Ako je neko zaslužio da se nađe na prvom mestu na mom blogu, to je bez ikakve dileme Dina Katan Bencion. Ili, kako reče guglov prevodioc – Dina Mala. Jer svih ovih naših preko tri decenije u Izraelu vezani su najviše upravo za nju. Slučaj je hteo da sada, kada je to bilo najvažnije, kada je nema, našao sam se u Novom Sadu bez kompjutera. Trebalo mi je vremena i vremena da pokušam da svu tu silinu osećanja unesem u blog.
Dinu smo upoznali već prvih dana boravka u Izraelu. Bilo je to u vreme kada smo se raspametili od sreće jer nam je na ulici dotrčao susedov veliki beli pas veselo mašući repom. Evo, neko nas u toj čudnoj zemlji poznaje i voli. Dina je bila naša komšinica u Kirijat Ono, a Ljiljin rođak ju je zamolio da nam se nađe pri ruci jer su nam pri ulasku u Izrael ukrali svih 13 kofera. Prvi susret je bio srdačan – umesto da kukamo i proklinjemo lopove, mi smo bili fascinirani da pričamo sa osobom koja nas je pre manje od mesec dana oduševila na beogradskoj televiziji u emisiji Danila Kiša o Golom otoku. Razgovori su se proširili i na Kišove knjige. Bio je to prijatan razgovor, sa jedne strane naučnika, istraživača, prevodioca, a sa druge strane prosečnih čitaoca.
Dina i Joži, njen suprug, kao dobre komšije su se trudili da nam uvek budu na pomoći. Često smo sa njima vikendom obilazili Izrael, posećivali izložbe, muzeje, razne manifestacuje. Dina nas je podučavala nešto više hebrejskog od onoga što učimo na ulpanu. Joži, vazduhoplovni inženjer, bio je poslednju godinu pred penziju na visokoj dužnosti u Ministarstvu saobraćaja. Sećam se da me je pred sam kraj rada vodio njegovim bogatim klijentima koji su preko njega dobijali dozvole za svoje skupe avione, sa molbom da, ako im se ukaže prilika, nađu mi neki odgovarajući posao. U šali sam tvrdio da je Jožiju više stalo da se ja dobro zaposlim, od mene samog.
Dina nas je redovno zvala na večeru kada su joj gosti bili Đorđe i Zlata Lebović. Đorđe je u tih desetak godina koliko je živeo u Izraelu nastavio da piše. Njegove drame Dina je bukvalno simultano prevodila, tako da je doživeo da bude uvršten među izraelske dramske pisce čijih je nekoliko drama izvođeno u nacionalnom teatru “Habima”.
Jednom prilikom, dok sam se sam šetao gradom, po našem lepom balkanskom običaju nenajavljen pokucao sam na vrata njihove kuće. Joži je bio sam. Upravo je sređivao album slika iza njegove nedavno pokojne majke. Od svih slika u albumu bila je samo jedna njemu potpuno nepoznata. Na slici je bila jedna mlada žena u naručju sa bebom. Ja sam se šokirao, bila je to slika moje supruge u maminom naručju. I tako smo ustanovili da su Ljilja i Joži familija. Ali ta novost nije imala uticaja na naše odnose.
U to vreme buknuo je rat u Bosni i Ljiljina porodica se neočekivano našla u Izraelu. Dina nas je dovela u svoju kuću, otvorila sve ormane i rekla da uzmemo sve što smatramo za potrebno. Odmah sam je pitao gde drži zlatninu, a koliko poznajem Dinu ona se ne bi ljutila i da sam mislio ozbiljno.
Dina mi je poklonila njen divni mali komjuter Mekintoš. Sa tim sam kompjuterom doživeo pravo osvećenje – još u prvoj polovini devedesetih dobio sam putem interneta poruku iz Novog Sada na ćirilici i od onda evo me još uvek tu.
Kada se nakon 8 meseci posle nas u Izrael uselila naša kćerka Renata, između nje i Dine nastao je poseban odnos. Renata je jednom prilikom napisala topao tekst posvećen njenom dedi Moricu, a Dina je to odmah prevela i objavila u glavnom izraelskom književnom časopisu. Sa druge strane, Dina je toliko uticala na Renatu da je ona iznenada odlučila da studira prevođenje. Morali smo da molimo da ona odvrati našu kćerku od tog toliko neisplativog posla. Koliko su se njih dve volele, govori i podatak da je Dina prisustvovala Renatinoj svadbi. Ne bi to ni bilo čudno da svadba nije bile hiljade i hiljade kilometara daleko, čak u Novom Sadu.
U to vreme Dina je već uveliko počela da se bavi prevođenjem jugoslovenske literature. U početku, nakon mrskog činovničkog posla, ona je počela da prevodi američke pisce. Nastavila bi i dalje tako da joj u ruke nisu došle neke knjige na srpskohrvatskom koje su je oduševile. Tako je upoznala jednu novu kulturu vrednu da se prenese izraelskoj publici. I kada se okrenem unazad, prvi prevođeni su bili zapravo srpski pisci – Danilo Kiš. Ivo Andrić, Milorad Pavić, Erih Koš, David Albahari, Vasko Popa, Judita Šalgo, Filip David, Gordana Kujić i drugi. Tek kasnije upoznala je i Miljenka Jergovića, Predraga Fincija, Dubravku Ugrešić i tako je postala prevodilac ne srpske već jugoslovenske književnosti.
Sećam se da sam je jednom prilikom pitao zašto gubi vreme prevodeći jednu za drugom knjige Gordane Kujić, kada je to objektivno slabija književnost od nekih drugih daleko kvalitetnijih pisaca, počevši od Meše Selimovića pa nadalje. Ona me je blago ukorila i objasnila da je Kujićka ženski pisac i da ja kao muškarac prirodno nemam dovoljno senzabiliteta za njene knjige.
Ponosni smo da smo joj poklonili prvu knjigu od Miljenka Jergovića i od onda se on našao među najdraže prevođenim piscima.
Dina nas je uvek obaveštavala šta radi i šta namerava da prevodi. Često me je zaduživala da, kada smo u Srbiji, pronađem joj neke specijalne knjige. Toliko sam se izveštio u tome da sam joj sa lakoćom pronašao istorijske knjige kao što su „Miševi i ljudi“ i „U potrazi za Mesijom“Eriha Koša, prve knjige Judite Šalgo i dr.
U poslednjih nekoliko godina kao da je intuitivno osećala da joj vreme ističe, pa je ubrzala sa radom. Gotovo svaki mesec prevodila je po neku novu knjigu, najčešće Jergovića i Fincija. Ali samo prevođenje bilo je za nju manji deo posla. Gotovo uvek, taj deo van prevodilačkog posla izgledao je ovako:
Dina je uvek potencijalnim izdavačima slala najinteresantnije izvode iz prevedenih knjiga. Po pravilu izdavače je zainteresovala ponuda, ali su počeli sa igrom, te interesovanje za tu kulturu je malo, te zna se da za književnost danas nema novaca, te imaju u vidu još knjiga iz bogatijih jezika… Morala je po pravilu da smanjuje svoje troškove, ponekad do besmisla. Nekada je prevodila i besplatno. Ali na kraju knjige su izlazile i predstavljale pravi hit za čitalačku publiku. Sećam se tako da sam nedavno u jednoj butik knjižari u Jerusalimu kupio knjigu „Semper idem“ Đorđa Lebovića. Prodavačica me je iznenađeno pitala da li sam pročitao tu knjigu. Rekao sam joj da me je podsetila na Ozovu knjigu „Priče o ljubavi i tamI“, a ona na moje čuđenje reče da je Lebovićeva knjiga mnogo bolja. I zato je važno naglasiti jednu izuzetno važnu stvar vezano za celokupno Dinino stvaralaštvo. Svega toga ne bi bilo da iza nje nije stajao njen moćni suprug koji je mogao da svo to ogromno stvaralaštvo isfinansira. Joži može da bude ponosan jer se zahvaljujući i njemu jedna velika kultura jugoslovenskih naroda našla u Izraelu rame uz rame sa najvećim kulturama sveta. A preko Izraela predstavila se i svetu. Tvrdio sam uvek da je Joži učinio više da se promoviše srpska literatura u inostranstvu od svega onoga što je Ministarstvo kulture Srbije odvojilo u tu svrhu.
