Dok prelaziš, nervoznim prstima, po ožiljcima čela,
suptilna luča nenadano se začela, iscjeliteljski vrela,
pa si se olovke i papira užurbanim pokretom mašio,
ali bit će da si misao time sablaznio i teško ustrašio

Ustuknula je i, poput košute hitra, iščezla u gustišu;
zaboravio si da cerebralije blagu kretnju ištu, i tišu,
žele da uzdigneš se k njima, na njihovu razinu višu,
nikad i ne bijaše da suvislu ideju prsti u grču zapišu

Emocija je stihu ideal tek kada se razumom prožela,
i bol je bez njeg amorfna, od ljudskoga ona se otela,
zatim sinula zrakom, ka drugoj krošnji, poput ptice,
ornitolozi o tom zbore, ali njine su riječi besmislice

Upamti stoga ovaj slučaj, i obraćaj pažnju na misao,
a navrh hartije vrati se sada, i pročitaj što si napisao,
ali ne budi strog ni grub, pjesmi ćeš pronaći zasnov,
sve je, napokon, ovisno o tom kakav ćeš dati naslov

Ne samo ljudska, nek opća se u njemu nazre sinteza,
svemirska jeza, i kolaps čovjekovih s iskonom veza,
gradovi razoreni, i dijete što nijemo na zgarištu jeca,
spaljene bogomolje, pepeljasta sjena raspetog sveca

No ti bilježi dalje, zapisuj sve što slutiš, čuješ, vidiš,
premda ti ruka kleca, besmisla nemoj da se postidiš,
takav je cio vidljivi svijet: nastajući, on se i raspada,
sa sjevera i s juga krši se u sebi, s istoka i sa zapada

Znan ti je udes Orfeja, pomno se spram njega štimuj,
uzaman sve je, ali, kao da On si, sveopći rasap rimuj,
i nikad nipošto nemoj da pristaneš na odmor i zastoj,
radi i sedmi dan, vječito stvaraj svijet, iznova nastoj!

U protivnom ćeš se survati i sam u stvarnosti kljastoj,
preseljavaj se svakoga časa, versom otkupljuj rastroj,
ili nestat ćeš posve u predodžbi neprozirnoj i tmastoj,
mada već sumoran lutaš u pjesmi tmuloj i zakučastoj

_________________(Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.)

*

Svoju ljutnju na mene, ispoljava upornim hodanjem kroz kuću
Zagledan u knjigu koju se spremam čitati, osluškujem njene korake

Kao huku voza koji se sve malo približi, pa se udalji
Svaki put, kad čujem tutnjavu njenih nogu, poželim da me pregazi

Da mi polako priđe s leđa, i da me zagrli

*

Iz seoskih kuća, u predvečerja
Širi se miris hrane

Kad vatra popusti, ukućani će podgrijati ostatke ručka
Sjedit u svojim avlijama, prismakati

Kroz svoju lijenost, žvakanjem koračati 

*

Pod bijelim šatorom, svatovi u podne
U bijelim košuljama

Od svjetlosti jedni druge ne čuju.
Dok pričaju, kao da zijevaju

*

Mlada je za nijansu bjelja od kamenja
Kojeg je svuda naokolo

Između stolova se kreće kao sjena
Nečeg što mi ne vidimo

*

Svako malo, u valovima
Pjesma iznad polja

Onda kolona auta, upaljenih žmigavaca
I sa sirenama

U pucketanju barjaka na suncu
Čujem zvukove kandžija, dalekih predaka

Jezero je bilo takoreći tu, do njega. Usamljenog, čučeći na obali, udaljenog od gužve i larme na plažama sa jedne i sa druge strane. Poželeo je da dođe na ovo skriveno mesto otkako se popeo na šumovito brdašce, pri tom susrećući samo retke prolaznike. Svi drugi, u kupaćim kostimima, sa kesama punim peškira, krema za sunčanje, flašama sa vodom i ponekim sendvičem, već su otišli na pretople plaže i tamo se prskali, vrištali i preskakali se u vodi. 

Ali tu, on je bio zaštićen čak i od tih zvukova, možda i zbog vetrića koji je hladio direktno iz jezerskih dubina, možda i od neke blage zlatne svetlosti koja mu se šetala u grudima. 

