neke dogovorene obaveze: i još mu dodati da ona nije na čiviluku, pa samo čeka njegov poziv. Ipak je klimnula glavom, vratila se u svoju sobu, namirisala se kolonjskom vodom, popravila frizuru, stavila šešir i krenula prema Đorđevoj rezidenciji, koja je tek tristotinak metara od kuće trgovca Trandafilovića.
Od sastanka mladih ljubavnika u Gospodar Jevremovoj, u međuvremenu su se dogodila dva balkanska i dva svjetska rata, i gospođa Trandafilović-Duković je postala dio mobilijara svih salona gospodara vremena – predsjednika vlada, ambasadora velikih zemalja, namjesnika princa Pavla, okupacionih austrougarskih i njemačkih guvernera – osim kralja Aleksandra i Josipa Broza Tita. Prvog je izbjegavala – svaki put je osjetila mučninu u želudcu kad je bila u njegovoj blizini – a drugog, za kojega su nagađalo da je austrijski plemić ili Rus – jer je bolje govorio njemački i ruski nego hrvatskosrpski jezik – užasno se bojala. Smiljka se povjerila svojoj sestrični Katarini Grujić, koja je živjela u Londonu, da bi Titova vlast satrla ostatke buržoaske klase da nije bilo Rezolucije Infombiroa. Staljinisti su postali mnogo opasniji za svoje doskorašnje drugove, pa su titoisti djelimično skrenuli pažnju s obezglavljenih i ratnom kolaboracijom s njemačkim okupatorima osramoćenim monarhistima.
No gospođa Trandafilović-Duković nije se odrekla svojih starih navika, ni u vrijeme kad su se na Terazijama i u skadarlijskim kafanama čule gotovo samo crnogorska, bosanska i lička ijekavica. Na Dorćolu je subotom u svom salonu na prizemlju – komunisti su joj na gornjem spratu vile uselili potpukovnika Dušana Ljuštinu, “partizančinu” iz Like – na popodnevnu čajanku pozivala svoje ispisnice, bivše ministrice, dvorske dame, ocvale mondenke koje su s mnoštvo detalja, po ko zna koji put, ponavljale zgode sa Kaprija, Azurne obale, Opatije, Karlovih Vari. Prećutno su izbjegavale političke teme, ukoliko se nijesu dotakli zle sudbine svojih starih ljubavnika, simpatija i antipatija, koji su tavorili u zatvorima, siromaštvu i svakovrsnom poniženju. Još su čavrljale o dvorskim prijemima, skandalima bivših ministara i njihovih žena i ljubavnica, modi, vremenskoj prognozi, staračkim bolestima, novootvorenim diplomatskim magacinima, u kojima se oblačila nova komunistička elita.
Smiljka se duhovito, katkad i zajedljivo, osvrtala na skrivene i otvorene aluzije prijateljica o njenim udvaračima i ljubavnicima. No nijedna od družbenica nije zapazila kako bi preko njenog dugog lica i zelenkastih očiju prešla jedva vidljiva sjenka, koja je naslućivala više tugu nego nostalgiju, kad god se pomene princ Đorđe. Istina, rijetko bi se ko sjetio bivšeg nasljednika krune koji je bio zaglavio u ludnici: i to uzgred, kad su tema bili njegova rodbina, Aneksiona kriza, Baja Pašić i Apis. Sjećanje na bivšeg nasljednika krune gubilo se u galimatijasu toliko vlada, prevrata, diktatura, okupacija, atentanata, izdaja, zaludnih očekivanja.
Na svaki Đorđev pomen, Smiljka se uvijek jednako jasno i uzbudljivo, sjećala svakog dodira, poljubaca, načina na koji je milovao i držao u naručju. Posebno joj je ostala upečatljiva slika trenutka kad je ugledala princa u vrtu rezidencije u Gospodar Jevremovoj. Nervozno je pušio, i čim je zapazio na kapiji hitro joj je krenuo u susret: elegantno je, poput pariškog dendija, poljubio je u ruku i elegantno uveo u salon. Popili su koktel od crvenog vina, kupine i čokolade koji je Đorđe sâm pripremio, i pošto su nazdravili uhvatio je oko pasa, doveo do divana, odložio čase s poluispijenim koktelom, uzeo je taktilno, više na ženski način: polako je svlačio, vrhovima prstiju joj je mazio vrat, stomak, butine. Smiljka se prepustila nepoznatom čovjeku: Đorđeva koža je drugačije mirisala nego u omaru na Adi Ciganliji.
No kad su ljubavnici ujutro ustali, bili su ćutljivi. Smiljka je Đorđu stavila ruku na rame, zagladila mu čuperak s čela. On je poljubio, ali nekako stegnuto: otišao je u kuhinju, skuvao im je kafu, rekao nešto o vremenu i o obavezama u Dvoru. Smiljki se osjetila da je prenapregnut, da joj jedva čeka vidjeti leđa. Onda je ispratio do kapije vile, poljubio je u obraz, i rekao:
”Javiću se.”
Smiljka je ćutke namjestila fedora šešir sa širokim obodom, koji joj je juče predveče zaklanjao lice od znatiželjnih Dorćolčana, dok je iz Cara Dušana grabila prema prijestolonasljednikovoj rezidenciji.
Nije očekivala da će joj se Đorđe javiti sjutradan ni prekosjutra, i treći dan su joj ispred kuće prošli demonstranti koji su se s Dorćola spuštali prema Terazijama. Nije se obazirala na to što psuju Franza Josepha i Beč, i mislila bi da je to samo jedna predstava, kakvih je u srpskom političkom životu napretek, da jedanaestog oktobra ujutro, na naslovnoj strani Politike, nije pročitala uvodni tekst glavnog urednika Ribnikara o Bosanskoj krizi. Ispod urednikovog uvodnika bio je izvještaj o narodnim protestima, kod spomenika kneza Mihaila, gdje se okupilo oko tri hiljade ljudi. U antrfileu masnim slovima citiran je kratki, ali zapaljivi, ratnički intonirani govor prijestolonasljednika Đorđa.
“Draga braćo! Osećam se srećan što mi ukazujete priliku da se jednodušnosti milog naroda i ja pridružim. Ja vas uveravam da se osećam ponosit da budem vojnik i dobrovoljački vođa jednog naroda koji je rešio da izgine za svoju čast i svoje interese. Za ime naroda i čast njegovu, za sveto ime Srbinovo. I ja ću poći sa vama i proliću krv svoju srećan što sam sin srpskog naroda. Tog najmirisnijeg cveća u vrtu slovenskom. – Neka živi svaki onaj koji je gotov da mre, neka mre ko hoće da živi! Živeo srpski narod!”