Uostalom, Dina je od srpskog Pen kluba proglašena za najboljeg prevodioca, a istovremeno za to isto proglašena je i u Izraelu.
Kao anegdotu moram da spomenem da je jednom prilikom Dina dobila izuzetno isplativu ponudu da za biznismena Arie Livnija prevede celokupna dela Mirjane Marković. Livni je odlučio da se bavi biznisom u Srbiji, a najbolji način da se dodvori tadašnjem diktatoru Slobodanu Miloševiću ako mu štampa supruzina dela u Izraelu. Mi smo Dini objasnili o kome se radi tako da je i pored bitno povećane ponude odbila taj posao.
Dirljivo je pratiti njen odnos prema knjževnicima koje prevodi. Kao da su bili prava porodica. Njihova prepiska je uvek bila puna topline i uvažavanja. Imali smo tako priliku da pročitamo celu njenu korespodenciju sa Danilom Kišom u kojoj ju je Kiš iznosio najintimnija pitanja iz života, od udaraca koje je trpio sa svih strana, do uznemirenosti od bolesti koja je zapretila. Pre nekoliko godina obratila joj se supruga Kišova iz Francuske da joj pošalje njegova pisma koja namerava da objavi u posebnoj knjizi. Na dan njene smrti obišli smo sve gradske knjižare i pronašli knjigu izdavača Arhipelag pod naslovom „Iz prepiske“ u kojom su objavljena sva Dinina pisma. Nismo mogli da prihvatimo činjenicu da tu radosnu vest ne možemo da podelimo zajedno. Kada smo putovali u Novi Sad, slala je po nama Aleksandru Tišmi ili neke knjige ili dokumenta. Tišma je o njoj govorio sa toliko ljubavi i poštovanja kao da su rod rođeni. Sa Davidom Albaharijem, s kojim smo drugovali u mladosti, kako smo videli da nam je zajednički imenitelj Dina pričali smo samo o njoj. U jednoj šetnju u Knez Mihajlovoj sreli smo Filipa Davida. Predstavili smo se da smo njeni prijatelji, a on nas je s oduševljenjem zadržao u dužem razgovoru. Dina nam je u poslednjim godinama puno pričala o njenim duboko prijateljskim kontaktima s Miljenkom Jergovićem i Predragom Fincijem.
Ali govoriti o Dini samo kao prevodiocu apsolutno je nedovoljno. Ona je istovremeno plodni književni stvaralac poezije, proze, kao i stručnih knjiga. Moji izraelski prijatelji često su me podsećali na mnoge događaje koje su čitali u Dininim knjigama. Njene pesme su objavljivane kako na hebrejskom, tako i na srpskom. O njoj se u izraelskoj štampi uvek pisalo kao o poznatom stvaraocu.
Njena reč kao vrhunskog intelektualca imala je izuzetnu težinu. Dina se redovno sa svojim prilozima javljala kako u književnim časopisima, tako i u „Haarecu“, „Maarivu“, „Yediot ahronotu“. Pri tom, ona je bila intelektualka izrazito levičarske orijentacije. Iako je danas u Izraelu, uostalom i drugde, daleko lakše biti član mafije nego levičar, Dinine su se reči pažljivo slušale. Ona je uživala opšte poštovanje. Pogotovo što je kao levičarka imala puno razumevanje i zašto su desničari desničari, a Arapi Arapi.
Doktorirala je prevodilaštvo na Bar Ilan univerzitetu u Izraelu. Taj se univerzitet u toj oblasti smatra među tri najbolja u svetu. Njen doktorski rad bio je iz oblasti jugoslovenske književnosti, u čemu je ona bila sigurno jača od svojih mentora. Mene je posebno zainteresovala jer se jedan deo odnosio i na moju blisku prijateljicu iz ranog detinjstva Juditu Šalgo. Prisustvovali smo kao članovi porodica spektakularnoj manifestaciji proglašenja doktora. Novi doktori su bili u špaliru, u ljubičacim odorama sa onim doktoranskim kapama. Nakon koncerta i govora rektora i drugih zvaničnika prošetali su se do mesta za zvanična uručenja. Stvarno smo bili ponosni što prisustvujemo tom događaju.
Oprostićete mi na malu digresiju koja nema veze sa Dinom. Ubrzo nakon te manifestacije našli smo se u Londonu gde je naša ćerka upravo doktorirala. Ponosni roditelji jedva su čekali da se opet pronađu na jednoj tako važnoj manifestaciji. Međutim, Renata nam je objasnila da je besmisleno da idemo kada se tako i tako doktorska diploma šalje poštom. Tako da ni ona ni mi nismo ni otišli na proglašenje. Ja sam pomislio zašto poštom kada može da se obavest pošalje i SMS porukom. Kako civilizacija napreduje, verujem da će se sve svršiti sa: „Za doktorat pritisnite taster 1, za magistraturu pritisnite taster 2 itd“
Naša najveća privilegija je bila što smo bili prijatelji Bencionovih. Preko Dine pratili smo ovih tri decenije sve kulturne događaje u zemlji. Ona nam je objašnjavala ko je ko i šta je šta. Na nama pristupačan način znali smo o glavnim kulturnim pitanjima i osećali smo se kao da smo učesnici u njima. U mnogobrojnim manifestacijama posvećenim Dini predstavljani smo kao familija, a ona se trudila da lično budemo u kontaktu s najvažnijim prisutnim gostima. Sva ta velika imena za koja smo znali s televizije ili novina, obraćala su nam se kao prijateljima, na ravnoj nozi. Zahvaljujući Dini nismo živeli u stranoj zemlji.
Sa druge strane, ni oni nisu imali bližih prijatelja. Zajedno smo proputovali mnoge zemlje – bili smo u Istanbulu, Zagrebu, Opatiji, Subotici… Plovili smo pre nekoliko godina po grčkim ostrvima. Zajedno smo plovili i po Drini. Dinu smo nakon izlaska njenog prevoda „Na Drini ćuprija“ vodili u Višegrad. Objasnili smo joj da poznati vic: „Da li si Mujo čitao ‘Na Drini ćuprija’. Čuj čitao, more hodo.” sada treba prilagoditi na: “Da li si Dina ti prevela ‘Na Drini ćuprija’: ‘Čuj prevela…’ Pokušaću vremenom da u ovaj tekst ubacim Dininu sliku kraj mosta.
Ljilja je organizovala da se u našem stanu obeleži Jožijev 90. rođendan. Pozvali smo njihove najbolje prijatelje, a Ljilja je pripremila fantastičan ketering.
A ono što je lično nezaboravno – nakon jedne od mojih kanceroznih operacija u bolnici Ihilov, kada su me ugurali u moju sobu, tamo sam zatekao Dinu. Toliko se brinula da je morala da dođe.
Nekoliko nedelja pre tragedije vodili smo ih u naš zajednički restoran „Entebe“ u Or Jehudi. Dogovor je da se za neku nedelju nađemo na istom mestu. Dina nam se požalila da ima problem sa upaljenim palcem na nozi, ali smatrali smo da je to nevažno. Pogotovo što je ona bila puna snage. A od toga je sve počelo galopirajuće – na rutinskom vađenju krvi ustanovljeno je da su najgori procesi u toku. Iz laboratorije su joj poručili da odmah ide u urgentno odelenje u bolnici. Odmah su ustanovili da se radi o agresivnoj leukemiji.
Zatekli smo je u sobi za vreme hemioterapije. Ja sam je tešio da je ona sa kancerom na „ti“. Jer, otkako je znamo, njoj je to već treći slučaj. A svaki do tada je rešila elegantno, bez opterećenja porodice i prijatelja. Usput, rekao sam joj da će se sve dobro završiti i da će biti Bog Bogova, a ako ne, da ima dva izlaza. Itd. Od srca se smejala. Ali nije imala ni jednu optimističku misao.
Poslednji telefonski razgovor dan pred smrt imali smo iz Novog Sada. Molila je porodicu, prijatelje i lekare da učine da se sve što pre svrši. Nama je poručila da oni koji se vole nikada se ne rastaju.
Nisam sreo osobu koja je kao ona uvek mislila i činila samo dobro. A takva je ostala i posle smrti. Zaveštala je svoje telo nauci. Mnogi mladi naučnici i studenti medicine zahvaljujući njoj naučiće i posle nje mnoge stvari koje će pomoći čovečanstvu.
