I

Svjetlost neposredno prije svog opovrgnuća.
Poput spore galije pomičem se kroz večer. 

II

Miris jasmina je uže
kojim se spuštaš
natrag na vrt neizmjernih mogućnosti.  

III

Miris božjeg drveta pokorio
je sve ostale mirise.
Njih dvoje stajali su u njemu.
Uronjeni u nj
kao u dah nevidljivog bića
koje je zaplijenilo cijelu noć. 

IV

Njezino tijelo i njezine usne
bili su dio noći,
ali i odvojeni od noći;
jedva vidljivi.
Lebdjeli su ispred njega
u potpunom skladu s vremenom,
koje dok spava, ne diše.

V

Nikada se nismo pomirili s onime
što je oduzela i usporila zima.
Sada prebrojavamo plijen – ponovo vraćeno,
bez otpora vraćeno,
vraćeno s neizgovorenim blagoslovom,
vraćeno s radošću, vraćeno u nadi –
i prstima pomičemo topli zrak,
koji pomiče nas;
mjesecima slične kamenju,
naviklim na mirovanje.

VI

Neka glazba nešto opisuje. Neko disanje.
Neko mirovanje. Neku težinu. Neku slobodu.
Neke nesanjane snove. Neki šapat besmrtnosti.
Neko pomicanje zraka iza zatvorenih očiju.
Neko prolijevanje boja u zatamnjenom prostoru.
Nešto, za što ne postoje riječi ni u jednom jeziku. 

VII

Moja kći vozi skejt.
Ostali svijet pritom potpuno nestaje,
postaje svijet samo tog čina.

VIII

Noćni rituali

(Fotografiranje sjećanja)

Najprije ćeš otvoriti malu bočicu
ambre, koju si kupio prije više desetljeća. Prineseš
je nosu i duboko udahneš. Zatim
ćeš čitati Varijacije na ljetni dan i Pjesme
za preživljavanje ljeta. Zatim ćeš
utonuti u vlastito sanjarenje. Zatim ćeš zaspati
i knjiga će ti ispasti iz ruku.

Sretnik. 

IX

Iza prozora
smetnja,
ili  

blagoslov,
ili oboje
istovremeno;

kiša monotono
pripovijeda polaganu
priču. 

Slušamo i
u mislima
pripovijedamo svoju 

polaganu priču
koju slušaju
tišina 

i kiša.
Svaka za sebe.
I obje istovremeno.

X

Na nebu raspršena tijela oblaka.
Na nebu raspršeni tragovi mlažnjaka.

XI

Uvijek sam želio pisati
poput Roberta Creeleyja.

Nikada nisam pisao
poput Roberta Creeleyja.

Pitam se
što bi na to rekao Robert Creeley.

Nemam ni najmanjeg pojma
što bi na to rekao Robert Creeley.

XII

Miris kozje krvi je uže
po kojem se spuštaš
natrag u vrt neizmjernih mogućnosti.

XIII

Sonet

Munja je osvijetlila njezino tijelo. Osjećao je kako se pomiče
pod njim. Kako se diže iz plahti, kao kad se riječna ptica
diže s vode. Prisjetio se kako ju je prije nekoliko godina
gledao kad je izlazila iz bazena, vraćala se u kraljevstvo
sile teže i pustila da joj sunce suši kožu. Gledao ju je
kao da želi da se dogodi ovo što se događalo sada, ove
noći. Iako nije pomišljao da će se ikada dogoditi. A vremena
da se smogne dogoditi tada je još bilo dovoljno. Je li znala
da je gleda, dok je stajala na vrelim betonskim pločama
i izvodila izražajni ples sa zrakom i ljetnim svjetlom? Munja
je ocrtala njezino tijelo i njegovo tijelo. Gola tijela. Počela
je kiša. Kretali su se sporo. Disali kao da noći dodaju
nešto netvarno. Sjene su se utapale
u zidovima. Njihov anđeo čuvar tada se još nije bojao tame.   

XIV

Glasanje ptica iz
šume, kao da se na velikom
zelenom platnu žare 

tobolci poljskog maka.
Zvonjava crkvenih zvona
kao signali pod vodom.

Jednolična buka prometa
s obilaznice nalik ravnoj
neprekinutoj crti na kardiogramu. 

Kad svi ti zvukovi
postanu istodobni,
miješaju se među sobom stoljeća.

XV

Polako ćemo se
približiti moru,
kao da se bližimo

nekakvoj izvjesnoj
budućnosti, koja čeka na nas –
iste i promijenjene – 

nepromijenjena.
Zrak će biti miran i tih.
Naša krv pospana.

Nježna. Utonula
u razmišljanje
bez misli.

U kretanje
bez pomicanja.
U isijavanje 

bez plamena.
Veličanstvenost
sunca i neba

razastrt će se
po našoj koži –
čista veličanstvenost ljeta;

savršena u svojoj
mirnoj i pribranoj
vidovitosti.

XVI

Ailanthus altissima.
Philadelphus.
Lonicera fragrantissima.

Miris božjeg drveta vraća mu je iznova i
iznova – nepromijenjenu –, iako ona, koja je još samo
dijelom ona, ne zna ništa o tome. Za nju je 

nevažan, kao što su za njega nevažne neke druge
žene – kojima mirisi drugog drveća vraćaju njega –
nepromijenjenog. I on ne zna ništa o tome. 

XVII

Noć je bila tiha a knjiga za njega prvi put
stvarna. Čitao je – uvjeren sam da su gotovo sve
naše tuge trenuci napetosti što ih osjećamo 

kao uzetost, jer više ne čujemo naše otuđene
osjećaje kako žive. Zato što smo sami s onim stranim,
koje je ušlo u nas; zato što nam je na tren 

oduzeto sve blisko i uobičajeno; zato što smo zastali
usred prijelaza, gdje ne možemo ostati. To je
bio on i ta knjiga je bila napisana za njega.

Nikada je prije toga tako nije vidio. Ponavljala ga je
i on je ponavljao nju. Tog lipnja svjetlost
je imala drukčiji okus, i san je prešao u 

umor, i ljetne noći, koje su slijedile
u svom tihom tisućljetnom nizu,
nije osjetio kao savršenstvo misli.  

Sve prisno i uobičajeno bilo je oduzeto.
Dok je čitao, zvijezde nad njim otkrivale
su svoju blijedu golotinju koju nije primjećivao – nije mogao

reći tko je došao, nikada neće moći
reći tko je došao, a ukazivalo je na to
da u njega ulazi budućnost, da bi se

u njemu preobrazila davno prije nego što će se
stvarno dogoditi. Knjiga je bila stvarna
i on stvaran u njoj; dostatnost savršenstva.                                                                               

XVIII

Mirisi; ponovo u nosu – u drugo osjetilo začaran
Proustov popodnevni ritual – prošlo se vrijeme budi i
blješti – poput dalekog zvjezdanog kraka. Odlama se i odvaja
od zaborava što ga je jednom davno uronio u mrak.

Tko daruje te bljeskove? Lebdenje? Nenadanu milost?
Širiš nosnice; na te sipe glazba, lica, tijela i dodiri –
susrećeš se – ne kao osoba, više kao osjećaj –
oduzmeš se – načas ti je vraćen svaki visoki trenutak.

Ne postoje pravila ni redoslijed, ni pripreme uma na te
dolaske. Nema satnice, ni obećanja, ni jamstva.
Sve je čudo, koje zbiva se kad se miris pojavi i zastane 

dah, kad se smekša svjetlo – rasprostru sati – uspori krv,
kada anđeosko krilo promiješa zrak, u plavet se propne
i potom tiho – na neznani broj dana – u sjećanje utone.  

XIX

Moja kći jaše konja. U vrelom ljetnom
zraku s njim je slivena. Prvi put spoznajem
da radi nešto što sam ne znam
i nikada neću znati.

Moja kći jaše konja. Gotovo u galopu.
Ostali svijet pri tome potpuno nestaje,
pretvarajući se u svijet samo tog čina –
u svijet mog čistog divljenja.

XX

Ljetna šuma je dom.
Gradi duge
zelene tunele

kroz koje se pomičemo,
poput svjetla
kroz kristal.

Naš je hod
samotna molitva –
vraća čvrstoću i spokoj.

XXI

Malo je nedostajalo da ne zaspim,
ali oči su bile još pune sunca, no
polako sam ipak gubio svijest.
Slatkoća koja u toj dobi prati
počinak nakon svakog umora u meni,
tako je živa, kao sasvim samostalna slika,
kao da sam sada pored onog drugog
tijela kojeg više nema.

Italo Svevo (Zeno Cosini)

XXII

Svaka knjiga ima svoje godišnje doba.
U lipnju i srpnju čitaju se talijanski romani.

XXIII

Poljski
mak
je ocvao.

Vratio se
u mirovanje.
U učenja 

predaka.
U veliki plan
počinka i obnove.

Sada
kraj kolnih putova
isijava 

ljubičasta modrina
cikorije;
mog drugog najdražeg cvijeta.

XXIV

Jarko sunce.
Usporeni
i smanjeni svijet.

Visoko ljeto
sakrilo se
u okus zrelih šljiva.

Otuda se
više nigdje
ne miče.

XXV

Prvi put ove godine
veliki se
žuti listovi

načas naslanjaju
na zrak
a onda –

nemoćni
u svojoj sudbini –
padaju.

Gledamo ih,
kao da se
pripremamo

da ponovo
počnemo
vježbati sjetu.

Preveo Edo Fičor

Olesja Jaremčuk, Naši drugi. Priče o ukrajinskoj raznolikosti, 2021.

Pitanje koje si postavljam od samoga početka besprizorne agresije jačega na slabijeg susjeda neraskidivo je povezano s lošom savješću – koja u dobroj mjeri prožima i Zapadni govor o Ukrajini. Maksimalno pojednostavljeno to pitanje glasi: Kako je bilo moguće tako zanemariti jednu zemlju i njezinu povijest i kulturu? Kako je bilo moguće pasti u rusku zamku u tolikoj mjeri da se, makar i na trenutak, zanemari svo zlo koje propali imperij pod palicom povjesničara-amatera prosipa svijetom i kaže, makar i tiho, samome sebi da je riječ o internom sukobu, a ne o rušilačkom i razularenom napadu zemlje koja nastupa u obličju razbjesnjelog kabadahije, barbara presvučenog u religiozno-ideološku nošnju navodnoga osloboditelja svijeta? Kako? Najsretniji bih bio kada bih samome sebi mogao odgovoriti. Ovako ostaje „ne znam“ koje već dvije i pol godine kompenziram onim što mi nekako najbolje pristaje – učenjem. Djelomične rezultate toga procesa može se slijediti u ovoj rubrici. Ono što ostaje izvan nje (jer sve što sam saznao na razne načine i u raznim prigodama ne može se u potpunosti izložiti) gradi bazu na koju se naslažu slojevi spoznaja, često zasnovanih na analogijama ili na usporedbama s ranije stečenim znanjem. Prije svega onim o Rusiji čija se negativna aura sada ocrtava u svoj svojoj jasnoći, a opasnost koja iz nje zrači prema cijelome svijetu toliko je očita da ju se ne mora (baš uvijek) tematizirati.

Analogija koju sam spomenuo odnosi se na prilično davnu lektiru knjige „Ne znamo više tko smo.“ Zaboravljene manjine na Balkanu švicarskog novinara i kulturologa Cyrilla Stiegera iz 2017. U njoj se na upečatljiv način izvještava o gotovo nevjerojatnoj raznolikosti manjina na Balkanu, o opasnosti koja im prijeti, posebice zbog gubljenja identiteta do kojega dolazi kako u neumoljivim procesima asimilacije tako i u oduzimanju ekonomske osnovce za život. Neumorni će nas Stiegerov put kroz područja koja smatramo svojima, a o kojima ponekad tako malo znamo, iznova upoznati s Torbešima, Gorancima, Aromunima, Istrorumunjima, Pomacima… Svaka će od njegovih reportaža baciti svjetlo na ono što je vrijedno a prijeti da padne u zaborav. Upravo u takvim tekstovima, praćenim preciznim fotografskim zapisima, čuva se dio onoga što će u svojemu realnome obličju najvjerojatnije, prije ili kasnije, nestati. Stieger crta geografsku kartu manjina, pruža fascinantnu sliku u kojoj se stapaju suprotnosti – izolacija i otvaranje prema drugima, čuvanje vlastitoga i prihvaćanje tuđega koje onda postaje sve manje tuđe… To je konstelacija u kojoj je mogućno stvoriti džepove otpora prema nasilju većine. Hoće li se taj otpor moći realizirati i zadržati dulje vrijeme jest pitanje na koji odgovor može dati tek konkretna povijesna situacija.