Okrenu broj na mobilnom, sačeka da zazvoni par puta, dok nije čuo njen glas: – Halo, dobro jutro… Kako si? 

Tada, oseti se, ovog tihog letnjeg prepodneva, mlađim od svoje uzrasti.     

***

– Trebalo bi da kupim bluzu… patike, ove su mi baš iznošene… 

– Pa odavno ti to govorim – reče žena bez neke posebne namere da ga podrži u njegovom samosažaljenju. Inače, kao i obično, bila je obučena štosno i sa ukusom. Svakog jutra se pripremaše dugo, dugo, kako da se obuče. Plakari su bili prepuni svih mogućih parčadi odeće koje je merkala u ogledalu, oblačila, pa svlačila, pa ponovo oblačila, sve dok se ne nađe, uf, ono što joj najbolje stoji za ovaj dan. 

Ali tog kasnog avgustovskog jutra, dok su polako gustirali svoj coffee time oslonjeni na ogradu njihovog balkona, sa šoljicama u ruci, ćuteći, svako zagledan u svoju stranu vidika, osećali su se sasvim opušteno. 

On je dobro mogao da vidi gornje spratove visokog oblakodera, centralu 5GX. 

– Zaista imaš pravo, mogli bismo popodne do prodavnice obuće – čuo je njen glas, mek i topao, kao letnji dašak iz obližnjeg parka. Ona je i gledala tamo, u visoke krošnje razgranatog drveća, suprotno od njegovog pogleda na neboder. 

Kada hodaš, znala je da mu kaže, gledaj u nebo ili prirodu oko sebe, a ne u gradski metež. 

I baš kad je hteo da okrene pogled i da ga pridruži ženinom, primeti kako na gornjoj terasi na 5GX centrali jedan čovek u razbarušenom paltu potrča prema ogradi terase i bez premišljanja, skoči nadole. 

– Znači dogovor važi – produži žena, sa istom letnjom toplinom u glasu. – Odabraćemo dobre sandale za tebe – brzo ga poljubi u obraz i uđe u sobu. 

On je i dalje zurio u 5GX zgradu. Telo čoveka u padu više se nije videlo.  

Samo što sam ga, prolazeći lakonog i blijed
kraj sirotog drvoreda između vinskog podruma
i biblioteke, na ulici vidovitog sreo; samo
što sam mu tog prijepodneva, između škole i kuće,
ne obzirući se preveć na ljude što govorkaju
vazda o nečem kao da žvaću, ne birajući
mjesta na kojima ću se ljubakati sa proljećem,
čuo pjesmu, svirepu svirku slika od koje se
ne posustaju ni kada se u nju, ni kada se iz nje bježi;
samo što mi se na uho povjerio, naslutio sam
sumpor u glasu najdražeg, anđela vršnjaka,
odveć darovitog, odveć jasnog da bi bio shvatljiv,
odveć muzikalnog da bi bio lud, odveć pronicljivog
da bi se volio, odveć, odveć da ne bi bio sam.
Naslutio sam konstrukciju, retorsku laž
u povjeravanju istine, lukavstvo tvorca skrivenog
u tvorevini, u nedužnosti bakra koji se probudi
kao truba, u nevinosti trube koja se budi kao ton,
najbliži kad mi je šapnuo: „Jer Ja, to je neko drugi“.
Ćutao sam od podneva, čekao da padne noć,
u ponoć, kada svi spavaju, mrtav ozbiljan
da ga pitam: „A može li on umrijeti za tebe?“ 

Jer, ko bi, inače, zamjenjivo biće jezikom
kao more nekom pomorskom kartom, usred
nekog urođenog brodoloma, kada je sve jasno,
samo sobom objašnjeno, šarao kažiprstom
po izgužvanoj, izblijedjeloj slici, nagađao
kad je i kud je zaplovio, razgonio maglu
koju je sam posijao plašeći se da bi šutnjom
nestao bez traga, a ne samo potonuo na dno? 