I evo nas sada bez Dine. Kako nastaviti dalje kada se osećamo kao siročići. Bez nje, mi smo bukvalno izbačeni iz svih kulturnih zbivanja. Kulturni život će se odvijati pored nas, a mi ga čak nećemo pratiti. Mnogi ljudi do kojih nam je stalo sada su nedostižni. Živećemo u stranoj zemlji koja nam se tako i tako svakim danom čini sve stranija. Šta da se radi? Ne preostaje nam ništa drugo nego da provodimo dan za danom pa dokle stignemo. Možda se može i pogledati koja turska serija. Kažu da ima i zanimljivih. A kada pričamo o prošlosti, reći ćemo da smo nekada bili jako, jako bogati. Imali smo Dinu.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/17
Stjepan Đureković, čovjek koji je vjerovao da će ga spasiti hrvatska književnost
Srijeda, 27. srpnja, neradni je dan u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini. Obilježava se Dan ustanka, u mjestima makarskoga primorja s prvim sumrakom, koji je ove godine, uz ljetno računanje vremena, stigao sat kasnije, pali se lozovina ispod gradela iznesenih na rivu, peku se srdele i započinje Ribarska večer. Sa svih strana nailaze turisti, uglavnom zimmer frei, privatni smještaj, većinom iz Bosne i Hercegovine, muškarci srednjih godina u košuljama kratkih rukava, s dezenima džepnih maramica, i u bermudama boje pustinjskog pijeska, žene krupne i zabrinute, djeca mnogobrojna, svi nagorenih ramena i obraza, navaljuju na gradele, gdje im domaći momci, prezrivim gestama, dodaju po dvije-tri ribice među predebelo narezanim fetama bijeloga kruha. Žene dozivaju djecu, djeca viču, muški mnogo psuju i šale se. U opojnom dimu borovine i plave ribe miješaju se još uvijek raspoznatljivi zavičajni naglasci, čuju se Ljubuški, Mostar, Jablanica i Tuzla. I umekšani zatvoreni krajiški samoglasnici, čuju se Prijedor i Banja Luka, Sanski Most, Ključ, pa Travnik, Kakanj i Vareš, ta teška industrija srednje Bosne, Tuzla, Lukavac i Kalesija, i mnogo, mnogo Sarajeva. Viču jedni na druge, dok proždiru sitne srdele, koje im samo ove večeri nitko neće naplatiti, budući izlošci iz masovnih grobnica, šehidi, vitezovi i narodni junaci, izbjeglice i prognanici, civilne žrtve skoroga rata, i plaše se, više nego što će se plašiti noža, metka i granate, ribljih kostiju i glava, pa umjesto da srdele jedu onako kako se najsitnija plava riba odvajkada jede, skupa s glavom i kostima, oni prstima prebiru po ribljoj drači, da im ne zastane u grlu, i gadljivom gestom kidaju glave, pa ih bacaju ispod parkiranih automobila, gdje uplašene kraj turističke sezone čekaju mjesne mačke.
I promiče tako Ribarska večer 27. srpnja 1983. Neradni je dan u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, u slavu onoga dana 1941. kada se narod s obje strane buduće republičke granice, redom pravoslavni Srbi, nakon tjedana ustaškog terora u kojemu su sudjelovali i susjedi njihovi, katolici i muslimani, digao na vile i sjekire, pa je zašao po njihovim selima, te ih sve redom klao. Taj se događaj, ta brahijalna osveta, zarad mira Božjeg, bratstva i jedinstva u obje republike, slavi kao Dan ustanka. Poklani na to šute, a njihovi bližnji se, u ime kolor televizora, veš-mašina i rada u Njemačkoj, s time mire. I još uvijek, na Ribarskoj večeri, u srijedu 27. srpnja cvate naš socijalizam s ljudskim licem. I s pamćenjem zvijeri koja priprema osvetu.
Sutra je četvrtak, i u Wolfratshausenu, ubavom bavarskom gradiću na ušću Loisach u Isar, bit će u svom domu ubijen pedesetsedmogodišnji jugoslavenski državljanin. Ranili su ga hicem iz pištolja, pa su ga zatukli sjekirom. Četrdesetak godina ranije, pred pozivom za vojačenje u oružane snage NDH, pobjegao je kao sedamnaestogodišnjak u partizane. Rodom od Petrovaradina, Bačanin, u Beogradu će studirati ekonomiju, pa će poslije živjeti u Zagrebu. Jedna od onih tipičnih jugoslavenskih i komunističkih biografija. U ratu je već ušao u SKOJ, pa u Komunističku partiju Jugoslavije. Da, spletom okolnosti koje bi se u ovim romanesknim manevrima trebale razjasniti na ponešto drukčiji način nego što je to dosad učinjeno po tisku i na sudovima, njegov dom u ljeto 1983. nije najednom bio u Wolfratshausenu, nego da je, kao godinu-dvije ranije, ostao u jednom od elitnih zagrebačkih naselja komunističke vrhuške, gotovo da je sasvim nevjerojatno da se dan ranije ubijeni mogao zateći usred ribarske večeri, u nekom od mjesta makarskog primorja. Ljudi iz Zagreba, naime, nije tamo bilo među turistima. U Jugoslaviji su se 1983. još uvijek, na osnovu zemljopisnih, društvenih i sudbinskih zadatosti, precizno mogle pratiti gravitacijske putanje ljudi i njihovih sudbina. Putanje su bile zadane cestovnom i željezničkom mrežom, krvotocima ljudskim, te živčanim sustavima i raspoloženjima koja značajnim dijelom iz njih proizlaze. To je razlog zašto se čini posve nevjerojatnim da je ubijeni iz Wolfratshausena mogao biti na toj Ribarskoj večeri u Drveniku, Zaostrogu, Podaci, Bristu, Gracu, u Igranama, Živogošću, Podaci i Tučepima, u Makarskoj i u Drašnicama, samo da nije svoj život okrenuo na krivu stranu, pa tako skončao u tuđini.
O smrti tog čovjeka će tokom 1983, a onda i sljedećih godina, sve do raspada zemlje, pisati sve jugoslavenske novine. Taj krvavi događaj naprosto nije bio nešto što se moglo prešutjeti. Ali, istodobno, nije se o njemu mogla izreći istina. Nikad se neće ni izreći, jer će se promjenama povijesnih okolnosti, društvene ideologije i općenarodne vjere mijenjati i odnos prema ubijenome i njegovim ubojicama. Ubojstvo u Wolfratshausenu bit će jedan od onih događaja prema kojima će se upravljati zajednica. Onako kako se upravlja prema događajima iz Biblije. U ljeto i jesen 1983. neće biti važna faktografija ovoga strašnog umorstva, niti će važna biti istina o onome što mu je prethodilo, jer će, kao i u slučaju izdaje Isusa Krista, kojoj će se u jednom trenutku priključiti i njegovi učenici, interpretacija nadilaziti svaku faktografiju. Tako će ostati i kada se vremena promijene, interpretacija će uvijek biti važnija od faktografije, u kojoj će, pak, vazda postojati nešto što bi razaralo temelje stava iz kojeg se umorstvo interpretira. Na kraju, u nekoj dalekoj budućnosti, koja je, četrdesetak godina kasnije već stigla, faktografiju će već biti nemoguće ustanoviti, jer će se u množini nastalih pripovijesti, uglavnom loših, proizvoljnih, ispripovijedanih uz manjak stvarne književne imaginacije, a s viškom policijske imaginacije koja svaki put teži laži, jer je laž za javni red i sigurnost vazda korisnija od istine, na kraju i izgubiti faktografija događaja u Wolfratshausenu. Smrt će preći u mit, kao što je i izdaja Isusa Krista prešla u mit. Sve je to s ciljem da se zaštite ubojice i izdajnici.