Isto veče su poslanika Trandafilovića posjetili prvaci radikala Andra Nikolić i Mihailo Vujić, koji su bili rezignirani i uplašeni da će ih “jurodivi Đorđe” uvesti u rat s Austro-Ugarskom. Ministar Nikolić je nešto tišim glasom rekao da Pašić i Apis, uz pomoć ruskog i austrijskog ambasadora prave pritisak na kralja Petra, da natjera Đorđa da abdicira, i umjesto njega mlađeg Aleksandra proglasi za nasljednika. Smiljka je u hodniku ispred dnevne sobe prisluškivala razgovor, obula se i gologlava otrčala prema Gospodar Jevremovoj. Đorđevoj sluškinji predala je poruku napisanu na salveti:
“Javi se. Imam nešto važno da ti kažem. S. T.”
Đorđe je govorio i na drugom protestu protiv austrijske aneksije Bosne i Hercegovine: pozvao je demonstrante da za njim krenu na Drinu, i na kraju je zapalio crno-žutu zastavu. Drugim govorom, u samo sedamnaest dana, protiv sebe je konačno ujedinio stare neprijatelje, sa oportunistima iz skupštine, vojske i Dvora, koji su dugo odmjeravali je li jača struja prijestolonasljednika, očeva miljenika, ili njegovog mlađeg brata, taktičnijeg i vještijeg u zakulisnim igrama.
U radikalskim kafanama krenula je priča da je kralj Petar zaprijetio Đorđu kako će mu oduzeti nasljedno pravo ukoliko nastavi zemlju gurati u rat, za koji Srbija nije vojno i ekonomski sposobna. Prijestolonasljednik je bio svjestan da su Pašić i Apis ispleli mrežu intriga oko njega, i histerično je optuživao za izdaju i zavjeru i svoje najbliskije prijatelje i saradnike. U trenutku rastrojstva, u noći između dvadeset osmog februara i prvog marta – u Noći vještica – zvjerski je nasrnuo na Stevana Kolakovića. Rukama i nogama udarao je svog posilnog, u glavu i mali stomak, koji je oduzet, s velikim bolovima, prenešen u bolnicu. Kralj Petar je bio unezvjeren zbog izvještaja ljekara da je život Kolakovića ugrožen, i poslao je gradonačelnika Beograda i upravnika Dvora, da u bolnici posjete Kolakovića, i natjeraju ga da pismeno potvrdi kako je nastradao u nesrećnom slučaju.
No ni Crna ruka nije mirovala: sanitet B.Bosnić, agent Vojislava Tankosića, Apisovom zamjeniku dostavio je pismo umirućeg Kolakovića, koje je trebao predati njegovoj ženi:
Draga ženo, pre neki dan tukao me grozno prestolonaslednik Đorđe s nogama u mali trbuh, a pesnicama po licu i glavi. Ja sam odmah dobio jake bolove, i baš sinoć 2. marta dođu u bolnicu upravnik varoši Alimpić, načelnik saniteta i zastupnik upravnika Dvora g. Milutinović i nateraše me da potpišem jedan akt: kako me niko nije ubio; ženo zato ti ja javljam da nisam pao nego me ubi prestolonaslednik Đorđe u trbuh nogama. U slučaju moje smrti: traži izdržavanje od Dvora i čuvaj dobro decu.
Tankosić je svom agentu naredio da pismo prepiše, prije nego što ga proslijedi Kolakovićevoj ženi. Sljedećeg dana je umro prinčev posilni, i njegovo pismo oštampano kao letak, dobile su redakcije prijestoničkih novina, ambasade Rusije i Austrougarske, te poslanici radikalne i napredne stranke.
Vidjevši da je upao u mrežu iz koje se ne može izvući, princ Đorđe je u dogovoru s ocem, dvadeset sedmog marta 1909. uputio pismo novoimenovanom predsjedniku Vlade Stojanu Novakoviću:
Uzbuđen skroz nepravednim i nepravičnim insinuacijama, koje je jedna nesrećna slučajnost izazvala u izvesnim krugovima našeg javnog mnjenja, čast mi je, u odbranu kako moje ničim okaljane časti, tako i moje potpuno mirne i čiste duše, učiniti ovu izjavu:
Najdublje proniknut rodoljubivim dužnostima, koje mi moja savest u ovom trenutku nalaže u interesu otadžbine, ja se odričem svih prava i prerogativa koji mi po Ustavu pripadaju. Ova moja odluka je nepokolebljiva.
Đorđe je prije napisane abdikacije spremio kufere za put, dvadeset osmog marta pozdravio se s Mikom Alasom, i otputovao u Rim, kod svoje tetke Eko. Jelena Savojska je tješila sestrića, iako se u sebi sladila zbog razdora u vladajućoj kući Srbije. Jer je njen najstariji sestrić je, samo dvije godine prije abdikacije, uz podršku kralja Petra, pripremao atentat na svog dedu, crnogorskog knjaza Nikolu, čiji su egzekutori trebali biti crnogorski studenti u Beogradu i vrbovani funkcioneri opozicione Narodne stranke na Cetinju.
Aca Trandafilović je namjerno u dnevnom boravku zaboravio letak na kojemu je bio tekst pisma Stevana Kolakovića svojoj ženi. Smiljka, koja još ništa nije znala o Đorđevom napadu na svog posilnog, stigla je kući dobre volje, iz konjičkog kluba na Zvezdari, gdje je upoznala Stefana Dikovića, mladog, žovijanog Tršćanina. Skinula je jahaći kostim, i obukla kućnu haljinu prije nego je sa stola uzela papir, i mahinalno pročitala prva dva reda. Papir joj je ispao iz ruku, osjetila je muku u želudcu, i uhvatila se rukom za naslon stolice. U trenutku se sjetila Đorđeve majke, koju je prema riječima radikala, Petar Karađorđević udario nogom u stomak dok je bila u drugom stanju.
Tri dana nije izlazila iz svoje sobe, a onda je naizgled lakosjeno prihvatila poziv na večeru Tršćanina, koji joj je svaki dan slao devet crvenih ruža, s učtivim porukama. Godilo joj je društvo galantnog Dikovića, polutalijana, koji joj je diskretno stavio do znanja da bi on sigurno bio u Veneciji ili Rimu, da ga u Beograd nije dovukla njegova tetka Đurđina, žena Nikole Pašića. Smiljku nije fascinirao mladićev rodbinski odnos s vječitim predsjednikom radikala, višestrukim premijerom, ali posebno joj je bilo simpatično Tršćaninovo izgovaranje srpskih riječi, pomiješanih s talijanskim vokabularom, začinjenim dugim vokalima i mekim suglasnicima. Godila joj je i Stefanova vesela narav i posebni osjećaj kad treba biti blizu svoje amore, ili se udaljiti, izgledati nevidljiv, u nekim trenucima koje su važne ćudljivim i zaigranim mladim damama.
