Vrijeme je moralo nestati da bismo se našli upravo tamo gdje čitatelju valja biti, između promatrača i teksta, da bismo dohvatili imanenciju smisla o kojem “Trenutak u Toploj” kao jednodušan fragment- cjelina, kao poetski esej i (prvi sveobuhvatni) sintetski književni senzibilitet pjeva. Ali vrijeme je i da književna kritika prepozna, i na obuhvatniji način predstavi pjesnički esejizam i poetsku prozu Milana Garića. Ovaj je pjesnik mislilac, i njegovo je djelo perfekcija što ujedinjuje tragalačku genijalnost, živu biografsku oznaku, visoki stil i superiornost pred egzistencijalnim strahovima, reduciranu ekspresiju apstrahiranu umom kao i moćne, simbolske znakove i principe po kojima u svakom trenutku osjećamo, znamo da smo i mi poput pjesnika živi, da smo svevremeni. Kada u preko šezdeset pjesama suština odabere Garića kako bi se kroz njegov jezik i riječi objasnila, istresla, pred noge nam se prosula tada je kazivanje komplementarno životu i praznini što nam je imanentna. Jer baš sve želi objaviti svoju prisutnost, progovoriti unutarnjim glasom/“unutrašnjim pojem”- i “lipe što mirišu i kada su počupane”, i “raspeti bog što nam pada u zagrljaj”, i instrument što progovori tek nakon “postupnog odvajanja od stabla svega što nije violina”. Pjesnik je onaj što “vjeruje u bjelinu”, u jezik i riječ takvom čistotom i jasnoćom izraza, odbacivanjem općih ideja u korist svake one nijanse koja izražava suštinu ili suštini pridonosi. Kritičko- spoznajni je to izlazak njegove poetske egzistencijalne esejistike; iskorak iz ništavila i mraka ali i iz ustaljene, tako predvidive stilsko-kompozicijske logike. Njegovi su motivi i forme kojima kontrastira realizam nadrealnim, simboličkim slikama i prizorima nevjerojatno jednostavni u svojoj značenjskoj složenosti (po onoj Wittgensteinovoj “sve što se uopće može reći, može se reći jasno, a o čemu se ne može govoriti o tome se mora ćutati.”). Ova je pjesnička proza (zašto ne i prozna poema?) racionalizacija iracionalnog na način da se ne brani ni jedno ni drugo u svojoj zasebnosti. Istost u ovom umjetničkom postupku nikako nije negacija rasta. Ono je kazivanje još stvarnije, dublje i obuhvatnije. Jer svaka emocija i misao ima pravo na sudbinu, svaka bivanost poput “noći koja liže sve što smo dodirnuli jezicima”, poput “žara koji još uvijek možemo čuvati pod pazusima”, kao ljubavnici koji se jedno u drugom ogledaju, koji rezoniraju šutnjom i pokretom traži i daje povjerenje svom čitatelju. I kada zamiriše mrak i kada se otjelotvori unutarnjost baš kao u bodlerovskim “sretnim minutama”.
