Jean-Louis Tripp: Braco, Fibra, Zagreb 2023.

Kolovoz 1976, kasni odjeci hippy kulture. Srednje stojeća francuska obitelj, rastavljena majka s djecom, iznajmljuje zaprežna kola i bicikle, i odlazi na ljetovanje. Mlađi brat Gilles, veseo, pomalo hiperaktivan, pjeva neku bezveznu pjesmicu, a nije baš da umije pjevati. Starijega Jean-Louisa to nervira. Igraju se tako, dok sjede na kočijaškom sjedalu, a onda Gillesu na um pada da siđe s kočije, da vidi gdje je mati, koja se za njima vozi na biciklu, ili da pređe u stražnji dio kočije, da učini nešto… Brat mu govori da sačeka, govori mu da ne silazi tako na cestu. Za Gillesa, međutim, igra se nastavlja, zašto ne bi sišao, i tako kreće, Jean-Louis hvata ga za ruku. Nailazi jureći automobil i otrgne mu iz ruke brata.

Odvije se tako jedna od onih trajno nepopravljivih životnih situacija, kakvih je mnogo, u mnogim obiteljima. Ne odrede samo jedan život, trenutak, dan, ni godinu u kojima su se zbile, nego takve situacije zadaju i usmjere obiteljsku povijest, odrede sudbinu generacije i svakog njezina pojedinog člana.

Nesreća se zbila u nekoj ljupkoj provinciji, pomalo na kraj svijeta. Kao što su, kada se dogodi nesreća, sve lijepe turističke pokrajine na kraj svijeta. Automobil je bez zaustavljanja odjurio s mjesta nesreće, i sada malena francuska obitelj, siromašnija za njega koji sad leži na asfaltu, čeka da naiđe netko tko će alarmirati Hitnu pomoć. Kolovoz je 1976, davna su doba prije mobitela i svih drugih sredstava pokraj puta, koja služe da se dozove pomoć.

Kada pomoć napokon stigne, dječak je još uvijek živ. Odnose ga, i prolazi vrijeme prije nego što stariji brat Jean-Louis uspijeva stići do bolnice. Kad stigne, njega više neće biti. U policijskoj stanici slučajno, ne znajući, sreće dvoje mladih. Vozača i suvozačicu, koji su pobjegli s mjesta nesreće. Slijedi suđenje, koje je besmisleno i besciljno kao što su besmislena i besciljna suđenja za sve prometne nesreće, koliko god strašne one bile. Još prije toga odvili su se žalosni, vrlo socijalni i doživotno upamtljivi pogrebni rituali, koji naravno uključuju sve administrativne pojedinosti. Prije toga trebalo je nazivati oca, koji je sa svojom novom ženom upravo bio na nekom ljetovanju. Trebalo ga je dočekati, trebalo je podijeliti taj čudni i nerazrješivi osjećaj krivnje za dječakovu smrt. Svatko je tu, naime, po vlastitom osjećaju, za nešto kriv. I svi u pogledima onih drugih slute vlastito okrivljivanje.

Četrdesetak godina kasnije Jean-Louis Tripp francuski je crtač stripova, ilustrator, slikar i kipar, te kanadski profesor. Među najzanimljivijim je i najboljim europskim crtačima našega doba. Pa po vlastitome scenariju i u veoma širokom i obuhvatnom zahvatu, na preko tristo velikih stranica, crta rekonstrukciju događaja, osjećaja i cjeloživotne traume, svoje i svih svojih bližnjih. U hrvatskome prijevodu naslov je vjerojatno bolji nego u originalu: “Braco” (“Le petit frère”). Riječ je o doista velikom crtanom romanu, jednom od možda najvećih i najozbiljnijih koje je Fibra objavila, romanu koji istovremeno izlazi izvan okvira žanra i potvrđuje svu njegovu jedinstvenost i nenadomjestivost. Naime, ono što je Tripp uspio ispričati, opisati, donijeti, na čitatelja i gledatelja prenijeti svojim djelom mogućim biva samo u – stripu. Ovo ne mogu ni film, ni književnost, ovo ne može antropološka ili sociološka analiza. Istovremeno, to onda znači da će onaj tko stripove ne čita, ili tko misli da su stripovi niža vrsta, dječja danguba i intelektualna zabava, ostati uskraćen i osakaćen za jedno univerzalno iskustvo. Iskustvo koje pritom, naravno, nije samo estetsko, a ni samo emocionalno, nego na različite načine, u raznim društvenim, obiteljskim i životnim situacijama bila jedinstveno i svepovezujuće iskustvo čovjekovo. Kako preboljeti, prežaliti i preživjeti nešto što se zapravo i ne preživljava, nije u “Braci”, te u interpretaciji Jeana-Louisa Trippa važno u smislu mogućeg odgovora. Jer odgovora, zapravo, nema. Važno je u smislu postavljanja pitanja. Ta pitanja s vremenom se mijenjaju, transformiraju, gube. Na čovjeku je da ih uvijek, sa svakom promjenom, s odrastanjem i starenjem, umije pravilno postavljati.

Što bi se dogodilo da počinitelj nije pobjegao s mjesta nesreće? Možda bi dječaku, ipak, bilo spasa? Suđenje je proteklo mlako, jadno i beznadno. I nikad se počinitelj nije javio obitelji. Jean-Louis na kraju razmišlja, dokona što je s tim čovjekom na kraju bilo, tko je zapravo on, ali nikakvog odgovora nema. Na neki čudan način to je možda najgore. Počinitelj nije obitelji žrtve pružio mogućnost da mu oproste. Nije im učinio tu milost.

Trgovina

Dvotomno remek- djelo, u Fibrinom prijevodu objavljeno prije dvanaest godina. Tripp ga je crtao u suradnji s još jednim velikim meštrom stripa, Régisom Loiselom. Obojica su radila i na scenariju, i na crtežu. Priča je iz kvebečke zabiti, iz maloga frankofonog kanadskog seoca i lokalne trgovine u njemu. Zbiva se u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, i započinje na čudan način: prirodnom, običnom ljudskim smrću vlasnika dućana. Priča je, premda ne do kraja dosljedno, ispripovijedana iz njegova prvog lica, kao neka vrsta izvještaja iz skore budućnosti. (Čitatelju je i gledatelju ta budućnost, naravno, vrlo davna prošlost…) Ono što Tripp i Loisel rade skoro da je neviđeno: konstruiraju od ljudskih intima veliku epsku priču, i stvaraju crtež koji se razlikuje od onoga što rade i jedan, i drugi. Pritom, teže za krajnjom etnološkom, povijesnom, socijalnom autentičnošću. Veliki rad.

Tripp

Kanadski profesor stripa, načinio je prilično dugu pauzu u radu, za koje se bavio slikarstvom i kiparstvom. A poslije i ilustriranjem dječjih knjiga, slikovnicama. Jedan od onih zanimljivih, ovom njegovom poštovatelju naročito inspirativnih umjetnika, koji u svom radu insistiraju na mimetičkim i poetičkim krajnostima. Istovremeno, Tripp je umjetnik snažno izraženog autobiografskog refleksa, i fascinantni maštar, imaginativac, imaginarist, koji se koristi bajkovitim podrijetlom stripa. Između autobiografije i bajke, ili intimističkog epa iz kanadske nigdine, za većinu golema je razlika. Međutim, umjetnost je bajku pisati uvjerljivo kao autobiografiju.

Pišem opet jedno za Ljiljanu pismo;
ona će i Božo mjesec dana biti sami,
pa vjerujem da im nije ugodno ni lako,
što bih znao da mi o tom i nisu pisali,
premda oboje su zavoljeli taj okrajak
od Evrope, zemlju Pessoe i Saramaga,
reda, mira i, što im je sada najvažnije,
najboljega zdravstvenog sistema

Ali, srpanj cijeli Tamine im ni Ruija
neće biti, jer su, eto, na odmor otišli,
i to, pogle ironije!, upravo na Balkan
odakle se oni, prije skoro tri godine,
otisnuše k njima – da potraže spasa
od svih ovdašnjih užasa koji su im
gorko dušu otrovali i zdravlje srušili

Pišem o tom da ni meni nije dobro,
ali ne govorim baš o pojedinostima,
jer znam da će razaznati već i kad
joj kažem da sam ozbiljno zabrinut
stoga što mi dugo ne ide za rukom
da napišem pjesmu, kao što je uvijek
išlo; ideje mi stižu, ja opet počinjem,
ali već je previše listova usred kojih
bezvoljnost me odnekud spopadne
kakvu nikad prije osjećao nisam,
te samo odgurnem olovku i papir

O Tolstoju zborim, koji je lucidno
kritiku Strahovu u prepisci tumačio
kako ga je energija zablude pustila,
pa ne može čak ni početi da piše;
spominjem joj Šopa, podsjećam je
linkom na dirljivu, ali čudnovatu
molitvu Višnjemu, da ne bude pjesnik
više, i kazujem kako ne znam da li
preživjeti bih uspio ono za šta pjesnik
skrušen je molio, jer, zapravo, drugo
ništa ni dana ne bijah, a kako bih sada,
kad mi je šezdeset, mogao da budem 

I priznajem kako nikad nesretnom poeti
niti na tren nisam vjerovao, jer njegova
tegoba je u svojoj suštini posve naličila
ovom odru na kojemu ja bolujem život,
nepokretan u zadatoj bosanskoj zabiti,
pa nam je oboma uvijek ostajalo samo
da svoj prostor vertikalno osvajamo

Pišem tako Ljilji, evo, jer ona je meni
uz Aidu i Envera apsolutno najvažnija,
i ne skrivam nadu da će ovu epistolu
kao pjesan kakvu-takvu načas prihvatiti
koju možda napokon sam cijelu sročio,
ali znadem da će ona jasno razumjeti
o usudnim da se ovdje pitanjima radi

Zadnja stanica Lušci Palanka, otle sam ti ja, sele moja. Tako mi je Mara pričala. Sad kad je već odavno nema, pođem joj, na groblje staro pravoslavno, što gleda na rijeku Glinu, spokojno je, svježe pokošeno. Sasvim je dovoljno sunca i miris smirenosti raste nam pred očima. Ne znam koliko nam vremena prođe dok Mare i ja tako sjedimo. Gledamo. Šutimo.

Pored sele Mare, još jedna Mara, a svi je zvali Pajazetović Marija. Dvije katolkinje na pravoslavnom groblju ukopane.

