Kratak susret

U lokalnim novinama uvijek pogleda program kina u kojem prikazuju stare filmove. Kada vidi da će igrati Kratak susret ona zapiše vrijeme i datum u svoj kalendar. Ima ona i kopiju tog filma, gleda ga ponekad preko vikenda, ali u kinu joj je film više stvaran. Tada zna, osjeća da je izašla na ulicu, ušla u salu i prisustvovala Kratkom susretu. A bude joj posebno drago kada film igra u petak, to je pravi dan za izlazak. Obuče svoj dvodijelni kostim, stavi svoju ogrlicu od žada, čak i malo rumenila na obraze, pa u kino. Uvijek gleda taj stari engleski film. Zna što će reći on, što ona, iako zna kako će se film završiti kraj sa zebnjom čeka. Uvijek na kraju filma zadrhti, ponekad i zaplače. Nije joj se dogodilo nešto tako, ali misli, osjeća, zna da bi sve moglo biti baš tako. Njen život se dogodio u filmu koji je gledala, ono što joj je na ulici i u kući samo je sjena lijepoga. Ona zna da su ljubavi tužne, rastanci bolni, osjeća da je istina ljepota, a ljepota istina. Ništa ne zna o prvobitnom jedinstvu, vjerojatno ne misli o odvajanju od matere, o napuštanju doma, sigurno ne misli o flertu koji joj se nije dogodio, ali je ova ljubav ispunjava, a rastanak pogađa. Tugovala je zbog onoga što se nije dogodilo. Svi su rastanci isti, sve su ljubavi, i one koje su se desile, i one koje nisu, u Ljubavi. Ona to na svoj tihi način u sebi osjeća, ali to nikome ne kaže, samo ode preko ulice, pa na autobus, do svoje garsonijere.

Doba nevinosti

Hoće li se desiti? Susret sa djelom je očekivanje, koje jednom bude ispunjeno zadovoljstvom, drugi put razočaranjem i potištenošću. Mnogo toga se dogodi u Dobu nevinosti. Tako je u romanu Edith Wharton, tako i u istoimenom Scorseseovom filmu (1993.). A ono što je u osnovi cijele priče je ljubav koja se nije dogodila. Srodno osjećanje je i u filmu Raspoloženi za ljubav (2000.) Wong Kar-Waia. Sve je i u jednom i u drugom filmu čulno, sve puno blagosti, nježnosti, očekivanja, bliskosti bez dodira, ljubavi bez poljupca. Tako i u mnogim osobnim pričama. Koliko se ljubavi nije desilo, posebno u ranoj mladosti, u dobu osobne bojažljivosti, a nekima baš nikada, premda je moglo biti, premda je tako blizu bilo. Oni pogledi, slutnje, unutarnje vatre, ona mimoilaženja i nepovoljne okolnosti, sve ono što ustreptalo srce nosi, nosi i kada još nigdje nema one osobe kojoj bi svu svoju ljubav nekome da podari, ali se ipak ne desi. A ne desi se onima koji nisu imali hrabrosti i snage za ljubav, jer je ljubav obaveza, vjernost, odanost, stalni emocionalni angažman, ne desi se nekada zato što nije bilo sreće, što okolnosti nisu dopuštale, ne desi se jer život nije dao da se desi. Takva ljubav  ostane neostvarena čežnja, nerečena riječ, postane nedogođeni događaj. Tako je bilo sa  onima koji su čekali da se desi, a desilo se nije. Sa svima onima kojima se njihovo nadanje i želje ne ispuniše. Svako prazno mjesto bola je gubitak vlastitog, svaka neostvarena ljubav nedosegnuta, nedogođena sreća. 

Ima i onih kojima ljubav ostane u snovima, u predstavama o princezama i prinčevima, u bajkama i crtanim filmovima, pa jednom nepobitno utvrde da je samo u tim maštarijama moguće ono što se u njima događa, sve ljubavi i ljepota su stvar mašte i iluzija,  nikada ih neće uistinu biti (i kada se na filmu dogode film se završi, pa ne znamo šta poslije bude!), a oni rijetki kojima se to usprkos svemu u životu ipak dogodi o tome pričaju ili u sebi taj događaj vide i dožive kao bajku koja im se dogodila, koja je toliko ljepša od svijeta u kojem žive da im njihov osobni događaj bajkom postane, pa im na kraju izgleda kao da im se i nije desilo to što se desilo, iako je to osjećanje u njima trajno smješteno. I ljubav koja se ne ostvari jednom, nekad, s nekim i u nekom bude, a već se u zaljubljenoj osobi dogodila. U tome se onda razbudi nostalgija za onim što je zauvijek prošlo, a ponekad i jedna posebna vrsta nostalgije, čežnja za onim što se nikada nije desilo, za onim što iz naših lijepih snova i očekivanja nikada nije postalo stvarni događaj, a moglo je biti. Onda jednom sve to imaginarno i stvarno počne jedno na drugo nalikovati, ta dva svijeta se izjednače i postanu na kraju jedno te isto, postanu naša nestvarna stvarnost, naše sjećanje i vlastito stanje. Naš osobni film. 

Peter Ibbetson

Ja sam od svih ljubavnih filmova dugo najviše volio Petera Ibbetsona (1935.). Sada mi je bliži film Bilježnica (Nick Cassavetes, 2004.), no možda baš zato što i u ovom novijem filmu raspoznajem sličan senzibilitet kao u onom starom. Peter Ibbentson mi je, kao i mnoge druge uspomene, izblijedio, a sve u njemu, kao što to s godinama biva, usporilo. Film me sada doima manje nego prije, ali nije tako bilo. Vidio sam taj film davno, slučajno, na televiziji, i potpuno me iznenadio. Vidio sam njegovu najavu, ali nisam baš ništa očekivao, jer sam  redatelja filma Henrya Hathawaya znao kao konvencionalnog studijskog majstora, a ni glavni glumac, Gary Cooper mi u ovom filmu nije bio po volji, jer mi je on bio garancija za dobar vestern, a ne za ljubavnu priču. Film je priča o dvoje djece, zaljubili se jedno u drugo, razišli, poslije, kada su odrasli, slučajno se sreli, prepoznali, ona udata, u njima opet kliknula ljubav, onda on u samoobrani ubije njenog supruga, pa je uhapšen i osuđen na dugu robiju, ona ga čekala godinama, i na samrti mislila na njega, on nju u zatvoru zadnji put usnuo, ona mu u snu došla (a oni u snovima i ljubavi uvijek mladi), njihova ljubav u snovima se dogodila. Ljubav je san. Stvarnost je privid sna, a ponekad prividni san. Jednom stvarnost lijepog, drugi put strašnog sna. Čak je i najljepša stvarnost, najljepši događaj, samo loša imitacija lijepog sna. A onda jednom dođe sudbonosni san, koji označi život i nagovijesti smrt.

U mladosti sam mislio da je svaki ljubitelj filma ne samo gledatelj, nego i ekran na kojem se prikazuje film, jer svaki gledatelj izabere svoj film, gleda onaj koji mu se sviđa, pa je svoj vlastiti film, kao što je pisac ne samo pisac, nego i junak i čitatelj, a i prvi kritičar svoje knjige. Što dokazuje da u slučaju potpunog ostvarenja neke ideje osoba koja ju je ostvarila postaje svoj stvaralac, sredstvo i cilj. Neka vrsta božanstva, makar i malog, svakako stvoritelj jednog svijeta, toj osobi velikog.

Andre Breton je u Peteru Ibbentsonu vidio „trijumf nadrealističkog mišljenja”, jer je u načinu na koji je prezentirana ova sentimentalna priča vidio mnoge značajke nadrealizma. Breton je bio oduševljen ovim filmom, a i mene dohvatiše slična osjećanja, pa sam ovaj film o izuzetnom („Najčudnije stvari su istinite, a najistinitije stvari čudne” – kaže jedna od ličnosti u Peteru Ibbentsonu) u svojoj mašti uokvirio crnim rubom, kao spomen vječnim ljubavima. I počeo vjerovati da su duše dragih i u smrti povezane. Tada sam već znao da je ljubav bila ili će tek biti: rijetki su sretnici kojima je ljubav njihovo Sada. Osjetio sam i povjerovao da se ljubav desi kada se mora desiti i da je vječna ljubav moguća, a ona koja je vječna jedina prava. Sada znam da jest tako. Što u sebi ima supstancu, to traje. Što uistinu jest, nikad ne prestaje.

Sinopsisi

Ponekad sam, zabave radi, a i kada ne bih mogao zaspati, smišljao priče za filmove. Prvo za kaubojske, u kome je uvijek na kraju bio sukob glavnih junaka, borba načela dobra i zla i dobro uvijek pobjeđivalo, poslije zamišljao jedan psihološki triler, u kojem junak proganja sam sebe, onda film strave, u kojima nas plaši zrak oko nas i ljudi po izlasku s projekcije shvaćaju ekološke opasnosti koje nam predstoje, pa jedan o čarobnom otoku, koji je davno potonuo i preživjelima nitko ne vjeruje da je postojao, onda još jedan znanstveno-fantastični, u kojem neka bolja bića učine svijet boljim mjestom, a onda smišljao priču, ta mi najteže išla, za jedan ljubavni film, u kojem na kraju svi jedni druge vole. To su filmovi koje nikada nitko neće vidjeti.

– vijetnamske postaje – 

Plod zmajskog voća, ili pitaje, biljke iz porodice kaktusa, umjetničko je djelo prirode: remekdjelo koje graniči s kičem, kad bi u flori moglo biti kiča: kora mu je ljubičasta a meso bijelo, u nekih vrsta crveno, prošarano sitnim crnim sjemenkama; cvijet mu cvate samo noću i traje samo jedan dan; u nasadima noću svijetle lampioni koji održavaju toplinu oko stabalaca; uzgaja se uz južnu obalu, naročito oko mjesta Mui Ne; Vijetnam je najveći proizvođač zmajskog voća na svijetu. 

