Maštovitiji ljudi skloni su, nakon izvjesnog vremena, čak i bezalenim slučajnostima pripisati sudbinsko značenje. Opšte je mjesto da je književnost, prije svega – njena neopredijeljena i višeznačna priroda – drugo ime za mistifikaciju onih elemenata koji, bez vidljivog razloga i najave izranjaju ili nestaju, presudno utičući na konačni oblik određenog djela. Tako se i hronika o potonulom svijetu Dvorskog trga nije završila onamo gdje je pisac bio prvobitno planirao staviti zadnju tačku.

Dok sam na pretrpanoj polici u mojoj radnoj sobi tražio roman-intervju Otta Tolnaia, Pesnik od svinjske masti, koji mi je pisac nakon obilaska cetinjske nacionalne umjetničke galerije poklonio sa posvetom, sjetih se da sam ponovo zaboravio pozvati Sava Bjeloša, stolara, da konačno postavi još jednu policu za knjige istih dimenzija kao i prethodne dvije koje je, po mojem nacrtu, bio izrezao i sastavio od ploča medijapana. Odlagao sam postavljanje još jedne police, jer u tom galimatijasu nabacanih, broširanih i tvrdo ukoričenih knjiga, nepogrješivo sam u pola dana i pola noći, žmureći mogao pronaći svaki naslov.

U onoj sekundi dok se knjiga tvrdih žutih korica, iz sabranih djela Danila Kiša, s gornje pregrade prizemljivala, prije nego što je tresnula na parket, bljesnulo mi je sinoćno prisjećanje na priču Posmrtne počasti, objavljenu u Enciklopediji mrtvih. Dohvatio sam žutu knjigu s poda i zajedno s Tolnaievim romanom stavio je na radni sto. Odložio sam Tolnaia, i pomislio da možda i u policama knjige trebaju biti posložene po afinitetu i bliskosti njihovih autora, a ne po abecedi ili žanrovskom principu.

Knjige, kao i djeca, imaju sopstveni život nezavisno od svojih stvoritelja: nekako sam bio siguran da je Kišu ugodno pored Tolnaia, koji je pet godina nakon njega rođen u Kanjiži, gradiću četrdeset pet kilometara udaljenom od Subotice. Uzeo sam Enciklopediju mrtvih, posljednju knjigu desetotomnog izdanja zagrebačkog Globusa i beogradske Prosvete, koja je publikovano prvog januara 1983. godine. Iznad impresuma, na trećoj stranici, pečat je Centralne narodne biblioteke Đurđe Crnojević. Kišovu knjigu nijesam vratio nakon petnaest dana, prema pravilima iznajmljivanja štampanih stvari iz nacionalne biblioteke – zgužvao sam pisanu opomenu koju mi je na kućnu adresu donio poštar poslije dva mjeseca – jer u cetinjskim i titogradskim knjižarama nije se moglo naći drugo izdanje Enciklopedije mrtvih.

Prelistavajući Enciklopediju mrtvih zaustavio sam se na trećoj stranici priče Posmrtne počasti: na mjestu gdje sam grafitnom olovkom bio obilježio dio složene rečenice: “Smrti se ne podvaljuje”. Cijeli pasus sam označio uspravnom linijom na margini, uz koju sam još stavio zvjezdicu. Kao što će sluga Božji samo što baci pogled na bogoslužbeni tekst naizust otpjevati Herumivsku pjesmu tako sam i ja mogao, od riječi do riječi, ponoviti cijeli govor Ukrajinca Bandure, mornara i revolucionara, na sahrani Marijete, kurve koja je ordinirala u hamburškoj luci.

Zamislio sam i mizanscen sa lijesom zatrpanim svježim cvijećem ubranim iz staklenih bašta, vrtova periferijskih vila, botaničke bašte, ali i ton propovjednika koji je pored gorčine osjenčene klasnim usudom očitovao i himničnu patetičnost obožvatelja Jahve, iz starozavjetnih psalmi. Bandura poput kralja Davida, reinkarniranog u Nestora Mahnoa, anarhističkog lidera iz njegove domovine, oplakuje zlu kob Marijete i istovremeno je slavi što je, na svoj način, bila na usluzi namjernicima svih vjera, nacija, boja i nijansi, “kao pečat sveopšteg bratsva među ljudima”. U svom emocionalnom opisu lučke kurve, Bandura u skoro mističnom nadahnuću izgovara još jednu biblijsku parabolu, da “između njenih nježnih butina protekla je reka vrele sperme, i slila se u njenu toplu vaginu kao u matičnu luku svih mornara, kao u utoku svih reka”. Stare kurve su, za koje pisac kaže da niko bolnije od njih ne osjeća prolaznost puti i “preteću katastrofu raspadanja”, Bandurin propovijed prekidale sa kratkim histeričnim jecajima. Ali njegova misao:“Smrti se ne podvaljuje”, nije se usadila u srce i duše ucvijeljenih pokajnica što su ispraćale Marijetu, proletersku kćer od majke pralje i oca propalice, koji ju je sâm usud rođenja neminovno vodio prema pristaništu brodova i mornarima.

Bandura je, pod uticajem nedavno pročitane Baudelaireova knjige Cvijeće zla, remek djela “strasti, umjetnosti i poezije”, poistovjećujući Marijetu s Jeane Duval, kurtizanom, mulatkinjom, u koju je bio zaljubljen prvi pjesnik simbolizma, naredio ucvijeljenim pokajnicama, da prije dolaska na sprovod lučke kurve do vječne kuće usput opustoše staklene bašte i periferijske vile. Bandura je u tom trenutku pomislio da nije pravedno što i on Marijetinu, najslavniju kurvu hamburške luke, njenu mliječno blijedu put, naslijeđenu od prusko-poljskih predaka, nije proslavio kao što je slavni slavni pjesnik noći, sifilističar, opjevao svoju mulatkinju.

Bandura je pisao poeziju, po uzoru na ruske futuriste: služio se žargonima podzemlja, zelenih pijaca, trgovačkog esnafa, kombinući ih vulgarnom igrom riječi, stvarajući vlastite kovanice. Svoje uratke čitao je samo uskom kružoku anarhista, polukonspirativno, jer poezija revolucionara, čak i angažovana, razvodnjava akcionu matricu borbe za promjenu svjeta. Izlomljene ritmizirane versi nastavio je zapisivati i u vrijeme katastrofe anarhističkog pokreta Nestora Makhnoa. Stihovi, jezički i semantički kalamburi, vizuelno su podsjećali na tanka ovčija crijeva, koja je naručivao tri puta sedmično u doba galopirujuće devalvacije u mornarskoj kantini. Nervozno ispisana šiljasta slova, s minijaturnim ilustracijama izopačenih ljudskih lica na gornjem lijevom uglu bloka za pisanje, služili su mu kao terapija od noćnih demona koji su se umnožavali nakon što je do njega, sa zakašnjenjem od šest mjeseci, stigla strašna vijest da je Čeka, po naređenju Lava Trockog, na prijevaru pobila cjelokupni vojni stab Nestora Makhnoa, za vrijeme dogovorenog mirovnog sastanka anarhista i boljševika.

Danilo Kiš, autor priče Posmrtne počasti, koji u Autobiografiji kaže da je on “etnografska retkost”, od oca Jevreja i majke Crnogorke, zbog fabule – u kojoj je Bandura prvenstveno narator a ne glavni lik – ili praznovjerja, nije naveo tri važne činjenice zbog koje bi Banduru učinilo literarnim likom ravnim gotovo Mendelu Osipoviču. Ništa nije nagovijestio o Bandurinom mutnom porijeklu: nije pomenuo njegovog oca Osipa, Židova iz Odese ni majku Rimu, Ukrajinku iz Harkova. U drugačijem prosedeu Danilo Kiš bi sigurno spomenuo Badurinu maniju gonjenja koja je uzela maha poslije pokušaja trovanja azijskom biljkom Gelsemium elegans, koju su još agenti ruske carske Ohrane nazvali “travom srcolomkom”, i da je u svakom novom licu vidio agenta GPU, boljševičke tajne policije, kako su zloglasnu Čeku preimenovali 1922. godine. Posljednjih mjeseci života, nakon što su ga otpustili iz duševne bolnice u Hanoveru, potražio je utjehu kod paroha Ruske pravoslavne crkve, Georgija Uspenskog, bijelog emigranta koji će ga sahraniti na dijelu gradskog groblja predviđenog za ortodokse, sa drvenom krstačom na kojoj će pisati: Osip Bandura 1885-1929.

Pisani trag o poluđelom anarhisti ostala je još u iskrzanoj Knjizi krštenih, vjenčanih i umrlih, podijeljenoj velikim krasnopisnim ruskim slovima. Djelovi Knjige krštenih i vjenčanih pravoslavnih parohijama – odvojene praznom stranicom – bile su gotovo prazne, a u trećoj odvojenoj rubrici upokojenih ruskih emigranata, nizala su se imena bijelih oficira, bivših carskih činovnika, njihovih žena, profesora, prijestoničkih baletana i glumaca, trgovaca, bivših agenata Ohrane. Protojerej Uspenski je na vrhu sedamnaeste strane rubrike upokojenih, upisao: Osip Bandera, mornar, rođen u Odesi 14. maja 1892., umro 15. oktobar 1929. godine.

Dok je Danilo Kiš istraživao i skicirao likove Posmrtnih počasti, nije mogao naslutiti sudbinsku povezanost sa svojim književnim likom Osipom Banderom, kao što je to bio slučaj sa naslovnom pričom Enciklopedije mrtvih, gdje je opisujući sakrom oca naratorke doslutio sebi istu dijagnozu bolesti, koja se počela razvijati upravo u vrijeme dok je pisao pripovijetku. Jer, pisac Posmrtnih počasti će umrijeti na isti datum šezdeset godina nakon Osipa Bandure, 15. oktobra 1989. godine.

Osim datuma smrti, Danila Kiša će s Ukrajincem povezati miješano etničko porijeklo i preobraćenje na samrtnoj postelji. Istina, Bandurino odbacivanje Boga pod uticajem roditelja, koji su bili sljedbenici anarhističkog princa, nekadašnjeg carskog paža, Pjera Kropotkina, posisano je s majkinim mlijekom, dok je odnos jevrejskog dječaka crnogorskog imena i mađarizovanog prezimena, prema religiji bio nestalan i protivrječan. Krstio se kao četvorogodišnjak u pravoslavnoj Uspenskoj crkvi u Novom Sadu, u vrijeme antijevrejskih zakona i holokausta u Mađarskoj, i kasnije je u školi slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. No, Milica Dragićević Kiš, s obzirom da je nacistički rasni zakon predviđao da u mješovitim brakovima sin smatra pripadnikom očeve vjere, za svaki slučaj je od ostataka jorganske svile sašila Davidovu zvijezdu, koja je dječaka podsjećala na maslačak.

Četrnaestogodišnjem Danilu Kišu srušiće se sve iluzije o postojanju nadnaravnog bića i vječnog života: “Posle smrti moje majke i posle tri ili četiri godine njene patnje ja više ne verujem u Boga. Ovako sam to formulisao: ako neko kao što je moja majka mora da pati toliko dugo i toliko mnogo, to je dokaz da Boga nema.”

