Nosio sam u školi kapu s brojem razreda, poslije u nekim prilikama pionirsku s petokrakom, kupio prvi šešir da bih izgledao stariji, onu kapu pod kojom se služi vojni rok srećom izbjegao, jer su me vojske oslobodili, a poslije, kada sam počeo gubiti kišobrane, povremeno kupovao „francuzice” (pa su me na sarajevskoj Čaršiji pozdravljali neki meni nepoznati stariji ljudi), i te kape sva čas gubio, poneku mi u kavani sa stola „pokupili”. Kada sam upoznao moju Damjanu odmah izgubio novu kapu (a ubrzo i glavu), kada sam otišao u Beograd na zadnji kongres jugoslavenskih komunista i tamo ostavio kapu, tražio je i na recepciji hotela u kojem sam odsjeo, recepcionari se smijali i ponavljali „Bosanac izgubio kapu”, ostavio sam kapu i kod Avde Sidrana noć prije nego ću otići iz opkoljenog Sarajeva, a i u Zagrebu, otkuda sam otišao u London, zauvijek. Sada opet imam kapu, nosim je već nekoliko godina i primjećujem da mi je kapa velika, sve veća, a glava nekako sve manja.

Pjesma s dvije nepoznanice

Vera Rubin rimuje brzine
galaktičke rotacije
s dobrim odgojem djece

Ekvivalentno je:

Pjesnikinja ima dojku koja šapuće
rasprsnut ću se
Kad otvara usta iz trbuha joj
izlazi stado ljubičastih riječi,

tablete za nesanicu

Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh
uz sir i majonezu 

Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara,
skrivala geografiju tijela
pod širokim majicama
botanika je bujala
U tvojim dojkama gašenje dana
bubri slično olujnim oblacima,
ali pališ bez razmišljanja glavu kao svijeću
pa je puniš Riemannovim plohama
svjesna da ljeto podgrijava tumore,
da se matematika pokazuje upornima
i nema veze ako će glasne geometrije
uskoro preseliti u kosti

Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike
uplašeno odstranim ženu iz sebe
pa pregovaram s Heisenbergom satima
o neodređenosti grudi
koje ostavljam na porti

A ti, Maryam, tvoja otkrivena glava
nakon selidbe u crne kronike iranskih novina
oštro gleda u muškarce
uvrijeđene prekratkom kosom
puneći njihovu muškost
do zadnje kapilare
vertikalnom jednadžbom poraza

Teorem Emmy Noether naučila sam na faksu

Pa mogu pretpostaviti, Emmy,
da smo žilavo žensko meso
Objema crte lica govore
svaki je dan bio usamljena srijeda,
simetrična kao polutke tvoje pameti

Emmy, Emmy, je li te hranila matematika
tih sedam godina kad su muškarci
uzimali iz tvog mozga
nikad plativši uz izliku
da u tebi ima samo
brojčanih vrijednosti
Danas bi te zatvorili u računalo,
proglasili umjetnom inteligencijom
i nazvali nekim koketnijim imenom
Vanda ili Irma
pa pustili da algoritme pretvaraš
u potreban broj bombi
na svakom kontinentu
da ne dođe do nuklearnog rata
Sjećam se kako su ti zavirivali pod teorem
na satovima klasične mehanike
misleći da je ispod sigurno brkato muško

Emmy, više ne stanem u jednadžbu
Neke žene vjeruju da je u vrijeme lova
dopušteno gurnuti druge žene
na rub izumiranja
Tad osjetim oštru simetriju opstanka
i znam da je i tvoja majka
kad si plakala
prisluškivajući
stajala pred sobom
nikad otvorivši vrata

Demetra nakon uzaludne potrage

Zemlja se napučuje biljkama
kad bog rastvori oko
pa planet poškakljaju trepavice
Zapravo, radi se o mojim trepavicama,
ali moram lagati o zaslugama
U meni vrište zametci
i ne smijem popustiti
kad me nasele kao tumori

Noge su ionako nakon potrage
samo slojevi putovanja

Kći, naivno stado bezbrižnosti
Kad diše kraj mene,
beton rezonira s peludom,
galaksija okrzne galaksiju
i lako je od radosti izmisliti proljeće

Kći, razorno nedostajanje
Kad ne diše kraj mene,
oči su ukopane u ozbiljnost
Nosim je svečano i predano
umišljajući da sve staje
s mojom tugom:
svježi zrak ignorira
prisutnost otvorenog prozora,
ljudi se odbijaju pomaknuti,
umišljam da ne izlazi
ni iz koga ljepilo tišine