Ko bi još zapjêvao, govoreći o njemu, odgađao
puni život kao da će tako odložiti smrt,
mislio od početka na kraj, pjevao s kraja
na početak jednu „pjesmu-djelo, opjevanu
i shvaćenu misao pjevača“, opjevavao poeziju,
glad za još neizgovorenim hranio glađu za
neizgovorljivim, brao plodove samoosjemenjivanja
govora i ćutnje, govorio i ćutao bez predaha,
prao govor riječima, prao riječi govorom,
kupao im izvor? Ko bi još, pri zdravoj pameti,
prestao da misli, potčinio se slobodi da bude
mišljen, prepustio se milosti da ne govori,
da bude izgovoren, uronjen u sopstvenu tišinu
kao na dno pjesme na kojem su riječi i vazduh
i voda? Ko bi na kraju, osluškivao krvotok,
ko prvi i poslednji jezik kao da sluša, sam
sa sobom kao da govori, talog straha i požude,
utvaran i stvaran, odbojan kao smrt, privlačan
kao božiji stvor i bog, i prozor i zid, i lik i
ogledalo? Ko bi, na kraju krajeva, u konačnoj
oskudici, sa dušom u nosu, disao sa nadom
i sa nadahnućem, prekinutu pjevaniju-pisaniju
nastavljao dahom, tajnom  većom od tajne bića
i jezika, jedinom istinom koju ne moraš tražiti
i otkrivati da bi je znao, odgonetnutom tajnom
koju može izreći samo neko ko mora, ko je u pjesmi
živ, ko može umrijeti, a ne samo govoriti,
pretvarati se da već nije i niko i ništa. 

kratak izvještaj

Prošlog utorka išlo se u Tešanj.

U Tešnju ćemo se naći s Amirom Brkom, prošetati čaršijom, pokupiti primjerke “Gurbeta” i zbornika o mom djelu, koji su objavljeni u izdanju tešanjskog Centra za kulturu i obrazovanje, prespavati, te jutrom poći nazad u Zagreb.

Tako je, govorim, bilo planirano.

Od plana se nije previše odstupilo, ali sve je moralo malo drukčije biti.

Vozili smo se onim putem kojim smo upravo u ovo doba godine nekad išli u Sarajevo, do granice na Brodu – na kojoj skoro da nije bilo ni žive duše – a onda polako, kroz Posavinu, preko Dervente i Doboja, pa kod Šija na Tešanj. Malo se toga na ovom putu u posljednjih šest godina promijenilo, samo što je zelenilo šiblja i ševarja dublje, a ruševine prethodnog svijeta skoro su već sasvim srasle s predjelom. I da, pojavile su se neke nove ploče s nazivima mjesta, i dobrodošlicom na više jezika.

A Tešanj onakav je isti kakvog sam ga jednog prosinca ostavio, samo osunčaniji i ljetniji. Rijeka, koju sam greškom nazvao potokom, pa je to Amir primijetio, sasvim je presušila. Kula nad čaršijom i dalje monumentalna i cijela. 

S Aidom i Amirom prošetali smo do mezara Muse Ćazima Ćatića. Na žalost renoviran u posljednja doba socijalizma, pa su nišani pobodeni u neki sumnjiv mramorni pravokutnik, kao u okamenjen led. Amir opisuje kako je Musin mezar prije izgledao i izgovara ime arhitekta koji ga je popravljao.

Poslije smo u restoranu Ukus, u Bukvi, koji je, kao i pokrajnji hotel u kojem ćemo zanoćiti, dobio naziv po nekadašnjoj, naravno propaloj tvornici namještaja. Lijepo mjesto, dobra hrana. Mezimo do kasne večeri, uz dobru rakiju od jabuka. Popili smo nekoliko bokalića, ali ću se s jutra buditi čio i bistar.

Pričamo o ljudima, o našem prostoru i o vremenu. Dok slušam njih dvoje, više mi puta na um pada kako mi ovog nedostaje. Ali iskustvo govori da se to nedostajanje ne da drukčije nadomještati, nego ovako. U rijetkim prilikama, nakratko. 

U srijedu ćemo se još jednom vidjeti, tek da se pozdravimo.

Na povratku opet nikog nije bilo na granici.

Knjige zbog kojih smo išli na ovaj put priredile su nam lijep izlet.

U rodnom gradu, u hotelu.