Na dvadesetogodišnjici smrti Danila Kiša, u cetinjskom časopisu Ars 4-5/09, drugom broju časopisa koji je tematski bio posvećen životu i djelu pisca Grobnice za Borisa Davidoviča, objavljen je esej, Smrti se podvaljuje, potpisanim pseudonimom Danijel Sam, koji je zapravo došao anonimno na adresu redakcije četiri godine ranije, povodom sedamdeset godina rođenja crnogorsko-mađarskog pisca srpskog jezika, ali ga je glavni urednik časopisa, Mladen Lompar, odbio, jer je neprimjereno objavljivati tekstove pod pseudonimom pored klasika moderne književnosti i Kišovih prijtelja: Josifa Brodskog, Claudia Magrisa, Gyorgia Konrada, Petera Esterhaziya, Mirka Kovača, Borislava Pekića, Mira Glavurdića, Marije Čudine, Milana Milišića, Predraga Matvejevića, Boža Koprivice…

U drugom tematskom broju, u kojemu je bilo priloga i mlađih relativno nepoznatih autora, glavni urednik je pristao da se uvrsti tekst Danijela Sama, iako je vjerovao da je u pitanju jedan od pseudonima Mija Popovića, urednika poezije u Arsu, koji je i ranije objavljivao polemičke tekstove pod raznim pseudonimima, pa i polemisao sâm sobom, u maniru Fernarda Pessoa. (Kolumnista dnevnog lista Vijesti B. B., u novinskom prikazu Arsa 4-5/09, u jednoj rečenici se osvrće na tekst Danijela Sama. Po njegovom mišljenju tekst, Smrti se podvaljuje, odudara od koncepcije tematskog broja, jer je odveć politizovao sahranu Danila Kiša, koja mu je samo bila povod za difamaciju svojih političkih neistomišljenika.)

SMRTI SE PODVALJUJE

Gle, gle, govorili su, sad će ga secirati: biće to zabavno. Na isti način, znate, gospodo, svaki spektakl zabavlja ljude: oni na isti način idu u marionetsko pozorište, na karneval, u Komičnu operu, na veliku misu, na sahranu.

M. A. Voltaire

Danilo Kiš, u knjizi razgovora i svjedočenja, Gorki talog iskustva, ističe: “Nemam dece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom.” U ovoj rečenici očituje se istovremeno rezigniranost, fatalizam i povlašćenost “izabranog izgnanstva”. Kiš je svoju prvu pjesmu s devet godina napisao na mađarskom jeziku, ali je poslije povratka na Cetinje 1947. ponovo počeo da sanja i piše na jeziku svoje majke. Mnogo godina kasnije, zbog mutne genealogije, filojudaizma i navodnog plagijatstva Grobnice za Borisa Davidoviča, a ne zbog proširenog polja realnosti u pravcu fantastike – koja ne izvire iz srpskog romantizma – beogradski književni kritičari i kulturtregeri su u ovom prosedeu prepoznali tuđe rasno-vjersko-nacionalno opredjeljenje. Stoga je ogorčeni pisac kazao da bi ga najradije uvrstili u hebrejsku literaturu, “i naterali me da pišem ako ne na hebrejskom, a ono na jidišu”.

Ideolozi nacionalne kreposti ne dopuštaju da se pisac opredjeljuje samo jezikom već i odnosom prema uvriježenim nacionalnim kanonima, pa su Kišov nenacionalistički, evrocentrični način mišljenja, proširen u Vavilonskoj biblioteci, smatrali lažnim i neodrživim. No ispod tog sociološkog, etnološkog i mentalitetskog amalgama pomaljala se još veća nesnošljivost prema onoj vrsti talenta koji izmiče svakoj dotadašnjoj generalizaciji. Jer, Kišov talenat i erudicija, naslonjeni na iskustva evropskog i američkog romana, sa majstorskim korišćenjem i trikovanjem dokumentarističke građe, duboko su uznemirili pisce i književne arbitre koji su istovremeno namigivali prema partijskim komitetima i nacionalističkim lobijima. Jer sâm umjetnički talenat, ukoliko iskače iz dotadašnjih estetskih, formalnih i koncepcijskih narativa je sumnjiv, iritira konvencionalni način mišljenja, bez obzira je li kafkijanski introvertan, boemski razbarušen, apolitičan ili ideološki ostrašćen.

Još od doba Heraklita, jedinstveni blistavi i tamni dar, koji dovodi u pitanje naslijeđene kanone, mora platiti izvjesnu kaznu za svoju drskost i nadobudnost. Jer, u sjenci nemilosrdnih borbi između vjerskih fundamentalista i ateističkih dogmata, monarhista i republikanaca, rasista i kosmopolita, vodi se još jedan stoljetni spor koji je više u instinktivnoj nego svjetonazorskoj sferi: između nekonvencionalnih, neprilagodljivih duhova i onih koji gorljivo pokušavaju održati postojeće stanje stvari. Njihovi nesporazumi nijesu nužno ideološki, jer su politička opredjeljenja mediokriteta, vođena klijentelizmom ili zastrašena višim autoritetom promjenjiva, dok su preosjetljivi i odveć maštoviti duhovi teško uklopljivi u bilo koju interesnu ili političku grupu.

Danilo Kiš je svoju uznemirujuću različitost spoznao još kao mali Jevrejin, koji je kršten u pravoslavnoj crkvi, a rano djetinjstvo proveo u katoličkoj Mađarskoj. Na Cetinju su ga u početku – dok nije i sâm pokazao montanjarsku gordost – poprijeko gledali mladi besprizornici, jer je u govoru zanosio stranim akcentom, i onako tanak, dugačak, s dugim koščatim rukama, konjskim licem i tršavom gustom kosom nalik na pucvalu, razlikovao se od svojih vršnjaka. I na studijama svjetske književnosti u Beogradu, iskače iz šablona među ostalim dekadentnim prijestoničkim tatinim sinovima i ambicioznim provincijalcima iz srpskih i crnogorski varoši. Piše eseje o Verlainu i Petöfiju, druži se sa slikarima, piscima, muzičarima okupljenih oko Leonida Šejke, a uveče po skadarlijskim kafanama recituje Cvetajevu i Baudlera. I u neko zla doba noći nasrtljivim ispičuturama pokazuue da je dobro usvojio fakinski udarac Caka Crvenka, čuvenog cetinjskog tučaroša – udarac čelom u nos – koji su u Beogradu zvali “liverpulski poljubac”.

Kiš u Času anatomije kaže, “šta je to talenat nego upravo odstupanje od kanona”. No, istinski talenat sumnjiv je sâm od sebe, sâm po sebi, čak i kad žudi za priznanjem i ljubavlju. (Umjetnički talenat uvijek izvire iz jedne vrste preosjetljivosti, i najčešće ima nasušnu potrebu da bude javno primijećen, obožavan i voljen.) Fraza da je istinski talenat blagoslov i proklestvo, potvrdila se i u sudbinama Tina Ujevića i Branka Miljkovića, koji su bili apolitični, i ništa u njihovoj genealogiji, duhovnoj i etničkoj, nije bilo sporno ili sumnjivo. Tin je skitao između Pariza, Zagreba, Beograda i Sarajeva – jednu knjigu je objavio u Nikšiću – a Miljković, mladi pjesnički princ, obožavan i preziran, zbog svog antipartijskog stava i noćnih ludovanja, pobjegao je iz Beograda u Zagreb, gdje će ubrzo pronaći jedno svoje drvo u šumici na Ksaveru. “Ubi me prejaka reč”, posljednji je stih njegove testamentarne pjesme Epitaf.

Nepune dvije decenije nakon Miljkovićeve smrti, Danilo Kiš je sa suicidnim mislima prispio u zagrebački hotel Palas. Provodio je dane u hotelskoj kafani, preko puta Zrinjevca, u društvu svojih književnih prijatelja i nekoliko zagrebačkih Cetinjana, sve dok mu je ponestalo novca za hotelski pansion. Prvo je prihvatio, a onda odbio ponudu Paja Spasića, njegovog cetinjskog komšije, da mu režiser Veljko Bulajić, preko moćnog Jadran filma, podmiruje hotelske račune. Kiš se izvinio Spasiću: ipak, ne može prihvatiti pomoć, jer bi ga njegovi neprijatelji mogli povezati s komunističkim tajnim fondovima. Onda je pisac Grobnice za B. D – za razliku od pjesnika Balade ohridskim trubadurima, kojega su iz Zagreba u Beograd vratili u lijesu – iz Agrama otputovao u Francusku.

Kišovi prijatelji koji su izbliza – i iz telefonskih razgovora s Pascale Delpech – pratili njegove posljednje dane, nijesu bili sigurni je li se njegovo adolescenstsko odricanje Boga, koje je bilo reakcija na majkinu smrt, u predsmrtnim danima pokolebano pred zjapećom provalijom ništavila ili je priklon pravoslavlju i Beogradu, bilo ponovno sjedinjenje s majkom, i potvrda pripadnosti srpskohrvatskom književnom jeziku, koji je nominalno nestao raspadom Jugoslavije, nepune dvije godine poslije piščeve smrti.

Kiš je u neku ruku do kraja njegovao svoju “uznemirujuću različitost”, ali nije postao apartid, poput Josifa Brodskog, ruskog pisca židovskih korijena, koji se odrekao i ruskog jezika, a onda zavještao da ga sahrane u Veneciji. Mirko Kovač u pismu Filipu Davidu, kaže da je Kišov pogreb u Beogradu “ pogrebni dekor, spektakl na groblju, nespojiv s njegovim duhom i njegovim životom”. Grobovi izgnanika nijesu bili samo njihov usud nego i predmet sporenja među narednim generacijama. Dante – na čiji grob je pretendovalo sedam gradova – odbio je da ga Firenca pomiluje pod uslovom da se u vjerskim ceremonijama tretira kao javni grešnik. No, na njegovom grobu su uklesani stih Bernarda Canacia: parvi Florentia mater amoris. Zato Kovač dodaje da bi mu bilo draže da je Kiš sahranen u Parizu ili “barem na Cetinju gdje je zasigurno teško živjeti, ali bit će da je u grobu tamo zasigurno ugodno ležati”.

Dobro upućeni Cetinjani još tvrde da se Kiš dugo dvoumio oko mjesta vječnog počivališta. Utjehu za svoj nostalgični lokalpatriotizam našli su u Kišovoj posljednjoj osveti bardovima beogradske književne čaršije: mnogi koji su ga optuživali za plagijat došli su da mu odaju posmrtnu počast i sahrane ga u Aleji zaslužnih građana. Isti oni pisci, novinari i kulturtregeri, koje je pisac Grobnice za Borisa Davidoviča nazivao svinjama, dinjama, vlasima, pigeonima, trustom pilećih mozgova, klevetnicima i plaćenicima.