I lako je od usamljenosti
zaboraviti proljeće

Zvijeri u Izraelu ostavili su mi kćer da umre na cesti

Uvijek obrijanih lica,
mirišući na kadulju i soli,
imaju kuće bijelih fasada,
ponekad kćer, kćer pa sina
Vole ih kao produžetak svoje kičme,
za njih odvajaju
kao Šeherezada
zdravi dio jezika prije spavanja
i često su topliji od majki

Jutrom piju kratku kavu
i nikome se ne odaju
Cijeli su šupljina
bez unutarnjih organa,
samo im viskozan glas
kruži u čahuri
kad u radno vrijeme
gledaju tuđu
ranjenu djecu
i kao vrtlari biljkama
zapovijedaju
umri umri umri

Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili
da bude drvo na Medvednici

Sigurno zamijenivši roza pidžamu
s krznom nesmotrenog zeca
koji se netom valjao po jagodama

Kad su joj u rebra zarili putanju smrti
sigurno nisu vidjeli
kako je hrabro zijevanjem prekorila
kržljave autoritete
i pospano utonula u tlo
kao proljetnica

Ana Magaš useljava u zvijezdu
nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani

Sudac poručuje:
Mi smo ovdje u jeseni, nepovratnom padu
Plesala si s čovjekom
koji je stigao s drugog planeta
Njegove su oči naborane zavičajem
u kojem nema kisika
Što je trebao reći tvoj muž
na prizor takvog neposluha? 

Ana poručuje:
Ja sam ovdje da pokažem ožiljke,
imate li teleskop da pogledate
udarce kojima mi je odrvenio gipkost?
Nož je samo posljedica

Sudac poručuje:
Nebitno, gospođo.
Plesala si, ponavljam, sa strancem
nemoguća kao hladna fuzija
Zbilja misliš da nisi napela kuću do pucanja?

Ana prešućuje:
Moja kuća spirala je okamenjenih masnica,
mrtva mi gospođica stanuje
u krivo zarasloj lakatnoj kosti,
mrtva gospođica je i podstanarka
u dvaput lomljenim rebrima
U mojoj lubanji trajni sudski sporovi
Mokru od suživota s uganućima
neka me nose u pravokutne sobe,
u pravokutne krevete
u tople, kalorične ručkove,
šetnje u pravokutnim amplitudama
da pogled izađe iz opsega straha,
da novostečena sloboda nadglasa
bijeli šum tuđih katastrofa

i vrti Samson svoj mlinski kamen
u Gazi
i vrte se nerazvrgljiva kola
i vrijeme se ukrug sve usrdnije vrti
i tetura svaki nositelj svijeta
od vrtoglavice
od preleta te crne ptice koju gleda
i dalje nad sobom dok vrti svoj mlin
i melje i mrvi i drobi
i traži svoj mali prostor
među tamnim mokrim kamenima
traži strehu nad svojim siromaštvom
nad svojim ogoljelim mišićima
Samson sa svojom svesilnom kosom
i sirotim lavom što pod nogama mu leži
Samson koji se nikad neće osloboditi
i nikad nikome neće slobodu dati
upregnuti slijepi orao
rušitelj stupova
davitelj lavova
to nije ničiji posao

što s njime s tim stvorom
koji se derviški zdušno vrti ukrug
s kolosom koji kisne
i kosa mu bez paske raste
s kolosom što s mišlju na frizerku Dalilu
sve pred sobom gazi u krugu u vrtnji
u slijepobijesnom satiranju
svih što mu stoje na suludu putu
– kakav dasa, kažu parije strčavši se niz padinu
njemu ćemo svu zemlju dati
i zdušno mu daju nju
i sve one što na njoj stanuju
i dijete jedno
zadnje dijete
sjedi s nespretno vezanim
krvavim zavojem oko očiju
na bolničkom stolu
u vječnom mraku Gaze
kao crveni kamen
posred potoka
i više nikog
dozvati
ne može

Na moju mail adresu Mirko Marjanović prvi put se javio 1. kolovoza 2012. u 9 sati i 51 minutu. Bilo je to reagiranje na moj, prije kratkog vremena u novinama objavljen članak o Lukićevom romanu Hodnici svijetlog praha, objavljenom 1989., što ga on potpisuje kao “odgovorni urednik biblioteke”. Usput mi šalje, “za slučaj da Ti jednoga dana ponovno zatreba”, spisak svih 27 romana i 17 autora, objavljenih u Biblioteci savremeni Yu roman. (Primjećujem da on u svom pismu kaže – suvremeni, i to jedno je slovo pomak iz jedne povijesti u drugu.)