Toga siječanjskog jutra u očima i u nosu ošamućenog putujućeg subjekta koji je doletio iz ovdje nikom poznate zemljice na Zapadu, Hanoi je sivkast i smrducka, iako to sivilo, osim na neprijaznom nebu, polako prerasta u šarenilo, uz prevlast crvenog i zelenog; u žljebovima asfalta vide se ostaci konfeta od netom proslavljene lunarne Nove godine, a mutni se zrak, osim smradovima ispuha i otpada, postupno ispunjava jakim mirisima hrane, pržene i kuhane, voća i povrća izloženog na pločnicima, kave i piva i ljudske žurbe; hotelčić usred stare četvrti, u uskoj ulici, stisnut među uskim zgradama tik do nekadašnjih gradskih vrata, sjeverno od jezera u središtu grada, prometna stihija, i opet ono staro, poznato, a neobjašnjivo funkcioniranje na rubu raspada, motori, motori: skuteri i mopedi koji nikad i nikome ne staju, kao da kočnice ne postoje, na njima po dvoje, troje, četvero; kaos od kojega se bilo lako odviknuti, kaos, površno, ovlašno rečeno, negdje na pola puta između Indije i Kine (zbog nekih je dubljih razloga, valjda, cijeli taj jugoistok i nazvan Indokinom), ali ipak nešto bliži Kini, ne tek zato što je ona i zemljopisno bliža i povijesno utjecajnija i kulturno bliskija; nebrojene gostionice koje zakrčuju ulice, tipično s posve niskim plastičnim, bijelim i plavim stolovima i minijaturnim, dječjim stolcima bez naslona uz rub kolnika, smeće, siva odvodna voda, trula zelenjava na betonu, turisti koji se zbunjeno smješkaju, mnogi s maskama na licu u strahu od koronavirusa ili nečega drugog u zraku, pozivi na masažu („helou, masa“), na kupovinu suvenira, na jedenje, pijenje, odrješivanje kese, pošto-poto; domaći na tim obdanišno niskim stolcima piju jedno od najjeftinijih piva na svijetu i glasno razgovaraju svojim nazalnim, unjkavim glasovima, kao da se svađaju, iako se ne svađaju; dime se kuhani rezanci, ražnjići iznad žeravice, zapaljeni mirišljavi štapići, užgani otpaci; u uglovima radnji, pa i moga konačišta, na podu stoje mali oltari posvećeni nerazaznatljivom mi nečemu, kojemu nečemu su prineseni voće, cvijeće, svijeće, ali i limenke s gaziranim napicima; Hoan Kiem mreška se i ljeska, obrubljen stablima koja se smjerno naginju prema njegovoj vodi; u to je jezersko mreškanje nakon noći dvojbenog sna dobro zuriti uz vijetnamsku kavu, kojoj je malo koja ravna, jaku, uvijek blago karamelastu, a dobro je uz to čitati i pjesme Brodskoga, tek pokoji stih: „sretan sam za one / koji će s tobom / dijeliti možda / svoj put“; put pak dalje vodi prašnjavim ulicama nešto zapadnije, do kompleksa zvanog Van Mieu Quoc Tu Giam, što je možda točnije prevesti, iako s vijetnamskoga nikad neću prevoditi, kao „Hram nauke“ nego kao „Hram književnosti“, pred čijim se srednjovjekovnim oltarima studenti i đaci mole za dobre ocjene i slikaju se oko paviljona, pagoda, stela, vrtova i ribnjaka; ili pak manje zapadno i manje dražesno, do zatvora-muzeja Hoa Lo, zgrade koju su francuski kolonijalisti namijenili iživljavanju nad domaćim političkim zatvorenicima, da bi potom domaćim pobunjenicima, pola stoljeća poslije, poslužila za zatvaranje američkih zavojevača, koji su tamo ipak prolazili nešto bolje, čini se, pa su se stizali i naknadno kandidirati za predsjednike SAD-a; od Francuza je ostala giljotina i klade s rupama za mršave vijetnamske gležnjeve, od Amerikanaca pokoja fotografija i pisane izjave o prijateljstvu među narodima bez obzira na četvrt stoljeća masakara, napalma, agent orangea, paleža i grabeža, životi idu dalje, je li tako, drugačiji i katkad manje očiti grabeži isto tako, prašnjavi tragovi vode od obesvećenja do obesvećenja i od svetišta do svetišta, mjesta na kojima ulična buka odjednom blaženo zamre, temperatura se spusti, a unutra se katkad raspozna Konfucije, katkad Buddha, katkad ništa poznato, i od svih tih koraka nastupi glad, i još mnogo već prilično težih koraka vodi do jednog od onih sasvim neuglednih mjesta na koja sasvim rijetko svraćaju turisti i na kojima vrijedi čekati na mjesto na plastičnoj stoličici za aluminijskim stolićem na pločniku ili u skučenoj unutrašnjosti, engleski rečeno rupi u zidu; služe se samo dva jela, a jedno od njih je moje novo najdraže jelo na svijetu, barem u toj konkretnoj izvedbi, dakle bun cha, majstorija koja nadmašuje čak i s razlogom čuveni pho, jelo u kojemu je cijeli svijet i stoga mu nikad ništa ne treba dodati, i slano i ljuto i kiselo i slatko i ono peto su tu, i čvrsto i tekuće, i Jin i Jang, i milo i drago, i rezanci i meso i juha i riblji umak i obilje mirisnog, jarko zelenog bilja na limenom pladnju, a opet ničeg previše, ništa nije prenaglašeno i sve je na mjestu, i ne treba više nikad jesti ništa drugo osim bun cha, koji se sliježe u sobi u kojoj se povazdan čuje kukurikanje nekog od pijetlova što ih prodaju dolje na ulici, među inim živim i neživim životinjama, u sobi čiji je broj za jedan veći od 666, dakle za korak sam dalje od Zvijeri, kao car Ly Thai To kojemu je s neba poslan čarobni mač da otjera kineske zavojevače, mač koji je potom zgrabila zlatna kornjača i s njime nestala u jezeru da ga vrati nebeskim vlasnicima, jer je na dnu ono što je na vrhu, jer je gore ono što je i dolje, i zato ime tog jezera, čija je površina noću obasjana crvenim svjetlom mostića koji vodi do svetišta na jezerskom otočiću, znači „Jezero vraćenog mača“; i u njegovoj blizini, nakon svih tih koraka, hoću i ono što inače neću, dakle popiti pivo, to ogavno barbarsko piće, baš hoću, sjedeći na plavoj stoličici za barbarske patuljke, dok neki sjedokosi čovjek sa Zapada, koji sjedi na drugoj plavoj stoličici za barbarske patuljke, također s musavom čašom laganog piva na stoliću pored sebe, brzim potezima zapisuje u bilježnicu rečenice o svom danu u Hanoiju, o onome što traži a nikad neće naći, o onome što mu nedostaje i o onima koji mu nedostaju; o tome u jutru punom smoga mogu misliti stupajući po neveselom zdanju koje vodiči, pa i oni lokalni, rado ali pogrešno pripisuju Gustaveu Eiffelu, iako je djelo nekih drugih mu zemljaka, dakle nikako da već jednom stupim na neko djelo rečenoga gospodina, ali zato sad stupam po tom orijašu, beskrajnome štrkljavom, hrđavom mostu što vodi preko Crvene rijeke, koja je u mom zamagljenom jutarnjem oku više smeđe-siva nego crvena, mostu kojim tutnji vlak što me sutradan vodi u grad Hue, rijeka mopeda teče preko velike rijeke, i uza sva ta vozila tek jedan korak širok, nesiguran pješački trak od klimavih i napuklih betonskih ploča na kojemu drugih pješaka nema, barem ih u taj sat ili u toj vrsti jave nema, mostu koji su Ameri opetovano zasipali bombama a vijetkongovci ga opetovano iznova gradili, sve dok gluplji nije popustio; od vode tekuće do vode stajaće, do još jednog dakle, ovaj put velikog, nasuprotnu obalu da mu ne vidiš, Zapadnog jezera gdje je sve tiše i sporije nego u staroj četvrti, osim pred pagodom imena Tran Quoc na jezerskom poluotoku, gdje su, kao i pred drugim budističkim svetištima u okolici, postavljeni panoi s ilustracijama karmičkih zakona u vidu šarenih stripovskih tabli, tako da lijeva sličica predočuje uzrok, a desna učinak; recimo, „Uzrok: traćenje vremena putovanjem iz puke razonode; učinak: kad istekne blagoslov, nastat će problemi s pokretljivošću“, ili: „Uzrok: bavljenje poslovima koji uključuju glasnu glazbu; učinak: u idućem životu rodit ćeš se kao idiot“; hodočasnici se trude prevenirati probleme u idućim životima tako da pred kićenim i zlaćenim oltarima ostavljaju novčanice, voće, slatkiše, cvijeće, pakete s bočicama mineralne vode, a uočio sam i bocu crnoga španjolskog vina, koja će zacijelo imati izvrstan karmički učinak; i što se mora prinijeti na žrtvu, pita na kraju Brodski kad piše o postaji u pustinji; nešto se mora, i to baš ovakvo, i ovdašnji komunisti očito nisu na to mogli previše utjecati (ili se nisu baš toliko trudili kao, recimo, njihovi kineski kolege); često se vidi zbir takvih predmeta – bočica, svijeća, voća, novčanica – u udubinama među debelim žilama pipalova drveta (bo, ficus religiosa), kao u Indiji, no posvuda ima i tih malih, kutijastih oltara u koje se zagledaš i vidiš da su sve te stvarčice prinesene – ničemu, doista ničemu, nikakva kipa ni slike unutra nema, ničega, samo tama stražnje stijenke, i to biva čudno ili smiješno ili sažaljenja vrijedno ili sablasno, kako već kome; dodir s onkrajem mora se održati, ma što se o tom onkraju mislilo, pa makar se i ništa ne mislilo, plovila za drugu obalu uredno se održavaju, lakiraju i čiste od mahovine; južno od Zapadnog jezera steru se pak strogo sekularna zdanja posvećena najvećem sinu, Ho Ši Minu, među njima i mauzolej u kojemu dotični već pola stoljeća počiva balzamiran, predsjednička palača i beskraj socrealističkog betona, beskraj koji bi valjda isto nekako da vodi da onkraja, pa makar putem balzamiranja, pa makar putem nijekanja svakog onkraja, a nedaleko je i pogolemi Lenjinov spomenik ispod kojega su u žuto cvijeće usađene brojke 2 0 2 0 i još mnogo besprijekorno njegovanih žutih zdanja – žuta je, naime, u Vijetnamu boja komunizma, u raznim svojim nijansama i u, čini se, mirnom supostojanju sa šarenilom svih tih svetišta; i tu vodama nije kraj – gledam i slušam hanojski specijalitet, predstavu s lutkama na vodi koju prati ansambl s tradicijskim glazbalima, među kojima je i to divno novo otkriće, instrument čije sviranje izdaleka izgleda kao šivanje nevidljivim koncem i iglom, samo malo, čekaj da utipkam, đàn bầu, to je taj što čini ono što bi električna gitara htjela, a ne može, jedna žica na položenom komadu drva a toliko eterične glazbe, i toliko događanja s tim lutkama što pljuskaju po površini bazena, događanja čiju pastoralnu nit brzo gubim, ali nije važno, cijeli sklop kao od šale (a šale je tu mnogo, jednostavne, razdragane šale) očarava i budi davno zaspalo dijete koje bez daha prati čas zmajeve, ribare, žabe, kornjače, jednoroge i fenikse, čas glazbenike koji ih s obje strane vode ozvučuju, oživljuju zajedno s nevidljivim lutkarima, bubnjajući, trzajući, pjevajući, za kraj vode u tami teatra, za kraj dana, gong, noć bez sna, plavi vlak koji četrnaest sati putuje prema jugu, probijajući se najprije, na izlazu iz grada, između kuća tako da kroz prozore vlaka s obje strane možeš ubrati cvijet iz tegli na prozorskim daskama ili se rukovati sa stanarima u kućama, stanarima koji u času prolaska vlaka ne smiju ni stopalom proviriti preko praga, a onda vlak grabi prema srednjem dijelu slova S koje tvori ovu obalu kojom krećem nadolje, siječe rižina polja posuta stožastim šeširima iz kojih vire noge do koljena u vodi, dok su koljena u vlaku sad skvrčena na klupi za spavanje pod musavim stropom kupea, sad protegnuta u teturavim šetnjama kroz sve punije vagone, sve do kasne večeri i izlaska