Ovo je poezija što se ne želi dopasti, ona je naime posve indiferentna prema takvoj banalnosti. Ne zanima je forma ali gle čuda, ne zanima je ni sadržaj. Ona zna da nije ni enciklopedija ni rječnik pojmova i značenja. Ne objašnjava svijet i ne oponaša osjećaj, ona je život sam. Život u pismu, u udisaju memorije (“jer pjesnik za zaborav ne zna”- Milosz) što joj vrijeme ne odmaže i ne oduzima ništa već joj upravo novu jasnoću pridružuje. Malo je tko (sem razornih Rimbauda i Baudelaira) opjevao eros i žudnju, ljubav i dodir, igru i potrebu kao instinkt u umu i iz uma koji lišen srama odabire strast i nagon kao onu harmoniziranu svjesnost u ekstazi kojom se najpotpunije ostvarujemo u drugom biću. Garićeva prozaizacija poetske slike odsutnosti i istovremene sveuronjenosti čovjeka u svemir koji ga opkoljuje istovremeno je blistava i uznemirujuća. U tim slikama naše su izmještenosti i samoće te koje smanjuju svijet baš kao u Kafkinim romanima. Bibliocentrična je to, organska praforma kojoj je vraćeno sjećanje i u kojoj ni travka nedužna nije. A za nezaborav sve treba svog promatrača što ne iznevjerava slobodnije i duhovnije ritmove, evokacije nezamislivog, provociranje očekivanog, strukturiranog i plošnog. Jezik je alat, produžetak damara, on je pomicanje uma, sabijena energija u malom volumenu slova. Garićeve (ne samo najrafiniranije) rečenice nude toliko mogućnosti poimanja i razrade, slobode u interpretaciji i dijalektici gibanja u umu. I čine to s lakoćom; njegova rečenica nije teška, njegov je genij posve izmaknut privlačnoj ritmičnosti u rimi a svakim slovom, bjelinom i zarezom primaknut prostoru duše. Garić napušta i odustaje od gotovo svih postupaka, alegorija, usporedbi, anafora…pjesničkih figura koje s lakoćom pridobijaju pažnju naših sinapsi ali i “intelektualnih” krugova. On odabire pucati u mozak, vjerujući kako je naša intelektualna savjest pretpostavljena kvaru što je tako čest u osjećaju. A odmah iza mozga sjećanje jest. I duboka zakonitost u prožimanju svih stvari što se u kretnji dotiču. A u jeziku konačne i dovršene bivaju. Ta je Garićeva estetika gledanja unatrag estetika gledanja u dubinu, u bezdan. A sve uopće zamislivo već se dogodilo u nama, dakle i u jeziku. Dok je zbiljsko često nepodnošljivo, poezija je obogaćivanje čovjekovo, ona je izlaganje duše i utrobe gladne smisla, gladne bivanja u smislu. Znamo li uostalom da valja “uzvodno od govora, nizvodno od šutnje” dok nam “drvo najljepše pjeva tek kada umre”(“Graditelji violina”) i da ćemo “možda jedared umrijeti” kao i da nam je “reći što više na što manjem prostoru” pjevajući “tako tiho, glasom malih stvari”. Kakva razigranost i majstorstvo u atmosferi i ideji kada (ponovno o jeziku, ovaj put kao kritičar) Garićeva pričanja ustanove: “Pišući pjesme vi kao da svo vrijeme sebi zapravo branite da zapjevate cijelim bićem…”. Koliko je savršen meta-jezik koji postavlja pitanja o svrsi poezije (“Ima li veće prošnje od pjesnikove?”; “…Od kada razliku između pjesnika i stihotvorca/ne čuje i ne raspoznaje skoro niko.” ) pa nam povjerava: “u jeziku se može kriti drhtavica od samog sebe”. Nikada metrika nije bivala radi umjetnosti niti je potresenosti metrika nužna. Samo ono krvavo ispod čovjeka preuzima i zadaje ritam i formu uobličenja rečenice ili stihorečenice. U “Trenutku” čitatelj je u stalnoj relaciji i sugestivnom dijalogu s tekstom. Smisao slikom biva, slika melodijom a kompozicija biva ne nužno “od nota” već i od slova što su grunula iz pisca takvom silinom da ih je bilo moguće sustići samo snagom i širinom uma i pridružene mu duše. Pjesnik se ne povlači “ispred svog predmeta”, uzbudljivo i sugestivno, s nehajnom ironijom kreće se tom tjeskobnom zonom ne robujući objektivnosti koja teži okameniti svaku novu mogućnost i ideju. Poezija je to krajnje lična i naga baš kao što je “svijet onoliki kolike su granice našeg jezika” (Wittgenstein).