Pajazetović Marija rodila je dva sina muslimana i ubila se od alkohola u dugim noćima preranog udovištva.

Sele Mara ostala je trijezna do kraja, ni sama ne znajući u kojim je godinama umrla. Živjela je u dubokim smrekovim šumama, gdje su noći tako mračne, pa se alkoholom rasvjetljuju. Ali ona to nije činila. Svoj je mrak isposnički okajavala, jer cijeli se život zbog nečega kažnjavala. U životu ništa i nikoga nije posjedovala. Kada su položili pravo na nju, da je posjeduju i zbog toga joj zapovijedaju, Mare im sele moja utekla.

Marija je svoju penziju zaradila kao čistačica. Njen rejon je bio na platou oko robne, oko stare gradske džamije, iza je park, stari hotel, korzo, cijeli svemir čaršijski, u svega par koraka. Svemir je taj nezamisliv bez Marije, njenih usta i kute čistačice.

Sinovi joj donose male anđele, podno spomenika, izrađenog kod grobara koji je sve do sada bijele nišane izrađivao. I Marijin je bijel poput svih ostalih nišana, samo niži, širi, oslikan križevima.

Bila je draga i ljubazna. Pomirljiva. Plave puti, s usnama koje su visjele na jednu stranu, kao posljedica facijalne paralize. Na spomen njezina imena, rekli bi: a, ona Marija. Ona Marija dozivala bi im u pamet te njezine krive usne, plavu kutu, metlu oko robne. Zadržala je svoj jezik, ona je od Varaždina, po kojem se od svih drugih razlikovala. Pred kraj se propila.

Počelo je one noći kada se sva toplina rahmetli supruga neopažena izvukla iz kreveta. Toplinu njegova tijela nadomjestilo je nešto mirisa što se još vukao po jastučnicama i plahtama, a onda je sve odmijenila noć i njezina tišina. Tada je Marija pronašla novog druga. Znao je grijati, znao noći kratiti. Moglo se puno toga zaboraviti. Nešto se moglo uljepšati. Tako je to počelo. Trajalo je. Mjesecima. Godinama. Udovištvo je bolno i dugotrajno. Pogotovo u malim čaršijama. Marija je pila, grijala se na sjećanjima. Sada je grije sunce na groblju što gleda na rijeku u pitomoj udolini i grabove šume na pozadini zatamnjenih brda. Ispod su rudnici. Sinovi joj donesu buket kadifica. Marija je sada sretnica.

Sele Mare se nije udavala, nikada. Poznavala sam je godinama. Dvadesetak najmanje. Došla je kao izbjeglica, u najboljim godinama, kako se već zovu te godine sabiranja znanja i imanja. Ona u tim godinama nije imala ništa, doli sebe same, i više nikoga kome bi se u Lušci Palanci vratila.

Imala je sijede kose vilinske što bi provirivale ispod marame, lice suho i pucketavo, staro granje grabovo. U tih dvadeset godina lice Marino ostala je ista kosa vilinska, osunčana grabova šuma. Dobila je na korištenje bajtu, kućicu od svačega i ničega izgrađenu, usred šume, na zemljane podove postavljenu. Dane sebi nije skraćivala, prije umnažala. Prala robu i sebe na potoku. Mara je vrba. Korijenje sve dublje u hladnu vodu ispušta, drži se života. Ne znaš na njoj koliko joj je godina ni koliko bi ih još mogla „predurati“. Mara je uvjerena da zbog grijeha iz djetinjstva valja cijeli život okajavati.

Nije u djetinjstvu slabovidnoj sestri pomogla, svi je sele moja klepali… nismo znali da slabo, ma ništa skoro ne vidi… a mi je tukli… nagonili da radi… a kako kad ne vidi…

Sele Mare ni u smrti nema svoga spomenika, nego krst pravoslavni, od treće Mare na ovome groblju pokopane. Kad se potrošio krst Mare Pavlinović, bio je to znak njenoj djeci, da se nov spomenik postavi. Ravna je ploča zamijenila drvo čovjekoliko.

A ta opet Mara Pavlinović, bila je za Tonu udana. On je ostao ležati uz njihovo troje prerano rođene djece na katoličkom groblju, kao za života, bar deset kilometara zračne linije od nje udaljen.

Život joj prošao u četiri zida, čekajući muža, vozača hitne. On je živote spašavao. Ona njih na životu održavala. Život je to zaprženih ručaka, uredno ispeglanih košulja, prozračenih jorgana. Malo bašte iza kuće, sjeme niz vjetar bačeno. Sve je to proteklo tiho, posve bezimeno.

Marino kumče, Štefica, gledajući u kumin trošni krst i u sele Marin križ još trošniji, odnese krst tamo gdje bijeli nišani čekaju siguran trenutak svoje smrti. Kod Ćane grobara. Zapališe cigaru nad krstom kuminim i Štefica mu situaciju približi. Tražila je samo slova za Marina prezimena. Bakarić. Ćana se složio, čas posla, jednostavno, sad ću ja to. Ćana je krst preuzeo, izbrusio, prefarbao, slova zamijenio, na kraju ga riječima predao: eto ga, kaj nov je. I haj bjež’, nemoj me ljutit, šta me živciraš… neću ništa, rukom je njenu ruku primirio… za Mare je.

Imala je Štefica svojih razloga, jedan od njih bila je jasna linija usamljenosti što će se protegnuti, kao magla nad Glinom, iza njezina pokopa, sve odavde do vječnosti.

Sele Mare, kad je došla, po svemu se od drugih odvajala. Njezine duge suknje mele bi ulicu, a naočale s debelim staklima i dioptrijom, što je ukazivala na tešku i bolnu slabovidnost, primjećivale su sve oko sebe. Slabovidnost je dobila u obiteljsko nasljeđe. Materi je slabovidnoj bila još kao dijete skrbnica,  veterinar Mile, u selu najučeniji, me postaro, to je on nešto na opštini sredio, kad mi je oca ubilo nikoga nije bilo materi za skrbnika, i tako sam ja sele moja ostala bez svojih godina. Ne znam pravo ni kol‘ko mi je sada…

Mare sve bolje od drugih vidi, negdje iza ljudi, iza riječi i postupaka. Njoj je sve providno, k’o da gledam kroz dno tegle, kako je zvala te svoje stare naočale, što bi same od sebe kao sanjke klizile nizbrdicama nosa. Mare vidi uvećano, a ono što se drugima čini ispravno, ona vidi kako jest, iskrivljeno. Hodala bi oko robne, dok sebi ne bi našla kakva posla najmena, ili nekoga za priče i druženja.

Bila je sva svoja, a biti svoja u malim čaršijama, značilo je čudakinja, jedna od onih za koje se gaji široki dijapazon osjećaja, od sprdnje do sažaljenja. Sve bi to zaključili jednim općim mjestom: šta će jadna, pošla na živcima. Ta rečenica bi sve poravnala, kao snijeg cijelac sve pokrila. Dugo ostaje, nikako da okopni.

Daleko je ona bila od bolesti živaca, i još dalje od sprdnje i sažaljenja. Nakon hladne vode u potoku sve joj se razbistri, sve je jasnije, pa i ljudi i njihove namjere.

Hodala bi pijacom, oko štandova kineske i turske robe, gledala svoja i tuđa posla, nekom nešto pridodala, neko bi joj dao markicu, od nekog bi uzela, nekog bi odbila – nemoj me živcirati, nemoj da ja sad galamim… A već je galamila. Od te svoje zarade pošla bi kupiti janjetine i već s vrata na brzinu sklepana improvizirana i zadimljena restorana, bi vikala: ovo ni moj ćuko ne bi jeo… a ja ćuko nisam… jel to moja para ne vrijedi jednako… pošteno sam platila… ja, nek sirotinja kostiju glaba… more Mara svakako… e ne more… neće ovdje Mara  zavirit više nikade… to je bilo sad i više nikade…  Rukom bi zamahnula kao da stvara visok klanac između tog sad i više nikada… neće moja noga više ovuda…

Kosti bi pijacom među štandovima pronosila, svijetu pokazivala… nek vidi svijet kaki su…

Kad bi našla kakva posla, ode Mare u šljive, vele žao im mene sirote, jes, žao… žao im jer će vakoj meni manje platiti… al neka im, nek im bude. Zna sve Mare, čitam ih ko bukvare… 

Dugo nije imala nikakvih dokumenata, kad je naposljetku dobila to malo lične karte, nastavila je granicu, kao prije, ilegalno zaobilaziti. Radi mise nedjeljne.

Tako mi bliže, sele moja. Nitko je ne dira, nitko ništa ne pita. Prave se da me ne vide.

Sve preko šume, ide Mara do crkve. Dnevno prepješači i po dvadeset kilometara.

Šumom se kreće lakoćom stalna stanovnika. Usput bi pokupila viškove, sve što su stabla odbacila kao staro, iznošeno. Dugim bi suknjama pomela lišće, čizmama višak blata, i sve to u crkvu pred oltar donijela.

Svijet u crkvi je izbjegava, Mare sjedi u prvoj klupi sama. Miriše na šumsku mahovinu, uvelo lišće i prvu jesenju vatru u šporetu. Mare miriši na grabove, smreke i jelovinu.

Vratila bi se preko potoka, usput pokupila grabova granja i podložila sebi vatru u toj maloj drvenjari na rubu raspadanja, bez namještaja, bez kreveta, kojeg je uporno odbijala. Na podu spava. Ispred kuće Mare drži psa. Pas neće lanca, nije lud, veli ona. I Mare to poštiva. Zove ga Ćeno. Ćeno sa starim kanafom što mu visi s vrata i starim olinjalim tijelom prati je posvuda, kad mu se da. Okupa se u potoku, i za njom glavinja. Ne reži, ne laje. Maru to ne čudi, sve dok ja lajem, nema on šta lajati… Nikom živom, osim njoj, ne vjeruje. Nikom i ne prilazi, samo nju čeka ispred crkve.

Svaki višak od svoje zarade Mare koristi da kupi nešto, da obraduje Markana, posvojena unuka, radost bi se tad poput potoka rasula u dubokim borama. Procvjetala bi jedna lijepa oaza samo kad bi njega spomenula. Njezin Markan, bio je dijete nezakonito, tako ga je čaršija prekrstila, čim je saznala za „sramotu“ njegove matere, a Mara, cura nikad udavana, odlučila biti baba nezakonita. Jer kad može čeljade biti mimo zakona, i selo na njih lajati, može i ona biti baba. Srodila se s njima, nisu bili „krvna“ familija. Nju to ne zanima. Ona je sele niko i ništa, pa more kako god hoće i s kim hoće i jope sve po svome.