u blagu toplinu još jedne prijestolnice, carskog Huea, prepolovljenog Mirisnom rijekom, koja u ovo doba godine nije mirisna jer nije jesen, rujan ili listopad, kad, umjesto kao drugdje u proljeće, u vodu uzvodno od grada pada kiša cvijeća s voćaka; u gradu jedan te isti čovjek u mnogim utjelovljenjima kroz više dana usporava na motociklu s moje lijeve strane, uz ljigav osmijeh ispod šilterice, i nudi mi dame i marihuanu, tako da uskoro, uz puno poštovanje prema prvima i potonjoj, počinjem refleksno izgovarati formulu: bez dama, bez marihuane, ali nije važno, carski kompleks daleko je od toga ničega i blizu svemu, lako i tiho probavlja i sve te turiste i njihove vodiče i bezmalo ih čini nevidljivima, čak i ovako okrnjen i oskvrnut svim tim bombama dvadesetog stoljeća čiju štetu popravlja dvadeset prvo kad već ne umije ništa takvo izgraditi; brojevi i bezbrojevi: pagode, paviljoni, kapije, bedemi, opkopi, potom carski ručak s druge strane Mirisne rijeke, po cijeni jedne loše pizze u zagrebačkom predgrađu, na stolu desetak jela uz ljubazno izrecitirane upute za upotrebu, bezbroj nula na novčanicama (ovih dana sam multimilijunaš), bezbroj nesavladivih, neponovljivih samoglasnika i neproničnih izraza lica na kojima je ipak više odlučnosti nego prijaznosti; devet topova u blizini rijeke, svetih topova, kako kažu, i baš kad se zapitam kako bi to i zašto i kome topovi mogli biti sveti, pročitam da su izliveni zato da nikad ne opale, kao simbolička zaštita, pet elemenata plus četiri godišnja doba, e onda dobro, tada i mogu biti sveti, za razliku od tenkova, zaplijenjenih hrđavih golemih američkih tenkova izloženih malo dalje, za dugo sjećanje; graditelj i vlasnik hotela u kojemu spavam dijete je rata poniklo iz krajnje bijede i gladi, kaže da su mu roditelji odlučili imati što više djece kako bi bar pokoje preživjelo taj užas, rodilo ih se jedanaestero a desetero je ostalo živo, poginula je sestrica koju je jedan takav tenk vukao kilometrima za nogu zakačenu bodljikavom žicom; djevojčicu su pokopali tako, navrat-nanos sred bombi koje su padale oko njih, u blatu, s tom žicom ovijenom oko noge, s čeličnim bodljama zarivenim u mršavo meso, i tek godinama kasnije skinuli su žicu s njezinih ostataka; još puno godina kasnije gazda je svoj hotel, svoj ispunjeni san, nazvao Friendly, jer je to bio odgovor što su mu ga prvi stranci koje je upoznavao davali na pitanje kakvima im se čine Vijetnamci; gong, noć, udara četiri puta, pet puta, nema sna ni slutnje sna, svitanje, sjedam na rasklimani bicikl da kao Cioran liječim nesanicu pedaliranjem, vozim se izvan grada, do još jedne vode, koja međutim nipošto nije voda, do obale morske, u stvari uskog, duguljastog pješčanog poluotoka, stižem do pustog žala, uz puderasto sitni, gotovo bijeli pijesak u koji tonu crne gume narijetko posađena rastu stabalca slična tamarisima, gotovo ni žive duše ni živog tijela, valovi se zeleno pjene, nastavljam prigradskom ili seoskom cestom dok brzine krče, zapinju a pedale propadaju, dječica mi nasmijana mašu i ja mašem njima, sve vrijeme na strani ceste koja je bliže obali nižu se šareni i kićeni nadgrobni kamenovi i stele s kineskim znakovima, najčešće 福 (fú ili na vijetnamskom phúc, sreća) i 德 (dé ili na vijetnamskom đức, vrlina), na grobovima Vijetnamaca gastarbajtera; na drugoj strani kuće, radnje među kojima povremeno zabljesne laguna i u njoj, čini se, uzgajališta škampi i kozica; skrećem s cestice, upadam u nekakav resort u gustom, njegovanom zelenilu što raste iz dubokog pijeska, plaćam ulaz u oazu, koristim ležaljku i strehu od palmina lišća, vruće je ali dršćem od vjetra, ipak ulazim u negostoljubivo, nakostriješeno more, neprozirno od uskovitlanog pijeska, i dalje skoro nikoga drugog u vidokrugu, more mi kaže da me neće tako, nego da ga samo gledam, ja ga poslušam, pokorno sjedam na pijesak, zabadam u njega nožne prste i zurim, sušeći se, u čisto nijemo nebo, u južnokinesko more; sutradan opet pedaliram, ali na drugu stranu, dalje od rijeke i mora i pijeska i grada, kroz borovu šumu na brežuljku do zenbudističkog samostana, do minimalno preinačene prirode, sa svim jezercima, ribnjacima i kamenovima na tratinama i drvenim poluskulpturama i redovnicima u smeđim haljama, među kojima je i danas valjda najpoznatiji i najčitaniji živući zen majstor koji je došao ovamo, u matični samostan, da odživi svoje posljednje godine nakon što je veći dio života bio u egzilu, evo tu je, u ovom zdanju iza nas, odmara se, kaže mi redovnica finog, blagog lica (da, to je klišej, naravno, kakvo bi lice imala jedna zen redovnica nego fino i blago, ali upravo je takvo bilo, prijazno a pronicavo), on ne govori više ali izađe ponekad u meditacijsku šetnju samostanskim stazama i nas nekolicina pođe tada za njim, ako ostanete dulje ovdje, kaže, možda se i vama posreći, ali neću ostati dulje, čitat ću knjige Thich Nhat Hanha, to hoću, i krenut ću dalje na jug, uz more, dalje od Tonkinškog zaljeva

do još jednog grada na H, najmanjeg od dosadašnjih, u kojem odsjedam pokraj malog rižinog polja odakle se noću čuju zrikavci i žabe; gradić-bombon na koji slijeće jako puno tustih muha, među kojima sam dakako i ja, zzzz, ali čini se da mu nije isisan sav život, da nije ostala samo kulisa za turiste, lakirana ljuštura, nego i da domaći svijet živi neke živote koji nisu samo turizmu žrtvovani; brižno je to čuvan i nekako krhak muzej koji se prostire uz rijeku i njezine pritoke sve do mora, muzej s kineskim, japanskim i domaćim eksponatima, sav od vodenih tokova, mostića, otočića, gubim se biciklirajući po tom gustišu pa se nalazim i u ponovnoj nadi odlazim i do morske obale, izdaleka idilične, gore plavo, dolje žuto, između palme, no izbliza eto erozije od sve te gradnje, erozije koja se pokušava spriječiti divovskim vrećama pijeska na rubu žala; po vrećama se nahvatala morska trava pa izgledaju kao nasukani zeleni kitovi koji nijemo žaluju zbog uništenja, nepomični spram udaraca valova, i gledam ih srčući kavu s ledom, sam kao čuvar plaže u zimskom periodu na velikoj terasi nekakvog restorana koji valjda u druga doba godine nije toliko pust, i dobivam vijest da je umro George Steiner, s čijom sam knjigom o prevođenju, prevodeći je, proveo najveći dio nedavno minule godine, i vidim da nitko o tome, ni nakon više dana, nije o tome u nas još objavio ni slovca, i baš se nekako pogled na te zelene kitove, i ta pusta terasa puna vjetrom nanesenog pijeska i ti neumoljivi valovi poklapaju s tom viješću, i onda ugledam skupinicu starih, trbušastih bijelih muškaraca kako se odnekud spuštaju na taj pijesak i razdragano se praćakaju među tim golemim vrećama sa svojim velikim obješenim trbusima i vrećastim kupaćim gaćama i našušurenim sjedinama koje lelujaju na vjetru, i baš im je dobro, fotografiraju jedni druge i ništa ih ne može smesti, a ja pomišljam kako ih bez veze gledam svisoka i kako sam valjda razmažen istočnim Jadranom i ponekim tropskim rajevima na kojima sam imao sreću biti, i ponekim knjigama i slikama i mislima, i mislim na Steinera i na njegove jezike i na njegove elegantne rečenice i na neke svjetove koji nestaju, obično se govori o dinosaurusima, i o žalima i plažama mislim koje nestaju pred morskim i ljudskim nasrtajima, i o nestancima općenito mislim, nestancima kojima se prividno doskače dugim rečenicama; danas to nisu crne, nego zelene misli, tako ću ih zvati, takvima će biti, kineski zelene kao božica Thien Ly Nhan, koja uzbunjuje morsku božicu Tainhou, čiji sam kip danas gledao, svaki put kad su mornari u nevolji; i pitam se ima li Randy koju Georgeovu knjigu, Randy koji je svoj dom u razlokanoj uličici na polutoku An Hoi pretvorio u knjižaru odnosno u antikvarijat, vjerojatno nema, Randy uglavnom drži lakšu, aerodromsku literaturu na raznim jezicima, ali ne treba mu to spočitavati, nipošto, jer druge knjižare, s knjigama na bilo kojem jeziku, u Hoi Anu nisam vidio; i kad se o nestancima misli, mora se pomisliti i na venecijansku sudbinu Hoi Ana, čije dražesno središte biva svakih par godina, i sve češće, temeljito poplavljeno; i zamišljam kako će jednoga ne tako dalekog dana samo još crveni i plavi i žuti lampioni lelujati nad ravnodušnom površinom vode, pod kojom će trunuti stoljetne grede od tikovine dopremljene na džunkama, svi ti sanduci s intarzijama, ložnice kineskih trgovaca i tisuću puta spašavane uspomene; i o Veneciji kad je riječ, kako da u pamet ne dođe Smrt u Veneciji i ubogi von Aschenbach u njoj i kolera koja u njoj vreba, sada kad se i tu i svugdje strepi od na početku spomenutog virusa, kad se posvuda nose maske (imam ih već tri u kolekciji, u raznim bojama, dobivene u vlaku, autobusu i ovdje) i izbjegava se rukovanje, i kad moram kriti netom stečenu hunjavicu da se ne posumnja da sam virusonoša, zarazni putnik, opasnost živa, kad mi termometrom uperenim u čelo mjere temperaturu na štandu kraj Japanskog mosta gdje se prodaju propusnice za znamenitosti starog grada, i onda još ta temperatura ispadne povišena i uhvati me blaga panika, što ću sad, strpat će me u karantenu, u kavez, u klade, što li, ali ipak, kažu da je to u redu dok me snima televizijska kamera, jer temperatura uvijek ispada nešto viša kad se tako mjeri; sada dakle, baš sada kad čitam stihove pisca Vodenog žiga, najljepše knjige o Veneciji, o „gradu koji tone, gdje razum gordi / odjedanput postaje okom mokrim“ („Laguna“); i baš ovih dana kad čitam da je preminuo i Fikret Cacan koji je te i još tolike druge ruske stihove prepjevao; puni, baš puni mjesec bijelo obasjava rižino polje pored puta kojim grabim prema svake večeri istoj gostionici gdje mi prijazna baka na stol uvijek donosi my quang, jedno od dva jela koja nudi; hvatam tako štapićima rezance kad ugledam tustog štakora kako pretrčava virtualni prag gostionice i kako nestaje u kuhinji; baka se izvali u visaljku na par metara od mene, krcka kikiriki iz zdjelice na trbuhu i gleda crtiće na televiziji, i uto štakor, ne znam da li onaj isti ili neki njegov rođak, ponovo iskrsne i projuri točno ispod visaljke pa zamakne negdje u kut, nazovimo je tako, dnevne sobe; srknem par rezanaca, štapićima prikliještim škampov rep, prinesem ga ustima, i evo ga, štakor – da li isti, ili drugi ili treći – juri na drugu stranu prostorije, i tada ipak ne odolim, zovnem baku i gestikuliranjem objasnim o čemu se radi, dakle glumim štakora i dočaravam njegov itinerar, a ona se polako iskobelja iz visaljke i pantomimom popraćenom slijeganjem ramena pokazuje mi da jest, istina, štakori se vrzmaju ovuda, ali ona sve namirnice poklapa mrežastim plastičnim cjediljkama, evo vidiš, ovako, i za slučaj da nisam shvatio, održi zatim još i kraći monolog, bez neverbalne pratnje, na tečnom vijetnamskom, pa donese onu zdjelicu kikirikija, sjedne za moj stol i nastavi krckati i pratiti crtić; valjda kao nadoknadu za neugodnost, na odlasku mi u najlonsku vrećicu spakira dobar komad ljepljive halve, i pretpostavljam da mi kaže da svakako dođem opet; i potom: noć i potom dan, pa noć i onda: Nhta Trang? ne; Duong Dong? nipošto; Ha Giang? ni pod razno; Phan Rang? ne dolazi u obzir; Sra Srang? ne, nego