Grosista Aca Trandafilović nije krio ponos što će se familijarno zbližiti s Bajom Pašićem, i ujedno demantovati šaputanja crnorukaca da je njegova kćer u ljubavnoj vezi s bivšim prijetolonasljednikom, kojega su Apisovci zvali i “Đorđe Peder”. Tršćanin i mlađa kćerka Ace Trandafilovića vjenčali su se četvrtog decembra 1909. pri kraju kalendarske godine u kojoj su se upoznali, na zadovoljstvo obije familije. Stefan je preuzeo dio poslova gospodina Trandafilovića, koji nije imao sina, a gospođa Đurđina je bila srećna što je bratanća zadržala pored sebe u Beogradu. I mladenci su dobili ono što su htjeli: više su ih je povezivale konvencije bračnog ugovora i razumijevanje za obostranu slobodu nego velika strast. Zasebno su planirali putovanja, zimske i ljetnje odmore, zabave, noćna druženja. Slobodnijem ponašanju u braku pomogao je i Stefanov sterilitet, koji je u djetinjstvu bio prebolio zaušnjake. Pored svega toga bili su privrženi jedno drugome: Smiljka se sprijateljila sa Stefanovom ljubavnicom, kćerkom ministra Spiridonovića, a muž se pravio nevješt na ženine česte promjene partnera, mahom mlađih oficira, diplomata, glumaca i muzičara.
Stefana bi jedino ozlojedila Smiljkina primjetna distanciranost prema regentu, budućem kralju Aleksandru, koju su lako zapaziti i njihovi bliski prijatelji i rodbina. I “Kralj Ujedinitelj” pokazivao je hladnu i vještačku ljubaznost prema njoj: Petar Živković, kojega je opozicija prozvala Pera Peder, šapnuo mu je da je kćer Ace Trandafilovića, jedina dvorska dama koja je imala flert, vjerovatno i seksualni odnos, s njegovim starijim bratom.
Gospođa Smiljka je imala i fizičku odbojnost prema Aleksandru: podilazili su je hladni trnci niz kičmu kad bi se s rukovala s kraljem. Aleksandrova mala koščata ruka bila je hladna, kao da u nju nije doticala krv, a njegov osmijeh je u stvari bio grimasa koja je pokušala omekšati ispitivački pogled.
Stefan Duković je, bez obzira što ga je Aleksandar primjetno odaljio poslije smrti Nikole Pašića, na svaki način pokušavao da mu pokaže lojalnost. Oblijetao je oko Pere Živkovića, kojega je kralj postavio za predsjednika Vlade poslije uvođenja Šestojanuarske diktature. Tršćanin je nekadašnjem šefu Bele ruke ogovarao opozicione prvake, vojne liferante, bankare, prenosio mu pikantnerije o Musolinijevom ambasadoru u Beogradu, nagovarao ga za zajedničko partnerstvo s drvnom industrijom Gutmann, koja je imala predstavništva od Tel Aviva do Buenos Airesa.
Odmah poslije glasa o atentatu u Marseju, bivši narodni poslanik i grosista Duković, među prvima je potrčao prema zgradi Skupštine kraljevine Jugoslavije, nazvao generala Dimitrijevića, maršala Dvora, da ga ugura na spisak zvanica za kraljevu sahranu, kojima je sugerisano da stave crnu traku na rukavu odijela.
Gospođa Smiljka je dobila migrenu u noći uoči Aleksandrove sahrane, i uzalud je molila muža da bez nje isprati monarha na vječni počinak. No Tršanin je bio toliko uporan i uvjerljiv da je zaboravila na glavobolju. Ali je na pogrebu, za razliku od gospođe ministarke Jelisavete Jeftić, koja nije sušila obraza, odsutno gledala impozantni kovčeg sa krunom Kraljevine Jugoslavije, jedva čekajući da patrijarh Varnava završi opijelo. Opet su joj se misli zbile na starijeg monarhovog brata, izolovanog i osramoćenog, raščinjenog prijestolonasljednika Đorđa, koji okružen psihijatrima i žandarmima možda i ne zna za Aleksandrovu sudbinu.
Trideset osam godina poslije Aleksandrove sahrane, gospođa Smiljka Trandafilović-Duković, stojeći sama, sa strane, ispred kapele na Novom groblju, ispraćajući penzionisanog pukovnika Đorđa Karađorđevića, pomislila je da su možda samo ona i Mika Alas naslutili skrivene prirode tog čovjeka oko kojega se plelo toliko intriga i nesporazuma. I u doba staračke mrzovolje i usamljenosti, odmaknuta i od sopstvenih ženskih lakomislenosti, ostalo joj je neprozirno: kakve su to sile koje su ga lomile, ali i održavale u godinama užasne usamljenosti, poniženja i patnji. Je li princ Đorđe doista bio duševni bolesnik, paranoik sa šizofrenim crtama, ili ekscentrik, s potisnutom djetinjom traumom od nasilne smrti njegove majke; je li bio biseksualac ili su njegovo prijateljstvo s Mikom Alasom kompromitovale šaptačke diverzije Apisovih crnorukaca i pripadnika Bele ruke, Pere Živkovića, kako ga Profesor “pečati otpozadi”.
Nije je prosvijetlio ni iznenadni susret s Đorđem u jesen 1956. godine. Smiljka je šetala Kalemendanskim parkom ophrvana nedostojnom sudbinom svoje klase, koja je odbačena i osiromašena tavorila u svojim velikim derutnim stanovima, rasprodavajući posljednje ostatke porodičnog srebra. U prvi mah je mislila da joj se javilo priviđenje mršavog visokog čovjeka, uspravnih leđa, s francuzicom na glavi. Mahinalno mu je mahnula rukom. On je malo produžio, a onda zakočio pedalama tako da se biciklo unekoliko zašijalo, i mladićki kočoperno se skinuo s bicikla. Bio je to isti onaj čovjek koji je, prije gotovo pet decenija, u žurbi poljubio poslije strasne noći u Gospodar Jevremovoj.
“Hej, gde si ti dosad?”, glas mu nije bio prodoran kao nekad, ali jednako zajedljiv i prijekoran.
“Đorđe”, smela se, kao i one noći na Svetosavskom balu, kad je pozvao da odigraju valcer.
“Vaše veličanstvo… drago mi je što sam te konačno srela. Često sam mislila što je s tobom, kako si… pogotovo dok si bio u izolaciji.”
“Kakvo veličanstvo, ja sam Titov penzioner.”
Onda je malo zastao, kao da mu se učinilo da je grub.
