Prvo je bio Tošo Dabac. Svoju fotografiju on je dovršavao u laboratoriju, gdje je određivao i njezin konačni izrez, ili kadar. Stvar se promijenila s Poletovom školom fotografije. Njeni su protagonisti, Ivan Posavec najustrajniji i najvažniji među njima, u laboratoriju ostavljali crni rub filma, kao dokaz da nije bilo naknadnog rekadriranja. Dok je Dabac smatrao da je fotografija ono što se na kraju vidi, ili što se na kraju odredi da se vidjelo, Posavec i drugovi određuju da je fotografija ono što se vidi kroz objektiv. Postoji bitan razlog za ovu promjenu: u to prvo vrijeme sredstva i alati kojima se interveniralo na samoj slici bila su ograničena, kozmetička, i nisu lagala o fotografiji. Onda su se stvari počele mijenjati, tehnika je napredovala. Napredovali su ne samo načini i tehnike krivotvorenja, nego i razlozi za to. Crni rub povratak je u istinitost slike, njezinu vjerodostojnost. Prihvatili su ga brojni fotografi onoga doba koji nisu imali veze s Poletom. A Poletova škola fotografije ostat će stilski i poetički daleko najutjecajnija u hrvatskome i ex- jugoslavenskom novinstvu i izdavaštvu sve kraja ere analognih kamera.

Digitalna kamera najprije se prihvaća kao sprava kojom se imitira snimanje na film. A onda se, barem u Zagrebu, mijenjaju stvari s radovima Vjekoslava Skledara u Jutarnjem listu i na portalu Telegram. Slika postaje artificijelna, scenična, često kao da su je slikali majstori flamanskog slikarstva, te se zahvaljujući moćima digitalnih kamera i prijenosnih reflektora fotografiji vraća nešto od kvalitete i atmosfera ulja na platnu. Dominantno crno-bijela novinska i knjiška fotografija iz prethodne dvije epohe postaje bogati, tamni kolor…

Glavnim protagonistima u sve tri epohe svojstveno je to da su njihove namjenske fotografije imale visoku zanatsku i umjetničku vrijednost. U Dabčevom i Posavčevom slučaju su, pored svega drugog, svjedočile o malim i velikim povijestima, o stanju i raspoloženjima vremena u kojima su snimljene.

Knjiga “Makadam: Lica koja znam, imena koja sam zaboravio” (Gradska galerija Striegl, Sisak 2023.) je, kao i Posavčeva knjiga “Fotografije”, objavljena 2008. u izdanju EPH, svojevrsni žanrovski bastard autorske monografije i tematske pripovijesti. U kulturi koja naročito ne drži do svojih, uostalom toliko malobrojnih velikana, koje je upravo zbog njihove malobrojnosti možda i lako zanemariti, fotografske knjige danas su tako malobrojne da ih njihovi autori obično dožive kao vlastite nadgrobnike. I onda je svaka takva knjiga obično spoj tematske pripovijesti i životne monografije.

Ivan Posavec, rodom iz Dužice u Turopolju, studirao je veterinu. To je jak detalj u njegovoj biografiji, koji sve češće spominje što je stariji. Iz zavičajne i socijalne perspektive bilo je i logično, i prema životu odgovorno da postane veterinar. I onda je, već kao apsolvent, odustao, pa upisao i završio filmsko snimanje na Akademiji za kazalište film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je u Beogradu magistrirao fotografiju. Otpočetka je, još kao sveti diletant, fotografirao ljude. U knjizi nekoliko je fotografija iz tog vremena. Čudesno upečatljiv portret “Igor” iz 1971, i fotografija na kojoj su autorovi majka i otac, s dječakom Vladom, iz 1972. Dječak čuči, dijelom zaklonjen, čuči i otac i gleda u ono što majka radi. Ona ruje nekom spravom, koja izgleda kao automobilska kurbla, po oranici. Bit će da nešto sadi. Fotografija na prvi pogled djeluje neuredno, ali njezin red i sklad nije u kompoziciji, nego u trenutku usredsređenosti, koncentracije odrasloga i dječaka na ono što žena radi. Sva je slika u zagledanosti to troje ljudi, i tako promatrač fotografije počinje gledati u to u što i oni gledaju. Kompozicija slike nije u formi, nego je u suštini i u sadržaju, u onom na što je usmjeren pogled promatrača.

Te dvije fotografije mladog i uspješnog studenta veterine spadaju u obiteljski fotoalbum: Igor je, i sam budući fotograf, Posavčev bratić Igor Kelčec. Da se povinovao socijalnim normama sredine iz koje je potekao, Posavec bi postao doktor veterine, koji bi se u slobodno vrijeme bavio fotografijom. Govorilo bi se i pisalo o njegovom radu i talentu, možda bi bio jednako slavljen i hvaljen, ili bi možda čak bio uvaženiji kao fotograf da je postao veterinar. Samo što bi njegov opus drukčije izgledao, jer ne bi potekao kroz novine i novinarstvo. Fotografija je ona umjetnost koja, kao i književnost, biva nužno uvjetovana socijalnim kontekstima samog umjetnika, njegovim malim povijestima i njihovim suodnosom s velikom poviješću. Fotografija je samo ono što nastaje kad podigneš kameru. Ako nisi podigao kameru, ničega nema. Ako si je bezveze podizao, opet možda ničega nema. (Tri posljednje rečenice kratka su rekonstrukcija onog što mi je Posavec jednom govorio, i onda, vjerojatno, zaboravio. Ja nisam.

“Makadam” je knjiga portreta, knjiga parova. Par čine dvije slike koje, kako otvorimo knjigu, gledaju licem u lice: Relja Bašić iz 1984. i mladi anđeloliki Max Emanuel Cenčić iz 1985, Ivo Sanader iz 2000. i Dragica Martinis iz 2002, Olga Hebrang iz 1983. i Dušan Džamonja iz 2007, i mnoštvo anonimnih i bezimenih ljudi, “imena koja sam zaboravio”, u međusobnim parovima, ili u paru s nekim čija se imena pamte, jer su pribilježena u nekim novinama. Među svima njima po knjizi je pažljivo raspoređena i Posavčeva obitelj, njegova djeca i bližnji iz različitih životnih i povijesnih doba. Ali, kao i u one dvije prvospomenute fotografije, premda striktno govoreći pripadaju socijalnom žanru obiteljskog fotoalbuma, te slike ne razlikuju se od slika slavnih i poznatih. Ivan Posavec nije slikar “ljudi s ulice”, on ne vreba na slučajne portrete, kao što je to često činio Tošo Dabac, čak i kada je slikao slavne. Posavec ne fotografira ljude koji poziraju, kao što to čini Skledar, on im, uglavnom, ne dopušta da ostanu dezangažirani i u se skriveni. On uvijek pokušava komunicirati, ili pokušava fotografirati ljude koji komuniciraju. Bilježi njihove geste, hvata skrivena raspoloženja, tajne naravi, tikove i kretnje po kojima ih pamtimo. Posavec je, više nego ijedan naš fotograf, više nego ijedan fotograf u hrvatskoj portretističkoj povijesti, autor prototipova ili arhetipova pojedinih svojih modela. Da je slučajno radio na Zapadu, u New Yorku u vrijeme Andyja Warhola, Nico i Velvet Underground, Ivan Posavec stvorio bi njihove likove i figure onako kao što je, recimo, stvorio Džonija Štulića. Ostavlja nam dojam da ljude slika onako kako bi oni zapravo trebali izgledati. Ili kako izgledaju u trenucima kada nisu inhibirani sviješću o svojoj suvišnosti. U životu, oni su možda nešto drugo. Ali na slici, oni su onakvi kakvim ih je fotografirao Posavec.

Jedan od najimpresivnijih parova u knjizi su Nives Kavurić Kurtović iz 2003. i Petar Krelja iz 2002. Ona sjedi, prekrižila je ruke, pogled blagosti. On stoji, malo preispravljen, kao da bi da vidi nešto što je iza, ruka mu je negdje između dva pokreta, i gleda pogledom iste one blagosti. Netko tko ne bi znao tko su to dvoje ljudi, tko o njima baš ništa ne bi znao, pomislio bi da se poznaju, da pripadaju istoj zajednici, možda su rođaci, čak brat i sestra. Zapravo bismo mogli pozavidjeti nekome tko bi ovu knjigu pregledavao iz neke toliko udaljene sociokulturne perspektive da o portretiranima ne zna ništa. Jedan par su Josip Manolić iz 2000. i Sibila Petlevski iz 2001. Ona je izražajna u pogledu, zelenooka poput crne kućne mačke, samosvjesna i sigurna u svoju pojavu. Manolić, pak, pokušava se smiješiti, i taj pokušaj začudno je neuspješan. Najednom sliči na Franju Tuđmana.

U knjizi se i sam kao model nalazim, u paru sa 44. i 45. stranice. Na lijevoj je stranici prizor sa sleta na Dan Mladosti 1983. Gigantska bijela figura Josipa Broza Tita, načinjena, valjda, od nekakvog kartona, figura Duha svetog i profanog, nadvijenog nad nama, ispred kojega stražare gardisti u svečanim uniformama. Strašna fotografija, ali njezin motiv trajno je upisan u ono čega se sjećamo, kao i u ono što mislimo i što osjećamo. Riječ je o portretu, koji nije portret nego je znak, i o čovjeku koji nije čovjek, nego je svjetovno božanstvo. Ivan Posavec, obziran kakav već jest, upitao je smije li moju fotografiju spariti s Titom. Naravno da možeš, rekao sam. Bit će mi čast! Na slici s desne stranice snimljen sam u trenutku skoka s golemog hrastova trupca. Raširenih ruku, podignutih malo iznad ramena, nogu blago savijenih u koljenima, crna figura na maglenoj pozadini, u šumi, među stablima ispred kojih se nazire neka sablasna nadiruća bjelina, široko nasmijan, dok lebdim tako u zraku, izgledam – neka se netko ne uvrijedi – kao ikonografska prikaza Isusa Krista na nevidljivom križu. Na ove dvije stranice su, dakle, dva znaka, dvije ikone. Jedan znak je formalno gledajući svjetovni, drugi znak je sveti. Jedan je od kartona, drugog je (slučajno) odigrao živ čovjek. Obje slike imaju u sebi element jeze. Posve paradoksalno, prva je fotografija beznadna u jezi, a druga je slika nade.

Knjiga “Makadam: Lica koja znam, imena koja sam zaboravio” jedan je od onih artefakata (ili umjetničkih djela) koje bi svakako vrijedilo posjedovati. I to za male novce, košta samo 30 eura. Prateće tekstove napisali su Alma Trauber, Željko Marcijuš, Sandra Križić Roban. Knjiga je to za duga gledanja. Odnosi između parova u knjizi iščitavaju se iz imaginacije promatrača. On je u ovom slučaju čitač slika, u punom smislu riječi. Vrijedan, uzbudljiv doživljaj introspekcije. I ulaska u sliku.

Tošo Dabac je, za razliku od Posavca, stvarao isključivo namjenske fotografske knjige. Neke za prodaju, a neke u interne svrhe, prilikom prikupljanja materijala za razgraničenje među državama. Fotografije Toše Dabca trebale su potvrditi identitet jedne zemlje. Bio je to ozbiljan posao, koji se, međutim, nije previše razlikovao od onoga što radi Posavec, kada potvrđuje identitete ljudi. Treći, najmlađi od njih trojice, Vjekoslav Skledar, nema još nijednu svoju knjigu. I nju bi vrijedilo zamišljati…

U paru sa 30. i 31. stranice su onaj isti dječak Vlado, samo tri godine stariji, i Beograđanka Dragana Ilić, snimljena 1988. Zagledana u objektiv, blago nepovjerljiva pogleda, grli prazna njedra.  Vlado pri srcu, u ruci drži pticu, i gleda je. Život je ta ptica.

Dobar dio naše književnosti posvećen je ratu, posebnom ovom posljednjem o kojemu su pisali i pišu pisci koji su ga proživjeli u njegovu najgorem obliku – tako recimo Semezdin Mehmedinović piše iz Sarajeva pod opsadom i egzila, kamo je sa sobom ponio teret vlastitog iskustva, dok Josip Mlakić piše “s prve crte” portretirajući nevjerojatno živopisne likove za koje smo sigurni da su postojali, ali se istovremeno pitamo nema li ovaj autor prebujnu maštu. Mlađi autori kao što su Almin Kaplan i Lejla Kalamujić pišu o djetinjstvu u ratu, iskustvima logora, izbjeglištva, neimaštine, neprihvaćanja u novoj sredini, dok se Glorija Lujanović, koja je rođena usred rata u srednjoj Bosni, ratnim zločinima i ratom bavila najprije kao novinarka, a potom u poeziji i prozi. Tema rata je velika i univerzalna poput ljubavi i smrti i stoga se ne mogu načuditi onima koji mi kao autorici koja piše o ratu postavljaju pitanje jesmo li “prevazišli” tu temu i je li vrijeme da se pisci okrenu nekim drugačijim, možda veselijim temama. Na to ostajem zapanjena i ne znam otkud da počnem s odgovorom jer tu treba krenuti ispočetka i objasniti da se književnost najmanje bavi srećom, usredotočena je na pojedinačne, vrlo često dramatične sudbine pojedinca pogođenog velikim povijesnim događajima, te da nastaje iz potrebe da se ispripovijeda i sačuva priča. Piscima je, dakako, sve dopušteno, pišu o čemu žele, ali je sigurno da ne postoji nacija koja u književnosti ignorira vlastitu prošlost. Zamišljam situaciju u kojoj netko najvećoj suvremenoj književnici, Herti Müller, postavlja pitanje je li dovoljno pisala o životu pod diktaturom Ceauşescua i hoće li se sljedećom knjigom posvetiti nečemu drugom. Tog nekog bismo ismijali jer spomenuta autorica piše uvijek istu knjigu, na način koji je jedinstven u svjetskoj književnosti, i koliko god knjiga napisala, neće nam biti dovoljno.

Pisati o ratu danas kad se vodi nekoliko najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva važno je i potrebno, stoga sam s osobitim zanimanjem pročitala novu knjigu Miljenka Jergovića koja nosi riskantno jednostavan, možda za čitatelje neprimamljiv naslov “Rat” (Fraktura, 2024.).

Jergović se nakon tri zbirke poezije – “Opservatorij Varšava” (1988.), “Uči li noćas neko u ovom gradu japanski?” (1992.) i “Himmel Commando” (1992.) – predstavio prvom knjigom ratne proze “Sarajevski Marlboro” (1994.), kojom se već u dvadesetima pozicionirao u sam vrh naše književnosti. O ratu je pisao i u drugim knjigama, među kojima se izdvaja zbirka priča “Trojica za Kartal” (2022.), za koju je dobio nagradu “Fric” iste godine i koja je svojevrsni nastavak “Sarajevskog Marlbora”. Novom zbirkom se udaljava od poetike spomenutih priča te nam donosi više od stotinu vrlo kratkih tekstova koje bismo već nakon nekoliko prvih rečenica mogli okarakterizirati kao moderne bajke, alegorijske tekstove koji pružaju niz interpretacija i tumačenja. Na pamet su mi pale dvije reference dok sam čitala knjigu.