Analogija bi se ovdje završila. Ukrajinska novinarka Oksana Jaremčuk, a o njoj danas želim govoriti, u svojoj knjizi ocrtava ukrajinske manjine. Neke od njih, za razliku od Stiegerovih, imaju u zaleđu domovinu, tako da im opstanak nije u potpunosti ugrožen. Razlog je tomu što se, ukoliko dođe do eskalacije nasilja, mogu odlučiti na promjenu teritorija, ma kako bolna ona bila. Riječ je o Poljacima, Česima, Šveđanima, Rumunjima, Mađarima, Židovima, Nijemcima koji govore švapski, Armencima. Osim toga pojavljuju se oni kojima sreća u formiranju vlastite države nije bila sklona: Romi i Tatari, turkofoni Mešeti, Vlasi, prastanovnici Ukrajine Gagauzi i brdski narod Karpata Huzuli. Kao i na Balkanu i tu se pojavljuju imena koja onima udaljenima jedva da nešto znače. Kao da se susrećemo s nekim plemenima koja su ostala stoljećima prikrivena u nedostupnim područjima iz kojih ih iščupati može tek radoznalost antropologa. Oksana Jaremčuk nije antropolog. Ona se svome „predmetu ispitivanja“ približava postupno, brižljivo, ispunjena empatijom. To joj omogućuje emocionalni pristup, ali istovremeno i distanciranost koja će ublažiti potencijalno patetičnu restaurativnu nostalgiju koja se obavija velom tuge za onim što je iščezlo a što je navodno bilo beskrajno bolje od onoga što nam je sada dopalo. U njezinoj se osnovi nalazi konzervativni pogled na svijet s ciljem uspostavljanja idealnoga poretka kakav je postojao u prošlosti. 

Ničega od toga nema u objektivnim reportažama Oksane Jamerčuk. One se oslanjaju na tlo tvrdih, provjerljivih činjenica te rekonstruiraju povijesna zbivanja koja su dovela do migracija stanovništva, do njihovoga naseljavanja na području današnje Ukrajine. Te priče mogu se odnositi na davnu prošlost, ali isto tako i na prinudna iseljavanja potaknuta kataklizmama dvadesetog stoljeća. Bilo kako bilo, ono što je u njima dominantno jest pokušaj prevladavanja najčešće traumatskog doživljaja: napuštanja, protjerivanja, prisilnog iseljenja. Primjer je takvoga iskustva sudbina mešetske zajednice. Protjerivanje iz Mešetije, pradomovine koja se nalazi na tlu današnje Gruzije, u Drugom svjetskom ratu od strane sovjetskih vlasti, odvelo ih je do Uzbekistana u kojemu su postali žrtve pogroma te su spas, između ostalog, potražili u donjeckoj regiji Ukrajine. Tamo ih je smješteno nekih deset tisuća, dok ih je u izvornoj domovini ostalo tek nešto više od tisuću. Jaremčuk u svojoj reportaži vješto lavira između tragične prošlosti, prekarne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Razgovori s pripadnicima i pripadnicama manjine koriste joj da osvijetli trenutačno stanje kroz prizmu onoga što se zbilo ranije, osobito kroz drastične prikaze pogroma koji su se, kao što to obično i biva, zbili bez vidljivog povoda u glavnome gradu Uzbekistana Taškentu 1989. Jedan je Mešet pretukao uzbečku prodavačicu, prevrnuo joj korpu s jagodama, a masa je počela pogrom koji je, kao što se poslije otkrilo, bio nagoviješten već 1988. pokličem: „Rusi u Rusiju, krimski Tatari na Krim“. Početak rata u Ukrajini označava novo iseljavanje, ovog puta u Tursku kamo je emigriralo nekoliko mešetskih obitelji. Tragedija se nastavlja.

Gagauzi su vjerojatno etnički najzanimljiviji od svih. Etnogeneza im je nerazjašnjena, tako da ih u Turskoj smatraju Turcima koji su kristijanizirani u Bugarskoj, dok se u Bugarskoj misli obrnuto, oni su Bugari koji su napustili svoj jezik, ali zadržali vjeru. Doista, jezik im je sličan turskome, ali Besarabija kao vječita domovina omogućuje razumijevanje tegobne borbe za identitet u kojoj se od nečega odustaje kako bi se nešto, što se smatra važnijim, sačuvalo. Granice su se mijenjale, nestajale, povlačene su nove, a u doba Sovjetskog Saveza granica između Moldavije i Ukrajine nije ni postojala, tako da su se Gagauzi slobodno kretali s jedne na drugu stranu, nešto što se podrazumijevalo u povijesti multinacionalne Besarabije. Povlačenje granica nakon pada Željezne zavjese, nastajanje novih država, dovelo je do podjele gagauskoga pučanstva tako da ih je u Moldaviji ostalo oko 150000, a u Ukrajini 30000. Njihov kulturalni razvitak u nezavisnoj Ukrajini protječe bez poteškoća, tiskaju se knjige na gagauskom jeziku, održavaju koncerti i izložbe, a upraviteljica jedinog kulturnog centra Olha Kulaksis pripovijeda o najpoznatijem pjesniku Dmitriju Karačobanu. O svome narodu veli sljedeće: „Gagauzi posjeduju prastaru povijest. U Budžaku, na području između delte Dunava, Dnjestra i Crnog mora, izronili smo nakon preseljenja 1811, mada su naši preci – Pečenezi, Oguzi, Polovceri – ovdje živjeli prije tisuća godina. Gagauzi su se u Besarabiji naselili bliže vodi. A tu je jezero Jalpuh, voda je blizu. Doista, stoji li se na ulazu u selo može se misliti da se nalazi na obali mora.“

U Našim drugima smjenjuje se napete pripovijesti o nacionalnim manjinama, pripovijesti ispresijecane progonima i nasiljem, ali nakraju uvijek bar donekle optimistične, s naglaskom na želji da se ostane tamo gdje jest i gdje se živjelo od pamtivijeka. To je osnova za život u jednoj demokratskoj zemlji kojoj nije stalo do etničkih čišćenja, do asimilacija i uništavanja identiteta. Bez, u jednu riječ, svega onoga čemu je stanovništvo Ukrajine (skupa sa svojim nacionalnim manjinama) izloženo na područjima koje je ponovno probuđeni imperij (točnije: onoga što bi imperij željelo biti po diktatu kremaljskog povjesničara-amatera i njegovih adlatusa) doveo pod svoju privremenu kontrolu. Što će se zbiti kada se barbarska razularena vojna sila prinudi na povlačenje, ne može se predvidjeti. No primjer raspadnute Jugoslavije i onoga što je nakon nje nastalo u etničkome smislu ne sluti na dobro. Oni koji su jednom otišli teško se vraćaju makar im demokratske strukture i obećale potpunu sigurnost i život u okvirima vlastitog identiteta isprepletenog s drugima. Život kao naši drugi.     

*

Pored puta, ljudi prodaju voće
Pod sklepanim nadstrešnicama

Povazdan sjede i čekaju da im svrate
Oni što su na more pošli, ili da se s njega

Vrate. Kad legnu u sparne postelje
Prije nego usnu, trzaju se na aute

Koji u njihovim mislima staju
Kod njihovog štanda

*

Na terasi sjedimo do kasno u večer
I pričamo kuda nas nanese

A onda, uviremo u tišinu
Kao kapi vode na vrelom tiganju

Poneko zijevne, ili se klepne
Po vratu, zapali cigaretu ili pogledom

Isprati auto niz cestu

*

Ponovo gledam Tarantina, od prvog
Do zadnjeg filma

Pažljivo pratim dijaloge, kako se smjenjuju scene
I slušam kako na sve to naliježe muzika

Razmišljam o tome kako likovima bira imena
Jer svaki put, kad se neko od njih predstavi

Mene njegovo ime razgali

*

Obično iza podne, pustim film i na pjesmu cvrčaka
Kao da navučem zvučni paravan

Ne znam u kojem filmu, ali jedan Tarantinov lik
Zagledan kroz prozor u daljinu

Znakovito govori: Svi mi volim muziku!
Koliko ga samo u tom trenutku razumijem

Neizrecivo je

*

U tamnoj sobi, sa televizora na zidu
Glas Majkla Madsena izgovara ime lika kojeg glumi

Džo Gejdž, kaže i
Obori pogled

Džo Gejdž, ponovi

*

Džo Gejdž, govorim dok iz sobe izlazim u dnevni boravak
Volio bih da riječi mogu izgovarati na dlan, pa da ih poslije

Gledam

*

Dok izgovaram Džo Gejdž, kao da ustima snosim jaje

Godinama prije nego što je, nošen uvjerenošću da je socijalizam jedini ispravan put za razvoj čovječanstva, pristupio Komunističkoj partiji, Hasan Kikić pokazivao je otvoren prezir prema društvenim nazadnostima i korumpiranim državnim institucijama. Vlastitim primjerom prkosio je konvencijama koje su čovjeka sputavale i ograničavale njegove prirodne sposobnosti, a zbog svoje tvrdoglave odlučnosti da se bori za ideale u koje je vjerovao bio je žrtva brutalnih progona.

Kao veoma mlad upoznao je svijet kao surovo i nemilosrdno mjesto, neprijateljski raspoloženo prema ljudima sanjarima, koji se ni po koju cijenu nisu željeli odreći svojih ideala. I baš su ga ti ideali opredijelili da se svrsta uz bok drugovima antifašistima i bude divljački ubijen samo zato što se borio za ono vječno i neprolazno Liberté, égalité, fraternité.

Rođen u osiromašenoj begovskoj porodici u Gradačcu, od ranog djetinjstva trpio je glad i neimaštinu, jer skromna primanja njegovog oca, školskog podvornika, nisu bila dovoljna da mnogobrojnoj porodici osiguraju čak ni skromno građansko blagostanje. Osnovno obrazovanje završio je u rodnom Gradačcu, gdje se već primjećuje izuzetan talent budućeg književnika. No, skromne prilike u kojima je živjela njegova porodica nisu pružale mogućnosti za Hasanov intelektualni razvoj i on, uz nesebičnu pomoć majčinog brata, školovanje nastavlja u Derventi, gdje pohađa Učiteljsku školu.

Revolucionarna narav i štrajk učenika

U Derventi prvi put ispoljava revolucionarnu narav i uz pomoć školskog druga Ilije Grbića organizira štrajk učenika, a nakon njegovog krvavog sloma izbačen je iz škole, pa četvrti razred Učiteljske škole završava u Zagrebu. Po završetku školovanja služi vojsku u Školi rezervnih oficira u Sarajevu, a zbog izuzetnih sposobnosti u vojnoj organizaciji unaprijeđen je u čin pješadijskog potporučnika. Već tada počinje se baviti književnošću, objavljujući pjesme i priče u književnim publikacijama, a teme kojima se bavio opisivale su folklorni svijet podneblja jezikom lirskog intimizma. Iz te prve faze kritika najzanimljivijim smatra prozni zapis “Iz zapisa jednog alkoholičara”, u kojem se naslućuje onaj kasniji Kikić, oštriji i društveno kritičniji.

Te godine provodi u učiteljevanju širom Bosne, a kalvarija mladog čovjeka koji se bori za samostalnu egzistenciju počinje u selu Hajdarovići pored Zavidovića, gdje svu svoju duhovnu širinu ulaže u elementarno opismenjavanje naroda. Zatim ga služba odvodi u istočnu Bosnu, gdje je bio učitelj u Ustiprači i Rogatici, savjestan i požrtvovan, kako ga pamte ljudi koji su u djetinjstvu bili Kikićevi učenici.

U Rogatici upoznaje Anku Jovanović, učiteljicu iz poznate pravoslavne činovničke porodice, kojom se ženi u augustu 1932. Taj brak naišao je na osudu konzervativne zajednice, a lokalna ulema s posebnim bijesom dočekuje ženidbu popularnog muslimanskog učitelja ženom iz pravoslavne porodice. Odlučan spasiti brak, a u strahu da on i supruga ne budu žrtve nasilja, bio je primoran tražiti premještaj u Hrvatsku.