“Pozvaću te kući, da te upoznam sa mojom ženom Radmilom.”
Naglasio je “da te upoznam”, i ponovo se primio na biciklo.
“Jednako je samoživ kao dok je bio dvadesetogodišnjak,” pomislila je. “Nije me pitao: kako si, iako je morao primetiti da je moj stari kaput izblijedio na rukavima. Ni gde je moj muž, a pozvao me da upoznam njegovu ženu. Sigurno je čuo od nekog preživjelog monarhiste, koji je dangubio sa švercerima i kockarima na Kalenić pijaci, da je Stefan Duković napustio Beograd s gospođicom Spiridonović, u jesen 1943. godine, i preko Crne Gore, odstupio za Italiju.”
Nije bila sigurna što da misli ni dok je posmatrala neugledne pratioce na sahrani princa Đorđa: konobare i penzionisane novinare, terazijske vagabunde, inspektore Udbe u svijetlim mantilima, žene neplemenitog izgleda i držanja, dvojicu fotografa s aparatima lajka. Neugledne pokajnice na sahrani nesuđenog srpskog kralja bile su priličnije pratnji do vječnog doma prinčevog hauzmajstora Đoke Sladića, s kojim je subotom kafenisao u Kaleniću. Iskusnom oku gospođe Smiljke nije mogao promaknuti ni seljački izgled – četvrtasta koljena i muška ramena – Radmile Karađorđević, prijestolonasljednikove udovice.
Smiljka više nije imala ni trunke sumnje u to da se princ Đorđe bio potpuno uživio u “novu socijalističku stvarnost”: s maršalom Titom ga je povezivao avanturistički duh i mržnja prema kralju Aleksandru. Postojala je i obostrana facinacija: bivšeg kraljevića prema aristokratskim manirima sina zagorskog kumeka, koji je igrao valcer, bio izvanredan mačevalac i improvizovao na klaviru. S druge strane Tito je respektovao Đorđevu tvrdokornost i ličnu hrabrost, ali i to što je njegova surova sudbina bila je još jedan dokaz trulog odnarođenog monarhizma. Stoga je komunistički autokrata ljubazno ponudio princu svoje usluge: dodijelio mu potpukovničku penziju, na osnovu njegovog čina u srpskoj vojsci, koji mu je bio oduzeo rođeni brat.
Ipak, ono što su razdvojile karakterne osobine, borba za moć i dvorske intrige, smrt je ponovo povezala. Višestruke igre moći, nasilnih prevrata, promjena država i ideologija, uslovile su poslije pada komunizma istorijsku rehabilitaciju dinastije Karađorđević, i njihove kosti su okupili u kripti crkve Svetog Đorđa na Oplencu. Među zemnim ostacima dinastije je i prah odbačenog princa Đorđa, i njegove supruge crnogorske plebejke.
Većina junaka ove pripovijesti umrla je u jesen. I Dada Đurića smrt je stigla u istom godišnjem dobu, ali ne u oktobru, kao Danila Kiša i princa Đorđa, nego u mjesecu kojega Hrvati zovu studeni. Istina, tog dvadeset sedmog novembra 2010. u Parizu – gdje je Dado umro – kao i na Cetinju, temperatura je bila ranojesenja, priličnija prvoj dekadi oktobra. Upravo je tog kasnog novembarskog dana kad je stigao glas o Dadovoj smrti, ozračje Gradskog trga, Njegoševa parka i Vladičine bilo nalik romantiziranim djelima starijih cetinjskih pjesnika i slikara. Za razliku od tamnih i svijetlih paleta pejzaža i veduta Pera Počeka i ostalih crnogorskih slikara s početka dvadesetog stoljeća, Dada su jutra jugova asocirala na slike raspadanja života i na smrt.
Sjećanja na rano djetinjstvo, igre s loptom i koturom na Dvorskom trgu, preko puta rodne kuće princa Đorđa, lov vrabaca i carića u Njegoševom parku, ili krađe jabuka u Donjem kraju, bili su prvi znaci nemira koji su njegovi prostodušni savremenici razumjeli kao ekscentričnost, nesputanu uvriježenim shvatanjima i ponašanjem, a lucidniji kao stvaralački, mislilački nagon. Potonji su napravili upoređenja između malog obućareva sina i sumanutog srpskog princa, iako će priznati da njihove pobune, neprilagodljivost, imaju malo što zajedničko. Prinčeva destrukcija bila je nagonska, a slikarev protest protiv konvencija, malograđanske normalnosti, istovremeno je pobuna i protiv sveprisutne smrti, u vidljivim i nagoviještenim svjetovima.
“Ta mješavina života i smrti je interesantna. Smrt i život su za mene dva elementa koja sačinjavaju život. A smrt i život su sigurno nešto stoto od onoga što ljudi misle da je to.”
Dadova spoznaja života i smrti u neku ruku naslanja se na misao Emila Ciorana, drugog francuskog Balkanca, u Kratkom pregledu raspadanja: Svako veliko iskustvo je kobno: slojevi života su tanki, arheolog duše i bića, koji ih prekopava, naći će se na kraju istraživanja pred praznim ponorima.
Dado se kao i Cioran odrekao svojih ranih učitelja. Slikar nagonski bježi od direktnih uticaja prethodnika, kao što se autor Kratkog pregleda raspadanja odrekao Nietzschea. On priznaje da mrzi neke slike koje je stvarao u mladosti, gdje se vidi uticaj nadrealizma. Slikaru i filozofu civilizacija je zavijanje vukova, cviljenje žrtava i uzdasi fanatika. Zato je nužno razoriti i razobličiti ustaljeni poredak stvari, iz kojega su stvorene izvitoperene idealističke, vjerske, marksističke, nacionalističke dogme, i ludila propovijedanja, da bi se osvijestio apsurd i tragedija ljudskog postojanja.
“Mene inteligentni ljudi me ne svrstavaju niđe, a glupi u sirealiste… Stil je zatvor u slikarstvu. Stil ubija sliku.”
Dado u zrelim godinama svoju nihilističku filozofiju očituje u potpunom odbacivanju klasičnih slikarskih škola. U Herouvalu, u ateljeu na cetinjskom Dvorskom trgu i u Vladičinoj bašti, pravi umjetničke instalacije od različitih materijala, panjeva, zarđalih teća, bronzina, školjki razbijenih auta, crkotina, crvljivih pršuta, lutaka bez glave i udova, koje asociraju na raspadanje civilizacije, kataklizmu.
Alain Bosquet kaže da ćete kod Dada naći smak svijeta, smrt, više oblika smrti, raspadanje, “to je transformacija svijeta i mi zaboravljamo da su to skeleti, miševi, mršava djeca, embrioni; to nam više nije važno, mi se nalazimo u zori svijeta, u zori jednog drugog svijeta.”