U prvim vijestima o ubojstvu, objavljivanih po rubovima crne kronike jugoslavenskih dnevnih novina, pri dnu stranice, u nepotpisanim tekstovima ili unutar većih komentara, koji su se bavili unutarnjim i vanjskim neprijateljem, moglo se čitati o sukobima među “pripadnicima ekstremne neprijateljske emigracije” u Njemačkoj, u kojima je smrtno stradao Stjepan Đureković. Nije pisalo tko je zapravo taj čovjek, ili je tek napomenuto, bez ikakvih detalja, da je nedavno pobjegao iz Jugoslavije, ali svi koji malo bolje pamte, sjetit će se, u to ljeto i ranu jesen 1983, da se godinama neki Stjepan Đureković spominjao kao direktor Ine, i da se njegovo ime moglo čuti u izvještajima s partijskih foruma i s proslava u povodu kojekakvih jubileja jugoslavenske naftne industrije. O pojedinostima njegova stradavanja nije se saznavalo ništa, ni gdje je ubijen, ni kako je ubijen, ni tko ga je ubio, osim što se naglasilo da se radi o sukobima među “pripadnicima ekstremne neprijateljske emigracije”. Time je rečeno i da je Đureković u međuvremenu postao “pripadnik”, ali su čitatelju vrlo jasno postavljene granice njegovih interesa za cijelu tu stvar. Naime, svako dalje zanimanje, preko onoga što je već objavljeno u crnoj kronici, u oblasti je policijske tajne, te je u monopolu Službi. Tačnije, u monopolu Službe državne bezbjednosti. Novine su, dakle, objavile upravo ono i onoliko koliko 1983. građanin još uvijek smije znati. Ovo će biti i posljednja godina u kojoj će Službe uspijevati da održe jasnu granicu između javnog i tajnog, bez koje nije moguća ni partijska propaganda. Već će se sljedeće, 1984, stvari promijeniti. A s tom promjenom Službe će početi da izlaze u javnost, da po odabranim medijima, uglavnom tjednicima i dvotjednicima, recimo u beogradskoj Dugi i Intervjuu, stvaraju simulakrume usporedne stvarnosti, eterične objekte, uglavnom zastrašujuće i uznemirujuće prirode, iz kojih će se sljedećih godina izroditi jedan sasvim novi i konkretni, nacionalistički svijet. Služba državne bezbjednosti će se protiv demokratizacije i liberalizacije društva boriti, te na kraju i izboriti, na najefikasniji mogući način: jednostavnom zamjenom jednoga mitotvornog i mitološkog sustava, onog komunističkog, drugim mitotvornim i mitološkim sustavom, onim nacionalističkim. Bio je to način da Službe i njihovi protagonisti u izmijenjenim prilikama održe svoju moć, i da se njihove elite, u praktično neizmijenjenom sastavu, prebace i presele iz jednoga u drugo vjerovanje. Možda Služba državne bezbjednosti i armijska Kontraobavještajna služba nisu u svojoj povijesti počinile onakve zločine kao SS, Gestapo, KGB, ali nema baš nikakve sumnje da je riječ o zločinačkim institucijama, unutar kojih je moguće stupnjevati individualnu odgovornost i krivnju onih koji su za njih radili, ali odgovoran i kriv je svatko tko je ikad radio u Službi državne bezbjednosti, od čistačice pa do njezinih šefova. Jer u Službi ni čistačica nije bila samo čistačica.
Vijest da je ubijen neki Stjepan Đureković, za kojega se neće reći ni tko je ni što je, ali to će, jasno je, znati oni koji se malo bolje sjećaju, pa će, možda, šapatom prenijeti onima koji se ne sjećaju, morala je biti objavljena u jugoslavenskim medijima, jer su o ubojstvu pisale njemačke novine. Takvo što nije se 1983. moglo prešutjeti, jer Jugoslavija odavno nije bila informacijski zatvorena, blindirana istočnoeuropska zemlja. Osim toga, prešućivanje takve vijesti moglo bi se učiniti kao priznanje sudjelovanja u ubojstvu. Bolje je reći da se radi o sukobima među “pripadnicima ekstremne neprijateljske emigracije”.
U imaginariju socijalističkog građanina iz 1983. pojam ekstremne neprijateljske emigracije bio je u gotovo savršenom suglasju sa značenjima koja su zajednički sugerirali Partija i medijska partijska propaganda. Ljudi su doista vjerovali u prispodobu krvožednih ustaša, te nešto manje četnika, albanskih balista, ljotićevaca, makedonskih bugaraša i slovenskih domobrana, koji samo vrebaju s druge strane jugoslavenske državne granice da upadnu i sve nas poubijaju. Rezervu ili unutarnji, neizrečeni otpor prema toj su slici imali samo neki od onih čiji su bliski rođaci 1945. i narednih godina bježali prema Zapadu. Toj monolitnoj legendi, jednoj od najčvršćih i najdugotrajnijih u vjerovanjima jugoslavenskog socijalizma, pridonijeli su, i to obilato, i sami emigranti: ubojstvom jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj, pokušajima atentata i otmica zrakoplova, ali možda i najviše iskrcavanjem skupine terorista na planinu Radušu, kod Bugojna 1972, ili, još ranije, podmetanjem bombe u kino 20 oktobar u Beogradu, 13. srpnja 1968, kada je poginuo jedan radnik, a osamdeset i osmero ljudi je ranjeno, te, dva mjeseca kasnije, podmetanjem još jedne bombe u garderobu beogradske željezničke stanice, kada je ranjeno četrnaestoro ljudi. Iako je ove nasumične terorističke napade organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo iz Australije, dakle konkretna politička skupina, građani su vjerovali da iza toga stoji cjelokupna hrvatska politička emigracija. Osim što su na takvom vjerovanju radile Službe i partijska propaganda, ljudi prirodno pojednostavljuju stvari, pogotovo kada od nečega ili nekoga strahuju, ili kad nekoga mrze.
Legendi o “ekstremnoj neprijateljskoj emigraciji” tih je godina pridonosio, ili je o njoj tek svjedočio, i jedan od najneobičnijih bestselera u povijesti jugoslavenskog izdavaštva. Roman Miodraga Bulatovića “Ljudi sa četiri prsta” premijerno je objavljen 1975. kod beogradskog BIGZ-a, da bi u siječnju 1976. ponio najuglednije književno priznanje u zemlji, Ninovu nagradu za najbolji roman objavljen u protekloj godini na našim jezicima, ili na zajedničkom srpskohrvatskom/ hrvatskosrpskom. U mračnoj i skurilnoj pripovijesti, oslobođenoj čvrste fabule, napisanoj po stilskom uzoru Curzija Malapartea, Bulatović prikazuje emigrantski inferno njemačke sedamdesetih godina. U toj vrlo živoj, izazovnoj, krvavo-pornografskoj freski “ekstremna neprijateljska organizacija” zauzima središnje mjesto. Ona je samo dno jednoga sustavno i relativno precizno prikazanog pakla. “Ljudi sa četiri prsta” bivaju prevedeni na njemački, a Bulatović je sedamdesetih i osamdesetih u toj zemlji slavljen, onako kako nikad neće nijedan naš pisac. Pritom, u odnosu na službenu kulturu, i na ono što su jugoslavenske književnosti, svaka za sebe, u to vrijeme bile, Miodrag Bulatović bio je disident. Nitko, dakle, osim njega samog nije iz Jugoslavije sudjelovao u širenju njegove slave po Njemačkoj.
Pa, iako je tema bila baš sasvim bulatovićevska, dostojna prethodnih njegovih romana i pripovijetki, iako je pisac pronašao formu kroz koju će iznijeti svoju proznu fresku, postoji nešto u “Ljudima sa četiri prsta” što je roman učinilo odvratnim. Pamtim taj osjećaj koji me držao dok sam ga prvi put čitao – ne mogu reći kad je to bilo, 1982. ili 1983. godine – i koji će se ponavljati, čudno isti, kad god ovaj roman opet budem pokušavao čitati: sitan užitak u detaljima, u prljavoj pornografiji ljudske nesreće, koji se stalno gubi u nekom otužnom osjećaju odvratnosti pred nečim što pisac gotovo na svakoj stranici, kontrolirano ili nekontrolirano čini kada u sve te ustaše s njemačkih ulica, podruma i kolodvora, u glupane, nesretnike i patološke zlikovce, upisuje neki ponešto širi njihov identitet. Volio sam Bulatovića, i nisam ga nakon “Ljudi sa četiri prsta” prestao voljeti, ali u tom inherentnom šovinizmu prema Hrvatima bilo je nečega što ću prepoznati kada me, nakon jednog studentskog rođendana kojemu sam prisustvovao, u siječnju 1987. budu isljeđivali u prostorijama Službe državne bezbjednosti u Sarajevu. Ta dvojica zločinaca, ili tek zločinačkih pripravnika, u meni su vidjeli krivca, koji je na njihovoj skali krivnje za nekoliko stupnjeva krivlji time što je Miljenko a nije Milenko, i sav onaj ustaško-emigrantski mrak iz “Ljudi sa četiri prsta”, bio je u tom slovcu “j”, prislonjenom uz “l” u mom imenu. Pritom, bilo je nečega nasilnog i lažnog, a neobično sličnog, u Bulatovićevom romanu, i u nastupu mojih isljednika. Ni u jednom, ni u drugom slučaju to u meni nije izazivalo revolt, nego nešto što bi se, makar ne do kraja tačno, moglo opisati kao sažaljenje. Konačno, upravo zbog te su laži “Ljudi sa četiri prsta” na kraju svih krajeva – loš roman.