Pripadnik bošnjačke kulturne zajednice

S osjećajem poraza i gnjevan na zaostalost sredine, za koju je vjerovao da je može korjenito promijeniti prosvjetiteljskim radom, Kikić u Hrvatskoj shvata učiteljevanje više kao građansko zanimanje neophodno da se osiguraju životna sredstva. Svoje društvene ideale počinje kanalizirati na druge načine, pa se počinje aktivno kretati u lijevim i društveno naprednim intelektualnim krugovima, uspostavljajući prisne odnose s Miroslavom Krležom, Augustom Cesarcem i Ognjenom Pricom.

Zbog bliske povezanosti s aktivistima Komunističke partije i otvorenog agitatorskog rada, dolazi pod udar vlasti. Biva hapšen i oslobođen, agenti tajne policije prate njegove aktivnosti, a Ministarstvo prosvjete bez ikakvog valjanog obrazloženja degradira ga u službi.

Do izbijanja rata Kikić u Zagrebu stječe reputaciju agilnog društvenog aktivista, koji s nezabilježenom energijom vodi polemike na lijevoj društvenoj sceni, ali je podjednako aktivan i kao pripadnik bošnjačke kulturne zajednice. Kao predsjednik Društva hrvatskih Muslimana, bavi se preporodno-prosvjetnim radom, a nakon okupacije Jugoslavije i uspostavljanja ustaške Nezavisne Države Hrvatske oštro kritizira javno djelovanje i odnos prema okupatorskim vlastima muftije Ismeta Muftića.

Konspirativno ime “Slobodan”

Njegovo antifašističko djelovanje počinje odmah nakon uspostave NDH organiziranjem ilegalnih aktivnosti, skrivanjem ljudi i oružja i rasturanjem komunističke literature. Svjestan da se istinske borbe vode u njegovoj rodnoj Bosni, po tajnom nalogu Komunističke partije priključuje se Domobranskim jedinicama, a tokom službe u Sanskom Mostu prenosi sanitetski materijal partizanima u Bosanskoj krajini.

Na slobodnu teritoriju došao je u februaru 1942, kada se priključuje Prvoj krajiškoj proleterskoj brigadi. U prvim danima boravka među partizanima dobija konspirativno ime “Slobodan”, pod kojim su ga zarobile četničke jedinice vojvode Uroša Drenovića. Osuđen na smrt, suočio se s naizgled bezizlaznom situacijom, ali nizom sretnih okolnosti uspijeva se osloboditi zarobljeništva i izbjeći izvršenje smrtne kazne.

Ipak, nije dugo uživao u sreći tog nevjerovatnog herojstva jer već početkom maja, nakon što se priključio Grmečkom partizanskom odredu, gine u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, između Mrkonjić-Grada i Skender-Vakufa, ispod Čemernice. Legenda kaže da je nakon zarobljavanja Kikić prepoznat kao revolucionar i muslimanski ljevičarski intelektualac iz Zagreba i da je u grupi koja ga je zarobila bilo onih koji su se prisjetili njegovog ranijeg utamničenja i herojskog bijega. Nije mu suđeno, a ubijen je brutalno, ritualnim klanjem.

Kikić je, baš kao i Meša Selimović, potekao iz porodice koja je dala nekoliko partizana, a od sedmorice braće koju je imao, osim njega, u partizanima su poginuli Safet, Huso i Ago.

Socijalno angažirana književnost

Kikićevo književno naslijeđe bogato je i raznovrsno, a njegovi najpoznatiji književni radovi, prije svih knjiga priča Provincija u pozadini, otkrivaju da je riječ o piscu istančane svijesti o složenosti društvenih zbivanja. Socijalno angažirane pripovijetke predstavljaju život bosanske provincije kao duhovno zarobljeništvo i kritika nije propuštala primijetiti da je u toj knjizi Kikić najličniji i najiskreniji. Zaostalost Bosne živo ga je pogađala jer je cijelog života smatrao da socijalna bijeda zemlje proizlazi iz nemara kulturnih elita da se suoče s prosvjetiteljskim procesima.

Emancipaciju tog svijeta doživljavao je kao ličnu traumu, a u pedagoškom radu, publicističkim aktivnostima i umjetničkom stvaranju vodio se idejom potpunog ljudskog oslobođenja. Njegova književnost upravo je zbog toga toliko pripovijedno živa i autentična, a njena socijalna angažiranost, kako je kritika voli laskavo nazivati, dolazi iz Kikićeve organske potrebe da svijet svojih ideala spoji s temama svog literarnog izražavanja.

U Kikićevom književnom radu izdvajaju se još i romani Ho-ruk i Bukve, oba objavljena prije Drugog svjetskog rata. U tematskom i idejnom smislu u potpunosti su na tragu knjige Provincija u pozadini, a u sve tri knjige jasno je uočljiv Kikićev specifični i osebujni literarni stil, zbog kojeg je bio poznat kao “pisac bosanskog narativa”. Zanimljivo je spomenuti da se u mnogobrojnim polemikama koristio pseudonimima, a najpoznatiji je “Alija Korjenić”. Osim tog, često se koristio i pseudonimima “Red”, “Lepojko Kosić” i “A. Kosić”, ali postoje mnogobrojni onovremeni zapisi koji svjedoče da je čitalačka publika dobro znala o kome je riječ i da se Kikić lažnim imenima koristio kako bi zaštitio svoje učiteljsko namještenje.

Revolucionar do srži bića

Književnim radom nastavio se baviti i u partizanima, a jednočinka koju je napisao i koja je bila izvedena Partizani idu nije sačuvana, baš kao što su zauvijek nestali i njegovi u štampi najavljeni romani Počasni građanin i Haso.

Hasan Kikić bio je revolucionar iz uvjerenja, ali njegov marksizam i komunizam nisu bili akademske ni filozofske prirode. Sanjao je da izmijeni zemlju u kojoj je živio, dokine običaje koji su sputavali običnog malog čovjeka, uvede svoju “provinciju” u savremeni svijet, u kojem neće biti siromaštva, gladi i bijede. Svoje ideale nosio je sa sobom cijelog  života kao jedini posjed i jedinu istinsku vrijednost i zbog tih ideja hrabro je i bez oklijevanja otišao u smrt.

Kikić je bio revolucionar, pisac i partizan i to je sve bio cijelim svojim srcem i puninom svog bića.

Una – jedna i jebena (1. dio)

Una – jedna i jedina

„Una – jedna i jedina“. Tu frazu često nalazimo u tekstovima i knjigama o rijeci Uni, a osobito je omiljena u turističkim prospektima i sličnim publikacijama koje reklamiraju Unu, Pounje i pounjska mjesta na čelu s Bihaćem. Međutim, nije to samo literarni ukras i turistički slogan, nego i sintagma koju nerijetko, punih usta i punih srca, u raznim prilikama, izgovaraju Pounjani, ljudi koji žive uz Unu i s Unom, izražavajući svoju posebnu povezanost s tom rijekom i naglašavajući da se u odnosu između ljudi, rijeke i riječne okoline ne radi samo o „suživotu“, nego o životu, životu kojega ne bi bilo bez te rijeke, bez Une. Jedna druga sintagma, „Una – izvor života“, potkrepa je one prve. Tako predodžba rijeke i odnos prema rijeci izviru iz riječi i u nju, u kružnom toku prirode i kulture, uviru. A riječ i smisao koji se u riječ upisuje izviru iz legende i u nju uviru. 

Naime, priča se da je ova rijeka dobila ime kad je, u ono vrijeme, jedan rimski vojnik, umoran od putovanja i bojeva, a tražeći mjesto za odmor, okrepu i počinak, izbio na obale rijeke te zapanjen njezinom ljepotom i izdašnošću uzviknuo „Una!“, što na latinskom znači „jedna“, misleći zapravo „una et unica“, „jedna i jedina“, odnosno „jedinstvena“. Kao sve legende, tako je i ova pokušaj da se racionalizira, logično ispripovijeda i usput pomalo romantizira ono nepoznato u nedoglednoj povijesti. Kao sve legende, tako je i ova vrlo nepouzdana. Ustvari je netočna. Za razliku od Dunava, Save, Drave ili Kupe, Unino ime nema veze s Rimljanima i najvjerojatnije je slavenskoga porijekla. Kako uvjerljivo pokazuje Dubravka Ivšić, hrvatska stručnjakinja za etimologiju, onomastiku i toponimiju („Predslavenski hidronimi na području Republike Hrvatske koji nisu posvjedočeni u latinskim vrelima“, Folia onomastica Croatica, 24/2015, str. 43–71), latinski oblik imena rijeke Une zabilježen je tek u srednjovjekovnim dokumentima, i to – navedeno po učestalosti – kao „Wn“, „Vn“, „Wen“, „Wouna“, „Un“, „Hun“, „Vna“ i „Wouna“, češće u muškom nego u ženskom rodu. Moguće je da je ime izvedeno od slavenskog pridjeva, odnosno sufiksa „*unъ“, što znači „dobar“, po čemu bi Una bila imenjakinja druge kraške rijeke koja se (nedvojbeno slavenski) naziva Dobra, a koja izvire, teče, ponire, ponovno izvire i uvire u središnjoj Hrvatskoj, te je jednako hladna kao Una. 

Nije, dakle, Una jedna ili jedina, nego je dobra ili najbolja. „Mitološka istina“ ponekad je utjecajnija od „znanstvene istine“, ali na to se, barem u ovom slučaju, ne bismo trebali žaliti. Nije loše znati da je Una dobra i najbolja, ali to što unski narod smatra da je Una jedna i jedina još je bolje. Takva, „jedna i jedina“, ona i u hipertehniciziranom dobu egzistira u svijesti mnogih ljudi i njihovoj kulturi života kao čudnovato mitološko biće čije je postojanje nalik postojanju bogova u koje se vjeruje, a to što ju se svakodnevno može osjetilno iskusiti ne oduzima ništa od njezine misterioznosti, baš kao u negdašnjim paganskim religijama. 

Zato nije čudno to što je Une mnogo više u umjetničkim, likovnim i literarnim djelima negoli u znanstvenim raspravama, jer umjetnost, a posebno poezija, svojom specifičnom refleksijom i izrazom može evocirati ono mitsko-religijsko u srazu čovjeka i prirode, dokučiti ono nedokučivo i iskazati ono neiskazivo. Izvrstan je primjer za to esej „Iz smaragda Une“ našeg pisca Skendera Kulenovića (1910.–1978.), potaknut romanom Grozdanin kikot Hamze Hume, a natopljen Unom. Na samo dvije stranice tog teksta Kulenović nudi i refleksiju o poeziji i poetsku refleksiju o Uni, sljubljuje teorijsko i pjesničko, bešavno uvezuje diskurzivno i nediskurzivno, propozicionalno i nepropozicionalno. Vrijedi navesti opsežniji odlomak jer on na opojan način govori i o opojnosti Une i o mogućem govoru o Uni:

„… samo lebdim, sav prosjan tom Unom, tim neviđenim čudom, za koje bi jedino znao reći ljepota, ljepota, malo mi očiju da gledam, malo mi pluća da dišem. Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepša, neuporediva, nezaboravna i neiskaziva rijeka. Senzacija ta možda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zrakom svjetlosti i prvom kapi majčinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja prethodi našem pamćenju. (…) Čitajući poslije svakovrsne stihove i najrazličitije rasprave o njima, često sam se sjećao one svoje neopisive rijeke koja se prvi put zasmaragdila potpuno bijelom hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uživljavala me, više nego sva ta štiva, u onu maniju, ili onaj grč, pjesnikâ da vide i objelodane jedan svijet nikad viđen, uvijek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pri tom između njih i onog što se u njih upija ne bude ništa nego samo čarolija pjesničke krede i tabula rasa, njen u beskraj otvoreni prostor, a između pjesme i onoga ko je upija ništa nego pjesma sama, takva kakva je bila ta moja rijeka. (…) Pjesnik, onaj autentični, neuporediv je topograf ‘onog unutrašnjeg’ u nama i isto tako neuporediv seizmograf ‘onog spoljnjeg’ oko nas. To ‘unutarnje’ džungla je i maglina, i što duže trajemo, sve to veća, a i ‘spoljnje’ je neprozirna, i još uvijek suverena, jača od nas, kora zemaljska, koja neprekidno treperi od potresâ, stalno pomjerajući i onaj ‘svijet u nama’, te je tako poezija vječito osuđena, ili usrećena, da stoji pred tminama novoga i da rađa zvijezde iz haosa. Tako, ni autentični poetski ispis svega toga nikada nije bio niti može biti prepis onoga poetski već ispisanoga, ni usavršeniji ni savršen prepis, i tako između pjesnikovog topografskog pera, pjesnikove seizmografske igle i čiste hartije ne može biti ništa drugo nego samo slobodan, ravan, ničim skrenut dodir (iako to pero i iglu drži i njima ravna u pjesniku ruka čovjekova, koja je tvoračka tvorevina ogromne evolucije i empirije).“ (Skender Kulenović, „Iz smaragda Une. Grozdanin kikot Hamze Hume“, u: Skender Kulenović, Pjesme. Ogledi, Preporod, Sarajevo, 2006., str. 315–316.)