Dvanaest je sati
Crkvena zvona neumoljivo zvone
I potvrđuju odgođeni smak svijeta

Dvanaest je sati
Vrijeme ipak stoji
Na ulicama nema nikoga

Ovaj grad čuva Bog
Povjerio je taj uzvišeni zadatak Kinkelu
On i danas
U dvanaest sati
S Lidlovom vrećicom u ruci
Umoran od samog sebe
Mamuran od ovog grada
Neutješan u svom porazu
Pred velikim poslanjem
Obilazi sva dvorišta
Sve ulice
I jedan jedini park

Dok su djeca u školi
Penzioneri ispod klima uređaja
Radnici umjesto u tvornicama u kladionicama stvaraju bogatstvo računajući na Božju providnost
A žene iskuhavaju juhe i pripremaju otkoštene batake u senfu
Kinkel u svojoj svakodnevnoj
Rutinskoj ophodnji
Između naslaganih drva i parkiranih automobila
Izgovori jedno glasno jedno ubojito
Govnaaaaa
I još crkvena zvona zvone
Potvrđuju ispravnost njegove opservacije
Preuzmi Kinkele, kaže Bog
Ovom gradu
Ovom novopečenom gradu u kojem je sramota biti starac i dijete
I razvedena žena i prevaren muž
U kojem je sramota stati pješaku na zebri
U kojem nema ničega osim kladionica i kafana
Jedne nas hrane
Druge sahranjuju
Ali se ne zna kojim redoslijedom
Kinkel jedini svoju propast nosi ponosno i hrabro
Svoju sramotu nudi na izvolite
Svi drugi zatvaraju prozore
Iz tih stanova ustvari smrdi
Samo se na Kinkelu sabrao tuđi znoj i jad
Vašom havom
Kinkel smrdi

I

Svjetlost neposredno prije svog opovrgnuća.
Poput spore galije pomičem se kroz večer. 

II

Miris jasmina je uže
kojim se spuštaš
natrag na vrt neizmjernih mogućnosti.  

III

Miris božjeg drveta pokorio
je sve ostale mirise.
Njih dvoje stajali su u njemu.
Uronjeni u nj
kao u dah nevidljivog bića
koje je zaplijenilo cijelu noć. 

IV

Njezino tijelo i njezine usne
bili su dio noći,
ali i odvojeni od noći;
jedva vidljivi.
Lebdjeli su ispred njega
u potpunom skladu s vremenom,
koje dok spava, ne diše.

V

Nikada se nismo pomirili s onime
što je oduzela i usporila zima.
Sada prebrojavamo plijen – ponovo vraćeno,
bez otpora vraćeno,
vraćeno s neizgovorenim blagoslovom,
vraćeno s radošću, vraćeno u nadi –
i prstima pomičemo topli zrak,
koji pomiče nas;
mjesecima slične kamenju,
naviklim na mirovanje.

VI

Neka glazba nešto opisuje. Neko disanje.
Neko mirovanje. Neku težinu. Neku slobodu.
Neke nesanjane snove. Neki šapat besmrtnosti.
Neko pomicanje zraka iza zatvorenih očiju.
Neko prolijevanje boja u zatamnjenom prostoru.
Nešto, za što ne postoje riječi ni u jednom jeziku. 

VII

Moja kći vozi skejt.
Ostali svijet pritom potpuno nestaje,
postaje svijet samo tog čina.

VIII

Noćni rituali

(Fotografiranje sjećanja)

Najprije ćeš otvoriti malu bočicu
ambre, koju si kupio prije više desetljeća. Prineseš
je nosu i duboko udahneš. Zatim
ćeš čitati Varijacije na ljetni dan i Pjesme
za preživljavanje ljeta. Zatim ćeš
utonuti u vlastito sanjarenje. Zatim ćeš zaspati
i knjiga će ti ispasti iz ruku.

Sretnik. 

IX

Iza prozora
smetnja,
ili  

blagoslov,
ili oboje
istovremeno;

kiša monotono
pripovijeda polaganu
priču. 

Slušamo i
u mislima
pripovijedamo svoju 

polaganu priču
koju slušaju
tišina 

i kiša.
Svaka za sebe.
I obje istovremeno.

X

Na nebu raspršena tijela oblaka.
Na nebu raspršeni tragovi mlažnjaka.

XI

Uvijek sam želio pisati
poput Roberta Creeleyja.

Nikada nisam pisao
poput Roberta Creeleyja.

Pitam se
što bi na to rekao Robert Creeley.

Nemam ni najmanjeg pojma
što bi na to rekao Robert Creeley.