Slikar je pobjegao iz Pariza u Herouval, jer je u prirodi simbioza samoće i samoposmatranja dublja, bez posrednika, mimikrije, komemorativnih svečanosti, sahrana, omaža. I prisustvo smrti u selu je mnogo silovitije nego u gradu. U prirodi mnogo češće vidi smrt nego život:
”Čaplja šeta močvarom… susjed je ubija. Ja pokupim čaplju. Ipak je glupo ubijati čaplju.”
Dado će otići i u Centralnoafričku republiku, proučavati život Pigmeja, najmanjih ljudi na Zemlji, i afričku primitivnu umjetnost.
“Mislim da se sve više vraćam primitivnoj umjetnosti, to je senzibilitet koji sam želio.”
I taj povratak je povezan sa sopstvenim djetinjstvom, koji je za njega pakleni izvor:
“Moja mitologija je u stvari moje djetijnjstvo. Kad se vratim u Cetinje osjetim neku duboku vezu, pošto se poslije trideset godina nađem oči u oči s nekim poznatim licem. Sva ta osjećanja, tu snagu, odnesem opet sa sobom, i sve tako.”
Iz Crne Gore je, kaže, donio panj, koji se otesao u Franuskoj. Često sanja svoje djetinjstvo: slijeće avionom u Crnu Goru koja nije više na kontinentu nego je ostrvo. Cetinjski manastir je sazidan od cigala: ali ne industrijskih, bez kreča i cementa, prosto naslaganih. I kuće oko manastira su sazidane bez cementa, naslagane kao kutije šibica. Ispred kuća je nekoliko žitelja, muškaraca s kačketama i crnogorskim kapama, žena ubrađenih crnim maramama i s modernim caret frizurama, koje stoje na nekim blatnjavim stepenicama.
Snovi su iskrivljena sjećanja na ratno djetinjstvo: lov tica i ribolova na Skadarskom jezeru, skrivanje na Bjelošima, ispod Lovćena, od njemačkih aviona. S neobičnom djetinjom jasnoćom – kao zgusnuta stvarnost – ponovo su mu se ukazale slamene kolibe, sive spolja i iznutra, u kojima se miješaju mirisi hrane, nagorjelih bukovih drva i mokrog pepela na ognjištu nasred kuće. U san mu dolazi i drveće, javori, cerovi, brijestovi, lipe, po kojima se verao ispod Orlova krša i na Đinovu brdu. Lutao je, kao nekad, tražeći staništa paprati, prijepotopske biljke bez cvijeta i sjemena, koja je u sjenovitim šumama preživjela milione godina.
Otkad se iz Pariza doselio u Herouval manje je sanjao Crnu Goru, jer u Normandiji je našao zovu, koprivu, žućenicu, kaćune, đetelinu, cvijeće. Takođe i golubove grivaše, drozdove, grmuše, šljuke, baljina kokota, kao u Katunskoj nahiji i na Skadarskom jezeru. Jedino nije vidio carića. I vrane su u Herouvalu drugačije nego u Crnoj Gori i na Korzici: u Normandiji su potpuno crne a crnogorskim i korzikanskim vranama vrat i rep su crni a tijelo sivo. Stoga je izlokanu seosku cestu u Herouvalu nazvao Ulica Montenegro.
“Nema nesrećnog djetinjstva ni srećnog života”, kaže Dado.
Svaki njegov povratak na Cetinje bio je neka vrsta čuvstvene podvojenosti: podsjećanje na likove iz djetinstva, i suočavajanja sa strašnom slikom njihovog fizičkog opadanja u vremenu. Kadgod bi ih srio instinktivno je proučavao destrukciju i propadanje anatomije cetinjskih ispisnika: njihovih kostiju, mišića, krvosudi, oči, kose, koje venu, tanje se, opadaju i izobličuju se.
Dado je nakon velikog zemljotresa 1979. na Dvorskom trgu, u vrijeme renoviranja Kuće Matanovića, stojao pored velike gomile šuta, maltera, drvenih prozorskih okvira i krovnih drvenih greda, vodovodnih cijevi, električnih instalacija, mnoštva knjiga sa potrganim stranicama na našem, talijanskom, francuskom, njemačkom i ruskom jeziku. Onako malesan i crnpurast nekom je neznavenom prolazniku mogao izgledati kao Bekrijin plemenik, koji traži bakar, željezo i kalaj, za izradu i popravku kotlova, pržulina za kafu, potkovica, oglava i uzengija za konje. Tragedija tog raspadanja, proždiranja živih i neživih bića i tvari, oblik su sopstvenog i kolektivnog otuđenja i razobličavanja.
Slikarevo stalno vraćanje u rano djetinstvo, u vrijeme kad se brinuo o dvije kornjače i o jednoj vrani bez noge, kao i njegov odlazak među Pigmeje, zapravo je povratak u djetinjstvo svijeta.
“Čitavo moje slikarstvo je svakako odbacivanje svijeta u kojem živimo, civilizacije, onim što se zove civilizacijom.”
Civilizacije je stvorila pojmove lijepog i ružnog, istinitog i lažnog.
“Kad se od neke lijepe stvari pravi kult, kao religija, to je pomalo odvratno.”
On u svojim crtežima, u bezbroj varijanti, skicira groteskne figure njegovih ranih cetinjskih modela, Pera Miša, Petra Opjo, Lesa Bukilicu, Gligora Bakoča, Ljuba Karlića, koje upoređuje s patuljastim afričkim urođenicima. Jer “ružnoća” nas oslobađa od zaglupljujućih stereotipa: ona je “put ka univerzalnoj istini.”
Dadovi nemiri i užasi svojevrsni su katalog košmarnih predstava iz takozvanog priručnika beznađa. Jezivi prizori ne očituju se samo u njegovim instalacijama, nego u figurama na crtežima i slikama, kojima je oderana koža.
“Moje figure su u mukama: to je vjerovatno osjećanje koje ja imam o životu.”
Prizori tih figura u mukama svojevrsni je uvod slikarevih patnji u jednoj savremenoj pariškoj umiraonici. O tom užasu svjedoči fotografija slikara ćelavog, bez brade, u bolničkom krevetu, u jednoj pariškoj bolnici, koja je objavljena u podgoričkim medijima. No poznavaocima Dadovog djela ova fotografija se može doimati smirujuće: kao da je sav svoj strah, užas i gađenje prema životu i smrti već bio otjelovio u apokliptičnim crtežima, slikama i instalacijama odumiranja i raspadanja .