Ali, možda, opet zbog te su laži “Ljudi sa četiri prsta” svih tih godina bili, uz recimo romane “Derviš i smrt”, “Hazarski rečnik”, “Večernji akt”, svakoljetni bestseleri sa svih dalmatinskih plaža. Nema sumnje da je i među onima koji se u srijedu 27. srpnja 1983. guraju oko gradela Ribarske večeri barem troje takvih koji su danas na plaži čitali “Ljude sa četiri prsta”. A od tih troje, vrlo je vjerojatno da je jedan po nacionalnosti Hrvat. Bilo je u tim ljudima iz 1983. još uvijek nešto što im je branilo da primjećuju išta od onog što unaprijed nisu zamislili da bi mogli vidjeti. Tako tog ljeta prosječni hrvatski čitatelj u “Ljudima sa četiri prsta” neće osjetiti šovinizam prema Hrvatima, premda će isti taj čitatelj već za godinu, dvije ili tri šovinizam prema sebi i svojima osjećati i tamo gdje ga neće biti. Ponekad se učini da je put u raspad i u rat vodio isključivo kroz tu neobičnu promjenu percepcije, koja je praćena postupnim transformiranjem društvenih imaginarija. Četrdesetak godina kasnije želio bih čitati veliki roman koji bi se tim promjenama bavio, pa i ovi romaneskni manevri su možda vođeni tom ambicijom da se nagovori svog čitatelja na pisanje takvog romana.
Ubojstvo jugoslavenskog građanina Stjepana Đurekovića, kojemu je Njemačke pružila utočište pred političkim progonom, neće 1983. podrobno biti opisano niujednim našim novinama. Prvi opisi pojavit će se kad i cjelovite pripovijesti o umorstvu, u drugoj polovici osamdesetih. Ali one će se razlikovati, pa je na čitatelju da zaključi kako su ponajviše ovisile o imaginaciji pojedinog pripovjedača, ali i o tendenciji njegova pripovijedanja. Međutim, sam čin čovjekove likvidacije kod svakog od tih naknadnih pripovjedača opisan je u skladu s poetikom romana Miodraga Bulatovića. Kao da je Đureković ubijen prema jednom vrlo efektnom i nadahnutom romanesknom nacrtu, iz kojega, međutim, nije nastao dobar roman upravo zbog viška tendencije u pripovijedanju. Ili kao da je Bulatović “Ljude sa četiri prsta” pisao s uvidom u arhive Službe državne bezbjednosti, u kojima, vjerojatno, postoje opisi ubojstava u kojima je sudjelovala Služba.
Na kraju, čak i u službenim dokumentima njemačkih istražitelja piše da je Stjepan Đureković ustrijeljen iz pištolja, i naknadno zatučen sjekirom. Jesu li njegovi ubojice čitali “Ljude sa četiri prsta”? Sasvim je moguće da jesu: u ovo vrijeme, godine 1983, popularne romane čitaju i ljudi nižega obrazovnog i kulturnog nivoa. Lako je zamisliti da ubojice na dužnosti u Službi državne bezbjednosti 1983. čitaju “Ljude sa četiri prsta”. Roman je to koji njihovom poslu pruža iluziju o važnosti, pa i stanovitoj uzvišenosti i umjetničkoj prirodi ubojičkog posla. Ali sve su to, ipak, samo naklapanja. Ono što je doista važno jest da su tog ljeta i jeseni, kada su izlazile prve vijesti o ubojstvu Stjepana Đurekovića, jugoslavenski građani imali model, stvoren po jednom bestseleru, prema kojemu su zamišljali ubojstvo među “ekstremnom neprijateljskom emigracijom”. Bulatovićev roman utjecat će i na stvaranje dviju legendi, dviju neporecivih pripovijesti o tom događaju: onoj hrvatskoj, prema kojoj je nedužnog i pravednog Đurekovića likvidirala Udba, i onoj protuhrvatskoj, jugoslavenskoj, prema kojoj je Đureković stradao u sukobima među emigrantima, koja će zatim, u vrijeme raspada zemlje, biti transformirana u novu legendu prema kojoj je Đureković ubijen od jugoslavenskih Službi zato što je opljačkao Inu.
Stjepan Đureković, vojvođanski Hrvat s partizanskim stažem, vjeran član Partije, s diplomom ekonomista s beogradskog Univerziteta, najprije je bio komercijalni direktor neke manje osječke socijalističke tvrtke, da bi se 1956, kao tridesetogodišnjak, zaposlio u sisačkoj Rafineriji. Na bilo kakav položaj u naftnoj industriji mogao je tada doći na dva načina: kao povjerljiva osoba ili kao bliski rođak, sin ili brat nekoga iz republičkog ili državnog vrha. Biti povjerljiva osoba, pa se u socijalističkoj Jugoslaviji zaposliti u namjenskoj industriji, što je bio tadašnji naziv za industriju oružja, ili u strateški važnoj industriji – industrija nafte u tom je smislu bila najvažnija – nužno je značilo biti dio Službi, biti u svakom pogledu provjeren i, na kraju krajeva, biti trajno ucijenjen. Nije bilo dovoljno, a možda ni potrebno, biti borac Narodnooslobodilačkog rata i član Saveza komunista Jugoslavije. Nije bilo dovoljno, ustvari nije značilo ništa, ni biti na položajima u Partiji. U svemu, pak, najmanje je bilo važno biti dobar ekonomist.
Sedamdesetih Stjepan Đureković postaje jedan od direktora Ine. Vrijeme je naftnih kriza, Titove već duboke starosti, a vrijeme je i detanta, pingpong diplomacije, prvih susreta sovjetskih i američkih vođa, te slabljenja jugoslavenske uloge u svijetu. Počinje se govoriti o prezaduženosti zemlje, Tito u svome posljednjem novogodišnjem govoru prvi put spominje “program ekonomske stabilizacije”, što će postati glavni motiv političke i propagandne litanije za sljedećih desetak predsmrtnih jugoslavenskih godine. Odmah nakon Titove smrti, naročito s dolaskom Milke Planinc na čelo savezne Vlade, započinje se s nerazumnom i neproduktivnom štednjom svega i svačega, nastupaju nestašice za koje se više ne može znati koliko su posljedica štednje, a koliko je riječ o naglom siromašenju te ekonomskom i gospodarskom bankrotu države. Zagonetne su, recimo, posvemašnje nestašice goriva, koje smo, dijelom, već pokušali opisati. Je li, doista, to bila štednja, ili su državni spremnici bili prazni? I kakve su uopće mogle biti strateške rezerve nafte u jednoj još uvijek komunističkoj zemlji? O tome nećemo saznati ništa. U vrijeme kad nam je, možda, moglo biti važno, bila je to državna tajna. Kasnije će postati podatak izvan bilo kakvog, pogotovo romanesknog, epskog i životnog interesa. Međutim, u pripovijesti o Stjepanu Đurekoviću, i u romanesknim manevrima na temu 1983. godine, čini se da bez toga ne možemo.
Zašto je taj čovjek pobjegao iz Jugoslavije i zašto su ga onako ubili? Ustvari, zašto su ga uopće ubili, osim, možda, da pokažu kako će završiti svatko tko prekrši zavjet koji je Službama jednom dao i tko se ne odazove pozivu na krajnju povjerljivost?