Doček piščevog kovčega u Beograd, kao u Borhesovom Alephu, u kojemu se ogledaju mijene čitavoga Kosmosa, organizovali su Udruženje knjjiževnika Srbije i Srpska pravoslavna crkva, korifeji narodnjačkih pisaca i duhovnika, koji su se gnušali njegove erudicije, mutnog porijekla i kosmopolitizma. Sin Eduarda Sama, vratio se na mjesto zločina: kao okrivljeni i iskupljeni. Prijatelji Danila Kiša, studenti književnosti i anonimni čitaoci bili su vidjivo potrešeni, a ostali, u tamnim odijelima, okrupnjali od godina i važnosti, doimali su se ceremonijalno ozbiljni. Nacionalistički bard B. C. jedan od glavnih propagandista Antibirokratske revolucije – populističkog pokreta koji su zajedno pokrenuli komunistički dogmati-rusofili, nacionalisti i klerikalci – nije uspio zadržati dostojanstvenu masku i trijumfalno se smijuljio: “Vide li ti kako smo Kišku pridobili za našu stvar.”

Sâm Kiš bi u drugom dopunjenom izdanju Enciklopedije mrtvih, opisao ovu scenu,, pa i cijeli ritual sopstvene sahrane, s prepoznatljivom mješavinom ironije i patetike, pravih i lažnih citata, upotrebe vanknjiževnog materijala. Opet bi se očitovala erudicija, smisao za paradoks pisca Enciklopedije mrtvih, koja je svojevremno uznemirila književne i kulturne autoritete, a onda se iz javnih medija potisnula u prijestoničke kafane. Pogrebni spektakl u Aleji zaslužnih građana imao je svoj pretekst bezuslovnog vraćanja sina Eduarda Sama u glavni tok nacionalne književnosti – za razliku od pokajničkog statusa koju su vladari Firence zahtijevali od Dantea – koje je podstaknuto njegovim odlikovanjem Republike Francuske Ordenom umjetnosti i književnosti. Tako su i u Beogradu mjerodavne osobe u pitanju književnosti i nacionalne kreposti pohitali da preduhitre fizički odlazak Danila Kiša i dodijele mu Sedmojulasku nagradu, uspostavljenu u čast antifašističkog ustanka u Srbiji, i izaberu ga za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.

Pisac Časa anatomije mogao je precizno, do najmanjeg treptaja, secirati psihologiju i namjere prisutnih pratilaca na groblju, čak predvidjeti i njihov međusobni raspored oko groba. Ko će koga ćutke, ispod oka, pogledivati, ne obazirući se na to što je sâm ritual sahrane magnovenje pred vratima vječnog života ili bezdanom jamom ništavila. Jer su se od vremena polemike oko Grobnice za B. D. mnogi među “pokajnicama” u Aleji zaslužnih građana mimoilazili na groblju, bez pozdrava, kao što je to bilo u Bermudskom trouglu između kafana Šumatovac, Pod lipom i Grmeč, koje se ukrštaju sa redakcijama Politike, Borbe i Radio Beograda.

Pojanje i čitanje molitve pokojniku je mogao ličiti nekom omnibus-filmu iskidanom slikama krštenja četvorogodišnjeg dječaka u Uspenskoj crkvi, kojemu sveštenik sipa vodu na tjeme, zapijevajući uz miris tamjana. Ukazalo bi mu se trepernje svijeća i lica svetaca na ikonostasu, i rituali malog katehizisa, dječje biblije na mađarskom jeziku, ministranti u čipki i satenu, u svečanom dijalogu na latinskom, pa i “to pevanje pastve, taj harmonijum, čiji su zvuci uznosili dušu u nebesa”.

No čitanje molitve na staroslovensom koji se Kišu u djetinjstvu doimalo mekšim, čulnijim od katoličkog katehizma, na njegovoj sahrani imaće kamijevski obrat: umjesto mirnog okruglastog panonskog popa koji sliči paoru, ima meku ruku i topli glas poput trepetave svijeće u čijoj su pozadini vizantinske ikone, od zemaljskih grijehova će ga otpuštati i preporučiti carstvu nebeskom grubi raspućinovski lik, čiji sljedbenici tvrde da njegovo monaško ime na grčkom jeziku znači “dva voda vojske”. Episkop bački Amfilohije – kasniji mitropolit crnogorsko-primorski – jerej krupne kosmate lobanje grubim je seljačkim rukama mahao kandilom iznad lijesa, i nakon molitve za upokojenog, krupnim svečanim glasom, najavio mu vječni život: “Sahranjujemo Te u vječno pamćenje, da bi Te sačuvali, ne prosto u jeziku postanja i umiranja, kao Ti Hanu Kšiževsku, i druge Tvoje tragične junake, nego u jeziku Vječnoga života.”

Amfilohije se poslije sahrane pohvalio najtiražnijim beogradskim dnevnim novinama da je bio Kišov duhovnik, iskupljenik, poput mon seigneura Jacquesa, biskupa od Pamijera, koji Barucha Davida Neumanna privodi Hristovoj vjeri. Između redova budući mitropolit crnogorski će nagovijestiti da je pisca Grobnice za Borisa Davidoviča spasavao od demona judaizma, agnosticizma i evropejstva, tog “trulog svijeta, zadojenog duhom nekrofilije, u mrtvačnici zemaljskoj.” Kosmopolitizma, koji je izvirao iz demonskih fragmenata Vavilonske biblioteke: ironijske i parodijske postmodernističke metafikcije i intertekstualnosti odnosa između istorijske činjenice i iskustvenog događaja, koji po svom duhu izlaze iz nacionalne duhovnosti.

Fabuliranje režimske štampe o duhovnoj bliskosti etnofiletiste – koji tvrdi da se Evropa zavjerila da uništi Srbe jer su sačuvali “najdublje pamćenje” – sa piscem koji je više od svih savremenika zajedničkog jezika imao akmeističku “čežnju za evropskom kulturom”, dogodio se u jednom od izuzetnih vremena burnog balkanskog dvadesetog stoljeća. U prvom poskomunističkom “događanju naroda”, u kojemu istina i laž, kao i u književnosti, imaju samo stilske, retoričke funkcije. Smrt i veliki politički i ideološki prevrat, koji su srušili jednu naizgled tako moćnu državu, ukrstili su puteve pisca Grobnice za Borisa Davidoviča, i sljedbenika Nikolaja Velimirovića – koji je napisao da je Jevrejima Hristova “nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz vekove iz zemlje u zemlju” – po riječima Amfilohijevom najvećeg Srbina u osmovjekovnoj istoriji poslije Svetoga Save.

Zapravo je samo pogrebni ritual mogao uglaviti susret Danijela Kiša, kojemu je majka pri krštenju dala ime po prvom crnogorskom modernisti-državotvorcu knjazu Danilu, i potomka moračkog seljaka koji je igrom sudbine – poput njegovog duhovnog uzora Nikolaja – umjesto u vojsku završio u vjerskoj školi. Istina, dječak rođen u Panoniji slušao je iste priče poslije dolaska na Cetinje, kao i čobanče iz Gornje Morače. Danilov đed Jakov, pripovijedao mu je o mitskim junacima, natpritrodnim bićima Crne Gore, prokletome caru Dukljanu, Međi Vuka Manitoga, Ivanu Crnojeviću, Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću.

Mladog Danila, koji je u gimnaziji pisao moderno poeziju i prevodio mađarske, ruske i francuske pisce, Jakov Dragićević – čiji je sin Risto, direktor državnog muzeja, bio domaćin A. A. Dormolatova na Cetinju, na jubileju stogodišnjice Gorskog vijenca – podučavao je i kako se drži gudalo gusala, premda mu je u isto vrijeme Kotoranin Simonuti davao prve časove sviranja violine. Mladić je posebno volio da mu đed priča legende o Gospodaru Crnojević Ivu, koji je jednom sa svojom svitom krenuo u lov ispod Oboda, na mjestu odakle izvire Rijeka Crnojevića. Iz jedne pećine izašao je ogroman, potpuno mokar divlji jarac. Rogati mužjak je sa sebe stresao vodu, Ivo ga je pogodio strijelom, i u tom času iz pećine je provalila ogromna bujica koja se pretvorila u rijeku koja i danas uvire u Skadarsko jezero. I kad je suva godina i odjednom udari dažd đedovi preci su govorili da je propištio Ivo Bogu pod prijestolom gledajući muku sirotinje, i onda je nebo suze proronilo. Još su vjerovali kad zapište zimski vjerovi da Gospodar Ivan oštri svoj mač, a oni koji su zoru prevarili na Đurđevdan vidjeli su ga kako šeta na ruševinama grada Oboda, nekadašnje prijestonice Crnojevića. Danila su jednako uzbuđivale priče o zduhačima koji su vodili bitke sa nečistim dušama: o Špurelji iz Rovaca, što je pričao sa zmijama, okupljao ih oko kruga koji je obilježio štapom, dogovarao se i svađao s zmijskim carem koji je na glavi imao bijelu krunu nalik cvijetu trešnje.

Đed Jakov, koji je i sâm pisao epsku poeziju, Danilu je još pokazivao i četvrtasti tvrdi rukopis svog izvanjeg ujaka, Marka Miljanova, koji “zbog rečeničnih nizova bez paragrafa i odsustva interpukcije liči na tekstove na glinenim pločicama”. Ova “etnografska retkost”, u kojoj se miješaju nasljeđe pisca voznog reda državnih željeznica, koji je koračao poljima zamišljen, zamahujući visoko štapom… idući za svojom zvijezdom, i vojvode koji će se opismeniti u pedesetoj godini i slavi svog mača dodati slavu pera, te jedne amazonke koja posjekla turskog vojnika u ratu, u Kišu je još više podstakla urođenu preosjetljivost prema lijepom i banalnom, ranjivom i nasilnom. S večeri svirao je Paganinija, prevodio Marinu Cvetajevu, Verlaina, Petôfija, a izjutra se tukao s najjačim školskim mangupima, koji su izazivali štrkljastog neuhranjenog momčića smiješnog prezimena i neprepoznatljivog naglaska.

Ukoliko se vjerovanje australskih urođenika, animista, odnosi i na ostale vjernike i neznabošce: da tek umrli čuju i vide žive u njihovoj blizini, pisac Grobnice za Borisa Davidoviča, čiji citati i reference čine jedinstvenu potku dokumentarnog i fantastičnog koje oživljavaju drugačiji svemir, u protivrječju svijesti i bića, razuma i besmisla, sâm sebe nije prepoznao na sopstvenom je pogrebu. No svakako je dobio inspirativnu potku za dodatak u novom izdanju Enciklopedije mrtvih. Avangardnog pisca, koji pravi otklon od znanstvene i religijske slike svijeta, za vječni život preporučuje teolog-ratnik, crnorizac grubog izgleda, opsjednut Kosovskim mitom, prepunom deseterečke patetike, banalnih metafora i opštih mjesta, iz kojih ne izvire protivrječnost, dvostrukost, nesigurnost.