Kon Tum, grad(ić) u brdovitoj unutrašnjosti središnjeg Vijetnama, blizu tromeđe s Laosom i Kambodžom, nakon praskozorne vožnje do zamašnog Dananga na stražnjem sjedištu motocikla, pa dalje na stražnjem sjedištu starog, iskrzanog Fordovog minibusa, kao jedini stranac na vijugavom putu kroz zelenilo, ali kakvo zelenilo – tusto i gusto, masno i krasno, goropadno i gorostasno, takvo zaglušno zelenilo koje učas proguta uljeze drugih boja, od koje druge boje pomalo prestaju biti zamislive, u svakom slučaju postaju izlišne, takvo zelenilo koje se u iskonu posvud steralo i na koncu će sve nesmiljeno obrasti, kao da nije ničeg bilo, kao da milijuni ruku nisu gradili hram, cestu, pagodu, most, kao da nisu sjekli i krčili i prtili i palili, kao da nikad nisu izumljeni ni pila ni sjekira ni četka ni kist, takvo eto zelenilo pružalo se oku barem do pola puta, a onda je bilo manje, ali i dalje zelenilo, tek tu i tamo i plješivo i kameno i vodeno, tek povremeno i naseljeno, i tako sve do tog Kon Tuma, i na njegovom rubu do imanja koje je gazda naslijedio od djeda i na kojem je opet sveobrastajuće zelenilo – vodoskočno lišće banana, palmi, papaja, guave, manioke, a pod svim tim se, po debelom sloju polutrulog lišća, ganjaju male i velike koke i pitomi psi, i u jednom od bungalova na toj farmi konačim; na raspolaganje dobivam skuter, ali ga ujutro ne znam upaliti, pa ipak opet sjedam na bicikl (koji ovdje voze samo stari seljaci i mala djeca) i krećem kroz grad čije su prometnice široke a gotovo puste, kao da su sagrađene za neki budući, mnogoljudni Kon Tum, ili kao da se naprosto htjelo da sve bude tako široko i prozračno i poluprazno, nikakve dakle gužve, a ni turista nema, što osvježava više od ljubaznog vjetra, tamna dječica uz put neizostavno mašu i viču „helou“, što eto ne bi bilo moguće da jurim na skuteru, ljubazni vjetar pomodruje nebo i vodi me do začudne drvene crkve koju su za ovdašnju etničku manjinu ne tako davno izgradili francuski misionari, slikovito je ljupka iako od sasvim tamnog drva, šteta što se u vijetnamske crkve može ući samo kad je misa; iz pustog u još pustije, grabim izvan grada, duh na biciklu, u zraku vonj zapaljene palisandrovine i bivolje balege, svijetlozeleni bazeni rižinih polja, banane, stabla kaučuka i kokosovih palmi i neznanih mi drugih, sela u čijem su središtu zdanja zvana rong, podignuta na debelim drvenim stupovima i još dalje u nebo izdignuta deset metara visokim krovovima od svijetle slame, tako da se izdaleka doimlju kao pješčani tornjevi, mala, zapravo velika remek-djela, viseći most u selu Konklor na kojemu me rečeni vjetar prijeti otpuhati u rijeku Dakbla, na sredini mosta ponavljam naglas: Dakbla, Dakbla, i vjetar se umilostivi, umiri se na najvišoj točki, kap znoja pljusne u rijeku kao u zdjelu phoa i nastavi s njom teći prema planinama u daljini, duh na biciklu ide ususret narodima Jarai, što znači vodopadni ljudi, i Bahnar, a to su oni koji pohode onu drvenu crkvu, i uopće je uokolo mnogo tih crkava s obzirom na mali broj kršćana, ali kapi znoja više nije malen broj i zato okrećem natrag prema gradu, prema zelenom utočištu zvanom Eva café, a to je više muzej u vegetaciji nego kafić; ovdašnji slikar i kipar An Nguyen ovdje među gustim zelenilom, stazama, strehama i klupicama izlaže skulpture od drva i otpadnog metala, toteme, maske, instalacije i konstrukcije koje vise s grana i vire iz grmova, čuje se tiha klavirska glazba, ma zar zaista Keith Jarrett, da, zaista, začarani vrt, bezbroj zakutaka za ispijanje kave ili soka od manga, da sam u ovom gradu više dana većinom bih ih provodio ovdje, sigurno, dok sâm ne bih postao jedna od tih figura žalobnih izraza lica poluskrivenih među tim ribolikim tamnozelenim lišćem i njegovim sjenama; dok nebo nenadano sivi i vjetar postaje ponešto neljubazan, u jednoj sasvim neuglednoj, prašnjavoj krčmici pored koje, uz pločnik, čami majmun u kavezu, krijepim se jedinim što nude u tom trenu, a pokazat će se i idućih dana: najboljom ribljom juhom koju sam srkao izvan Sredozemlja, ali ne pamtim kako je zovu, juhom u koju dodajem tvrdo kuhana prepeličja jaja koja često viđam u zdjelama na gostioničkim stolovima; ne tražiti ništa i ne očekivati na putu, to se traži, to očekujem, to možda sada, prvi put, i nalazim, barem na dijelovima puta; provjetravanje i oštrenje i brušenje osjetila, tih loših svjedoka, ne mnogo više, ali ni manje od toga, kretanje od elemenata do nasušnih sitnica i natrag; i kad smo kod sitnica, sutradan Honda ipak pali, vjetar u kosi i te sheme i opažaji koji su više strelimični, ali ipak neka sloboda, sloboda u brzini i na razlokanim putovima istočno od grada, uz nove rongove i nova lica koja ostaju u retrovizoru, uz nove preljeve zelenog, i onda se vraćam u Eva café i upoznajem gospodina Ana, koji me odmah širom nasmiješen, visoka čela, bujne gavran-kose, grli i zapodijeva razgovor, engleski mu je solidan pa možemo i u detalje, više je to doduše njegov monolog uz moja ubacivanja, ali to je sasvim u redu, pijemo kavu i pušimo dok mi govori kako uči od ovdašnjih plemena, kako njima, njihovim predajama, statuama i umijećima, duguje sve to što radi, kako govori njihove jezike i narječja, i u jednom trenu, nevezano uz to o čemu govorimo, o čemu govori, ustaje od stola-panja, nestaje i malo zatim se opet pojavljuje i donosi knjigu, eto, baš nikoga drugog nego Thich Nhat Hanha, priča kako je i iz nje, te knjige, mnogo naučio, kako mu ona kaže nešto o moći, o sili o kojoj prije nije znao ništa ili je tek nešto malo slutio, priča o nevoljama i sporenjima naroda Jarai s organima vlasti, o uzgoju kaučukovca koji više instance opstruiraju, o zemlji koju im otimaju, a stolu se pridružuju i druga lica, jedno od njih donosi gitaru i uz nju sklopljenih očiju, unesen i zanesen pjeva pjesme iz tog kraja, nakratko posuđujem glazbalo od njega i prebirem malo, praveći se važan, dok An kemijskom skicira moj portret, i opraštamo se uz riječi o velikim susretima u malom životu, ars longa vita brevis, pobratimstvo lica i sve to, i samoća se malko raspršuje; premda me An upozorava da bi me s obzirom na situaciju mogla na putu prema naseljima Jaraija zaustaviti policija, ne zaustavlja me nitko, tek osmijesi te prekrasne djece, koju za čestih zaustavljanja fotografiram, osjećajući se pomalo kao radoznali bijeli kolonizator koji na foto-safariju snima egzotične tamne plemenite divljake ili ih, u boljem slučaju, kao antropolog-voajer promatra i proučava, ali ti osmijesi i ta djeca jesu prekrasna, prate me na prašnjavom putu što vodi kroz šume kaučukovca, pravilno zasađenih, vitkih stabala s crnim i bijelim šiltericama utaknutim u koru negdje na polovici debla, zadirem duboko u jednu od tih šuma, daleko od naselja, nikog na vidiku, staza postaje ponorna sinusoida nemoguća za moja dva kotača i vraćam se nakon puno ozarenog lutanja na asfalt, radi pogleda na rijeku u suton, radi slijeganja svih slika na jednu sagledivu hrpicu; i onda, da bi pogled, kao, bio cjelovitiji, ama ni zbog čega drugog, u tamnonarančasti suton polijećem s malog aerodroma u malom gradu Pleikuu u

još jedan glavni grad, ovaj put sadašnji, dakle Saigon, koji, kao i ovdašnji ljudi, radije zovem tako, starim imenom, nego Hošimingrad, i slijećem u tropsku sparinu, u vrelu noć i halabuku, u neonsko grotlo koje u hipu asocira na Blade Runner, ostavivši za sobom onu idilu, ono mjesto po mjeri još neizbezumljenog čovjeka; pošto me taksi ostavi u ulici koja bi trebala biti ta čije je ime ispisano na ekranu mobitela, ali bez broja, jedva nalazim skroman pansion u središtu grada, u kojemu će me noću, da sve bude još veselije, temeljito izgristi stjenice, pansion zavučen tik iza leđa neke ogromne zgradurine kojoj s prednje strane tutnje beskonačni rojevi skutera (navodno ih u cijelom gradu ima više od tri milijuna); kako netko ovdje, u ovom kiptećem džumbusu, može i hoće živjeti, kako se ovdje ostane pri sebi, kako se ovdje biva osjetljivih živaca, osjetljivog bilo čega, ali pričekaj, prespavaj, daj tome monstrumu šansu, ne daj se zastrašiti, izađi iz tog sobička s minijaturnim balkonom, iz sebe, u grotlo, prijeđi ulicu iako je to nemoguće, osim na način o kojemu će nekoliko redaka kasnije biti riječi; izađi dakle, ima razloga, mora biti, a jedan od njih svakako nije da se popneš na 48. kat jebenog Bitexcoovog financijskog tornja s kojeg puca pogled na cijeli jebeni grad i istoimenu mu smrdljivu rijeku ili da četiri kata iznad toga ispijaš jebene koktele, ili da vidiš jebeni sajgonski Notre Dame (prvi Notre Dame koji vidiš), da obilaziš francuske kolonijalne građevine, fine hotele i fine restorane i kavane i dućane i parkove i barove i hramove, ili jadni i musavi pokušaj Muzeja lijepih umjetnosti, ili kinesku četvrt Cholon pored žive Kine, nego da recimo odeš u muzej rata, Američkog rata, kako ga ovdje zovu, da vidiš sve te slike nakon kojih nema zvuka osim plača, nakon kojih nema riječi, jer kojih bi riječi i kojeg smisla još moglo biti nakon prizora sve te djece unakažene agent orangeom, već četvrtog naraštaja djece koja nasljeđuju otrov prosut iz američkih letjelica, kao što stotine seljaka svake godine i dan-danas staju na zaostale mine; ljudi izlaze iz dvorana s fotografijama i izlošcima i projekcijama i polako sjedaju na stolce pored vrata i zure u prazno, i ja tako, kako drugačije, zurim u prazno i mislim na svoju blaženu sreću, na to kako je sve ovo za mene samo ružan san iz kojeg ću se probuditi kad izađem iz muzeja i kako ću se košmarnih slika polako otresati tumarajući dalje bezbrižno ulicama Saigona – dobro, ne baš sasvim bezbrižno u tom pandemoniju, u tom srcu polutame – po potrebi pjevušeći patetično umjesno-neumjesnu Imagine, koju opetovano puštaju u prizemlju muzeja užasa, i misleći uzvišene misli o svome sljedećem obroku i o tome koliko ću dongova na njega potrošiti (pazeći ipak da ne naletim na restoran sa psećim mesom, što mi se ipak dogodi pa uteknem na vrijeme, shvativši zašto je samo taj jedan dio biblijski debelog jelovnika nepreveden), i slijedeći savjet zagrebačkog fotografa koji godinama živi u ovom gradu i kaže da je sajgonsku ulicu najbolje prelaziti zatvorenih očiju, polako i postojano koračajući stopalom ispred stopala, i da, to funkcionira jer pogled lijevo i pogled desno pješaka-početnika paraliziraju i čine ga vjerojatnom metom naleta neke dvokolice, jer svi ti što jure očekuju to tvoje postojano kretanje, prilagođavaju svoju putanju unaprijed računajući s tvojom putanjom i ne žele te ubiti, mada tako djeluje u svakom trenutku, i da, to, barem to, zaista funkcionira, to slijepo prelaženje; i dan i noć i još dan i tako – žao mi je, Saigone, nismo uspjeli: sigurno imaš draži za koje nisam imao strpljenja, točaka na svom tijelu nemani koje bi bilo lijepo taknuti a nisam ih pronašao, osim toga tužnog a nužnog muzeja koji je izvan takvih rubrika, žilā kojima bi vrijedilo prokolati, ali eto, kažem ti kao što sam svojevremeno morao reći Bombaju na koji me tako uporno i vjerojatno nepravedno podsjećaš: nije išlo, nismo jedno za drugo, ostavljam te onima koji te hoće i onima koji te moraju htjeti, i odiljam se na jugozapad, prema delti moćnog Mekonga čije ime na vijetnamskom znači Rijeka devet zmajeva a koji se rađa u drugom svijetu, na Tibetu, vozeći se dakle u autobusu sa sjedalima-ležajevima dok tetovirani ćelavac lijevo od mene strašno ozbiljnog izraza lica gleda kung fu film na svome mobitelu, djevojčica preda mnom riga preko naslona i u majčinom krilu a iza prozora mi zdesna bljeskaju nove nijanse zelenog i uz cestu promiču privatne terase i javna odmorišta s pravilnim nizovima visaljki (platnena visaljka plus plastični stolić za piće) i ispod ceste nebrojeni vodotokovi, idem prema posljednjoj postaji, u