Jedne se noći, onako pred zoru, kad  magla po cesti simfoniju izvodi, Marko vraćao s društvom s neke muzike, i u autu je bila muzika, bili su sretni, pijani od radosti, i autić se taj, jedan od onih što ga i najmanja nesreća posve skrši, u magli sav pogubio. Marko iz te magle živ nije izašao, a drugi se razbježali, samog ga sele ostavili. Mare se od te nepravde nikad nije oporavila. Sve je mislila, Marko, njezin Markan, nakon takva djetinjstva zaslužuje budućnost sjajniju. Crninu za njim ne skida. Sve je češće u crkvi, sve duže na ulici. Sve pare što zaradi ili prikupi sprema Marku za misa, Marku za spomenika. Zubima na Boga škrguće, svađa se s njim kroz šumu dok granje sabire. Misama ga potplaćuje sve da Markanu otkupi djelić rajske ugode. Da ima sirota najbolje, kad oca imo nije…

Zube je dobila preko socijale. Ti zubi, baš kao i Mare, kao i njene suknje, kao sve drugo na njoj, imali su volju vlastitu, ispadali kad se smijala, šuštali kad bi se ljutila, kao da svaki i najmanji bijes njen utišavaju. A da je utišavaju, to nije trpjela i dozvoljavala. Onda bi s tim svojim zubima rat vodila. Žalila se slabe mi zubi napravili, velkački su, ko konjski, sve me boli od njija, još su mi rekli, zamisli, da popijem tableta za smirenja… nisam ja luda… meni tableta ne treba, tražim bolje zube, oni popij tablete, tražim bolje očale, šta će ti, nećeš konac u iglu uvlačiti… kupi Mare povećalo… šta sam stara i sama pa ne smim ništa tražiti, ništa iskati… sirotinji zuba ne treba… može hodat ćorava i svakakva…

Jednog od onih pijačnih dana, dok Mare po pijaci radi i hoda, nekim nesretnim, zlim slučajem, vatra je progutala njezinu kućicu, s kućom i slobodicu. Smjestilo je, kao socijalni slučaj, u dom. U drugi grad sele moja kako mi fali moja čaršija…

U domu joj skinuli crne suknje, crnu bluzu, crnu maramu, vilinsku kosu kratko ošišali. Vikala se, otimala, nisi me rodila, nisi me rodila… njima je to bilo praktično, bili su brižni dok su joj govorili: da ne smrdiš, da se ne zaušljiviš, ne možeš takva biti… Lišili je njezine tuge, njezine crnine kosu mi sele skusali, ništa me nisu pitali, kuje i žene se ništa ne pita, sele, ej sele…

Dane provodi kao vučica, od zida do zida domske sobe vrijeme mjeri i skraćuje. Brzo im pobjegla. Jer ako nešto ne podnosi, to su riječi ne možeš, moraš, trebaš. Sele moja, ne moram ja ništa. Samo, sele, više joj mira ne daju, brzo je u dom vraćaju, u sobicu na potkrovlju, pod ključem drže ošišanu staricu. Suknje za šumskih valcera joj spalili, trenerke obukli. Sad je Mare svim drugim nalik i to je smeta, ubija, noge mi sve teže sele, a basamaci oni uski, povisoki, sve mi daleko sele, ej sele… šta ima u čaršiji… noge me sele više ne slušaju… đe je moja čaršija sele, daleko, daleko…

Priča se kako su Maru poslije viđali po čaršiji, eno im opet utekla, ali to je već čaršijska legenda. Istina jest, ili barem dio, da je Mare opet pokušala i ruku slomila, pa je u drugi dom, u još dalji grad preselilo. I tek je tad zapravo pobjegla. Preko granice….

Blizu mi Marko sele, ej sele… ni lične mi ne treba… raj sele miriše na jelovinu, na prvu jesenju vatru u šporetu podloženu…. sele…ej sele…

Pripovjedač govori: “Ništa o tome ne znamo, a vlastitom voljom uskraćeno nam je domišljanje, kako god zavodljivo bilo.” Važno je to, kao poetičko načelo ovoga romana. Ali još važnije kao životni stav njegova glavnog lika. Ništa se tu izmisliti neće, ništa dopričati, popraviti, vlastitome životu prilagoditi, e da bi se lakše moglo preživjeti. Pritom, “stegnut i manijakalno obazriv, kakav će ostati cijela svog vijeka”, glavni lik “nije imao riješenosti da pita” ni majku, ni ikoga od bližnjih koji su nešto znali, i to su znanje nosili kao muku. Već je u samom konstruiranju pripovijesti (naracije) naglašena ta obazrivost. Naime, lik pripovjedača knjige “U sjeni fantoma”, koji, naravno, ne može biti istovjetan autoru knjige, iznosi u trećem licu pripovijest Josipa Jablanovića, “vlasnikom kućnih papira”, “vlasnikom uspomena”, “baštinikom uspomena”… A on, Josip, rođenjem Zagrepčanin, sin je pričuvnog časnika Hrvatskih oružanih snaga, prije toga Hrvatskog domobranstva, još ranije Jugoslavenske vojske, koji se svibnja 1945. odazvao vojnom pozivu, i zatim nestao u povlačenju, u tom jedinome vojničkom manevru u kojemu je tada sudjelovao. 

Riječ je, dakle, o dvostruko ili trostruko posredovanoj priči. Tim distanciranjem postiže se važan efekt: pripovijeda se o najdubljoj čovjekovoj intimi, a pritom u toj intimi nema ničega privatnog, lično-sentimentalnog, bolećivog. Izvan, mimo i prije knjige, čitatelju je poznato da je ovo autorova autobiografska priča. Ali nije autobiografski roman. Osim što postoji distanca prema “baštiniku uspomena”, osim što je on pripovjedaču netko drugi, drugi glasovi čuju se iz prvoga lica: glas majke, glas djeda… Posljednja riječ, samo predsmrtno finale, nije na pripovjedaču, nego je na trećemu licu, na baštiniku uspomena, koji opisuje majčin odlazak. “U sjeni fantoma” pažljivo je i kompleksno konstruiran tekst. Komplicirano bi bilo njegovo rastvaranje, dekonstruiranje, razlaganje i objašnjavanje. Ali ono što je komplicirano sklapano, funkcionira jasno i razumljivo.

Središnji, odsutni (nestali) lik, Ivan Jablanović rodom je iz gradića V. u Bosni, odakle mu je i žena. U Zagrebu završio je Filozofski fakultet, živjeli su tu kao podstanari. Kao školovan kadar upućen je, po vječnom jugoslavenskom militarnom običaju, u Školu rezervnih oficira, koju je završio u Sarajevu. Premda nacionalno svjestan Hrvat, neposredno prije Hitlerova napada na Jugoslaviju odaziva se pozivu na mobilizaciju. Nakon toga, odazivat će se i na sve buduće pozive, a njih će do kraja rata biti dva. Kada je prvi put išao, prvi susjed, inače prijeratni komunist, kućni prijatelj, s kojim ne dijeli politička uvjerenja, nastoji ga odgovoriti. On mu odgovara: “Samo sam dvije zakletve položio, državi i ženi. Ako prvu tako lako pogazim, što će biti s drugom!?” Govori to, tobož se šaleći, i grli ženu. I još kaže: “Hvala ti Lujo, ali ja svoje moram učiniti. Kako bih imao mira.” Ponovo ga isti susjed odgovara, ali opet ne pomaže. Kada je prvi put išao, žena mu je bila noseća. Na kraju kad ide, ostavlja za sobom dva djeteta. Pripovjedač govori: “Strogo uzevši, što može reći ovaj niz činjenica? Čovjek koji se odazvao svim mobilizacijama – ništa više.” Između poziva bio je “uzoran činovnik, pažljiv muž i nježan otac dvaju sinova”. 

Pripovijest koja zatim slijedi na jedva dvjestotinjak stranica gustoga romanesknog teksta pokušaj je da se istraži što se dogodilo. Ono do čega je nemoguće doći, i što je na neki način upisano kao kolektivna obiteljska kazna i prokletstvo, jest što se dogodilo s Ivanom Jablanovićem. Gdje je i kako skončao muž i otac? Sva druga pitanja su sinovljevska. Brojna i raznovrsna, ta pitanja također su neodgovoriva, ali njima se pokušava popuniti nastala praznina. Kao kad bi se sito pokušavalo napuniti vodom. Najprije, tko je bio otac?