Kišova priča, dodatak prvom izdanju Enciklopedije mrtvih, u tematskom smislu bi se nešto razlikovala od drugih cjelina, prije svega zato što se događa u vrijeme, do juče nezamislivog saveza, komunista i kleronacionalista. No osnovni duh pripovijetke bi korespondirao sa ostalim cjelinama prvog izdanja Enciklopedije mrtvih, jer bi još jednom potvrdio da je svaki dogmatizam, vjerski i ideološki, šizofren i uzročno povezan. Smrtno neprijateljstvo crnog i crvenog dogmatizma je sekundarno, promjenjivo, zavisno od mnogih uslovljenosti vremena u kojima djeluju: zato je skepticizam jedini njihov trajni neprijatelj. Mnogo su češći bili primjeri transfera između pripadnika radikalno lijevih i desnih ideologija – sjetimo se Staljina i Musolinija – nego njihov otklon prema demokratskim političkim strujama. Jer, osnovni eros svakog dogmatskog mišljenja je nekontrolisana moć, koja nije ograničena nijednom suparničkom, prirodnom i natprirodnom silom.

Stoga su teolozi zadojenii svetosavskim etnofiletizmom Nikolaja Velimirovića, mrzjeli komunistički ateizam, ali su istovremeno bili fascinirani – ne samo uplašeni – svemoćnim, svevidećim komunističkim tajnim službama. Operativci Udbe i KOS-a nijesu morali trošiti mnogo riječi da ubijede mlade teologe za neku vrstu saradnje – prijateljske ili agenturne. Tako je i mladi teolog Risto Radović, dobio pasoš za putovanje u inostranstvo, bez potvrde o odsluženju vojnog roka, što je ranih šezdesetih godina, u vrijeme Aleksandra Rankovića, bila privliegija samo saradnika Službe i pripadnika partijske aristokratije.

M. Mališić, zamjenik načelnika Treće uprave Udbe, koji je odobrio Radoviću putnu ispravu dobijao je i previše informacija o kretanju nemirnog teologa, koji je iz Beograda otišao na postdiplomske studije u Bern i Rim, a onda u Grčku. Još u to vrijeme Radovićevi suparnici iz crkvenih redova – koji su imali paralelne veze u tajnoj policiji – ispod glasa su svojim pouzdanicima prenosili da mu je upravo Mališić dodijelio šifrovano ime Pukovnik, u doba vojne hunte, na čijem su čelu bili pukovnici Pattakos, Papandopoulos i Makerezos. (Bivši načelnik Druge uprave S. Spasić, nakon pada komunističkog jednopartizma, na beogradskoj BK televiziji, tvrdio je drugačije. Kodno ime Pukovnik pripadalo jednom drugom jereju, a da su službenici Udbe smislili klasičnu dezinformaciju da bi podstakli nesigurnost i surevnjivost u Crkvi, i tako uslovljavali Amfilohijevo napredovanje u crkvenoj hijerarhiji.)

No zastupnici prve teorije dokazivali su da je Risto Radović, u kaluđerstvu nazvan Amfilohije, svoju monašku i svešteničku karijeru počeo graditi tek nakon što je pukovnički trijumvirat izveo državni udar, ukinuo ustav, zabranio političke stranke, i protjerao iz zemlje kralja Konstantina Drugog. Hunta pukovnika je za neprijatelja države proglasila ateizam, rokenrol i hipi pokret. Uhapšeno je više od deset hiljada Grka, a posebno su neprijateljstvo pokazivali prema Titovoj Jugoslaviji. Mnogi njeni građani s prebivalištem u Grčkoj – među kojima je bio i Stjepan Bobek, tener Panateikosa – proglašeni su personama non grata.

Uprkos tome, Amfilohije je u vrijeme vojne hunte, pod pokroviteljstvom episkopa Prokopija, koji je bio glavni vikar grčke ratne mornarice, vanredno napredovao u crkvenoj hijerarhiji. Od đakona ga, za samo par godina, unapređuju u arhimandrita – u vojnoj hijerahiji je to jednako avanzovanju narednika u pukovnika – i dodjeljuju mu dvije parohije, iako je običaj u pravoslavlju da su crkvene oblasti pod upravom mirskih sveštenika a ne monaha! Prokopije je slutio da je njegovom štićeniku milija crkvena i politička vlast od monaškog zavjeta i duhovnog podvižništva: da će se u mnoštvu sljedbenika kulta Svetoga Save, na propovijedima, u crkvama, na trgovima, u velikim evropskim metropolama, osjećati ugodnije nego se u askezi monaške kelije.

Amfilohijeva znatiželja da upozna Evropu, nauči strane jezike, nije bila nadahnuta duhovnim i kulturnim dostignućima Zapadnog svijeta, nego željom da bolje upozna civilizaciju, koja vjekovima marginalizuje tekovine Vizantije, Trećeg Rima, ruskog i srpskog svijeta. Što je duže boravio u evropskim zemljama sve više je bio uvjereniji da je cjelokupna Zapadna tradicija, od srednjevjekovnog cezaropapizma, renesanse, baroka, do prosvjetiteljstva, Francuske revolucije, modernističkih pokreta, liberalizma i kulture ljudskih prava, zadojena duhom dekadencije, razvrata i nekrofilije.

Pod starost je obigravao i Latinsku Amerike: učio španjolski jezik kako bi u argentinskoj provinciji Ćako, u pravoslavlje prevodio domorodačke Indijance, koje regrutovao za sveštenike Srpske pravoslavne crkve. Jer, među potomcima naše stare emigracije čiji su preci u Argentinu stigli početkom dvadesetog vijeka, bogosluženja je vršio jedan sveštenik obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve, koji je porijeklom Crnogorac.

Amfilohijev stvarni nespokoj koji ga je još više tjerao na putešestvija bio je podstaknut nespokojem što je ostao stranac u gradu gdje je stolovao kao mitropolit na katedri Svetoga Petra Cetinjskog. U trideset godina povremenog boravka u manastiru Rođenja Presvete Bogorodice, nijednom nije prošetao Njegoševom ulicom i Dvorskim trgom, centrom stare prijestonice Crnojevića i Petrovića Njegoša. Jer, Cetinjani mu nijesu bili zaboravili slavljenje Badnje večeri 1991. s Arkanom, komadantom paravojnih Tigrova, za kojim je bila raspisana crvena Interpolova potjernica. Iste godine Amfilohijeve pristalice su na Petrovdan vatrenim oružjem ranili dvojicu mladića koji su protestvovali protiv mitropolitovih vulgarnosti o nacionalnim Crnogorcima: “ne pravi se pita od govana”, “crnogorska nacija je nastala u Titovom Jajcu”.

Amfilohije je nesporazume sa Cetinjanima posebno teško podnosio, jer on je sebe smatrao nasljednikom Svetoga Petra Cetinjskog, pa je sebi dodao i staru titulu arhepiskopa cetinjskog. No poslije svih stranstvovanja, duhovnog i ritualnog iniciranja svetosavljem, Amfilohije je mentalitetski Crnogorac izdanak epske i plemenske tradicije, koja pamti i usmeno prenosi s koljena na koljeno sjećanja na sahrane poznatih ljudi, govornike, lelekače i tužbarice. I u zrelim godinama ostale su mu dječačke fascinacije bastadura, pretencioznih rječitih muškaraca koji su ponekad silom nasramotu tražili momenat pažnje na svečanim prigodama, veseljima ili žalostima: političkim skupovima, svadbenim zdravicama, lelecima i govorima na sahranama.

U Crnoj Gori, do polovine dvadesetog vijeka, u sredinama sa živom epskom tradicijom, smrt je istovremeno bila tragedija i svečanost, gotovo neuporediva sa drugim društvenim događajima. I najveća sirotinja je štedjela novac za “ukopnu robu”. Ritual pokajanja se pretvarao u pravi pučki teatar, u kojemu su govornici, lelekači, tužbarice, često uzimali pokojniku glavnu ulogu. Oni su imali posebnu stimu u narodu, poput rapsoda u Staroj Atini. (Prirodni ambijent epske nekrofilije je u prostoru tragičnog, komičnog i patetičnog: Joko Prosedoljac će prije smrti tražiti od svoje sestre Đurđe, dok je uzimao želju od svijeta, da ga tuži, jer kad umre neće je neće moći čuti. Ugledniji Crnogorci su i više godina prije smrti naručivali lelekače i govornike: knjaz Nikola je bio obavezao Baltazara Bogišića, pisca Imovinskog zakonika, da mu održi posmrtno slovo ukoliko on umre prije Cavtaćanina, pisca čuvenog Imovinskog zakonika.)

Knjaz Nikola je u nekim slučajevima morao kažnjavati groteskne izraze tuge i žalosti na sahranama. Tako je degradirao vasojevićke oficire zbog toga što se na pokajanju sina čuvenoga vojvode Miljana Vukova – na kojemu su prisustvovali i predstavnici ambasada sa Cetinja – svom snagom stisnutim šakama sebe udarali po prsima i licu, i dozvolili ženama da noktima grebu i nagrđuju lica.

Rituali govornika, tužbalica i lelekača imali su i komičnih situacija: u osvit zore, na dan sahrane vježbali su, u nekoj zabitoj udolini generalnu probu nastupa koji su smislili u toku noći. No zbog treme ili iznenadne slabosti dešavalo se da tužbalica iznad odra zaboravi ime pokojnika, ili lelekač, frojdovskom omaškom, pomene pokojnikova brata ili sina koji primaju saučešće ispred vanjskih vrata u kući žalosti.

Amfilohije je nepune tri sedmice prije govora na sahrani Danila Kiša u beogradskoj Aleji zaslužnih građana – prvog oktobra 1989. – mimo oficijelnog protokola, uskočio je u talijanski vojni brod u luci Bar, još dok zemni ostaci kralja Nikole, kraljice Milene, princeza Ksenije i Vjere, koji su poslije gotovo sedam decenija iz San Rema vraćeni u domovinu, nijesu bili izneseni na crnogorsko kopno. Episkop banatski nije se obazirao na državni protokol, na činjenicu da služi opijelo na teritoriji eparhije mitropolita Danila Dajkovića, i da činodejstvije sljedbenika politike koja je prognala “kralja mučenika”, izaziva zgražavanje savremenih poštovalaca dinastije Petrović Njegoš.

Amfilohije je svoju listu govora i služenja s krstom, žitom i bočicom pomiješanog ulja i vina na sahranama znamenitih ličnosti upotpunio ispraćajima Milovana Đilasa i Zorana Đinđića. Nije se obazirao na to što je bivši komunistički vjernik, ideolog i disident, javno izjavio:

“Njegov antikomunizam je zagrižljiv i s mržnjom – nije to za prelate, to je za provincijskog agitatora.”

Amfilohije se nametnuo da održi opijelo i proevropskom srpskom premijeru, kojega su ubili oficiri Crvenih beretki, čiji su komandanti – jedan od njih bio je i Željko Ražnatović Arkan – bili agenti tajne policije, pripadnici Legije stranaca i kriminalci s crvenih Interpolovih potjernica. Mitropolit je na kraju govora nad odrom Đinđića, citirao izreku iz Jevanđelja po Mateju, kada Isusov učenik Simon Petar poteže mač da bi odbranio Isusa od hapšenja, i odsijeca uho jednom stražaru. No Isus ga opominje da spusti mač: “Ko se mača laća od mača će poginuti”.