Dado nije skočio kroz prozor bolničke sobe, da se oslobodi užasa postepenog raspadanja i odumiranja paklenih izvora. Kao da je pronašao put prema nekoj slobodi, reklo bi se da fizičke patnje podnosi jovoski trpeljivo, blagorodno. Maleni starac, zapravo dijete, kojega su još više smanjile hemoterapije, dozvolio je i da ga fotografišu pored ministra kulture u napoleonovskoj pozi, i štrkljastog predsjednika parlamenta, koji su doputovali u Pariz da mu uruče Trinaestojulsku nagradu za životno djelo.
Pristanak slikara koji se cijelog života opirao protokolima kao opštem mjestu svih banalnosti, da mu se uruči najviše nacionalno priznanje na samrtničkoj postelji svojevrsna je samoironija, posljednji čin teatra apsurda, u kojemu se susrijeću permanentna pobuna, prezir prema snobizmu, izvještačenosti i konvencionalnosti, bjekstvo od velikih scena i bjelosvjetskog glamura, i s druge strane prikrivene dječačke čežnje da bude prigrljen i razumljiv onima koji su isprva u njemu vidjeli lokalnog čudaka a onda ekscentričnog genija. (Usamljenost izuzetnih duhova često izvire iz istovremene gordosti i strašne čežnje zbog neuzvraćenog razumijevanja i ljubavi. Friedrich Nietzsche, tvorac Zaratustrinog Ubermenscha, u vrijeme svog posljednjeg boravka u Firenci, svaki dan je dolazio u gradsku poštu, sa istim pitanjem: “Je li stiglo pismo za Friedricha Neitzschea.”)
Jer, konačno cijeli taj teatar samoljublja, iluzija, patnji samo je predvorje ništavila.
“Savršeno jasno zamišljam da ću kad budem umro viđeti vlastito raspadanje. Vidiš, to je jedan mistični oblik prokletstva, najčudesniji, u tome je, mislim, čvor svega.”
Zato je možda samo metaforički moguće objasniti raspadanje na njegovim slikama. Jer, nemjerljiva kompleksnost čovjekovog tijela, ne može se vjerodostojno pokazati ukoliko se vidi samo kožni omotač lica ili tijela, ali ne i nervi, bubrezi, srce…
Dado je taj jedinstveni univerzum, kako je govorio – gnusobu ljudskog tijela, doživio još u srednjoj likovnoj školi. Neki nesrećnik se bacio pod voz, koji je iz Dubrovnika vozio za Zeleniku. Samoubica je ostao bez glave, samo sa jednom rukom i djelovima odjeće. Glava, bez donje vilice, otkotrljala se šezdeset metara od mjesta suicida. Onda je došao ljubavnik samoubice, poznati hercegnovski gej, koji je uzeo otkinutu glavu i začešljao je. Lice je bilo bez donje vilice – “simbola ždranja, razaranja” – a oči, pogled i mozak ostali su netaknuti. Šaka mu je bila prljava, crna, i obezglavljeni trup je zamislio kao čerek mesa, koje mesar tranžira, dijeleći komade prsa, zadnjice, bubrege, crijeva.
No prva strašna slika raspadanja i smrada razrivene utrobe i truljenja koja će pratiti Dada do njegovog posljednjega časa dogodio se sedam-osam godina prije prizora rastrgnutog tijela hercegnovskog geja, i njegove otkinute glave u rukama ljubavnika. Kržljavi crnoputi dječak s Dvorskog trga je sa svojim vršnjacima, Beginom i Brankom Žutim, bio krenuo pješke prema Rijeci Crnojevića i Skadarskom jezeru, u lov na patke i ribe. Dječaci su naoružani praćkama i strijelama od jasena i strelicama od žica kotorskog kišobrana, na desetom kilometru od Cetinja, u Košćelima, kod Cuckog hana – prenoćišta i kafane koju je u doba vladavine kralja Nikole držao Lazar Roganović, izvanji predak mojega oca – nabasali na tri konjska trupla razrivenih utroba, ispod samoga puta. Zapravo, jedan konj je još bio živ, i kad su mu se dječaci približili bolno je rznuo, pridignuo glavu, još jednom trznuo zadnjim nogama, i onda se umirio. Prestravljeni dječaci su se progonjeni strašnom slikom razorenih tjelesina, nasumice, strmom golobrdinom, s mjestimično izraslim žbunjem i šibljem, stuštili prema jezeru.
Dado, koji je bio najhitriji u svim dječjim vragolijama, zastajkivao je povremeno pogledujući jezersku panoramu. Izranjavanih ruku i koljena dovukli su se do Mostine, ušća Rijeke Crnojevića u Skadarsko jezero, na kojemu je knjaz Danilo Petrović Njegoš, sazidao spratnu kamenu kuću popu Joku Kusovcu, komandantu garde, atentatoru na Stevana Perovića Cucu, pjesnika, koji je bio samozvani pretedent na crnogorski prijesto. Ljepoliki Njegošev sestrić, bajronista, austrougarski oficir, koji se potpisivao kao crnogorski serdar i “komandant voeni”, ubijen je u Carigradu, dok se šetao sa sekretarom ruskog poslanstva Novikovom i srpskim kapućehajom Petronijevićem.
Dječaci su se uvijek zaustavljali na tom mjestu, jer se riječni tok razliva u mirnu vodu u kojoj se mrijeste ribe. Nije prošlo ni pola sata otkad su se rasporedili pored vode, kad je u niskom letu doletjelo jato šljuka. Begina je jednu šljuku pogodio metalnom strijelom, a onda su ulovili i sivu čaplju, koja je velikim kljunom, kao kopljem, probadala krljušti krapa u muljevitom plićaku. Dječaci, koji danima ništa drugo nijesu obidovali do samo talijanske panjoke i mermeladu, pokupili su suvo granje u obližnjem šumarku, upalili vatru i ispekli ptice i ribu.
Begina i Branko Žuti skinuli su tice i ribu sa malih, naoštrenih jasenovih palica, i rukama halapljivo, ne gutajući, obličke jeli polusirovo meso. Dado je nepomično ležao na travi, s mučninom u želudcu. I sama pomisao na hranu izazivala mu je nagon za povraćanjem. Nije mogao odagnati prizor umirućeg konja, u čijoj pozadini su bili lirsko plavetnilo neba i zemlje Skadarskog jezera.
Šezdeset sedam godina kasnije, u pariškoj umiraonici, Dadu je pred očima bio umirući konj, s kojega je okrenuo pogled prema Skadarskom jezeru, i vidio – prvi i posljednji put – vrata onoga svijeta. Stoga je zahtijevao da ga sahrane u crnogorskoj nošnji, na onoj maloj zaravni između ruševina staroga hana i ostataka male, razrušene crkve Svetog Jovana, koju je mislio pokriti kamenim krovom i oslikati freskama, nalik onima u kapeli Svetog Luke u Gisorsu, iz trinaestog stoljeća, nekadašnjem domu za gubavce.