Pitanje na koje je u svojim romanima – dakle, ne samo u jednoj knjizi! – odgovarao Danilo Kiš, pomažući se Brunom Schulzom. Očevi nam se, međutim, dramatično razlikuju, onako kako se razlikuju pretpostavljene njihove uloge u povijesti. U skladu s tim ulogama zajednica će potom tretirati sinove, pri čemu će dvojica pisaca, Kiš i Lovrenović, biti predestinirani da se nađu na najudaljenijim tačkama tog društveno-političkog imaginarija. Možda ih, upravo zbog vlastitog gađenja prema takvom imaginariju, ne bismo ovdje zajedno ni spominjali da se Lovrenović u romanu nije poslužio jednim posve kišovskim sredstvom: listom, spiskom, nabrajanjem… Baštiniku uspomena su, naime, iza oca ostale knjige koje je mati sačuvala, nepotpuni fragmenti jedne osobne biblioteke, čiji sadržaj pisac, od knjige do knjige, s punim bibliografskim marom, u romanu navede, i to slučajnim redoslijedom, onako kako mu knjige dolaze pod ruku. Tu je i bilježnica s probranim citatima, nekoliko prijevoda, te pjesničkih i pjesničko-proznih radova Ivana Jablanovića, o kojima pripovjedač, ili bismo tu već mogli reći i autor romana, iznosi svoj, uglavnom nepovoljan sud. Koliko god to bilo privlačno, Lovrenović ne donosi nijednu pjesmu, stih ili rečenicu iz tih rukopisa Ivana Jablanovića. To bi za njega, te za stil i etiku ovoga romana, bilo isto što i “domišljanje”, koje si je pripovjedač uskratio. Ili bi, što je iz Lovrenovićeve perspektive vjerojatno i gore, predstavljalo onaj neugodni korak u privatnost. Ali tih nekoliko stranica sa spiskom knjiga, a onda i s citatima probranim i prepisanim iz bilježničice Ivana Jablanovića, među su najdojmljivijim, posve začudnim stranicama ove knjige. Jedva da se tu nađe pripovjedačevih riječi, kao i piščevih intervenata. Čarolija je u montaži i u onome što sugerira sadržaj nečije biblioteke, kao i sadržaj nečijih knjiških citata. Recimo, te dvije rečenice, jedna na početku, druga na kraju, u bilježničici – ustvari je to “mali džepni blok marke mars” – koje kao da naknadno čine okvir života Ivana Jablanovića. Prva je i u naša predratna vremena bila čuvena, pripada Petru Kočiću (Lovrenović je naziva: “patetični Kočićev afekt”), te glasi: “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.” Na kraju, kao zaključna rečenica, ili epilog, stoji bosanska poslovica: “Nemoj s takvom pameti u zimu, pojest će te junad na komuši!” Osim što bi između mogao stati život Nestaloga, ali sad i sa sugeriranim objašnjenjem i obrazloženjem nekih neobjašnjivih postupaka, i spisak knjiga, i odabrani citati, pa tako i ova dva, sugeriraju model hrvatstva, a onda i model zavičajnosti, kakvi danas ne samo da ne postoje, nego su iz zagrebačke perspektive, kao i iz perspektive središnjica hrvatske književnosti i kulture, savršeno nerazumljive. Kako danas razumjeti da jedan vrlo svjesni Hrvat – što je Ivan Jablanović zacijelo bio, pa je tako na nekim mjestima i opisan, za moto uzima rečenicu Petra Kočića, kao i da su među to malo sačuvanih knjiga i Petar Kočić, i Svetozar Ćorović, i Ivo Andrić, pa čak i Dragiša Vasić. To je skoro jednako neobično, kao što je neobičan onaj samoubilački, možda gordi, možda egomanski doživljaj lične časti pred svakom državom, koji ga poziva u službu.

Neke od fragmenata romana “U sjeni fantoma” Ivan Lovrenović na različite je načine koristio u više svojih knjiga, što ih je objavljivao u ovih tridesetak godina. U Bibliografskoj napomeni na kraju knjige piše: “Prva poglavlja knjige, zacrtane kao velika obiteljska povijest, autor je dovršio osamdesetih godina prošloga vijeka. Objavljena su u časopisima Književnost, Beograd 1986/11 i Forum, Zagreb 1988/10-11.

Detaljno razrađen nacrt knjige, gotovi dijelovi rukopisa, radni materijal i sva kućna arhiva spaljeni su u ratu na sarajevskoj Grbavici .”

Zatim slijedi pažljivo navođenje u kojim je knjigama što već objavio, kao i konstatacija da je lani, kod beogradskog Službenog glasnika, već objavljen roman naslova “U sjeni fantoma”. Te konstatacija: “Ovo je drugo, prošireno i djelomice prerađeno izdanje te knjige.” Ovome Lovrenovićevu čitatelju, koji je beogradsko izdanje čitao odmah po izlasku, dakle prije samo nekoliko mjeseci, da bi s jednakom pažnjom, kao da roman čita prvi put, po izlasku čitao Bodonijevo izdanje, čini se da baš i nije riječ o “proširenom” niti “djelomice proširenom” izdanju, nego da se ne radi o istoj knjizi. Uz drugo čitanje pratio ga je neobičan doživljaj da je u međuvremenu nešto zaboravio, ili da nešto nije dobro pročitao, te što je, zapravo, najneobičnije: da je nešto važno zaboravio. Istina je, međutim, da je pisac nakon samo nekoliko mjeseci tako i toliko intervenirao u knjigu da ju je sasvim izmijenio. Da bi na kraju napomene za svoju knjigu rekao: “I dalje je nedovršena, jer je nedovršiva.”

U svemu ovom što se s Lovrenovićevom “velikom obiteljskom poviješću” zbivalo, od četničkog spaljivanja “detaljno razrađenog nacrta knjige”, zajedno s “gotovim dijelovima rukopisa”, kada je od ognja spašeno samo ono što je objavljeno po časopisima, preko višedesetljetnih upornih piščevih nastojanja da se vrati uništenom rukopisu i da jedan njegov nacrt zamijeni drugim, sve do dva različita izdanja knjige “U sjeni fantoma”, koja s onom prvom odavno već nema nikakve veze, osim što neki njezini dijelovi, poput temelja odavno spaljene i porušene crkve, pripadaju novoj građevini, postoji nešto što ovu knjigu čini postmodernističkim književnim artefaktom. Način na koji je velika povijest intervenirala na okolnosti njezina nastanka, ali i način na koji je sam Lovrenović na te okolnosti odgovorio, naprosto pripadaju najprobranijem postmodernističkom književnom rekvizitariju. Samo što protagonisti velike povijesti ovdje sudjeluju ne samo na tematskoj, nego i na stilskoj i izvedbenoj razini knjige.

Stariji sin Ivana Jablanovića, onaj koji se rađa 1941, umire četiri godine kasnije od tuberkuloze kostiju. Dogodi se to u sanatoriju u Kraljevici, a kratka pripovijest tog života, obris i skica jednoga djetinjeg lika, i opis okolnosti njegove smrti, dostojni su Thomasa Manna i nekih od vrhunaca “Doktora Faustusa”. To čudesno dijete, stariji brat glavnoga lika Josipa Jablanovića, živjelo je toliko kratko, taman toliko da doživi sve ono što će biti središnja tema romana, a da ni u čemu ne sudjeluje. Majka govori: “Bio je mimo drugu djecu. Čitao je s nepune četiri godine. Čudila sam se koliko je osjetljiv i kako ga sve pogađa. Već je ležao u jakim bolovima, strpljiv i tih, u kući strepnja, praznina bez oca za kojega ništa ne znamo. Iz Rudolfove vojarne, sada kasarne Maršala Tita, izlaze i u nju se vraćaju vojničke postrojbe s pjesmama. Prilazom, sve tamo od Kazališta, često se u ulicu slijevaju organizirane povorke građana – žene, muškarci, omladina – s transparentima, zastavama, uz pjesme i izvikivanje pobjedničkih parola. Uvijek kad je bilo lijepo vrijeme držala sam otvoren prozor, da mu ulazi svjež zrak. Jednom me zove iz kreveta, sa suzama u očima, pa prošapće iako nikoga drugog u stanu nije bilo: ‘Zatvori mama, prozor ne mogu da ih slušam, znam ja šta oni viču, oni mrze moga tatu i našega Poglavnika.’”

“U sjeni fantoma” proza je nevjerojatno živih prizora, slika i ambijenata. Malo gdje je, ustvari nigdje, u ukupnoj hrvatskoj romanesknoj književnosti Zagreb, naročito Gornji grad, prikazan tako plastično, kao nekakav unutarnji plan grada, živčani sustav jednoga nepodnošljivo osjetljivog djetinjstva, u kojemu sve je bilo prešućeno, zatajeno, neprisutno. Zatim slijedi povratak u Bosnu. Za onoga koji je u njemu rođen Zagreb je ostao tuđina, prisna tuđina. Tu će se vraćati u gimnaziju i na fakultet. Ali ono najvažnije, najtemeljitije školovanje, bez kojeg bi pripovijest ovoga romana bila nemoguća, ali bez kojega bi, čini se tako, i sam život bio nemoguć, obavljeno bit će uz djeda. Njegov je jezik iz kojeg se progovara, on je jedina čvrsta tačka egzistencije kojoj su izmaknuta uporišta, djed je veza sa zemljom, u stvarnom i u metaforičnom smislu. Djed je, na neki način, jedino istinsko i pouzdano pripadanje, ali i sigurna brana od otrovane utjehe samosažaljenja.

“U sjeni fantoma” postmodernistička je varijanta one Lovrenovićeve nenapisane, (vjerojatno, ili sasvim sigurno) modernističke “velike obiteljske povijesti”. Na dvjestotinjak stranica tu staje još barem tisuću stranica šutnje i bjeline. Kao i svaka prava, istinska europska obiteljska i (ili) lična povijest, Mannova, Svevova, Grassova, Kišova, Maraijeva, ova u sebi sadrži i sa svom nosi povijest društva, zajednice, naroda, vijeka. Osamdesetak godina nakon Drugoga svjetskog rata, Bleiburga i križnih putova, tridesetak godina nakon što je započela opća hrvatska brbljarija o svemu tome, s ponešto slabih i neinspirativnih literarnih radova, te s još gorim i jadnijim historiografskim interventima, “U sjeni fantoma” roman je koji istovremeno obavezuje i oslobađa. U njemu jedan je nestali otac, u kojem se naravno ne sabiru iskustva ni slučajevi svih nestalih očeva, ali se nestalost konačno uprisutnjuje, tako da sama tema porodičnih fantoma prestaje biti fantomska. Također, pripovijest je to o prokletstvu jugoslavenskog društva, koje je baš sve činilo da djeci očeva koji su glodali zelene jabuke baš u svakome trenutku u svih četrdeset i pet godina postojanja te usrećiteljske države inzistentno trnu zubi. U tom prokletstvu objašnjenje je mnogih naravi i karaktera svih postjugoslavenskih, postkomunističkih zajednica. Zato je roman “U sjenci fantoma” tako važan, aktualan, današnji. Premda je ovom njegovom čitatelju milije promatrati ga kao čisti artefakt, kao umjetninu.

Pisac ni kroz lik pripovjedača, ni kroz “baštinika uspomena”, nijednog trenutka, ni na jednoj stranici svoje knjige ne traži pomilovanje za oca. Nigdje ne pokušava objasniti njegove postupke, koji prethode ili se nastavljaju na onu nepodnošljivo jednostavnu konstataciju: “Strogo uzevši, što može reći ovaj niz činjenica? Čovjek koji se odazvao svim mobilizacijama – ništa više.” On ga pokušava upoznati, provodi cjeloživotnu potragu za njegovim uvjerenjima, strastima, navikama, motivima, ali nikad ne učini ništa što bi ga moglo opravdati. Nikad on za objašnjenje njegove pojedinačne sudbine ne preuzima ništa od velike pripovijesti o kolektivnim sudbinama. Svaki je čovjek za sebe i za svoje postupne odgovoran, nikome neće pomoći nijedno od brojnih njegovih pripadanja. Sve bi mu lakše u životu bilo da je učinio suprotno, ali zašto bi čovjek imao to pravo da mu baš pod svaku cijenu bilo lakše? Jednom tako stvorena laž nastavlja se prenositi s naraštaja na naraštaj, pa svaki pojedinačni slučaj biva obuhvaćen kolektivnom legendom. Lovrenovićeva knjiga na moralnoj je i idejnoj razini protiv toga.