Prva je knjiga bajki za odrasle ruske književnice Ljudmile Petruševske “Bila jednom jedna žena koja je želela da ubije dete iz komšiluka” (Čarobna knjiga, 2022.), koje čitamo u kontekstu života u Sovjetskom Savezu. Petruševska, kao i u drugim bajkama i pričama (npr. “Crni kaput”), zalazi duboko na teritorij fantazije, horora i grotesknoga, gdje se čitatelj nađe u svijetu naoko dalekom od stvarnosti, u noćnoj mori iz koje nikako da se probudi, a ako se to i dogodi, pljusne o stvarnost kao o beton i shvaća da je ona od sna još i gora. Jergović je nešto blaži u tom smislu, elementi horora čitatelja ne vode u fantastični svijet, nego ga drže u stvarnom i svakodnevnom, što je ako mene pitate i strašnije. Njegov horor je sasvim moguć i poznat, a njegova okosnica je rat u svim oblicima.

Druga je militarizirani, apokaliptični svijet koji nam u tekstovima pjesama pa i video spotovima predstavlja ruska grupa IC3PEAK, koju čine mlada genijalka Anastasja Kreslina i Nikolaj Kostilev. Kreslina je i autorica tekstova u kojima se referira na suvremenu Rusiju, feminizam, usmenu tradiciju i folklor koje zbog sličnosti s našom kulturom lako prepoznajemo kao svoje. I svijet nekih Jergovićevih bajki je takav, u potpunom kaosu nečega što je ogromno pratimo isječak iz života pojedinca koji nema kontrolu nad vlastitim životom, ne bira kojim će putem krenuti, nego biva uhvaćen u vrtlog koji će ga ispljunuti tko zna gdje.

Likovi o kojima Jergović piše ne mogu se vezati za određenu naciju, zemlju i jezik, oni nemaju ime, nego su određeni poslovima kojima se bave te funkcijom koju imaju na ovom svijetu, tako se bajke zovu primjerice: Urar, Zidar, Staklar, Zvonar, Biciklist, Koreografkinja, Švelja, Pralja, Fotograf, Mornar, Nosač kostiju itd. Njihovoj se karakterizaciji ne posvećuje pozornost, ne znamo ništa o njihovim motivima i unutarnjim svjetovima jer je u fokusu fabula, događaj iz kojeg će čitatelj prema vlastitim iskustvima iščitati širu sliku svijeta. Uostalom, likovi su toliko sitni naspram događaja koji su ih pogodili da je jasno da njihovi postupci ne bi promijenili ništa.

Niz je bajki iz zbirke koje se izdvajaju umješnošću, poetičnošću i izuzetnošću pjesničkih slika, ali izdvojit ću samo dvije koje nose naslove “Bogorodica” i “Pralja”. Prva pripovijeda o mladoj udovici koja zatrudni: “Mlada je, kao peruška luka tankovijasta balerina, zanijela sa svojom žalošću” i koju ne primaju u bolnicu da se porodi, nego je portir pušta u kotlovnicu bolnice, gdje pored mačke koja doji mačiće rađa zemljanu figuru s licem “nasmijanog i dobro raspoloženog, nekoga tuđeg boga, koji je pomalo sličio njezinu mrtvom čovjeku”. Druga pak pripovijeda o ženi koja pere uniforme mrtvih vojnika: “U mrtvačnici svlače uniforme s poginulih vojnika. Najprije im izuvaju čizme, skidaju hlače i bluze, dugme po dugme otkopčavaju im pažljivo košulje, pa onda i njih skidaju preko njihovih mrtvih i već ukočenih ruku, onako kako bi nekad skidale benkice s nedavno rođene dojenčadi, koja bi ih onda hvatala čvrsto za kažiprst. U tom stisku je smrt, buduća tuđa”. Žena ih pere pa suši, a odjeća se skuplja i smanjuje: “Trebaju nam vojnici sve sitniji i manji. To je razlog zbog kojeg ćemo uskoro novačiti djecu”.

Jergović u ovoj, kao i u drugim knjigama. piše “lako”, naracija teče prirodno kao da je ispisana odjednom, bez tereta premišljanja i korekcija, kao da su priče samo čekale da se izgovore i zapišu.

Ovdje takva jednostavnost naracije plaši jer upozorava na mogućnost da se sami, možda već sutra, nađemo u jednoj od ovih priča. Ovi će se univerzalni tekstovi u prijevodima čitati na posve jednaki način kao originalni jer im nije potreban kontekst za razumijevanje, oni govore o svim stanovnicima svijeta koji su na ovaj ili onaj način iskusili rat. Njihova donekle anegdotalna priroda podrazumijeva i poantu kojom završavaju, kao posljednji stih pjesme. A onaj koji bi mogao zatvoriti ovu knjigu je: “Što god da se dogodi, nebu je svejedno”.

Best Book, veljača 2024.

Bosanskohercegovačko podijeljeno i propalo društvo svjedoči još jednoj u nizu hajki od rata naovamo na slobodnomisleće intelektualce. Te hajke obično su pokretane u desničarskim medijima i političkim krugovima, s ciljem da onemoguće svaki oblik kritičkog mišljenja i da se u društvu do kraja realizira podanički mentalitet građanstva. U isto vrijeme bosanskohercegovačko društvo dijelilo se na tri etnička prostora u kojima su izgrađivani novi simbolički imaginariji koji su oblikovali postratne etničke identitete. U centru tih imaginarija jeste tumačenje rata i ratnih užasa od masovnih silovanja preko etničkih čišćenja do genocida. Tri nova simbolička imaginarija tijesno su skopčana s tri religije, komemorativnim ritualima, simbolima koji su nastali u strašnom ratu i, naravno, nacionalističkim ideologijama.

Otpor tome nakaradnom procesu pružali su intelektualci i intelektualke antinacionalističke provenijencije, novinari i novinarke, pisci i spisateljice, a on je bio izrazito jak sve do 2006. godine i pada čuvenog Aprilskog paketa ustavnih promjena. A onda su, kolokvijalno rečeno, kola krenula niz brdo, u skladu s gubitkom društvene nade, zakočivanjem države i krizom njenih institucija. Intelektualnu scenu napuštali su oni/e stariji/e, pred rat stasali intelektualci/ke, uglavnom antinacionalistički nastrojeni/e. Nova generacija lijevo ili liberalno orijentiranih intelektualca/ki nije stasala, akademska zajednica zatvorila se u svoj prostor, a politički moćnici su to iskoristili za nametanje novog narativa o patriotizmu. On nije više služio tek kao podizanje ljubavi prema domovini, nego kao disciplinirajuća batina u rukama moćnika i odgojno sredstvo u obrazovnom sistemu. Tako se ne samo kao utočište hulja, već i kao političko oružje počeo upotrebljavati u našoj političkoj i medijskoj svakodnevnici, ali i u našim životima.

Hajka na Franju Šarčevića zbiva se upravo u tom kontekstu. On je jedan od onih rijetkih mladih intelektualaca koji je ostao, da parafraziram naslov njegove knjige, izvan stroja nacionalistički oblikovanih društvenih prostora u BiH. I sve dok je kritikovao isključivo hrvatski nacionalizam bio je prihvaćen u bošnjačkom društvenom prostoru, dok je u hrvatskom označen izdajnikom. A onog trenutka kad je počela njegova kritika bošnjačkog nacionalizma, naročito onog sekularnog tipa, krenula je demonizacija mladog intelektualca. Proglašavan je na društvenim mrežama i u medijima hrvatskim nacionalistom, UZP-ovcem, što u prijevodu znači braniteljem i zagovornikom ratnih zločina koje su počinili osuđenici HVO-a, a tu harangu na društvenim mrežama pratile su mnogobrojne uvrede. Na sve to Šarčević je odgovorio psovkama, mladalački naivno, da bi se kasnije više puta izvinio za tu svoju nepromišljenost.

Danas je haranga prerasla u hajku. Šarčeviću prijete na društvenim mrežema, različita boračka udruženja šalju mu poruku da vrijeđa časnu Armiju R BiH i da treba prihvatiti mišljenje većine s kojom živi u Sarajevu. Prijeti mu se čak otkazom na poslu. Laži, spletke, ucjene, intrige, i sva druga sredstva obavještajne i paraobavještajne manipulacije uključena su u hajku na Šarčevića. Jedna fotografija na kojoj je politička ličnost uslikana s dječakom u uniformi, postala je osnov spletke protiv Šarčevića. Na fotografiji je gradonačelnica Sarajeva s dječakom, a fotografija je objavljena na društvenim mrežama. Za desničare ona je simbol patriotizma i pravilnog odgoja djeteta, a Šarčević je samo primijetio da je takav način fotografiranja zloupotreba djece u kvazipatriotske svrhe. Desničarski mediji, novinari i novinarke, različita udruženja pretvorili su to zapažanje u napad na glavni simbol identiteta: Armiju BiH i njenu borbu za slobodu u strašnom ratu. Laž je postala istinom, a Šarčeviću se poručivalo da mu nije mjesto na fakultetu gdje predaje matematiku studentima (O količini nepoznavanja činjenica i lažima najbolje svjedoči sljedeći moment: boračka udruženja u svom saopštenju Šarčevića proglašavaju na napismen način profesorom FILOZOVSKOG fakulteta, dok on radi na PMF-u kao docent.). Tako je jedno potpuno benigno, u osnovi tačno zapaženje o zloupotrebi djece u političke svrhe, postalo povodom za hajku čija je poruka: asimiliraj se, ili napusti grad u kojem živiš.

Na udaru je također i Šarčevićev tekst o Prvom martu kao prazniku kojim se obilježava nezavisnost BiH. Tekst pod naslovom Još jedan besmisleni Dan nezavisnosti, s podnaslovom: Sve tri strane aktivno, planski rade na tome da se uopće ne ostavi ni mogućnost da se ikada sastavi normalna Bosna i Hercegovina. Sva priča se u suštini još vodi oko procenata i oko toga tko će koga gdje i u čemu nadjačati.

To je potpuno tačno zapažanje. Naime, simboli se u postratnoj BiH prekodiraju u skladu s nalozima ideologije i političke moći, pa tako i Prvi mart. To je onaj proces koji sam naznačio na početku ovog osvrta na hajku kojoj je izložen Šarčević. Da, tri odvojena društva, svako sa svojim simbolima i praznicima s religijom u središtu novih identitarnih praksi dovela su naše simboličko nasljeđe do ideoloških karikatura, a patriotizam do kvazipatriotizma. Simboli umjesto da prekoračuju etničke granice i čine nas koliko-toliko jedinstvenim, vode nas u propalo društvo. Šarčević je, jednostavno govoreći, kritikovao tri nacionalističke zloupotrebe simbola, a bijes navukao konstatacijom da je Prvi mart islamiziran. Da li je religija, pa i islam u središtu novih formi etničkih identiteta – pitanje je za antropologe i sociologe prije svega. Po načinu na koji se ona upotrebljava u različitim manifestacijama – jeste.

Ali, niko od hajkača ne vidi ovdje Šarčevićevu brigu za Bosnu i Hercegovinu, njegovu plemenitu čežnju da se društveno polje normalizira. Vidi se samo laž da on napada i vrijeđa Armiju R BiH. Laž je postala istina, a potom hajkačka parola.

Vođeni njome, hajkači na Šarčevića samo potvrđuju da njegovo kritičko oko vidi iza zastora društva. U međuvremenu trijumfuje hajkački bijes, bijeda, mržnja, prijetnje, demonizacija jednog čovjeka koji je odgrnuo zavjesu iza koje možemo vidjeti svu količinu bosanskohercegovačkog beznađa.

Prometej.ba

Razgovarao Boris Rašeta

Bestbook, veljača 2024.

Nova knjiga Miljenka Jergovića u naslovu ima riječ koja nas pogađa svakoga dana, iz svakog medijskog zakutka, sa sve više dijelova zemaljske kugle, sve neumoljivije… “Rat” je zbirka kratkih priča – žanrovski raznovrsnih, stilski savršenih, eruditnih – u kojima prepoznajemo univerzalno iskustvo, od patnje i žrtve do radosti, mržnje i osvete. Knjiga je beskrajno pitka, fragmenti lucidni, pa je sigurno da će biti jako čitana – ovo će biti jedini “Rat” koji ćemo voljeti…

BestBook: ‘Rat’ su kratke priče, crtice, to su ‘poglavlja jedne zajedničke povesti’, kako bi rekao Kiš, u kojima uglavnom nema entiteta, država – katkad naravno prepoznajemo toponime – nego uglavnom ljudski tragizam, u nizu varijeteta. Što te rukovodilo u toj odluci?

“Rat” je, prije svega, cjeloviti tekst, načinjen od fragmenata, to jest od mahom zaokruženih, vrlo kratkih narativnih cjelina. Sve se zbiva u jednom ratu, unutar jedne zajednice pod vojnom opsadom. Pritom, to mi je vrlo važno da naglasim: “Rat” nema baš nikakve veze s našim ratovima i opsadama. Između ostaloga, ovo je knjiga o čovjekovoj psihologiji, o psihologiji zajednice, o neutaživoj potrebi žrtve da se što krvavije osveti svom krvniku, o tome, recimo, da je užitak u osveti mnogo dublji i intenzivniji ako se žrtva ne osvećuje krvniku osobno, nego nekome od njegovih nedužnih sunarodnika. Što su sunarodnici nedužniji, to je i osveta slađa. “Rat” je mračna, katkad apsurdistička, katkad introspektivna, bajka. To je tekst koji je prilično daleko od stvarnosti ili od bilo kakvog realističnog obrasca. Između ostalog, “Rat” je pokušaj razlabavljivanja i razglavljivanja čvrstih formi. Književnih i nekih drugih.

BestBook: Koliko si dugo pisao ‘Rat’, je li postojao neki neposredni povod? Koliko se priče oslanjaju na stvarne događaje, ako je to uopće bitno?