Uglavnom, čak i nakon što smo – prema dominantnom zapadnjačkom civilizacijskom narativu – nadišli mitove te preko religije došli do filozofije, da bismo u modernom i suvremenom dobu prešli na razinu (egzaktne) znanosti, mitovi ne prestaju biti važni i još uvijek imaju i deskriptivnu i normativnu funkciju. S jedne strane, mitovi su važni jer, ako prežive stoljeća i tisućljeća, objašnjavaju neke naše predodžbe i obrasce ponašanja koji su još uvijek prisutni, ali su oni „nesuvremeni“ i stoga nerazumljivi ili se čak čine posve iracionalnima iz perspektive danas vladajuće forme racionalnosti. S druge pak strane, mitovi su važni jer prenose svevremenske i mjerodavne poruke koje su bitne za neku zajednicu u moralnom, socijalnom i kulturnom pogledu. 

Recimo, druga legenda o Uni – ona o njezinom nastanku i nastanku bihaćke doline. Ovako je, u publikaciji Bihać – Una (Turistički savez Bihać, Bihać, 1984.), prepričava Boško Marjanović: 

„U pradavno doba bilo je tu veliko jezero. Na okolnim brdima, zaraslim šumom, živjela su stočarska plemena, a jezerom plovili njihovi splavovi i čamci. Jednog dana odluče da probiju prirodnu branu baš na mjestu gdje su sada slapovi Kostela, puste jezersku vodu da otekne na sjever i tako dobiju dolinu s rijekom i plodnim njivama. Svojski se prihvate da uklone branu od zemlje i kamena. Radilo se dugo, a posao je polako napredovao. Kada su već odvalili toliko gromada da snaga jezerske vode lako može i sama provaliti, pobojali su se da mogu stradati svi koji tu rade. Dogovore se onda ovako – od sada će brdo potkopavati samo starci koji su navršili šezdeset godina. I bude tako. Nakon nekog vremena provali bujica i odnese u nepovrat ostatke brda i starce. Sva jezerska voda s vremenom otekla je kanjonom na sjever, a ostali su samo modroplava rijeka i plodna dolina, u koju su se spustila plemena tog pradavnog naroda…“ 

Naravoučenije ove legende moglo bi glasiti ovako: ako su se pradavni ljudi žrtvovali za nastanak Une, onda bismo se mi današnji trebali na neki način žrtvovati za njezin opstanak. U najmanju ruku, ne bismo se smjeli odnositi prema njoj kao da je ona tu samo zbog nas koji uz rijeku obitavamo tek nekoliko desetljeća ili stoljeća. A zbog isprepletenosti prirode i kulture, ova bi nam legenda također mogla poručiti da poštujući rijeku poštujemo i svoje pretke, odnosno prethodne generacije koje su živjele na Uni i sačuvale Unu za nas. 

Dakle, i iz ovog mita mogli bismo nešto naučiti, premda je on znanstveno, činjenično netočan, jer znamo da rijeka Una ima izvor koji se nalazi u Lici, odnosno Hrvatskoj, kod sela Donja Suvaja u blizini Srba; vrelo Une – bezdan istražen do dubine od 248 metara, što ga čini jednim od najdubljih riječnih izvora u Europi, a možda i na svijetu – nakon kojeg Una, napajajući se drugim izvorima i pritokama, uzbudljivo teče dvjestotinjak kilometara krajevima Hrvatske i Bosne te granicom Hrvatske i Bosne, sve do ušća u Savu kod Jasenovca. 

Mini-hidrocentrala s maksi-štetom

Upravo su taj izvor i područje oko njega ovih dana, u ljeto 2024. godine, dospjeli u veliku, a možda i najveću opasnost do sada, što zasigurno, iako na nepredvidljive načine, dugoročno ugrožava cijelu rijeku i s njome sraslu floru i faunu, biotope i ekotope, te ljudske zajednice koje žive u širokom slivu Une. Naime, na tom su mjestu početkom srpnja 2024. započeli radovi na izgradnji mini-hidrocentrale „Una-mlin“ te je lokalno stanovništvo ostalo bez pitke vode, porušena su stabla, razrovano je zemljište i, što je najgore, narušen je vodotok rijeke i zamućena je riječna voda, a to – ponovimo i podcrtajmo – zacijelo ima ogromne posljedice za životinjski i biljni svijet, koje bi tek trebalo istraživati. 

Investitor, tvrtka Pipra d.o.o. i izvođač radova, tvrtka Starac d.o.o. (neka im ime i u ovom tekstu bude istaknuto, zapamćeno i javno osramoćeno!) započeli su radove sa tko zna kako ishođenom lokacijskom i građevinskom dozvolom, ali bez dokumenta koji je u ovom slučaju osobito važan, a to je ekološka studija, tj. ocjena prihvatljivosti ovog zahvata za prirodni okoliš. Akcija je, dakle, nesumnjivo nelegalna, ali važnije je utvrditi je li uopće legitimna. Ima li ikakva (barem ekonomskog, ako već ne ekološkog) opravdanja za izgradnju ove hidrocentrale? Budući da bi ova hidrocentrala proizvodila vrlo male količine električne energije, omjer ekološke štete i ekonomske koristi jasno ukazuje na neisplativost ovog projekta – osim za uključene poduzetnike, dakako. A možda i za neke druge, trenutno misteriozne subjekte. Uglavnom, radi se o mini-hidrocentrali s maksi-štetom, što se zapravo odnosi na sve mini-hidrocentrale, kako su to 2019. godine sažeto i upečatljivo prikazali Sonja Stojadinović i Ivor Fuka u svom članku „Mini hidroelektrane: mala korist za veliko uništavanje prirode“ (Lupiga, 19. 11. 2019., https://www.lupiga.com/vijesti/mini-hidroelektrane-mala-korist-za-veliko-unistavanje-prirode). 

Nekoliko je „neobičnih“ stvari koje ovdje na prvi pogled upadaju u oči. Najprije Općina Gračac i Zadarska županija, zatim barem dva nadležna ministarstva Republike Hrvatske, a naposljetku i druge državne institucije morali bi odgovoriti na pitanje kako su radovi uopće mogli početi bez ključnog dokumenta, onog o okolišnoj prihvatljivosti ovog projekta, te tko je to, na koji način i zašto odobrio? Nadalje, pitanje je kako se moglo dogoditi da se takav jedan projekt uopće zamisli, a potom i počne realizirati u području koje je pod posebnom paskom Europske unije, a time i Republike Hrvatske – u području koje je zaštićeno u sklopu ekološke mreže Natura 2000, koja obuhvaća područja važna za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova na teritoriju Europske unije? Usput se može ukazati i na začudnu činjenicu da je ova uništavalačka akcija u Hrvatskoj, kao državi članici Europske unije, poduzeta netom nakon što je 17. lipnja 2024. godine Vijeće Europske unije usvojilo Zakon o obnovi prirode, koji je stupio na snagu 18. kolovoza 2024., a koji nalaže ne samo zaustavljanje i daljnje sprečavanje degradiranja specifičnih i osjetljivih ekosistemâ nego i obnavljanje degradiranih ekosistema (Nature Restoration Law, https://environment.ec.europa.eu/topics/nature-and-biodiversity/nature-restoration-law_en). 

Sve u svemu, puknuo je još jedan gnojni čir hrvatske privrede i politike, koji je po svemu tipičan, jer u ovom gnoju nalazimo i „kontroverzne poduzetnike“, što je često eufemizam za ambiciozne i spretne kriminalce, i mutne administrativno-birokratske procedure, iza kojih se najčešće kriju koruptivne radnje i podrška nekih državnih dužnosnika i službenika, i neosporno pogodovanje privatnom interesu nauštrb javnog i zajedničkog dobra. 

Znakovit je profil vlasnika obiju tvrtki uključenih u izgradnju hidrocentrale „Una-mlin“, a to je Saša Svalina koji je, uz Pipru d.o.o. (tvrtku registriranu za proizvodnju električne energije) i Starca d.o.o. (tvrtku registriranu za rezanje, oblikovanje i obradu kamena), vlasnik još nekoliko firmi kao što su White Rock d.o.o. (vađenje ukrasnoga kamena i kamena za gradnju, vapnenca, gipsa, krede i škriljevca) i Zemlja i more d.o.o. (kupnja i prodaja vlastitih nekretnina). A ni to nije sve jer Svalina je također vlasnik tvrtke Precious metals d.o.o. (trgovina na veliko metalima i metalnim rudama) te direktor hrvatske Grupe Toranj, čiji je vlasnik njegova američka tvrtka S&G Brothers (s inicijalima Saše i brata mu Gordona) koja se bavi trgovanjem plemenitim metalima i dragim kamenjem, uključujući prodaju zlatnih poluga i dijamanata iz Venezuele i Brazila pod „vrlo zanimljivim uvjetima“ (Bojan Bajgorić Šantić, „Čime se bave investitori u hidroelektranu na Uni koja je uzbunila javnost? Zlato, dijamanti, hotel…“, Forbes Hrvatska, 9. 8. 2024., https://forbes.n1info.hr/aktualno/cime-se-bave-investitori-u-hidroelektranu-na-uni-koja-je-uzbunila-javnost-zlato-dijamanti-hotel/). 

Ironično je da „smaragdnu rijeku“ trži trgovac dragim kamenjem te kupac i prodavač nekretnina, čije se ime pojavljuje u mnogim „društvima s ograničenom odgovornošću“. No nije to jedina znakovitost ovdje, jer Una je Svalinu spojila i s političkim „društvima s ograničenom odgovornošću“, tj. bez ikakve odgovornosti. Svalini je, naime, suglasnost za izgradnju hidrocentrale dala Općina Gračac kad je njezina načelnica bila Nataša Turbić iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), one stranke koja je 2021. godine pravomoćno osuđena za izvlačenje novca iz državnih institucija i državnih tvrtki, što ju, u nadrealističkom igrokazu pod naslovom „Republika Hrvatska“, ne sprečava da i dalje vlada i nacionalno i lokalno. Elem, ova je hadezeovska „kontroverzna političarka“, zlorabeći svoju poziciju moći, bila upletena u barem jedan „kontroverzni projekt“. Ili, u prijevodu na razumljiviji jezik, ona je kriminalka koja se, prema vlastitom priznanju, bavila lukrativnim lopovlukom. U međuvremenu je uhapšena, suđena i osuđena zbog svoje uloge u velikoj hrvatskoj kriminalno-gospodarsko-političkoj „aferi Vjetroelektrane“. Ponovimo gradivo: osuđena je na djelomičnu uvjetnu zatvorsku kaznu od godinu i pol zatvora (s uvjetom da u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo) te sporednu novčanu kaznu od 10 000 eura, a oduzeto joj je i 5500 eura koje je stekla protupravno kad je primila mito radi namještanja natječaja za zakup poljoprivrednog zemljišta za uzgoj stoke na krškim pašnjacima, na zahtjev druge „kontroverzne političarke“, također hadezeovke, Josipe Rimac („Bivša načelnica Gračaca Nataša Turbić priznala krivnju, ići će pola godine u zatvor“, 057 info, 19. 5. 2023., https://www.057info.hr/vijesti/2023-05-19/bivsa-nacelnica-gracaca-natasa-turbic-priznala-krivnju-ici-ce-pola-godine-u-zatvor/). 

Tako je Saša Svalina, sa svojim društvima s ograničenom odgovornošću, upao u loše društvo. In dubio pro reo, iliti pod presumpcijom nevinosti, ne možemo tvrditi da su Svalina i Turbić udruženim snagama napali rijeku Unu, ali smijemo izraziti određene sumnje, nadajući se da će one biti istražene te potvrđene ili opovrgnute. Kao u svim krimićima, tako i ovdje treba pratiti sve tragove, koliko god neznatni bili, a jedan trag vrijedan istrage jest sklonost Nataše Turbić održivim izvorima energije: ako podržava vjetroelektrane, moguće je da podržava i hidroelektrane. 