A na onom estetskom, literarnom planu, “U sjenci fantoma” jedna je od najvažnijih i najostvarenijih knjiga hrvatske književnosti, uopće. I nezaobilazan svezak na uskoj i malenoj stalaži one bosanske književnosti na kojoj jedan do drugog usamljeni stoje Kočić, Andrić, Šop. I njih još nekoliko. 

Dogodilo se to na početku 90-ih godina. Najmlađa prodavačica u najvećoj knjižari u gradu se zvala Liri (Sloboda). U to vrijeme Liri, kći došljaka, oficira s južnih krajeva zemlje, maturirala je i odmah dobila to radno mjesto koje kao da je bilo stvoreno za nju.

Godinu kasnije, kada se činilo da je i na naša vrata pokucala sloboda, kada se otvoreno i javno moglo izaći na politička okupljanja s parolama „Dolje komunizam“ i „Želimo Albaniju poput Europe“, i kada se Liri prvi put zaljubila, upravo je njezin ljubavnik bio prvi koji ju je zvao „Moja draga Libera“.

Njenom ljubavniku, građanskom mladiću deset godina starijem od nje, u lijepom je sjećanju ostao talijanski film „Libera, amore mio“, sa Claudiom Cardinale i Bekimom Fehmium, iako mu nije bilo jasno sliči li više Liri Claudiji ili je on sličniji Bekimu, ali mu se svakako svidjelo ime Libera, bez obzira na političku obojenost filma i ljevičarske ideje koje su nosili likovi. 

I to je bilo to! Liri više nikome nije dopuštala da je tako zove. Svima je govorila da će se odsada zvati Libera, i tako se komotno snašla s novim imenom. Novo joj je ime u tim teškim vremena pristajalo kao bijela i mekana pahuljasta tkanina. Osim toga, boravak među knjigama kao da ju je činio još ljepšom nego što je bila.

Ah! Zaboravio sam vam reći, Libera je imala velike oči boje neba, i upravo zbog toga usporedba njezina imena s bijelom i mekom pahuljastom tkaninom, iako se može činiti kao kliše, ispunjava sliku o njoj. Plavokosa, očiju boje mora, visokog stasa, i bome impozantnog poprsja i sa posljednjom knjigom u rukama, činila se kao da je stvorena za intimni i topli kontekst jedne knjižare.

Ali, vrlo brzo su se desile dvije, za Liberu, neugodne stvari: njezin je ljubavnik u potrazi za novim životom otišao u Italiju, iako joj je bio obećao da će se jednog dana vratiti pa i nju povesti sa sobom; i druga neugodnost bilo je to da su novi vlasnici koji su preuzeli zgradu s knjižarom odlučili su da taj lokal pretvore u zalogajnicu. 

Dakako, Libera je očajavala. Nije prihvatila ponudu da u novoj zalogajnici radi kao konobarica, ali je, kako bi bila svoja na svome, unajmila drugi, znatno manji prostor, nedaleko od centra grada, i otvorila novu knjižaru s knjigama koje su joj preostale od prijašnje knjižare, i novim knjigama koje su tek izlazile.

Libera se po cijele dane bavila knjigama, često mijenjajući njihov raspored u izlogu. Poslije bi, umorna, sjedila negdje u kutu uz prozor i promatrala prolaznike koji nisu okretali glavu ni prema njoj ni prema knjižari. Tijekom zime, tamo, iza prozorskoga stakla, bila je nalik negativu crno-bijele slike, iz dana u dan sa sve više suza u očima.

Liberin ljubavnik nije imao namjeru vratiti se, a njezine su se knjige iz dana u dan sve slabije prodavale.

Preveo: Xhelal Fejza

Korektura: Hashim Bahtijari

Na portalu nekoć uglednoga dnevnog lista izlazi ovakav naslov: “Rambo iz Dalmacije: Splićaninu kod kuće našli stotine puški, pištolja, bombi…” No, ne budimo pretjerano zlobni. Ni na drugim portalima i u drugim novinama naslovi o ovom događaju nisu se značajno razlikovali. Pod takvom veselom i vickastom opremom, koja nipošto nije bila lišena divljenja prema počinitelju, stoji da je u stanu pedesetsedmogodišnjeg Splićanina – čije ime policija do danas diskretno taji – pronađeno: jedna protuavionska strojnica, dva puškomitraljeza, 26 automatskih puški, 54 pištolja i revolvera, 7 prigušivača, 4 ručne bombe, jedan tromblon, 25 grama vojnog eksploziva, 42 spremnika za automatsku pušku, 12 spremnika za automatsku strojnicu, dva tromblonska nastavka za automatsku pušku, 30 lovačkih i malokalibarskih pušaka, 12.000 komada raznog streljiva, pola kilograma puščanog baruta, 11 optičkih nišana…

Ova radosna vijest, da ne kažemo blagovijest, objavljena je u petak i subotu, 23. i 24. lipnja. A već sljedećega tjedna na istim portalima i u istim novinama čitamo kako je umirovljeni policijski specijalac iz Trogira, Branko Mamić, dvije godine mlađi od “Ramba iz Dalmacije”, pucao u tridesetdvogodišnjeg mladića, jer je povjerovao da mu ovaj zavodi ženu. Ispalio mu je dva metka u glavu i jedan u tijelo, a zatim se dao u bijeg. Osim po svome junaštvu, Mamić je od ranije poznat kao strah i trepet susjedstva te kao osuđeni obiteljski zlostavljač. Ima ženu s kojom je narodio petero djece. Danima kasnije u rodnome selu predao se potjeri. Ministar unutarnjih poslova čestitao je javno policiji na uspješno obavljenoj akciji. Javno nije ništa rekao o akciji policijskog umirovljenika.

Nekoliko dana kasnije, 30. lipnja, u selu Bisag kod Varaždina, pedesetšestogodišnji Đuro Burec, zvani Đuka, kao i Mamić sudionik rata, prema vlastitim iskazima bivši policijski specijalac, kao i DJ po seoskim i zagrebačkim noćnim klubovima, nogom je provaljuje u kuću svoje davnašnje djevojke, gdje nakon nekog vremena ručnom bombom raznosi i sebe i nju.

Bracan iz Capraga, deklasiranog proleterskog naselja u Sisku, još jedan je sudionik rata. Njemu je prema jednima pedesetosam, a prema drugima pedesetdvije godine. Dan-dva pošto se ubio Đuka, on kreće po susjedstvu s automatskom puškom, puca po ljudima i pali kuće. Nema nikoga da ga zaustavi. Kad čovjek tako nasumce krene da ubija i pali po periferijama malih, od države i ljudi napuštenih gradova, može ubijati i paliti jako dugo prije nego što ga netko ili nešto zaustavi. Bracana, koji ubije jednu ženu – najprije je rani u nogu, a onda je ovjeri dok se vukla po prašini – zaustavlja njegov susjed, dakle obični građanin, tako što se goloruk uhvati za njegovu pušku, pa se tako pohrve s njim na život i smrt. Da nije bilo njega, što bi se dogodilo u Capragu one večeri koju je, ako dobro čitamo novinske vijesti, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović provodio sa suprugom i stranačkim družicama, Ninom Obuljen Koržinek i Ivom Hraste Sočo, na premijeri opere Jakova Gotovca “Stanac”, u atriju Klovićevih dvora? Inače, priča “Stanca” govori o starcu koji žudi za vječnom mladošću.

Bracan iz Capraga je, saznajemo iz novina i to, Nedžad Fetić, hrvatski branitelj, koji je 6. rujna 1991, zajedno sa suborcima Hasom Mahmutagićem i Mirkom Šašom, u Capragu iz njegove kuće odveo susjeda Radu Španovića. Sva četvorica su, pretpostavljamo, bili radnici, željezarci, proleteri. Uz tu važnu razliku što je komšija Rade bio Srbin. Bracan je primijetio da Rade špijunira braniteljske položaje, pa ga je prijavio svojim drugovima, i onda su sva trojica došli po Srbina. Strpali su ga u auto, a onda se auto zaustavio, te su Huso i Mirko sasuli u Srbina par rafala. Godinama kasnije održano je suđenje, pa su ubojice osuđene. A Bracan je bio samo svjedok. Žena u koju će on sasuti rafal zvala se Ivana. Ubio ju je skoro trideset i dvije godine nakon što je u Radi Španoviću prepoznao srpskog špijuna. Toliko dugo je na slobodi preživjela Bracanova paranoja. Toliko mu je, dakle, trebalo da napravi svoj mali jezivi rat. Njega, međutim, na portalima neće nazvati Rambo, premda bi bilo duhovito.

U onoj stvarnosti kojom se bave novinski izvjestitelji i policajci, između vijesti o zapljeni goleme količine oružja i municije u Splitu, i tri zločina koja su zatim uslijedila, ne postoji veza. U onoj stvarnosti kojom se bave sociolozi ili antropolozi, i iz koje izvire književnost, prvi zločin izravno je najavio sljedeća tri. Premda iz splitskog arsenala, koje će jedan portal afirmirati kao “nevjerojatno bogat”, dok će drugi u svemu vidjeti vijest za Ripleya i rubriku Vjerovali ili ne, nisu potekli ni pištolj iz kojeg je pucao umirovljeni policajac Branko Mamić, ni bomba kojom sebe i ženu koju je progonio raznosi Đuro Burec zvani Đuka, kao ni automatska puška iz koje po capraškom susjedstvu puca Nedžad Fetić zvani Bracan, u onoj stvarnosti koja je nadređena crnoj kronici i policijskom dnevnom izvještaju, radi se o jednom jedinom, dramaturški zaokruženom zločinu, koji se odvio na četiri različita mjesta, u nekom logičnom, prilično sporom protoku vremena.