Reagirao je tog 1. kolovoza, povrijeđen što sam, krivo pamteći i ne provjeravajući, u svom članku uređivanje edicije pripisao Ivanu Lovrenoviću, koji je zapravo bio glavni urednik izdavačke kuće. Objasnio sam mu, rad da ga odobrovoljim, da je greška bila nenamjerna. Na to je on 4. kolovoza 2012. u 11 sati i 57 minuta odgovorio pismom u kojem pored ostalog kaže: “Nikada ti do sada nisam imao priliku kazati da sam u ratu upoznao tvoju majku. Došla je u redakciju Stećka u Bogosloviji, nisam znao tko je. Tek je u razgovoru otkrila da si joj sin. Bio si tada u Zagrebu, pričala je o tebi toplo, kao svaka majka. Popušili smo cigaretu-dvije, srećom, tada sam ih imao nekoliko. Ostala mi je u vrlo lijepoj uspomeni.” U tim se riječima, prije svega drugog, osjećala njegova ganutost mojom dobrom voljom i obzirom. (Moja majka u to je vrijeme, što Mirko nije znao, a meni je bilo nezgodno da mu kažem, tih dana, tjedana i mjeseci upravo umirala na Sepetarevcu.) 

“Mnogo te pozdravljam iz užarenog Sarajeva.”, završavalo je ovo njegovo pismo. 

Do kraja 2012. razmjenjujemo još nekoliko uglavnom prigodnih poruka. Majku sahranjujem dan pred veliki snijeg, prvoga utorka u mjesecu prosincu.

U ljeto 2013. predlažem mu da nekad nešto pošalje za ajfelov most, za koji kažem da je to “neki nas mali porodicni casopis, igrarija kojom nadomjestamo nedostatak necega ozbiljnijeg”. Mirko odgovara 21. srpnja u 12 sati i 19 minuta. Kaže: “Imam sijaset neobjavljenih i proznih (dva romana) i pjesničkih tekstova (knjiga pjesama), koji, nažalost, nijednog hrvatskog izdavača uopće ne zanimaju, a ovdje ti o izdavaštvu ne vrijedi ni govoriti. (…) “Počašćen sam tvojim pozivom za suradnju na tvojoj web stranici koja je vrlo dobro i koncipirana i uređena. Kad stignem, nešto ću ti poslati, pa procijeni vrijedi li.”

Znao sam da on to prati, pa sam pretpostavljao da bi mogao biti povrijeđen ako ga ne pozovem na suradnju, pa sam to i učinio. Premda je ajfelov most virtualan, nigdje nije registriran, službeno ne postoji, kao što ne postoji većina onog što se u kompjutoru zbiva, u svijetu Mirka Marjanovića on je stvaran. Jer ne može biti da je svega baš tako nestalo. Pa da i mi tako, bez traga, nestajemo.

Istoga dana, 21. srpnja, u 15 sati i 54 minute Mirko šalje izbor od desetak tekstova za ajfelov most. “Uradi s njima što hoćeš, neću se ljutiti.”, kaže. I ubuduće će, uz ono što pošalje, do u beskraj varirati tu vrstu napomene. U toj je njegovoj osjetljivosti bilo nečega što čovjeku, naročito pri lošim raspoloženjima, kakva u mom slučaju nisu rijetka, zna baš jako zasmetati. Naokolo se ruše svjetovi, nestaju kontinenti, umiru ljudi i narodi, topi se sav led nad nama, a Mirko treperi nad svojim tekstovima. I to na onaj po čitatelja najneugodniji način: kada ih šalje, kaže ti da ih slobodno možeš baciti u smeće, ali ako slučajno zaboraviš na njih, na te njegove pjesme, eseje i romaneskne fragmente, njemu se ruši svijet, a ti mu, Mirku, pred očima nestaješ kao Snješko Bijelić na proljetnom suncu! 

Koliko će se samo puta u narednih deset godina dogoditi da u neredu svojih kompjutora zaboravimo na njegov tekst, što ga je poslao za ajfelov most, pa se on nakon tri-četiri tjedna javi sav izmijenjen i ojađen, i ja mu onda objašnjavam da je tekst dobar, kao što je dobar i on, Mirko, i da ćemo koliko večeras popraviti stvar i objaviti ga na našoj stranici. I vazda bi se odvila ta čudna stvar s vremenom: meni su ta tri-četiri tjedna proletjela brže nego sati; rekao bih, evo, Mirko se jučer javio!; a njemu je dugo trajalo to vrijeme i golemo je bilo njegovo razočaranje u mene. Tko zna što mu je sve kroz glavu i dušu prolazilo, i tko zna što je sve u sebi trebao prelomiti prije nego što mi se konačno javi takav, ojađen. 