Amfilohijev biblijski citat u prenesenom značenju na sahrani Đinđića biće u jednu ruku proročki. Jer, on je predvodio litije, protesne crkvene marševe – koji su liberalne kritičare podsjećali na Ku klux Klan – u vrijeme globalne epidemije korone. Uvjeravao je svoje sljedbenike – kojima je uveo dotad u Crnoj Gori nepoznate pravoslavne rituale, skakanje u vodu za krstom, moljenje na koljenjima i ležeći – da se ne plaše masovnih okupljanja, jer će ih vjera i molitva spasiti od zaraze. Njegovi sveštenici na liturgijama su vjernike pričešćivali iz jednog putira, govoreći da je kašika iz koje su kušali hljeb i vino blagoslovena, i da se za nju ne prima smrtonosni virus. Ni Amfilohijeva smrt od korone, nije razuvjerila one koji su vjerovali da se njegov lik pojavljuje u oblacima i na sniježnim granama drveća, da pristupe njegovom zaraženom mrtvom tijelu i celivaju ga, ispred hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, gdje je bio izložen prije sahrane.

Ove sam godine zbog opisa svoga posla putovala četiri puta i to zbog osoba koje ne mogu tako komotno kao ja putovati. Nije mi bila potreba putovati, došla sam iz duboke provincije, za nju bi Žak Prever rekao da „sve velike stvari dolaze iz provincije“. Bilo mi je dovoljno sjediti u gradskom parku ili u rođenom dvorištu pa da do mene daleki svijet doluta. I Kongo i Burundija. Nekad se činilo da se sva nesreća svijeta kod nas nasukala.

Prvi, bio je Brisel, susret službenika za zagovaranje. Tamo, trebala sam brusiti svoje vještine, od drugih učiti. Učilo se i naučilo, od ulice još i najviše. U Briselu je bilo sivo i uredno. Pročelja zgrada skladna i bogata. Iza njih su godine sticanja i mudrog upravljanja, godine obilja. Ulice svečano mrtve, bubrezi u loju. Vladao je posvuda usaljeni mir, gdje se puno ne talasa, nego se racionalno raspolaže sa nekoć davno stečenim. Kongo i Burundija, kobalt i dijamanti, dio su briselskog raskošnog sjaja. A kad nesreća kongoanska i burundijska i dospije do Brisela mnogi ostaju beskućnici. Jer taj Brisel bogati i udobno skućeni nema dovoljno prostora da ih sve udomi. Taj svoj problem veliki nazivaju hausing. Nema kuća. Ili zašto bi se kuće na siromahe rasipale i raskućivale. Sjećam ih se u derutnim kladuškim kućama, u prolazu. Uvijek bi se našao netko dobar iz komšiluka da im se smiluje na razne načine. Daleko je Brisel od te Bosne. A što se tamo odluči, recimo da Bosna bude odlagalište neželjenih, tako će i biti.

Drugi je put bio Portugal, zemlja sunca. Sunce tih mojih susreta bio je novinar koji je obišao sve kalvarije izbjegličke i migrantske, sve te morije i lezbose. Reportaže su mu bile srčane, iskrene. Malešan i empatičan, ne bi niti mogao drugačije. Srbiju, Bosnu i Hrvatsku još nije obilazio. Sve i kad dođu novinari iz velikog svijeta kod nas u Bosnu, donese sa sobom geografske mape sa crvenim strelicama, zovu je balkanska ruta. Te crvene strelice za mnoge su izbjegličke noge bolne i krvave. Uz te crvene strelice ide novinarsko pitanje: zašto nitko od njih nema dokumente? Uz to pitanje redovito ide zgražanje nad brutalnim nasiljem na granici, a onda se ležerno prijeđe na sljedeće pitanje, zašto Hrvatska sad propušta tako velik broj migranta prema Europskoj Uniji? Jedna pored drugih su prolazila, a bez da se sudare, takva pitanja. Otkrivali su zapravo stav prosječnog Europljanina: neka netko drugi riješi pitanje prekobrojnog broja izbjeglica, neka ih netko drugi odvrati od granice, pa makar i nasilno, i neka se dobro očuva uravnotežen broj izbjeglica u našim zemljama.

Sjećam se novinara koji bi sa nama obilazili derutne privremene nastambe izbjeglica. Kada dođu do lokacije koje pomodno zovu skvotom, sva se pitanja rastope nad otvorenim plamenom. Nad praznom felugom i nad njom vatricom, mladići bi veš sušili, grijali se i kuhali. Jedne prilike u prostoru bivše klaonice. Put do nje preko terena koji barama zovemo, pa i ja s njima sušim blatnjave čarape. U malom krugu afganistanca, grijem noge, para iz njih izbija. I gledam kako pitanja novinara u dim odlaze. Prvotno gađenje na prostore bez vode i struje, prostore prljave i uneređene, i ono isparava. Lagano se kondenzira u sitne čestice žaljenja, kod nekih naprednijih i milosrđa. Uvijek je oko vatre krug nekih dječaka iz Afganistana koji mira nisu nikad ni osjetili. Neki nas gledaju očima s dna pakla, i ne treba čovjeku puno pameti da naslute zlo kojem su bili izloženi. Njihova zahvalnost na darovanim stvarima je neopisiva. I nije tek stvar u stvarima koje su dobili, nego pažnji. Onaj trenutak kad osjete da su važni i da u njima još uvijek ljude prepoznaju. 

U Portugalu nas domaćini vode po muzejima, gdje je bogata duhovna i kulturna baština Jezuita. Iz mraka muzeja gledaju me dragocjenosti, lapis lazuli iz Afganistana i rezbarena raspela iz Palestine. 

Meni pred očima krug dječaka iz Afganistana, kad plešu tradicionalni afganistanski ples Atan. Lijepo je i tužno gledati ih tako vesele, zaigrane. Djeca. Male su šanse imali otkad su se rodili. Neki su mi mogli biti braća, neki sinovi.  U mraku muzejske postavke pomaljaju se sjećanja, među njima jedna obitelj iz Palestine. Ona, mlada majka, ljulja se u dvorištu u Borićima, kampu za obitelji. Oko nje kontejneri različitih organizacija, na nekim dječji crteži. Pod njenim nogama blatna je lokva. Gleda u nju. I suzi. Pitam je kako se na arapskom kaže nebo, i sunce, i oblaci, i brzo zaboravljam, nek se opet sjeti taj zaborav pitati kako se kaže nebo, sunce i oblaci kad se ne budemo razumjeli ni na jednom jeziku. U svakom oni zvuče kao poezija i sunce kao nagovještaj radosti.  Ona plače, i dalje bešumno, nikako oči da se naviknu na mjesto gdje su zapeli. Ljuljamo se. Odnekud, trče njeni dječaci, na nju se vješaju, i ona se opet smije, i nebo je opet svjetlije, a sunce nikad raskošnije. 

U cijelom Portugalu je u tom trenutku registrirano izbjeglica koliko ih je jedne godine u prihvatnim centrima u Bihaću. I U Bosni ih je sada puno manje. Mjenjaju se rute, granica sa Hrvatskom više nije tako mučno nasilna, iako ima vraćanja. 

Jedne prilike, u prolazu, dok idemo na teren, susrećemo grupu koja je upravo s granice vraćena. Jedan od njih sa ozbiljnim ranama na nogama. Takve nastaju mjesecima, i hrane se lošim životnim uvjetima. 

Na malom su trgu u malom selu, na mjestu gdje je nekada bila i mala „migrantska pijaca“ i oni su prodavali stvari suvišne za pare prijeko potrebne seljanima u prolazu. A oni ih kupovali ne od potrebe nego od milošte. Iz obližnje Hrvatske opet dolazili seljani u tržne centre opet jeftinije, i po nešto bosanskog zraka ležernijeg i bliskijeg od svih drugih zrakova. Tu je apoteka, autobusna stanica i mala trgovina. Usred svega toga, oni stoje, i cijedi se kiša postojano sa njih, jedan su autobus propustili, drugi će već naići. Vraćeni s granice. On rane pokazuje. Stišće zube. U jednom trenutku providnosti, stvara se čovjek u maskirnom odijelu, u prekograničnoj je trgovini. Klekne pred njega, i rane mu previja. Dok to radi, prepričava doživljaje iz rata. Našao se sad tu slučajno, u trenutku dok oni govore o grijesima hrvatske policije. I on previja, i priča: nije to tako strašno, brzo će to zacijeliti, šta sam ja u ratu sve gledao. Svega je bilo. I ta uniforma na njemu je tu da ga podsjeti na vrijeme u kojem je bio prijeko potreban, važan i sposoban. Vješto mu rane previja, vješto i nježno i svojim se prstima ispričava za sve što mu je učinila njegova zemlja. I sve više raste i on i ta njegova uniforma dok djetetu rane čisti, dezinficira i previja. Dijete se imenom zove jak, čvrst i lav, a kad se nasmije sve više nalik anđelu je. Kao netko tko je izaslan da našu dobrotu i ćud testira. Ta zahvalnost u njegovim očima kao da nije od ovoga svijeta.  

A onda mi se dogodila Gruzija, tamo je starčad rasprodavala sve viškove i cijeli je Tbilisi bio ulična rasprodaja bivših života. A za to vrijeme novinari iz cijele Europe predstavljali su svoja sjajna istraživanja i mišljenja. Uz kategoriju za izvrsnost u istraživačkom radu i pisanju, utemeljena je jedna sasvim nova, o migracijama, jer iz godine u godinu, pristiže sve više takvih novinarskih priča. Sve se ponavlja, ono što sam vidjela u Briselu, čula u Portugalu, i ovdje se o tome priča, kad se preskoče ograde i žice, kad se prežive šume, loši kampovi, registracije, otisci prstiju, usputno nasilje, kad se konačno osvane u Europi, onda se dug žilavosti i upornosti još dugo otplaćuje. Moderni robovi u poljoprivredi, na građevini, radnici na crno, slabo plaćeni. Sve jo to već stara priča, ponavlja se ono što vidim kod dječaka koji su u Bosni bili. Kad se jave iz bijelog svijeta uparađeni kao turisti na poznatim trgovima, po svim tim italijama, francuskama, bljeđi su i mršaviji nego što su kod nas u Bosni po kampovima bili. Iznova i iznova činjenično stanje utvrđavamo. Kamo nas to vodi. Idemo li prema empatiji i sućuti ili je ona već davno raspeta negdje između granica i čeka dan Uskrsnuća slavnoga. 