“Rambo iz Dalmacije” svoj je arsenal, ili svoj prodajni asortiman u robnoj kući za koju, pretpostavljamo, zna ona uglednija polovina Dalmacije, kojoj i sam “Rambo” pripada, mogao je prikupiti i izložiti samo uz suradnju nekoga iz vojske i policije. Ako je ponešto i mogao prošvercati preko državne granice, protuavionsku strojnicu nemoguće je prošvercati. Naivno je misliti da je splitski izlog jeftinih slatkiša jedini takav u Hrvatskoj. Prije će biti da u ovoj zemlji postoje na desetine dućana u kojima gospoda s društvenim ugledom od druge takve gospode mogu kupiti sve što im ustreba, od one najjeftinije ručne bombe do protuavionskog mitraljeza. Pendrek-ministar Božinović, koji je, kao što smo to već mnogo puta istaknuli, po zanimanju profesor opštenarodne odbrane, najbolje zna kako funkcionira koncepcija naoružanog naroda. Možda su Branko, Đuka i Bracan čuvali oružje kod sebe doma, ali možda su navratili u prvi dućan (radi i nedjeljom!), te su od nekog “Ramba” za jeftin novac kupili ono što im je netom ustrebalo.

Ali u svemu ovom postoji i nešto što će Božinović, kao ljubitelj opere, a naročito Gotovčeva “Stanca”, koji žudi za vječnom mladošću, dobro razumjeti. Između najmlađega i najstarijeg sudionika u ovome malome ljetnom građanskom ratu dvije su, ili najviše pet godina razlike. Pripadaju generaciji kojoj i sam pripadam. Kada je 1991. počeo rat, ta su četvorica muškaraca pripadala naraštaju prvoga poziva. Bilo im je dvadeset i pet, većinom su odslužili vojni rok u JNA, naslijepo su znali rastaviti i sastaviti poluautomatsku pušku, obučili su se u osnovnim vojnim vještinama, između ostaloga u onoj za rat i za umiranje u ratu najvažnijoj vještini: dovoljno su puta bili na bojevom gađanju da nisu strepili od ispaljenja. Rat je bio, i trajno će ostati najveći i najvažniji doživljaj njihovih života. Sve što uslijedi nužno će predstavljati pad, životno razočaranje, osjećaje bespomoćnosti i bespotrebnosti… Pogotovu nakon što se nakon rata, iz razloga političko-stranačke pragme, formira država koja će trajno, kao svoju najvišu vrijednost, isticati njihovu ratnu hrabrost, požrtvovnost, vještinu u pucanju. U životu u kojem više nije potrebna vještina u pucanju, kao ni sve ono što je prati, ti će se ljudi osjećati poniženo. Učinit će im se da ništa od onoga što sad mogu učiniti nije vrijedno kao pucanje.

Barem dvojica od njih imali su bračne ili ljubavne probleme. Emocionalno uvjetovano partnerstvo između dvoje ljudi, koje se najčešće još uvijek naziva brakom, jedan je od onih međuljudskih i društvenih odnosa koji se ne mogu razriješiti ratovanjem i nemaju veze s hrabrošću, požrtvovnošću i vještinom u pucanju. Dok rat podrazumijeva odbijanje ideje samoponiženja, ljubav je uvijek vrlo blizu samoponiženju. Ljubav je svojevoljno i potpuno prepuštanje okupaciji. Drukčije ne može, i nikad drukčije nije bilo.

Ali nešto je u tom generacijskom ključu važnije: tim je ljudima obećano sve, i sve im je na papiru predano, cijela Hrvatska, duše i tijela svih njenih građana, a da to sve zapravo ne znači ništa. Danas se živi mimo njih, uglavnom od europskog novca i od turizma – takve su, barem, slike koje im izlaze pred oči, a njih se ostavilo tek s idejom da nema ničega većeg od njihova pucanja, od njihove hrabrosti, od njihova oružja… I tako su oni zapucali, dok je Božinović uz “Stanca”tancao po Gornjemu gradu. Za razliku od njih, on je pronašao recept vječne mladosti.

Sjedio sam u automobilu, čekajući suprugu koja je bila u trgovini, kad mi je zazvonio mobitel. Na zaslonu ime: Fleka.

– Hej, Fleka, što ima? – upitah svog starog prijatelja kojeg poznajem već više od dvadeset godina.

– Čuj, reci mi imaš li koga tko digitalizira filmove s osmomilimetarske trake. Već dugo imam neke trake koje sam uspio sačuvati, a ne znam što je na njima. – reče mi Fleka, te nastavi:

– Uostalom ja ti ih donesem, a ti imaš dosta prijatelja filmaša, pa ako tko može to digitalizirati…

Sjetih se odmah svog prijatelja Branka, pa ga nazvah nakon razgovora s Flekom. Branko to ne zna napraviti, ali ima on jednog prijatelja kojega će pitati. I tako u nekoliko dana, uz nekoliko poziva, trake bijahu digitalizirane. Stigle nam po Branku. Javio sam to Fleki, pa smo se našli da ih pregledamo na mome laptopu u jednom kafiću na obalama Kupe u Sisku.

Fleka je tijekom rata primijetio da vojska, koja je ušla u prostorije Pionirca (negdašnji Pionirski dom, a danas Kazalište 21), izbacuje iz ove kulturne ustanove razne papire, knjige, kazete i rekvizite. To je tada bio njihov privremeni dom, mini-vojarna u srcu Siska. Vjerujući da je sve to neko smeće iz starog režima, palili su pronađeno ispred zgrade. Fleka je u prolazu to vidio te iskoristio priliku dok nitko nije gledao i sa hrpe otpada uzeo tri stare vrpce. 

Rat je odavno prošao, a Kazalište 21 sad pripada Domu kulture u Sisku, pa je zgrada i dalje u funkciji koju je dobila svojom izgradnjom. Tu se okupljaju mladi, a i oni koji se samo tako osjećaju. Kulturnim programima stvara se nova publika. Kako sam i sam jedno vrijeme radio u Domu kulture, kao voditelj Filmskog centra, organizirajući filmske festivale i radionice za filmofile te osmišljavajući program kina, zanimalo me je što je na tim snimkama.

Sjedili smo tako na terasi sisačkog kafića i gledali nijeme filmove snimljene onomad popularnom osmicom. Bile su to snimke starog placa u Sisku šezdesetih godina. Upravo na tom mjestu danas se nalazi kafić u koji smo nas dvojica sjeli. Na starom placu ljudi kupuju čarape, sir, jaja, stoku… Neobično je vidjeti Sisak iz tog vremena, pogotovo iz ove perspektive: zavirujemo u prošlost mjesta na kojemu se nalazimo kroz ekran računala. Zatim je na snimci utrka bicikala i romobila u ulici Stjepana i Antuna Radića. Milicija u šezdesetima regulira promet dok se odvija utrka u nekoliko kategorija. Cesta, naravno, neasfaltirana. Potom ide i snimka hokeja na ledu u Sisku te Stari grad s posavskim korabljama, stare drvene kuće od kojih je do danas preživjela samo jedna. 

Nas dvojica sjedimo uz kavu i komentiramo ovo filmsko blago koje je Fleka uspio otrgnuti od sigurnog uništenja, spasiti stari Sisak od zaborava. Pridružuje nam se za stolom jedan stariji novinar, također iznenađen ovim arhivskim blagom. Vladimir Pajtler prisjeća se tih vremena kada je bio dječak.

Odjednom ide snimka tadašnjeg Kino kluba Sisak. Neki se dečkići svađaju, pa potuku, a zatim se s osmijehom raziđu. Snimka je s igrališta Segeste. Ne može se baš odgonetnuti tuku li se dečki zaista ili samo glume. Bitno je da na kraju nasmijani odlaze na ringišpil. 

A onda se na snimci pojavljuje polaganje kamena temeljca Pionirskog doma, gdje se, uz odrasle, okupilo mnoštvo djece. Novinar Vlado se smije: 

– Tko zna koja su ovo djeca, možda ih i poznajem, malo su mlađi od mene…

Nakon pregledanih snimaka, Vlado odlazi doma na ručak. Fleka i ja sjedimo i razmišljamo o ljudima sa snimki.

– Gle, sad nam je ravnatelj Branko Ištvančić, pa možemo bez problema organizirati u kinu prikazivanje ovih snimki. – predlažem Fleki. – Taman je 110 godina filmografije u Sisku, to bi bio odličan program. A možda i netko prepozna koga, možda čak i sebe?

Fleka mi potvrdi da je ovo odlična ideja, a ja nazvah Branka koji se složi s nama te predloži datum koji smo onako usput odabrali. Eto super programa!

U sljedećih nekoliko dana izradih plakat, obavijestih medije. Kako se radilo o nijemim filmovima, jer osmica nije snimala zvuk, dogovorih nastup mladog gradskog glazbenika. On bi klavirom pratio snimke, naravno, improvizirajući.

Ubrzo je došao taj dan. Okupilo se petnaestak ljudi. Kao da ljudi nisu bili zainteresirani za naše ekskluzivne snimke koje nas vraćaju u sisačke šezdesete godine. No nismo se uzrujavali. U najmanju ruku, vjerovali smo da će netko prepoznati nekoga na snimkama i tome smo se radovali. 

Stigao je ponovno naš prijatelj Vladimir, doveo kolege novinare. Snimke su trajale ukupno oko 35 minuta. Mladi pijanist izvrsno je ozvučio snimke, a publika je uživala. Ipak, nakon filma nitko da se javi da je koga prepoznao. Nitko im nije bio poznat osim tadašnjeg direktora Drage Cotića, koji je na snimci polagao kamen temeljac.

– Eh da nam ovi ljudi sa snimke mogu pričati… – pomislih to i rekoh na glas.

– Daniele, ako što planiraš još raditi s ovim snimkama, ja ti imam broj Cotića. – iznenadi me Vladimir.

– Pa zar je on živ? – zaprepašteno ga upitah.

– Živ je i živi u Petrinji. – odgovori mi Vlado. – Ako ti treba, zovi što prije jer je čovjek u visokim godinama, skoro kao i ja. – nasmija se Vlado i dade mi komadić papira na koji je zapisao broj.

Nisam trošio vrijeme te sam već sutradan ujutro okrenuo broj koji mi je Vlado dao.

– Dobro jutro! Jesam li dobio stan Cotić? – upitam.

– Da, koga trebate? – odgovara mi stariji ženski glas.

– Trebao bih gospodina Dragu Cotića.

– Ja sam njegova supruga. Danas je Drago otišao sa sinom na Plitvička jezera. Navečer će se vratiti.

Predstavio sam se gospođi i rekao joj o čemu se radi. Željeli bismo pozvati gospodina Dragu da pogleda filmove koje smo pronašli. Organizirao bih posebnu projekciju za njega.