U Hrvatskoj enciklopediji, izdanje Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koja bi unatoč svemu, ipak, trebala relativno pouzdano odražavati ne samo činjenice iz stvarnosti, nego i odnos jedne zajednice prema tim činjenicama, piše ovako: “Đureković, Stjepan, hrvatski publicist i književnik (Bukovac kraj Petrovaradina, 8. VIII. 1926 – Wolfratshausen kraj Münchena, 28. VII. 1983). Studij ekonomije završio u Beogradu. Radio na direktorskim mjestima u zagrebačkoj Ini. Od 1982. politički emigrant u Njemačkoj, gdje je ubijen u atentatu. U hrvatskom izbjegličkom tisku objavio mnogobrojne članke te romane s likovima iz vrhova onodobne jugoslavenske komunističke vlasti, u kojima je opisao deformacije režima: Komunizam, velika prevara (1982), Ja, Josip Broz Tito (1982), Sinovi orla (1983), Crveni manageri (1983) i Slom ideala (1983).”
Prikazana natuknica odražava legendu prema kojoj je ubijeni iz Wolfratshausena stradao zbog svoga hrvatstva, antikomunizma, kao i podrazumijevajućeg opredjeljenja za nezavisnu hrvatsku državu. Naravno da ovoga posljednjeg u natuknici nema, pošto u stvarnosti nije pronađen nijedan podatak koji bi potkrijepio Đurekovićevo opredijeljenje za hrvatsku državu, no nije li to nešto što se u svim ovakvim legendama podrazumijeva?
Osim toga, određujući ga kao “hrvatskog publicista i književnika”, sastavljač natuknice, neimenovani hrvatski leksikograf, sugerirao je ne samo ono po čemu Đureković ulazi u hrvatske leksikone i enciklopedije – dakle, po svojoj publicistici i književnosti – nego i razloge zbog kojih se našao u emigraciji i zbog kojih je ubijen. Istina, u nekoj prethodnoj stvarnosti, aktualnoj 1983, kao i svih prethodnih godina Đurekovićeva profesionalnog života, on je bio gospodarstvenik. I za to vrijeme ne samo da ga nitko nije smatrao publicistom i književnikom, pa ni hrvatskim publicistom i književnikom, nego za cijeloga svog života, sve do odlaska u emigraciju, ništa nije napisao i objavio. Zašto onda u Hrvatskoj enciklopediji ne piše da je Stjepan Đureković bio gospodarstvenik? Samo zato što bi u tom slučaju legenda izmakla stvarnosti, ili bi, bolje rečeno, stvarnost zasjenila legendu. Njegovo veoma krvavo i okrutno ubojstvo ne bi time postalo ništa manje krvavo i okrutno, i ništa manje zločinačko, ali bi, možda, hrvatskoj književnosti i publicistici sačuvan bio djelić dostojanstva. Kao i hrvatskoj leksikografiji. A možda bi se i nekom budućem pripovjedaču, recimo onom od kojega zazivam roman s temom transformiranja društvenih imaginarija, omogućilo da nekako ispripovijeda poglavlje o Stjepanu Đurekoviću.
Nakon što je pobjegao iz zemlje, Đureković je na sve strane po Njemačkoj bio u očajničkoj potrazi za jeftinim i efikasnim tiskarama, gdje bi odštampao knjige koje naš leksikograf onako podrobno navodi. Kad ga je njegov poznanik, možda već i prijatelj, inače notorni suradnik Službe državne bezbjednosti, koji se lažno predstavljao kao veliki Hrvat – premda nipošto ne bi trebalo isključiti i da je istovremeno bio i suradnik Službe i veliki Hrvat – upitao što će mu to, i zašto štampa sve te knjižurine, Đureković mu je rekao da je to način da se zaštiti. Oni ne ubijaju književnike, navodno mu je rekao, pa se neće usuditi ni mene da ubiju!
Tako je, i ne znajući, nekadašnji mladi partizan, beogradski ekonomist, koji je odavno potpisao ugovor s vragom i sa Službama, samo da bi mogao postati netko i nešto u Ini, zaigrao ulogu Šeherezade. Ali umjesto da doista i započne svoju beskrajnu priču, koju nijedan ozbiljni tiranin – a u Jugoslaviji su 1983. svi tirani već bili krajnje neozbiljni – ne bi već iz puke znatiželje prekidao, Stjepan Đureković odlučio se proglasiti Šeherezadom, tojest hrvatskim publicistom i književnikom. Što će mu povjerovati u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, ali ne i u onom drugom zavodu iz kojega će na njega poslati ubojice.
Desetak godina kasnije, u jesen 1994, u jednom sam zagrebačkom antikvarijatu pronašao knjigu Stjepana Đurekovića “Crveni manageri”, i naravno da sam je odmah kupio. Pročitat ću je, zamislio sam, u sljedećih sedam dana, koliko ću provesti na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Čitao sam je u hotelskoj sobi, po sajamskim caffeima i krčmama oko Glavnog kolodvora. Četvrtog ili petog dana sam je u jednoj od tih krčmi neprimjetno i ostavio, da je možda nakon mene netko i pronađe. “Crvene managere” nisam dočitao, kao ni sljedeće dvije Đurekovićeve knjige koje će mi godinama kasnije dopasti ruku, ali pamtim taj tupi metalni okus na jeziku, kao da sam se prejeo radioaktivnih šarafa, prazninu u želucu i to užasno opterećenje u glavi. Ništa nije toliko olovno teško kao rečenice ispisane bez dara i razloga, a u Đurekovićevim su knjigama upravo takve rečenice, mnoštvo njih, jednako šupljih, praznih i beznačajnih, rečenica koje ne izriču ništa, rečenica u kojima nema ničega, rečenica koje ne odražavaju nikakav odnos prema temi navedenoj u naslovu, predikata koji su savršeno ravnodušni prema subjektima i objektima, pridjeva koji se uz subjekte i objekte lijepe samo zato da bude više teksta, lijepe se kao bolest na bolest, i uzaludna je svaka nada da bi se tu nešto moglo promijeniti, recimo da bi se promijeniti mogli raspoloženje i temperatura teksta i pojedine rečenice u tekstu. Sve je tu isto, do u beskraj isto, kao da iz teksta stoji neka strašna i neljudska potreba. U to vrijeme nisam još čitao Đurekovićeva poznanika, koji će ga, ustvrdili su to njemački istražitelji, dovesti pred pištolj i sjekiru njegovih ubojica. Teško da je zamisliva okrutnija recenzija književnoga teksta.
Je li Stjepan Đureković doista napisao svoje knjige? Teško je povjerovati da jest, jer bi čovjek bez ikakvog književnog dara i razloga za književnost, a onda i bez ikakvoga daktilografskog iskustva, teško nakucao i natipkao toliku količinu papira. Ali tko je to mogao učiniti umjesto njega? I zašto bi to itko učinio umjesto njega? Među tvorcima apokrifa pri legendama o Stjepanu Đurekoviću, a tih apokrifa će s vremenom biti sve više i više, naći će se i oni koji će ustvrditi da je njegove romane napisala Služba državne bezbjednosti. Zašto bi to Služba učinila, ne zna se, osim iz nekog estetskog i književno-povijesnog cinizma da ocrne nesretnika kojemu će takav tekst biti pripisan, a onda i hrvatsku književnost, čijim će dionikom, ako dobro shvaćamo Hrvatsku enciklopediju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, nevoljni Đureković postati.