Razumijevanje u najvišem smislu potom i kao rezultat traganja u jeziku podrazumijeva da se književnost odvaži na razaranje površine svijeta. Bez takva razaranja stvaralaštvo je nemoguće. Garićeva poezija ipak nije ljudonostalgija iako takvu istinu, takvu jednu sveprisutnu općenitost osjeća (prije nego promišlja) kao objekt interesa. Njegov se jezik kreće prostorom imaginarnog dodajući mu, baš kao u teoriji – vrijeme. U formi četverodimenzionalne sjene realiteta pretočene u iskustvo u jeziku samom. Hermeneutički krug Garićeva poetskog pričalaštva supstituiran je u otmjenu instinktu i daru da se s jezikom uma ima činiti što se činiti mora. Tempo njegove poezije u polaganu je i dugu dahu. U njemu nema umora a njegov je genij sav u sluhu za napetosti, u tome što mu ništa čovjekovo nije strano, u izrazitu instinktu za onu istinu što je iza svake pojedinačne istine, u nepristajanju i nepriznavanju granice između jezika i uma (nije li to isto?). Garić govori o smislu i kada govori o mački, djetetu, materiji, ljubavi, praznini, žudnji, ribi, metafori besplodnosti koja porađa ženu darujući je plodom drveta (“Vasko iz daljine”). Identično čini i kada pjeva o dijalogu (“Evo meni moga razgovora”, “Sjedim s Wittgensteinom”) produbljujući interpretaciju u svim smjerovima a ne samo u dubinu, približavajući se onom središtu koje poništava prvotne dojmove i razmak među stvarima (stvarima koje nije logizirao). Ova je ljudska psiho-autopsija sve samo ne poslušna, ta je poezija misao bez brida, bez kraja i bez početka. Pjevanje je to što misao i osjećaj u jeziku biva, u njegovim znakovima i bjelini šutnje. U njemu stanuje sjećanje i umsko; ne samo kao činjenično stanje već i kao nova realnost. Iz nekog razloga toliko poznata, izuzeta od svakog pogrubljivanja, razumljiva i bliska u mjeri da uzbudi sva naša osjetila, da nam rezonira poput zrcala. Garićeva poezija toliko je toga pa je tako i filozofski roman/poema egzistencijalizma. Ona produbljuje ponor između stvari da bi ih dopričala u svakoj nijansi i odmaku, u sve do jednom interpretativnom scenariju koji je uvijek autentičan, neponovljiv, ličan (vezan za unutarnji pokret čitateljev). Njegove su slike metafore unutarnjosti same. Osim što ih nije briga za sintaksu ne daju se impresionirati i ekskluzivno vezati niti za misao iz čovjeka samog. Uvijek ali uvijek misao je Garićeva suodnos čovjeka i stvari. Ona je povratno slušanje sraslosti odnosa, nova istina koju smo naslućivali ali koju nismo do kraja u sebi dopričali. Stvaralačka snaga nije tek u oštrini osjetila (ona je dakako i u tome). Njezina je sila sva u volji i kretnji potpunog i bespoštednog prijanjanja uz misao, žudnju, afekt, osjećaj i čuvstvo.
“U kojem jeziku ćeš umrijeti…?” samo jedna “suština je poja”. A “ako nevjerstva nema izvan jezika, ima li praštanja, pitao bih se, pitao bih je.” uspostavljanje je dijaloga s tekstom (po onom istom Heideggerovom hermeneutičkom krugu) na način istovremeno dovršen i nedovršen, ontološki i osjećajni, samorazumljiv ali i nikad do kraja razrješiv. Rečenice su njegove onostrane i žestoke, napete i u istini (ne i u načinu) neobuzdane. Dinamika je to jednog svijeta i njegova jezika što mu nisu daleki ni mrak ni svjetlo, ni ljepota ni jezivosti. Poema je to fotografsko-filozofskog pamćenja u jeziku i izrazu. Vrline su neracionalne, krajnje neusavršene forme. Tek nanovo mogući, negdašnji “mi” ekvivalent smo kakvoj