Na kraju, zadesio me Bukurešt, još uvijek u sjeni jednog čovjeka. Sve glomazno i zastrašujuće, a sav sklad i ljepota u službi već bivšega režima. Ne postoji drugo ime za ružnoću. I tu raspravljamo o boljim odgovorima na krizu ukrajinskih izbjeglica. Prema njima je svijet daleko otvoreniji i gostoljubiviji nego prema ljudima s Bliskog istoka i Afrike. To je i više nego očito. A oni, sva ta mladost iz Sirije koja je zapela u Turskim izbjegličkim kampovima, svi ti Pakistanci, Afganistanci, Marokanci, Iranci, svi se odnekud javljaju sa ulice, sa lijepih mjesta, sve kako bi roditeljima prikrili da su u toj sanjanoj europi zapeli. Ružnoća je europska više nego očita. Upadljiva i glomazna. Takva je u očima putnika.

Imaginarni prijatelj/88

Ana, Isusova baka, mati njegove majke Marije, nigdje se ne spominje u Novom zavjetu. Njeno se ime javlja u drugome stoljeću, u jednom apokrifnom spisu, u kojem je ispripovijedana legenda o Marijinu čudesnom rođenju, zasnovana na jednom od čestih biblijskih motiva: neplodnosti, i njenom liječenju Božjim zagovorom.

Isusov djed Joakim bje silno bogat čovjek. Istina, ne saznajemo kako je stekao toliko bogatstvo, pošto je vrlo neobično postupao s profitom: pola bi podijelio narodu, a pola žrtvovao Gospodinu, da mu oprosti grijehe. Nevolja bješe što nije imao djece. U Izraelu, naime, po prilici kao i u današnjim fundamentalističkim zajednicama, neplodnost je bila sramotna i bila je znamen nekoga grdnog grijeha. Pravednici ne ostaju bez potomaka. Takvo je pravilo. U mitskom Izraelu, pa tako i danas.

Kad mu je prevršilo, Joakim je otišao u pustinju, četrdeset je dana postio i Bogu se molio neka ga čuje i neka mu da potomstvo. On ga ne ču, bi nijem i gluh kao da ga, Bože mi oprosti, niti nema. Zašto se Gospodin oglušio o Joakimovu muku? Na to pitanje odgovor ne dobivamo. Ali tomu nam služi mašta da umjesto odgovora zamislimo priču. U njoj Joakim nije poželio dijete jer je nekome htio biti otac već ga je poželio jer je sramota bilo biti bezdjetan. Htio je dijete iz društveno-političkih razloga, a Bogu se to nije svidjelo, pa se napravio da Ga nema. Eto još jedne velike biblijske teme: zašto se tako često pravi da Ga nema? I zašto iskušava svoje sinove i kćeri, igra se s njima kao dječak s olovnim vojnicima?

Ali nije riječ o Joakimu, nego o Ani Joakimovoj. Nju nije bilo briga što ljudi okolo pričaju, nisu je zanimali drevni zakoni Izraela, ni imaju li pravednici potomaka. Nije je bilo briga hoće li biti pravednica i hoće li njezin čovjek biti pravednik. Samo je željela jedno sasvim malo djetešce. I vjerovala je u Boga kao u Boga, a ne kao u vrhovnoga pregovarača. Nije mu predavala profit nego plemenitost duše svoje. A bila je već tako stara – još jedan čest motiv: starica s prvorođencem – mnogo starija od najstarije majke na zemlji. Bog joj se smilova i posla anđela. Anđeo joj reče da će dobiti dijete. A zatim odletje u pustinju, gdje se Joakim i dalje ugluho molio, pa i njemu reče da je takva i takva stvar, i da bi trebao požuriti kući. 

I tako Ana rodi Mariju. Djetetu bje godina treća kad ga roditelji prikazaše Gospodinu. I tu kraju dođe pripovijest o Ani i Joakimu. O Marijinu djetinjstvu opet se ništa ne zna. Još jedna od kćeri jako starih roditelja. Je li u tome što je poželjela ostati zauvijek nevina bio sadržan neki doživljaj iz djetinjstva? Isus, koliko znamo, nije upoznao svoje djeda i baku.

Legenda o njemu i njegovoj materi djelovala je inspirativno na Poljake, a kažu i na Hrvate. Njegovu baku više štuju zapadni narodi, Bretonci, Nijemci, Kanađani. Ako postoje narodni karakteri – što je kao pretpostavka krajnje sumnjiva stvar – onda su ti karakteri sadržani u nosivim legendama. Legenda o Ani čitatelju je, kao i piscu, privlačnija zato što je oskudnije ispripovijedana. Privlačnija je i zato što nije temeljena na patnji, nego na čežnji.

Dvije tisuće godina kasnije čovječanstvo se dijeli na sinove i kćeri svojih roditelja, i na unuke i unuke svojih baka i djedova. Tako se i legenda transformira. Zamislimo Isusa Krista izvan naručja matere Marije, kako ga baba Ana vodi za ruku po cestama nazaretskim i pokazuje mu svijet… Kakav bi bio Isus da je bio unuk, a ne sin?

Gori Planeta.
Hefest nemoćno širi ruke;
dvonožac mu preoteo poslanje.

Nekakve superćelijske oluje
ruše nakrivo nasađeno djelo
odrođene civilizacije.

Hoće li se u superćelijskoj oluji
naći neka sjemena ćelija
iz koje će se roditi novi pračovjek?

On bi možda znao
kako da skladno živi s Planetom,
jedinom koja mu je data.

25. 7. 2023.                            

Gornji horizonti

Što uopće vidimo u inženjerskom ogledalu krša?

U sjećanje na Borisa Sketa (30.7. 1936. – 7. 5. 2023)

Moj omiljeni geograf Kenneth Olwig u uvodu svoje knjige Meanings of Landscapes (2019) koristi moto s Alisom iz zemlje čudesa. Iz priče Lewisa Carrolla Iza zrcala (kod nas prevođena i kao Što je Alisa vidjela s onu stranu ogledala, Alisa u svijetu ogledala i šta je ona tamo vidjela, Alisa s onu stranu ogledala…) on izvlači rečenicu: „To je velika partija šaha koja se igra — u cijelom svijetu — ako je ovo uopće svijet, znate“.

Olwig želi ukazati na više zamki i problema koje stoje pred našom spoznajom svijeta, i kako zapravo tumačenja koja slijedimo uopće ne moraju voditi do stvarnosti. Uzima za primjer kartu na kojoj je svijet podijeljen na geometrijska polja kakvih u fizičkoj stvarnosti nema. Recimo ondje su meridijani kojih u fizičkom svijetu nema, a određuju naš život. Neke druge linije označavaju stvarni prostor kao što su potoci, živice, itd. Točka u mislima i ona realizirana na crtežu nikada ne ogovaraju jedna drugoj bez dodatnih učinaka. Definicija točke je, približno, ono što nema dijelova, a takvu je nemoguće nacrtati. Tako je i s drugim objektima.

Dio rečenice koji kaže „ako je to uopće svijet“ potencira argument da je stvarnost svijeta prilično arbitrarna činjenica, pri čemu svijet igre može jednako biti pretpostavljen svijetu koji uobičajeno smatramo standardnim.

Olwig kaže da srž njegove knjige Značenja krajolika leži u humanističkom, točnije u filološkom pristupu, u kojem se karakter krajolika ne smatra utemeljenim u fizičkom tlu ili klimi zemlje, već u intelektualnom tlu povijesti krajolika i kulturne geografije te povezane kulturne klime njegova jezika, književnosti, arhitekture i umjetnosti.

Ako pođemo iz te perspektive moramo prvo priznati da je, ovdje kod nas, stoljećima dominantna mitološka slika svijeta, koju su nam namrli naši preci, već dugo proglašena ludom, i premda njezini elementi i danas bitno oblikuju naš doživljaj svijeta, oni su formalno ograđeni onim što zovemo znanstvena slika svijeta. No, nije svejedno o kakvoj se mješavini znanosti i mita radi, pa ni o kojoj je vrsti mješavine znanosti riječ, ako se već slika poziva na „samu“ i „čistu“ znanost. 

***

Osvrnut ćemo se na primjer hidroenergetskog projekta Gornji horizonti i analizirati na koji način inženjerska slika svijeta oblikuje sliku naše stvarnosti i s kakvim posljedicama.

Gornji horizonti su zadnji dio izgradnje „sustava hidroelektrana na Trebišnjici“, nakon što su, ne koristeći javno to ime, napravljeni Donji horizonti: Bileća – Trebinje – Popovo polje – Plat (htjeli su da tu bude i Ombla) – Hutovo blato. Od tog projekta naučili smo veliki dio onoga što danas znamo o kršu istočne Hercegovine, koji se smatra jednim od najistaknutijih dijelova krša uopće, a koji je vidno doprinio i svjetskoj znanosti o kršu.

Horizonti su izraz velikih značenja. Pribavljaju nam osjećaj da gledamo do ruba svijeta. U inženjerskom svijetu Gornji horizonti su skup gornjih polja u istočnoj Hercegovini koja su povezana – ili će biti povezana – u jednu „hidro-energetsku stepenicu“. To znači da će ih činiti niz brana koje će stvarati hidroakumulacije, iz kojih će se kombinacijom dugih tunela i kanala voda usmjeravati na sljedeće u nizu. 

Sustav posve preuzima vodu od prirodnog okoliša i manipulira njome dok je nakon nekoliko „stepenica“ ne pusti u more. Gornje horizonte će činiti dvije brane i akumulacije na rijeci Zalomki, tunel do Dabarskog polja dulji od 12 kilometara, kanal kroz to polje, pa tunel od Dabarskog u Fatničko polje dug malo više od tri kilometra, a iz toga polja novi tunel vodi do Bileće dug gotovo 16 km. Taj će sustav oteti rijekama Buni i Bunici trećinu njihovih voda. 

***

Njegovi zagovornici kažu kako se radi o višenamjenskom projektu, koji se osim za energetiku koristi za vodoopskrbu, navodnjavanje, turizam itd. Također, kažu da nema negativnih posljedica, odnosno, ako i ima, da su one zanemarive u odnosu na koristi. Međutim, projekt u konačnici namjerava oduzeti prirodnom okolišu više od polovice njegovih voda. Već je oduzeo četiri od ukupno 11 milijardi kubičnih metara vode godišnje.

Postoje dvije strane otimanja tih voda. Jedna je otimanje rijekama kojima te vode pripadaju i njihovo „prevođenje“ u sliv druge rijeke. To je dosada bio slučaj s Bregavom, čiji je dio vode iz Fatničkog polja dat slivu Trebišnjice. Znatno veći dio planira se uskoro oduzeti Bregavi, Buni i Bunici; praktično sve vode koje su inženjeri u stanju kontrolirati. Druga strana otimanja odnosi se na Trebišnjicu: vode Bregave, Bune i Bunice koje se prevedu u njezin sliv, ne daju se njezinoj prirodi, nego sustavu kanala, tunela i akumulacija koji više nema veze s okolišem.  

***

Promotrimo neke ključne pojmove i kako ih koristi sustav Gornjih horizonata. U njegovoj terminologiji ne postoji riječ ekologija. Ravnotežu koju postiže okoliš u svakodnevnim odnosima njegovih sastavnica – vode, tla, zraka, biljaka i životinja – ključni pojam razumijevanje svijeta, projekt ne poznaje. Njemu je ona sugerirana, ali je on prezire i ne prihvaća.

