Preuzeto sa vreme.com

Putin je, najzad, uspeo da ubije Alekseja Navaljnog. Za svoje ubilačke kapacitete pokazao se Putin, u ovom slučaju, ponešto traljavim. Najpre je, osokoljen dugom i plodnom tradicijom, otrovao Navaljnog, ali je gad odbio da umre. Što je najgore, uporan kao gljivica, vratio se u Rusiju da Ubici (kako neki Rusi od milja zovu Putina) zagorčava život. Zbog toga je trebalo odlučno delovati, te je Navaljnog, uz nesebičnu pomoć podjarmljenog i korumpiranog pravosuđa, pod hitno otpremio u Sibir. A tamo ljudi lako umiru.

Ipak, ovo nije tekst o pomahnitalom tiraninu, već o Alekseju Navaljnom, o njegovom neverovatnom gestu da se, pošto se izjalovio prvi Putinov pokušaj da ga ubije, vrati u Rusiju, Krvniku na noge. Uradio je to Navaljni potpuno čiste svesti. Sve i da ga Putin nije ubio, sve i da je preživeo sibirsku robiju, ostala bi ta odluka jednim od najvećih političkih gestova u savremenoj istoriji Evrope, ravna držanju Đordana Bruna pred Inkvizicijom, ili Jana Palaha pred mračnim Putinovim prethodnicima.

Ni u jednom trenutku pre povratka u Putinovu Rusiju, iz koje je izašao na nosilima i s maskom za kiseonik na licu, otrovan, nije Navaljni pokazao da je izgubio kopču sa stvarnošću. Nijednom nije poverovao (sve i da se nadao) da će njegov povratak da pokrene mase protiv Putina, niti je mogao računati na to da će ostati na slobodi. Kako je kročio na tle Rusije lišen je slobode i odveden u smrt. Pod budnim Putinovim svevidećim okom. Da kažemo to bez okolišanja: svesnim činom povratka dželatu na noge Aleksej Navljni je morao da računa i na ovakav ishod. Čak i kada je izjavio da su mu šanse da preživi pedeset odsto, Navaljni je hrabrio sebe i druge. U Putinovoj tiraniji nije imao nikakve šanse. (Pitajte Garija Kasparova, na primer. Eno ga u Hrvatskoj.)

Ipak, sudeći po tome šta je sve u životu radio, a naročito kako je to radio, Navaljni je bio čovek evropske racionalnosti, te kao takav on ipak nije mogao da računa na sigurnu smrt. Smrt je bila deo slagalice, ali ne izvestan ishod njegovog postupka – povratka u Rusiju. Da je smrt, za Navaljnog, bila izvesna na onaj način na koji je izvesna za islamističke bombaše-samoubice-ubice, ili za japanske kamikaze, on se, verujemo, ne bi vratio. Njegovo shvatanje slobode kao političke, a ne metafizičke veličine, po definiciji nije moglo da računa na sigurnu smrt, jer takva bi računica išla protiv samog duha slobode kakvog je iznedrila Evropa.

Sloboda je sloboda za sve (Ruse), a ne za jednog (Putina). Sloboda je sloboda za život, a ne za smrt. A Navaljni se borio upravo za tu i takvu slobodu. Ne za unutrašnju slobodu u kojoj nije važno da li je čovek u lancima ili, pak, nije, jer unutrašnje određenje slobode kaže da čovekovu (unutrašnju) slobodu niko, nikada i ni pod kakvim uslovima ne može da uskrati. Što je, naravno, recidiv religijskog (hrišćanskog) poimanja slobode, puki fantazam, mamac za one sklone samoporobljavanju. Uostalom, čitajte Džordža Orvela, ako već niste čitali Varlama Šalamova, ili ako ne verujete Primu Leviju i Fridrihu Ničeu.

Navaljni se borio za političku slobodu, za to da čovek bude slobodan kretati se kuda hoće i kako hoće, govoriti slobodno i ne biti kažnjen za to što kaže, okupljati se slobodno, te uživati sve privilegije i ispunjvati sve dužnosti dobrog građanina. A posle toga sa svojom unutrašnjom slobodom može da radi šta god hoće.

Zbog toga je Navaljni, hrabar i čvrst čovek, bio smrtni neprijatelj pomahnitalog tiranina koji ni ime nije hteo da mu izgovori (oslovljavao ga je kao „pacijent“ ili „zatvorenik“). Zbog toga je, prema tiranskoj logici, morao da umre. Zbog toga, najzad, njegov gest nipošto ne bi smeo da se poredi s gestovima islamističkih bombaša-samoubica, ili japanskih kamikaza. Ubijeni u pojam religijskim drilom (ispiranje mozga), islamističke samoubice su, ipak, samo ubice. Njihova smrt je lišena svake supstancije slobode i svakog smisla. Oni ne umiru za slobodu svih, već za moć jedne religijske skupine koja u svome jezgru odlučno neguje neslobodu (dobro, i za onu skupinu devica koje se brčkaju u rajskim izvorima). Oni su sredstvo terora zarad uspostavljanja terora.

To sa slobodom, životom i Navaljnim nema nikakve veze.

Nije nikakva uteha što će Putin ostati upamćen kao masovni, pomahnitali ubica, a Navljani kao čovek koji se Ubici suprotstavio neverovatnom hrabrošću. Nije nikakva uteha što je Putin banalna figura koja je razorila Rusiju, a Navaljni junak koji je Rusiju pokušao da spase i za to platio životom. Jedino što smrti Alekseja Navaljnog, građanina, političara i hrabrog čoveka, može da podari neki smisao, a ljudima koji su ga voleli i poštovali nekakav mir, jeste sloboda koja će, možda, jednog dana dotaći i Rusiju (ako iza Putina išta ostane od Rusije).

Vera Horvat Pintarić: Boris Bućan, Skaner studio & Dion, Zagreb 2014./15.

Negdje krajem prvoga desetljeća novog vijeka Boris Bućan slika ulja na jednoobraznim pravokutnim platnima, žanr-scene iz svakodnevnog života, verbalne dosjetke preobražene u sliku, stilizirane dnevničke bilješke… Slike jednostavno koncipirane, poput skica olovkom u bilježnici, samo kistom na platnu, s karakterističnim potpisom u donjem desnom uglu i naslovom pri vrhu, s kraja na kraj slike, velikim štampanim slovima (kako se to u školi nekad govorilo).

Izložbe takvih slika svake godine izlaže. Sjećam se tako sezona u Gliptoteci. U početku interes je velik, i posjet na otvorenjima, Bućan je senzacija, Bućan radi nešto novo, ali onda je i to malom gradu dosadilo, pa je špica vraćena u svoje uobičajene tokove, oko Charlieja – koji još uvijek postoji, i niz Bogovićevu, prenatrpanu i ružnu.

Godinama kasnije izaći će i nekoliko pravokutnih knjižica, visine i širine jednoga pedlja, od po osamdesetak stranica, malenih monografija, s Bućanovim reprodukcijama, u izboru i rasporedu slika Vere Horvat Pintarić, koja bi pisala i uvodni tekst. Te knjižice još uvijek mogu se nabaviti po nekim zagrebačkim knjižarama i u antikvarijatima.

Izdanje iz 2014./15. možda je najzanimljivije. Naziv izložbe koju knjiga prati bio je “Ulica”, i na većini slika scene su iz gradskog života. Prva rečenica iz predgovora profesorice Horvat Pintarić je antologijska: “Nije samo ulica, nego i mašta.” A onda dva odlomka dalje u ovome kratkom tekstu, stilom i načinom sasvim sljubljenom sa stilom i načinom Bućanova slikanja, slijedi objašnjenje: “Jedno oko gleda, drugo mijenja ono što je gledano.” To je vrlo precizan opis onoga što oduvijek Bućan radi i što će se u posljednjih petnaestak godina njegova života pretvoriti u furiozni finale. U konačni trijumf drugoga oka i u smrt.

Nakon predgovora knjigu možete listati napreskok, ali je bolje ići stranicu po stranicu. Gledati i čitati. Tim redom, kao što se gleda i čita strip. “Skulptura na trgu” djevojka je, sva u svijetloružičastom, sva u boji kože, takva joj je čak i torbica, samo su cipele, nekakve gležnjače, smeđe. Ponekad viđate takve žene: vizualni je to šok, od glave do pete u istoj boji, u istom tonu. Treba pobjeći, zaboraviti, ali Bućan gleda i slika. Djevojka koju gleda i slika zuri u mobitel. Naokolo neki ljudi, slučajni prolaznici i tende, tende, tende… One vječne bandićevske kućice na trgu u kojima se nešto prodaje. Ali slikar kućice ne vidi, nego slika samo tende. Kućice bi na slici bile suvišne. Osim toga, čovjek vazda pogledom cenzurira prizor. Odabire ono što mu je važno, što je upečatljivo, a za drugo je slijep. Jedno oko gleda, drugo oko briše. I tako nastaje slika.

Na sljedećoj, recimo, onoj koja se stranicom u stranicu gleda sa “Skulpturom na trgu”, nazvanoj “Ljubičaste čarape”, žena je ne pretankih nogu, u prekratkoj haljini i u čarapama. Čarape su, zapravo, plave, ali imaju onaj sjajni, blistavi ljubičasti preljev u koji se zagledaš i koji prija oku. Sam po sebi je senzacija, čudo, i nema previše veze s kontekstom u kojem se pojavljuje, sa samim čarapama, s nogama koje te čarape nose ili s djevojkom koja je (djelomično) od tih nogu načinjena. Ovdje je riječ o ljubičastom presijavanju plavih čarapa.