takvoj nadi u smisao. Dok se “pretražujemo u jezicima i poprimamo boju zidova pored kojih prolazimo…” slaba smo i bespomoćna protuteža stvarnosti. Sami se sebi a zatim i drugima polako prestajemo uklapati u komad. Preostaje nam metamorfoza u ono što je bilo, a sad je moguće još samo u prostoru memorije. Taj neprekinuti preobražaj i prožimanje; sveprožimanje osjećaja, vremena i njima pridruženih formi. Okrhnuta nježnost što proviruje iz samoća vlastitih kretnji. “Sjećaš me ti..” mila je misao. Zaboravljena i nespretna pažnja što se zastidjela potrebe da joj eto- ni kraja a ni konca nema. Besmrtan je ovo pjesnik. Mio, od boli, čudestan… i prepun sjenki. Prolazi život. I u tom nestajanju Garić je velik. Ne egzistira na sentimentalizmu i doslovnosti. Njegova je pažnja precizno i promišljeno pomjerena u onaj specifični prostor koji traži da i sam objašnjen bude. Pritom, otvara nova pitanja. Kao što je ono o filozofiji bola koja bi inače završila kao košmar, mora iz koje se nemoguće probuditi. Boje i mirisi Garićeve poezije nisu tek introspektivno izvarirani. Oni su metamorfoza zvuka suštine ispod granice čujnosti. Duše mirišu u Hadu, reče Heraklit. A ništa ne miriše tako magično, dominantno, gusto, vampirski krvocrveno kao poezija Milana Garića. U tom Svijetu mogućeg, krajnje neizvjesnog i jedva podnošljivog Milan je prosto i jednostavno nedostižan. Ono što Milanova poezija naslućuje u nama nema kraja i ne može ostati nezainteresirano za svoju sudbinu u jeziku. Tu uspravnost u riječi, prožimanje i ozvučenost osjećanja i misli Garić pretvara u jedinstvenu knjigu – sinoptičku viziju poezije same. Koliko je samo obasjavajuće punoće in re u stihovima: “Gledajući ih tako mogao bi nenadano čovjek / kao sa ispruženog dlana odgonetati svoju tajnu: istovremenu pomirenost i nadu vlastitog disanja. / Ribe u ravnovjesju dovoljnog razloga i bezrazložnosti, / opuštene i posvećene, sve dok im neko ne baci odozgo / kakvu mrvu- tada se one prenu,zatrzaju glavicama i repom/ kao vrh pisaljke što se mrda hvatajući u jezik samoga bića/ pjev, načas jurnu nagore i vrate se da kruže praznih usta.”
O samoj pjesmi “Trenutak u toploj” (kao i o drugim pjesmama iz istoimene zbirke) pisala sam kao o probuđivanju inertnih stanja, materije i osjećanja što ih Garić lucidnim, kritičkim intelektom provocira. Imenujući je kao poetsku kroniku mišljenja o ljudskoj egzistenciji. U kojoj svako kretanje (a slutnja kretnja jest) izaziva uzbuđenje i potres u psihi: i nitko tu više nije nedužan. A ako nema apsolutne nedužnosti ne znači da nema relativne. I eto muke u nastojanju da se pridruži smisao toj relativnosti u nevinosti. Jasno je da govorim o agonu u poetskom, onom supstancijalnom u abecedi bola. “Trenutak u Toploj” je velika pjesma. Veliko djelo. Ona je primarno sklad u zvuku i ritmu. Ali iza te mirnoće i skladnog tona bije se ljuta, živa bitka. Furiozna potraga za suštinom. I ta suština koja nas muči neprestano, u sjećanju kao i u instinktu o nadolazećem, pokret je ka izmirenju i harmoniji prije konačnog opadanja i smrti. Milanove su rečenice sveinkluzivne u značenjima i bojama, nenadmašive u mirisima. Pa nam tako plode uvjerenje da smo upravo prisutni u slikama što ih položi pred nas kao treperenja kaleidoskopa da nam potom, krajnje intenzivno, silno… jasno, ruzmarinom i rajčicama zamiriše i sjećanje …jače no što bi mirisalo da je bilo moguće “ustati i raspakirati stvari…ostati.”