Danas kada o tome mislim, prođe me neki neobičan osjećaj kako je Mirko Marjanović bio čuvar mog vremena. Bio je čuvar onoga vremena koje je meni tako brzo prolazilo, dok je njemu teklo temeljito i sporo. Imam li još nekoga kome tako zaboravim tekst i tko na mene dugo misli?

Skloni smo samosažaljenju. Lakše nam je kad kukamo. I nije nas više ni briga sluša li netko to naše kukanje. Često mi se, shvaćam to čitajući u Inboxu škatulju s elektronskim pismima koja sam razmjenjivao s Mirkom Marjanovićem, događalo da se javno ili polujavno uskukam oko neke privatne ili privatno-društvene i društvenopolitičke efemerije. Nisam to činio u pismima njemu, nego sam kukao na niz javnih načina koji su mi bili na raspolaganju. Ali Mirko je osjećao potrebu da mi se javlja, da se solidarizira, da me štiti… Za razliku od tolikih ljudi koje znamo, uz čiju preosjetljivost u pravilu, kao prateći simptom, ide neosjetljivost na tuđe jade, Mirko je mene umio da tješi kao da od moje sirotice duše na dunjaluku i nema ozbiljnijega poprišta za patnju. To je bilo i ostalo tako dirljivo. I to me je doista navelo da sljedeći put pripazim hoću li se uskukati u javnosti, jer ako to učinim, Mirko će me opet tješiti, a ja ću onda što dublje u sebi sakrivati istinu da za kukanje i nisam imao naročitog razloga.

U proljeće 2023. iznenada mi je, bez dodatnih objašnjenja, počeo slati rukopise svojih neobjavljenih knjiga. “Neka to bude kod tebe”, jednom je samo rekao, i onda je nekoliko puta slao popravljene verzije. Naravno da ga se nisam usuđivao pitati: a što ću ja s tim? Tješio sam se da je to samo još jedan hir preosjetljiva čovjeka, htio sam praviti šale na njegov račun, jer dobro je vrijeme kada se ovakve stvari između nas odviju u Inboxu. U prethodno neko vrijeme poštar bi mi na vrata donio pet kila Mirkovih rukopisa. A onda još tko zna koliko kila popravljenih verzija. 

Mirko Marjanović umro je 28. svibnja 2023., na moj pedeset i sedmi rođendan. Posljednji put pisao mi je 23. svibnja, a pismo je poslao u 8 sati i 43 minute. Pismo, inače prvo koje nije upućeno samo meni, nego i nakladniku Seidu Serdareviću, bez ikakvih ispravki, glasi ovako: 

“Dragi Miljenko i dragi Seide, 

ako ikad dođe do tiska rukopisa koji su kod vas dvojice, dok sam živ, znat ću da je to zaslugom vas dvojice koliko i njihovom umjetničkom vrijednosti. Miljenkovom koji ih je gotovo sve objavio na svojoj facebook stranici, Seidovom koji me je upoznao kao proznog pisca. ali, nadam se, i kao izdavača jednog velikog projekta hrvatske književnosti BiH, koji je, nažalost, bolest zaustavila na polovici puta. Nemam nikoga ovdje ni u Hrvatskoj, gdje mi je sva obitelj, tko ima pameti i volje za ovaj posao kakvu imate vas dvojica. Molim vas, preuzmite rukopise i brinite dok sam živ, ja se moram posvetiti svom i zdravlju moje supruge. Drsko je, vrlo je drsko, što vas dvojicu za to molim, pretrpane vlastitim projektima i obvezama. Molim vas obojicu, oprostite mi. Postupite prema svojoj savjesti i prema osobnim kriterijima, vlastitim uvjetima i i mogućnostima. Ako smatrate da rukopisi nisu za objavljivanje, bacite ih u smeće, neću se ljutiti, vi ste obojica i za to kompetentni. Naša suradnja, međutim, nije zatvorena. Kad god budem mogao, vratit ću se svojim rukopisima i o tom vas obavještavati. Nešto mi na dva mjesta u tekstu uvoda još uvijek škripi, otklonit ću to sigurno. 

Puno vam hvala obojici.”

Zagreb 11. ožujka, u 13 sati i 16 minuta

Objavljeno 4. svibnja 2009. godine

Već nekoliko je godina ispaljivanje fiktivnih i neprovjerljivih brojeva o prodaji i kreiranje lažnih top lista posve legitiman vid marketinga u izdavaštvu. 