Vratimo li se unskom investitoru i izvođaču radova Saši Svalini, možemo, uz naznačeni ironični moment, uočiti i moment kad se ironija poput unskog slapa prelijeva u sarkazam. Zavirivši na web-stranicu Svalinine tvrtke S&G Brothers, Inc. (https://www.sg-brothers.com/), nalazimo da je ključna osoba u bagateliziranju rijeke Une osoba koja, otkako je 2015. godine utemeljila tvrtku u Miamiju, uspješno trguje kako zlatom i srebrom, tako i dijamantima i smaragdima, vjerojatno ne praveći razliku između smaragda i „smaragdne rijeke“. A završni akord ove morbidne kompozicije može biti ponosna deklaracija misije braće koja su nasrnula na izvor Une: „Filozofija S&G Brothers je sasvim jednostavna: voda je najčistija na svome izvoru“. Od „poroka Miamija“ – kako je glasio naslov svojedobno popularne američke TV-serije – do „poroka Suvaje“ put se čini pravocrtnim. Možda bismo se ovdje ipak trebali uzdržati od daljnjih asocijacija na biografsko-hidrografske paralele koje se nezaustavljivo nameću.

Hidroelektrični napadi i otpor riječnog građanstva

Ovoljetna bi unska tragedija, kao mnoge njoj slične, vjerojatno prošla nezapaženo i bila bi uspješno izvedena do kraja da se mještani Donje Suvaje i Srba te lokalna udruga „Una“ nisu trgnuli i digli glas te da se nisu odazvale druge udruge građana, neki mediji i pojedinci, koji su alarmirali širu javnost, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa i šire, što je proteste učinilo brojnijima i vidljivijima, tako da ih ni hrvatska vlast, ni s njome slizani mediji nisu više mogli ignorirati kao što su to činili prvih dana po početku građevinske invazije na Unu.

Ohrabrujuće je ovo osvještavanje i mobiliziranje građana te formiranje „riječnog građanstva“, što je fenomen koji istražuje i koncept koji utemeljuje bosansko-američka antropologinja Azra Hromadžić (inače „djevojka sa Une“ i Bišćanka) u svojoj netom objavljenoj knjizi Riječno građanstvo. Bosanski grad zaljubljen u rijeku (Riverine Citizenship. A Bosnian City in Love with the River, Central European University Press, Budimpešta/Beč/New York, 2024.). Knjigu Azre Hromadžić – kojom ona rijeku Unu, grad Bihać i Bišćane izvodi na svjetsku scenu – tek trebamo pažljivo pročitati, za što je aktualni trenutak idealan, a ovdje se ograničavamo na njezino objašnjenje pojma „riječno građanstvo“, koje je nedavno iznijela u intervjuu zagrebačkim Novostima, gdje je također sažela ključne teze svoje knjige i aktualizirala ih s obzirom na vrela unska događanja oko vrela Une u ljeto 2024. godine:

„Riječno građanstvo je koncept koji odudara od normativnog shvatanja građanstva u političkoj teoriji koje najčešće pretpostavlja direktnu vezu između teritorije i nacije. On ne podrazumijeva takav odnos, nego prepoznaje neidentitaran oblik građanstva. Konkretnije, ono što se u teoriji ili u praksi smatra kontekstom ili pozadinom političkog djelovanja, kao što su topografija i topologija, postaju agensi građanstva. To znači da ljudi, institucije, zemlja i biota zajedno tvore jedan asamblaž. (…) Riječno građanstvo kao takvo proizilazi iz odnosa ljudi prema mjestu/rijeci i ono se gradi odozdo, povezivanjem aktera koji naizgled ne bi trebali zajedno djelovati, što se dogodilo 2015. godine kada se je planirala izgradnja mini hidrocentrale u samom srcu Nacionalnog parka Una.“

Upravo taj događaj na koji Hromadžić podsjeća, a koji je bio okidač za njezinu antropološko-socijalno-političku studiju o „riječnom građanstvu“, nuka nas da se barem nakratko osvrnemo na pretpovijest recentne hidroelektrične unske afere, gdje nalazimo slične aktere i na strani agresora i na strani branilaca. 

One 2015. godine, Gradsko vijeće Grada Bihaća – pod gradonačelnikovanjem tadašnjeg „prvog čovjeka Bihaća“, u međuvremenu preminulog Emdžada Galijaševića, koji je 2016. bio optužen i pritvoren zbog zloupotrebe službenog položaja – donijelo je odluku o dodjeli koncesije za izgradnju hidrocentrala na rijeci Uni i njezinoj pritoci Uncu, točnije, u Martin Brodu i Dobrenici. Svaki je unski lokalitet po sebi i u sklopu cijele rijeke i porječja vrijedan, ali nekim se riječnim entitetima ipak može pripisati posebna vrijednost, a Martin Brod je svakako među njima. Tko je ikad bio u Martin Brodu i doživio tamošnji fascinantni vodopad, ili ga samo vidio na fotografiji, zna koliko je bizarna bila ideja izgradnje hidrocentrale koja bi ugrozila martinbrodske slapove. Otprilike, kao da netko obznani da će od zagrebačke Katedrale ili od sarajevske Gazi Husrev-begove džamije napraviti trgovački centar s kasinom i sex shopom. Rijeku Unu i ideju o jednakoj vrijednosti kulturnih i prirodnih dobara nasreću je imao tko braniti. Brzim organiziranjem građana i građanskih organizacija, uz podršku nekih dalekovidnijih političara i medija, stvorena je 2015. godine čvrsta fronta te je bihaćko Gradsko vijeće već tjedan dana kasnije opozvalo svoju odluku. U optimističnoj verziji: proradila im je pamet i savjest te su shvatili da su se osramotili kad su odlučili trajno nagrditi i uništiti rijeku zarad tko zna čijeg profita. 

Ni deset godina kasnije, eto novog hidroelektričnog napada na Unu – i to mnogo strašnijeg, jer je iz plana prešao u akciju – gdje vidimo da onaj otpor iz 2015. godine nije presušio, jer bihaćko-bosanski zaštitari Une prelaze državnu granicu i pridružuju se srbsko-hrvatskim istomišljenicima. I nadamo se da će i ovom prilikom protest biti uspješan. Bilo je potrebno mjesec dana da protesti pokrenu hrvatske državne institucije (Državni inspektorat, Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije, Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zadarsku županiju i Općinu Gračac), a koliko će još vremena i truda trebati da se radovi i službeno prekinu te da se gradnja ovakvih hidrocentrala trajno onemogući, i hoće li se to ikada dogoditi – polovicom kolovoza 2024. krajnje je neizvjesno.

Lobotomija Une i terapija Unskih smaragda

Da su hidrocentralisti kidisali na Unu i prije nego što im je kapitalizam širom otvorio vrata za realizaciju njihovih mokrih snova svjedoče planovi iz razdoblja socijalizma o izgradnji desetak manjih i većih hidrocentrala na Uni i Uncu. Protivljenje takvoj destrukciji – koju karstolog i novinar Ivo Lučić ingeniozno naziva „lobotomijom Une i Unca“ (Ivo Lučić, K bosanskom oceanu. Kratki ogledi o percepciji prirode u Bosni i Hercegovini, Centar za krš i speleologiju/Synopsis, Sarajevo/Zagreb, 2023., str. 177) – bilo je jedan od ključnih motiva za osnivanje „Unskih smaragda“, jedne od prvih ekoloških nevladinih organizacija u socijalističkoj Jugoslaviji. 

„Unski smaragdi“ osnovani su, kao „društvo za stvaranje kulture čuvanja i zaštite rijeke Une“, u Bihaću 17. svibnja 1985., otkad se svake godine, na razne načine, 17. maj obilježava kao „Dan rijeke Une“. „Otac Unskih smaragda“ i nedvojbeno najvažnija osoba u višedesetljetnoj povijesti „unskog aktivizma“ bio je Boško Marjanović (1933.–2003.), bihaćki novinar i publicist, čije zasluge u sferama ekologije, društva i kulture ne može primjereno opisati ni jedan članak, pa tako ni ovaj. No barem se može one koje to zanima uputiti na Marjanovićevu nimalo autoglorifikacijsku autobiografiju Životna trka novinara sa rijeke Une (Unski smaragdi, Bihać, 1996.) – jednu od pedesetak publikacija koje je objavio – te kao važan ekskurs umetnuti ovdje nekoliko važnih činjenica o njemu. 

Boško Marjanović (za njegove vršnjake i ostale odrasle „Marjan“, a „čika Boško“ za ondašnju djecu i omladinu, među kojima su svi sada odrasli, a neki su već i ostarjeli) rođen je u selu Bačvani, blizu Une, s njezine bosanske strane, između dviju Kostajnica i dviju Dubica. Bio je ratno siroče: otac mu je poginuo kao partizan već 1941., a majka mu je umrla 1945., pa je djetinjstvo i mladost proveo je po sirotištima, najprije u Banjoj Luci, a od 1949. u Bihaću, gdje je završio gimnaziju iz koje se uputio u Zagreb na studij prava. Uz Bihać i Unu trajno se vezao i svoj život u njih uložio. Sva svoja negativna iskustva, kako ona prethodno spomenuta, tako i ona koja su bila vezana uz njegov fizički hendikep (jer mu je, zbog dječje paralize, jedna noga bila kraća, pa je vidno šepao), okrenuo je u pozitivnom pravcu, u otvorenost prema ljudima i prirodi, u dobrotu i napor da se što više prirodnog okoliša sačuva u dobrostanju i da se svijet učini boljim. Ali, da ne bi bilo zabune, premda Boška Marjanovića treba štovati kao svojevrsnog „unskog sveca“, on nije bio nikakav „new age guru“ koji u zagonetnim rečenicama nalaže svoju prosvijetljenost i asketski način života kao uzor za sve one koji žele već na ovom svijetu biti jednom nogom „s one strane“, u nekakvoj transcendentnoj eko-utopiji. Stojeći čvrsto na zemlji s obje noge, pa i onom slabijom, stojeći uz Unu kao stražar koji grozničavo traži druge stražare, suborce, on je svoj nauk propovijedao kroz dim neizostavne cigarete, uz prirodnu duhovitost i oštar, ironičan humor, počesto i psovku, pri čemu je prvenstveno on sâm bio meta (na primjer, zbog vlastite tjelesne mane ili zbog svojevremene „posvećenosti alkoholu“, koju je do „Unskih smaragda“ već bio prevladao), a tek zatim svi drugi i sve drugo. 

Čika Boško je, dakle, 1985. godine utemeljio „Unske smaragde“ s nekoliko kolega i prijatelja ozračenih njegovim entuzijazmom, među kojima je najvažnija bila njegova supruga Nurzekija, „teta Kija“, koja i danas, dva desetljeća nakon njegove smrti, čuva i promovira izvorne ideje „Unskih smaragda“, premda se odavno povukla u drugi plan, vjerujući da će nove generacije i novi ljudi pronaći u novom vremenu ispravan put za „Unske smaragde“ i za Unu. 

Težište djelovanja „Unskih smaragda“ otpočetka je bila edukacija, i to kako putem medija (proglasima, javnim nastupima i vlastitim časopisom Unski smaragdi), tako i obrazovno-odgojnim aktivnostima u formalnim edukacijskim okvirima i na neformalne načine. Težište su bili djeca i mladi koje je Boško Marjanović smatrao „ambasadorima Une“, ambasadorima iz budućnosti, tj. ambasadorima nove, ekološke civilizacije. Velike riječi, velike ideje i veliki ciljevi, nema sumnje. Ali opet: bez nepromišljene zanesenosti, nego samo uz neprestan, sistematičan, brižljiv i kapilaran rad. Recimo, „Unski smaragdi“ su u prvoj fazi svoga djelovanja imali više od stotinu tisuća članova iz svih pounjskih komuna, među kojima su većinu predstavljali djeca i mladi koji su se regrutirali prvenstveno putem škola, pa su „Unski smaragdi“ bili nalik na ondašnji Savez pionira, ali su i po svojoj „ideologiji“ i po svojim aktivnostima bili neka vrsta „parapionirske organizacije“ u kojoj je glas tih mladih članova bio itekako čujan, kao što je njihova motivacija za aktivnosti od općedruštvenog značaja bila snažnija nego u ideološki krutim i sadržajno obesmišljenim „Titovim pionirima“. Nisu svi poletarci „Unskih smaragda“ postali i ostali ekološki osviješteni, neki od njih možda su danas biznismeni i političari koji razmišljaju i djeluju anti-unski i anti-ekološki, ali brojni ili čak većina njih neće se nikada osloboditi onoga što su kao „Smaragdi“ usvojili. 