Can Tho, zapravo nešto dalje od tog grada, što će mi on, u kolibu od palmova pruća u poludžungli, i duša pomalo dolazi na svoje zeleno mjesto; bicikliram po bujnoj okolici koju će uskoro vjerojatno preplaviti i progutati turizam kao što, u obrnutom smjeru, vegetacija ovdje proguta sve što čovjek neko vrijeme ne dotiče, zasad sam još kao furešt prilična senzacija dok pedaliram kroz ta sela u blizini grada, po stazama nadsvođenim teškim tropskim plodovima; sutradan hodam u nedoba, a nedoba je sve nakon zore, nakon toga je vrijeme za polagane kućne poslove ili lješkarenje u visaljci pored na bok izvaljenog psa, ali ja ipak pješačim uz mutnu vodu, dovoljno polako, i divim se bilju, samo to: svetkovini bilja, eksplozijama vegetacije, iako „eksplozije“ ovdje nisu sretno izabrana riječ, ovdje gdje su svi oni rođeni prije mene proživjeli veći ili manji dio života u većoj ili manjoj blizini pakla, oni ili barem neki među njima najbližima (doduše, ovako je tekao razgovor s jednim postarijim sajgonskim taksistom dok me nutkao švercanim svijetloplavim maskama za lice što ih je urukavičenom rukom hitro izvadio iz pretinca za rukavice, jer da on te maske ima sada kad ih više nitko nema, jer eto zna neke ljude: „Kako je živjeti u Saigonu?“ „Bilo je dobro do 1975., dok su ovdje bili Amerikanci“; „Kako, pa bio je rat?“ „Rat se nije vodio ovdje, nego u džunglama, nije se doticao mene i mojih bližnjih, a onda su došli komunisti, a njih mrzim, ne smiješ ništa reći protiv njih, odmah te strpaju u zatvor ili ubiju, mrzim ih, ali moram živjeti s njima“), i kako se onda bezostatno diviti bilju, pa baš tako, pa baš zato, ono ostaje, ono uvijek ostaje i neupitno je i bezostatno lijepo, lijepo kao ananas još crvenkastih rubova prije nego što mu je došlo vrijeme za branje, kao papaja čije stablo širi prste naspram neba ili kao ta nestvarno grimizna pitaja iliti zmajsko voće koje je ovdje sada u cvatu, dakako samo noćnom cvatu; u noći, malo prije zore, za kraj, sjedam u jedino vozilo, jedino prometalo kojim još nisam putovao ovom zemljom, dakle plovilo, točnije motorni drveni čamac koji kreće rijekom po mraku, dok šišmiši oblijeću drveće prignuto u struku s obje strane vode i skromne kuće na kolju osuđene na sivozelenu vlagu; sunce tromo izlazi nad plovećom/plutajućom tržnicom Cai Rang, na kojoj je u taj sat žiža: o veleprodaji se radi koja se odvija na brodovima što na pramcu zorno oglašavaju što nude: ako su ananasi, na pramčanoj motki obješen je jedan plod; ima i manjih čamaca, od dasaka i trupaca što kao da će se svakoga časa rastaviti i potonuti u mulj, čamaca, dakle, na kojima se mogu dobiti kava i sokovi i rezanci s rakovima za doručak, pa se uz jedan takav priljubljujemo, srčemo iz zdjele i iz šalice pa pod vodstvom vižljaste i ne pretjerano govorljive Nhi nastavljamo užim, mirnijim kanalima prema raznim postajama na uhodanom plovnom putu: manufakturi rižinog papira i rezanaca, plantaži kakaovca gdje se redaju turističke grupe kojima se pokazuju faze u proizvodnji kakaa, od uzgoja stabala s ovalnim zelenim i crvenim plodovima koji me, iako inače nemam takve asocijacije, podsjećaju, eto, baš na ručne bombe M75, do derivata koje degustiramo; obilazimo i još jednu tržnicu na kopnu, i onda slijedi duga, polagana vodenozelena meditacija plovidbe zmijugavim kanalima iz kojih su odavno otjerani krokodili, meditacija isprekidana mislima o povratku, još jednom, još jednom; o, da, i najljepši dar za kraj – letimičan pogled iz čamca na vodomara koji se premješta iz krošnje u krošnju mangrova: perje prhnulo među lišćem, jarkoplavi bljesak između dva zelenila nad vodom, nad sobom. 

siječanj-veljača 2020.

Nešatel, Švajcarska, januar 2024. 

Da je Žan Žak Ruso bio ovde tri godine, nakon što je pao u nemilost u Francuskoj zbog pisane reči – to ovde, u Nešatelu, svako pomene u razgovoru. Pomene, pa švajcarski precizno doda da nije baš u Nešatelu, već malo podalje, u Motjeu, ali isti je to, njihov, nešatelski kanton. Nešatel je grad blizu granice, Francuska je na sat vožnje, kroz Nešatel prolaze vozovi za Lozanu i Ženevu i dalje za Pariz. Grad je nevelik, na razmeđi puteva, nazvan je po dvorcu, kaštelu. 

Sa vidikovca, iz kula osmatračnica, pruža se pogled na grad. Nešatel nema prostornost metropole, pogled na naselja, zvonike crkava i mostove na reci. Ima međutim pogled na liniju grada koja prati kotlinu između brda i sliva se dalje, ka jezeru. Ovde, na uzvisini, Nešatel je pravi švajcarski fićir-bajir, „breg za razmišljanje”. Umesto orijentalnog ima alpski šarm kristalnog vazduha i jezerske vode. Tu su ulice i trgovi, fontane i kej uz jezero. Ima ponajviše ono što putniku na proputovanju, piscu, treba, to je dragoceno vreme između dva putovanja, kad karavan zastane, pa i priča načas utihne. Došao je Ruso u ove krajeve, vole još reći u Nešatelu, ne samo zbog prejake reči, već i zbog grada samog. 

O tom, da je Ruso boravio i ovde pisao „Predlog za ustav Korzike” – u to nema sumnje, u Motjeu je muzej-kuća filozofa, a istorija ozbiljna nauka. No u Nešatelu, na pomen Rusoa i njegovog voljnog i nevoljnog egzila, kažu još: „Nešatelske su fasade boje putera – tako je rekao, tako je zapisao Ruso.” Možda je filozof i rekao, iz kurtoazije prema domaćinima, da su fasade kuća takve, jer maslac je mlečne, blage boje, slastan i mek, osobito ovaj, švajcarski, rastopljen na tamnom hlebu sa zrnevljem, posut alpskom solju. Prineli su mu, možebiti, i vino iz ovog kraja, suvi roze, imenom „oko jarebice”. Ali o tom već ne možemo znati. Bitno je da i ovde, u gradu koji je na razmeđi puteva, ima pričâ, ima ljudi koji govore.

Dve gitare

Prvi su dani s početka godine i grad se polako budi. Popodne je i ljudi silaze niz ulice koje od zamka vode u centar gde su još Božićna pijaca i jelka, iznad su ukrasi razapeti kao ribarske mreže. Pred fontanom, kod časovničarske radnje (Nešatel je centar švajcarske satne industrije), sviraju dvojica gitarista, iz malog pojačala zvuk je baždaren precizno, kao sat, da ne pređu decibeli dozvoljenu granicu. Švajcarci, zna se, u svemu vole meru. 

– Ima li šta bolje od jedne gitare? Ima, dve gitare. – I to, pripisuju kompozitorima i slavnim instrumentalistima, pesnicima-boemima. Ali isto bi, između gutljaja, mogao kazati i kakav usmeni književnik, redovni kafanski gost, kad otpije i počne priču, uvek istu a blago začinjenu novom dosetkom. Sedi na istom mestu, govor i lik mu se stopi sa ambijentom kafane. Kazuje sokratovski, ne zapisuje, na hartiju ima ko će. 

Slušam nešatelski duo sa stepenica, gitare zvuče skladno. Jedan svira trzalicom, treperavo, njegova je gitara akustična, vestern stila, zataknuo je za čivije cigaretu – tako čine svirači u klubovima. Drugi prstima prepliće arpeđa na najlonskim žicama, nazire se klasična gitarska škola, satima vežbane španske etide. Sviraju hitove Bitlsa i Abe, pokoji džez standard, zatim novije hitove, čiji su se refreni svakom upleli u uho. Gitaristi staju, kupe koji franak ubačen u kofer od gitare. Poneko prilazi da pazari disk, pitajući odakle su. – Iz Nešatela – kaže jedan. Drugi: – Braća smo. I nismo baš iz Nešatela. – I u to malo reči oseti se strani naglasak, malo ali jasno rezi ka istoku. Stariji, što je svirao na klasičnu, veli još: – Osim muzike, i moleri smo, na disku je telefon, zovite ako treba muzika, zovite i za molerske radove.  

Priče o apsintu

Osim o Rusou, u Nešatelu vole reći i da je apsint, „zelena voda” koja je opijala Lotreka, Van Goga i Verlena, nastao ovde, u njihovom gradu. Ne zna se receptu za halucinogeno piće tačno poreklo. Bilo je i pre Pjera Ordinera, doktora iz nešatelske oblasti kome se pripisuje izvorni recept, raznih eliksira, smeša od trava čije je vrenje mutilo snove, čineći da boje budu jarke a velike razdaljine premašive, gonilo u priviđenja i ekstazu. U pričama su apsintu dodavani i oduzimani sastojci, a delići recepta traženi u manastirskim spisima, vojničkim dnevnicima, apotekarskim beležnicama i herbarijumima. Promicali su kroz te priče monasi alhemičari, planinski druidi i pokoji samotni, jurodivi travar.  

U Nešatelu će ipak svi uvek pomenuti  najviše „našeg doktora Pjera”, koji je doduše napravio piće da bude melem i leči boljke tela – žarenje u grudima i stomaku, blaži kao sepet suva tuberanska pluća i smiri grlo crveno od kašlja. Recepti, jednako i priče, nezaustavljivo putuju. Kad su velike destilerije počele praviti apsint, već se vatreno piće beše uvuklo u bordele i kazina, u mnogi slikarski atelje i mondeni salon, u boemska potkrovlja, a odatle u svet, u potpalublja prekoatlantskih teretnjaka. Odagnalo bi, pisano je, strah vojnicima u saharskim kolonijalnim osvajanjima. Točilo se, pilo i prepijalo, sve dok apsint ne zabraniše i s ove i one strane morske vode. 