Čak postoji i nekakva radionica, velevažno brandirana kao informacijska agencija, informacijski centar ili nešto još pompoznije, u kojoj će vam za nekoliko tisuća kuna ili eura rado iskreirati listu o prodaji knjiga u knjižarama, gdje će se vaša izdanja naći na samom vrhu top liste, dok će vam ovaj ostapbenderovski institut, sufinanciran od Ministarstva kulture, potvrditi kako vaši omraženi konkurenti nisu prodali ni primjerka. 

Zbog svega ovog, razuman i za knjige iole zainteresiran čovjek ne daje ni pet para na novinske i televizijske pripovijesti o hrvatskim bestselerima, hitovima i paranormalnim izdavačkim fenomenima. Zbog svega ovog nisam baš povjerovao ni u priču o histeričnom interesu publike za knjigu Mirjane Krizmanić “Tkanje života”, u izdanju Profila. 

Tisuće prodanih primjeraka, oglašenih u promičbenim naci-goblenima Sutlićeve dalekovidnice, neplaćeni reklamni tekstovi na stranicama prijateljskih novina i revija, svakodnevna prenemaganja po krugovalu, sve to je, kad je riječ o Profilu i njemu srodnim izdavačima, više puta viđeno pa je najbolje praviti se gluh, slijep i nijem, te čitati svoje. 

Međutim, ovog puta sam se prevario. Kada sam prije dva tjedna putovao u Sarajevo, majka me pred put zadužila da joj iz Zagreba, za njezine prijateljice, donesem nekoliko primjeraka “Tkanja života”. 

Dobro, može biti da su prijateljice izmanipulirane na daljinu, premda ne čitaju hrvatske novine i ne gledaju “Pola ure kulture”, ali i u tom slučaju, ipak, imamo zanimljiv fenomen. Hrvatska kultura zakoračila je izvan granica države. 

Otišao sam u megastor, taman su se otvarala još dva kata pa je bio prostrt nekakav odvratan karpet u marđenti izvjesne telekomunikacijske kompanije, i kupio knjige. Narednih dana sam proučavao “Tkanje života” i povjerovao da se doista radi o hitu i da se knjiga ludo prodaje. 

Radi se, dakle, o priručniku za samopomoć. Riječ je o žanrovskoj odrednici, koja se kod nas, već barem tridesetak godina, vezuje za prevedena djela (uglavnom s američkog engleskog) ili – u novija doba – za djela ovdašnjih autorica i autora, prekopirana, poput onih starih krojeva iz Bazara i Praktične žene, po zapadnoj, uglavnom američkoj mustri. 

A kako je svaki priručnik za samopomoć, bez obzira na to pomaže li vam u uzgoju koka nesilica, djece i oboljelih od alzhajmera, ili vam pomaže da se oslobodite straha od vožnje u liftu, zasnovan na zagovaranju i fetišizaciji određene kulturne matrice i načina života, tako vam svi, ili gotovo svi, priručnici za samopomoć koje ste u posljednjih nekoliko desetljeća mogli naći u knjižarama, pomažu uglavnom samo da postanete Amerikanci. 

Amerikanizacija i stupitizacija našega javnog života, a potom i naših novina, dijelom su samo jedna od bizarnih posljedica čitanja priručnika za samopomoć. 

Mirjana Krizmanić ozbiljna je žena, znanstvenica i intelektualka, tako da joj priručnici za samopomoć nikada nisu trebali, pa ih, vjerojatno, nije prečesto ni čitala ili barem listala. Isto tako, ona umije misliti i pisati kao što su to činili pisci staroga kova i nisu joj trebale mustre da ih prekopira i po njima kroji svoj tekst. 

To su bili preduvjeti za pisanje drukčijeg priručnika. Sljedeće: autorica je vrlo vjerno, precizno i popularno rekreirala svjetonazor svijeta kojemu se obraća i prva u nas stvorila socijalnu i mentalitetnu osnovicu za ovu vrstu literature. Tako čitatelj doista ima dojam da se “Tkanje života” upravo njemu obraća. 

Mirjana Krizmanić, pritom, ima dar za dobroga katoličkog propovjednika, njezini “primjeri iz života” bliski su i razumljivi svima bespomoćnim, to su stereotipi njihovih sudbina, nesigurnosti, duševne patnje i straha. Zbog svega toga, njezinoj se knjizi može vjerovati. 

Sa svojom pozom iz televizijskih nastupa, koju je prenijela i na knjigu, Mirjana Krizmanić podsjeća na onu savršenu svekrvu ili punicu, od koje možete zatražiti pomoć i isplakati joj se na ramenu kad vam prigusti. 