A i zato je zaslužan, prije svih, čika Boško. Sâm nije imao djece, ali je, zahvaljujući „Smaragdima“, imao više svoje djece nego itko drugi. On je isporučivao ideje i zadavao ritam njihove realizacije, ali je nastojao, koliko je to bilo moguće ili opravdano, demokratizirati organizaciju u pogledu djece i mladih. U najmanju ruku, nije ih tretirao kao idiote i imao je sličan pristup djeci kao Duško Trifunović ili Mladen Kušec. Poticao je razmišljanje i odgovornost, umjesto da traži disciplinu. Poticao je oduševljavanje rijekom i prirodom, umjesto da provodi indoktrinaciju. Zahtjevne su bile redovne izvanškolske aktivnosti koje su „Unski smaragdi“ organizirali za djecu i s djecom, ali su također bile prožete radošću, kreativnošću, smislom. 

Pritom je važan katalizator ekološkog senzibiliteta bila umjetnost, i to ne samo osmišljene likovne, literarne i muzičke aktivnosti djece i mladih, nego i brojne likovne izložbe i književne priredbe afirmiranih umjetnika, čemu treba pribrojiti i gramofonsku ploču s kantatom „Noć na Uni“ splitskog kompozitora Josipa Hatzea (1879.–1959.), koju su „Smaragdi“ objavili 1988. godine, te skulpturu „Djevojka sa Une“ Vladimira Herljevića, zagrebačkog kipara poteklog iz Bosne, skulpturu koja je izrađena i postavljena u Bihaću 1986. godine, a nakon nekoliko selidbi i restauracije skrasila se 2019. godine na bihaćkoj Otoci, na mjestu koje je umjetnik prvotno i bio zamislio za nju. 

Slogani „Bistar um – bistra Una“ i „Rijeku Unu ne treba čuvati od ljudi, nego treba učiti ljude da čuvaju rijeku Unu“ upućuju na još jednu značajku nazora i djelovanja „Unskih smaragda“, a to je oslanjanje na znanost, odnosno na prirodne znanosti, jer senzibilitet i nadahnuće, koliko god su važni za socijalnu ekologiju, moraju se za nešto držati; poziv na akciju i sama akcija moraju biti usidreni u argumentima. Uz brojne tribine i članke razasute po znanstvenim časopisima, znanstveni skupovi koje su u prva dva desetljeća rada organizirali „Unski smaragdi“ i publikacije koje su u nastavku na to objavljene još uvijek su relevantan izvor podataka, informacija i znanja o prirodnim vrijednostima Une te čvrsta podloga za zagovaranje njezine zaštite (Valorizacija prirodnih i društvenih vrijednosti sliva rijeke Une, Bihać/Sarajevo, 1991.; Sedra rijeke Une i Una bez sedre, Bihać, 2000.).

„Unski smaragdi“ odraz su Boška Marjanovića, čovjeka dobrih namjera i goleme energije, koji je imao ne samo briljantne ideje (ili bi trebalo reći smaragdne ideje?), nego i viziju i misiju. Godine 2025. navršit će se četrdeset godina „Unskih smaragda“ i bit će to dobra prilika za autorefleksiju: što je do sada postignuto te kamo i kako dalje? A bit će to dobra prilika i za revalorizaciju misli i djela Boška Marjanovića, u kojemu se i danas trebaju ogledati „Unski smaragdi“. Bitan dio njegove vizije i misije bila je zaštita cijelog sliva Une kao ekološki važnog područja, u tom smislu i proglašenje Nacionalnog parka „Una“ na što širem području, kao i razvijanje održivog turizma na korist ljudi, ali ne na štetu rijeke Une i prirode. Čika Boško je, animirajući i angažirajući tisuće suradnika, sustavno, predano i marljivo radio na tome, poput mrava u nekom velikom mravinjaku. A u ponečemu je i uspio: ekološke teme i pristupi, uključujući ekološko obrazovanje i odgoj, postali su dio društvenog mainstreama, iako ne uvijek na dobrim pretpostavkama i s iskrenim namjerama; gradnja hidrocentrala na Uni još uvijek nije realizirana, iako ju se, kako vidimo, samo odgađa neodređeno vrijeme; Nacionalni park „Una“ proglašen je 2008. godine, iako na užem području negoli se priželjkivalo; turizam doživljava zamah, iako ne na ispravnim osnovama, tj. na principu ekološke održivosti. 

Ovo opetovano „iako“ zapravo opisuje razliku između vremena kada se oblikovala vizija i misija Boška Marjanovića i današnjeg vremena. Ideje, ciljevi i metode bili su besprijekorni, ali Boško Marjanović nije predvidio, jer nije mogao predvidjeti, dvije stvari – rat koji je, uz nepovratne žrtve i popravljive materijalne štete, temeljito promijenio, a može se reći i uništio socijalnu strukturu i socijalnu supstancu na kojoj su počivali „Unski smaragdi“, te kapitalizam koji je jednako destruktivan u socijalnom, ali i u ekološkom smislu. Rat su „Unski smaragdi“ i Una još nekako i preživjeli; udruženje se tada fokusiralo na stradanje djece u ratu i na apele za zaustavljanje krvoprolića, a Una je služila kao simbol trajnih vrijednosti kojima treba težiti. No kapitalizam je, pokazalo se, mnogo kompliciraniji problem. Ideje „Unskih smaragda“ ne nalaze rezonancu u kapitalizmu, jer ekologija unsko-smaragdnog tipa polazi od socijalističko-demokratske pretpostavke, od predodžbe o zajednici i zajedničkosti, o društvu i društvenosti, o mogućnosti zajedničkog, društvenog usmjerenja na spašavanje i zaštitu čovječanstva i čovječnosti, rijeke i prirode… a sve to kapitalizam organski odbija.

Zato se „Unski smaragdi“, a s njima i Una, nalaze već duže vrijeme na velikoj raskrsnici na kojoj nema putokazâ, nego ih tek treba osmisliti i postaviti. Misliti i djelovati na način na koji se djelovalo prije četrdesetak godina nije moguće ili je, pak, moguće, ali po cijenu toga da se „Unske smaragde“ počne smatrati zastarjelima te da ih se naposljetku spremi u muzej bolje prošlosti. Stoga se kao drugi smjer nameće prilagodba „Unskih smaragda“ uvjetima aktualne kapitalističke ideologije i kapitalističkog sistema života, ali svaki korak u pravcu takve prilagodbe nagriza srž „Unskih smaragda“, tj. ono što je doista vrijedno u njihovim idejama i aktivnostima. Rješenje ove neugodne jednadžbe – barem u smislu opće orijentacije – moglo bi glasiti ovako: uz redovne i nove aktivnosti u duhu „Unskih smaragda“, treba raditi i na promjeni uvjeta u kojima se djeluje. Ne bi se smjelo zadržati na dobrodušnim apelima o estetskim ljepotama i biološkim vrijednostima rijeke Une, apelima koje sve manje ljudi sluša i u njih istinski vjeruje, nego bi trebalo naoštriti oštricu socijalne kritike, te opravdanu i neophodnu ekološku borbu povezati s drugim progresivnim i emancipatorskim socijalnim borbama. To, dakako, ne znači da bi se „Unski smaragdi“ trebali politizirati tako što bi se svrstali uz određenu političku opciju, jer time bi olako prokockali svoje bogato nasljedstvo, ali bi mogli, kao mnogi drugi ekološki pokreti, organizacije i inicijative, izgraditi vlastitu socijalno-političku poziciju koja bi bila određenija spram konteksta ugrožavanja i zaštite rijeke Une. 

RH, EU, BiH – „zelena politika“ i zelenilo novčanica

Da neupućeni čitalac ne bi stekao krivi dojam, treba kazati da Una, u pogledu proizvodnje električne energije i izgradnje hidrocentrala nije djevičanski netaknuta rijeka. Imamo protočnu hidroelektranu „Jarak“ u samom gradu Bihaću, izgrađenu u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, te akumulacijsko-derivacijsku hidroelektranu „Slapovi na Uni“, izgrađenu nizvodno od Bihaća u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Ali ono što je na Uni napravljeno u prošlim vremenima treba promatrati u kontekstu onodobne modernizacije, industrijalizacije i elektrifikacije, kad su okolnosti bile sasvim drugačije: i potrebe stanovništva, i mogućnosti za dobivanje električne energije, i znanje o ekološkim posljedicama takvih projekata, i razmjeri uništavanja prirodnog okoliša, i svijest o nužnosti zaštite prirodnih dobara. „Jarak“ i „Slapovi na Uni“ razlikuju se od današnjih hidroelektrifikacijskih projekata barem po tome što su mogli ponuditi argumente u registru javnih dobara, odnosno ukazati na korist koju će od toga imati građani Bihaća i stanovništvo Bihaćke krajine. Današnji (raz)graditelji, pak, ne mogu, a ni ne nastoje ponuditi takve argumente. I rijetko tko ih uopće pita za to. Zato danas više nema opravdanja za ekonomski motivirane projekte koji se ne osvrću na ekološke učinke. 

Kako god završio ovogodišnji čin predstave o rijeci Uni i hidrocentralama, šteta je već učinjena i sanacija teško može biti potpuna, ali ključno je imati u vidu da ni eventualni uspjeh prosvjednikâ i otkazivanje ovog protuprirodnog projekta ne bi predstavljali kraj predstave. Višedesetljetna nam iskustva govore da su planovi o izgradnji hidrocentrala na Uni kao rijeke ponornice: izviru, pa se skrivaju u podzemlju, pa se ponovno pojavljuju… ali neprestano teku. 

Hidrocentrala na vrelu Une ne bi bila prvi slučaj u kojemu je dugotrajna i mučna borba za zaštitu nekog javnog i zajedničkog dobra, po principu „povuci-potegni“, trajala godinama i završila neuspješno ili s neriješenim rezultatom koji je samo privremen. Sjetimo se samo zagrebačkog Cvjetnog trga i dubrovačkog Srđa. Ako ima love i poduzetnikove volje da se ona ulaže i umnožava, a političke su vlasti, zbog svoje korumpiranosti ili gluposti, naklonjene tome, možemo biti sigurni da se samo čeka povoljniji trenutak za realizaciju projekta, pri čemu se koristi stara taktika iscrpljivanja. Fizikalni je i društveni zakon da se protesti ovog tipa, ako ne postignu uspjeh u kraćem vremenu, „ispuhuju“. Ono na što uvijek računaju ekonomsko-političke strukture jest zamor aktivističkog materijala i popuštanje pažnje javnosti koja je baždarena na trenutačni medijski hype, a ne na duže praćenje nekog problema, koliko god on bio velik. 

Osim toga, od države koja je dopustila da ilegalno započne kapitalistička radna akcija „Una ’24.“ može se očekivati i da sredi pozitivnu ocjenu ekološke prihvatljivosti, potvrdi lokacijsku i građevinsku dozvolu te omogući investitoru i izvođaču radova da u miru dovrše posao, a ako bi u tom slučaju ponovno bilo protestâ, država bi bila dužna da ih onemogući, pa je zamislivo da bi policija, umjesto da hapsi eko-kriminalce, rastjerivala sve iscrpljenije i malobrojnije vodozaštitničke prosvjednike, ako treba i vodenim topovima, da se tragedija začini i pokojim komičnim elementom. Nije li takav scenarij pretjerivanje? Pa ne baš. Od države koja valjda zamišlja da je „šengenska granica“ ovodobni „antemurale christianitatis“, pa smjerno vrši protupravne i ekstremno nasilne „pushbackove“, odnosno pljačka, premlaćuje i vraća u Bosnu i Hercegovinu nesretne migrante koji se dočepaju Hrvatske i Europske unije, može se očekivati bilo što. Ne bi li se ipak Europska unija usprotivila tome i zaštitila ne samo svoje građane sa ruba Unije, čije je pravo na zdrav okoliš ovim projektom radikalno ugroženo, nego i jedno od područja unutar europskounijske ekološke mreže Natura 2000? Ni oko toga ne treba imati iluzija jer Europska je unija „zelena“ prije svega u pogledu zelenila novčanica. Dovoljno je pogledati samo što se trenutno zbiva u dolini rijeke Jadar u Srbiji – zloslutne planove o eksploataciji litija u režiji multinacionalne kompanije Rio Tinto, režima Aleksandra Vučića i Europske unije. To je u punom smislu riječi europski projekt čija provedba jamči Srbiji „europsku budućnost“ (što je nedavno, u srpnju 2024. godine, potvrdio njemački kancelar Olaf Scholz tokom više radne nego svečane posjete Srbiji), ali građanima Srbije, koji bi bili direktno i indirektno pogođeni time, ne jamči nikakvu budućnost.