Samo koju stranicu dalje “Rubensov anđeo kod mene hrani golubove”. Slika se učitava u sliku. Zapravo, anđeo s Rubensove slike, provučen kroz jednu svijest i imaginaciju, pretumačen cijelim jednim životom i životnim iskustvom, pojavljuje se u obliku male djevojčice koja hrani golubove. Neobična, začudna slika, čija se začudnost dovršava u odnosu slike i naslova pri njenom vrhu. Bućan je u svom slikarstvu preuzeo neke zgodne stvari iz grafičkog dizajna. Tojest iz dizajniranja plakata. Svaki plakat za kazališnu predstavu ima integriran naslov predstave. Ono što je na plakatu nužno korespondira s tim naslovom, ili ga komentira, nadograđuje, ismijava, paradoksalno iznevjerava… Tako je i s ovim slikama.

Boris Bućan je pjesnik. Ono što vidi ponekad prevede na svoj čudan jezik. Recimo “Žena sa sjekirom na glavi”. Slika je crveno- crna. Dvije žene razgovaraju. Ovoj koja nije u središtu interesa nedostaje pola glave. Bućan ponekad tako slika: glumi fotoaparat. A ova o kojoj je riječ i u koju se slikar zagledao ima neobičnu frizuru. Ili to nije frizura, nego se kosa sama od sebe u trenutku tako prerasporedila da je to “Žena sa sjekirom na glavi”. Notorna i po stotinu puta naglašena razlika između običnog građanina i umjetnika ta je što umjetnik često primijeti ono što i obični građanin vidi. Umjetnost je taj vječni i uglavnom uzaludni pokušaj nagovaranja običnog građanina da primjećuje ono što vidi. Ne bave se umjetnici tim poslom zato što su dobri ljudi, nego zato što žude za publikom. Tako oni stvaraju publiku. Umjetnost je stvaranje publike. Oko koje gleda sliku ne nišani preko puščanog nišana.

Crna slika crnokose, čini se veoma lijepe žene, promatrane iz profila. Samo lice, vrat i rame, mišica niz koju poteče ruka, sve do vrha najdužeg prsta. Žuta ruka usred crne slike i jedva malo crnije kose. Naslov slike: “Na otvorenju”. U posljednjoj fazi svoga životnog djela, onda kada je stvarao za naše prilike preveliki broj svojih pravokutnih ulja, Boris Bućan idejama se rasipao kao ludi milijunaš, te ih je ostvarivao savršeno precizno. Tih godina, bila je to 2012, dok mi je u Sarajevu umirala majka, imao sam neobičnu čast da mi profesorica Vera Horvat Pintarić u lice izgovori retoričko pitanje: “Pa zar Bućan nije najbolji i najozbiljniji živi hrvatski slikar!” Nije to bio vrijednosni sud, bila je to oslobođena fascinacija, kakvu i sam osjećam dok gledam malenu reprodukciju ulja “Na otvorenju”, s tom nevjerojatnom dugom ženskom rukom, jedinom preostalom od svega na svijetu.

Stolac kraj neba

Fasada kuće, možda u Splitu ili drugdje u Dalmaciji, na Mediteranu, što pretpostavljamo na osnovu slutnje persijana na prozoru. I stolica, mala crvena, na simsu. Bućan, vječni Zagrepčanin, kajkavac, za stolicu će reći stolac. Premda je stolac, ako ćemo mak na konac, stolica bez naslona. Ali nije to važno, nije ovdje o tome riječ, nego o tome da je perspektiva promatrača takva da uz kuću vidi fragment neba. I onda će slika ponijeti naslov “Stolac kraj neba”, koji zvuči anđeoski. Tako da mi na um padne dok Ilicom vozim prema Britancu i izbijam pred onaj pješački prelaz kod samoposluge. S desne mi je strane tramvaj, on stoji, pa se na pješačkom skoro zaustavim, da ne naiđe pješak. Da ne naiđe Boris Bućan, sav u crnom, već neko vrijeme mrtav. Tako sam se, jednom davno, na tom mjestu zaustavljao da Bućan pređe Ilicu. Sad ga nema, nego je “Stolac kraj neba”.

Jazz u ćevabdžinici

Siva slika na kojoj su naslikane žute stolice. One jednostavne drvene stolice, tankih okruglih profila, s jednostavnim naslonima. I jedan stolić, okrugli, jednonog. Jeftini, najjeftinijih ugostiteljski inventar tranzicijskih godina. Jedna stolica stoji sama, kako stolica i treba stajati, ali nekoliko ih preko druge stolice naglavce naslagano, onako kako to biva pred zatvaranje lokala, kad treba očistiti podove. Naslov slike je “Jazz u ćevabdžinici”. Ne, nije tu svirao džez, nego su džez ta stolica na kojoj su naglavce naslagane druge stolice. Ideja tačna i precizna, savršeno realizirana, kao onaj plakat za “Žar pticu” po kojemu je Bućan svjetski čuven. Samo što nije bilo onih koji bi primjećivali ono što vide.

Kaže mi doktorica
da, ako želim sačuvati vid,
manje čitam i pišem
(hoće li od toga biti
kakve koristi za književnost?)
i da gledam u daljinu,
kroz porozor, na primjer.

I gledam: zgrade, krovovi,
poneki golub, vrapčić, vrana,
balkoni bez cvijeća,
kao spremišta za stvari
koje će trebati na proljeće,
paperjasti oblaci na nebu,
tragovi preleta mlaznih aviona…

Ali…

Odmah preko ulice – bilbordi.
Ogromni, veći od sirotinjskih kućica.
Na njima – avaj! – posteri političara!

Možda će taj moj pogled kroz prozor
biti ljekovit za oslabljen vid,
ali za srce i dušu,
za srce i dušu…

Kada god bih s Akcem pričao o proslavama Nove godine, uvijek bismo na kraju došli ili do derneka koji je on sasvim zaboravio, ili do depresivne ratne noći u kojoj se smrzavah na ledinama Kozograda iznad Fojnice. Naša prva tema, zaživjela kao stalni izvor Akcovog iščuđavanja, pa odatle i potreba više puta kazivati, svodila se na tvrdnju da je bio na novogodišnjem derneku kojeg se ama baš nimalo ne sjeća. 

„I nisi se zapio?“, naginjem se preko stola znatiželjno.

„Ma jok!“

„Kako znaš da nisi bio pijan?“, uskačem kao detektiv koji provjerava alibi sumnjivca. „Tvrdiš da se ničega ne sjećaš!?“

„Rekao sam ti već da su mi potvrdili ljudi koji tu noć dobro pamte. Kunu se da nisam ni pomirisao alkohol. Drugo, znaš da nikada nisam bio ni sklon razbijanju od pića…“

„Okej, nisi bio pijan“, gestikuliram da nastavi.

Kaže da je sve počelo par godina poslije rata kad mu se komšija naklatio pričom o nekakvoj predratnoj novogodišnjoj zabavi u zgradi do njegove. Evocirao je situacije uvijek započinjući rečenice sa: „A sjećaš se kad smo…“ ili „Znaš da je onda…“ i slično. Akac mu poslije nekog vremena priznaje da pojma nema o čemu ovaj priča. Komšija ne može vjerovati, nervira ga što se Akac kao ničega ne sjeća a bio je tu. Pita ga šta glumi i zašto se pravi budala.

„I onda sam, šta ću drugo, pomislio isto što i ti“, kaže Akac zamišljeno prevrćući po rukama sićušni limunsko žuti BiC upaljač koji ne pamtim da je ikada upalio iz prve. 

„Šta to? Da je komšija zavario na derneku?“

„Ma ja. Čovjek otresao par novogodišnjih žestica. Poslije treće runde ko da je teško namisliti da sam i ja bio na tamo.“

Ipak se pokazuje da komšijine tvrdnje, koje je smatrao totalnim budalaštinama, neće moći baš tako lako osporiti. Komšija počinje, sada već odlučan istjerati stvari na čistac, okupljati svjedoke koji dobro pamte događaje s derneka i potvrđuju da je Akac bio prisutan.

„Tada je već postalo ozbiljnije?“

„Nije u početku“, odmahuje pokretom ruke koji čini da je upaljač u jednom trenutku usmjeren prema nebu kao dirigentska palica. „Mislio sam da komšija stalnim dokazivanjem svoje istine vremenom postaje sugestivan tim nazovi svjedocima pa se oni sjećaju nepostojećih stvari. Drugo, nije isključeno da su i oni malkice pihnuli pa se zamaglilo pamćenje. Konačno, Nova godina je bila…“ Onda još dodaje: „Moj stav se, doduše, sasvim promijenilo kad se pojavila slika.“

Jednog dana, dok je nešto deverao ispred zgrade, prišao mu je komšija i po stoti put ga pitao sjeća li se nečega s derneka. Akac mu je po stoti put ležerno odbrusio šta mu pripada – nije bio tamo i sva ta njegova priča je pijano trabunjanje ili dokona konstrukcija. Kako je u međuvremenu komšija uspijevao pronalaziti sve više ljudi što potvrđuju njegove navode, misli da se cijela ekipa komedijaša iz kvarta urotila našaliti s njim. Međutim, ovaj put je susjed umjesto izvođenja svjedoka trijumfalno potegnuo materijalni dokaz gurnuvši pod nos Akcu crno-bijelu fotografiju.