Još 1954. vodeći biolozi su istraživali faunu za potrebe projekta da bi dodatno utvrdili kretanje voda. Oni su našli da između Dabarskog i Fatničkog polja ne postoji nikakva prirodna veza. Baš tu su inženjeri naredili da se prokopa tunel i spojili su ta dva polja. 

Gornji horizonti ne poznaje ni pojam biodiverzitet, ugaoni kamen opstanka ovakve prirode. Ovo je područje iznimnog biodiverziteta. Polja su ujedinila vegetaciju sa sjevera i juga, sušnu i vlažnu. Stručnjaci su tražili da projekti zadrže ritmičke promjene polja u nekoj formi, da se očuva pokretač takvog živog svijeta i takvih vegetacijskih zajednica. Kakvi! Ni čut.

Ovo je jedno od dva najbogatija područja podzemnom faunom na svijetu. Slovenski biolog Boris Sket sedamdesetih i osamdesetih upozoravao je na štete po podzemnu faunu i predlagao mjere za ublažavanje posljedica zahvata, ali nisu ništa prihvatili. 

Najnovije: ihtiolog entuzijasta Primož Zupančič, dugogodišnji predsjednik ljubljanske općine Dolsko, otkrio je novu vrstu ribe u dabarskoj rječici Opačici. Zajedno sa skupinom autora opisao ju je kao dabarski pior (Telestes dabar). Pior ima tako uzak životni prostor da je iznimno ugrožen, a izgradnjom HE Dabar korjenito će se promijeniti stanje u njegovom staništu. Tzv. Studija utjecaja na okoliš za HE Dabar ga nigdje nije spominjala. 

Nikada prostor toga zahvata nije svestrano istražen i mi nemamo pojma što se ondje doista nalazi, što je tamošnja realnost, niti što će sve biti uništeno. 

*** 

Voda. Uobičajeno je poći od njezine znanstveno-materijalističke definicije, ali ona nije nikakvo jamstvo, jer je istodobno pretenciozna i nedorasla. Voda je toliko slojevita i neiscrpna pojava da je gotovo nespoznatljiva, i to kao puka građa svijeta, da ne govorimo o mnoštvu ljudskih tumačenja, slutnji i vjerovanja. Jedan od najprečih zadataka trebao bi biti prevrednovanje slike vode i trenutačna primjena tih rezultata u upravljanje vodama.

Ona je svakim svojim atomom živa tvar, a inženjeri je gledaju kao tehničku tekućinu čijom se manipulacijom dobiva energija. Oduzimanje trećine voda jednom slivu za njih je samo tehničko pitanje, premda ono iz temelja ruši taj svijet. U Hutovu blatu i donjem toku Neretve zbog ovih zahvata izvori su smanjeni za 60-80 posto.

Pred podzemljem, pa i podzemnim vodama, čovjek obično ima inhibiciju, ne može ih zamisliti. Fizički, radi se o mnoštvu nepravilnih kanala različite gustoće i različitih debljina od milimetarskih do onih širokih više desetaka metara. Voda ispunjava tu mrežu i čini jedno vodno tijelo. Oscilacija podzemnih voda ponegdje prelazi 300 metara, kao u Nevesinjskom polju, što je  najviše zabilježeno u svijetu uopće. To vodno tijelo je stalno u dinamici, podiže se i spušta. Razlika između donje i gornje razine se naziva ekoton i iznimno je važna jer potiče živa bića na ubrzanu prilagodbu i stvaranje novih vrsta. Pretvaranje u akumulacije donosi smrt tome životu i smrt vrstama koje su prirodno naseljavale te vode, te uvođenje invazivnih vrsta.

Polja. Ona su sama po sebi čudesan i najsloženiji sustav u krša. To su depresije između brda u kojima na jednoj strani izviru podzemne vode, obično jedan dio godine, ponekad i cijelu godinu, teku poljem i poniru na drugoj strani, da bi to opet ponovile na nekom nižem polju na trasi te rijeke i tako do mora. Ima ih drugdje u svijetu, ali su polja u Dinarskom kršu najbrojnija, najveća i najrazvijenija uopće. Polja na slivovima Trebišnjice, Cetine i Ljubljanice, na kojima rijeke mijenjaju imena i do sedam puta, najzorniji su primjera tih krških pojava u svijetu. Oni su dali ime toj pojavi pa u svim jezicima svijeta struka za nje koristi termin polje.

Inženjeri ih, međutim, gledaju samo kao bazene koje moraju napraviti nepropusnim. Pravi izraz je: ubijaju ih.

Kakav je to svijet u kojem nema ekologije, biodiverziteta, vode ili krajolika? Ako je to svijet uopće, znate!?

Ivo Lučić

Dokle pogled seže – o osobnim i društvenim granicama

Punoća boja koju oko može primiti kada pogledom odlutate preko krškog polja oduzeti će vam dah. Širina poljskog cvijeća prostire se u nedogled, iz zelenila protkanog dobro profiliranim točkama pretače se u melanž boja u kojemu ne postoje jasne granice, u kojem ono žuto teče u ružičasto i plave se linije pretvaraju u bijele rijeke. A s vjetrom na polju nastane gotovo psihodelični pokret. Nastane ljuljanje i strujanje kojeg inače jedino susrećemo kada gledamo morsku površinu. I kao na moru će onaj šum vjetra, ono žuborenje kao i intervali tišine naći akustični izraz u neprestanom gore-dolje, u savijanju i uspravljanju trave i nastati će iskustvo prekoračenja barijera percepcije.

Taj fenomen koji se ponavlja iz godine u godinu i koji djeluje kao čudo, zapravo je baziran na dosta jednostavnim procesima. Taj čudesni šareni svijet biva hranjen iz podzemlja koje navodnjava polje, ponekad ga i preplavi, i tako mu pored minerala iz zemlje dodaje najvažniji element: vodu.

Malo toga može na ovom svijetu cvjetati bez vode. Voda je na mnogim mjestima teško izboren resurs i na žalost odavno je pretvorena u proizvod kojeg drže određeni monopoli. Ali bez vode nema života.

Ne mogu si pomoći, ali imena za mene imaju veliko značenje. Imena ljudi, gradova, krajolika, čak i proizvoda. I kada sam čula za projekte na Trebišnjici koji nose značajno ime „Gornji i Donji Horizonti“, ja sam naćulila uši. Imena govore mnogo. Govore o tome što netko želi postići s određenim projektom, koju viziju slijedi ili koja je tema izražena na metaforičnoj razini. 

Horizont, tako kaže definicija, je linija na kojoj se nebo i zemlja prividno spajaju. Imaginarna je linija iz perspektive promatrača. Ona je tamo gdje pogled promatrača vidi kraj zemljane ili morske površine i gdje nebo počinje. Zanimljivo je što horizonti postoje i ispod vode gdje variraju – ovisno o reljefu morskog ili jezerskog dna.

Također, pojam se često koristi i u metaforičnom smislu i onda znači granicu ljudskog kapaciteta, granicu sposobnosti prosuđivanja, limit duhovnog polja kojeg netko može nadgledati. Moglo bi se i reći da naša svijest, to jest sve što možemo svjesno uočiti, svršava na toj granici u daljini.

A što su onda „gornji i donji horizonti“, ako je riječ samo o jednoj liniji? Gornji horizont je pojam koji opisuje nešto što se iz gledišta promatrača može vidjeti iznad linije horizonta. Ako, na primjer, povisimo poziciju i ako se popnemo na neku planinu, onda će se horizont širiti (to je i razlog zašto se mudraci i eremiti obično nalaze negdje na vrhu brda). Donji horizonti se mijenjaju čim je pozicija promatrača spuštena. Što netko dublje uđe u dolinu to je horizont uži.

Dobro što smo to riješili.

Ali koje to veze ima s projektom hidroelektrana koji želi kanalizirati tijek velike krške ponornice Trebišnjice i koji žele iskorištavati njezinu snaga? Trebišnjica je divlja, upravo mistična rijeka od otprilike 190 kilometara (računajući nadzemne i podzemne dijelove) koja teče djelomično ispod zemlje, od planine Leberšnika dok se ne ulije u Jadran. U Hercegovini, gdje Trebišnjica teče ispod krških planina, i pogotovo ispod krških polja, ona garantira bio-raznolikost regije. Podzemni svijet koji je prožet špiljama, koritima i krškim jamama, dom je živih bića kojima je potrebno vlažno i mračno stanište kao što su to neke vrste šišmiša, brojni paukovi i drugi kukci, neke riblje vrste za koje do maloprije nismo ni znali, amfibije i reptili, da ne nabrajam sve vrste. Svima je zajedničko da su savršeno adaptirani na svoju okolinu, da mogu izdržati dugu oskudicu i da su prilagodili način lova i prehrane. Dom je rijetkih primjeraka biljnih vrsta koje su prilagođene na vapnenačko tlo i na duge ljetne suše. 

Kao što smo vidjeli, u vezi horizonta stajalište je važna stvar. Pitanje je što netko vidi kada na primjer pogledom seže preko krškog polja. Perspektive i stajališta se obično ne odnose samo na fizičko stajalište nego i na misaono.

Ako preuzmemo gledište da hidroenergija ima neslućeni potencijal za dobivanje struje i da se prirodni tijek rijeka može odlično koristiti – uz nekoliko preusmjerenja i ispravaka – onda eventualno vidimo samo dobrobit, kojeg „Gornji i donji horizonti“ znači za ljude u regiji. U tom razmišljanju, doduše, vidljiva je i paradigma koja ne samo postulira da resursi ove zemlje postoje da bi čovjeku osigurali ugodan i lagodan život, nego i da je kontrola prirodnih snaga moguća bez da stvara negdje posljedice koje su dugoročno negativne i za ljude. Još više, takvo razmišljanje dokaz je uvjerenja da čovjek može i mora kontrolirati svoju okolinu.

Ne žudim za romantiziranom slikom divlje prirode i čovjekom u skladu s njom. I ja sam prijateljica vode iz slavine i negdje moram puniti mobitel. Svejedno, misleći na intervencije u krški krajolik, misleći na već izgrađene hidroelektrane i one koje tek trebaju nastati, mene hvata nelagoda i osjećaj prekoračenja granica. Negdje u meni zvoni alarm, slutnja da ta opća ljudska logika u principu samo gleda vlastiti interes i ne razmišlja o posljedicama za druge elemente biotopa. Čini mi se da „Gornji i donji horizonti“ gledaju kroz naočale optimizacije dobiti. Kakav je to ogromni zahvat za floru i faunu ove regije – to obično nije toliko bitno.

A razlog je uski horizont.

Pored o izumiranju životinjskih i biljnih vrsta, sasvim ograničeno se razmišlja o kršu kao području za rekreaciju i o održivom turizmu. To je na samom početku.

Nikad nije dobro prošlo kada su ljudi međusobno, ili u odnosu s prirodom, došli s gledišta da je jedna od strana superiorna, da su potrebe jedne partije važnije od onih druge partije. Ta ideja je uvijek neistinita, jer živimo u svijetu ko-kreacije i međusobne ovisnosti u kojemu je jednostavno nemoguće ignorirati životne potrebe drugih bića.