XII

Miris kozje krvi je uže
po kojem se spuštaš
natrag u vrt neizmjernih mogućnosti.

XIII

Sonet

Munja je osvijetlila njezino tijelo. Osjećao je kako se pomiče
pod njim. Kako se diže iz plahti, kao kad se riječna ptica
diže s vode. Prisjetio se kako ju je prije nekoliko godina
gledao kad je izlazila iz bazena, vraćala se u kraljevstvo
sile teže i pustila da joj sunce suši kožu. Gledao ju je
kao da želi da se dogodi ovo što se događalo sada, ove
noći. Iako nije pomišljao da će se ikada dogoditi. A vremena
da se smogne dogoditi tada je još bilo dovoljno. Je li znala
da je gleda, dok je stajala na vrelim betonskim pločama
i izvodila izražajni ples sa zrakom i ljetnim svjetlom? Munja
je ocrtala njezino tijelo i njegovo tijelo. Gola tijela. Počela
je kiša. Kretali su se sporo. Disali kao da noći dodaju
nešto netvarno. Sjene su se utapale
u zidovima. Njihov anđeo čuvar tada se još nije bojao tame.   

XIV

Glasanje ptica iz
šume, kao da se na velikom
zelenom platnu žare 

tobolci poljskog maka.
Zvonjava crkvenih zvona
kao signali pod vodom.

Jednolična buka prometa
s obilaznice nalik ravnoj
neprekinutoj crti na kardiogramu. 

Kad svi ti zvukovi
postanu istodobni,
miješaju se među sobom stoljeća.

XV

Polako ćemo se
približiti moru,
kao da se bližimo

nekakvoj izvjesnoj
budućnosti, koja čeka na nas –
iste i promijenjene – 

nepromijenjena.
Zrak će biti miran i tih.
Naša krv pospana.

Nježna. Utonula
u razmišljanje
bez misli.

U kretanje
bez pomicanja.
U isijavanje 

bez plamena.
Veličanstvenost
sunca i neba

razastrt će se
po našoj koži –
čista veličanstvenost ljeta;

savršena u svojoj
mirnoj i pribranoj
vidovitosti.

XVI

Ailanthus altissima.
Philadelphus.
Lonicera fragrantissima.

Miris božjeg drveta vraća mu je iznova i
iznova – nepromijenjenu –, iako ona, koja je još samo
dijelom ona, ne zna ništa o tome. Za nju je 

nevažan, kao što su za njega nevažne neke druge
žene – kojima mirisi drugog drveća vraćaju njega –
nepromijenjenog. I on ne zna ništa o tome. 

XVII

Noć je bila tiha a knjiga za njega prvi put
stvarna. Čitao je – uvjeren sam da su gotovo sve
naše tuge trenuci napetosti što ih osjećamo 

kao uzetost, jer više ne čujemo naše otuđene
osjećaje kako žive. Zato što smo sami s onim stranim,
koje je ušlo u nas; zato što nam je na tren 

oduzeto sve blisko i uobičajeno; zato što smo zastali
usred prijelaza, gdje ne možemo ostati. To je
bio on i ta knjiga je bila napisana za njega.

Nikada je prije toga tako nije vidio. Ponavljala ga je
i on je ponavljao nju. Tog lipnja svjetlost
je imala drukčiji okus, i san je prešao u 

umor, i ljetne noći, koje su slijedile
u svom tihom tisućljetnom nizu,
nije osjetio kao savršenstvo misli.  

Sve prisno i uobičajeno bilo je oduzeto.
Dok je čitao, zvijezde nad njim otkrivale
su svoju blijedu golotinju koju nije primjećivao – nije mogao

reći tko je došao, nikada neće moći
reći tko je došao, a ukazivalo je na to
da u njega ulazi budućnost, da bi se

u njemu preobrazila davno prije nego što će se
stvarno dogoditi. Knjiga je bila stvarna
i on stvaran u njoj; dostatnost savršenstva.                                                                               

XVIII

Mirisi; ponovo u nosu – u drugo osjetilo začaran
Proustov popodnevni ritual – prošlo se vrijeme budi i
blješti – poput dalekog zvjezdanog kraka. Odlama se i odvaja
od zaborava što ga je jednom davno uronio u mrak.