Nema stvarnih događaja ili je stvarno sve. Samo što se nešto zbiva u čovjeku, a nešto drugo zbiva se oko njega. Većina onoga o čemu “Rat” govori očito se zbilo u čovjeku. A neposredan povod? Možda je neposredan povod rat u Ukrajini, premda sam knjigu započeo prije nego što je i taj rat izbio. Ali Ukrajina je, čini mi se, ovoj knjizi dala vanjski oblik. Recimo, ta nama po svemu nezamisliva opsada Mariupolja, grada koji je od Zagreba manje udaljen nego što su to, recimo, Madrid, Glasgow ili zadnjih godina nama naročito blizak Dublin, ali nam je istodobno dalji od najdublje naše podsvijesti. O toj bismo opsadi Mariupolja mogli misliti samo kroz bajku ili kroz neki drevni ep. “Rat” je, u pokušaju, drevni ep. Ili, recimo, Stepanakert, glavni grad Nagorno Karabaha, čije je stanovništvo bilo skoro sto posto armensko. Govorim u prošlom vremenu, jer nakon što je vojska Azerbajdžana, uz asistenciju Turske, protjerala do posljednjega sve građane Stepanakerta, a azerske vlasti ga preimenovale i nazvale nekim svojim imenom, Stepanakert više ne postoji. Sve se to događalo prije nekoliko mjeseci, desetak dana prije nego što će nastupiti pakao u Izraelu i Gazi. “Rat” je već bio dovršen kad je nestao Stepanakert, ali nestanak toga grada je, kao ideja, kao misao, a ne kao dokumentirani događaj, upisan u “Rat”. Istovremeno, kako svaki grad tvori živčani sustav i krvotok svakog njegova stanovnika, ili kako je plan grada upisan u utrobu i svijest svih koji su u gradu zatečeni, tako “Rat” može biti knjiga o čovjeku u gradu. O jednom čovjeku u jednom gradu. Ili o čovjeku koji je zauvijek izgubio svoj grad. Recimo, ja savršeno dobro osjećam što znači biti iz Stepanakerta ili iz Gaza Cityja. Ne pitaj me odakle potječe taj moj osjećaj, to moje saznanje jer ću ti reći da ne znam.

BestBook: Tvoja nova knjiga ima kratak naslov, koji savršeno pogađa duh vremena, koji je ovih dana politički izrazio britanski ministar obrane – izašli smo iz ‘poratnog’ i ušli u ‘predratno’ razdoblje, rekao je on…

Imam potrebu reći da je britanski ministar obrane majmun. Da je ministar čovjek, onda bi bio čitatelj književnih tekstova pa bi znao da je svako vrijeme predratno vrijeme. Nema poslijeratnih vremena ili ta vremena traju toliko kratko da ih uspijevaju zabilježiti samo oni crno-bijeli filmski žurnali. Rat je, naročito u našim jezicima, neobično efektna riječ. Kao stvorena za dobre grafičare i grafičke urednike u novinama. Pritom, Rat je istovremeno Art. Samo u tom me smislu u ovoj knjizi zanima. Istina, imam, kao i mnogi ljudi, prilično bogato iskustvo nekoga stvarnog rata i neke stvarne opsade grada. Ali ovdje naprosto nije o tome riječ.

BestBook: Benjamin Netanyahu najavljuje dugi rat za Gazu. Ima li ikakve nade da se on ipak završi brže? Broj ubijene djece uskoro bi mogao dosegnuti i prestići deset tisuća. ‘Samo su djeca nevina!’, kažeš u jednoj od priča. Povod izraelske reakcije bio je užasni masakr, je li reakcija razumna, opravdana? Je li uopće bilo alternative?

Benjamin Netanjahu nije moj čovjek. Na jednaki način i u istoj mjeri u kojoj Ismail Hanija, čovjek o kojemu se posljednjih mjeseci šuti, nije moj čovjek. Svijetom vladaju zločinački karakteri, koje nimalo nije briga za nedužne ljude niti ih je briga za njihove domove, bolnice, gradove…

BestBook: U glavama i srcima Izraelaca i Židova je Holokaust, u glavama Palestinaca povijest potiskivanja od 1948. naovamo, Izrael je okružen državama koje uglavnom žele baciti Židove u more, Palestinci pokazuju karte na kojima njihov teritorij od formiranja Izraela do danas izgleda kao sve oglodanija jabuka – uskoro je, možda, na Gazi neće ni biti. Narodi obolijevaju od bolesti sjećanja, od bolesti povijesti, ima li lijeka?

Naravno da nema, ali ne znam zašto meni postavljaš to pitanje. Niti sam narodni vođa niti je ikad postojao narod koji bih ja mogao predstavljati. Ali naravno da postoji narod unutar kojeg sam imao tu nevolju roditi se. A koji je to narod, o tome su uvijek mnogo više znali oni koji su me mrzili i koji su iz moga imena, prezimena i karaktera izvlačili sve moje pripadnosti, nego što sam ikad to sam mogao znati. Otprilike tako je i s drugima. Opet se vraćam na Stepanakert, grad koji više ne postoji. Lakše mi je o njemu govoriti, nego o Izraelu i Palestini, lakše čak nego o Ukrajini. Tamo su, u Stepanakertu, stvari bistrije, jasnije i neumitnije, pa je zato o njima lakše govoriti. Dakle, u tom Stepanakertu, glavnom gradu Nagorno Karabaha, okruženom sve samim teritorijima s azerskom većinom, armenskom i kršćanskom gradu, okruženom ljudskim morem Azera i muslimana, u tom su, dakle, gradu, premda naoko armenskom i kršćanskom, živjeli ljudi tri identiteta: ogromnu većinu predstavljali su oni koji bi se svoga armenstva sjetili jednom tjedno ili jednom mjesečno, a ostalo vrijeme bili su okupljeni oko svojih vrlo osobnih životnih prilika, nedaća i nevolja, sreća i radosti, mnogo manje u Stepanakertu bilo je onih koji su jasno osjećali vlastitu razliku prema onima kojima su bili okruženi izvan Stepanakerta, dakle svjesnih Armenaca, kršćanskih vjernika, ljudi koji su živjeli u svome manjinskom strahu, a najmanje je u Stepanakertu bilo nacionalista, onih koji su mrzili svoje azerske susjede, željeli im zlo ili ih sumnjičili da će jednoga dana pokušati nad njima provesti etničko čišćenje i genocid, najmanje je, dakle, bilo onih koji su osjećali da će komšije od Stepanakerta učiniti upravo ono što su učinili. I što se na kraju dogodilo, tko je na kraju bio u pravu? I što danas misle i osjećaju protjerani stanovnici Stepanakerta? Odgovori na ova pitanja su užasni. Samo sva pitanja i odgovore prevedi na Palestinu i Izrael, na Gazu i na gradove u Gazi, pa će ti sve biti rečeno. Ali ja sam stvarno pogrešan čovjek za razgovore na tu temu. Lišen sam aktivističke imaginacije i uvijek sam svim srcem na strani stanovnika Stepanakerta.

BestBook: Židovi su, nakon mnogo godina, snimili veliku priču o dobrom Nijemcu, Oscaru Schindleru, naši susjedi ne mogu se uzdići do te razine – mislim na ‘Daru iz Jasenovca’. Nema ničeg boljeg za građenje nacije od po potrebi i izmišljenog neprijatelja? Od Gazimestana do Gaze, uvijek ista priča.

Neprijatelja doista izmišljamo i kreiramo, u čemu nam susjedi, naravno, pomažu. U pametnim zemljama postoje i pametni ministri obrane. Oni ne kupuju tenkove i avione, nego čine sve da se sprijatelje sa susjedima i tako eliminiraju najgore svoje neprijatelje. Mislite da je naivno to što govorim? Upravo tom vrlo naivnom politikom obrane naroda i zaštite nacionalne sigurnosti Skandinavci i Nordijci u posljednjih su sto i kusur godina od grdnih neprijatelja postali najbolji susjedi. Ali to je moguće samo ako nešto promijenimo u kolektivnoj i projektivnoj imaginaciji. Dakle, ako prestanemo izmišljati i kreirati neprijatelja. Pritom, ako to doista želimo učiniti, moramo preteći vlastite susjede. Moramo biti prvi koji će prestati da od njih izmišljaju i kreiraju neprijatelje. A to zahtijeva neku višu kulturnu i nacionalnu svijest. Neko ozbiljnije ministarstvo obrane. Lako je Britancima da imaju majmuna za ministra. Oni su otok, nemaju susjeda, osim Iraca.

BestBook: ‘Bude li muško, to dijete će kad odraste postati general’, pišeš u priči o bebi koja je jedina preživjela udar rakete u neboder i čiji su roditelji mrtvi. Je li to logika osveta kojima smo bili svjedoci u prošlim ratovima?

To je priča, i to s epskom, arhaičnom matricom. Danas dijete i ne mora biti muško. Recimo, Kolinda se kao predsjednica u imaginiranju i kreiranju neprijatelja pokazala dostojnom svojih muških kolega. Imala je dovoljno tupu i bezosjećajnu maštu. Ratove već neko vrijeme ne vode samo muškarci niti samo muškarci imaginiraju neprijatelja. Čak bih rekao da je u imaginiranju neprijatelja postignuta potpuna ravnopravnost muškaraca i žena u današnjemu svijetu.

BestBook: Netanyahu kaže da je Palestina nemoguća. Što vi mislite? Gdje će završiti dva milijuna Palestinaca kad i zadnja zgrada u Gazi bude srušena? To je, čak i da se dogovore, nemoguće obnoviti u roku kraćem od nekoliko, ili mnogo, godina?

Netanjahu kaža da je Palestina nemoguća. I Ismail Hanija kaže upravo to, da je Izrael nemoguć. Dva milijuna Palestinaca za obojicu su krvavi ulog njihovih tvrdnji. S tim da zbivanja na terenu idu u prilog Hamasu. Što je veći izraelski zločin u Gazi, to je s druge strane moćnije i Hamasovu idealu bliže palestinsko imaginiranje neprijatelja. Istovremeno, svi smo, vlastitom kožom, sve bliži i sve sličniji tim dvama milijunima Palestinaca.

BestBook: Je li u ratu nešto neiskorjenjivo, nešto što čini sastavni dio ljudske prirode, pa i prirode društva, kako je govorio Heraklit (‘Rat je otac svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu’).

Manimo se Heraklita u ratovima u kojima stradavaju uglavnom samo građani i njihova blaga. Također, manimo se Heraklita u vrijeme kad se i teroristički napadi vode isključivo protiv civila, a nitko ne pamti kad je negdje likvidiran neki predsjednik, premijer, ministar… Ne daj Bože, ne zagovaram atentate, ali me oduvijek mnogo više potresa stradanje ljudi koji su sjeli da u nekom kafiću popiju kavu ili u kinu pogledaju film od stradanja državnih službenika bilo čijih i bilo koje vrste. Oni su izvanredno dobro plaćeni, oslobođeni su krivične odgovornosti za većinu svojih postupaka, a slobodni su bogme i od moralnih skrupula – što je preduvjet da bi se čovjek danas bavio politikom, tako da doista ne razumijem zašto bismo se emocionalno angažirali oko njihova eventualnog stradavanja. Pa zašto na svijetu više nema atentatora? Vjerojatno upravo zato što se toliko napredovalo u imaginiranju neprijatelja.

BestBook: Ratovi kojima smo svjedočili zadnjih desetljeća malo kad, kad pogledamo rezultat, opravdavaju sve ono što je žrtvovano da se do tog rezultata dođe – Libija je vraćena u kameno doba, a razvaljivanjem te države srušena je i prirodna prepreka migrantima iz Središnje Afrike prema jugu Italije, Afganistan su dobili talibani, a EU dobiva Afganistance, slično je i sa Sirijom…

Pa zar nije bio cilj da se Libija vrati u kameno doba?

BestBook: Abdulah Sidran jednom je rekao kako ga je neki zapadni prijatelj pitao zašto ljudi na našim prostorima ratuju za teritorije na kojima kasnije više nitko ne želi živjeti. Zanimljivo pitanje. Leži li odgovor u mržnji ili u politici, je li izvor sukoba gore ili dolje?

Simpatična je floskula da se kod nas ratuje za teritorije na kojima nitko poslije ne želi živjeti. Naime, upravo tako se u 20. stoljeću posvuda ratuje za teritorije. Nisu li Istra i Pula ostali poluprazni nakon što smo ih 1945. temeljito “vratili matici zemlji” i nije li osamdesetak godina kasnije Pula, da tako kažem, prilično prozračan i pust grad? Uostalom, nisu se ni Amerikanci počeli naseljavati po Libiji nakon što su tu zemlju oslobodili od njezina kulturnog i političkog konteksta i sadržaja, a time i od njezina stanovništva. Teško će i Azerima, sve uz pomoć Turske i Rusije, koja ovim Armeniju kažnjava zbog neposlušnosti, na mjestu Stepanakerta stvoriti neki novi grad. Nema života na tuđoj oplakanoj zemlji. I dobro je što je tako.

BestBook: Je li zadnje zaoštravanje odnosa u BiH standardni dramolet, kakav gledamo već godinama, ili ima razorniji potencijal? Zar se tri naroda ne mogu dogovoriti bez vanjskih delegata ili je baš njihovo prisustvo to koje onemogućuje dogovor?

Ovo isto pitanje si mi, od riječi do riječi, mogao postaviti i 1991. Ja bih ti tad, dok su Srbi u Muslimanima, kasnijim Bošnjacima, vidjeli poturčene Srbe, dok su Franjo Tuđman i njegovi sumišljenici u Muslimanima vidjeli Hrvate islamske vjeroispovijesti, odgovorio isto što ću ti odgovoriti i danas, kad bošnjački nacionalni i “građanski” vođe u tamošnjim Srbima i Hrvatima vide pravoslavce i katolike, koje su naknadno za svoj račun “nacionalizirali” imperijalisti iz Srbije i Hrvatske, premda oni nisu Srbi i Hrvati. Odgovor bi bio ovaj: Bosna i Hercegovina bit će mirna i normalna zemlja čim svi u Bosni i Hercegovini isključivo sami za sebe budu govorili što su i tko su, te drugima dopuste da i oni za sebe kažu što su i tko su. Ljudi u Bosni će u svakom trenutku reagirati isključivo kao ogorčeni i ekskluzivni Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a ne kao žitelji jednog zajedničkog prostore, jedne zajedničke zemlje, dok god ne steknu sposobnost da zamišljaju kako je onom drugom, da se uživljavaju u njegovu ulogu. A tu sposobnost ne mogu steći dok god se svi ne pomire s tim da samo taj drugi ima pravo u svoje ime govoriti tko je i što je, ali i da je svaki pokušaj da ga demantiraš u njegovoj autoidentifikaciji krajnji izraz neprijateljstva. Tako bih ti, dragi Borise, rekao 1991., a to ti govorim i danas. Ne znam što bih drugo uopće i mogao reći. Ono što se događalo u prethodne 33 bosanske godine bilo je strašno. I premda je zlo uvijek silno maštovito, ništa se suštinski nije promijenilo. A vjerujem da se ni ne može promijeniti, osim što će se uskoro, zahvaljujući uglavnom mudrosti i nacionalnim strategijama zagrebačkog rukovodstva, bosanskohercegovačko sveto trojstvo svesti na dvojstvo, a Hrvata će nestati, to jest bit će svedeni na jedva tolerirano folklorno društvo.