„I gledam, zaista je to taj dernek“, mršti se Akac. „I stvarno sam ja tu…“

S druge strane stola jedno vrijeme nisam rekao ništa, možda se samo malo pomaknuh u stolici. Znam da će nastavak ispričati bez strasti i s distancom davno naučenog govora. I uvijek će njegove riječi zvučati poput recitacije koju kasno noću ponavljamo u glavi, kao uspavanka za noć poslije koje se nemoguće sjetiti šta smo sanjali.

„I nije te ta slika nekako podsjetila na tu Novu godinu?! Prizvala barem djelić sjećanja?“

„Nimalo!“, uvjerava me razočarano. „Stvar i jeste toliko čudna jer… Kako je moguće tako nešto zaboraviti?! Da mi ama baš ni najmanji trag te večeri ne ostane u pamćenju, koliko god gledao fotografiju ili mi govorili šta smo radili? Na derneku je kažu bilo svakojakih pikanterija, ali se i dalje ničega ne sjećam.“

Priznaje da nikada ne bi povjerovao, ma i da se cijeli svijet zaklinjao u suprotno, samo da komšije ne iskopaše tu fotografiju. Poslije toga opisuje kako ga je ta mala crno-bijela slika ostavila bez teksta i natjerala da promjeni percepciju o pouzdanosti ljudske memorije. 

„Znaš da smo na barem dva primjera ustanovili kako ne briljiraš ni u pamćenju nekih naših zajedničkih doživljaja?“, kažem nakon pauze u kojoj nije odlučio dodati još nešto priči o zabavi što misteriozno iščezava iz sjećanja.

„Ma znam. Misliš na Saju Belgijanca i utakmicu na Koševu…“, potvrđuje Akac.

U prvom slučaju se radilo o mom verbalnom sukobu s navodno opasnim likom u pola rata. Ne znajući ni ko je ni šta je uvalih se u nekakvo bespotrebno prepucavanje s njim. Kada saznadosmo o kome se radi, Akac je u par dana spustio tenzije i poput vrhunskog medijatora razriješio situaciju. Desetak godina kasnije bilo mi je uzalud podsjećati ga na tog Seju Belgijanca koji je, doduše, bio tek jedan od mnogobrojnih i ni po čemu posebnih naoružanih idiota koji su nam mogli doći glave u ratnom Sarajevu. Ispostavilo se da je Akac taj događaj zaboravio. Druga stvar, dugo mu dokazivah da smo zajedno gledali dvije utakmice na Koševu: Željo protiv Newcastle i BiH protiv Danske. Za Želju sam ga nekako kao i uspio uvjeriti, ali za reprezentaciju nije bilo šanse.

„Vidi, ti slučajevi su drugačiji“, govori nakon što je srknuo gutljaj kafe. „Ono što kažeš za tog Saju Belgijanca, spreman sam povjerovati da se desilo. Kada si ga prvi put spomenuo, kao da sam imao nekakvo maglovito sjećanje, ako ništa barem mi taj njegov nadimak nije zvučao totalno nepoznato. Dalje, utakmicu Želje smo možda gledali zajedno. Za reprezentaciju sam siguran da nismo. Tu je tebe prevarilo pamćenje.“

„Okej, nebitno. Ali, kako su ti naši slučajevi drugačiji od te tvoje predratne Nove godine? Ni jedno ni drugo ne pamtiš?“, mrgodim se.

„Totalno je drugačije! Njih prepoznajem kao nešto što se moglo desiti i poslije ispariti iz sjećanja. Dernek na kojem sam bio je nešto drugo. Totalna praznina koja…“, zastao je pokušavajući pronaći pravo objašnjenje. „Valjda postoje različiti stepeni na koje stvari mogu biti zaboravljene.“ 

Tome se više nije imalo šta reći.

Ljudi su ulazili u sportsku kladionicu naslonjenu na kafić gdje smo sjedili, kretali se između stolova mašući s listićima u koje se upisuju rezultati ili naslonjeni na šank jedni druge savjetovali šta odigrati. Drugi su primakli stolice okruglim metalnim stolovima i svako malo, kao da strahuju da će zaboraviti dnevnu ponudu, iznova zagledali odštampane stranice sportskih natjecanja. Neko vrijeme smo u tišini ispijali kafe i zamišljeno pušili cigarete.

Čovek je ušao u kuću. I od tog momenta svetlost se u toj prostoriji izmenila. Čovek je stajao u praznoj kući koja je pričala priču toga čoveka, koja je emitovana na zidovima posrnule kuće na kraju jedne provincije… Čovek je gledao slajdove. Fajlovi njegove memorije, leteli su po zidinama njegove sudbine. Čovek je sve to posmatrao i nije osetio nikakvu grižu savesti, čak je verovao da je upravo ovaj život, onaj koji je odživeo, dobar život jednog čoveka na kraju provincije kojoj nije čak ni ime bitno. To je provincija nad provincijama, eto tako možemo reći da pojednostavimo. U toj dokumentaciji njegovog življenja na zemlji među drugim provincijalcima nije ništa naročito ni od velike važnosti za ovu priču. Možda je nešto drugo bitnije… Osećaj čovekov. A osećaji umeju da prevare čoveka na zemlji. Eto, ovo bi mogao biti uvod za priču o čoveku sa osećajima.

Priča je počela u Vojvodini, na rubu varoši kockastog plana. U tu je varoš doselio učitelj. I eto vam priče… Čovek je ušao u učionicu. Đaci su to posmatrali ravnodušno, no ljudi iz varoši, na rubu varoši kockastog plana, nisu. Morali su istražiti slučaj. Istraga je išla po planu uz pomoć činovnika UDBE, i čovek-učitelj je bio pročitan. Njega je u toj varoši čekala teška sudbina. Morao je naučiti nove osećaje. Od tog dana on uči u Vojvodini, na rubu varoši. Nije ni sumnjao da ću ga uvesti u priču, a on je bitan lik u ovoj storiji i kasnije će se često pojavljivati u njoj, kako ga budemo na mrežnatim putevima stvarnim i izmaštanim tehnikom našeg doba, sretali.

Drugi čovek je žena. I žena je čovek, i to mnogo veći od čoveka muškarca. Ta žena je čekala sa ocem u redovima, raznim redovima administrativne mreže provincije. Mreža je bila do te mere razvijena, a građanima uporno predstavljana kao neefikasna, da su građani tj. provincijalci poverovali u to, i u to veruju i dan danas. Elem, ta je žena shvatila da su te mreže efikasni oduzimači ljudskih sloboda i osećaja i onda je svoje osećaje podredila tome kako bi sačuvala već duboko okrnjene, osećaje svoga ostarelog oca profesora klavira u penziji. Njegova priča, čoveka-oca je uskladištena u memoriji ovoga pisca koji ispisuje redove ove priče kojoj nema sredine a početka i kraja ima, jer se početak i kraj u njoj stalno smenjuju i podređuju jedan drugom.

Priča oca, profesora klavira u penziji

Njegov je život takođe vezan za Vojvodinu, iako ga je put vodio i do balkanskih vrleti. Službovao je u svom, drugačijom tehnikom, stvaranom svetu. Njegov je svet sebe oblikovao tonovima provincija u kojima je proveo život. Bio je poput leptira, povodljiv i zaljubljen u svoj put. Mogao je biti i pesnik, mnogi će s pravom pomisliti. Jedne je teške večeri, u blatu svoje provincije, bilo je kišno zimsko veče, susreo čoveka koji je želeo da razgovara sa njim. Primio ga je u kuću. Čovek je ušao u kuću, i u toj kući se sve promenilo, u njoj je počela istorija. Ljudi su pričali u mraku kuće, u kutu dnevne sobe. Tinjala je samo lampa kraj ostarelog prozora. Kasnije, čovek koji je profesor klavira u penziji o tom slučaju ulaska drugog čoveka u kuću nije nikome pričao. Izgubio se u tekstu, nastavio je službovati kao profesor klavira u provinciji dalekoj od svih ostalih svetskih provincija, ali je u tom njegovom službovanju pokatkad bilo i dobrih trenutaka, onih nalik sreći. Možda su to upravo oni trenutci kada čovek u jednom običnom danu, hajmo reći da je to utorak, krene u pekaru ili kafanu i onda usput doživi osećaj sreće. To je dobar trenutak, koji nažalost ume da zavara čoveka u provinciji. I taj se čovek jednostavno ne sme predati tome osećaju. Mora biti pažljiv, jer dan je dug a njegov put nije u sredini, on je uvek na početku i kraju življenja.

Eto, dosta o čoveku profesoru klavira u penziji. Treba otići i do nekih drugih, ovde se mora naglasiti NAŠIH provincija. Možda evo u neku od provincija na jugu.

Živeo je tamo, u provinciji na jugu čovek zanatlija. Držao je radnju u centru čaršije. Provodio je život u muhabetu sa drugim ljudima iz iste provincije. Ponekad je nešto i radio. Onda se zaratilo, a u našim se provincijama često ratuje zaradi međe, i taj je čovek-zanatlija propisao. Pisao je danima i noćima, poeziju, prozu, romane, eseje… Rat je prolazio nekako mimo njega. Jednog se jutra probudio i shvatio da je u svom pisanju došao do granice opisivog, pa je jednostavno poludeo i od tog momenta on više ne živi u provinciji. Na istom je on mestu ali se jednostavno izmestio tako da je prevario sistem. Našao je grešku u Matriksu, otkrio ju je u dubokoj kara-tamnoj mreži teksta koji je ispisivao. Sad živi u romanu koji piše, i za njega je još uvek rat. On je tako poželeo, i on to upravo i živi. On je čovek koji je prestao biti provincijalac… Potražite ga u tekstu ponekad. Sigurno je tamo. Ostavićemo ga sada da miruje u svojoj istini. Treba je napisati, zar ne? Nije to posao tek tako.