Postoje te opsesije što hrle živom odru. Onom što je mrtvo odavno, onom što ne egzistira u realitetu. Ali perzistira u misli, krvotoku, potkožju. O tom i takvom značenju ne samo da govori već primarno traga Garić. Traga i potom izrazom preobražava. Lapidarnost i jednostavnost govorenja o užasu posve izdvojena od banalnog, pretjeranog, pročišćena od svega nepotrebnog pa tako i od viška emocije u riječi. Ali slike koje nam povješa na kolce zakucane po mokrim zidovima mozga paradoksalno – o agoniji i uzaludnosti pričaju utoliko opsesivnije ukoliko su slušačima/čitačima kroz njihovo pojedinačno iskustvo nanosile više bola. I možda nas pomisao na raj približava Bogu ali pomisao na Pakao vraća nas čovjeku: ”…dugo mi se činilo da je svaka pomisao na izlazak / iz pakla provirivanje u raj, ne znam kako bi uopšte / mogao postojati ikakav raj ako se govorka i ako znaš / da negdje postoji pakao; ne znam, zapravo, čemu teške, krupne riječi kad one ne mogu biti ništa više / od vjetrokaza, neki putokaz, možda…”. Raj— kako to gorko degradira čovjekovu kretnju i dubinu. Pokrenuti narativ o konceptu PakloRaja nikako nije lako, jer šutnje su tim teže i pamte se duže ako dolaze od onih koji o njima kao o cjelini promišljaju. Teže nego grmljavine i ponavljajuće jeke onih koji su sav svoj duh i intelekt upregli kako bi Paklu(o)/Raju, negirajući njihovu sintezu— oduzeli sveobuhvatnost…sveprožimajuću lucidnost. “Topla” je i ep, ne samo po narativu. Ona je hotimično dijalektičko sagledavanje preobražaja svijeta što ga je umjetničko sjećanje preciziralo u mjeri gotovo nepodnošljive, čudesne kontrarnosti. Ona nije, suštinski i pojavno, tek promišljena erudicija suprotstavljanja. To je prije svega i iznad svega prepoznavanje mogućnosti, višeznačja u stvarima i ljudima. To je ono zbog čega vrhunski Pjesnik vrhunski jest— prodorna…plamteća, snažna i nepotkupljiva misao.
Milan Garić jedan je od “u značenju i riječi” najmoćnijih pjesnika. Ali i jedan od najvažnijih suvremenih pjesnika. Formalno je i suštinski relevantno ponoviti: ako daješ duh…ako, prerastavši optuživanje, muku herojski poneseš u naramku, ako dvostranošću i jednakom strašću ispljuskaš i parcijalnu etiku i prividnu estetiku, ako ne ugađaš prostoj duši evokacijom plitkih spoznaja i prizora, ako ljubiš pokoj mrtvih a u prsima zalijevaš mrak i pobunu, ako prigrliš prepuštanje i za rever mu zatakneš ironiju, ako te imenuju tragačem truleži i ništavnosti, ako ljepoti spustiš ruku na obraz, ako odeš da bi ostao, ako amputiraš da bi izbavio, ako napišeš “Trenutak”, ako oglušiš kako bi progledao, ako se smiješ jer bi proplakao, ako svijetu razrežeš utrobu da bi ga butarganog iznutra pomilovao, onda si (premda si samo u ništavnosti vječnostalan)— i bio i ostao. U crnilu treba zauzeti položaj fetusa. Raspeti poput pana Jezusa imaju samo jedan san. Vratiti se u utješnu fetus/boko-formu. Stopiti se sa elementom vode prije nego to učine sa zemljom. Ali duši tu mjesto nije, ona mora biti oslobođena (od) tijela. Ma kojem položaju to tijelo težilo, ma kakvog pulsnog titraja i ritma bilo – ono je tek spremište, magaza, ostava. I toj duši vrata na očima. A krakun…onaj dvorišni mandal— kapak težak. Kroz oči nam duša, kap po kap…Ili se k’o bujica izlije u potop. Dok ne iscuri posve. Zato u dušu i pjesmu treba prodirati, nužno je treba uznemirivati, intelektom je toviti, prostački provocirati, revoltom natovariti, ludošću i suštinom zadiviti (“samo je blago dodirujem na osjetljivim mjestima”). A sve je ovo u dahu mračnom, punom, gustom. Takav mora biti dah rečenice koja razmiče cjelinu, uranja u stanja, razgrće grobove. A sve ono što kruži (neobjašnjivom silom privučeno) oko nje: i savjest je i svijest i mudrost i pravocrtna tupost i usijanje i hladnoća i tamno i svijetlo u nama. U furioznom je suština. U ledenim je suzama istinska lucidnost. I mora biti krvavo. Mora biti i ostati – teško. Neizdrživo. “Trenutak u