Ali kako Služba nije imala estetskih ambicija, a ni književno-povijesnog dara, bit će, ipak, da je Stjepan Đureković stvarni autor svojih knjiga. I tu započinje onaj duboko uznemirujući i tragični, samim tim i najknjiževniji dio priče. U smrtnom strahu od Službe kojoj je položio zakletvu i zatim je prekršio, te povjerovavši da Služba ne ubija književnike, Đureković ulazi u poduhvat koji se može mjeriti s najvećim individualnim podvizima u povijesti čovječanstva: prelasku Atlantskog oceana u turističkoj jedrilici, usponu na Mont Everest bez ičije pratnje, hodnji s kraja na kraj Saharske pustinje. No dok su za sve to potrebni trud, strpljenje i veliki udio sreće, da bi se napisao roman, i još jedan roman, i još jedan roman, i tko zna još koliko romana koji su potrebni da bi se odmetnik od Službe pretvorio u književnog besmrtnika, potrebno je još nešto: potreban je život u promatranju, osluškivanju i doživljavanju svijeta, i svijest o tome što bi od tog života moglo biti dostojno pripovijesti. I možda je potreban talent. No, što bi uopće mogao biti talent mimo tog promatranja, osluškivanja i doživljavanja, mimo tog pustošećeg osjećaja vlastite smrtnosti, koji bi nekako trebalo prevariti svojom pripoviješću? Je li smrtno uplašeni Stjepan Đureković, kojemu se svijet u nekoliko tjedana okrenuo oko glave, pa je najednom od direktora naftne industrije jedne moćne komunističke zemlje stjecajem nama nepoznatih prilika postao bjegunac i izdajnik, najbjednije i najprogonjenije biće na zemlji, prethodno uopće i pomislio što bi to, zapravo, trebalo biti književno djelo? Ili što je to uopće pripovijest? Ili je samo u smrtnome strahu započeo s pisanjem onoga što je zamišljao da će ga učiniti književnikom, kojeg služba neće smjeti likvidirati?
U tih je nekoliko pustošećih tjedana pred samim sobom morao postati antikomunist. Morao je zamrziti Tita i na osnovu onih nekoliko nabrzinu prelistanih emigrantskih brošura stvoriti novi pogled na svijet, koji će zatim pretočiti u svoje romane. A tih romana, na sve antijugoslavenske, antikomunističke i antititovske teme koje su mu nabrzinu pale na pamet, mora biti upravo onoliko koliki je njegov strah. Kakvo je bilo to Đurekovićevo pisanje? Svako pisanje za pisca je muka. U pisanju mogu uživati samo teški neurotici, koji smirenje nalaze u skribomaniji. On sigurno nije bio taj. Pisanje je muka jer je teško svijet pretvarati u tekst. Teško je na način na koji je teško podizati teret čiji gabariti i težina nadilaze snage i moći podizača. Ali je još mnogo teže jer će svaki sebe svjestan čovjek, bio on pisac ili ne bio, otpočetka biti opterećen neotklonjivim osjećajem, koji kroz pisanje raste sve do saznanja, da ništa ne valja i ničemu ne vrijedi ono što piše. Postoji nešto izluđujuće u radu koji u čovjeku stalno stvara osjećaj uzaludnosti posla. Nisu pisci tašti, kao što bi ustvrdio netko tko nikada nije pokušavao pisati, ne žude pisci za priznanjima, makar i najbeznačajnijim, za nagradama, makar im te nagrade ne donosile ni novac ni slavu, zato da bi dobili potvrdu o svojoj veličini i o značaju onoga što su napisali, nego su pisci takvi jer u svojoj beskonačnoj samoći tragaju za nečim što bi moglo opravdati njihov vječno uzaludan posao.
Teško da se samoća ijednoga pisca u povijesti mogla mjeriti sa samoćom Stjepana Đurekovića, dok je pisao svoje knjige. Vođen tom očajničkom idejom da će mu knjige koje napiše spasiti život pred Službom i pred Službama čiji je otpadnik postao, prolazio je kroz najveće muke i patnje istinske i velike književnosti. U tim trenucima bio je dostojan Franza Kafke i Marcela Prousta, bio je, svojom patnjom, veći i od najvećih pisaca hrvatske i svih jugoslavenskih književnosti. Ali to ga nije učinilo ni piscem, ni književnikom. Pa čak ni hrvatskim piscem i književnikom. Nisu svačije muke iskupljujuće, niti svaka golgota vodi prema uskrsnuću. U patnji i u stradanjima Stjepana Đurekovića, u mukama njegovim, koje nisu bile manje od muka istinskih junaka i ponekog mesije, neće biti ni smisla, ni iskupljenja.
Pripovijest o njemu i njegovim knjigama je poput pripovijesti o bezbožniku koji se nađe u ulozi Isusa Krista. Ako povjeruje, uskrsnut će! Ako ne povjeruje, istrunut će! Ali što je čovjeku potrebno da bi povjerovao? Isto ono što mu je potrebno da napiše “Put Alije Đerzeleza” ili “Smrt Franje Kadavera”. Mogli bismo to nazvati talentom, nadahnućem, karizmom, ili riječju i pojmom koji nitko još nije upotrijebio, mogli bismo to nazvati i lakoćom ljudskom u izricanju stvari, e da bi se izricanjem izbjeglo nešto što još nitko nije uspio izbjeći, ali za kojom god riječju da pođemo, ostaje ta strašna slika Đurekovićeve emigrantske izbe, ostaje vječno preglasna pisaća mašina, čiji zvuk smeta noću susjedima, ostaje njegova stvarna životna priča, koja će ostati sakrivena iza legendi što će ih izmisliti njegovi ubojice, i legendi što će ih izmisliti budući veliki Hrvati, usred koje on, pišući, biva Isus Krist na putu prema Golgoti, lišen svake vjere i sveden na bol, strah i paniku.
Ono što nakon treće, svejedno odakle pročitane Đurekovićeve rečenice, čitatelj shvaća jest da on ne samo što u životu nije mislio o književnosti, niti o pričanju priča, nego on nije čitao. To je bit njegove nedarovitosti i smrtnosti, bit njegove raspadivosti. Kako mu je samo moglo na pamet pasti nešto što će ga pred Službom spasiti to što će postati književnik? Time je, nesretnik, sudjelovao u vlastitom raspinjanju.
Lagao je kako je rukopise svojih knjiga prenosio preko granice u Austriju, gdje ih je zatim deponirao u bankovni sef. Biva, živio je kao prikriveni disident, mirnim i tihim životom direktora glavne strateške industrije u jednoj komunističkoj zemlji, i pisao antikomunističke knjige, s idejom da pomoću njih sruši državu. Vrijeme je to kad nije postojao memory stick, i kad je rukopis od stotinjak stranica, a iza Stjepana Đurekovića ostat će koja tisuća stranica natipkanog papira, teži dva kilograma, i zauzima prostor veći od prostora za skladištenje iste količine heroina, tako da u priči o prenošenju rukopisa preko Šentilja ima nečega dirljivo provincijalnog i tipično hrvatskog. Negdje je, valjda, u nekim novinama, Đureković pročitao kako su rukopisi čuvenih sovjetskih i istočnoeuropskih disidenata prebacivani preko granice, pa objavljivani u čuvenim emigrantskim nakladničkim kućama na Zapadu, pa je tako i on zamislio svoj imaginarni disidentski književnički životopis.
Na kraju, ne samo da ga njegove knjige nisu spasile, nego su ga dodatno vidljivijim učinila sva ta njemačka tumaranja i traganja za jeftinim tiskarama, koje bi odštampale njegova djela. Tako je, u potrazi za tiskarom, i upoznao čovjeka, urednika nekakvog opskurnog hrvatskog emigrantskog časopisa i pouzdanika doktora Ivana Jelića, Brankova brata, koji će, prema presudi njemačkog suda, sudjelovati u njegovom ubojstvu. U intervjuu koji će taj tip u zatvoru, gdje izdržava doživotnu kaznu zbog sudjelovanja u Đurekovićevom ubojstvu, dati novinaru Deutsche Wellea Srećku Matiću, postoji epizoda koja djeluje uvjerljivo, i možda predstavlja jedini živi, gotovo romaneskni detalj u otužnom i obezljuđujućem dvostrukom, udbaškom i hrvatskom, žitiju ovoga ubijenoga čovjeka. Ovako govori Krunoslav Prates – da mu, ipak, spomenemo ime – saučesnik u Đurekovićevom ubojstvu:
“Stjepana Đurekovića sam upoznao 1982. godine kada je pobjegao u Njemačku. Kupio je Hrvatsku Državu na željezničkom kolodvoru u Münchenu, pozvao doktora Jelića, rekao da je izbjeglica iz Jugoslavije i da bi se želio s nama sastati. Sastali smo se u hotelu Bayerischer Hof u Münchenu. S njime je bio i njegov sin Damir. Đureković se uopće nije predstavio, ispričao je da je napisao neke knjige, kako mu je poznato da imamo tiskaru te da mu možemo pomoći oko tiskanja. Dao nam je rukopise i zamolio doktora Jelića da mu kaže svoje mišljenje. Tražio je naše razumijevanje jer nam nije smio još reći kako se zove jer mu prijeti opasnost od Udbe. Pristali smo, doktor Jelić je uzeo rukopise. Jelić nikada nije živio u ovoj drugoj Jugoslaviji, odmah poslije rata je pobjegao u Argentinu i osjećao se nesposobnim procijeniti knjige koje je dobio. Zato ih je dao meni da pročitam. Prva knjiga je bila ‘Komunizam – velika prevara’. Pročitao sam i rekao kako je to koristan propagandni materijal za našu hrvatsku stvar. Đureković je onda nas nazvao – mi nismo znali ni kako se zove, niti njegovu adresu, niti broj telefona – i pitao nas jesmo li pročitali njegovu knjigu. Ja sam radio slog za knjigu u našoj tiskari gdje smo tiskali Hrvatsku Državu, a Đureković je dolazio jednom tjedno pročitati slog koji sam napravio. Jednom je donio sa sobom časopis Danas, da ga prelistam dok on popravlja slog. Otvorim Danas i vidim njegovu sliku u tekstu gdje piše kako je to direktor INE, Đureković. Kažem: ‘Evo Vas ovdje!’ On je rekao: ‘Da, to sam ja, sad znate tko sam.’ Je li on namjerno meni dao te novine ili je to bila slučajnost, to ne znam.”