Tko daruje te bljeskove? Lebdenje? Nenadanu milost?
Širiš nosnice; na te sipe glazba, lica, tijela i dodiri –
susrećeš se – ne kao osoba, više kao osjećaj –
oduzmeš se – načas ti je vraćen svaki visoki trenutak.

Ne postoje pravila ni redoslijed, ni pripreme uma na te
dolaske. Nema satnice, ni obećanja, ni jamstva.
Sve je čudo, koje zbiva se kad se miris pojavi i zastane 

dah, kad se smekša svjetlo – rasprostru sati – uspori krv,
kada anđeosko krilo promiješa zrak, u plavet se propne
i potom tiho – na neznani broj dana – u sjećanje utone.  

XIX

Moja kći jaše konja. U vrelom ljetnom
zraku s njim je slivena. Prvi put spoznajem
da radi nešto što sam ne znam
i nikada neću znati.

Moja kći jaše konja. Gotovo u galopu.
Ostali svijet pri tome potpuno nestaje,
pretvarajući se u svijet samo tog čina –
u svijet mog čistog divljenja.

XX

Ljetna šuma je dom.
Gradi duge
zelene tunele

kroz koje se pomičemo,
poput svjetla
kroz kristal.

Naš je hod
samotna molitva –
vraća čvrstoću i spokoj.

XXI

Malo je nedostajalo da ne zaspim,
ali oči su bile još pune sunca, no
polako sam ipak gubio svijest.
Slatkoća koja u toj dobi prati
počinak nakon svakog umora u meni,
tako je živa, kao sasvim samostalna slika,
kao da sam sada pored onog drugog
tijela kojeg više nema.

Italo Svevo (Zeno Cosini)

XXII

Svaka knjiga ima svoje godišnje doba.
U lipnju i srpnju čitaju se talijanski romani.

XXIII

Poljski
mak
je ocvao.

Vratio se
u mirovanje.
U učenja 

predaka.
U veliki plan
počinka i obnove.

Sada
kraj kolnih putova
isijava 

ljubičasta modrina
cikorije;
mog drugog najdražeg cvijeta.

XXIV

Jarko sunce.
Usporeni
i smanjeni svijet.

Visoko ljeto
sakrilo se
u okus zrelih šljiva.

Otuda se
više nigdje
ne miče.

XXV

Prvi put ove godine
veliki se
žuti listovi

načas naslanjaju
na zrak
a onda –

nemoćni
u svojoj sudbini –
padaju.

Gledamo ih,
kao da se
pripremamo

da ponovo
počnemo
vježbati sjetu.

Preveo Edo Fičor

Olesja Jaremčuk, Naši drugi. Priče o ukrajinskoj raznolikosti, 2021.

Pitanje koje si postavljam od samoga početka besprizorne agresije jačega na slabijeg susjeda neraskidivo je povezano s lošom savješću – koja u dobroj mjeri prožima i Zapadni govor o Ukrajini. Maksimalno pojednostavljeno to pitanje glasi: Kako je bilo moguće tako zanemariti jednu zemlju i njezinu povijest i kulturu? Kako je bilo moguće pasti u rusku zamku u tolikoj mjeri da se, makar i na trenutak, zanemari svo zlo koje propali imperij pod palicom povjesničara-amatera prosipa svijetom i kaže, makar i tiho, samome sebi da je riječ o internom sukobu, a ne o rušilačkom i razularenom napadu zemlje koja nastupa u obličju razbjesnjelog kabadahije, barbara presvučenog u religiozno-ideološku nošnju navodnoga osloboditelja svijeta? Kako? Najsretniji bih bio kada bih samome sebi mogao odgovoriti. Ovako ostaje „ne znam“ koje već dvije i pol godine kompenziram onim što mi nekako najbolje pristaje – učenjem. Djelomične rezultate toga procesa može se slijediti u ovoj rubrici. Ono što ostaje izvan nje (jer sve što sam saznao na razne načine i u raznim prigodama ne može se u potpunosti izložiti) gradi bazu na koju se naslažu slojevi spoznaja, često zasnovanih na analogijama ili na usporedbama s ranije stečenim znanjem. Prije svega onim o Rusiji čija se negativna aura sada ocrtava u svoj svojoj jasnoći, a opasnost koja iz nje zrači prema cijelome svijetu toliko je očita da ju se ne mora (baš uvijek) tematizirati.