Na Košćelama se primirivala slikareva spoznaja o užasnom prožimanju i oprečnosti života i smrti, dobra i zla.
“Vrijeme ne postoji, to svak zna. Frustrirani smo svojim kosturom koji šetamo dok se ne raspane.”
Ukoliko nema Vremena ne postoji ni Vječnost:
Smrt nije skelet s dugom/ kosom, dolje u rosi./ Smrt, to je žbun/ u kome/ svi mi stojimo bosi… Smrt – to su samo ravnice/ Život – bregovi, bregovi.
Dado se samoironično poigrava i sa svojim meditacijama o lijepom i ružnom, na mangupski cetinjski način. U intervjuu Krstu Mijanoviću, novinaru Monitora, kaže da se jednom fotografisao u crnogorskoj narodnoj nošnji, prepoznatljivom po svom bogastvu različitih materijala i ukrasnih elemenata koja je isticala stas i društveni status. “Jednom sam se slikao u crnogorsko. Ima sam krepat od smijeha. Metar i po, pa u crnogorsko. Bareč.”
Nadrealisti bi u odluci malog cetinjskog fakina i herouvalskog usamljenika, koji je ismijavao tradicijske škole i forme, arbitere elegantiarume, lokalne partijske i državne autoritete, da prihvati sahranu s državnim protokolom, prepoznali Freudov sindrom dvostruke ljudske narave: jedne usmjerene na snovima i slobodnim lutanjima prostorima mašte, i druge potisnute vaspitanjem i zakonima zajednice. Pristalice konceptualne umjestnosti, koji su fotografisali i komentarisali video instalaciju, u kojoj su jedan pored drugog u sjedećem položaju slikar i ljudski kostur u bijeloj plastičnoj stolici, razumjeli su da je Dadov scenario sopstvene sahrane posljednji performans nekrofilnog body arta i funeralne dramaturgije. Zahtijevao je da mu “ukopna roba” bude crnogorska narodna nošnja, i da ga sahrane u dubovom sanduku na zaravni ispod male srušene crkve Svetoga Jovana, nadomak Skadarskog jezera, na mjestu gdje je na Đurđevdan 1943. godine – slavu bratstva Bekrije Adžovića – naletio na granatom raznešene konjske tjelesine.
U svečanoj Sali Vladina doma, koja je u vrijeme kralja Nikole bila i sala crnogorskog parlamenta, 3. decembra 2010. održala se komemoracija Dadu Đuriću. U svečanoj sali zdanja svečano otvorenog u vrijeme proslave velikog jubileja pedeset godina vladavine kralja Nikole, i proglašenja “kraljevine otprva”, u kojoj se u doba komunizma dodjeljivala Njegoševa nagrada za književnost, dobila je ime Ivan Crnojević, u čast osnivača Cetinja. U toj velikoj dvorani, u kojoj su održavane i sjednice kraljevskog parlamenta, na zidovima su prazni veliki gipsani okviri na kojima su nekad bile slike romantizovanih Crnogoraca, koje je u proljeće 1941. godine, na početku ratne pometnje, nožem uništio Dima Gerasimovič, sin ruskog carskog ljekara i operske pjevačice.
Šestogodišnji obućarev sin, između usplahirenih ljudi koji su sedamnaestog aprila, nakon vijesti o kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije, hitali prema mlinu u Bogdanovom kraju i vojnim rezervama hrane ispod Krša Koronjina, zapazio je krupnog Rusa, prvog cetinjskog jogaša – dizača tegova – kako s velikim kasapskim nožem za pojasom zamiče pored Biljarde prema Vladinom domu. Dado je potrčao za Rusom, kojemu je on, onako sitan i okretan bio simpatičan: podigao bi ga sa zemlje jednom rukom, kao štruc hljeba, i stavio ispred sebe na veliki motoguzzi, koji je pravio veliku prašinu oko sebe neasfaltiranim ulicama. Rus je turirao motor, praveći s dječakom krugove oko Balšića pazara, oko pijačnih stolova, da bi nervirao seljake koji su prodavali pršutu i kastadinu. Jer Dima nije volio masnu seljačku hranu, i ismijavao je seljake s brkovima i crnogorskim kapama. Živopisni likovi Crnogoraca koji se bore sa lavovima i aždajama, na slikama u svečanoj sali Vladina doma, koju su radili slikari majstorske radionice Masaccio iz Siene, podsjećali su ga na brkajlije koji se pazarnim danom šepure Njegoševom ulicom. S istom strašću, kao što je pravio nagle okrete motoguzziem ispred brkatih seljaka tako je nožem kidao velika platna uokvirena gipsanim okvirima.
Ludi Dima, kako su ga zvali Cetinjani, posljednji performans je imao u borbama za oslobođenje Nikšića, septembra 1944. godine. Poslije kapitulacije Italije, iz Cetinja je pobjegao u partizane, jer za razliku od operetnih Talijana, koji su obožavali njegovu majku Mariju Leontijevnu Gerasimovič, sopranisticu petrogradskog Marijinskog teatra, koja je ratnim guvererima Stefanu Mazoliniu i Pirziu Birolliu izvodila arije Gilde, iz Rigoletta, nije volio Njemce, okupatore i zemlje u kojoj je rođen, dvije godine prije Oktobarske revolucije. Čim je stigao u partizane raspoređen je u Šestu crnogorsku brigadu, i poslije kratke obuke tražio je od komandanta bataljna da sâm ide u noćna izviđanja i bombaške akcije. Poslije likvidiranja neprijateljskog bunkera, iza logorske vatre, pričao je svojim drugovima fantazije o svom životu, ruskoj revoluciji, Staljinu, obavještajnim službama, pa i to da je vrbovan za britanski MI6. Na kratkom ispitivanju koje je sproveo major Ozne Maksim Backović, ponovio je svoje tvrdnje da je engleski špijun, i prijeki vojni sud ga je osudio na smrt strijeljanjem.
Glas o Diminom strijeljanju pročuo se Cetinjem, još dok su Njemci bili u prijestonici. Čim je Dado čuo za Diminu smrt potrčao je do kuće doktora Gerasimoviča, ali tamo nije našao nikoga. Samo je u jednoj prostoriji bilo upaljeno svijetlo. U dvorištu su još bili rashodovani željeznički točkovi koji su Dimi služili kao tegovi za vježbanje. Dječak se brzo vratio doma, i iz đačke sveski izcijepao list na kojemu je nacrtao Dimin portret, sa motorciklističkom kacigom, naočarima i rukavicama. Na crtežu je stavio praćku koju mu je bio napravio Rus, od jasenovog drveta i rashodovane unutrašnje gume svog motorcikla.