Nije onda čudno što se slava ove popularne knjige širi preko granica Hrvatske, tamo gdje žive iste ovakve snahe i isti zetovi. 

kad ona kuha,
ni znanje, ni vještina,
ni metode, ni cilj
______nisu važni.
ni sastojci nisu važni,
ni jelo nije važno,
ni važnost nije važna
______kad ona kuha,
a ja je gledam,
a ja je imam.

imam-baildi doslovno znači
______„imam (muslimanski svećenik) se onesvijestio“,
a inače označava vrlo ukusno jelo
od punjenih patlidžana.

ni patlidžani, ni nadjev
______nisu važni
kad ona kuha
dane punjene ljubavlju.

Umberto Eco: Tajanstveni plamen kraljice Loane, Izvori, Zagreb 2006.

Za hrvatske prilike Izvori nikad nisu bili ni osobito važan, a ni velik izdavač. Otisnuli bi nekoliko naslova godišnje, a na Interliberu su, u prestižnoj hali 5, na slabije uočljivome mjestu, imali mali štand, koji su, ako me sjećanje ne vara – a upravo od sjećanja ništa varljivije nije, naročito ako sjećanje nije ružno – dijelili s nekakvim časopisom za zemljopis i geografiju. Ali upravo ono što, općenito gledajući, nije važno ni veliko, čitatelju zna biti dragocjeno. Tako su ti Izvori godinama objavljivali knjige dvojice meni važnih pisaca: Salmana Rushdieja i Umberta Eca. Zahvaljujući svome vlasniku i uredniku Damiru Mikuličiću, djela obojice pisaca Izvori su donosili u dobrim prijevodima i u vrlo lijepim i kvalitetno izrađenim izdanjima. Te knjige naprosto su tako solidno izrađene, knjižni blok dobro je prelomljen i odštampan na dobrom papiru, koji s godinama ne žuti i ne propada, da je, možda, i to jedan od razloga što Rushdiejeve i Ecove romane relativno često ponovo čitam. (Inače, jedno je to od pravila čitanja i življenja, ili života provedenog u čitanju: ima dana i vremena za čitanje novih knjiga, ali ima dana i vremena kada je na čitatelju da čita samo ono što je već čitao.) Prije petnaestak godina Izvori kao da su presahnuli. Prestali su izdavati Rushdieja i Eca, ubrzo ih više nije bilo ni na Interliberu, pa je tako još jedan dragocjeni kulturni projekt, zasnovan na entuzijazmu jednoga čovjeka, otišao u povijest.

“Tajanstveni plamen kraljice Loane” vjerojatno je i najosobniji roman Umberta Eca. Snovita je to i zamaštana pripovijest o djetinjstvu i odrastanju, koji će biti obilježeni Mussolinijevimfašizmom i stripom. Prijevod Lije Paić objavljen je 2006, samo dvije godine nakon talijanskog izvornika, i bila je to dobra prilika da hrvatski razgovori o jednoj knjizi poteknu usporedo s razgovorima koji su se poveli u Europi. Ali, na žalost, “Tajanstveni plamen kraljice Loane” u Hrvatskoj skoro da je ostao neprimijećen. Akademskim književnim krugovima, kojima je Ecootpočetka imponirao, očito su neinspirativni bili i strip i fašizam. Radije bi oni o nečemu ozbiljnijem, o srednjem vijeku i o Aristotelu, o tajanstvenim redovnicima i o teoriji ružnog i teoriji lijepog, pa im nije bilo najjasnije ni što bi u svemu tome trebala biti kraljica Loana.

Eco nije pisac koji bi pisao autofikciju, niti pisac koji bi krojio likove po mjeri vlastita života ili životnoga stila. On uvijek čini nešto što je suprotno od toga. Svi njegovi glavni likovi, pa tako i Yambo, Giambattista Bodoni, milanski knjižar i antikvar, koji, tobože sasvim slučajno, nosi ime i prezime čuvenoga osamnaestostoljetog tipografa, po kojemu naziv nosi i font s kojim smo ušli u moderna doba, ustvari predstavljaju nositelje za Eca željenih, ali nedoživljenih biografija i života. Yambo je, kao i Eco, silno obrazovan i načitan, knjiga vazda gladan tip, kojeg u ona najosjetljivija muška doba, usred pedesetih, pogodi srčani udar. Doživi kliničku smrt, od nedisanja mu dijelom postrada memorijska kartica u glavi, i nesretni Yambo pola toga zaboravi. Ali ono čega se i dalje sjeća, to savršeno pamti. (Tema sjećanja i zaborava, osim što je jedna od vječnih književnih tema, jedan je od ulaza u – fikciju. I to jedan od tajanstvenijih ulaza, barem od Borgesovih vremena…)