Analogija koju sam spomenuo odnosi se na prilično davnu lektiru knjige „Ne znamo više tko smo.“ Zaboravljene manjine na Balkanu švicarskog novinara i kulturologa Cyrilla Stiegera iz 2017. U njoj se na upečatljiv način izvještava o gotovo nevjerojatnoj raznolikosti manjina na Balkanu, o opasnosti koja im prijeti, posebice zbog gubljenja identiteta do kojega dolazi kako u neumoljivim procesima asimilacije tako i u oduzimanju ekonomske osnovce za život. Neumorni će nas Stiegerov put kroz područja koja smatramo svojima, a o kojima ponekad tako malo znamo, iznova upoznati s Torbešima, Gorancima, Aromunima, Istrorumunjima, Pomacima… Svaka će od njegovih reportaža baciti svjetlo na ono što je vrijedno a prijeti da padne u zaborav. Upravo u takvim tekstovima, praćenim preciznim fotografskim zapisima, čuva se dio onoga što će u svojemu realnome obličju najvjerojatnije, prije ili kasnije, nestati. Stieger crta geografsku kartu manjina, pruža fascinantnu sliku u kojoj se stapaju suprotnosti – izolacija i otvaranje prema drugima, čuvanje vlastitoga i prihvaćanje tuđega koje onda postaje sve manje tuđe… To je konstelacija u kojoj je mogućno stvoriti džepove otpora prema nasilju većine. Hoće li se taj otpor moći realizirati i zadržati dulje vrijeme jest pitanje na koji odgovor može dati tek konkretna povijesna situacija.

Analogija bi se ovdje završila. Ukrajinska novinarka Oksana Jaremčuk, a o njoj danas želim govoriti, u svojoj knjizi ocrtava ukrajinske manjine. Neke od njih, za razliku od Stiegerovih, imaju u zaleđu domovinu, tako da im opstanak nije u potpunosti ugrožen. Razlog je tomu što se, ukoliko dođe do eskalacije nasilja, mogu odlučiti na promjenu teritorija, ma kako bolna ona bila. Riječ je o Poljacima, Česima, Šveđanima, Rumunjima, Mađarima, Židovima, Nijemcima koji govore švapski, Armencima. Osim toga pojavljuju se oni kojima sreća u formiranju vlastite države nije bila sklona: Romi i Tatari, turkofoni Mešeti, Vlasi, prastanovnici Ukrajine Gagauzi i brdski narod Karpata Huzuli. Kao i na Balkanu i tu se pojavljuju imena koja onima udaljenima jedva da nešto znače. Kao da se susrećemo s nekim plemenima koja su ostala stoljećima prikrivena u nedostupnim područjima iz kojih ih iščupati može tek radoznalost antropologa. Oksana Jaremčuk nije antropolog. Ona se svome „predmetu ispitivanja“ približava postupno, brižljivo, ispunjena empatijom. To joj omogućuje emocionalni pristup, ali istovremeno i distanciranost koja će ublažiti potencijalno patetičnu restaurativnu nostalgiju koja se obavija velom tuge za onim što je iščezlo a što je navodno bilo beskrajno bolje od onoga što nam je sada dopalo. U njezinoj se osnovi nalazi konzervativni pogled na svijet s ciljem uspostavljanja idealnoga poretka kakav je postojao u prošlosti. 