– Drago još od sedamdesetih godina, otkad su ga otjerali iz Pionirca, nije kročio u dom. Još i danas stalno priča o svojim danima u Pionircu. – reče mi njegova supruga. – Zovite nas večeras, bit će mu osobito drago i vjerujem da će doći.

Cijeli sam dan osmišljavao kako će izgledati ovaj susret. Kopalo me je to što je supruga rekla da su ga „otjerali“ iz Pionirskog doma. Razmišljao sam o mogućim razlozima, no i dalje mi nije bilo jasno kako bi netko mogao nekoga otjerati iz ustanove koju je sam osmislio i osnovao. Strpljivo sam čekao večer…

– Dobra večer, jesam li dobio gospodina Dragu? – upitah telefonom.

– Jeste – odgovori mi stariji glas ljubazno te nastavi: 

– Rekla mi je supruga da ste zvali danas. Vrlo rado dođem, samo recite kada želite…

Sunce me je obasjalo, iako je već prije pola sata bilo zašlo. Odmah mi je kroz glavu jurnula ideja kako bi to moglo izgledati. Stoga sam predložio Dragi da to bude za tjedan dana. Kada mi je to potvrdio, odmah sam javio Branku, Fleki i još nekim prijateljima da nam u goste dolazi kulturna legenda za koju sam mislio da odavno nije više među nama.

Tjedan dana brzo je prošlo i ja sam s nestrpljenjem na licu mjesta čekao dolazak našeg posebnog gosta. Okupio se i kolektiv Doma kulture kako bi prezentirao svoj rad, sve što rade u ustanovi koju je Drago utemeljio početkom šezdesetih godina. Stiglo je i nekoliko novinara željnih Draginih priča iz prošlosti. 

Malo prije jedanaest sati stigao je auto. Dragu je sin dovezao u dvorište Pionirca. Kad su se otvorila vrata auta, prišao sam Dragi i pomogao mu da izađe.

Starac sa štapom uspravio se uz automobil, pogledao u zemlju suznih očiju i rekao:

– Tu sam zabio prvi čavao u dasku, baš na ovom mjestu gdje sad stojimo… 

Kolege su prilazili i predstavljali se, a onda smo polagano ušli u dvoranu kako bi Drago vidio materijale koje je Fleka spasio prije tridesetak godina. Sve oko sebe pažljivo je gledao. Zidovi, prozori, vrata, svaki kutak ove zgrade njemu je pričao priču, sjećanja su samo navirala…

Drago je bio prvi ravnatelj Pionirskog doma, zamišljenog kao mjesto na kojem će se okupljati prije svega djeca i mladi. Kultura, kazalište, film, pjesma, ples… Bili su to programi za njih, koje je Drago osmišljavao i organizirao sa svojim timom. Bio je inspiracija kazališnim glumcima Siska koji su upravo zbog njega odabrali svoj poziv. Iz njegovog rada proistekli su kazališna grupa Daska, Baletni studio, Filmski centar i još mnogo toga zabilježenog i nezabilježenog. 

Međutim, početkom sedamdesetih godina, vlasti su Pionirski dom vidjeli kao sredstvo za politički (pre)odgoj omladine. To se Dragi nije svidjelo i usprotivio se tome, pa su ga ubrzo smaknuli s pozicije ravnatelja. Skroman, ali i ponosan, od tada do ovog trenutka nikada više nije stupio nogom u Pionirac…

– Pa čime ste se nakon toga bavili? – upitah ga radoznalo.

– Bavio sam se lončarstvom, keramikom. Mislim čak da je jedna žena iz Kostajnice kupovala od mene keramiku, a zatim ju ocrtavala. Možda je poznaješ? – upita me Drago.

– Jela, zar ne?

– Da, Jela Šolić! Poznaješ je? – ponovno me upita on.

– To mi je bila baka! – krenule su mi suze, a Drago me je iznenađeno pogledao i od srca se nasmijao. 

Rekoh mu da je baka Jela umrla prije par godina, doživjevši više od devedeset godina.

– Eto, meni je punih 88 godina – reče mi Drago pokazujući štap. – Al’ bez štapa nigdje!

Kad smo pogledali filmove, opisao mi je svaki događaj, svega se sjetio. Znao je ime svakog onog djeteta sa snimke. Bilo je mnogo siročadi s Kozare, djece koja su nakon Drugog svjetskog rata posvojena u Sisku. Obišli smo prostorije Pionirca, gdje su mu djelatnici opisali što tu rade. Zastao bi i malo razmislio, a zatim ispričao neku zgodu iz vremena kada se gradio taj centar.

– Ovo je projektirao poznati arhitekt Branko Hrs, međutim, nitko ne zna da sam mu cijeli projekt zarotirao kako bih spasio jedan veliki bor koji je tu rastao. Vidio si ga na snimkama. E, taj su bor htjeli posjeći, a ja sam im rekao da samo malo zarotiraju sve ovo i bor je u konačnici bio spašen. – ponosno će Drago. – Došao sam iz osnovne škole u Budaševu  ovdje u Pionirac i pokrenuo brojne aktivnosti. Lutkarska je privlačila najviše mladih, no i foto-kino klub  plijenio je pažnju. U deset godina od otvaranja Pionirskog doma napravili smo pravo čudo u kulturi. A onda su došli neki drugi ljudi koji nisu shvatili ove vrijednosti. I to je bio kraj moga posla…

Drago se zamislio i opet zasuzio. Šutjeli smo. Šutjeli smo na trenutak svi. Poput doboša lupala je tišina po zraku u Pionircu. Gromoglasna tišina.

Prošlo je od tada pet godina. Drago mi je obećao da ćemo se viđati, ali sam ja u međuvremenu otišao iz Doma kulture. Desio se i potres koji je toliko razdrmao Dragin Pionirac da je zgrada morala u konstrukcijsku obnovu. Negdje pred kraj 2022. godine pročitah u novinama da je Drago preminuo. Nema više ni novinara Vladimira koji je s Dragom uređivao časopis Kurir. Vjerojatno se sada negdje smješkaju prisjećajući se jednog vizionarskog projekta na polju kulture koji su začeli. Možda je s njima i moja baka Jela koja im pokazuje na keramici pletere i cvjetne motive koje je kistom nacrtala.

Često mi na društvenim mrežama izleti fotografija napravljena onog dana kad nam je Drago Cotić, legendarni kulturni vizionar, pripovijedao o maloj sisačkoj ustanovi koja je na lica djece i mladih donosila osmijehe. 

U međuvremenu, Fleka je na Hreliću nabavio stari škriputavi projektor za osmomilimetarske filmove. Često se nađemo na krovu njegove zgrade, pa pod zvijezdama na platnu pustimo originalne filmove koje je on spasio ratnih devedesetih godina. Kada vidimo brkatog mladića kako polaže kamen temeljac Pionirskog doma u Sisku, u isti glas kažemo: 

– Eno Drage Cotića!

Uz škripanje kotačića na projektoru, kada na nijemom filmu vidimo djecu koja se smiju i plješću, kao da ih čujemo. Čujemo dječju radost i Draginu svečanu najavu otvaranja jedne nove dimenzije zabave, izrasle iz klice kulture koju je on usadio u onaj kamen položen u zemlju. Fleka i ja nazdravimo pivom, a zatim gledamo zvjezdani film na nijemom nebu iznad Siska.

NIN 6.7.2023

U četvrtak 15. juna došao sam na beogradski aerodrom tri sata ranije kako bih što opuštenije obavio čekiranje na letu JU 604 Er Srbije za Beč. Predao sam prtljag, uzeo bording kartu, i uputio se prema pasoškoj kontroli. Tamo sam se našao u dugačkom redu, i kada sam se nakon više od pola sata čekanja konačno približio graničnom prelazu, zazvonio mi je mobilni. Agencija Step Travel, kod koje već godinama kupujem avio karte, obavestila me da su upravo dobili informaciju da je otkazan let za Beč. Mahinalno sam pogledao na tablu odlazaka pored koje sam se u tom trenutku nalazio. I dalje je stajalo planirano vreme poletanja JU 604. A onda, gasi se vreme polaska, i pojavljuje se obavest: let je otkazan.  

Odjurio sam na šalter informacija Er Srbije gde su mi veoma ljubazne službenice, Milica i Marija, predložile da me prebace na večernji let Austrija erlajnsa za Beč. Međutim, pre novog čekiranja kod austrijskog avio-prevoznika trebalo je uzeti prtljag, koji je već krenuo uhodanim putanjama prema odredištu. I dok je Marija proveravala da li kod Austrijan erlajnsa ima slobodnih mesta, Milica je pošla sa mnom u lov na prtljag. Posle skoro sat vremena konačno smo uspeli da pronađemo moj kofer, međutim, ispostavilo se da više nema slobodnih mesta na letu Austriana za Beč, pa mi je izdata karta za jutarnji let u 7 časova.

Te večeri u Beogradu poplava, sve stoji. Na Gazeli haos. Ne bih da ulazim u avanturu sa divljim taksistima, pa narednih sat vremena čekam autobus koji će putnike sa otkazanih letova za Beč i Skoplje odvesti do hotela Slavija, a sutradan u pola pet ujutro izvršiti transfer do aerodroma. Odlučio sam da se ne odvajam od grupe. I tako sam u svom gradu prespavao noć u hotelu. Dobio sam i vaučer za večeru. Kada smo u pola pet ujutro krenuli iz Slavije, preuzeli smo na recepciji lanč pakete. A onda, još jedno iznenađenje. Na aerodromu nas je dočekao haos. Pokvarila se pokretna traka za prtljag, pa je čekiranje obustavljeno baš na šalterima gde je i let Austrijan erlajnsa za Beč. Sve stoji. Putnici preskaču gomile kofera. Četrdeset minuta kasnije, traka se konačno pokreće. 

Dok na gejtu čekam ukrcavanje, listam vesti sa interenta. Jedna izjava iz Er Srbije metaforički sažima čitav problem. Upisujem u tu izjavu i ono što verovatno nije bila namera osobe koja ju je izrekla.

“Moguća su kašnjenja, moguće je da će i dalje biti otkazivanje letova, ne samo kod nas, pričam generalno, zato je potrebno da putnici shvate da je ovo još jedna izazovna godina, još jedno izazovno leto”, rekao je Bojan Aranđelović, viši menadžer za planiranje i optimizaciju reda letenja “Er Srbije”.

Da, važno je da građani Srbije shvate da je ovo još jedna izazovna godina, jedna u nizu od jedanaest izazovnih godina, tokom kojih je Srbiji otkazana budućnost, kreće se unazad, i sve je veća udaljenost koja nas deli od normalnog sveta. 