Naravno, antikvar je pozaboravljao sve svoje bližnje, počev od tridesetak godina mlađe žene, oko koje je prethodno grdno deverao, i svojih kćeri koje je baš volio. I ne samo da ih je zaboravio, nego se čitatelju čini da mu nije baš ni naročito krivo što su mu tako isparili iz glave i iz života. Ono čega nema u sjećanju, toga, naravno, nema ni u životu. Ali Yambo se zato savršeno bistro sjeća svega što je u životu čitao, uključujući i sav taj nevjerojatno uzbudljiv, životan, u maštu izmaknut svijet djetinje fikcije. Priča “Tajanstvenog plamena kraljice Loane” zapravo govori o pokušaju da se preko fikcije čovjek iščupa iz zaborava, da oživi svoja zamrla i anestezirana sjećanja. U toj potrazi za onim što je zaboravljeno postoji nešto proturječno. S jedne strane, riječ je o svojevrsnoj avanturi – pa tako “Tajanstveni plamen kraljice Loane” u čitatelju stvara dojam avanturističkog romana – dok je s druge strane osvojeni zaborav gotovo pa spasonosan, pa čitatelj zapravo i ne želi da se njegov junak sjeti ičega što je zaboravio.

Kada se zaboravi život i sve ono što nas kroz život prati, mnogo bolje se sjećamo onoga što smo pročitali. Kada u nama bivaju prebrisana sva naša živa iskustva, mi se pretvaramo u sve knjige, stripove, filmove koji su za života prošli kroz nas. To svaki put osjetim čitajući ovaj roman. Umberto Eco ne bi bio zbog toga najzadovoljniji, jer je u velikoj mjeri ovo roman o nečemu drugom, ali pisac nikad do kraja ne odlučuje kakvu će knjigu napisati. O tome, naime, jednim značajnim dijelom odlučuje njegov čitatelj. U ovom slučaju taj sam.

Divan, čudesan i tajanstven roman. Ilustrirani roman s mnogo lijepih crteža i slika. Kao i sve Ecove fikcije, iza stereotipnih konstrukcija rastvara se jedinstvena, bogata imaginacija u koju potonemo kao u utjehu.

Fašizam  

Umberto Eco jedan je od najzanimljivijih mislilaca našega dvadesetog stoljeća i zato što je o svemu o čemu je mislio on mislio iz jedinstvene pozicije. O fašizmu, tako, mislio je misleći o svome djetinjstvu. Eco je, naime, u fašizmu odgojen. I nije o tome mislio kao o nečemu što je proživio netko drugi, niti o nečemu od čega bi se ikad mogao ograditi. “Shvatio sam kako mi čak ni masakri iz Ilustriranog časopisa o putovanjima i pustolovinama nisu trebali izgledati posve neobičnima, jer smo odrasli na kultu užasa. Nije bila riječ samo o talijanskom kultu. (…) Ništa ne pokreće holokaust više od mržnje zbog poraza. Tako su nas učili živjeti, očeve i sinove, pripovijedajući nam kako je lijepo mrijeti.”

Giorgia i senilni uncle Joe

Prvog dana ožujka 2024. televizija objavljuje kratku snimku na kojoj su mlada talijanska fašistička premijerka i ostarjeli američki predsjednik. Iza leđa im kamin. On govori o događajima u svijetu i o jednom krvavom ratu. Ali svaki put kad bi u rečenici trebao reći Gaza, on kaže Ukrajina. Prvi put, mlada se Giorgija samo strese. Drugi put, vrlo se unezgodi. Treći put, pogledom traži kameru, traži način da se iz struje isključi ovaj svijet. Da nastavimo unplugged. Fašizam teži za unplugged verzijom pripovijesti, za razlabavljenim mitom, za legendom u kojoj će se samo imena država i nacija čvrsto držati. Dok sam slušao i gledao mladu fašistkinju i senilnog uncle Joea, bio sam žalostan što Umberto Eco nije živ. On bi o ovom napisao kolumnu za dnevne novine.

Satima, danima i mjesecima
Pokušavam napisati pjesmu
O Palestini.

I svaki put se vratim na početak
Tražeći riječi kojih nema
Za Zemlju,
Za ljude,
Za djecu
Kojih nema.