Ničega od toga nema u objektivnim reportažama Oksane Jamerčuk. One se oslanjaju na tlo tvrdih, provjerljivih činjenica te rekonstruiraju povijesna zbivanja koja su dovela do migracija stanovništva, do njihovoga naseljavanja na području današnje Ukrajine. Te priče mogu se odnositi na davnu prošlost, ali isto tako i na prinudna iseljavanja potaknuta kataklizmama dvadesetog stoljeća. Bilo kako bilo, ono što je u njima dominantno jest pokušaj prevladavanja najčešće traumatskog doživljaja: napuštanja, protjerivanja, prisilnog iseljenja. Primjer je takvoga iskustva sudbina mešetske zajednice. Protjerivanje iz Mešetije, pradomovine koja se nalazi na tlu današnje Gruzije, u Drugom svjetskom ratu od strane sovjetskih vlasti, odvelo ih je do Uzbekistana u kojemu su postali žrtve pogroma te su spas, između ostalog, potražili u donjeckoj regiji Ukrajine. Tamo ih je smješteno nekih deset tisuća, dok ih je u izvornoj domovini ostalo tek nešto više od tisuću. Jaremčuk u svojoj reportaži vješto lavira između tragične prošlosti, prekarne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Razgovori s pripadnicima i pripadnicama manjine koriste joj da osvijetli trenutačno stanje kroz prizmu onoga što se zbilo ranije, osobito kroz drastične prikaze pogroma koji su se, kao što to obično i biva, zbili bez vidljivog povoda u glavnome gradu Uzbekistana Taškentu 1989. Jedan je Mešet pretukao uzbečku prodavačicu, prevrnuo joj korpu s jagodama, a masa je počela pogrom koji je, kao što se poslije otkrilo, bio nagoviješten već 1988. pokličem: „Rusi u Rusiju, krimski Tatari na Krim“. Početak rata u Ukrajini označava novo iseljavanje, ovog puta u Tursku kamo je emigriralo nekoliko mešetskih obitelji. Tragedija se nastavlja.

Gagauzi su vjerojatno etnički najzanimljiviji od svih. Etnogeneza im je nerazjašnjena, tako da ih u Turskoj smatraju Turcima koji su kristijanizirani u Bugarskoj, dok se u Bugarskoj misli obrnuto, oni su Bugari koji su napustili svoj jezik, ali zadržali vjeru. Doista, jezik im je sličan turskome, ali Besarabija kao vječita domovina omogućuje razumijevanje tegobne borbe za identitet u kojoj se od nečega odustaje kako bi se nešto, što se smatra važnijim, sačuvalo. Granice su se mijenjale, nestajale, povlačene su nove, a u doba Sovjetskog Saveza granica između Moldavije i Ukrajine nije ni postojala, tako da su se Gagauzi slobodno kretali s jedne na drugu stranu, nešto što se podrazumijevalo u povijesti multinacionalne Besarabije. Povlačenje granica nakon pada Željezne zavjese, nastajanje novih država, dovelo je do podjele gagauskoga pučanstva tako da ih je u Moldaviji ostalo oko 150000, a u Ukrajini 30000. Njihov kulturalni razvitak u nezavisnoj Ukrajini protječe bez poteškoća, tiskaju se knjige na gagauskom jeziku, održavaju koncerti i izložbe, a upraviteljica jedinog kulturnog centra Olha Kulaksis pripovijeda o najpoznatijem pjesniku Dmitriju Karačobanu. O svome narodu veli sljedeće: „Gagauzi posjeduju prastaru povijest. U Budžaku, na području između delte Dunava, Dnjestra i Crnog mora, izronili smo nakon preseljenja 1811, mada su naši preci – Pečenezi, Oguzi, Polovceri – ovdje živjeli prije tisuća godina. Gagauzi su se u Besarabiji naselili bliže vodi. A tu je jezero Jalpuh, voda je blizu. Doista, stoji li se na ulazu u selo može se misliti da se nalazi na obali mora.“

U Našim drugima smjenjuje se napete pripovijesti o nacionalnim manjinama, pripovijesti ispresijecane progonima i nasiljem, ali nakraju uvijek bar donekle optimistične, s naglaskom na želji da se ostane tamo gdje jest i gdje se živjelo od pamtivijeka. To je osnova za život u jednoj demokratskoj zemlji kojoj nije stalo do etničkih čišćenja, do asimilacija i uništavanja identiteta. Bez, u jednu riječ, svega onoga čemu je stanovništvo Ukrajine (skupa sa svojim nacionalnim manjinama) izloženo na područjima koje je ponovno probuđeni imperij (točnije: onoga što bi imperij željelo biti po diktatu kremaljskog povjesničara-amatera i njegovih adlatusa) doveo pod svoju privremenu kontrolu. Što će se zbiti kada se barbarska razularena vojna sila prinudi na povlačenje, ne može se predvidjeti. No primjer raspadnute Jugoslavije i onoga što je nakon nje nastalo u etničkome smislu ne sluti na dobro. Oni koji su jednom otišli teško se vraćaju makar im demokratske strukture i obećale potpunu sigurnost i život u okvirima vlastitog identiteta isprepletenog s drugima. Život kao naši drugi.