Smrt je došla u našu kuću
sjela je za naš stol
legla u našu postelju
obula tvoje cipele
na kojima je uvijek bio pokoji grmenčić zemlje
To nisu cipele pristojnog čovjeka – grdila sam te.
Ja nisam pristojan čovjek – odgovarao si mi uz osmijeh.

Tina je večer prije ležala na tvojim prsima
i prela do iznemoglosti
Mislila sam da ti se umiljava
a ona je pregovarala
– Ostavi nešto živima, nemoj u kući.

Tog jutra
pustila te da popiješ kavu na našoj terasi
spakuješ ruksak pun nepotrebnih papira
cigareta
sitniša
i krenula s tobom
sve dok te nije sustigla

Ispričat ćeš mi, jednom,
kako je to bilo
kada je otključala tvoje tijelo i rekla
Slobodan si!

Sestra je krenula na put
s crnom haljinom u koferu
Toliko toga nemaš u tom strahovitom danu
nemaš haljinu koja pristaje žalosti
nemaš svoje riječi
ni dovoljno soka za sve one koji pohrle
da ti se nađu u tuzi
a tuga sliči velikom, koštunjavom orahu
koji se gura niz tvoje grlo
gore
dolje
nemoguće ga je zauzdati
raskomadati
progutati

Među jutarima koja su mi data
pronašla sam par
kao u onoj dječjoj igri memorije
Jutro kada sam rodila mog sina
i jutro kada si otišao.
Oba su se izlegla iz mog raskomadanog tijela
razorila svijet u kome sam dotada živjela.
U onom prvom nisam znala jesam li dorasla svojoj sreći
u ovom drugom nisam znala jesam li dorasla mom bolu.

Dani se smjenjuju
kao u western filmovima
dobar, loš, zao
Govorim ti:
Je li ovo nekakav test?
Jesam li prošla?
Vidiš li me?
Naučila sam plakati na razne načine:
tako da suze teku unutra,
glasno, uz jecanje
i tiho, kao kada nadođe mlijeko
samo što zjenice postanu bradavice
Suze stanu tek kada veliko dijete tuge bude sito
a moja utroba prazna, iznemogla
Stid me kada se to dogodi na javnom mjestu, neočekivano
veliki crveni kolutovi oko očiju
kao velike fleke na preširokoj majici
ali, koga briga
dijete je gladno
tijelo proizvodi ono što mu treba

Postoje priče koje ti pričaju
slične onima kojima se djeca prate u san
Bio jednom jedan dobar čovjek.
Sad je sretan.
Sada putuje.
Nijedna od tih priča
ne spominje iglu koja ti se nađe u rukama
kada svi odu, kad ostaneš sama u praznoj kući
iglu kojom moraš početi ušivati
razderano tkivo vremena
sve dok ti ruke ne ogreznu u nevidljivu krv
svaki put kada poželiš podijeliti riječ
misao
dodir
na tom mjestu moraš zavezati čvor

Poput pauka vezem mostove
preko kojih prelazim po tankoj niti
iznad mjesta na kojima smo se smijali
nevješto, šijem zakrpe
preko rupa u krajoliku
koje zjape poput gladnih usta kozmičkih zvijeri.

Prebirem u zdjeli plodova svoje boli
jabuke koje su besmislene
od onih koje moram zagristi
otvaram tvoj dio ormara samo kada je ono dijete
podojeno svježim suzama
inače me usisa kao crna rupa
u beskrajna čuda crne Narnie.

Milost stigne neočekivano
osjetim tvoj dah
tvoj miris
stranice nekog odbačenog rukopisa
zapucketaju u kaminu
maćuhica koju si posadio pred zimu
okrene mi nasmijano lice
krošnja divlje trešnje
čiji si stas čuvao od divljih kupina
rascvjetala se u sumrak.
blagost tvog dodira
zatreperi između mojih dlanova
ovdje si
gledamo jezero s naše terase
– Treba zaliti cvijeće – kažeš i dodaš
– Naša je kuća medonosna.
pčele su u zidovima izdubile garsonjere.
Hoćemo li na izvor po vodu?
Psići obigravaju oko tvojih džepova
njuše svoje poslastice
Počešljaj se – govorim ti. Ti si pristojan čovjek.
– Ja nisam pristojan čovjek – odgovaraš.
– Jesi li sretan, tamo? – pitam.
– Ja sam uvijek sretan – odgovaraš i grliš me.

I.

Martin Heidegger (1889.–1976.) nesumnjivo je jedan od najznačajnijih filozofa dvadesetog stoljeća. To ne znači da je jedan od „najboljih“, jer takvoga nečeg u filozofiji nema, nego da je jedan od najutjecajnijih, a to, pak, u filozofiji znači da je uz brojne ili bezbrojne štovatelje, nastavljače, pa i sljedbenike, „hajdegerijance“, imao i još uvijek ima podjednak broj ili bezbroj kritičara, osporavatelja, pa i „hejtera“, kako bi to rekli današnji studenti filozofije. S obzirom na napetost između tih dvaju polova – napetost koja je u njegovom slučaju veća nego inače, kod većine drugih filozofa – Heidegger je zacijelo i jedan od najkontroverznijih filozofa, i to ne samo u dvadesetom stoljeću. A tome je posebno doprinio njegov angažman tokom nacionalsocijalističke vladavine u Njemačkoj i njegov stav prema njoj, što se najčešće s pravom vezuje uz njegovo prihvaćanje funkcije rektora Sveučilišta u Freiburgu 1933. godine i njegov famozni rektorski govor „Samopotvrđivanje njemačkog univerziteta“, kojim je svoju filozofiju nakalemio na rascvjetalu granu nacizma. 

Kasnije je, nakon svoje i opće „denacifikacije“, Heidegger tu „epizodu“ prigodice umanjivao i uljepšavao, ali je nije mogao poništiti, a možda nije ni želio. U prilog tome govore njegove Crne bilježnice (Schwarze Hefte), dnevnici koje je vodio od 1931. do 1975. godine, a čije je objavljivanje oporučno naložio kao finale svojih sabranih djela (Gesamtausgabe). 

Filozofijska prašina koju su Bilježnice podignule prije deset godina, 2014., kad su prvi svesci ugledali svjetlo dana, još uvijek se nije slegla, među ostalim i zato što su je kasnije objavljeni svesci dodatno raspirivali, a pogotovo Heideggerove refleksije o nacionalsocijalističkom pokretu, Adolfu Hitleru i „svjetskom židovstvu“ (Weltjudentum) kao svjetskom problemu. 

Govoriti iz filozofijskih dubina i s filozofijskom uzvišenošću o Führersprinzip (principu vođe) i Führerschaft (vođstvu) u vrijeme kad Njemačkom i Europom, a na neki način i svijetom, te svakako ljudskim životima koji su dospjeli u njegovo gravitacijsko polje, vlada svemoćni i nemilosrdni Vođa (Führer) Adolf Hitler, za kojega je od početka bilo jasno što smjera činiti – predstavlja u najmanju ruku neodgovornost filozofa i intelektualca, koja se ne može opravdati nikakvom naivnošću. A ne smije se previdjeti ni činjenica da je Heidegger u raznim prilikama davao vrlo eksplicitne izjave u slavu Hitlera te da je postao član Partije, NSDAP, 1933. godine i bio njezin član sve do kraja, 1945. godine.

Džaba njegova vlastita objašnjenja njegovih tadašnjih misli, kako u Bilježnicama, tako i u kasnijim očitovanjima; džaba mučna interpretatorska koprcanja koja su nakon objavljivanja Bilježnica pokušavala kontekstualizirati njegove mudrolije o „svjetskom židovstvu“ u njegovu kritiku tehničko-kibernetičke epohe koja se odlikuje raskorjenjenjem i bezavičajnošću; džaba podsjećanje na to da mu je poštovani učitelj bio Edmund Husserl, Židov, kao i cijeli niz uvaženih učenika, među kojima je specijalno mjesto zauzimala Hannah Arendt, s kojom je bio i u romantičnoj vezi. Nemoguće je njegova promišljanja židovstva čitati odvojeno od antisemitizma koji tridesetih i četrdesetih godina nije bio samo „sentiment“ ili „pogled“, nego i osnovica državnog i društvenog sistema koji je pobio gotovo šest milijuna Židova. Nakon što su 1933. godine počeli sistematski progoni Židova, nakon što su 1935. godine stupili na snagu rasni zakoni, nakon „Kristalne noći“ 1938. godine i nakon što su prvi stočni vagoni napunjeni Židovima krenuli prema koncentracijskim logorima, odnosno logorima smrti, „svjetsko židovstvo“ više nije moglo biti tek filozofijski pojam koji nema ništa s namjerom i provedbom holokausta. I nitko više nije imao pravo na deluzije, pa ni Heidegger. Za ono svjetsko židovstvo, tj. židovski narod, nacizam je bio neopisiva katastrofa, a za Heideggera filozofijski debakl i moralni bankrot. 

II.

Neki će, doduše, ukazati na to da je Heidegger već 1934. godine odstupio s funkcije rektora, što bi se moglo tumačiti (i doista se dobronamjerno tumačilo) kao njegovo razočaranje nacističkom revolucijom, priznanje kratkotrajne zablude i pravovremeno, makar i neizravno distanciranje od nacizma i Führera, ako ne i otpor, makar onaj „unutrašnji“. No Crne bilježnice to su demantirale. Da se htio oprati od optužbi da je nacizam i Hitlera prihvatio promišljeno i s dubokim uvjerenjem te od optužbi da nije bio tek nakratko i površinski kontaminiran „duhom epohe“, nego da postoji suštinska veza između njegove filozofije i „filozofije nacizma“ – Heidegger bi valjda spalio svoje dnevnike iz tog vremena. On to nije učinio; štoviše, zagrobno se smješkajući, zaključio je svoj opus i svoj život tim mračnim bilježnicama. 

Nikada se post-nacistički Heidegger nije eksplicitno ogradio od nacističkog Heideggera, a pogotovo se nije pokajao e da bi dobio oprost grijeha. Ako je i bilo nekih ograda, onda su one bile formulirane na takav način da bi i najzagriženiji preživjeli nacist ili neonacist mogao na kraju zadovoljno zaključiti kako Heidegger nije „izdao stvar“ nacionalsocijalizma, nego je samo sve što se tiče njega i nacizma oprezno i lukavo (re)kontekstualizirao. 

O tome svjedoči i intervju koji je 31. svibnja 1976. godine objavio njemački tjednik Der Spiegel, a koji je imao važnu ulogu u povijesti Heideggerova nacizma i pranja od nacizma. Ali ni to nije išlo lako i jednostavno. 

Intervju, koji je na naslovnici 23. broja Spiegela u 1976. godini najavljen kao „Spiegelov razgovor s Martinom Heideggerom: Filozof i Treći Reich“, a u sažetku tog broja kao „Heidegger: Razjašnjenje moga slučaja“, nosio je naslov „Samo nas još neki bog može spasiti“ (Nur noch ein Gott kann uns retten), što je izvadak iz tog razgovora u kojem je Heidegger, između ostalog, zdvajao nad sudbinom čovječanstva, da bi taj iskaz postao nekom vrstom filozofijske poštapalice, kad god filozofijska rasprava nadođe na pitanje dubokih kriza i na aporije suvremenosti. 

Međutim, intervju koji je objavljen 1976. godine napravljen je deset godina ranije, u rujnu 1966. godine, i to nakon što je Heidegger, iziritiran nekim tvrdnjama o njegovu ponašanju u Trećem Reichu, u ožujku 1966. poslao Spiegelu pismo u kojemu je tim tvrdnjama proturječio. Spiegel je, nanjušivši u toj Heideggerovoj iznenađujućoj reakciji dobru priliku za ekskluzivu (jer se Heidegger o tim temama nije javno očitovao nakon 1945. godine), dogovorio intervju s filozofom, koji su vodili ugledni urednici i novinari Rudolf Augstein i Georg Wolff. (Inače, dok je Augsteinova trećerajhovska biografija tipična za generaciju rođenu u Njemačkoj dvadesetih godina dvadesetog stoljeća – mobilizacija, ruska fronta, ranjavanje, odlikovanje, kratkotrajno zarobljeništvo 1945. i druga šansa za početak života – Wolff, koji je rođen 1914., bio je aktivan, uzoran i hvaljen član Partije te je između 1933. i 1945. prošao put od SA preko SD do SS, što su kratice zloglasnih nacističkih organizacija i službi, ali je poslije rata, kao i mnogi drugi, bez problema postao istaknuti član nove društvene elite.)

Njih su dvojica, dakle, napravili intervju s Heideggerom, ali s važnom klauzulom: intervju ne smije biti objavljen prije Heideggerove smrti. Kako su kasnije izvijestili, Heidegger se odlučno suprotstavio prijedlogu da se intervju objavi odmah, 1966. godine, rekavši: „Nije riječ ni o ponosu, ni o hiru, nego jedino o brizi za moj rad. Njegova zadaća s protekom godina postala je sve jednostavnija, a u polju mišljenja to znači: sve teža.“ 

Premda svatko ima pravo da to tumači kao izraz običnog socijalnog oportunizma i kalkulantstva, prije će biti da ta kriptična izjava i sama Heideggerova odluka o posmrtnom objavljivanju intervjua – jednako kao njegovo tempiranje objavljivanja Crnih bilježnica – proizlaze iz njegove taštine i narcističke (ne nacističke!) monomanije, odnosno da su dijelom Heideggerova životnog projekta automitologizacije i automistifikacije, jer „kult Heideggera“ kao kult ličnosti gradio je prvenstveno sâm Heidegger.

Augstein i Wolff, poštujući Heideggerovu odluku, intervju nisu objavili sve dok Heidegger nije umro, ali tada nisu časili časa: Heidegger je umro u srijedu, 26. svibnja 1976., a intervju u Spiegelu bio je na kioscima već u ponedjeljak, 31. svibnja 1976.

III.

Heideggerov intervju iz 1966./1976. čitao sam prvi put još kao student filozofije, devedesetih godina, a u narednim godinama i desetljećima još nekoliko puta, raznim povodima. I uvijek mi se (kao i mnogim drugima, vjerujem) postavljalo logično pitanje koje bih sada mogao formulirati ovako: ako Heideggerovu filozofiju smatram relevantnom ili me čak fasciniraju njegovi misaoni uvidi, znači li to da imam slab imunitet spram nacizma i drugih zala koja se znaju maskirati filozofijskim ljeporječjem?