Nastavak ovog teksta ispuniće poezija… Pisac je shvatio da jedino u formi poezije može izraziti svoje osećaje vezane za ovu priču za koju ćete pomisliti da se završila bez kraja, da je ostala u sredini i nedorečena. No, varate se. Ona je uvek na početku i kraju, to sam vam gore i napisao. On, čovek koji ovo piše, više ne može pisati prozu jer proza traži život uokviren u poeziju da bi bila lakše podnošljiva. Da bi ste je mogli videti kada šetate ulicom, kao slučajnog čoveka koji puši cigaru na rubu svoga prozora, i vi mu šetajući trotoarom dodirnete žar laktom. Prozor je u visini lakta čoveka koji šeta, i žar pada na tamni beton. Taj je čovek, onaj koji na prozoru puši, upravo ušao u priču. I pesma se promenila.

Gusinje

Ušli smo u grad na jugu
gotovo u zemlji crvenih
zastava koje krase crni
orlovi

Ovde je na muslimanskom
groblju želeo da počiva
Vešović Marko

Ušli smo, stali pokraj Prokletija
I tada se ništa više nije dogodilo

Na jugu, gde se već vijore
albanske zastave
disao je vetar
a onda je odnosio
nekud proleće

Tamo sam bio blizu rodnog
kraja i dalje
nisam mogao 

bilo bi besmisleno
bez proleća u grudima

putovati
ući u kuću

Drago Ivanišević: Mali, ne maline (drugo prošireno izdanje), Mladost, Zagreb 1975.

Biblioteka Vjeverica bila je između šezdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kontinuirani estetski čin hrvatske kulture i izdavaštva. Svakakvih je tu knjiga bilo za djecu i mladež (premda je, zapravo, Biblioteka Jelen bila namijenjena mladima), bilo je loših, nepotrebnih, načinjenih bez potrebe i razloga. Ali čak i takva, svaka činila bi se boljom i važnijom nakon što se nađe u tipskoj opremi, uvezu i koricama, s ilustracijama najboljih hrvatskih (rjeđe šire jugoslavenskih) likovnih umjetnika epohe. Vjeverica je, upravo poput onih mnogo čuvenijih spomeničkih memorijala revoluciji i antifašizmu, predstavljala izlazak iz stilsko-ideoloških okova i stereotipa, i to na jedan još delikatniji i neobičniji način. Modernizam, apstrakcija i razni oblici avangardističkih likovnih interpretacija i reinterpretacija na koricama dječjih knjiga i među ilustracijama u tim knjigama, danas kada ih gledamo, djeluju, u najmanju ruku, začudno.

Knjigu dječjih pjesama Drage Ivaniševića (1907.) ilustrirao je Boris Dogan (1923.). Njezino drugo, prošireno izdanje objavljeno je 1975. Dogan tada je bio na vrhuncima životnog i stvaralačkog napona. Apartna pojava i na slikarskoj, i na dizajnerskoj sceni, sklon nadrealističnim i simbolističkim postupcima, kasnije u enformelu i tašizmu, umjetnik koji je iz načelno hermetičnih, široj publici dalekih zamisli stvarao vrlo komunikativnu umjetnost.

Drago Ivanišević bio je kazališni čovjek te raskošan i raznorodan pjesnik. Majstor dijalektalne čakavske poezije, suvremeni pjesnik koji je slobodno prelazio granice stilova, moćna pjesnička ličnost koja iz nekog razloga nikad nije našla svoga pravog tumača među zagrebačkim profesorima i kritičarima, koji su se u njegovo vrijeme vrlo ozbiljno bavili tumačenjem pjesništva. Bio je sjajan prevoditelj s pet-šest jezika. I još je bio vrlo plodan slikar amater. U slikarstvu, mnogo vidljivije nego u poeziji, Drago Ivanišević bio je nadrealist. Dobrotom kćeri njegove Latice, imam jednu njegovu izvanredno zanimljivu sliku.

“Mali, ne maline” knjiga je rasutih, dekonceptualiziranih pjesama za djecu. Ima ih koje su za sasvim malu djecu, pa onih koje su za veću djecu, kao i onih koje uopće nisu za djecu. Većinom riječ je o pjesmama za djecu i odrasle, koje su pisane izvan i mimo prevlađujućih pjesnikovih autorskih persona (kojih je sve vrijeme bilo više), pa ih je naprosto proglasio pjesmama za djecu i objavio u Biblioteci Vjeverica. Naravno da mu nitko nije mogao poturječiti. Ivanišević bio je veliki pisac, a ni djeca 1975. nisu bila ova današnja. Znam to dobro, bio sam jedan od njih.

Tako, recimo, pjesma “Vlastela i puk ili o starim vremenima” ovako cijela ide: “Kad je otimati/ kmetu plodine,/ vitez viče:/ – Sve je moje,/ ništa tvoje, kmete,/ ti ništa nemaš,/ ni kuće ni kućišta,/ sve je moje,/ sva imanja i sve plodine!/ ja branim čast, čast i život/ domovine!/ Al u rat kad je poći,/ i ginuti,/ i životom svojim gnojiti ledinu,/ vlastelin-vitez bjesneć zapomaže:/ – Puče moj, domovina zove, spasimo domovinu!” Ovo brehtovsko remek-djelce meštra dalmatinskog, koji je rođen u Trstu, a doktorirao u slavnoj Padovi, u socijalističkoj su Hrvatskoj i još socijalističkijoj Jugoslaviji mogla čitati djeca, na njemu se obrazovati i uzdizati oko pojmova domovine i privatnoga vlasništva. Istina, pjesnik se tobože ograđuje, kaže da je to “o starim vremenima”, ali djeca nikada nisu toliko mala, kao ni odrasli što nisu mali, pa da ne shvate da su sva naša vremena zapravo vrlo stara, i da su vlastelini i kmetovi vječni. Prvih je bilo i u socijalizmu, u kojemu je, začudo, bilo i slobode za Dragu Ivaniševića da na njih pjesmom djecu upozorava, a danas ih je, u Hrvatskoj čijim školstvom vladaju fuksovi, lažni nazori i željke markić, o svim tim vujnovcima, todorićima i ostalim slugama srednjovjekovnog mraka, te ruskih i neruskih gospodara, da i ne govorimo. Eno ih, bjesneći zapomažu: “- Puče moj, domovina zove, spasimo domovinu!”

Ili čudesno lijepa i tužna, pjesma “Drugarica, gospođica Dara, učiteljica”: “Stara učiteljica, gospođica Dara,/ što je, kažu, s mnogo dara i mara/ učila djecu mnoga duga ljeta,/ sada niti hoće niti može da šeta./// Sjedi stara učiteljica, drugarica Dara,/ podstanarka u stanu Mate limara,/ sjedi u sobici svojoj, do prozora,/ po čitave dane,/ i u dvorištu na nas,/ na djecu gleda./// Njeno je lice kao od leda,/ al njene oči i dobre i žive,/ žive poput čigre,/ prate tok naše igre./// Dobra, stara učiteljica Dara/ nema više snage da ikoga kara,/ stoga, da joj lopta kroz okno ne uleti,/ otvoren prozor ima i zimi i ljeti.”

Pjesma jednostavnih, običnih djetinjih rima ustvari je priča, pripovijest u stihovima, koja se odvija na više razina. To je priča o starosti, priča o društvenoj nepravdi, o načinu na koji se društvo odnosi prema učiteljima, o društvenom kvaru koji je proizveo da je Mate limar dovoljno bogat da iznajmljuje stanove, a učiteljica Dara toliko je siromašna da nema svoj stan; to je priča o samoći i usamljenosti, to je priča o suptilnim značenjima riječi, kojim značenjima djecu i odrasle učiti mogu samo odistinski pisci. Recimo, riječ gospođica.

Podrijetlo knjige

Svaka starija knjiga ima svoje podrijetlo. Nove, upravo kupljene u knjižarama, podrijetlo tek trebaju steći. Knjigu “Mali, ne maline” kupio sam nedavno u Puli, od pulske umirovljene knjižarke Tereze Pulja. Knjiga na titularnoj stranici ima utisnut Terezin izvanredno lijep Ex libris. Knjigu sam kupio premda nemam djece, te bez pomisli na djecu. Nisam je kupio ni onome sebi iz 1975. Htio sam je imati zbog čudesnih ilustracija Borisa Dogana, onako kako se posjeduje neki vrijedan artefakt. Stari sat, veduta rodnog grada, potpisana fotografija Ive Andrića. Ali htio sam je i čitati. Osim što je vrijedno književno djelo, ovakva je knjiga svojevrsni metaforični portret epohe, koji čitanjem treba dešifrirati i razmetaforizirati, privesti razumljivim i jednostavnim svjedočanstvima o jednom vremenu.

Propast Vjeverice

Propala je kada su gangsteri uništili njezina izdavača, Mladost. Ali je propala i s prvim pokušajem redizajna. U dizajn iz kojeg je izniknula tradicija ne smije se dirati. Svaki takav pokušaj redizajna vodi u sigurnu propast.