Sad, ima u gradu jedan kafe u tirkiznoj boji apsinta: tu će znatiželjnik popiti čašu pića koje ima tek trag originala, jednako se razmućuje s vodom pa dobije mlečni sjaj od komorača. Služeno u visokoj čaši, čuva draž čarobnog, zabranjenog napitka. Otmeno, gospodsko, ima nečeg zavodljivo dekadentnog, ali lišeno jedinjenja izvučenog iz alpskog pelina, ne daje lažnu kuraž, ne izaziva halucinogene snove. 

Prošlo je uostalom vreme dekadentne boemije, a opijanje nije u modi. U Nešatelu, bistrom i kraj jezera, ko zna da li je ikad i bilo. Iz grada ljudi odlaze u brda, planinare, vraćaju se razdisani i rumeni, nose stručak bilja za čaj, koprivu i pečurke za variva puna minerala. Fitnes, joga, džoging i šetnja kraj jezera, umesto teškog topljenog sira, i namesto jakih pića onaj suvi roze, „oko jarebice”. Umesto tirkiznih apsintskih snova, pogled preko plave vode i san postojan, švajcarski čust. 

Odmaranje očiju

Grad ima središte, trg i glavnu ulicu, pijacu i gostionice, zvuke i mirise. Ima ponajviše duh i akord govora onih što tu žive. Nešatel je miran grad, neko će reći: pretih, učmao čak. Miran i odmeren, jer tako mi volimo – kažu u Nešatelu – kome je do velikog grada, nije daleko do Ženeve, eno i Pariza. – Švajcarci vole svoj, lokalni svet, ali zna se, veliki su putnici, nije ih strah avanture i novog grada. Mnogi čim stupe u punoletstvo, odlaze na veliki put, vuče ih Afrika, Vijetnam, Latinska Amerika. 

Živeći u trojezičnoj zemlji, bogatoj i stolećima bez rata, u Nešatelu vole komfor, ali više još trajnost materijala i posebnost proizvoda, ne žale za kašmirski džemper niti za vrhunsko vino, ali sve s merom. Stranci vele: važu u gram. Oni pak što su ovde spustili sidro kažu da je druženja manje nego drugde – istočnije. Cene što se ovde poštuje i ono što je drugde odavno već iščezlo: reč data usmeno uz stisak ruke, kazana vredi kao sveto slovo. U Nešatelu su se mnogi imigranti odomaćili, ima tu radnika, zanatlija, konobara i molera kakvi su dvojica gitarista, braća što sviraju uglas. 

Ima Nešatel sve što gradu treba, rasporedio se između brdâ taman kao čovek koji zna koliko da se pruži. Ili valjano izvajan lik u romanu, onoliko koliko mu je dato, kako je zapisano, dokle je piscu milo. Nije slučajno Ruso zastao ovde na svome proputovanju, našavši stan i mesto za rad. Da li je fasade uporedio sa maslacem, to ne možemo znati, a da čitamo, nemamo vremena. Čini se samo da bi filozof racionalizma, ljubitelj britke rasprave, smislio kakvu duhovitiju metaforu. I ko zna da li su blagožute boje tad bile u modi. Nešatel čuva stare srednjovekovne zgrade, mada čim se odmakne iz centra, ima puno onih kakve su sredinom prošlog veka građene svuda u svetu, ne bi li ispunile potrebe bejbi bum generacije. Ima supermarkete, prodavnice galanterije dobro znanih brendova, zlatare i prodavnice satova, na plišanim jastučićima su roleks, tag hauer, omega.  

Ima, eto, Nešatel i urbane legende, kao što je ona o Rusou, ili zagonetne, vijugave priče o apsintu. Da je filozof bio u ovom kraju i radio, to se zna, eno muzej-kuće. Egzili su većinom nevoljni, nekad i dobrovoljni, kad se pisac  skloni od vreve grada, ne bi li završio započeti rukopis i napravio skice za novi. Ima li za pisanje ičeg boljeg od blagog ocijuma, dokolice stvaralačke i kontemplativne, znane piscima antike? Naći će je ovde ko piše, u Nešatelu, najviše u šetnji pored jezera, u pogledu koji odmara oči zagledane u sitno.          

Silvije Strahimir Kranjčević, Izabrane pjesme, SKZ, Beograd 1929.

Na ulici, preko puta Jugoslavenskog dramskog pozorišta u Beogradu, kod uličnog prodavača knjiga ona nalazi 211. knjigu XXXII kola Srpske književne zadruge. Mala i oronula, ali još uvijek solidno držeća knjižica od 99 stranica. Pjesme su tiskane u nizu, jedna za drugom, tako da ih je stalo svih pedeset i pet. Iako po našim policama Kranjčevića imamo u barem pet-šest različitih svezaka i izdanja izabranih i sabranih pjesama, sažalim se i kupujem knjigu. Ne mogu svog pjesnika i sugrađanina, koji grobom svojim čuva naš izgubljeni grad, ostaviti tako u tuđini, na ulici i u prašini. Umjesto da poslije mislim što li je, Bože, bilo s tom knjigom, odnosim je sa sobom. Govorim da ćemo je pokloniti nekome tko Kranjčevića razumije i zaslužuje, ali bi se trebalo sjetiti tko bi to mogao biti. Osim toga, morao bi znati ćirilicu, a i to je sve rjeđi slučaj.

Ali gdje čeljad nije bijesna i gdje se doista nešto čita, tu ni kućna knjižnica nije tijesna, tako da ovaj mali Kranjčević nalazi svoje mjesto. Više puta pročitane pjesme vrijedi ponovo čitati, u novom kontekstu i u novoj knjizi. Tek tada primjećujem ono što je doista važno: predgovor, koji je pisao autor ove male Silvijeve antologije. Antun Barac posljednje je ratne, 1918. godine doktorirao na poeziji Vladimira Nazora, a te 1929, kada ova knjiga izlazi, s profesorskog mjesta u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu prelazi na Filozofski fakultet. Trideset i pet mu je godina, u punom stvaralačkom je zanosu, jedan od najvažnijih i najambicioznijih kanonizatora u povijesti hrvatske književnosti. Politički je liberal, građanski intelektualac, što će ga dvanaest godina kasnije koštati zatočenja u Staru Gradišku i Jasenovac, gdje će provesti jednu strašnu zimu i proljeće 1941. na 1942. Ali, prije svega drugog, Barac bio je pouzdan čitalac i sjajan stilist. Pisao je jednostavno i jasno. Svakom je rečenicom stvarao živu povijest hrvatske književnosti.

“Izabrane pjesme” Kranjčevićeve za uglednu SKZ Barac priprema o dvadesetogodišnjici pjesnikove smrti. U predgovoru, vrlo obimnom, koji će zapremiti punih četrdeset stranica knjige, Barac izlaže Kranjčevićevu životnu putanju, hrvatske političke prilike u vrijeme pjesnikova života, te kratak pregled hrvatske moderne poezije. Sve troje čitatelju biva iznimno zanimljivo. “Sve su Kranjčevićeve ideološke pjesme – i s političkim i socijalnim i religijskim obilježjem – proniknute bolom”, piše Barac. Primjedba je lucidna, a čitateljskim uvidom nadmašuje, na žalost, ono što su u Kranjčevića uspjeli pročitati mnogi njegovi budući profesionalni čitatelji. Ili o političkim događanjima u Hrvatskoj: “Političke prilike u Hrvatskoj bile su očajne. Ban Kuen Hedervari sistematski je i s uspjehom provodio madžarizaciju zemlje. Odvojio je Srbe od Hrvata i predobio ih za se, a povukavši k sebi i jedan dio Hrvata, on je nasiljem i korupcijom duša unio među narod malodušje i apatiju. Zadobivši za svoj režim manje otpornu inteligenciju, on je uspio da ostale narodne redove učini neotpornim ili da pobudi u njima neku naivnu tvrdoglavost i verbalno revolucionarstvo, koje ne vodi računa o realnim potrebama naroda, te postaje sasvim neopasno.” Barčev opis kuenovske Hrvatske mogao bi, na žalost, biti i opis mnogih budućih Hrvatskih, uključivo, naravno, i plenkovićevske Hrvatske. Ali u tom opisu, ipak, čitatelja osvoji sintagma: korupcija duša. Njome rečena je bit. U njoj, pak, sva je tragika Kranjčevićeva otpora. Njegova duša bila je, naprosto, otporna na korupciju. Barac to neće reći, jer ne bi bilo u skladu s njegovim vlastitim doživljajima domovine i domovinskih granica, ali upravo zato što mu je duša bila čista i što su proniknute bolom bile sve njegove pjesničke satire na političke, socijalne i nacionalne teme, Kranjčević je završio u svome bosanskom i sarajevskom progonstvu, i u grobu na Svetome Josipu, u najdaljoj unutarnjoj tuđini.

Za Kranjčevića Barac veli da je bio čovjek “prosječnog obrazovanja” i kaže da “ne može se među Kranjčevićevim pjesmama naći pedeset njih, koje bi i dvadeset godina nakon autorove smrti mogle da se smatraju savršenima”. O svojoj antologiji kaže da su u nju neke pjesmu uvrštene “koje ne mogu sasvim podnijeti današnja književna mjerila, ali su jake ili u pojedinim dijelovima ili su za Kranjčevića naročito karakteristične”. Knjigu nije, kako je to onda, pa i danas, bio običaj Barac komponirao kronološki, prema vremenu nastanka pojedinih pjesama, nego ju je nastojao komponirati poetički i stilski, onako kako bi učinio sam autor.

“Najviši usponi hrvatske lirike vezani su uz imena Petra Preradovića, Silvija Strahimira Kranjčevića i Vladimira Nazora. Pored njih važni su literarno-historijski u XIX vijeku još Stanko Vraz, August Šenoa i August Harambašić, dok su se u lirici XX vijeka umjetničkom vrijednošću svojih pjesama i individualnim kvalitetima svoga stvaranja znatnije afirmirali Vladimir Vidrić i Dragutin Domjanić. Uz ta imena vezan je uglavnom i sav idejni i formalni razvitak hrvatske lirike od Ilirizma do Miroslava Krleže.” Tim riječima pogovor započinje. U njemu te 1929. još nema ni spomena Tina Ujevića ili već četiri godine pokojnog Antuna Branka Šimića. O Matošu i Kamovu da se i ne govori. Književnopovijesno vrijeme teče drukčije od vremena političkih i narodnih povijesti. Da nije književnih povjesničara i pisaca kakav je Barac, to vrijeme u hrvatskoj bi književnosti stalo. Kao što i stoji u proteklih pedesetak godina.

Angelus

Ne znam tko je bio vlasnik ove beogradske Kranjčevićeve knjige, koju devedeset i četiri godine kasnije donosim u Zagreb. Ali velika bila bi priča kad bi se i to znalo: gdje je knjiga bila 1941, kada je započinjao rat?; što je knjiga činila, je li bila čitana, dok su iz NDH stizale vijesti o ustaškim zločinima?; gdje je preživjela njemačka i saveznička bombardiranja?; gdje se zatekla kada su 1991. tenkovi jedne bjesnoćom zarađene države i armije kretali na Vukovar?; je li je itko poslije toga čitao?; i kako se Kranjčevićeva knjiga zatekla na ulici, preko puta Jugoslavenskog dramskog pozorišta? A da ju je netko doista i čitao potvrđuju dva podvučena stiha, nježno, tankom grafitnom olovkom, u pjesmi “Angelus”. Stihovi, karakterističko kranjčevićevski, glase: “Jer Bog je noć za one stvorio,/ Na koje nije danju mislio!” To su jedina dva podvučena reda u knjizi.