Toploj” je oltar; kult na poklon i u slavu pjesničke inteligencije. Jer malo je riječi što postaju vremenom i težinom sve odgovornije, slobodnije, sugestivnije. Takve riječi, vođene lucidnim intelektom, streme da obuhvate cjelinu, sveznačenjstvo osjećanja i sveukupnost uzavrele forme. A odmah potom i neminovno ledene tame jednog izgubljenog svijeta. Što nam zasjeo na prsi, ko onaj kamen studeni što ga Andrić dodao licu knjige, majčici tijela neumrla, duše presahle. Osjećati misao znači dati joj oblik i punoću smisla. Misao je slobodna tek ukoliko je rezultat produbljivanja duha i razorne sile njegove, dok je misterij stvaranja kosmički (suštinski ali i božanski) – izrazito proturječan. Pogled na kauzalnost nikada nije posve lišen skolastičkog pristupa i uvijek u svemu traži staru dramu što se začme u dualitetu tijela i duha. I posve točno jest da: “…U religijskoj mistici vlada eros, u metafizici logos, u poeziji oboje. Poezija nije isključivo domena duše, erosa, težnje ka bogu, no i duha, logosa, gledanje boga! ” (Anica Savić Rebac, Štefan George 1927.). Svaku apstrakciju, stvaralački a ne destruktivno ovaj pjesnik vodi i utjeruje u novu sliku- misao- osjećanje (stanje). Impresija je negdje u oscilaciji između ontološko-filološke i kritičko-estetičke superiorne mirnoće. Neumitnost i izdvojenost što je odabire pjesnik, paradoksalno – omogućavaju da se stvarima približi čulno i značenjski. Pa da ih potom i adekvatno artikulira (“Razborit čovjek ne razvrstava vrijeme, već činjenice. / Sabran čovjek ne gaji nadu izvan sjećanja. / Priseban čovjek se moli, gaji nadu izvan vremena.”).
Simbolika tuge ili tužna simbolika nisu ono na čemu se Garić zadržava. On nije sentimentalno naivan i intelektualno gluh da ne bi znao kako je naslućivanje onoga što je “iza riječi” upravo ono za čim mu valja poletjeti i da je u tom prostoru neizgovorenog sve ono simbolički stvarno i duboko istinito. “S lijevom rukom uzvodnom” iskren je Pjesnik…i mokar…do gole kože. “Desnom rukom nizvodnom” hrani nam onu milu iluziju (pre)puštanja… Al’ “oči na izdisaju” nestvarno su gorke. I jezivo, neizrecivo istinite. I kada je okrenut sebi, ovaj je Pjesnik sav od drugog. On zna ono što drugima promiče. On zna da ne postoji jedna istina o nama. Postoji vitalna, oštra uzbuna intelekta i snažnog, razarajućeg osjećanja (“Protiču ljudi pod mostom, protiču ljudi mostom, / teku iz ljudskog sjećanja, teku iz ljudske nade, / jedinog vremena prošlog, jedinog vremena budućeg, / utiču svaki u svoje, vrijeme sadašnje, što ne teče / i možda miruje, u svijest bez sjećanja, bez nade. “) Garićeve rečenice nisu tek šapat, one su pojmovi koji ujedinjuju naša iskustva u tempu ritmičnom, utješnom, živom i sugestivnom…garićevski ustremljene – one su istodobno i San o prošlom i Svijest o suštinskom. Plamena strijela čiji će oganj potpaliti Svijet pa makar sav stao (skriven) u – “veliku smeđu Rijeku.” Preobražaj svijeta što je perpetuirano sječeni špil tragičnih egzistencija i neukusa koji ih prate do u stopu moguć je tek u jeziku, u zaumlju, u neminovnoj pobuni i konačnoj intervenciji duha sposobnog (i spremnog) na drhtaj. Duha ispunjenog vrlinom i kosmičkom genijalnošću.
Ovaj je pjesnik biće posebno, prisno, onaj što daje sve iz sebe i cijeloga sebe. Bez ostatka, bez očekivanja, bez ikakve nade. Uz neprekidno promatranje i slutnju neizbježna inferna on unatoč neminovnom gubitku – ostaje! Ne izmiče – mraku, svijetu, osjećanju i misli. Ljudsko utočište i sjenovit zaklon ne samo po imenu i riječi. Već po suštini. Kakva ljepota, kakva elegancija, kakva autentična dubina. Veza između duše i apsolutnog.
pluton
kako bi vama bilo da od nekih
kongresmena dobijete obavijest
da ste zapravo niski prelagani
četvrtina snage u prazninama
da niste posve u standardu
glava mala ramena preblizu
nos nikakav obrve spojene
jednobrva praktički
da je došlo do otkrića
objekata koji kruže
oko našeg sunca
čistije rase