Na dvoličnu i shizofrenu „EUropu“ i „EUropsku Hrvatsku“ ugleda se, očigledno, i „EUropofilna Bosna i Hercegovina“. Reakcije bosanskohercegovačkih vlasti raznih razina po pitanju aktualne devastacije vrela Une i ranijih devastacija, kad ih se uopće moglo zapaziti, bile su prilično mlake i mlohave u usporedbi s oduševljenim reakcijama tih vlasti na užarene i ukrućene prodore kapitala. A to nije tek „opći dojam“, nego činjenica koju bi se pomnijim istraživanjem moglo i dokumentirati na tragu sljedeće tvrdnje Ive Lučića:

„Aktualni Plan upravljanja Nacionalnim parkom Una (2011) radio je Elektroprojekt iz Hrvatske, konzultantska tvrtka HEP-a, glavni inženjer bio Stjepan Mišetić, poznat iz najvećih sukoba udruga za zaštitu prirode u Hrvatskoj. Konačno, bilo bi korisno napraviti dubinsku analizu koliko su stvarno za petnaestak godina djelovanja parka u njemu povećali inače prilično slaba znanstvena istraživanja i produbili znanje o prirodi Une. Hoću reći, ovaj slučaj potvrđuje da je stvarno razumijevanje prirode u resorima administracija Hrvatske i Bosne i Hercegovine slično, gotovo identično, iako je formalno zaštita okoliša u Hrvatskoj trebala biti neusporedivo veća.“ (Ivo Lučić, „Izvor Une: tko dobije pobjedu na terenu, taj ju je dobio i na papiru“, Prometej, 3. 8. 2024., http://www.prometej.ba/clanak/ljudi-i-krajevi/izvor-une-tko-dobije-pobjedu-na-terenu-taj-ju-je-dobio-i-na-papiru-5969). 

Sve dok država Bosna i Hercegovina (što god to značilo) i država Hrvatska budu tretirale rijeku Unu – ili neki drugi prirodni entitet koji nadilazi državne granice – kao „unutrašnju stvar“ jedne ili druge države, nećemo se pomaknuti s mjesta, tj. pomicat ćemo se samo prema dnu. Lučić nas upozorava da se ne bismo smjeli dati zavesti političko-marketinškim frazama koja se nude kao „rješenja“, a da bismo izbjegli takva zavođenja, moramo imati u vidu da se iza svake takve fraze i „rješenja“ krije neka strategija, čak i kada tupavi vojnici vladajućeg sistema nisu svjesni šire slike:

„Strategija ubijanja cjeline i ubijanja smisla u cjelini uvijek se u takvim aktima i sustavu pokazuje kao nešto što je relativno korektno, što je prihvatljivo i što, ako se i pokaže da ima neke negativne aspekte, ima ‘protumjere’. Odstupnica u mjerama ublažavanja negativnih utjecaja ima prije svega smisao u nastavljanju iscrpljujućeg i besmislenog administrativnog postupka.“ (I. Lučić, „Izvor Une: tko dobije pobjedu na terenu, taj ju je dobio i na papiru“.)

Una između čekića kapitala i nakovnja države

S obzirom na sve to, možemo se malodušno zadržati na svakidašnjim jadikovkama o politici, ekonomiji i društvu, koje izričemo iz žablje perspektive, uglavnom i ne očekujući da će imati ikakvog učinka, a možemo se i izdići iznad toga, poput dronova koji nam svakodnevno prikazuju ljepote rijeke Une i Pounja, pa svojevrsnim „teorijskim dronom“ sagledati situaciju u širem kontekstu. 

Tako gledajući, ovdje je na djelu kapitalizmu inherentna privatizacija prirodnih dobara koja su, iz ljudske, antropocentrične perspektive, javna dobra, a bolje bi bilo reći (iz perspektive koja pokriva i ljudski i ne-ljudski svijet) zajednička dobra, jer bi ona trebala biti na raspolaganju svim, i ljudskim i ne-ljudskim članovima neke zajednice, koji o tim dobrima ovise, tj. imaju potrebu za njima u svrhu preživljavanja i prosperiteta. U osnovi takve privatizacije nalazi se komercijalizacija, ispostavljanje zajedničkih dobara nemilosrdnom, nereguliranom ili tek prividno reguliranom tržištu, a u osnovi komercijalizacije nalazi se komodifikacija, pretvaranje zajedničkih dobara u običnu robu. Komodifikaciji, pak, prethodi objektivacija ili pretvaranje živih bića i drugih prirodnih entiteta u puki predmet, lišen bilo kakve vrijednosti osim one instrumentalno-utilitarne, a time lišen i zaštite koja bi se mogla pozvati na dostojanstvo onog ugroženog i nužnost njegovog poštovanja. 

U ovom našem slučaju, kao i u bezbrojnim drugima, radi se, dakle, o objektivaciji prirode, odnosno prirodnih dobara kao zajedničkih dobara, ali treba uočiti da se to nužno produžava i u objektivaciju čovjeka. O tome je u svojim univerzitetskim predavanjima, postumno objavljenima u knjizi Pojam prirode i njegova povijest, govorio njemački filozof Georg Picht (1913.–1982.). Ono što mi vidimo u slučaju recentnih gibanja oko Une Picht je filozofski istražio i objasnio na načelnoj razini. Bešćutnost spram Une i njezinog okoliša, koju očituju ključni akteri, tj. investitori i izvođači radova, te postupanje političkih vlasti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje se, najblaže rečeno, može karakterizirati kao ignorantsko, u drugačijoj se formi, nažalost, može pronaći i među mnogima koji bi da štite rijeku Unu kako bi iz nje izvukli korist na neki drugi način, kao što su lokalni politički i ekonomski akteri s bosanske strane, a još je žalosnije to što i „sitna riba“, „raja“, „obični građani“, kako s hrvatske, tako i s bosanske strane, internaliziraju logiku eksploatacije, koristi i profita kad promišljeno ili nepromišljeno argumentiraju u prilog očuvanju rijeke Une. I jedni, i drugi, i treći, i četvrti zarobljenici su „operativne logike“ čije je izvorište, prema Pichtu, u ranom novom vijeku, od 15. stoljeća nadalje, odnosno u novovjekovnim prirodnim znanostima koje objektiviraju prirodu, pretvaraju je u „mrtvu prirodu“ kako bi njome nesputano manipulirali u ove ili one svrhe. Međutim, time objektiviraju i čovjeka i ne uviđaju da je to jedna samoubilačka logika jer oni koje je baš briga za ono što je tu od prije pamtivijeka – primjerice, za rijeku Unu – ne brinu zapravo ni za ljude koji su tu sada i trebali bi biti i u budućnosti. Picht tvrdi da je rečena operativna logika usisala i čovjeka, i to ne samo zato što je čovjek zbiljski ukorijenjen u prirodu, nego i zato što se ta logika (logično!) proširila s izvanljudske prirode na prirodu čovjeka, na „ono što je na njemu samome priroda – ekonomiju, društvo i politiku“: 

„Postupak objektivacije je stoga od 18. stoljeća ne samo temeljni zakon spoznaje prirode, nego je također temeljni zakon tehničko-industrijske produkcije.“ 

Tako se, dakle, razvijala dvostrana objektivacija čovjeka: prirodoznanstvena, koja se tiče prirode općenito (čiji je čovjek sastavni dio), te tehničko-industrijska, koja se tiče i prirode općenito i ljudske prirode. Ako je čovjek središte, jedina referentna točka i u suštini jedini relevantan subjekt u poimanju prirode i dimenzioniranju odnosa čovjeka i prirode, i ako se, Pichtovim riječima, radi o „apsolutnom prioritetu poimajućeg subjekta pred svime što ovaj subjekt vidi naspram sebe“ (u prijevodu na „unski jezik“: Una je tu zbog nas i radi nas) – trebali bismo uvažiti i nužne konsekvencije takvoga stajališta. Picht ih sažima ovako:

„Subjektivitet kulminira u svome objektivnom samouništenju. On dostiže svoj kraj u protuudaru prirode koja je bila podčinjena prisili objektivacije.“ (Georg Picht, Der Begriff der Natur und seine Geschichte, Klett-Cotta, Stuttgart, 1993., str. 83–84.)

Vratimo li se sada sa vrela problema u odnosu čovjeka i prirode na vrelo Une, mogli bismo reći da se opisana pogubna logika objektivacije, komodifikacije, komercijalizacije i privatizacije utjelovila u teškoj mehanizaciji koja gazi i melje krhki vez prirode, koji su milenijskim trudom ispleli zemlja, voda, biljke, životinje i ljudi. Tako se Una našla između čekića kapitala i nakovnja države. 

S jedne je strane kapitalizam, posljedice čije orijentiranosti na privatno vlasništvo, akumulaciju kapitala, uvećavanje profita i tržišno natjecanje danas vidimo u divljačkom osvajanju i bezobzirnom iskorištavanju prirodnih dobara, što se izravno ili neizravno reflektira i na ljude, a najbolja je personifikacija toga bager na vrelu Une. S druge je strane država. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je, u neoliberalnoj paradigmi, država kao takva podređena kapitalu te da je upravo to, uz karakternu slabost državnih dužnosnika, stalni izvor korupcije te besramnih i katastrofalnih pothvata kakav je i ovaj na Uni – državi svojstven koncept teritorijalnog suvereniteta, tvrdih administrativnih granica i odgovarajućih nadležnosti, odgovornosti i dužnosti direktno je suprotstavljen naravi rijeka i naravi prirode, jer one ne priznaju državne granice, državne institucije i državnu moć, pa ih se uvijek ugrožava (kao što ih se jedino treba i štititi) prekogranično, odnosno bezgranično. S treće strane, valja reći, velika je opasnost za Unu i to što, pod pritiskom ekonomsko-političkog sistema, odnosno zbog sirenskog zova profita, kojem ne uspijevaju odoljeti ni oni koji samo kupe mrvice sa trpeze kapitalizma, kopni svijest o Uni kao nezamjenjivom izvoru života u tom kraju, svijest o tome da nijedno prirodno dobro, premda možemo smatrati da je „bogomdano“ i kao takvo „vječno“, nije dano zavazda, nego nam je namrijeto, tj. naslijedili smo ga od nekih drugih ljudi i od prirode, kako bismo se njime odgovorno i skromno služili na svoje dobro i dobro narednih naraštaja. 

Ramiz Huremagić – u svom revoltu protiv eko-zločinaca, ali i protiv rezigniranih i pasivnih promatrača koji šutnjom opravdavaju recentne eko-zločine nad Unom – s pravom kaže:

„Kod nas se priroda podrazumijeva kao nešto što treba da traje i postoji samo dok i mi postojimo, pri čemu nas ne interesuju ni milioni godina prije nas, ni milioni godina poslije nas. Samo milioni eura i ostalih valuta.“ (Ramiz Huremagić, „Zašto ubijaju rijeku: može li Una oprostiti Krajini?“, Žurnal, 1. 8. 2024., https://zurnal.info/clanak/moze-li-una-oprostiti-krajini/27026.)

A zatim s pravom postavlja pitanja – ne retorička, nego zbiljska: 

„Ali stvarno, da li nam za brigu o prirodi trebaju zakoni? Zar ne možemo imati svoju savjest da nam sudi i da nas vodi u ponašanju i odnosu spram prirode. Mini hidroelektrane nisu nikakva novost, puna ih je Evropa. I eto im ih, neka se njihovi aktivisti bave njima. Da ne ispadne da to ima samo kod nas i nigdje drugo. Zašto moramo uvijek uzimati sve najgore od drugih? Zašto ne bismo katkad pokupili i nešto tuđe pameti, a ne samo gluposti?“ (R. Huremagić, „Zašto ubijaju rijeku: može li Una oprostiti Krajini?“.) 