Nema riječi za one
U ugarke i prah
Pretvorene.

one su sa njima
U dum izgorjele.

Odlažem olovku
I šutim,
Šutim,
Šutim…

I šutnjom slutim
Da ima jedna zemlja Palestina
Da u njoj žive ljudi
kojih nema
I da svakoga jutra
U školu polaze djeca
Koje nema.

A bilo ih je.

Da nema oblika koji me čuva, ne bi bilo ni mene.
Radomir Konstantinović

Predlažem jedan neobičan pogled. Neka nova zbirka priča Miljenka Jergovića Rat bude izložba apstraktnih slika malog formata. Skoro sva su apstraktna platna ogromna, ali ova su mala. Zašto su sva apstraktna platna velika? Neka me izuzetna povijest umjetnosti poštedi manifesta jednake zasićenosti svih dijelova slike, gubitka objekta u njenom središtu, gubitka središta uopće, prevalencije poteza-geste i svih drugih točaka po kojemu se apstrakcija emancipirala. Neka me poštedi izuzetaka i galerijskog jezika. Neka me ne demantira jedna plava markica Yvesa Kleina. Neka me zaobiđu škole mišljenja u ime jedne ideje da je apsktraktno slikarstvo iskustvu nadređeno. Linija, najprisutnija i najapstraktnija od svih, koje nigdje u prirodi nema, to je linija fronte. To je rat koji je također iskustvu nadređen. Pisac jednostavno prihvaća ovaj slikarski postupak i dogmatski piše svoje ikone. One su, sa stajališta književnosti i na bazi njene male razlike, teško prispodobive jer je čudo uporno i konvencionalno pa se onoga koji slike promatra, koji priče čita, neprestano podsjeća da čuda u ratu nema. Da se ne zaborave, da ih slučajno ne pogodi snajper, jer snajperist čeka one koji na sebe zaboravljaju, kako kaže Jozefina Dautbegović. U tim pričama, u tim jednominutnim slikovelama, ljudi nemaju imena jer nisu osobe nego svojstva pigmenta. Nema zapravo ljudi, samo razbacanih fragmenata koji žele stupiti u cjelinu. Ali nema ni cjeline. Pa čega ima? Ima jedno malo apstraktno platno koje se ponavlja redoslijedom obrnutim od vremena. Koje adaptira, od opeke iznutra gradi nebo. Jedna raketa koja u spreju, na prvoj zraci sunca, nad Tihim oceanom prosipa pogođene. Još jedna peta godina rata. Jednog drugog rata. Jedna koju je pomilovao geler nakon što je probio glavu violiniste usred misli, pa jedna sad svira violinu. Ali nema violine. Jedna koja je u kotlovnici rodila boga glinenoga i pobjegla. Jedan koji je dugo bio jedna i čekala da se njen jedan iz rata vrati, i od dugog čekanja zaspala i u snu pod srcem postala jedan i opet sve ispočetka. Ovo je malo zapetljano onima koji ne razumiju, ali će se raspetljati svakome tko zbilja želi. 

Stotine je, tisuće jednih, izobličenih, nikog drugog nema. Tko može pročitati rat, defragmentirat će možda jedno malo platno. Ali neće osloboditi grad jer rat traje i opsada nikada neće prestati. Očima drugačijim od ovih pisac hoće da to vidimo.

More je topla majka. S inicijalom “M”, oblikom
talasa i rodnice. Slikam ga enkaustikom, voskom
i peglom što u rukama postaje tihim parobrodom.
Riječi mi prilaze kao ribe površini, omamljene
svijetlom obrazinom drhturave neonske mjesečine.
I lanterni barki okupiranih tijestnom maglom.

Njišu se sve poput staniola, tek ponegdje se
uvaljaju u mazut i trave što plešu poput šeboja
u vjetru. U kukuruzno brašno kad zacvrči tiganj.
Ljubav ima stisak rakovih klješta. Dokostne boli.
I zaleti se u tebe iznenadno kao hobotnica dubina.

Kasnije je gluva tarantela, šestoosminski ples
napolitanskih žena, čiji pogledi sijeku kao škare
butina voljenih Marija, Klaudija, Silvija, Ćoćara.
Što dolaze nam sa pucketavog platna i zavode nas
noću u snovima u kojima mjesečarimo s polucijama.

Naposljetku odbjegnu u trku za Dionizom, kroz lencune,
a u ustima ostave gorki amaro, tamno mastilo sipa.
Bludimo po kamenju što žari se, poput macaklina,
bježeći u hlad taverni gdje igraju se tavle i domine.
Glasni dok opet ne padne noć i projektor ne zazuji.