Kao pisac, ništa nisam objavio u dječjim edicijama. A pišem li za djecu, to zapravo ne znam. No, da je opstala Biblioteka Vjeverica, svakako bih pokušao tamo objaviti knjigu. Ako bi tekst doživio milost uobličenja, i ako bi ga prihvatio urednik Vjeverice. Godine 1975. urednica bila je Ana Kulušić. Vječiti likovni urednik bio je Irislav Meštrović.

Predrag Finci, GNOME
Art Rabic, Sarajevo, 2023.

„U onome što smo tražili, što smo nalazili i što nismo, iz onoga što smo osjetili i mislili, što smo činili i što nismo, u svemu tome naši životi bili. U njima ono
što smo mogli htjeli željeli, a i što nismo. Svaki u svom sve jednom sabere. U svoje iskustvo oblikuje. U njemu začne i na kraju uobliči svoje slike, nazore, vjeru, sudove, sebe sama. U tom putovanju i sam sam mnogo toga doživio, mnogo toga prošao, a ovo mi moto uvijek i svugdje bio:

kroz svoje mrakove sam prolaziš
u tebi svjetlo koje u daljini vidiš

Jezik mu medij, riječi sjećanja.
U tekstu mu mjesto postojanja.“

P. Finci, „Gnome“

Predrag Finci je filozof i pjesnik, ili prvo pjesnik potom filozof. Rekao bih smjelo, on se kao filozof dotakao svih tema, svih tokova, svih osnova, stalno na svoj način. A kao pjesnik otišao u prostore gdje filozofija može da koristi, ali i da smeta. Na svu sreću kod njega ništa ne smeta, čak se dopunjava, što i nama koji nismo filozofi dopušta da to budemo, ako smo bar malo radoznali. Kad pomisliš da je Finci iscrpio sve teme, on se javi s novim, drugačijim pogledom na mišljenje. Nimalo slučajno, on u svojim gnomama od filozofa spominje Heraklita i Sokrata, ali je u svom filozofskom svijetu prvo riješio svoj svijet predsokratovaca. A to je uradio na izvanredan način. Jer tada je mišljenje postalo razmišljanje o porijeklu svega što jest, da bi bilo. Ovo što je sada ponudio je vrhunski produkt pjesničke destilerije mišljenja.  Sada možemo ići dalje tako što ćemo se malo vratiti na samu formu.  Ovdje forma jeste i bitan dio suštine. Da bi se ona, ta forma, ispoštovala, ona mora biti suština, inače je ništa i nema potrebe o tome govoriti. 

Prvo su bili epigrami, kao natpisi, u staroj Heladi, u vrijeme nastanka i filozofije. Inače su stihovi tada bili pjevani, što je značilo da se pjevanje ne koristi u toj formi. Epigram je bio više od natpisa, on je govorio svečano, kao što se kod nas vidi po drevnim stećcima. S vremenom je epigram širio svoj domen, u kome je postao pjesnička vrsta, naročito u Aleksandriji. Tako se stiglo do distiha, koji se koristio za različite namjene, ali i dalje je čuvao svečani oblik. Popularnost epigrama bila je neuništiva, pa je jedan matematičar cijelu zbirku svojih zadataka dao u pjesničkom obliku. I Arhimed je tome bio sklon. Ali rimsko vrijeme, pored nezaboravnog Katula, iznjedrilo je slavnog epigramistu Marka Valerija Marcijala. On je nastojao da mu epigrami budu što kraći, ali bilo je i dužih. Nije se ograničavao samo na svečanu sadržinu, naprotiv, on je ispisao bezbroj lascivnih epigrama. Srednji vijek je zaboravio Marcijala i njemu slične epigramiste, a stvorena je gnoma u stihovima, kao poslovica ili izreka. Naravno, mijenjala se forma, sve do vremena Getea, koji je u zrelim godinama pisao uglavnom gnome u distisima, mada ima nekoliko i katrena, ali sa naznakom o čemu je riječ. Inače je na Getea uticao drevni Rim. 

Upravo takav, geteovski način pisanja gnoma, ili epigrama, prihvatio je Predrag Finci. On daje naslov gnomama kao tematiku, sa nekoliko podvrsta. To je životna mudrost jednog filozofa, koji nije samo filozof nego je i pjesnik. Ma koliko tjerao od sebe poeziju, baveći se drugim životnim doživljajima, od ljubavi do estetike. Mislim da je estetika tu usmjerila Fincija. Počeo je da piše pjesničku prozu, koja ima posebnu jezičku motoriku, sa potpuno ličnom interpunkcijom. Takva proza doživljava se, svojom motorikom, kao Vivaldijeve gudačke kompozicije. Čitajući ih ranije, na Ajfelovom mostu, ja sam ih doživljavao sasvim muzički. Ali njihova jezička mudrost je rezultat dugogodišnjeg iskustva. Ako je odustajao od pisanja pjesama, iako je svakodnevno bio sa pjesnicima, ali i sa pjesnikinjama. Trebao mu je okidač, koji će pustiti jezik da se usaglasi sa životnom mudrošću. Na taj način Finci uspijeva da forma zbori jednako pjesnički, nema velike razlike između proze i poezije koja se sama ugura u taj misaoni ritam. 

Geteove pjesme iz gnomike nastale su u njegovom zrelom dobu, između 1815. i 1827. godine. Što znači da ih je veliki pjesnik koristio da kaže tako da zadovolji formu dvostiha i mudrost njihovog sadržaja. 

Na primjer: 

„Najveća muka bila bi mi, znam,
Kad bih se u raju nalazio sam!“
Prevod Dobriša Cesarić 

Ovdje sada možemo da čitamo Fincijeve „Gnome“ sa većim razumijevanjem koje će nam pomoći da uživamo u tekstovima koje je pisac dugo glačao, kako govori u uvodu, da bi nastavio isto to pozivanje na težnju za savršenošću i na kraju knjige. 

Gnome je rasporedio na tematske dijelove koji, opet, imaju svoj poseban odgovor, pa se saberu u grupu, pod slovima, a, b, c. Prvo su date dvije „Gnome, zapisane“, potom deset tematskih cjelina, pod zajdničkim nasalovom „Dvoredi“, svaki od tih deset cjelina ima svoje naslove. To govori o načinu ne samo komponovanja, nego pisanja. Redom: „Nastajanje, Bivanje, Ratovanje, Događanje, Stvaranje, Osjećanje, Vjerovanje, Mišljenje, Prolaženje, Nestajanje, Eho, U suton.“ To je istorija čovjeka, kroz vrijeme, stvaranje civilizacije, ali i čovjeka pojedinca koji sve to pretrpi u svom kratkom životu. Te gnome, ti distisi, ti epigrami, su čista mudrost, ono što je život destilovao u čovjekovom umu, s namjerom da ostane, da bude potvrda mišljenja kroz vrijeme, ne isključujući ništa. Kome je malo neka ide dalje, u odjeljak koji ima naslov „PJESME, NENAPISANE“.

To su pjesme kao suva drenovina iz koje se iscijedi po nekoliko stihova, u kojima je svaka riječ toliko bitna da bez nje pjesma ne bi postojala, ali i da se ništa ne dodaje, jer to više ne bi bila pjesma Predraga Fincija. On pjeva o svom svijetu, krajnje intimnom, o onome što se gotovo i ne kazuje. Ali, poezija ne trpi stid, kao Katul, ona traži pjesnikovu unutrašnju istinu, jednako o sebi koliko o Sibiru i Mandeljštamu, ali i filozofu Adornu. 

Odjeljak pod naslovom „Gnome, zapisane“, počinju prozno, tekstovima gustim kao mošt, opisima svijeta u trenutku, koji se pokušava opisati, dati do kraja, ako je moguće da ništa ne izostavi, s ponekom zapetom, bez velikog slova. „Provalnici“, kako glasi prva gnoma, unutrašnji su banditi, oni koji kradu snove i sve što uz njih ide, ali, prije svega, riječi, ono što je piscu najdragocjenije, kao što je pjesma, koju oni traže s potpisom autora, mada autor neće da se potpiše pod takav tekst. To je dugotrajna borba, od vremena mladosti, kada je ljubav komandovala, naročito noću. 

Drugi tekst „Glas“, nadoknađuje ono što su lopovi noći pokrali, ili su pokušali da pokradu. Sada tekst stvarno nastaje, dubinski, otvarajući sve sakrivene ćoškove i duboke podrume svijesti i podsvijesti. Izuzetno, moćno, toliko zgusnuto da se mora više puta čitati:

„Sve sam dakle u ovaj niz kratkih poruka sažeo, sve sabio
u ove dvorede o istini koja uznemirava, o laži koja uništava, o
ljubavi koja održava, o nadi koja obećava, o svemu što mi se
dešava i što mi je predmet mišljenja, sve sročio o onome što me
dotiče, brine i raduje, još jednom progovorio o svemu što mi je
život činilo, sve svoje, evo ovako, u ovu malu knjigu sklopio, u
njoj svoje zavještao, u ovim kratkim zapisima, u dvoredima
svoje okupio, svoje rekao i u svijet s dobrim namjerama odaslao.“

Potom slijede DVOREDI.