Una – jedna i jebena (2. dio)

Ljudi su se, nekada davno, rađali slobodni
Onda su naučili graditi zidove
Ili je to bio kod samouništenja
utisnut u njihovu DNA potku.
Kao one poruke
što se izbrišu nakon čitanja
Zidovi su ih nadmašili
visoki
kameni
nevidljivi
Pokriveni krovom da ljudske glave spase od kiše
da ih ušuškaju u varljivu sigurnost
da ne vide
da ne osjete
kako su u zamci
koju su sami sebi iskovali.
Unutra je mnogo novih
Svaki put kada pomislimo kako su drugi opasni
nikne jedan novi red
I tako u nedogled.
Kao miševi u labaratorijskom pokusu
lutamo u labirintu
ne bismo li nanjušili izlaz.
Plašimo se onih koji se odvaže
da ih ruše
ne njih
nego sebe
kako ćemo bez te ljušture
bez oklopa
dok ne dogorimo do kraja.

Vjerujem – izručit će i mene
Mojemu starom jeziku:
Da se ne zatre

Pa makar kroz vreo pepeo
Kad se utropi vrijeme
U fišeku urne

Makar pod ćefinom
Bijele knjige moranja –

Vjerujem, i ne tražim oprost
Za moja uzdanja – veli mi
Abdolah Kader:

Šabo – pod tuđinim
Riječima: od izgnanikove,
Čistije na svijetu nema vjere 

(2024)

Jason Lutes: Berlin, Fibra, Zagreb 2020.

U posljednjih desetak godina javila se moda estetskih, pripovjednih, kulturno-historijskih evokacija Vajmarske Njemačke. Pridonijele su tome okrugle godišnjice nekih velikih pisaca, umjetničkih, dizajnerskih i arhitektonskih škola i pokreta, a pridonijela je tome i svojevrsna nostalgija za dvadesetim stoljećem, tim našim uglavnom doživljenim minulim dobom, koje možda nije bilo bolje od ovoga u kojemu živimo, ali je svakako bilo sadržajnije. Ili se to samo nama prošlima ono čini sadržajnijim?

Možda je i vrhunac tih nostalgičnih evokacija serija “Babylon Berlin”, koja se već godinama prikazuje na Netflixu i na mnogim nacionalnim televizijama, prikazane su četiri sezone, ako Bog da će i peta, i s kojom publika malo-pomalo, gotovo sasvim bezbolno, uz sjajan dizajn i dobru glumu, kroz razigranu pulp pripovijest, praćenu zvukovima džeza i kabarea, prelazi iz vremena ranjene, razbojništvom i korupcijom opterećene demokracije, u zlo i u nacionalsocijalizam. Vrijeme u kojem se serija prikazuje, doba Donalda Trumpa i Marka Skeje, Vladimira Putina i mokre Kolinde Grabar Kitarović, idealno je za emitiranje “Babylon Berlina”, premda nije vjerojatno da bi uglavnom neuka, po prirodi lakomislena i priglupa publika – takva je, uostalom, bila i 1933. – mogla shvatiti što to na televiziji gleda, a što joj se u životu događa. I kakav je odnos između onoga što vidi i što joj se zbiva.

Ali tu je, na dohvat ruke, nešto još mnogo bolje, sadržajnije i pametnije od jedne televizijske serije, premda zahtijeva ozbiljniju publiku i bolju koncentraciju (kakvo je to vrijeme u kojem čitanje stripova traži bolju koncentraciju od one koju prosječan građanin uspijeva ostvariti?). Usred pandemije, s proljeća 2020, Fibra objavila je “Berlin”, Jasona Lutesa (1967.), golemu, opsežnu i snažnu epopeju o gradu, u to posljednje predhitlerovsko vrijeme. Lutes je, naravno, Amerikanac, rodom iz New Jerseya, djetinjstvo je provodio u Montani, da bi kasnije studirao na Rhode Island School of Design, i bio od rana ljubitelj stripova o superjunacima. Jedan odlazak u Europu bio je dovoljan da mu promijeni perspektivu. Devedesetih živi u Seattleu, radi kao dizajner, crtač i grafički urednik za alternativne strip edicije. Godine 1994. započinje svoje grandiozno djelo u dvadeset i dva poglavlja, koje će dovršeno i objavljeno biti tek 2018. Riječ je, doista, o projektu, o crtanom romanu koji nadrasta mjerila jednoga ljudskog života. Premda “Berlin” ima likove, studenticu Marthu Müller, novinara Kurta, radnicu Gudrun, pa onda, recimo, i Carla von Ossietzkog, čuvenog novinara i pisca, mučenika nacističkih zatvora i logora, dobitnika Nobelove nagrade za mir 1936, koju nikad nije preuzeo, kao i niz likova koje bismo, možda, mogli nazvati fikcionalnim, a možda potječu i iz nekoga stvarnog svijeta, “Berlin” je, zapravo, roman o gradu i vremenu. Jason Lutes je, naime, shvatio da strip može nešto što ne mogu ni pisani roman ni film: zahvaljujući statičnom crtežu, mogućnosti da precizno prenese svaki detalj realne, dokumentirane, ali i fantastične arhitekture, zahvaljujući jasnom grafizmu stripovskih sličica, koje su u stilsko-žanrovskom i u amblematsko-metaforičnom smislu bliske savršenom dokumentarističkom žanru plana grada, strip je umjetnost koja istovremeno može podnijeti i to da grad i epoha budu glavni likovi i nosiva tema romana, u kojemu će ljudi i ljudske sudbine biti tek sadržaji jednoga mnogo šireg i većeg života. Pritom, ne može biti ni govora o tome da je u “Berlinu” primijenjen postupak nalik na velike epske zahvate iz epohe socijalističkog realizma. Ljudi, naime, u “Berlinu” nisu u funkciji neke ideje, niti je pripovijest “Berlina” u funkciji nekakve pouke.

Lutesov crtež jasan je, precizan i čist. Njegove sličice ne smiju biti pretrpane, jer bi to ovako grandiozan roman učinilo nečitljivim. Ali one nisu ni prazne, svedene na stilizaciju i slutnju nečega što je ostalo nenacrtano, jer bi i to roman činilo teško čitljivim. Osim toga, to onda ne bi ni mogao biti roman o jednom gradu. Lutes je majstor da svoju sličicu naseli nekim nenametljivo važnim detaljem, novinskim naslovom iz trenutka povijesti, određenim tipom automobila, oblikom telefonske slušalice ili lustera. Recimo, nijedna kuća u ovoj knjizi, nijedna fasada nije izmišljena u svrhu priče, restilizirana, opća. Sve je stvarno, i sve postoji. Lutesov crtež izdaleka sluti estetiku epohe. Njegovi likovi podsjećaju na novinske i umjetničke crtačke mode dvadesetih i tridesetih. Premda je daleko od Hergéove crtačke geste, od karikature i od stilizacija klasičnoga europskog novinskog stripa, nešto u Lutesovoj sličici podsjeti na Tintina. Vjerojatno njezina čistoća i, recimo, te jasno predočene, groteskne geste i grimase Josepha Goebbelsa, dok drži protiv Židova i komunista.

Svakako biste trebali pročitati “Berlin” prije sljedećega turističkog putovanja u taj grad. Osim što bi bilo pristojno da znate kamo ste se zaputili, nevjerojatno je koliko sadržajnog i otkrivalačkog užitka donese ova knjiga. Vrijedi u Berlin ući kroz sličicu Jasona Lutesa.

Ernst Thälmann

U selu Slatinski Drenovac, pokraj Slatine, 15. kolovoza 1943. formirana je Njemačka narodnooslobodilačka četa “Ernst Thälmann”, sastavljena od slavonskih Nijemaca, u kojoj su se, prema odluci štaba Šestog korpusa, naredbe izdavale na njemačkom jeziku. Prije nego što je 4. studenoga 1944, zbog slabog priljeva novih boraca njemačke narodnosti, četa pod ovim imenom ukinuta, kroz nju je prošlo više od stotinu boraca, od kojih je samo deset preživjelo rat. U četnoj spomenici stoji: “Unatoč stradanjima koja je pretrpjela, nitko iz ove čete nije nikada dezertirao, predao se, nestao ili izdao svoje suborce.” Ernst Thälmann bio je njemački komunistički vođa, zatočenik Hitlerov još od 1933, koji je po njegovom osobnom naređenju strijeljan 18. kolovoza 1944. Nije bio ni mudar, ni dobar političar, ali se povijest veličanstveno poigrala njegovom figurom. Naravno da se pojavljuje u romanu “Berlin”.

Thälmannov govor

Govor kojim ga u jednoj sceni Lutes predstavlja radikalno je antikapitalistički, ali u osnovi ilustrira parazitiranje na žrtvi, politikantsku gestu kojom sve do danas bivaju manipulirane narodne mase. Thälmann govori o Rosi Luxemburg i Karlu Liebknechtu, koje su ubili pripadnici Freikorpsa (ratni veterani, desni domoljubi, šatoraši iz vremena Vajmarske republike). Pritom, nije se Thälmann pozivao na Rosu i Karla da bi se obračunao s fašistima koji su ih ubili, nego da bi se obračunavao sa socijaldemokratima, koje je prigodno nazivao socijal-fašistima, propovijedajući narodu da je glas za socijaldemokrate isto što i glas za naciste. Jedan lik u “Berlinu” kaže: “Kod mučeništva je zanimljivo to kako se njime služe oni koji su nadživjeli mučenike.”

I Amazon gori, transnacionalna ala raščišćava teren,
neosvojenih predjela više nema, planeta će uskoro
biti oguljena kao naranča, svaki kutak dostupan je
satelitu i krstarećoj raketi, izbezumljeni su i posljednji
urođenici, istjerani su kao mravi iz mravinjaka, poput
Jevreja iz Svete Zemlje, kao iz Palestine Palestinci,
tragikomični su arheolozi, i hodočasnici, i pustolovi,
piramide su pronađene i u Bosni, tu je i Gospa davno
snimljena, zna se čak, pouzdano i egzaktno, i količina
piksela u njezinoj aureoli, i ruku koja ovo bilježi tajnē
će službe zadokumentovati, čip ti je skriven u olovci,
u zubnoj je plombi, ili u okviru tvojih naočala, kad se
javiš tetki koja će ujutro na operaciju, oni te pažljivo
slušaju i smjesta vrše biopsiju, laseri kazuju da je
stanje beznadno, stoga arhiviraju njezin cjeloživotni
dosje, ona će za mjesec umrijeti, u strojeve su uneseni
i svi podaci o tebi, računala svjetlucaju, algoritmi
povezuju postupke i riječi koje si izgovorio, potom
nepogrešivo ocrtavaju ono što ti i ne slutiš: kako ćeš
reagirati na projekciju koja će se neminovno ostvariti,
preventiva će biti pravovremena i neumoljiva, razloge
navodno božanske oni prisvajaju, te lažu o ciljevima
tobože uzvišenim, o svjetovima boljim, o predjelima
rajskim, tornjeve podižu ka nebesima, a netremice
nas motre iz svemira, raseljavaju milione kao bizone,
industrijskom je revolucijom usavršena i tehnologija
istrebljenja, a sada je ona suptilna, do sofisticiranih
je metoda dovedena, i Adolf Hitler se vratio, osnažen
je višestruko i na svaki otpor imun, nisu ti dostatna
ni Baumanova tumačenja…

Ali ko su, zapravo, oni…? Misteriozni urotnici, što
od postanja svijeta traju, možda templari, ili ismailiti,
masoni, porodica Rothschild, iluminati, povezani su
sa nezemaljskom inteligencijom, sajborzi koji s nama
inkognito žive, piju iz naše čaše i rađaju našu djecu…?

Štogod da jesu, postoji tajna koja im nije dostupna,
a nad njome ti si nadnesen i o njoj zboriš jezikom što
ga nikakvi hardveri niti softveri ne mogu dešifrirati,
niti jedan tehnički um ne uspijeva njega savladati,
jezik u koji i svi oni staju, u tu pjesmu pred kojom
su bespomoćni, u arkadiju kojom se suvereno krećeš,
to kraljevstvo nevinije od svih što ih povijest svijeta
znade, u njemu još si pastir s frulom, najveću svetost
slaviš o sebi samome pjevajući, jedinu pojavu koja
u jedinome svijetu istinski postoji, počelo i razlog
njegov, usred simulakruma što ni spomena vrijedio
ne bi da tebe u njemu nije, neponovljivo živoga,
sa smrtnošću svojom. I kamo, onda, da se zaputiš,
kad utočišta, izvan samoga sebe, nikakvog nemaš…?