Koliko li je, Bože dragi, trebalo noći da Stjepan Đureković napiše te svoje knjige, koje će njegovim ubojicama pomoći da ga pronađu i likvidiraju, pa će na kraju, kada se svedu životni računi i dovršene budu sve pripovijesti, to biti i konačni smisao njihova pisanja? Umjesto da mu spasu glavu, te su ga knjige ubile. Vjerojatno bi i bez toga stradao. Ili, možda, ipak ne bi?
Odgovori na dva važna pitanja u pripovijesti i poglavlju o Stjepanu Đurekoviću jednako su bili nepoznati u ljeto 1983, kada čitamo prve vijesti o njegovu umorstvu, kao što će nepoznati biti i četrdesetak godina kasnije. Prvo pitanje glasi: zašto je bježao iz Jugoslavije? Drugo pitanje glasi: zašto je ubijen?
Zašto bi borac iz Narodnooslobodilačkog rata, član Saveza komunista Jugoslavije, koji je vazda i u svim mijenama i potresima u državi umio ostati na liniji, bježao iz zemlje? Povjerljiva i sigurnosno provjerena osoba, koja je već po formacijskom rasporedu morala biti visoko pozicionirani suradnik Službe, direktor Ine, koji prethodno nije ni sumnjičen ni optuživan za pljačke i pronevjere, zašto bi bježao iz zemlje?
U Đurekovićevim žitijima i u legendama o njegovu životu navode se tri moguća odgovora. Prema prvom, koji se prvi put spomenuo već u ljeto 1983, pa već stoga nije uvjerljiv, Đureković je ukrao ili pronevjerio novac, otkriven je, pa je zato morao bježati. Uza sve ostalo, taj novac se, valjda, u međuvremenu negdje trebao pojaviti. Stjepan Đureković je, kao i malena njegova obitelj, završio tragično. Da su došli do novca, živjeli bi sretno i zaštićeno negdje na kraju svijeta, i odavno se nitko više ne bi ni sjećao njihovih imena. Uostalom, zar bi živio u Wolfratshausenu, zar bi na kolodvoru u Münchenu kupovao Hrvatsku Državu, zar bi ulazio u opskurne i opasne emigrantske krugove po Njemačkoj i zar bi, na kraju krajeva, tražio što jeftiniju tiskaru za svoja jadna djela, da je u Ini došao do novca?
U kontrapriči, onoj koju će, nasuprot prethodnoj nedarovitoj udbaškoj konstrukciji, osmisliti veliki Hrvati – za koje, opet, ne možemo biti sigurni da i oni nisu veliki udbaši – Stjepan Đureković je ubijen zato što je bio spreman razotkriti pljačku i pronevjeru u kojoj je sudjelovao njegov kolega s posla, sin predsjednika Predsjedništva SFRJ, Vanja Špiljak. Dakle, prema udbaškim evanđeljima, Đureković je lopov, dok je prema ustaškim evanđeljima lopov Vanja Špiljak. A njegov otac Mika Špiljak, taman što je dva mjeseca ranije došao na najviši položaj u državi, naređuje Službi državne bezbjednosti da ubije Stjepana Đurekovića, na što služba to odmah i čini.
Ako je prvi apokrif glup i neuvjerljiv, drugi je još gluplji: da je otkrio razbojnika u sinu predsjednika Predsjedništva SFRJ, Stjepan Đureković bi se, u strahu od onoga što je otkrio, mogao zaštititi na vrlo jednostavan način. Čim je došao u Njemačku, ili čim je od njemačkih vlasti ekspresno dobio politički azil, trebao je sazvati konferenciju za novinstvo, koja bi, u to nema nikakve sumnje, bila prilično posjećena, na kojoj bi iznio podatke o pljački u kojoj je, kako će stajati u dodatku ovog apokrifa, uz Vanju Špiljka sudjelovao i drugi Stjepanov dragi kolega, Mišo, sin Josipa Broza Tita. Podaci koje bi iznio ne bi morali biti ni pretjerano dobro dokumentirani, ali onaj koji bi ih na iole uvjerljiv način iznio, bio bi pred atentatorima Službe zaštićeniji od Tolstoja i od Dostojevskog. Osim toga, ne bi li se nakon smrti Stjepana Đurekovića i raspada Jugoslavije pojavio netko s bilo kakvim dokazima o navodnoj pljački? I ne bi li se negdje pojavio novac?
Prema trećem odgovoru iz Đurekovićevih žitija, onom koji će se prvi put spomenuti 1983, ponavljat će se svih budućih godina, a onda će ga u javnim istupima ponavljati branitelj pred njemačkim sudom osuđenih nalogodavaca Đurekovićeva ubojstva, bivših čelnika Službe državne bezbjednosti i osnivača obavještajnih službi u samostalnoj Hrvatskoj, Stjepan Đureković osim što je bio čovjek jugoslavenskih Službi, bio je i agent BND-a. U vrijeme naftne i ekonomske krize u Jugoslaviji dojavljivao je njemačkoj obavještajnoj službi stanje jugoslavenskih rezervi, te je obavještavao o razgovorima koje je kao direktor Ine vodio s čelnim ljudima države. U strahu da će biti razotkriven, pobjegao je iz Hrvatske, i započeo s pisanjem knjiga za koje je vjerovao da će mu spasiti život.
U ovom apokrifu, koji bismo mogli nazvati advokatskim, moglo bi biti mjesta za istinu. Zahvaljujući Johnu le Carréu ovakve su pripovijesti u našim kulturama, a onda i u književnosti samoj, dovoljno uvjerljive da bismo mogli u njih povjerovati. Naprosto je izazovno imaginirati situacije u kojima jedan pravovjerni socijalistički ekonomist, član Partije i pouzdanik Službi, dolazi u dodir s BND-om, da bi uskoro počeo raditi za Nijemce, a protiv svoje zemlje. Da nije tog priprostog, jadnog i mučnog ritma Đurekovićeve proze, da nije tih pustih i praznih rečenica i jada te uplašene ljudske duše, možda bi pisac mogao povjerovati u Đurekovićev obavještajni i špijunski genij. Ali zašto se onda, kada je došao u Njemačku, nije ponašao u skladu s tim genijem, nego je tumarao po kolodvorima i kupovao emigrantsku štampu, te vapio za pomoć pred svakom na koga bi naišao. Napokon, kakva je to BND služba da ostavi tako na cjedilu svoga agenta?
U odnosu na udbaški i ustaški apokrif, advokatski apokrif može dobro funkcionirati pred sudom i u novinskom intervjuu, pa tako i u petparačkim špijunskim romanima. Ali u ozbiljnoj književnosti, a ovi romaneskni manevri pozivaju se na ozbiljnu književnost, kao i u ljudskom životu, drukčije stvari teku.
Od svega bi mogla ostati samo slika čovjeka koji je razapet, a da nije mogao povjerovati u spas i u uskrsnuće, koliko god je znao da ga jedino to može spasiti.