U spomenutim prilikama Heideggerov sam intervju čitao u pročišćenim, knjiški priređenim, ponekad i komentiranim izdanjima. Tek prije nekoliko dana, pretražujući neke internetske arhive, slučajno sam naletio na PDF-verziju originala Heideggerova intervjua u Spiegelu, pa sam ga ponovno pročitao, prvi put u ovoj novinskoj (iako digitaliziranoj) formi. I ukazao mi se u drugačijem svjetlu. S jedne strane, čitam ga u drugačijim okolnostima, svjetskim i mojim. I svijet i ja stariji smo tridesetak, dvadesetak ili desetak godina, što za mene nije malo, a nije baš ni za svijet. S druge strane, čitam ga u drugačijem mediju, a medij diktira percepciju i recepciju neke poruke, nekog sadržaja; „medij je poruka“, kako je to tvrdio Marshall McLuhan.

Premda sam pravorijek o sadržaju Heideggerova intervjua za sebe već davno donio, sada me je on ponovno izazvao. Ne samo da sam, potaknut njime, iznova razmišljao o filozofiji u određenom socijalnom kontekstu (o ulozi filozofije i njezinoj mjerodavnosti, o zadaćama filozofije, o moralnoj, društvenoj i političkoj odgovornosti filozofâ te o moći ili nemoći filozofije danas), nego sam ga čitao i u za mene novom medijskom kontekstu, što je zapravo prastari i izvorni kontekst Spiegela iz 1976. godine. I nisam mogao apstrahirati od tog konteksta, nisam mogao zanemariti ono čime je Heideggerov intervju okružen, uokviren. Kao da su drugi članci u tom broju magazina i prateće novinske reklame slali neke šifrirane poruke o Heideggeru, pa i rješenja nekih Heideggerovih problema. 

Intervju je, dakle, objavljen u magazinu Der Spiegel, što znači ogledalo ili zrcalo, u kojemu mi se, evo, Heidegger ogleda ili zrcali na drugačiji način nego prije. Nije li i u tome njegova „povijesna istina“, sve i ako je Spiegel jedno iskrivljeno ogledalo (Zerrspiegel), kao i svaki medij?

Kako god bilo, malo sam se zamislio, a malo zabavio, opustio um i razum, što filozofija, osim naprezanja mišljenja oko teških pitanja i problema, također nudi, baš kao što je neimenovani, povijesno i lično iznureni junak romana Pakrac Vladana Matijevića zaključio: „mogu ti reći da me filozofija odmara“.

IV

Primjerice, novinari Spiegela, nakon što konstatiraju da „filozofijski neškolovan čovjek – a to bi u normalnom slučaju bio onaj koji ima stvari u rukama (iako ih ne određuje) i koji je u rukama stvari – može doći do krivih zaključaka, a možda i do zastrašujućih zabuna“, pitaju Heideggera „ne bi li filozof trebao biti spreman da iznosi misli o tome kako se ljudi u svome suživotu mogu vladati u ovom svijetu koji su sami tehnizirali, a koji ih je vjerojatno nadvladao“. 

Heidegger im odgovara: „Koliko vidim, pojedinac nije u stanju da mišljenjem sagleda svijet u cjelini na takav način da bi mogao dati praktične upute, i to još s obzirom na zadaću da pritom ponovno pronađe bazu za samo mišljenje. Mišljenje je, sve dok sâmo sebe uzima zaozbiljno s obzirom na veliku tradiciju, preopterećeno ako se od njega očekuje da ovdje dade upute. (…) U području mišljenja nema autoritativnih iskaza. (…) Stoga teškom stanju u koje se sâmo mišljenje, s obzirom na svoju vlastitu zadaću, dovelo odgovara otuđenje od mišljenja, koje hrani upravo dominacija znanostî; od mišljenja koje mora iznevjeriti dnevno zahtijevano odgovaranje na praktično-svjetonazorska pitanja.“

Riječi su to jednog ostarjelog i prilično malodušnog filozofa kojemu je, čini se, ponajprije stalo do raščišćavanja prošlosti, i to vlastite. U sedamdeset sedmoj njegovoj godini sasvim je iščeznula ona energija i naelektriziranost koju je imao u svojoj četrdeset četvrtoj godini, kad je postao rektor i kad mu se činilo da će njegova filozofija, u ozračju hitlerizma i nacizma, koliko sutra zaživjeti i prožeti njemački narod. Intervju dan 1966. godine zapravo je priznanje nemoći, ali ne samo vlastite nemoći, nego i nemoći filozofije. 

Ono što je očekivao i na čemu je počeo raditi 1933. godine – rektorat, zapaljivi govori na mitinzima profesora, studenata, radnika i drugih „zdravih snaga“, sveučilišna predavanja natopljena revolucionarnim duhom – malo po malo se topilo. Za to je i on sam bio kriv, jer je svojom filozofijom i svojim filozofijskim pristupom raspaljivao pretjerana očekivanja od filozofije i od mišljenja, a da bi se takve epohalne zadaće mogle ostvariti, filozofija se morala šlepati uz raznorazne pokrete koji su obećavali prevrate kao što je onaj nacistički.

Dok razmišljam tako o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, pogled mi privlači reklama na istoj stranici magazina: 

„Snaga i vitalnost za muškarce: LIBIDO-6. Libido-6 su specijalne dražeje za seksualnu snagu muškarca. Za njegovu mladost. Čak i ako je već stariji. Za aktiviranje pokretačkih snaga koje mu omogućuju izdržljivost i čine ga nadmoćnim. Za stjecanje i jačanje potencije. Promptan i dugotrajan učinak! LIBIDO-6 uzima muškarac koji želi biti fit, koji mnogo očekuje od života. U uzimanju i u davanju. I prema njegovoj partnerici.“

Razgaljen ovim uvidom, koji odjednom fungira kao dodatak promišljanju bitnih filozofijskih problema (uključujući filozofijska očekivanja od života, ono što filozofi uzimaju i daju te njihov odnos prema partnerici, tj. filozofiji), vraćam se nekoliko stranica unatrag i nalazim sličnu filozofijsko-oglašivačku koincidenciju; tamo gdje Heidegger opisuje početak kraja svoga kratkotrajnog rektorata: „No već oko Božića 1933. postalo mi je jasno da zamišljenu obnovu sveučilišta neću moći provesti, kako zbog otpora među kolegama, tako i zbog Partije.“ Naime, u studenom 1933. razgovarao je u Berlinu s ministrom obrazovanja i „on je sve pažljivo primio na znanje, tako da sam gajio nadu da bi ono što sam mu iznio moglo uroditi plodom. Ali ništa se nije dogodilo.“

Očito je, povlačeći se ubrzo s funkcije rektora, shvatio da je neshvaćen, zasigurno je bio i razočaran time, ali izgleda da nije bio razočaran nacizmom i Hitlerom, nego samo njihovom implicitnom odbijenicom, izostankom njihova uviđanja da bi on, baš on, mogao bitno doprinijeti duhovnoj obnovi i radikalnoj preobrazbi Njemačke i njemstva pod kukastim križem.

A sav se bio dao u taj projekt. Čak je u svom zavičaju, u Todtnaubergu, organizirao „znanstveni logor“ (Wissenschaftslager). Danas bismo rekli „ljetna škola“, ali 1933. godine to je imalo drugačije konotacije, sve i ako isključimo paralelu s „koncentracijskim logorom“, koja nam se spontano nameće. Kako Rüdiger Safranski opisuje to čudnovato događanje, Heideggerov je logor bio „neka vrsta mješavine izviđačkog logorovanja i platonovske akademije“, gdje bi mladi sveučilišni nastavnici i studenti trebali „provesti neko vrijeme živeći zajedno, radeći zajedno, misleći zajedno u slobodi prirode“. Zadatak „razmišljanja o putevima i sredstvima dolaska do buduće velike škole njemačkog duha“ zahtijevao je maksimalnu posvećenost i disciplinu već i prije dolaska u švarcvaldsko gorje, jer do tamo su izabranici trebali pješačiti, i to u skladu s Heideggerovom instrukcijom: „Uniforme SA i SS, a po potrebi i uniforme Stahlhelma s remenom“. 

To, pak, nije fasciniralo berlinske birokrate. Imali su važnijeg posla, znamo. Ali što bi bilo da su Heideggerove vizije naišle na odjek? Možda bi on zažmirio i na drugo oko pred nacističkim zločinima, kako bi realizirao svoju fiks-ideju radikalne reforme, tj. revolucioniranja njemačkog univerziteta, obrazovanja, kulture, države i naroda? Možda bi zaista postao, kako je priželjkivao, duhovni vođa njemačkog naroda, usporediv s Vođom Hitlerom i rangiran tek nešto niže od njega? Možda bi čak dogurao do Nirnberškog suda? A možda suđenja u Nürnbergu ne bi ni bilo, nego bi se ostvario alternativnohistorijski, distopijski scenarij kao u filmu Fatherland Christophera Menaula, odnosno u istoimenom romanu Roberta Harrisa, gdje nacistička Njemačka, nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, postoji i prosperira još i u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća? Možda, dakle, ne bi bilo ni intervjua u Spiegelu 1966. godine, pa ni samog Spiegela, nego samo mnoštvo drugih Heideggerovih intervjua u nekim drugim i drugačijim medijima?

Žara mu tridesetih godina nije nedostajalo, kao ni spremnosti da se prilagodi onome što je u tom momentu bilo poželjno i popularno, ali falilo mu je možda malo strpljenja i upornosti, trebalo mu je možda malo više probitačnosti, a i političkog pragmatizma i marketinških sposobnosti, kao i drugim filozofima koji su u sličnim pothvatima bili jednako neuspješni, od Platona i sirakuških vladara nadalje. – To su možda ipak prevelika očekivanja od jednog sveučilišnog profesora filozofije, koji je u svom rajonu razmaženi kralj, ali se izvan njega mora itekako potruditi da postane barem sluga ili dvorska luda. 

Dok razmišljam tako još jednom o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, bacam pogled na još jednu Spiegelovu novinsku reklamu, odmah pored citiranog Heideggerovog jadanja: 

„Važna uputa za muškarce: SEXANORMA. Moderni muškarci znaju da se mladenačka svježina može sačuvati. Da se rezerve energije mogu obnoviti. Moderni muškarci uzimaju SEXANORMA. Visokoaktivne tvari ciljano, intenzivno i osobito brzo poboljšavaju aktivnost muškarca.“

A ta reklama, umjesto da me razveseli i nasmije, djeluje na mene prilično deprimantno. Problemi filozofije, znanosti i obrazovanja iz 1933. i 1966. godine – problemi koji su (u benevolentnoj interpretaciji) nagnali naivnog Heideggera na bezuvjetno pristajanje uz nacizam i kasnije nevoljko odricanje od nacizma – nisu nestali, nego su samo postali kompleksniji jer su kompleksniji postali sistemi moći između kojih se i filozofi kreću i nastoje ostvariti (samo)zadane zadaće filozofije na (samo)zadovoljavajući način. Heidegger je igrao između vlastitih ideja, univerzitetskih struktura i države, a danas svatko tko ima bilo kakve ideje igra između mnogo više mnogo neuhvatljivijih faktora, s kapitalom kao prvim i posljednjim principom. 

Čitajući stari Spiegel, između Heideggerovih zakučastih iskaza i transparentnih ekonomsko-propagandnih poruka, opet se pitam može li se ikakva radikalna reforma ili revolucioniranje uz pomoć filozofije, barem u ograničenoj mjeri, ostvariti u današnjem društveno-političkom i znanstveno-obrazovnom kontekstu? Može li filozofija sačuvati i obnavljati svoje „normativne rezerve energije“ i „mladenačku svježinu“ s obzirom na to da je ona, kao i mišljenje sâmo, sve sklerotičnija što je sabijenija u uske birokratsko-administrativne okvire, u tablice sa čijih se prozorčića ne vidi skoro ništa, nego se koliko-toliko jasan pogled pruža samo još na takozvano tržište rada, a pritom je bolje skrenuti pogled i ne gledati ni u što ili gledati u ništa? 

Dok razmišljam tako iznova o problemima potencije i impotencije filozofâ i filozofije, pada mi na pamet još jedna znakovitost: naslovnica ovog broja Spiegela (u čijem lijevom kutu stoji najava: „Spiegelov razgovor s Martinom Heideggerom: Filozof i Treći Reich“), uz sjajnu fotografiju pučkoškolca među stupovima knjiga, najavljuje temu – „Schulangst“, strah od škole. Možda bi se filozofija prije svega trebala plašiti same sebe kao „školske filozofije“ koja je, prije nego autonomno postavljenim svrhama, podložna raznim ideološko-ekonomsko-političkim upregnućima?

V.

Heideggerov slučaj znakovit je za rasprave o filozofima i intelektualcima u politici te o mogućnosti razdvajanja nečijeg lika i djela, kao što nam je podsjetnik na to da je društveni angažman filozofa i drugih znanstvenika uvijek koliko neizbježan, toliko i opasan ples po skliskom terenu. Tim opasniji što je politički okvir čvršći i što je odgovarajuća ideologija krutija. Tu vrijedi deviza: „Cijene visoke, granice čvrsto zatvorene“, koju pronalazim u sažetku članka o cijenama krumpira u Njemačkoj, na petoj stranici Spiegela od 31. svibnja 1976., nekoliko redaka ispod sažetka Heideggerova „razjašnjenja vlastitog slučaja“.  

Zato je „slučaj Heidegger“ bio toliko intrigantan njemačkoj i svjetskoj javnosti, i to ne samo filozofijskoj, znanstvenoj, intelektualnoj. Zato – a ne samo zbog njegovih filozofijskih djela – i danas, gotovo pedeset godina nakon njegove smrti, ne jenjava interes za Heideggera. On je postao i ostao klasik filozofije, a povremeno, kao kad su objavljene Crne bilježnice, tako mrtav ponovno postaje selebriti. Uz dašak misterioznosti, što bi mu zasigurno bilo drago vidjeti. Godine 1976., na istoj onoj petoj stranici Spiegela, ispod Heideggerove fotografije, čitam: „znanstvenici s najvećim tehničkim naporom traže Nessie“ i nastoje dokučiti „istinu o čudovištu iz Loch Nessa“,  a novinari se pitaju jesu li to „ostaci davnih vremena ili samo hrpa naplavljenog drveta“. Godine 2024. još uvijek se istražuje misteriozna Nessie, baš kao i Heidegger, na isti način kao i Heidegger, s istim naporom. 