Krajem novembra, poslije oslobođenja Cetinja, Dimini posmrtni ostaci su, nakon molbe doktora Gerasimoviča pukovniku Ozne, Veljku Mićunoviću, iskopani iz zemlje, stavljeni u sklepanom sanduku od dasaka, i u tišini doneseni na Cetinju. Dado je vraćajući se iz škole Njegoš primijetio u korotnoj odjeći Vladimira i Mariju Gerasimovič, sa još devet bijelih Rusa, bivših carskih oficira, profesora cetinjske gimnazije, kako se polako kreću prema Starom gradskom groblju. Dječak je pratio malu povorku do ograde groblja, gdje ih je pored otvorene rake sačekao kovčeg, sjedobradi sveštenik i dvojica oniskih nezgrapnih ljudi, Pero Miš i Petar Opjo, koji su poslije opijela spustili sanduk u grob.
Dado se sjutradan vratio na groblje, i na kamenoj ploči s ćiriličnim natpisom Dimitrije Vladimirovič Gerasimovič 1915-1944. postavio je Dimin portret koji je narisao grafitnom olovkom. Malo je postojao, pogledao oko sebe, i došao do ograde groblja, dohvatio sa zemlje poveći obli kamen, stavio ga na na lijevi gornji ugao papira, tako da ne pokrije glavu motorcikliste. Jer, vjetar koji s jeseni puva od Đinova brda i Simonove jaže, u jatima odnosi požućelo lišće i papire.
Na Dadovoj komemoraciji bili su prisutni uglednici iz sfere politike i kulture: svi koji su za sebe mislili da nešto znače u maloj republici. U prvom redu, pored predsjednika države, premijera, predsjednika Cetinja, ministara, sjedjela su Dadova djeca i Hessie, bez nogu, u električnim kolicima.
Dado je istoga dana poslije podne sahranjen na Košćelama, u podnožju razrušene crkve. Na grobnoj kamenoj ploči uklesano je:
MIODRAG ĐURIĆ
DADO
SLIKAR AKADEMIK
1933. – 2010.
Tekst na grobnoj ploči predložio je direktor državnog muzeja, likovnjak i akademik, autor spomenika, bisti i obeliska, u čast znamenitim bitkama i pojedincima iz nacionalne istorije.
Dado je svoju crnoputu muzu naslikao bez nogu, mnogo godina prije nego što je teško oboljela od dijabetesa. Ipak, nije naslutio da će ih konačno razdvojiti državni čuvari groba na Košćelama. Hessi su sahranili na Cetinjskom Novom groblju: desetak kilometara od dječaka kojega je slika razrivenih konjskih utroba vratila na mjesto odakle je vidio vrata onoga svijeta.
Smrti se podmeće.
jeste: zavidim Persijancima na bajkama
i algoritmu, i Arapima zavidim na optici
i brojevima, i Elamitima na grnčariji, i
Asircima na matematici i kalendaru, i
Sumercima na zakonicima i spevovima, i
Vaviloncima na palatama i putevima, i
Hetitima na mirovnom ugovoru, i
Egipćanima na piramidama, i
Grcima zavidim na filozofiji
i dramama, i Rimljanima zavidim
na pravu i akvaduktu, i Mehrgarhu
na ogrlicama i narukvicama, i Paštunima
na kamenom alatu, i Indusima i Ciganima
zavidim na zagonetkama, i Kinezima na kompasu
i papiru, i Srbima na naizmeničnoj struji zavidim,
i Špancima zavidim, jer su izumeli podmornicu
i naočare za vid, i Kirgizima na epu od petsto
hiljada stihova, zaista zavidim: ali kad Džozef Bajden
pokazuje električnu stolicu i atomsku bombu,
kad to vidim – ja mu ne zavidim.
3.– 22.11.2023.
Yes, I do
yes: I do envy the Persians for their fairy tales
and algorithm, and the Arabs for their optics
and numbers, and the Elamites for their pottery, or
the Assyrians for the mathematics and the calendar, and
the Sumerians for their laws and epic poems, and
the Babylonians for their palaces and roads, and
the Hittites for the peace treaty, and
the Egyptians for the pyramids, and
the Greeks I do envy for the philosophy
and the plays, and the Romans I envy
for the law and the aqueduct, and Mehrgarh
for the necklaces and bracelets, and Pashtuns
for their stone tools, and the Indians and the Gipsies
for their riddles, and the Chinese for the compass
and the paper, and the Serbs for alternating current I envy,
and I envy the Spaniards because they invented the submarine
and the eyeglasses, and the Kyrgyz for their epic poem of five hundred
thousand verses I really do envy: but when Joseph Biden
shows the electric chair or the atomic bomb,
when I see that – I do not envy him.
November 3-22, 2023
translated by Danijela Jovanovic
Pesma o mami i mački
Sanjao sam
Moju mrtvu majku
I sanjao sam
Moju mrtvu mačku
Obe sede
Za velikim stolom
Od drveta masline
Mama lepa
Mačka ima
Nežne
Žute trepavice
Sto je težak
I lep kao njih dve.
Majka kaže
Sedi
Pitam
Gde
Ona kaže
Na stolicu sedi
Ali mama
Nema ovde stolice
Ona kaže
Ja sam puno
Od tuge uzdisala
Od tih sam dahova
Stolicu napravila
Samo za tebe.
I ja u tom snu
Stvarno sednem
Na stolicu od uzdaha.
Mama pruža
Činiju jagoda
Kažem
Baš su lepe
Odakle ti
Ona kaže
Nije važno
Uzmi sve
Majčice hvala
Ali mnogo je
Ona kaže
Nije sine
Mnogo je
Samo
Kad te biju
Pesnicom
U stomak
Čekićem u leđa.
Ja pokažem mami
Mali crni krug
Ispod desnog rebar
Kad me jedan udario
U tom krugu
Rupa malena
Mama dune
Dah mi njen
Bol u telu zaledi
I srce i pluća i sve
Mačka mi
Na grudi skoči
Gleda me
I kaže
Sada ću prvo
Srce da ti zagrejem
Kad postane toplo
Krv će tvoja
Sok od zdravog drena
Da otopi pluća zaledjena
I disaćeš ponovo
Sveži vazduh
Sa rubova Antartika.
Pitam majku
Zašto ovo radi
Ona kaže
Ja sam tu
Svaki put
Kad hoćeš
Opet
Da se rodiš.
Ja kažem
Majčice moja
U ovome snu
Ti si moje dete
Ja sam tebe mama
Ponovo rodio
Onakvu
Kakva nisi bila
I nisam te
Rodio onakvu
Kakvog si ti
Mene rodila
Mama se smeje
I kaže
Takva sam najbolja.