Živimo u zemlji u kojoj je predsednik nezvanični advokat vlasnika najveće plantaže marihuane u Evropi. U zemlji gde su normalnost i zdrav razum obesmišljeni i uništeni, gde je sve podređeno volji jednog čoveka koji nas sa bandom svojih vernih razbojnika vodi u ambis. I dok mi budemo tonuli, ta vesela družina “patriota” leteće prema nekoj egzotičnoj destinaciji gde će dobiti azil od onih kojima su prodali Srbiju, njena rudna bogatstva, plodne oranice, vazduh i vodu.

Srbija danas životari u mulju robo-feudalnog uređenja. Ispostave naprednjačke vlasti širom zemlje vode nasilnici i psihopate, korumpirane neznalice i štetočine. Dovoljno je samo pogledati skupštinske rasprave kada naprednjački prvaci po modelu Sime Spasića kidišu na časne i čestite poslanike koji pokušavaju da unesu zrno razuma i odgovornosti u taj ludi svet. Naravno, ludilo je samo metoda kojom vlast blokira i obesmišljava svaki pokušaj uspostavljanja minimuma tolerancije i kakvog takvog razuma i reda.       

Dve užasne tragedije nedavno su zadesile Srbiju. Zar je trebalo da se ugasi osamnaest života, pa da se građani zapitaju u kakvoj to zemlji žive? Protest “Srbija protiv nasilja” poslednji je poziv za let JU 2023 prema destinaciji normalnog sveta. 

Stojan Vučićević: Moja najdraža pjesma: antologija hrvatske poezije, Matica hrvatske Stolac, Stolac 2021.

Ako ste u današnje vrijeme, naročito u Hrvatskoj, zemlji bez pravih knjižara, čitatelj na hrvatskome i ostalim našim jezicima, do mnogih knjiga koje će vam biti važne nećete doći preko knjižara i javnih knjižnica. Čak i ako ste, upravo zbog toga što ste čitatelj, redoviti gosti u Beogradu, gradu sve boljih, većih i ljepših knjižara, te u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, gdje knjižare, kao i u Hrvatskoj, jedva da postoje, do svih svojih knjiga opet nećete doći. Njih će, s mišlju na vas, naokolo nabavljati vaši prijatelji. Ako za neke od njih prethodno i niste znali da su vam prijatelji, ništa vas u prijateljstvo neće toliko uvjeriti kao saznanje da vas tako dobro poznaju da znaju koliko će vam baš ta određena knjiga biti važna.

Almin Kaplan jedan je od danas važnijih aktivnih pisaca naših jezika, za čije mi prijateljstvo knjige ne trebaju kao dokaz. Ali kako Kaplan jako dobro zna što bi mi u tim knjigama moglo biti važno, on ih šalje. Pritom, radeći u Mostaru, a živeći u Dubravama kod Stoca, skoro na samom rubu naših svjetova, do knjiga koje mi nabavlja ne samo da bez njega ne bih mogao doći, nego za neke ne bih imao od koga ni čuti. Evo što mi je neki dan Almin Kaplan poslao:

Stojan Vučićević (1941.- 1989.) hrvatski je pjesnik, doživotno obilježen robijom na Svetome Grguru, gdje je dopao još kao gimnazijalac. Rodom i zavičajem iz istočne Hercegovine, s ruba Popova polja, željezničarski sin, studirao je u Zadru, pa se doselio u Zagreb, i poživio život kao trajno sumnjičen i progonjen marginalac. Sredinom svibnja fasovao je, po prekršajnoj prijavi, četrdeset dana zatvora, navodno jer je olajavao nadređene i nekakve udbaše. Stvar djeluje krajnje uvjerljivo i logično: ljudi koji su bili označeni, žigosani, obilježeni, bivši politički zatvorenici, morali su u Jugoslaviji paziti što govore mnogo bolje od ostalih građana. Ono za što je Vučićević, kao porodični čovjek, akademski građanin i pristojna osoba, 1976. završio u zatvoru, netko neosuđivan mogao je nekažnjeno izgovoriti, reći, učiniti… Umro je rano, martir s vječne margine, jedan od meni važnijih hrvatskih, ali i hercegovačkih pjesnika. Jedan od odistinski mojih pisaca.

U neka doba je, nekoliko godina pred smrt, po uzoru na jednu prethodnu knjigu (Dragoslav Zira Adamović: Antologija savremene jugoslovenske poezije, Narodna prosvjeta, Sarajevo 1958.), Stojan Vučićević krenuo da sastavlja svoju antologiju hrvatske poezije, tako što je odabrao pjesnike kojima će poslati isto ono pitanje koje je Zira Adamović slao pjesnicima pri sastavljanju svoje antologije: “Koja Vam je pjesma od onih što ste ih dosad objavili najdraža, i zašto?” Zašto posao nije priveo kraju (ili jest, pa se izdavač predomislio?), je li se, možda, nečim razočarao, jesu li ga neki ljudi, možda i neki od pjesnika koje je izabrao, nanovo povrijedili, nikad to nećemo saznati, premda možemo pretpostavljati.

Tek, trideset i kusur godina iz Vučićevićeve je zaostavštine iskopan rukopis knjige, tojest nađene su pjesme i pjesnička obrazloženja, a s njima i pisma onih koji su slali odgovore (i jedno, ono Petra Gudelja, koji je, tipično gudeljevski, otklonio svoje sudjelovanje u antologiji, jer da ne zna koja mu je pjesma najdraža…) Miroslav Palameta, književni znanstvenik, nekada sarajevski, poslije mostarski pa splitski, rukopis je sklopio u knjigu, napisao predgovor, i tako je nastao jedan od onih zanimljivih, neobičnih i važnih svezaka, kojima će se čitatelj često baviti, a nikad ih neće dočitati. Na neki će način obilaziti ovu knjigu kao Vučićevićev grob, i kao njegovu živu autobiografiju.

U antologiji “Moja najdraža pjesma” nisu najbolji hrvatski pjesnici onoga vremena. Premda dobar dio njih pripada onodobnom pjesničkom vrhu. Ali unutra su i mnoga u međuvremenu zaboravljena imena, uključujući i one koji su bili potpuni književni marginalci i u vrijeme kada im je Vučićević slao fotokopirani formular s pitanjem. Unutra su, recimo, neki od zavičajnih, hercegovačkih pjesnika, Hrvata, koji svojom poezijom nikada nisu uspjeli preći nekad nevidljivu, ali jednako prisutnu, a danas službenu graničnu crtu prema Hrvatskoj. Bilo bi, recimo, zanimljivo izbrojati koliko je u ovoj Antologiji hrvatske poezije pjesnika koji se nisu našli ni u jednoj drugoj hrvatskoj antologiji.

Unutra je, tko zna kako, i jedan makedonski pjesnik, s pjesmom prevedenom s makedonskog. I, što je veoma važno i na neki način ganutljivo, nekoliko markantnih srpskih pjesnika iz Hrvatske, među kojima se bar jedan nakon 1995. našao u doživotnom progonstvu u Srbiji. Tko zna što bi on, ime mu neću spominjati da ga ne dovodim u nezgodnu situaciju, rekao na činjenicu da se upravo našao u prvoj i jedinoj hrvatskoj antologiji u svome životu. Koliko je, međutim, onih hrvatskih pjesnika koji ozloglašenom narodnom neprijatelju, politički sumnjivom Stojanu Vučićeviću nisu odgovorili na njegovo pismo s formularom, ne želeći se zamjerati onima kojima se nije bilo zdravo zamjerati? To nikada nećemo znati.

Uz pjesme u većini slučajeva idu i objašnjenja pjesnika, zašto su im najdraže. A jedan hrvatski pjesnik iz Vojvodine, nemojmo ni njega spominjati, premda je pokojni, zapitao je zašto formular nije stigao i njegovoj supruzi, također hrvatskoj pjesnikinji. Ne znamo je li mu Vučićević išta odgovorio. Ja, međutim, njihov čitatelj, mogu samo reći da je neizabrana supruga mnogo, mnogo bolja i ostvarenija pjesnička osobnost od svoga izabranog muža. Ali tako to jest u antologijama i u životu. Nedostaju mnogi dobri.

Črnja

U to vrijeme još uvijek živ i aktivan, esejist, višestrani i višestruki književni poslenik, čakavski entuzijast i gospodar, Vučićeviću je poslao, uz kratko obrazloženje pjesmu “Dičnemu Marulu”, čije tri posljednje strofe vrijedi citirati, jer su pomalo i Vučićevićev epitaf, premda su pisane Maruliću Marku: “Aš život je vaš,/ vi ki ste pjani i bludni./ Oni ki nikat ne umiro,/ do krvi so brižni trudni./// Pak ti mudros besmrtno išći,/ oj Marule,/ buos i proklet./ Na krvaveh bespućah utrobo razdiri sojo./ Vapi do Neba./// I od plača neka ti pukne/ čisto predično srce./ Muki tvoje/ so ljuden potreba.”

Kanon margine

Knjiga u izdanju Matice hrvatske iz Stoca nikada neće stići ni do Zagreba, a ni do Sarajeva. Ako slučajno stigne, bit će to iz razloga koji s poezijom, antologijom i antologičarem nisu u vezi. Bit će to iz duga prema rođacima koji žive u dubokoj provinciji, prema neželjenim čuvarima granica naših jezika i zavičaja. Na neki način, to je, možda, dobro i ispravno. Stojan Vučićević i njegovi pjesnici, pa onda i sam Marul, onakav kakvim ga čakavski pjesnik gradi i zamišlja, pripadaju kanonu margine. Sasvim je s tim kanonom u skladu da Almin Kaplan po Stocu za mene nabavlja još jedan primjerak Vučićevićeve knjige, i da mi ga onda šalje po piscu, filmskom scenaristu i redatelju Namiku Kabilu, u Zagreb, u samo središte hrvatstva, gdje su margine uske i lako se s njih leti u provaliju.

                           za Ljuba Čupića

Pitaš da li znam šta je vrijeme:
Ne znam – to nije
Za čovjeka

Valjda
Onaj koji to zna
Usavršio je načine
Opstajanja u vječnosti

A ne umijem ti ni objasnit
Zašto mi je glava
Prazna

Moj drugu
Ti duhu dolazećeg:
Ja sam umro davno –

I poslije mene trajem kroz tebe

(2019-2020)