Naš čovo

Jedna od onih slabo spominjanih Kranjčevićevih pjesama, koju bismo mogli proglasiti žurnalističkim, kabaretskim, satiričnim songom, dijelom jednoga lijepog i dramatičnog kontinuiteta moderne hrvatske angažirane i rugalačke poezije, koji bi se razvio od ove Kranjčevićeve pjesme, posvećene invalidu koji je izgubio ruku u čuvenoj Viškoj bici, pa bi preko Ujevića i Krešimira Kovačića stigao do Štulića, Predraga Lucića, Ede Maajke… Invalid bez obje ruke, ratni veteran, žali neprijatelja kojeg je u smrt psovkom ispratio: “- Pošao bih Majci Božjoj na proštenje a na Krasno,/ Pre neg umrem da se skrušim, da ne bude posl’je kasno!/// – Jer me peče, gospodaru, što krštenoj rekoh duši/ Pasju riječ, Bog da prosti, kad se ono s križa sruši./// – Nu… rekoh je! Branio sam s obim rukam amiralja,/ A nijesam ni ja bio vazda ‘vaka kljasta tralja!!”

Napomena Ranka Risojevića, priređivača teksta Ćamila Sijarića:

Nedavno, pročitah na Ajfelovom mostu sjajnu priču Faiza Softića, “Druga vjera”. I odmah mi u mislima proradi veza pisaca iz Sandžaka sa prvim koji je svojim djelom obilježio taj prostor – Ćamilom Sijarićem, mojim omiljenim piscem. Bez obzira da li je to Sinan Gudžević, Faiz Softić,  Šaban Šarenkapić… svi su oni izašli iz Ćamilovog šinjela. Svaki za sebe izvrstan pisac, on je duhovno vezan za prostor koji je Ćamil Sijarić uveo u književnost na najbolji mogući način. Mene je od prve pročitane priče do nevjerovatne poezije osvojio za cijeli život. Zato sam odlučio da prepišem njegov uvodni govor mladim piscima koje je Duško Trifunović nazvao “Sudbonosni dječaci”, okupivši ih na Sutjesci, kako je i naslovljena knjiga šapirografisana 1966. godine. E, Ćamil Sijarić je htio da tim “dječacima” i djevojkama, da ih uvedem u ovu knjigu koju je danas gotovo nemoguće pronaći, ispriča nešto iz vlastitog iskustva. Taj tekst nije štampan u sabranim djelima Ćamila Sijarića u deset tomova. Zato treba ponešto iz “Sudbonosnih dječaka” i dalje čitati. Tri uvodna teksta, prije svega, prvi Duška Trifunovića, drugi Ćamila Sijarića, treći Matije Bećkovića. Ta tri teksta ni danas nisu zastarjela, naprotiv. Ja sam se opredijelio da moj tekst o “Sudbonosnim dječacima”, objavljen na Ajfelovom mostu, dopunim izvanrednim tekstom Ćamila Sijarića, koji treba čitaocima dati na uvid. Sjećam se kako me je, godinama kasnije, fascinirao put od Nove Varoši do Novog Pazara. Kao da sam išao kroz Ćamilove priče.

HOD PO MOTIVIMA

Šta je to gledanje dječjim očima

Ko s riječima posla ima, ko se u riječ zaljubio, taj ima blaga, i zlata, i dragulja mnogo, mnogo i mnogo, i muka mu je samo da to odabere, da to poređa, da ispriča priču književnu, poetsku, jer poetika i proza i nisu ništa drugo do jedna vrlo, vrlo visoka, vrlo emotivna kultura ljudskog govorenja; spuštanja toga zlatnog mosta između mene i tebe da njim prođe misao moja od mene do tebe, da ti kažem to i to, moj osjećaj da ode tim zlatnim mostom, satkanim, salivenim od riječi. Cijela je draž u toj riječi, u toj snazi riječi, u toj magiji riječi u tako lijepim riječima zbog kojih cijele stihove, strofe, rečenice, učimo napamet samo zbog nekoliko onih lijepih riječi. Takvim riječima nekakvu tajna hoćete da kažete. Vi vjerujete da je to tajna, mi možemo i da je primimo kao da je tajna, da je to vaše otkrovenje, samo kako za koga, kako za koje vrijeme, za koju ličnost itd. I u kolikoj zabludi vi to što sam vam ja ispričao primate. Molim vas, samo da bih iskazao koliko je tu relativiteta umjetničkog…A da toga nije, ne bi ni bilo umjetnosti.

Ja, malo đače, završio osnovnu školu. Nemam roditelja. Hajde da me pošalju u školu. Da sam imao oca ili majku, oni bi rekli: „A mi!“ Ne bi mi dali da se školujem. Ja nisam imao roditelja i odoh u školu. Gimnaziju sam pohađao u Skoplju. Ja onolišni, seljanče, otkidam se od livade, od kuće, od seljaka, od onih curica s kojima sam se igrao, od onih pejzaža, od svega. Idem u nekakav daleki, daleki grad u koji se ide jedan dan na konju, drugo pola dana automobilom i treću noć i pola dana vozom; to je daleko preko mnogo planina i čak preko Šar-planine na drugoj strani, kako su oni meni tada govorili, kod Ovčar-polja, i oni za Šar-planinu znaju, jer se u pjesmi pjeva: “Ne moš preći Šar-planinu punu hajduka“, i za Ovčar-polje znaju, jer se u pjesmi pjeva: „Ne moš proći Ovčar-polje – puno ovaca“. I sada seljak daje ti pamet, daje ti savjete za taj put.

– Nemoj se učiti da zapisuješ sve što čuješ, jer će ti otići tako da ćeš  cijelog vijeka morati da zapisuješ što od nekoga čuješ, a što ne zapišeš, nećeš moći da zapamtiš. Nećeš biti uvijek u prilici da pišeš kad god neko pametan govori. Bilo bi to i sramota. Moraš ovdje to da slažeš, ovdje to da pišeš, ovdje o pameti. Sjeti se ovoga i nemoj da zapisuješ.

Ima tu istine nekakve i mudrosti.

– Kad se vratiš, da nam pričaš.

– Šta da vam pričam?

– Ti ćeš vidjeti: U Skoplju ima sokak, a u tom sokaku obješena je čizma Kraljevića Marka. Ona je tebi čak dovde, a meni dovde…

I stao uza me da mi tačno kaže kolika je čizma Kraljevića Marka.

– Ti vidi, pa kad se vratiš, da nam o tome pričaš.

Ja došao u Skoplje. Pada meni to na pamet. Bože gdje li je čizma Kraljevića Marka? Ja sve živim u tom uvjerenju da preda mnom stoji nešto što ću ja zaista da vidin, Samo gdje je tada ulica. Kad ću naići na tu čizmu? Traži ovamo, traži onamo. Kad ću naići na tu čizmu? I jednog dana, bio sam tada već u drugom razredu, idem nekom ulicom, i zbilja vidim visi čizma, tolika čizmetina neka.

– Evo je! Evo je , najzad!

I ja pravo ka onoj čizmi. Dođem, gledam, gledam, gledam. To je čizma od drveta, još napukla, a to je i nekakva čizmarska radnja.

To su te varske, to je ono što otkrivaš, a ono je već otkriveno.

Jednom idemo u to Skoplje, moj stric i ja. Stric jaše konja naprijed, ja jašem konja za njim. Prvi je pod sedlom, a drugi pod samarom. Tu stoji moj kofer, tu su kolači, moja sprema i tako dalje. U Pešteri, to je kraj između Limske doline i Novog Pazara, ka Sopoćanima, pružilo se jedno polje dugo otprilike sat i po vrijednoga hoda, konjskoga hoda. To je jedna traka, jedan tepih, jedna staza ovako pružena, a bregovi se uzdižu sa obje strane. To polje je suho, nema vode, i za karavane put ovuda bio je pogibija. Tamo u daljini spazih na sred toga polja nekakav čardak. Dođemo kod toga čardaka. Stric sjaše s konja, sjašem i ja.

– Ovdje ćemo se napiti vode.

Ja, dijete, okrećem se tamo-ovamo. Vode nigdje ne vidim. Čardak na suhoj ledini. Stric sveza konja, dao zob i lijepo me povede na drugu stranu. Silazimo niza stepenice i duboko, duboko, duboko dolje u zemlji, česma. Tu izvire voda, tu je korito, iz korita voda izlazi i tu odmah i uvire. Gore je zid bačvast i visoko, visoko vidi se patos onoga čardaka.

– Šta je ovo, striče?

– Bunar-voda, vidiš.

– Kakva voda? Kakva voda? Ko je ovo pronašao? Otkuda bi neko znao da ovdje ima vode? Šta je ovo, striče? Šta je ovo, da mi kažeš?

– Konji žedni, ljudi žedni. Propast bila putovati kroz ova polja. Vode nema sve dok se karavana ne slomi u dolinu Raške. Dolje vode ima, ali dotle da pocrkaju i konji i ljudi. Jedan karavandžija iz Novog Pazara, koji je tuda provodio karavanu, zarekao se da će sve svoje utrošiti da negdje pronađe nekakav bunar. Imao je trgovinu sa bratom, pa se zbog toga s njim podijelio. Svoj dio sav potrošio plaćajući radnike da mu po ovom polju traže vodu. Oni kopali ovdje, kopali ondje godinama i godinama. Karavandžija propadao, materijalno propado, duhovno oslabio, fizički obolio. Jednog dana – evo vode. Izbacili mu odozdo radnici mokru krpu gore. Uzeo on tu krpu, gleda je, gleda, bolestan. Uzjaše konja, pođe i umre na putu, a da se vode nije ni napio.

Ja to tada kao dijete čuo, pa to i zaboravio, ali kad sam počeo da pišem, zapitao sam se: o čemu pisati? Šta je to lijepo o čemu bih mogao da pišem? Tražim u sebi, u mislima svojim, sve što sam doživio, šta sam čuo, i sjetim se ovoga bunara. I pitam se sad, šta je to, i tražim nešto slično tome što bih ja mogao da znam. I nalazim. Pa to nije ništa drugo nego „Zidanje Skadra na Bojani“. Ako hoćeš da daš ljudima nešto veliko, onda moraš to da platiš, dragi moj. Džabe nema ništa što je veliko. Moraš na drugi tas da staviš ekvivalenat vrijednosti onome što hoćeš, što želiš. Treba žrtva pa da se održi tvrdi grad na Bojani. Uzidaj mladu Gojkovicu i tek poslije toga grad će se održati. To je i sa „Na Drini ćuprijom“. Uvijek je to tako. Ako hoćeš nešto veliko, plati, daj od sebe pa nosi. I taj čovjek koji je bunar našao, platio je životom ono što je htio ljudima da da. A zar u tome nema sličnosti sa umjetnikom i njegovim djelom? Jer i umjetnik je isposnik, on je bogomoljac u svome hramu, onaj koji je stalno na golim koljenima na mokrom pijesku, onaj koji nosi krst na Golgotu, mršav, zbog toga da bi nešto nekom dao, da bi nešto nekome rekao, da bi povukao i potegao nešto veliko, onoliko koliko god se može!

Pazite, neko je ovdje rekao: „Ja sam sreski pjesnik“. Ima u tome nešto što može da se primi, jer mi smo utoliko pisci, ukoliko ono opšte, ljudsko, možemo da izvučemo iz svoga iskustva. A naše iskustvo je najveće i najživlje iz dječjih dana, onda kada su te oči dječje širom otvorene i zagledane u  čuda, u čarolije ovoga svijeta; iz vremena kad se dijete uvijek pita šta je to, otkud je to, i traži odgovore na sva ta pitanja. Sve motive koje sam obradio ja sam doživio ili čuo u mom kraju. A od svega toga doživljenog i čuvenog, uzeo sam samo ono što je univerzalno po smislu svome i duhu svome, što je nekakva istina životna za svakoga čovjeka ma gdje on bio, kao što je za svakoga čovjeka svuda jednaka istina ljubav: Ja te volim ti me voliš. Tako se, valjda, svuda, svuda i svuda veli. Drugo je to sad kako neko ljubav konkretno doživljava i obrađuje. Dizati to opšteživotno, to izvanvremensko, ono neprolazno, što živi, na jedan umjetnički nivo – eto to je cilj umjetničkog djela.