To je vrijeme početka, „Nastajanje“, kada ništa nije bilo što bi se još moglo imenovati, zatim redom „Prije Prvog“, potom pod a i b, i tako redom. To su sada prave gnome, ili epigrami, možeš, čitaoče slobodno da izabereš njihov naziv, zato sam ti u uvodu o tome i govorio. Jer da bi nešto postojalo, ono mora nešto biti, iz nečega nastajati. To je ono, koje je kao filozof Predrag Finci nazvao „Prvo, bitno“. Njegova temeljna knjiga. Sada kaže:

„Iz bitka logosa (kozmosa)
Bivanje bića biva“

To je suština koja je najbolji mogući temelj. I tako redom. Na primjer, pod 2c:

„Dvored o pisanju“

„S prvim slovom, u prvom redu začeto
Ni u zadnjem neće biti okončano.“ 

Slijedeći takav tok nastajanja svojih gnoma, Finci govori na sasvim drugačiji način od, recimo, Getea, ali se mogu navoditi i mnogi pisci epigramisti, koji se bave svakodnevicom, politikom, erotikom i tome sličnim temama. Toga u Finciijevima gnomama jedva i ima. Nemoguće je iscitirati ono bitno, jer je ovdje sve bitno. Ako bismo nešto izostavili onda bi to bila rupa koja svojim zijevom ništi kontinuitet. 

Da citiram samo još jednu gnomu, nama preblisku:

„Rat, opet“

„Kada stari demoni uskrsnu
Novi naraštaji izginu“

Svaki dvostih je dio našeg svijeta, tu su ljubavnici, pjesnici, patnici, vjernici, itd.

Naizgled malo stihova i riječi, ali veliki posao, čitalac mora da se divi stvaraocu. To su one kapi iscijeđene iz suve drenovine potpunog života od koga se polako opraštamo, mada ne žurimo, kako izrijekom veli Finci. Ima se još šta i proživjeti, ali i napisati. 

Da završim ovo nizanje gnoma, upravo njihovim dvostihom:

„3.c Gnome

Svaka u sebi svoje iskustvo sabire.
Svoje pokazuje i u sebi čuva.“

Potom dolaze dva izuzetna prozna teksta,„Eho“ i „U suton“ o onome što pisci ne pišu često, ali su bitni jer govore o poslu koji počinje sa rođenjem a nestaje s odlaskom s ovog svijeta. Finci kaže:

„Sve što još bilježim davno sam započeo, a onda napisano ostatak života popravljao, dotjerivao, napisanom dodavao, brisao, uvijek bolje bilo ono što sam zamislio od onoga što sam napisao, opet započinjao, i pisao, pisao, pisao, pisao.“

Ovo će se ponoviti na kraju, pošto pročitamo i pjesme koje nisu bile napisane za objavljivanje, piscu nisu izgledale dovršene, da bi i posljednji tekst opet govorio o toj potrebi popravljanja, koja je progonila i Andrića i Kiša.  ato ovdje završavam ovaj prikaz, koji je mogao biti i kraći, ali i duži, jer dok god ne napišem šta mislim o pročitanom, ja to ne znam. Neka na kraju bude pjesma, a ne piščev završetak, jer završetka ovdje i nema. Ili da kažemo da je njegov završetak jednako početak. Knjiga je otvorena da ih i ti, čitaoče, dopunjavaš svojim iskustvom. Pravi čitalac povremeno će otvarati ovu knjigu i čitati nešto bitno, kao što je prvo bilo i ostalo bitno. Ovdje je sve, životno i pjesnički, prvo i sve bitno.

„Muke, i dalje

Mnoge gubitke otrpio
Mnogoj smrti svjedočio
S mrtvima svaki dan bio
Sve to vidio znao shvatio
Ali ne znam kako bih ti to objasnio
Kako god bih opisao najvažnije bih ispustio“

Sarajevo ima centar i periferiju. Mnogi gradovi imaju samo ovo drugo. Zato će ovaj grad opstati, zahvaljujući ovoj dihotomiji. 

S petog sprata silazim na recepciju. Bajram je. Čekam rođaka da dođe po mene. Kišne kapi cure niz staklena vrata hotela. Radićeva pusta, samo jedan čovjek u crnom užurbanim korakom prođe zaklonjen kišobranom. Onda se vratio, ušao u hotel i pogledao me svojim izrazito plavim očima: 

“Znao sam da si ti. Bio sam siguran da to možeš biti samo ti.”

Robert s Aneksa. Nisam ga vidio od četvrtog osnovne. Prepoznao me, nakon toliko godina. Kroz kapljice koje se slivaju niz hotelska vrata vidio je obris mog lica i bio je siguran. To je on, 4c, učiteljica Zdenka. 

Kako posljednjih nekoliko decenija živim u Kanadi, već sam se bio navikao da ne postojim. Ovdje postojim.

Robert je bio dokaz mog postojanja. Ovdje sretnem Roberta, i onda život ima smisla.

Jutro provodim kod tetke koja stanuje blizu sarajevskog kina koje više ne postoji. Sve čisto i uredno kao i uvijek. Lift renoviran, haustor friško okrečen. Pita me za mamu. Ja pitam za rodbinu. Preko ceste je Otoka. Nikad više tamo ne idem. Kao da je neko srušio most. Drago mi što imam tetku u Sarajevu.

Dvaput taj dan kršim striktni režim ishrane. Prvo baklava kod Aidine mame Amire i tetke Mube, a onda u povratku zeljanica. 

U baklavi osjetiš iskustvo od stotinu Bajrama. Pijemo crnu kafu iz porculanskih šoljica. Kažu, priče su ti odlične, ono, ma baš pravo sarajevski.
Iako znam da one ne mogu biti objektivne jer me puno vole, ipak mi je drago. Ako iko zna šta je to pravo sarajevski, onda su to teta Muba i teta Amira. 

Ne javljam se Kerimu. Nek proslavi praznik s familijom. Ima nešto posebno u svemu ovome. Kad hodam sam Titovom, ko da me sve vrijeme neko tapše po ramenu i kaže: “E nek si, vala, doš’o!” Neiskaziva je ta dobrodošlica koju osjetim samo u ovom gradu. Neki bi posmislili da sam ćaknut jer se osmjehujem prozorima i haustorima. 

Jedan trokrilni prozor iznad slastičarnice na sunčanoj strani ulice, u kojoj smo jeli žito sa šlagom, posebno mi je drag. 

Tanja i ja smo se selili 18 puta. Nikad me ništa nije vezivalo za te stanove ili kuće. To su bile samo adrese našeg boravka. Nijednog prozora se ne sjećam. 

Frtalj kile zeljanice u buregdžinici preko puta Parkuše. Iznad buregdžinice je živio moj najdraži profesor. O njemu sam već pisao. Sad mi padaju na pamet te njegove cipele od antilopa. Kad ih je našao u Italiji i uvjerio se u kvalitet prozračnog baršunastog materijala, kad su zadovoljile kriterije elegantne udobnosti i estetike, kupio je odmah 14 pari. Zato mu je crnogorski carinik rekao da je stonoga.

Kad god uđem u prodavnicu obuće, uvijek tražim te prozračne, baršunaste, boje meda. I sutra ću kad se otvore radnje.

Promućkam jogurt kao nekad. Niko u buregdžinici ne zuri u mene. Sve je, naprosto, prirodno.

Zgrada nekadašnje osnovne škole u Doboju kod Kaknja izvučena je izvan gusto naseljenog dijela naselja i nalazi se u sjevero-zapadnom kvadrantu raskrsnice ulica 25. Novembar i Hrasnički put. Ako putuješ auto-putem A1 iz Sarajeva prema Zenici ta školska zgrada će ti, nakon što prođeš naviši dimnjak kakanjske termoelektrane, zatim odmorište “Kameni dvorac” i konačno prođeš ispod pasarele (uski pješački most preko auto-puta), ostati sa lijeve strane udaljena oko 250 metara vazdušne linije od auto-puta. Zgradu nekadašnje škole nećeš moći vidjeti jer je trasa auto-puta na tom dijelu u dubokom usjeku. A možda je i bolje da tu zgradu ne vidiš jer je ona sada u jadnom stanju, stara, oronula, zapuštena, neugledna. A nekada je bila mlada, zgodna, lijepa, zanosna, baš kao i djevojka Hanka iz narodne pjesme “Kad sretneš Hanku,” za koju pjesnik kaže da je bila vila i da hvališe ljudi ljepotu njenu i pjesnici za nju znaše. Zgrada je sagrađena i osnovna škola je osnovana 1914. godine, u godini početka prvog svjetskog rata, na samrti Austro-ugarske monarhije, tako da bi se za ovu školsku zgradu, da je ona kojim slučajem živi stvor, moglo reći da joj je mati (Monarhija) umrla brzo nakon njenog rođenja. Nastava se u ovoj zgradi održavala sve do sredine šezdesetih godina prošlog vijeka kada je premještena u zgradu bivše rudarske škole. 