Uglavnom, bauk Heideggera još uvijek kruži filozofijom, tako da su se uzalud obradovali oni koji su smatrali da je njegovim odlaskom s ovoga svijeta završila „Heideggerova epoha“. A takvih je sigurno bilo. Neki su vjerojatno, tim povodom, nazdravili čašom pjenušca, ali manje je vjerojatno da su, čitajući Spiegel, uočili ono što ja danas uočavam – nakon što sam otkrio margine intervjua – naime, da se na trećoj stranici magazina, uz obavijest o Heideggerovoj smrti i uz kratki opis okolnosti njegova intervjua, nalazi reklama za pjenušac marke MM sa sloganom: „Da bi tjedan ponovno dobro počeo!“, što bi se u viru povijesti moglo shvatiti kao pitkija varijanta Heideggerova upozorenja iz onog rektorskog govora: „Početak još uvijek jest. On se ne nalazi iza nas kao ono što je davno bilo, nego stoji ispred nas.“ 

Miljenko Jergović, Trojica za Kartal, Zagreb, Bodoni

Već sam u više navrata povodom različitih knjiga pisao o Miljenku Jergoviću. Ako dobro računam evo uveliko ističe četvrta decenija otkad je na književnoj sceni i sa nepromjenjenim kvalitetom djeluje. On je već odavno nadrastao lokalni milje regiona u kome je stasao. Sa pravom možemo reći da je internacionalni pisac. To potvrđuje niz internacionalnih nagrada, kao i na desetine prevoda i izdanja koje je doživjelo njegovo djelo. 

Najnovija zbirka Trojica za Kartal je njegova šesta zbirka priča. Ako je vjerovati na reč piscu, (a kome ćemo ako njemu nećemo, jer je uvek on najpozvaniji da govori o svom djelu u isto onolikoj mjeri u kojoj ga on najmanje zna bez obzira što ga je stvorio. Zapravo on ga je najbolje znao sve do onog trenutka kad ga je prepustio drugima na čitanje. Od tog trenutka su prestale sve njegove ingerencije nad vlastitim djelom), ova knjiga je nastala kao svojevrsni odgovor na izazov dopisivanja „stare knjige“, odnosno zbirke priča Sarajevski Marlboro. 

Ovu knjigu možemo dvojako primiti, kao svojevrsno „dopisivanje“ prve knjige i kao knjige istog pisca napisane u dva pera/dvije ruke. Što se tiče „dopisivanja“, sam autor je odgovorio na ovo pitanje. Jer je na kraju knjige obrazložio nastanak ove knjige. On nije mogao da dopiše Sarajevski Marlboro, ne zato što to nije htio, već zato što više nije postojao taj čovjek koji je napisao sve te priče: „Odgovaram joj da to nikako nije moguće. Davno sam Sarajevski Marlboro pisao. U međuvremenu sve se u meni i oko mene izmjenilo. Nijedna stranica u tijelu čovjeka koji je tu knjigu napisao danas više ne postoji“ (Jergović 2022/277). 

U ovom citatu je impliciran odgovor na mogućnost da se ove dvije knjige dožive kao djelo istog pisca pisano u „dvije ruke“. Riječ je o tome, da, kao što slikari imaju različite faze u eksplikaciji svoje likovne poetike, to je u neku ruku moguće i među piscima. U konkretnom primjeru možemo reći da imamo istu tematiku, slične junake u gotovo identičnom kontekstu, koja je prelomljena kroz stvaralačku i spoznajnu prizmu autora koji  sada događanja od prije trideset godina sagledava iz nove doživljajne perspektive istog pisca. Tu će jednog dana za kritičare i naučnike posebno biti zanimljiva jedna komparativna analiza u kojoj će predmet analize biti umjeće pripovijedanja, stvaralački proces, društveno angažovanje proze nekad i sad, odnos prema likovima. 

Za nas je, za ovu priliku značajno da, što se tiče pripovjedačkog postupka, nema oscilacija. Jergović je zadržao svoje pripovjedačko umjeće. Njegovo pripovjedanje se ne ogleda u dinamici ispripovijedanog već se potvrđuje kao umjetnina potvrđena pripovijedanjem. Drugim rječima, pripovjedni postupak ne određuje događaj, kontekst, lokalitet, već umjeće pisca, koje u konkretnom slučaju Jergovića više puta dokazano. 

Zbirka Trojica za Kartal je komponovana iz tri cjeline: Nezaobilazan detalj u biografiji, Rekonstrukcija događaja, Who will be the witness. Iz ove kompozicije Nezaobilazan detalj u biografiji možemo posmatrati kao svojevrsni uvod u ono što će se desiti u Rekonstrukcijama događaja, dok će Who will be the witness, biti svojevrsni, nazovimo epilog.

Nezaobilazan detalj u biografiji je obilježen pričom Kino. Taj detalj je toliko značajan ukoliko je nezaobilazan, a nezaobilazan je jer je obilježio egzistenciju jednog dječaka. Taj detalj nije uzaludno čekanje jedne žene, niti je momenat kad nestaje svaka nada i mogućnost ispunjenja sna; nije detalj sadržan ni u zajedničkom prisustvovanju filmskoj predstavi majke i sina (gdje će se taj odnos otkriti tek u posljednjoj rečenici ispripovjedanog sadržaja), već je sadržan u činu poslednjeg grudvanja sa majkom: „Te noći posljednji put sam se grudvao sa majkom.“ (Jergović 2022/16). 

U tom činu grudvanja, sadržan je povratak sina majci i majke sinu. To je momenat kad je između njih, rekli bismo, ponovo uspostavljena veza koja se potvrdila svojom neraskidivošću. Taj čin grudvanja i obnavljanja komunikacije sa majkom je nezaobilazan detalj za biografiju. Zašto? Jer je to bio posljednji put da se grudvao sa majkom. Ova odrednica „posljednji put“ više je temporalnog no redoslijednog značenja u sebi sadrži dvostruku semantičku konotaciju. Sadrži nešto od dramske tenzičnosti jer implicitno ukazuje na odrastanje dječaka, ali ta temporalna odrednica „posljednji put“ korespondira i sa sadržinom svih priča u poglavlju Rekonstrukcija događaja. To „posljednji put“ u sebi sadrži više mogućih čitanja i učitavanja, od odrastanja, preko posljednjeg viđenja sa majkom u mirnodobskim uslovima, do nestanka i majke i grada u kome su se posljednji put grudvali. Zato je ova priča sastavni element biografije, jer obilježava sjećanje jednog dječaka koji će postati čovjek i starac izvan konteksta grada u kome je odrastao. 

U Rekonstrukciji događaja nailazimo na „dopisivanje“ Sarajevskog Marlbora poslije trideset godina. Rekonstrukcija događaja je istovremeno i rekonstrukcija sjećanja i potiskivanje sjećanja na rat na jedan paradoksalan način – sjećanjem u kome je rat samo okruženje u kome se na nevjerovatan način potvrđuje fantastičnost života. Stasao pripovjedač od mladića u čovjeka, pripovjedanjem se održao i kroz pripovjedanje se produžava i potvrđuje. 

Tu takođe, ako zavirimo u tekst malo dublje, na fonu učitanog vrlo lako možemo prepoznati nezaobilazne detalje iz biografije. Tu je učiteljica, činjenica koja je obilježila gotovo svačije djetinjstvo na ovaj ili onaj način. Kako god da je obilježila nečije djetinjstvo, sjećanje na nju je uvijek sentimentalno, ne zbog nje već zbog onog koji se sjeća. Zato njena smrt mora biti tragična. Ukoliko je ta smrt došla iznenada, u vihoru rata i to od nekog ko je mogao biti njen đak, ta smrt je tragičnija i besmislenija (Učiteljica). Nezaobilazan detalj biografije je i Pero Magacioner. Njegova nezaobilaznost u biografiji nije sadržana u njegovoj vještini, već upravo suprotno, u njegovoj nevještini. Narator je u priči, u nizu besmislenih stradanja, njegovo stradanje, zbog Perove bezazlenosti, morao učiniti nekako velikim, čak i herojskim, a ne onako običnim, da kažemo svakidašnjim nesrećnim slučajem kakvih je na hiljade u svakom vremenu na svakom kraju svijeta. Zato su njegovu smrt „dopisali“, kao što se dopisuje priča čitaočevim učitavanjem značenja: 

„Dugo su tražili mjesto gdje ga je metak pogodio, prvo jedan, pa drugi patalog, onda je dolazio i čovjek iz policije, neki Jozo, isto sa Stupa, ali ni on nije mogao naći gdje je Peru pogodilo. Pa se tako zaključilo da ga nije ni pogodilo, nego da je pao sam od sebe. Ali nećeš to govoriti. Nekako nije red i nije pošteno. Bolje je reći da je Peru skinuo snajper kada je popravljao krov izrešetan mitraljeskim rafalom. I da je poginuo u ratu, a ne pao sa krova. Pao kao kruška.“ (Jergović 2022/33).

„Eto neke sreće i u ratu“ (Jergović 2022/43) kad pripovjedač može podjednako promjeniti način pogibije, kao što može potvrditi iskrenu ljubav dvoje ljudi, koja se čak teško nalazi i u ljubavnim romanima danas. Štaviše, teže nalazi no što plahovitost jedne lastavice u snu žene koja voli svog čovjeka može postati simbol smrtonosnog  zrna (Lastavica). Posle odsanjanog sna, ona će dočekati njega dostojanstveno mirno kako dolikuje trenutku i njihovom životu provedenom ne u ratu, već u ljubavi. Snaga njihove ljubavi je pokazala kolika je mizerija rata. Njihova ljubav je bila slava života u jednom besmislenom kontekstu rata u ambijentu kojeg se pripovjedač rekontsruktivno prisjeća neznajući gdje počinje istinito sjećanje, a gdje konstrukcija imaginarnog pripovjedanje, te se zato često, čak, možda i prečesto javlja valjda sa željom da će potvrditi istinitost ispripovjedanog svojim prisustvom i svojom biografijom. 

Element biografije  u rekonstrukciji sjećanja može biti i džak bezvrjednog novca. To je sjećanje na jedno prohujalo vrijeme gdje čovjek samo živi, izvan ljudskosti i izvan zločinačkih gadosti, koje se potvrđuju tek naknadno kod preživjelih i sa preživjelima. Čovjek je tek trska koja osjeća i živi jer se živjeti mora u vremenu kad je sam život obesmišljen i otišao u bescjenje, kao što je obesmišljenja i nacionalna mržnja i pripadnost vjeri, jer niko od nas pošto umre ne određuje da li će biti sahranjen na groblju svoje konfesionalne pripadnosti (Džak s parama). Tako i najobičnija smrt, što se u narodu kaže od starosti, u ratu može biti obesmišljena u istoj mjeri kao i naprasna smrt od gelera ili snajperskog metka.

Sjećanje na Sarajevo ne određuje samo kontekst rata. To je tek okvir u kojem se slažu kamenčići mozaika jedne biografije. Sarajevo ne određuje doživljaj onih koji su prošli kroz Sarajevo već iskustvo onih koji su rođeni u Sarajevu i koji su u njemu stasali, doživjeli rat, mnogi i izgubili život. Oni od Sarajeva čine jedan neobičan mističan prostor, koji više nalik nekom horornom krajoliku nego li mjestu za život. Samo oni koji su tu bili iz dana u dan imaju doživljaj sarajevske klime. Samo oni znaju da „u Sarajevu većim dijelom godine nije ugodno živjeti“ (Jergović 2022/53). Takva klima doprinosi da Sarajlijama nigdje ne može biti dobro. Ta klima se posebno odražava na ljude. Doprinosi da se oni „ne boje smrti“, a ljudi koji se ne boje smrti olako procjenjuju život.

U parkiću tog horornog prostora je moguće da iz manijaka „progovori“ čovjek i spasi ranjenu djevojčicu koju je u istom tom parku proganjao (Manijak). Iz tog prostora se provlači konvoj pun užasnog straha jednog zabrinutog oca i muža sa tri ćerke i suprugom. On mora da izađe iz tog prostora u kojem nije moguće preživjeti njegova jedina mantra nade i trag postojanja biće zapisan datum 12. jun 1992. na cedulji koja je skrivena u otvoru dimnjaka. Opstanak zapisa je jedina mogućnost njihovog povratka i potvrda njihovog postojanja (Konvoj). 

U jednom inventaru elemenata biografije mističnog pripovjedača odjednom čitalac nalazi džoint (Džoint). Da li  džoint doprinosi sjećanju na treću priču iz Sarajevskog Marlbora, ili je džoint tu samo da mističnog pripovjedača, koji podjednako mijenja pozicije i polove kako bi mistifikacijom pripovjedača koji se odlično sjeća strukture Sarajevskog Marlbora zadržao pažnju čitaoca tek ostaje zabilježeno kao pripovjedački postupak koji nam otkriva jednu slobodu pripovijedanja. Ta sloboda više ide u domen bezbrižne igre onoga koji je siguran u svoje riječi nego u jedan dobro osmišljen postupak. Tek čini se, da je u ovom naknadnom sjećanju na ono što je prošlo u tom intrigantnom detalju džointa sadržana istina događaja, njegova tenzičnost i besmislena dramska napetost gdje ime čovjeku određuje sudbinu. 

U arhiv tog inventara ušao je i jedan filatelist koji nikad nije mogao tačno da pogodi šta da kaže, ali je savršeno osjećao ljude oko sebe (Filatelist). Tu je možda i jedan od najkompleksnijih likova Ante Sirovina, koji je svojom pojavom i poreklom bio strašniji i od samog rata koji je nastao zbog „manjkova sjećanja i viškova zaborava“ (Jergović 2022/112); jedan oboista, slijepac, zvižduk, sestra Justa koja se nije bojala metaka i granata i mnogi, mnogi drugi. Svi oni su tu smješteni samo sa jednim ciljem da potvrde inventar jedne biografije koja postoji sve dok se pripovjeda „popunjava praznine i opisuje one sudbine koje bi inače ostale neispričane“ (Serdarević 2022:285), izvan pripovjedanja ona je jedna prigušena emocija koja tinja u dnu duševnog bila.

U trećem poglavlju Who will be the witness kroz predmetnost secesionističkih vaza narator čitaocima dokazuje krhkost materijalnog svijeta. Vaze su u njegovoj porodici preživjele ratove i seljakanja, ali nisu iznenadni zemljotres. Vaze su metafora čovjeka gde nam  narator pokazuje kako je čovjek uvjek na gubitku.

Zbirka Trojica za Kartal, je još jedna knjiga koja potvrđuje lakoću i izvanrednost pripovjedačkog postupka Miljenka Jergovića. On je vidio priču u sitnicama i postupcima. On naoko za svoj predmet naracije uzima male događaje i ličnosti, ali oni svojim sudbinama potvrđuju fantastičnost i veličinu života. Oni svojim postojanjem i dogođenošću u predstavljenom svijetu omogućavaju umjetničko zasnivanje naracije.

Mladen Delić: ljudi moji, je li to moguće!

“Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavija…”, pun zanosa viče u mikrofon Mladen Delić, i na trenutke svijet se rastvara u jasnu i cjelovitu sliku. U epifaniju. U iznenadan, premda kratkotrajan osjećaj da si umakao pogibelji i da je pred tobom vrijeme bez obala. Sve što se zbiva, svaka slika na ekranu i riječ svaka koju Mladen Delić izgovori, ostat će upamćeni. Jer traje to kratko vrijeme u kojemu nema smrti i ništa se ne zaboravlja. Sve je upamćeno i upravo zato sve je važno. Ili sve vremenom, nakon što ovo uzbuđenje prođe, postaje važno. Svaka slika na ekranu i svaka riječ staroga sportskog reportera koji će sljedeće godine u mirovinu. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavija…”, viče Mladen Delić i te riječi ne znače ništa više osim onoga što se iz pozadine čuje. Doista, cijeli stadion, ili većina od dvadeset i devet tisuća, tristotrideset i jedno ljudsko čeljade, golemom većinom muških, skandira Ju-go-slavija, Ju-go-slavija, Ju-go-slavija…, lomeći ime zemlje na tri dijela. Tebi, dok hipnotiziran sjediš ispred crno-bijelog Ambasadora 61 Super I, prvog i zasad jedinog televizora na Sepetarevcu, to skandiranje još uvijek ne znači ništa. Neokrznut patriotizmom, slobodan od ganuća Jugoslavijom, samo si potresen i oduševljen time što je reprezentacija u posljednjim sekundama ipak pobijedila i što ide na Europsko prvenstvo. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…”, drugi zaziv u vokativu, što pamtiše automatski ispravljaju dok naglas ponavljaju reporterove riječi, ali u sjećanju one ostaju upravo onakvima kako su prvi put izgovorene, u tonu, emociji i ritmu televizijske ispovijesti. “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…” na umu ti je, sedamnaestogodišnjaku, a još dublje se i jasnije usijeca četrdesetak godina kasnije, kroz sjećanja na sjećanje, koje je sjećanje na sjećanje, koje je isto tako sjećanje, možda na sedamnaesto ili na dvadeset i prvo sjećanje na utakmicu s Bugarskom. I onda ti, dok se pripremaš za još jedno poglavlje ovih romanesknih manevara, odlaziš na YouTube, pa gledaš tih posljednjih nekoliko minuta prijenosa utakmice koja se odigrala pred Dan armije, 21. prosinca 1983. u Splitu, i jedna za drugom nižu se riječi i rečenice koje su ušle u kolektivnu memoriju, u jezik i u svakodnevni govor, rečenice i riječi koje će desetljećima ponavljati oni koji ovaj televizijski prijenos nikad nisu gledali: “Ne sam, Safete, ne sam, Safete…”, “Nema više vremena…” i ona najupečatljivija, koja je postala fraza u jeziku kojim govorimo i pišemo, i kojom se Mladen Delić upisao među jezikotvorce kakvima su bili samo neki od najvećih pisaca njegova vremena: Krleža, Tin Ujević, Ivo Andrić: “Ma ljudi, je li to moguće!” I sve je tu, u tom YouTube zapisu kao u sjećanju. Tako i mora biti, jer filmska i televizijska snimka ne lažu. Fotografije ne lažu. Snimke i fotografije upravljaju ljudska sjećanja prema stvarnosti, jer naša sjećanja nisu stvarnost. Naša sjećanja prizori su iz našeg unutarnjeg svijeta, proizvodi naše imaginacije. Živeći u vremenu fotografija i pokretnih slika, čovjek je bliži stvarnosti i svijetu oko sebe nego što je ikad bio. Filmska i televizijska snimka nikad ne lažu. Osim kada lažu i kada je smisao laži da porobi i okuje čovjekova sjećanja.

Dok gledaš snimku, odjednom ti se čini da je nešto šuplje, nešto nedostaje. Sve je u snimci upravo onako kako je sedamnaestogodišnjak prvi put vidio – dok je Nona u kuhinji mijesila tijesto za buhtle – ali najednom nijedno njegovo sjećanje na 1983. ne prijanja uz ono što na toj snimci vidi i čuje. Što se događa, kako je to moguće? Pa nekoliko puta pregledavaš snimku, nastojiš se zbližiti s onim što vidiš i čuješ, ili otkriti što te je najednom tako odalečilo i odagnalo od onog od čega je, kako ti se maloprije činilo, načinjeno tvoje sjećanje. Snimka traje tri minute i dvanaest sekundi. Otprilike onoliko koliko je potrajalo i vrijeme – jedan od malobrojnih trenutaka u tvom životu – kada su se tvoji unutarnji doživljaji svijeta poklopili s doživljajima zajednice. Vrijeme suglasja između pojedinca i zajednice. Vrijeme đavolsko, vrijeme pođavlovljenja, srećom trajalo je kratko i nije ostavilo značajnijih posljedica.

I tako otkrivaš da je nepoznat netko sa snimke koju će objaviti na YouTubeu izrezao pet sekundi prijenosa, vrijeme u kojem se zapravo nije događalo ništa, osim što je reporter uzbuđenim glasom uzvikivao: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…” Slučajno si naišao upravo na tu snimku, priređenu tko zna kada za neki hrvatski informativni portal, ali, srećom, iste sekvence, istih posljednjih nekoliko minuta prijenosa, postoje u još nekoliko verzija, tu negdje može se naći i snimka cijele utakmice, pa onda na nekoliko drugih mjesta pronalaziš i ponovo preslušavaš riječi kojih se sjećaš: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…”

Zašto su te riječi toliko važne? Pa i nisu. Uopće one ne bi bile važne, stari reporter pred penziju na Poljudu – ili u Poljudu, kako se nesviknutim jezikom, četiri godine po otvorenju stadiona, još uvijek može reći – uzvikuje nešto što je još uvijek dio katekizma društvene svakodnevice. Da nepoznati lopov, što pustoši i pljačka naše živote, nije žiletom iz snimke izrezao pet Delićevih riječi, te riječi više nikome ne bi ništa značile. Bile bi dio one puste i bespotrebne arheologije riječi, misli i ideja kojima je istekao rok trajanja i iz kojih se više ne rađaju nove slike, scene i pojmovi, riječi misli i ideja iz kojih ne nastaju nove priče. Moglo bi se reći da ih je nepoznati cenzor, mračni i sumorni tip koji naokolo prepravlja sjećanja, jedini mogao vratiti u priču, u pripovijest i u ove romaneskne manevre, i tako oživjeti mrtve riječi: “Odjekuje u Poljudu: Jugoslavija, Jugoslavijo…” 

Utakmica je mučna, teška, upravo onakva kakve se igraju zadnjih godina. Jugoslaviju su, tako govorimo, u ovih devedeset minuta “pronosale vile”, i spasio ju Hajdukov golman Zoran Simović. Takvo je pravilo. Godinu ranije, na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, u utakmici s autsajderima iz Hondurasa, Jugoslaviju je spašavao Dragan Pantelić. I nije je spasio. Jer nikad golman ne spasi ono što je za propast namijenjeno. Posljednja Simovićeva obrana bugarske mrtve prilike zbiva se u trenucima potpune izmirenosti s porazom. Reprezentacija koju nakon neuspjeha u Španjolskoj predvodi izbornik Todor Veselinović zvani Toza, nekoć čuveni centarfor novosadske Vojvodine, koji se i za reprezentaciju nadavao golova – čak dvadeset i osam u trideset i sedam odigranih utakmica – kao trener nije volio napadački ni pretjerano rizičan nogomet. Zamijenio je velikog kombinatora i fantasta Miljana Miljanića, te je u kratkom vremenu naciju ubio u pojam. Njegovo sastavljanje reprezentacije podsjećalo je pomalo na marksističku koncepciju naoružanog naroda: toliko je često mijenjao sastav da se činilo kako će, potraje li era Toze Veselinovića, za reprezentaciju barem po jednom zaigrati svaki punoljetni Jugoslaven. Tako je i tim koji je izveo pred Bugare na Poljud bilo na svaki način šaren. Bilo je tu igrača iz nekoliko generacija, uglavnom iz domaće lige – iz inozemnih klubova stigla su dvojica: Luka Peruzović iz Anderlechta i Safet Sušić iz PSG-a – a među njima bilo je i takvih koji ni u matičnim klubovima nisu igrali važnu ulogu, tako da ih, četrdeset godina kasnije, jedva pamte kako lokalna nogometna povijest, tako i oni odistinski ljubitelji igre čiji je memorijski sklop tako podešen da autsajdere i gubitnike bilježi s jednakom strašću kao i glavne junake. 

Pa ni sam Ljubomir Radanović, Crnogorac, potekao iz cetinjskog Lovćena, koji je, prije nego što će ga Toza Veselinović pozvati u reprezentaciju, bio Partizanov tek povremeni prvotimac, vjerojatno nikad ne bi bio među glavnim junacima da nije bilo tih neobičnih događaja koji započinju u četrdesetpetoj minuti i dvanaestoj sekundi utakmice. Prema starom računanju vremena, vrlo kasna su to doba, kada bi svaki sudac već morao odsvirati kraj utakmice. Samo će neki izvanredni događaj, požar na tribinama, snažan zemljotres, prolazak vlaka sredinom igrališta uz ljudske žrtve među igračima, prouzrokovati da se utakmica produži za jedan minut. Najviše za minut! Ali kako nikakvih izvanrednih događaja nije bilo, utakmica je tekla glatko, vrijeme je prolazilo kao što prođu ljudski životi, samo se čekalo da sudac Augusto Lamo Castillo posljednji put službeno udahne i dah ispusti kroz pištaljku. Ali u toj četrdesetpetoj minuti i dvanaestoj sekundi Bugari su u tko zna kojem protunapadu kroz rasutu jugoslavensku obranu. Božidar Iskrenov, legendarni napadač Levskog, zvani Gibon i Радостта на народа (ili Narodna Radost), istrčava sam pred Simovića, koji čudesnim refleksom blokira njegov šut. Lamo Castillo prethodno nije svirao kraj, jer u nogometu kao i na filmu i u književnosti postoji pravilo kakvog u životu na žalost nema: dramska situacija se ne prekida, jer nitko osim Boga i groma nije nadležan da to učini. 

Ali nakon što je Simović odbio loptu – to je već četrdesetpeta minuta i dvadesetdruga sekunda – ona pada ravno na nogu osamljenog bugarskog krila. Da je tad igrač napravio samo korak više, da je nogom namještao loptu, Lamo Castillo bi stigao odsvirati kraj, ali on je otprve ubacuje u kazneni prostor, na nju u još jednoj mrtvoj šansi natrčavaju dvojica napadača. Simović je traljavom gestom samoubojice koji šeće po simsu ispušta pred noge bugarskog stopera i kapetana Georgija Dimitrova, ali je odmah zatim uspijeva pokupiti. Drugi put je tad Lamo Castillo htio pokazati da je kraj, ali je ritam drame na čas bio u kontraritmu s ritmom njegovih uzdaha. Kada je udahnuo zrak da pisne kraj, jugoslavenski je golman već snažno ispucao loptu. Dok je letjela preko pola igrališta, Lamo Castillo pomislio je da nije korektno završiti utakmicu u trenutku kada domaćin očajničkom gestom prelazi u napad. Ionako se, mislio je, ništa više ne može dogoditi. Ovo je samo formalnost, život ide svome kraju i mi tu ništa ne možemo promijeniti.

Možda se igrala četrdesetpeta minuta i tridesetdeveta sekunda kada Sulejman Halilović – koji je u jedinoj jugoslavenskoj izmjeni na utakmici ušao umjesto Marka Mlinarića – prima Simovićevu loptu tamo slijeva, dvadesetak koraka unutar bugarske polovine igrališta, pa je proslijedio na krilo Zlatku Vujoviću. Sudac Augusto Lamo Castillo još uvijek nije mogao odsvirati kraj, jer se još uvijek nije zbila ta važna dramatska stanka, a život je tekao svojim ritmom. Taj život, bez lošeg primanja lopte, bez njezina izlaska preko granice igrališta, bez ijednog pogrešnog dodavanja, tekao je, tek danas to znamo, u savršenom skladu s našim mladostima. I kako onda Lamo Castillo da odsvira kraj?

A Zlatko Vujović, brz kao poluga pisaćeg stroja koja će otisnuti riječi svjedočenja o njegovoj brzini, tada, u to posljednje vrijeme utakmice u kojoj se odlučuje tko će sljedeće godine ići na Prvenstvo Europe u Francusku, u to vrijeme koje već teče nakon vremena – ili nakon “regularnog vremena”, kako se to nekad govorilo – učinit će nešto što je u stanju samo jako hladnokrvan čovjek. Umjesto da pokuša loptu u šesnaesterac ubaciti lijevom nogom, on zastaje, pa se zaustavlja, mijenja položaj tijela, što jako dugo traje, neprirodno se postavlja, jer on naprosto nije lijevo krilo, i njegova lijeva noga dramatično je slabija od desne, njegova lijeva pomalo kao da je tuđa noga izniknula na njegovu tijelu, ali nema vremena, viče već dugo Mladen Delić, nema vremena, nervozan je Lamo Castillo, jer mu se već čini da je prevaren ili da je pogriješio što nije na vrijeme oglasio kraj; i dok sve to već užasno dugo traje, Zlatko Vujović desnom loptu upućuje u bugarski šesnaesterac, nekoliko koraka ispred bijele tačke penala. Radanović u tom trenutku kao da je već bio načinio korak više, Vujovićeva lopta skoro da će ga nadletjeti iza leđa. Njegov skok, dok ga po stotinu puta gledamo na YouTubeu i još mnogo češće u sjećanju, kojemu više vjerujemo nego video-snimkama, skok je unatrag. U tijelu koje se unatrag izvija nema snage za trzaj glavom, niti je čelo koje će pogoditi loptu usmjereno prema golu, usmjereno je prema nebu, pa lopta ako ga pogodi otići će negdje visoko preko prečke. I ti je vidiš, iz ove perspektive iz koje se može zamisliti već skoro sve, kako nadlijeće fotoreportere i skupljače lopti, i dok, praćena rezigniranim glasom televizijskog reportera, pada na atletsku stazu i zauvijek nestaje iz povijesti, sudac Augusto Lamo Castillo konačno sudi kraj. Utakmica je završila 2:2, i Wales se prvi put u povijesti plasirao na Prvenstvo Europe u nogometu. Sedamnaestogodišnjak ustaje s kauča u dnevnom boravku Sepetarevca 23, Nona govori: E, neka je završilo, da Mladena Delića ne strefi šlag!, ali ti joj ništa ne odgovaraš, ide ti na živce ta njezina savršena ravnodušnost prema ovakvim događajima, nogometnim utakmicama od historijskog značaja i svim drugim utakmicama, kao i svim drugim manifestacijama općenarodnog ushita, oduševljenja i razočarenja. Nona se ruga kolektivnim emocijama, a tebe to nervira jer ti se učini da Nona nema mašte. Godine će proći, zemlja će već odavno rastočiti njezino tijelo, kada shvatiš, kad ti se jednoga dana samo od sebe kaže, da Nona nije imala problem s maštom, nego je, upravo suprotno, problem imala s onim što poništava maštu: kolektivnim doživljajima i emocijama, simboličnim smrtima i stradanjima. Činjenica da je Partizanov centarhalf požurio ispred Vujovićeva centaršuta, te je morao učiniti taj pokret unazad, taj skok u prošlost, koji tijelo teško može izdržati, a da loptu ne pošalje negdje visoko preko gola, bila je ta simbolična smrt – jer se reprezentacija Jugoslavije nije plasirala na Prvenstvo Europe, koje će se sljedeće godine odigrati u Francuskoj. Ona se, pak, rugala svakoj simboličnoj smrti, jer je njezin sin Mladen, kojega u svojim knjigama spominjem otprilike isto onoliko puta koliko je bio u stvarnom životu Sepetarevca 23 prešućivan, u ranu jesen 1943. kao njemački vojnik, devetnaestogodišnjak, doživio stvarnu smrt, u Slavoniji, kod Donjih Andrijevaca. Uniforma koju je na sebi imao simbolizirala je smrt, pa je on, neprijateljski vojnik, morao stvarno umrijeti. I onda je njegova majka, potiskujući što dublje u sebe njegovu smrt i pretvarajući se sva u Mladenov grob, izrugivala sve simbolične smrti u ime te jedne jedine stvarne. U širokom rasponu od smrti Isusa Krista, koji je uskrsnuo, čime je njegova stvarna ljudska smrt postala simbolična, do simbolične smrti kojom zrače vojne uniforme, državni grbovi i zastave, do smrti koja se rađa u tom kič osjećaju milijuna ljudi koji na čas pate, jer je Radanovićeva lopta otišla visoko, visoko…