Ćamil Sijarić

Patvorene su uspomene, a ni sna nema o budućnosti,
u tu ćeš crnicu uskoro da spustiš svoje zgrčene kosti,
trunut će ovdje i tvoji turobni, beznadni i gorki versi,
i otrovana duša u njima, vo vijeki na zlehudoj adresi

Tu, u predjelu svakovrsnih čudaka, luđaka i božjaka,
tisućljetnih zatiranja, hekatombi i bezumnoga straha,
nepreglednih grobišta, u tom mlivu ljudskoga praha:
vedrinu žudio si gdje za vratom ćutiš dah vukodlaka

Zemlja isposnika, zakrabuljenih djevojaka i monaha,
utvara, džina i vilenjaka, potomstva Goga i Magoga,
nakostriješenih crkava, džamija, katedrala, sinagoga,
opskurnih mesija, slijepih vizionara, zlih demagoga,

sotonskoga urotništva, sveštenstva i hodža i popova,
posvuda skrivenih pušaka, mitraljeza, mina i topova,
mrska i draga, suđena od vraga, zemlja mila i ukleta,
ostvarenje je svih ideala poklonicima zlatnoga teleta

Stjecište je opsjenara, hohštaplera, šarlatana i pajaca,
najugledniji njen univerzitet buvlja je u stvari pijaca,
a na pijedestalu je akademija namrgođenih mudraca,
u zrnju graha tu se proriče, i kocka se fatumska baca

Nestor međ najumnijima u tarotu je majstor najbolji,
i karta će ti reći, veli, kako sve je u Svevišnjoj Volji,
zato je uzaman, posve je izlišan i svaki trud čovjeka,
jer sveta je naša zemljica, Bog će je čuvati dovijeka!

Sabornost glavna je obaveza, da se ne raspe džemat,
neka je proklet ko stado napusti, jer katil je i dželat!
O tome jasno zbore kraljevski ukazi i sultanov berat,
za slobodoumnoga se izdaje onaj što sprema prevrat

Od odanoga se zahtijeva da jede i da se razmnožava,
da čak ni u snu božanski poredak ničim ne ugrožava,
sretnik si stoga i ti, jer stih ti je gesta i gluha i jalova,
a raspela bi te strasno ta pijana svjetina Brueghelova

Ljudi koji u društvu ostavljaju dubok trag dijele se na dvije vrste: oni koji kasabu pretvore u grad i oni koji grad pretvaraju u kasabu. Previše smo puta dosad bili primorani preživjeti ove druge. Ponekad se ipak dogodi sretna slučajnost entuzijasta koji unatoč logici koju nam sredina nameće kao najpraktičniju odlučuje na suprotnost: nešto što zahtijeva vrijeme, strast i trud koji ne mora nužno biti adekvatno profitabilan. Zato Peru Buntića svrstavamo među njih. Veličinu njegove ostavštine nipošto ne možemo mjeriti matematičkim parametrima tržišne ekonomije. Krila njegove filantropije i entuzijazma obuhvaćala su mnogo više od istoimene vinarije: umjetnost, književnost i izdavaštvo. Ico Mutevelić je sa vlastitom knjižarom i Prvom književnom komunom ucrtao grad koji nam je, nesavršen kakav već jeste, dosuđen na kartu onog svijeta koji svoj identitet pronalazi i u dubokoj riječi, a ne samo u izlogu. S druge strane, Buntićev Klub knjige Ivo Andrić ujedinio je to dvoje u gravitacijsku točku u kojoj se susrećemo sa onim bez čega bismo kao zajednica bili siromašniji. Od samog otvaranja slutilo je na nešto više od pukog prodavanja knjiga: svojevrsna tvornica kulture na jednoj raskrsnici. 

Ako i jeste slučajno, podsvjesno je baš raskrsnica najprikladnija lokacija. Između ostaloga jer  kao društvo već dugo stojimo na jednom mjestu umjesto da se krećemo ka budućnosti u koju bismo zajednički vjerovali. Živimo stvarnost koja je tretirana kao nimalo podsvjesno privremeno rješenje jer oni koji bi nas u tu budućnost trebali voditi preferiraju status quo. Egzistencijalni limb masa garantira im opstanak na pozicijama moći. One žive od mrvica koje padaju sa stola na političkom Olimpu. Međutim, ovdje nema kompromitiranja te zdrave, kreativne srčike koja zahtijeva posebne uvjete kako bi mogla pokazati svoju autentičnu moć. Ta zaštićena, a ipak interaktivna platforma je ono što nam ostavlja Pero Buntić. Kada povremeno ne znam u kojem smjeru ići, put me u Mostaru odvede pred vrata Kluba knjige Ivo Andrić. Za razliku od različitih ideoloških vrludanja, rijetki nepripremljeni zavrludaju unutra. Zahvaljujući Nini Šarcu, vrhunski kompetentnom čitatelju kojeg ćete susresti za pultom, ako i ne nađu ono po što su došli, kupci izađu sa njegovom preporukom pod rukom.         

Ponekad uđu oni koji očekuju kopirnicu, školski pribor ili udžbenike. Na sreću, Klub nije takvo mjesto jer nikada nije iznevjerilo ono što je temeljni zadatak kulture: vrijednosti i ideje iznad svakodnevnih banalnosti koje nam odvlače pažnju od toga. Njegova izdavačka kuća objavila je 2004.g. moju zbirku pjesama Bijele noći. Bila je to naša prva suradnja kojoj je nesebično kumovao Miro Petrović. Tada još nisam znao da ćemo u budućnosti biti bliskiji i razmjere njegova rada, poput zbirke umjetnina čiji je jedan dio bio izložen u knjižari. Nije bio umjetnik, ali je bio utjelovljenje renesansnog mecene. Mostarska knjižara odražavala je strast i estetiku svojstvenu onima koji cijene, prepoznaju i uzdižu ono pored čega većina nas svakodnevno mehanički prolazi i gleda, a ne vidi. S druge strane, ovdje se vidi zašto ga je ovo društvo, korumpirano i toksično, trebalo a da toga nije bilo ni svjesno. Tako je uostalom i drugdje: kroz tuđe oči najbolje se vidi da još uvijek postoje stvari za koje se vrijedi boriti. A on, mecena i hedonist, dobro je znao kako se to radi, od vrijednih knjiga do vina koje je gotovo prirodno išlo ruku pod ruku sa umjetninama ovog nezasitnog kolekcionara.   

Klub knjige Ivo Andrić može se barem djelomično usporediti sa splitskom knjižarom Morpurgo koja je nakon otvaranja u 19. st. evoluirala u okupljalište gradske intelektualne elite. Nažalost, na vjetrometini poratne privatizacije krahirala je kao i toliko drugih važnih kulturnih repera. S radom prestaje 2017., a sada je u njoj trgovina koju sa izvornim duhom i Morpurga povezuje samo ime. Za razliku od navedenog, Buntićeva knjižara živi punim plućima i privlači ne samo policama nego i sadržajima. Njeno ime je također indikativno. Naime, Ivo Andrić već godinama je kamen identitetskog spoticanja na kulturnom i političkom planu ovih prostora.  Ne treba posebno naglašavati da se njime uglavnom barata kao argumentom koji služi populističkom prikupljanju bodova u javnosti koja književnost percipira samo kada je interpretirana kroz političke agende. Ljudi koji vječito traže dlaku u jajetu zasluga ovog nobelovca taj omlet nisu ni omirisali, a kamoli probali. Andrić je simbolički postavljen u adekvatne okvire ovom jednostavnom, a ipak tako znakovitom gestom. Nomen ovdje doista jeste omen. Piščeva bibliografija ima glavnu riječ, a to vrijedi i za druge.

U gradu u kojem je priželjkivano pomirenje godinama proizvođeno kalkulacijom  umjesto organski i spontano, Klub predstavlja svojevrsni eksces. Tu ništa nije samo sebi svrhom, već u službi čitatelja i publike. Knjigama ne treba putovnica ni viza kako bi prelazile granice i spajale one koji dijele univerzalni jezik suvremene književnosti na ovim prostorima. Proverbijalne male bare regionalne scene spajaju se ovdje u jednu veću u kojoj se barem prividno lakše diše. U zidovima koje smo ovdje podigli između sebe, ljudi poput Buntića otvorili su prozor. Ušao je svjež zrak i rastjerao memlu kulturne klaustrofobije od koje možda još uvijek patimo, ali naši naučeni strahovi ovdje nakratko pronalaze vlastite katarze. Prije nego se potom vratimo u realnost u kojoj stvari i dalje funkcioniraju na isti način možemo zaroniti ispod površine mora čije je valove uzburkao jedan entuzijast otvorena srca i uma. Kolika je brazda koja iza njega ostaje vidjelo se ponajbolje na njegovu ispraćaju. Spojilo se naoko nespojivo i privuklo ljude koji se u Međugorju okupljaju pod jednim zajedničkim nazivnikom. To je čovjek čiju će odsutnost u budućnosti biti teško nadomjestiti nekim približne volje i ljubavi za kulturu koja je umjesto pukog ornamenta, živo i vitalno tkivo.      

Pero Buntić je simbol svega što nas spaja nasuprot izdašnim kolektivnim investicijama u ono što nas dijeli. Cirkulacija stalnih mušterija i posjetilaca dala je Klubu atmosferu književnog Kafića Uzdravlje. Where everyone knows your name. To je drugi dom mnogih koji ga ne prolaze u društvu čiji žrvanj ne preživljava ništa što nema nabavnu i prodajnu cijenu, uključujući i mene samog. Iako sam to rijetko verbalizirao, nadam da sam djelom dokazao koliko mi je važna i sama svijest da u Mostaru još uvijek postoje ovakvi ljudi i ovakva mjesta. Ponajprije zato što mnogi drugi gradovi u BiH nisu te sreće. Prošlogodišnji Festival Poligon održao se u Klubu, što je prirodna simbioza koja u različitim oblicima neprestano evoluira. Genius i locus su ovdje jedno, kristaliziraju duh grada koji bubri ispod površnog populizma depresivne političke realnosti koja je sve manje i manje vrijedna pažnje.  Treba ponoviti i podvući: bit će u Hercegovini u budućnosti još vinarija, lošijih ili boljih od njegove. To zapravo uopće nije bitno. Ono što jeste bitno -š toviše, nepobitno – neće se tako skoro ovdje ponoviti netko tko ulaže toliko u sve što mi je važno, drago i nužno. Duboku riječ, viziju, rušenje barijera i prijateljstvo bez zadrške. A taj se čovjek zvao Pero Buntić.                        

ivanlovrenovic.com

u tvoju pjesmu ugrađeni su životi ljudi, njihove smrti, leševi, brojni, bezbrojni, uredno poslagani kao cjepanice, i duh koji se kao dim, gust i podmukao, pomalja iz tek zapaljene vatre i kruži oko prekinutih života.

u tvoju kuću ugrađeni su životi stabala, njihove smrti koje hraniš smrtima novim, leševima, brojnim, bezbrojnim, nadajući se da i drva imaju dušu, i svoj drveni raj u koji bi ih mogao ispratiti, možda s tolstojem, tamo gdje sočno se lišće radosno i mirno sašaptavalo na vršikama, a grane živih stabala polagano i veličanstveno stale su se micati nad mokrim palim drvetom. 

Sve češće pomišljam kako je
Pjesmarenje mi danas –
Puko lešinarenje

Bez obzira šta kazuju
Knjige o lijepoj umjetnosti –

Osjećam grižu savjesti
I trpim stid 

Zbog svake
Iz komfora dokolice
Kazane riječi o tuđoj nesreći 

I ako to činih da bih na sebe
Nagrnuo milost:

Dobogda mi
Ovo moje pisanije zadnje bilo 

 (2023)