Ona, ta školska zgrada, je bila već u zrelim godinama, imala je četrdeset tri, kad sam prvi put u nju ušao. Znali smo mi (ona i ja) jedno za drugo duže vrijeme, ali nikakvog kontakta nismo imali. Često sam, kao dijete, prolazio putem pored nje kad bih išao u Potoke prevrtati, rastresati i kupiti sijeno ili kad bih išao na Hurije da usiječem drenov štap za luk moje ubojite dječije strijele. Tada bih sa velikom znatiželjom i istim tolikim strahom ispod oka pogledao prema školi i gledao njenih osam ogromnih prozora koji su bili veći od najvećih vrata bilo koje od naših seoskih kuća. Pitao sam se tada šta li se događa tamo iza tih prozora i zašto je tamo uvijek tako mirno i tiho. Ti neobični, simetrično raspoređeni prozori, po četiri sa obe strane velikih i teških ulaznih vrata, zračili su nekom nejasnom i neodređenom tajanstvenošću i u meni su izazivali istovremeno i privlačnost i odbojnost. Činilo mi se da prozori bulje su u mene i prate svaki moj korak sve dok, hodajući uz strmi Hrasnički put, ne zamaknem iza drvoreda stabala šljiva i iza kuće koja se tu nalazila. Činilo mi se da svi ti prozori stoje mirno kao vojnici u stroju i sve dok sam im u vidokrugu, zlurado mi ponavljajući poručuju: Čekamo te. Nećeš ti još dugo dangubiti! Doći ćeš ti nama uskoro! 

I došao sam. Već sljedeće 1957. godine upisan sam u prvi razred osnovne škole i u toj školskoj zgradi sam završio četiri razreda, a početkom školske 1961/62 godine naša generacija je krenula u peti razred u novootvorenu školu “Ivo Lola Ribar” (sada Hamdija Kreševljaković) u Kaknju. 

# 

I evo me sada ponovo u mom rodnom mjestu u Doboju kod Kaknja nakon svih tih dugih godina. Sve je odmaknuto daleko od početka. Sada je godina 2024 i ja stojim u dvorištu ispred zgrade moje nekadašnje škole koja će ove godine napuniti sto- deset godina. Prošlo je šezdeset-sedam godina od dana kada sam prvi put kročio u ovo dvorište. Ispred mene je sada stara zgrada sa oronulim zidovima različitih boja koje se miješaju, od prljavo žute, svjetlo i tamno crvene do prljavo bijele. Građevina je potpuno dotrajala, malter se na više mjesta potpuno oljuštio. Od prozora nekadašnjih učionica ostali su samo drveni, natruhli okvirovi, njihova okna su tamna i slijepa. Nekada crveni crijepovi krova sada su crni, razbijeni, otkinuti. Metalni oluk na lijevom dijelu zgrade i na sredini krova iznad ulaznih vrata je odvaljen i crni tragovi decenijskog slijevanja nebeskih suza i otopljenog snijega pomiješanih sa misterioznim i navodno demagoški bezopasnim nusproduktima iz tvornice cementa, termoelektrane, separacije i rudnika – cementnom i ugljenom prašinom. Krenuo sam prema ulaznim vratima ispred kojih je bio niski izlizani betonski stepenik potpuno zarastao u trnje i travu tako da je taj ulaz bio nepristupačan kao što je bio i improvizovani ulaz napravljen nekad naknadno na mjestu gdje se nalazio treći prozor lijeve polovine zgrade. Tada mi se ukazala slika od prije šezdeset-sedam godina: prvi je dan škole, prvi školski odmor, na tom prozoru stoji čovjek pedesetih godina, puši cigaru na ćibuk i gleda prema dvorištu gdje se učenici igraju. Među tim učenicima sam i ja. Bio sam na drugom kraju dvorišta na travnatom uzvišenju gdje se nalazilo nekoliko stabala šljiva, pentrao se i ljuljao na grani jednog od tih stabala. Upravitelj Zvizdić je to vidio i poslao jednog dječaka da me zovne. Kad sam pogledao u pravcu prozora vidio sam upravitelja kako me kažiprstom ispružene desne ruke usmjerene prema meni poziva da dođem bliže njemu. Došao sam i stao ispod prozora, ispred upravitelja. Bio je to čovjek visokog čela, smeđe kose koja je iznad čela formirala oblik lastavice u letu, a sa strana je bila sijeda. Uski brkovı, bijela košulja, tamno odijelo i tamno-plava kravata činili su njegovo ozbiljno lice još ozbiljnijim i strožijim. Upitao me je čiji sam. Kad sam mu odgovorio rekao mi je da se ne penjem na stabla šljiva, a onda mi je dao zadatak da pazim da niko od djece to ne radi. Još mnogo godina od tada, skoro cijeli svoj radni vijek, Malik Zvizdić je bio učitelj i upravitelj u toj školi i brojne generacije mladih koje su rasute po cijelom svijetu se sjećaju ovog skromnog, čestitog i dobrog čovjeka koji je te svoje vrijednosti nesebično dijelio sa drugima. On je nakon završetka učiteljske škole u Mostaru radio u školi u rodnom mjestu Gacko, a zatim je po završetku drugog svjetskog rata po dekretu tadašnjeg državnog režima raspoređen na rad u Kakanj gdje je ostao sve do penzionisanja 1975. godine. Prvi učitelji nakon osnivanja škole bili su Ivan Mišić, Husein Efendić, a nakon prvog svjetskog rata pridružio im se i učitelj Viktor Rupčić. U Kakanj je iz Tbilisija u Gruziji, (sadašnja Džordžia – Georgia) došao dvadesetsedmogodišnji Mihailo Hovanski. On je bio carski vojni oficir na službi u ruskoj ambasadi neke od evropskih zemalja i nakon ruske oktobarske revolucije je, bojeći se odmazde nove boljševičke vlasti, zajedno sa suprugom Barbaron, emigrirao i 1925. godine našao se u splitskoj luci, odakle je došao u Kakanj i počeo raditi kao učitelj u područnoj školi u Doboju, a zatim kao sekretar škole u Kaknju. Kratko vrijeme učitelj Hovanski me učio Ruski jezik. Od brojnih učitelja i učiteljica u sjećanju mi je ostala jedino učiteljica Branka Kikaš koja me učila u drugom razredu. Učiteljice Branke se sjećam iz razloga što je ona bila najmlađa učiteljica i nekako je lako uspostavljala neposredan i blizak kontakt sa učenicima. Na završetku drugog razreda bili smo na izletu u prirodi, u obližnjim Potocima, i tada je učiteljica Branka odabrala devet najboljih učenika (sedam djevojčica i dva dječaka) i slikala se sa nama. Slikati se sa učiteljicom u to vrijeme bila je čast i ponos svakog učenika. 

# 

Jadno stanje zgrade moje nekadašnje škole me rastužilo i uznemirilo. “Gdje ide ovaj svijet?” pitao sam se. Obuzeo me osjećaj da ovaj današnji svijet namjerno dopušta da mu stoljetne školske zgrade propadaju pokazujući novim generacijama da mu nije stalo do vrijednosti koje škola, kao institucija, ima u životu svakog pojedinca, a time i u društvu. Isti ili sličan osjećej opsjeda mnoge ljude. Jedan od takvih ljudi je Ed Tom Bell, lik u filmu “Nema zemlje za starce” (No Country for Old Men), koji kao hroničar svoga vremena uočava da u današnjem svijetu stvari nisu u skladu, odnosno da su ravnoteža, harmonija i koherentnost nestali sa zemlje i iz ljudi. Jedna od tema ovog filma je tenzija između sudbine i samoodređenja. Likovi u filmu su rastrgani između osjećaja neizbježnosti, “da svijet ide svojim putem i da nema mnogo veze sa ljudskim željama i brigama,” i ideje da je naša budućnost povezana sa našim prošlim i sadašnjim djelovanjima. Nema zemlje za stare ljude koji cijene pravdu, moral i zakonitost uprkos svijetu u kojem nove generacije djeluju po vlastitim kodovima inspirisani novom tehnologijom, vještačkom inteligencijom i potrošačkom euforijom. Isti osjećaj povezuje ovaj film sa poemom “Plovidba za Vizantiju” irskog pjesnika Vilijema Batlera Jetsa (William Butler Yeats). U prvom stihu poeme, koji je uzet za naslov filma, Jets konstatuje se da na zemlji nema mjesta za stare i u nastavku u prvoj strofi konstatuje da je ovaj svijet za mlade koji su, nesvjesni vlastite smrtnosti, zaokupljeni samo sadašnjim trenutkom i ne obraćaju pažnji na stvari koje bi mogle nadživjeti tijelo: 

To nije zemlja za starce. Mladi/Jedno drugom u naručju, ptice na drveću/Te generacije koje umiru uz njihovu pjesmu,/Slapovi lososa, mora prepuna skuše,/ Riba, meso ili živina preporučuju se cijelo ljeto/Šta god se začne, rodi se i umire/Uhvaćeni u toj senzualnoj muzici svi zanemaruju/Spomenike intelekta koji ne stare.

Lamentiranje nad stanjem u društvu zbog disproporcije moralnog, religioznog, estetskog i praktičnog života pokazuje da više ne pripadamo zemlji mladih. To je i jadikovanje zbog načina na koji mladi ignorišu mudrost prošlosti, a ujedno i starih te se sa razlogom pitamo: Šta se dešava sa društvom kada sjećanja istisnu misli?

Ima li tada nade za održivu budućnost?

Ovo je posmrtno slovo jednoj školskoj zgradi koja je nastala prije stodeset godina, prošla dva svjetska rata i jedan regionalni, promijenila četiri državna režima, više od četrdeset hiljada dana časno služila svoju svrhu: obrazovala, vaspitavala i upućivala u život hiljade mladih ljudi. Ovo je nekrolog njenim zidovima, prozorima, njenom krovu. Ovo je nekrolog njenom dvorištu iz kojeg su dječija vika, cika, plač i smijeh svjedočili da se ovdje uči i voli život. Ovo je nekrolog njenim umrlim đacima, učiteljima i upraviteljia koji su svojim znanjem, dobrotom i svojom čestitošću pronijeli ime škole po svijetu. Ovo je nekrolog jednom spomeniku intelekta.