Sad ćemo neko vrijeme biti mirni!, zadovoljno će Nona, a tebi se u nosnice uvlači miris koji ja još uvijek mogu osjetiti: miris upravo premiješenog dizanog tijesta, u kojemu je prije toga sat- dva bujao kvasac, miris kvasca, ugodan i čist, miris života širi se iz kuhinje. Osjećaj razočaranja kratko još traje, povremeno se javi sljedećih dana i mjeseci, kao meteoropatski odjek davno lomljene kosti, a onda sve prođe. Život dalje poteče, nanovo se stvara niz međusobno povezanih događaja, koji će, nakon što i oni prođu, činiti neku malu i veliku povijest. Veze između događaja u  svakoj se prošlosti čine logičnim, skoro predvidljivim, ali unaprijed ih je teško zamišljati. Zar će zaista to što je stoper Partizana Ljubomir Radanović, kojeg je selektor Toza Veselinović preko reda uveo u reprezentaciju, požurio ispred Vujovićeve lopte, što je unatrag skočio, pa čelom poslao loptu negdje visoko iznad prečke, i time potrošio posljednju jugoslavensku priliku za odlazak na Prvenstvo Europe u Francusku, utjecati na niz događaja u našim životima, na jugoslavensku i svjetsku povijest, i na ono što će se zbivati u dalekoj nekoj budućnosti?

Na takva pitanja nema odgovora. Ne možemo ni zamisliti što bi se dogodilo da su stvari krenule nekim drugim tokom, da ih je neki nevažan, možda posve bizaran događaj drukčije usmjerio, premda je upravo takvo zamišljanje sam smisao čovjekove mašte.

Sad se još jednom vratimo u četrdesetpetu minutu i tridesetdevetu sekundu utakmice, kada Sulejman Halilović prosljeđuje loptu do Zlatka Vujovića, a sudac Augusto Lamo Castillo trči sredinom igrališta i već je vrlo nervozan što nije u prilici da napokon odsvira kraj ove beskrajne utakmice. Vujović se po lijevoj strani sjurio uz bugarski šesnaesterac, naglo je stao, u šesnaesterac utrčava skupinica Bugara i poneki naš, Vujović mijenja položaj tijela, skoro da se okreće na drugu stranu, tako da loptu može s lijeve prebaciti na desnu nogu i uputiti je u kazneni prostor. Hladan je kao led, taj veliki Hajdukov igrač, i ta je hladnoća uz strelovitu brzinu i urođenu vojničku disciplinu u temeljima njegove naravi, tako da izvodi taj dugotrajni postupak ne plašeći se da bi Lamo Castillo mogao odsvirati kraj, i loptu upućuje oštro u šesnaesterac, malo ispred golmanskog prostora.

Lamo Castillo trči i gleda ono što se ispred njega događa. Godina je 1983, nogometni suci mnogo su sporiji i tromiji nego što će to biti u sljedećem stoljeću. U sljedećem stoljeću sve će se do neslućenih razmjera ubrzati. Ali Augusto jedva da će to vrijeme doživjeti. Umrijet će s nenavršene šezdeset i četiri. Mlad čovjek, rekla bi Nona. Za crnih vremena Francove diktature, sredinom pedesetih, bio je trećeligaški nogometaš, volio je nogomet, ali zapravo nije imao dara, tako da je već s dvadeset počeo suditi. Lamo Castillo doista voli nogomet, nije mu o glavu da se njime bavi, jer ima tvornicu u rodnoj Extremaduri, iz bogate je kuće, slali su ga na studij marketinga u London, ali nikad nije završio, da bi poslije studirao kemiju, koju također nije završio… Pred njim su još tri godine aktivne sudačke karijere, ali je najuvaženiji i najnekonfliktniji sudac u Španjolskoj. Redovito mu daju da sudi one najosjetljivije utakmice, u kojima se igrom dovršava nešto što je odavno započeto u nekom građanskom ili pokrajinskom, etničkom ratu, i on uvijek dobro i pošteno sudi. Svi imaju povjerenja u njega. O njegovom svjetonazoru i političkim stavovima ne znamo ništa, osim što ga muči, u toj utakmici između dviju socijalističkim zemalja, što još uvijek nije odsudio kraj.

I tako oštro upućena Vujovićeva lopta pada dva metra ispred golmanskog prostora, Ljubomir Radanović koji je požurio pola koraka ispred nje, unatrag skače, snažno se izvije, moćni Crnogorac, Cetinjanin, i izvodi nešto što je fizički teško izvesti, što mogu samo veliki, tjelesno izrazito superiorni i tehnički savršeno uvježbani napadači, besmrtni centarfori. I pogađa loptu krajem čela, pogađa je sljepoočnicom, tamo gdje su najmekše kosti glave, kroz koje depresivni njegovi sunarodnici ispaljuju kuršum, i lopta leti u mrežu iza mladog bugarskog golmana Borislava Mihajlova.

Gol!, vičem.

Ljudi moji, je li to moguće!, u precizno sročenom epskom desetercu, sa cezurom nakon četvrtoga sloga, izgovara Mladen Delić. I nastupa šok kakav smo u dotadašnjoj nogometnoj povijesti samo jednom doživjeli: u Ateni, na posljednjoj kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, kada je Karasi u devedesetoj minuti zabio onaj gol. Bio sam šestogodišnjak, i od tada sam, nadajući se čudu, gledao utakmice.

Nona je iz kuhinje došla noseći pod pazuhom zdjelu u kojoj je živo tijesto, i zagledala se u televizijsku sliku. Slušala Mladena Delića, koji se nije zaustavljao, nego je nastavljao da govori, govori, govori… U jednome trenutku, još u prvom vremenu, nakon nekog slabog Peruzovićevog dodavanja, kada je loptu gurnuo protivniku u noge, izgovorio je da je Luka davno otišao u Belgiju i da je zaboravio kako je to kad u Splitu zapuše jugo. Tad ga je iz kuhinje čula. E, vala bi i on morao u penziju? Zašto, pitao sam je, obveseljen reporterovim primjedbama. Zato da ne pravi budalu od sebe, kakvo jugo! Pa zar nisi jutros rekla da te sve kosti bole od jugovine? Ako sam i rekla, nisam to govorila u direktnom prijenosu, šta on ima nama govoriti da je jugo? I još igraču koji ga ne čuje!

Tako smo Nona i ja razgovarali dok je utakmica trajala. Nekad se igralo sporo. Sporo se mijenjao raspored igrača na terenu. Nekad je bilo ravno čudu da se dvojica stopera, dva posljednja čovjeka dviju obrana, Georgij Dimitrov i Ljubomir Radanović, u isto vrijeme, poput dvojice centarfora, nađu u protivničkim šesnaestercima. Dimitrovu je Simović ugrabio loptu ispred nogu. Radanovićev šut Mihajlov nije mogao braniti. 

Nona s rukama od tijesta i sa zdjelom pod pazuhom stoji ispred televizora. Augusto Lamo Castillo još uvijek nije odsvirao kraj. Običaj je, a i pravilo, da se još jednom krene s centra. Ali ne bi on htio da to bude samo formalnost. Neka igra još samo malo potraje. I život na Sepetarevcu 23, s tim mirisom živoga tijesta za buhtle, koje će se večeras peći, i koje ćemo, nakon što se ohlade, posuti onom najsitnijom šećernom prašinom, što će se uskoro pretvoriti u pepeo sjećanja.

Stein, o precima, prije rata

kada bi mi se obratio onaj djed koji je bio prije nego što mi se rodio pradjed ne bih ga razumio ne umijem taj jezik ni kazivat ni pisat ni čitat a i kada bih jezik naučio ne bih znao ništa o mjestu iz kojeg je ni običaje ni vjerovanja njegova, odvojeni su nam interesi nazori stavovi, vrijeme i prostor, sve nam odvojeno, ne bih mogao naći ni jedne zajedničke teme ničeg što nas veže osim da smo svojta od istog smo plemena i to je kao među nama neka neraskidiva veza iako nikad nije postojala to je ta priča o porijeklu o rasi o naciji o tlu o krvi a čak nam ni nosovi nisu isti

U ratu

Gospodin Stein je na vijestima čuo za strašni rat u jednoj dalekoj zemlji. Tronut pričama iz tamošnjeg rata i potaknut vlastitim sjećanjima ode do jedne humanitarne organizacije i dade mali prilog, s nadom da će barem malo pomoći ugroženima. Nije ispričao ono čega se sjećao: njegovi su bili asimilanti, usto ateisti, pa je on odrastao daleko od sinagoga i židovskih općina, religijskih i nacionalnih običaja, družio se s mještanima, s njima lumpao, na sav glas pjevao Ein Prosit, u odmakle sate bi s nježnošću zapjevao neku od tugaljivih, nostalgičnih lieder, čak zavolio hranu gojima, posebno kotlete, pršut i škampe, rado ih je naručivao u birtijama i restoranima, i kući ih služio gostima, i oženio jednu „njihovu”, u crkvi bilo vjenčanje, ali kada poče rat on odjednom postade nešto drugo, netko drugi, bespomoćni kome nitko ili nije htio ili nije mogao pomoći, strpaše ga u logor, s drugim Židovima bio u baraci. Njegovi sugrađani ravnodušni, neki njegovi zemljaci mu sada postali neprijatelji, stroga vlast i ljuti logorski čuvari, pa se njima više nije usuđivao ni obratiti, ništa dobro od njih nije više mogao očekivati, a ni onima s kojima je bio u baraci zatočen nije mogao reći što mu nedostaje, ni spomenuti ona divna lumpovanja i ukusna jela, ne bi ga oni shvatili, možda bi ga kao kakvu barabu i izudarali, pa njegova samoća i izloženost postade potpuna, a ratu nigdje kraja. A sada čuje i u nekoj tamo zemlji rat bliskih susjeda, neki su, kažu, čak i svojta, a kada jednom sukobi bliskih počnu to su uvijek dugotrajna, strašna, nemilosrdna ratovanja.

Poslije rata, u Americi

Gospodin Stein je nakon oslobođenja odmah emigrirao u Ameriku, tamo ponovo svoj život doveo u red, navikao se na drukčije izgovaranje njegova prezimena, navikao si i na novi posao, oženio se, troje djece, sada već i unuci tu, sve Steinu drukčije, ali i dalje sanja snove o zapečaćenim vagonima. Kada god ih usni ustane neraspoložen, potišten, zabrinut, nije mu do razgovora. Brzo je shvatio da sanja  ta davna mračna doba jer se ona u njemu ponavljaju, uvijek će u njemu biti, a onda shvatio i da uvijek negdje, nekom dođu gadna vremena, svuda puno, previše zločinaca i žrtava. Opet će, ako ne zaboravi, uplatiti mali prilog humanitarnoj organizaciji, no boji se nikad na ovom svijetu svima mira i dobra, uvijek slabiji stradaju, a moćni ne brinu, ljudi stradanja onih koji nisu „njihovi” često ni najmanje ne zanimaju. Uvijek je tako bilo. Gospodin Stein sve češće osjeća da sreće ima samo još u reklamnim spotovima i malim, vlastitim zadovoljstvima. Zato on svako jutro ode do pekare u blizini njegove kuće, bude tu svježeg peciva, odličnih kolača, a povremeno bi, usprkos visokog kolesterola, gospodin Stein sebe počastio i tortom od limuna, prave je u ovoj pekari, bude „dobra kao ona od nekada”, pa ga jedno vrijeme napusti svaka briga, a i Amerika mu bude draža zemlja.

Svijet počinje i nestaje iza ruba tvog osmijeha.
Tamo gdje srce tuče poput majčine singerice,
u dokasnoj noći sipljivog predgrađa. Ostrvo smo
što izranja ga more, strašću mladobogova kad vole. 

Ljutika što guli je ruka ribareve žene. Smokva
usisana s ljetom u žustrom jeziku primorkinja,
u okapinu o koju lome se maestrali. Britka pritka
s koje ljutit blavor palaca. Struga iza koje vire
gladne oči stidnih šinjorina što nadrasta ih samoća.

Verde que te quiero verde. Raj ima zelenu boju
tvojih očiju. Andalusku. Tamne mahovine polegle
po rovovima Verdena gdje leži čitava jedna mladost
i mrtva izrasta u crnu šumu nad kojom zvrje dronovi.
Mora uz obalu Levanca, u kojem mi plivaš sučelice,
poput delfinke u boji oniksa sa stropa Đenovske pećine,
koja prati svog mužjaka eonima, u ugljen paleolita.

U vrt u kojem sve miriše po kardamonu, vrijesku
i šparogama. Na kvasinu i na žilavku zlatnu poput
oreola Fra Anđelikovih anđela. Tijela znojava kad
su pod koporanom, ječermom večernjeg ruja, kad
sine nagota smuku u uzmolu za malo vimenomlijeka.