05.02.2024.

Tek kada nešto izgubiš, shvatiš koliko to vrijedi. Ova izreka samo se donekle odnosi na električnu energiju ili, narodski rečeno, na struju. Zna se koliko ona vrijedi i bez njenog nestajanja. Ratne 1992. dotoci ovog energenta u Sarajevo bili su sve neredovniji. Zatim je struja dolazila povremeno, što je dovodilo do opšte pometnje u stanovima: uključuju se usisivači, mašine za veš, TA peći, štednjaci, griju bojleri… Kad ti sve fali, teško je bilo poštоvati upozorenje da se to radi postepeno jer će “crći sistem”. Uskoro je isporuka struje potpuno prekinuta.

Odmah su se rojila pitanja: kako i na čemu kuvati hranu, kako prati veš, kako se grijati, kako se informisati? I niz drugih kako.

Malu plinsku bocu brzo smo potrošili. Uz pomoć prijatelja, kupili smo dva kubika drva po 50 njemačkih maraka. Nisam ih izrezao nego, po potrebi, cijepao da duže traju. Ipak, brzo su potrošena. Dalje se snalazilo na razne načine. Sjeklo se grmlje, zatim drveće oko zgrada, pa ono u parkovima, ograde, parkovske klupe, ložio se namještaj iz razrušenih stanova, parketi iz svojih, stara obuća, gume, plastika, kartoni, krpe, knjige i druga literatura. Dosta dobro su gorjele mnogobrojne brošure raznih predratnih političkih organizacija. Onako male i rastresite, plamen ih je dobro zahvatao. Razočarala su me sabrana djela Vladimira Iljiča Lenjina. U energetskom smislu mnogo su obećavala. Bilo je dosta ukoričenih knjiga. Plamen se stalno gasio oko glatkih, zbijenih listova. Čadilo je na sve strane, a koristi nikakve. E, moj Lenjine, pomišljao sam, evo gdje završava tvoja revolucionarna (za)ostavština. Uostalom, možda i ti imaš nekog udjela u nastajanju naših patnji?

Mi smo s razlogom zazirali od sječe po parkovima. Jednom nam kćerkin prijatelj donese pola vreće uglja. Svi smo bili ushićeni njegovom pažnjom i darežljivošću. Pravili smo male peći od konzervi. Na njima se, sa nekoliko grančica, mogao skuvati čaj ili kafa dok je nije nestalo. Pored konzervi, peći su izrađivane od električnih štednjaka, većih metalnih cijevi, buradi, metalnih WC kotlića, automobilskih rezervoara za gorivo… Kasnije su izlagani ti brojni izumi.

Kad smo imali brašna, hljeb smo pekli kod komšija koji su bili snabdijeveni opremom i energentima. Odneseš hljeb i drva, nekad naramak nekad pet-šest cjepki. I neke improvizirane pekare vršile su povremeno uslužno pečenje hljeba, ali je odlazak bio rizičan. Kada je proradila naša peć, stanje se malo, doduše kratkotrajno, popravilo. Ipak, brojalo se svako drvce, jer je cijena kubika porasla na 200 njemačkih maraka, a njih nigdje.

Navikavali smo se da budemo bez struje, televizije i radija. Dolaze zima i duge hladne noći. Tumarali smo u stanu po mraku. Kupovali smo svijeće, ali se brzo potroše. Pravili smo ih od ostataka voska i parafina. I to traje kratko. Pravili smo kandila, žižke koji plutaju u čašicama nafte ili ulju s vodom. Skupa nafta, skupo ulje. Fitilji loši pa sve brzo izgori. Ostajemo u mraku, dolivaš gorivo, prevrneš posudu, umažeš hladne ruke… Bauljaš do kupatila da ih nečim sapereš.

Ledene i duge zimske noći. Stan sa folijama na prozorima. Supruga, kćerka i ja, obučeni i ogrnuti ćebadima, sjedimo i ćutimo. Nema se šta pričati. Sve je već ispričano minulih, sličnih noći. Svako je napet. Ćuti, a misli se roje. Rat bjesni, nigdje razloga za neku nadu. Raspoloženje očajno. Razgovori lako prerastaju u svađe. I tako iz noći u noć. Ono malo goriva za lampice koristi se samo za orijentaciju u stanu. Treba nešto jesti, otići u WC, nekako i zube oprati, smjestiti se. Nabaciš na sebe sve prekrivače koji su te mogli zapasti i nekako zaspiš. Kasnije, kada se mogla dodati i ugrijana cigla, stanje je postajalo snošljivije.

Imali smo lampu sa cilindrom. Nafta pomiješana sa solju manje dimi. Onda razbismo cilindar. Peh i šteta su bili neopisivi.

I pored povremenih prekida, snabdijevanje plinom bilo je najstabilnije. Neki sretnici su prije rata uveli u stanove taj energent. U našem stubištu samo jedan komšija. Onda je počela ratna faza gasifikacije stanova “na divlje”: bez dozvola, projekata, setova, metalnih cijevi… Slijedili smo komšije, pa šta bude. Bili smo pred izborom: nezakonito uvesti plin ili se smrznuti. Pojavilo se nekoliko izvođača radova, pa je uslijedila trka za materijalom i opremom. Sklanjajući se od pucnjave, svi su tražili metalne cijevi ili crijeva za vodu, provizorne grijače, laktove, mufne, ventile, kako se sve nazivala ta oprema. Nama je instalaciju uveo prijatelj 13. februara 1993. Datum za pamćenje.

Probijale su se betonske ploče i zidovi, rizično rezale u stubištima dovodne plinske cijevi, plin provodio kroz nesigurna gumena crijeva i uvodio u sklepane kućne peći. Imali smo staru naftaricu. Pokazala se, za te prilike, kao božanstveno rješenje za grijanje na plin.

Našu plinsku lampu razbio je geler granate. Izmisliše da se stan, i bez lampe, može osvjetljavati plinom. Probuši se na glavnoj cijevi mali odvod, udjene cjevčica i zapali. Titra i čadi, ali svijetli. Napredak je očit.

Koristeći se automobilskim akumulatorom malo smo se vratili u “civilizaciju”. Slušamo vijesti. Ne možemo se razmetati strujom za ostale programe. Moraš moliti da ti napune akumulator, a ne znaš hoće li ti ga vratiti. 

Zahvaljujući svom ratnom statusu i uticaju, pojedinci su nekako dobijali priključak za struju. Dok dreždiš u neosvijetljenom stanu, a vidiš kako u komšije sve blješti, naviru ti misli koje se obično ne prenose na papir. Ako su mogli i htjeli, oni su ustupali priključke poznanicima. Slijedila je potraga za kablovima, njihovo premještanje preko raznih stubova, krovova, balkona, oluka i drveća koje je preostalo. Sretnik sa strujom bio je izložen pritiscima da je “proslijedi” dalje. Neko ih nije ni pitao za dozvolu. I tako dok svi ne ostanu u mraku. 

Sa svih strana protivrječne informacije: govori se o rušenju dalekovoda, granatiranju trafostanica, krađi i prodaji trafo-ulja, najavama dolaska ekipa za popravke, uz odobrenje UNPROFOR-a , to se sve demantuje kao „rekla kazala“ i tako redom.

Tijelo se noću nakupi studeni, a duša sumornog raspoloženja. I onda ujutro, po ratnom rasporedu, na posao. Tamo je još hladnije, kako zagrijavati više kancelarija? Nabacim na sebe sve što sam imao: potkošulju, košulju, pulover džemper, kaput i jaknu. Trapav kô medvjed, ali i drugi su slični. Susrećem vremešnog poznanika. Naredilo mu da cijele noći dežura u stubištu neke prazne predratne institucije. Inje po obrvama, lice modro, podočnjaci, ispod nosa dva smrznuta traga neobrisanih slina.

Takav, smrznut i ojađen, žali mi se da je pokušao izaći iz Grada. Našao je posrednika za kontakt s osobama koje, samo njima znanim putevima i uz debelu naknadu, izvode ljude iz Grada. Dao im je, veli, posljednje dvije hiljade njemačkih maraka. Nikad više nije vidio čovjeka koji mu se predstavljao kao pouzdan posrednik.

– Bolje je što ti se nisu javili. Uzeli bi ti i zadnju marku. Ne bi bio prvi koji je skončao u nekom kanalizacionom odvodu uz Miljacku – pokušavam da ga utješim. Vidim, nije upalilo.

Uz sve strahote koje smo preživljavali, ja i porodica nikad nismo ozbiljnije planirali da napustimo Sarajevo. Bez para i predstave o mogućem budućem boravištu, uz dvostruko vojno okruženje i hipotekom pripadnika neprijateljskog naroda, to bi samo pogoršalo uslove daljeg preživljavanja. Naravno, uvijek je ostalo pitanje: kako bismo prošli i da smo blagovremeno napustitli Grad? Ali kako upoređivati ono što nam se stvarno dešavalo sa hipotetičkom predstavom naših sudbina u drugim okolnostima i okruženju. Preživjeli smo. Mogli smo se možda nastaniti u nekoj od skandinavskih zemalja, ali i u nekoj vukojebini na “brdovitom Balkanu”. Ko zna?