Samo misao da će dvije trećine vode biti povučene s krškog polja i korištene za proizvodnju energije mora da svakom koji je ikad stajao u moru cvjetova krškog polja tjera suze na oči. Očigledno je da će to bogatstvo nestati.

Zapravo je banalno i uvijek je ista tema na svim razinama:

Tamo gdje vlada samo dašak mišljenja da je netko „važniji, moćniji ispravniji ili ima više potreba od drugih“, svejedno kako je taj osjećaj nastao ili iz koje vrste oskudice, svejedno koliko dobroga stvara na jednoj strani i koju prividnu sigurnost omogućuje, ako nije win-win-situacija za sve uključene elemente, onda će kad-tad negdje puknuti.

Razumijevanje horizonta može promijeniti pogled na svijet u osnovi. Ako ne vidimo gdje je nečemu kraj i gdje nešto drugo počinje, gdje netko zauzima više prostora nego što mu je potrebno i gdje taj prostor uskraćuje drugima, onda ulazimo u tematsko polje narcizma.

Čak i takve stvari možemo naučiti u kršu. 

I kao kod narcističkog poremećaju ličnosti razlog za takvo ponašanje je iskrivljenja samo-percepcija i pogotovo strah. Strah, da nema dovoljno svega i da će nas vanjski svijet nadvladati. Strah kojeg kompenziramo napuhavanjem i stiliziranjem vlastitih potreba ili veličine. Uvijek spremni da za vlastitu stabilnost narušavamo onu drugih. To je strah koji funkcionira u logici: da bih ja pobijedio drugi mora izgubiti. I zapravo je nevažno na kojoj razini gledamo takve mehanizme, radi li se o podrijetlu čovjeka, o religiji, boji kože, o društvenom statusu ili o odnosima u kojima je moguće ignorirati emocionalne potrebe drugog ili pak o baratanju s prirodom u kojemu čovjek prvenstveno misli na sebe – sve je to izraz narcističkih tendencija.

I kao na drugim poljima života nije rješenje uprijeti prstom u druge i gubiti se u vječnoj igri okrivljavanja, nego treba istražiti probleme i ukloniti ih korak po korak.

I tu je rasprava o pojmu „horizonta“ od velike pomoći. Gdje moj horizont završava, tamo počinje horizont drugog čovjeka. Gdje moj horizont završava nije kraj svijeta. Iznad mog horizonta počinje onaj drugih bića čije gledište nikad ne mogu znati. Ali već samo znanje o tim beskrajnim gledištima i horizontima može me spasiti od napasti presezanja granica drugih.

A onda – ali stvarno tek onda – kada smo uočili druge granice i uvažili ih, onda može nastati sloboda i otvorenost koja će dozvoliti da – kao u psiholdeličnom strujanju mora cvjetova s početka ovog teksta – da se te granice kreću i miješaju, da nastane propusnost i međusobno prihvaćanje.

Kada bilo koji projekt pokaže znakove presezanja granica, jedini ispravni je odgovor širenje horizonta.

Anne-Kathrin Godec

Među najmilijim mi stvarima
što ostadoše iza oca,
njegovi su radni rokovnici

Krupnim dlanovima izlizani
Vremenom otučeni
Tegetni, smeđi i tamnozeleni

Nosao ih je po gradilištima,
studenim zgarištima, birtijama,
po hercegovačkim sokacima i selima
poleglim u ratu

Unutra:
skice, brojke, krokiji tlocrta,
s par poteza načinjena krovišta

Imao je sigurnu ruku,
nerv za prostor
i živu, raspjevanu liniju
Znao je gledati

U najmanjem, smeđem,
poviše kalendara za 2001,
dva puta podcrtan
moj stari broj:

IGOR
061 – 536 – 204

Zovnuo bi uveče,
pitao, dajem li ispite, imam li šta jesti…
Navij sat, poslaću ti ujutru, busom, nešto para,
rekao bi prije pozdrava

Najbliži sam bio Hristu
u moru, zatvorenih očiju
plutajući na površini
živi križ u plavom
dozivao sam ga da mi
podari kruha nasušnog
i oprosti grijehe kovane

Oko mene ljudi su bili
nauljeni, glasni, bludni
i na njega ama baš nitko
mislio nije

U Kaštelu, kraj suhozida
i stabala maslina
pričao sam Hristu na talijanskom
uzalud
Dvije žene kunice, Zlata i Majda,
vele da on razumije
samo dijalekt istromletački

In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti.
Amen.

Robert D. Kaplan: Jadran: Saglasje civilizacija krajem Novog veka, Laguna, Beograd 2023.

On je bio među onim zapadnim intelektualcima, piscima, novinarima i produktivnim znatiželjnicima, koji su svojim intervencijama u našu zbilju, ili svojim pokušajima da o toj zbilji nešto kažu europskoj i američkoj publici, proizveli mnogo više nevolje i nesporazuma, nego što bi ih bilo da su jednostavnu šutjeli. Njegova knjiga “Balkanski duhovi: Put kroz povijest” među temeljima je općeprihvaćene pripovijesti o vjekovnoj mržnji među južnoslavenskim i inim balkanskim narodima (koja je, po Kaplanu, uostalom inspirirala i samog Hitlera), zbog kojih Zapad ne bi trebao intervenirati u rat u bivšoj Jugoslaviji, koliko god bio krvav i koliko god dugo trajao. Premda “Balkanski duhovi” nikad nisu prevedeni na hrvatski i objavljeni u Hrvatskoj – zato jesu u Srbiji – o Kaplanu se devedesetih i dvijetisućitih ovdje dosta govorilo, njegova knjiga na neviđeno (i nečitano) kritizirala se i napadala, njega se koristilo za obračun sa svim onima čije se mišljenje ne poklapa s mišljenim središnjice… U osnovi, taj novinar, pisac, putopisac i analitičar, blizak američkim republikancima, bio je druga strana fenomena predstavljenog u Finkielkrautu ili Carlu Gustafu Ströhmu, čiji su interventi u našu zbilju bili jednako nesuvisli, ali bili su suprotne inspiracije. Uz samo jednu razliku: Finkielkraut i Ströhm bili su od utjecaja isključivo na teritoriju između Zaprešića i Vinkovaca, te između Umaga i Molunta, dok je Kaplan sa svojim “Balkanskim duhovima” proizveo svinjariju globalnih razmjera.

Knjiga “Jadran: Saglasje civilizacija krajem Novog veka”, u originalu je, u Americi, objavljena 2022. godine, a u srpskom prijevodu kod valjda najmoćnijega balkanskog i južnoslavenskog nakladnika i knjižara, beogradske Lagune, izašla je u ljeto 2023. Nabavio sam je i počeo čitati privučen upravo time što je Kaplan i – putopisac. Njegova knjiga fizičko je i književno putovanje jadranskim obalama i predjelima, a ja veoma volim takve knjige. Uostalom, moj posljednji otpor slomila su tri probrana citata na mjestu za moto: dva pripadaju Italu Calvinu, jedan Tonyju Judtu. Povjerovao sam da je Kaplan jedan od onih pisaca koji su idioti možda samo dok se bave društveno-političkim pitanjima, ili da su moralni idioti, a estetski ljepodusi. I doista, prva četiri poglavlja, koja predstavljaju skoro polovicu knjige, naslovljena “Rimini: Evropa u krečnjaku”, “Ravena: Kako su Teodorih i Dante oblikovali Zapad”, “Venecija: Frejzerova Zlatna grana i poraz vere” i “Trst: Geografska složenost Italije”, doista jesu malo pojednostavljena i uprošćena, ali i dalje dovoljno zanimljiva – makar i za čitanje po aerodromima – intelektualno elegantna književno-turistička šetnja obalama i zaleđima Jadranskoga mora. Naročito uspjelo poglavlje je o Raveni. Autor se prilično superiorno kreće od Canettija do Unamuna, od Gibona do Eliota, i bez po muke za jednog Amerikanca prelazi granice Zapada i Istoka, Rima i Bizanta, uporno naglašavajući kako je svako istinsko putovanje ustvari putovanje kroz tekst, kroz književnost, te kako, zapravo, nema smisla negdje ići ako se tamo već nije došlo u knjigama i kroz njih. Premda je Kaplanov knjiški svijet ponekad pretjerano predvidljiv, određen onom famoznom američkom normom od dva posto prevedene svjetske književnosti svake godine, te je samim tim plitak za perspektivu svakoga, makar i prosječnog slovenskog, hrvatskog, crnogorskog, srpskog ili bosanskog putnika po Jadranu i jadranima, i po dvjema obalama našega unutarnjeg mora, i dalje je dovoljno zanimljiv, jer pisac ima mjeru u svom nastupu, koju bismo također mogli nazvati američkom, a koja čitatelju naprosto prija. Piše bez opterećenja i potrebe da nadmudri i natpameti svoga čitatelja.

Ali onda se stvari u ovoj knjizi mijenjaju, jer slijede poglavlja: “Piran, Kopar, Ljubljana i Rijeka: Rani novi vek nas čeka”, “Zagreb, Split, Korčula i Dubrovnik: Nacije nisu zapisane u prirodnoj suštini stvari”. “Kotor, Podgorica, Tirana i Drač: Srce Evrope?” i “Krf: Arhetipsko iskustvo izbeglištva”. I najednom fizičko i književno putovanje postaje nešto sasvim drugo. Recimo: putovanje kroz vrijeme. Dok se u Raveni ili Veneciji Kaplan bavio identitetom i tradicijom mjesta, te njegovom ispisanošću u književnosti, a sadašnjeg vremena skoro da se i nije doticao, na istočnoj obali Jadrana on se, kao da je došao u centralnu Afriku krajem devetnaestog stoljeća ili u amazonsku prašumu bilo kad, bavi isključivo sadašnjošću, kolonijalnim geostrategijama, svjetskom politikom… Iščezavaju sve književne reference, a od književnih izvora s istočnih obala jedva da je Amerikanac nešto i čitao, osim, možda, rečenicu-dvije od Matvejevića, još manje od Banca, te, možda, naslov i podnaslov Luja Vojnovića, dubrovačkog historiografskog i kulturološkog, te pomalo i identitetskog fantasta.

Najneugodnije je, međutim, to što Kaplan ne osjeća nikakvu nelagodu od prijelaza iz jednoga u drugi žanr: iz postkolonijalne u kolonijalnu putopisnu prozu. Budete li išli na Jadran, mogli biste na plaži, u dokonim turističkim šakama, vidjeti knjigu naslova “Adriatic: A Concert of Civilization at the Modern Age”. Iščupajte je posjedniku iz ruku i frljacnite je u more.

Razgovori

Nije problem što Robert D. Kaplan dolazeći u Zagreb ili Split stiže na mjesta o kojima ne zna ništa – osim da je bio tu prije trideset godina, jednako ništa ne znajući – pa možda problem nije ni to što se njegovo putovanje kroz književni tekst pretvara u usmeni žanr razgovora s domorocima. Problem je što on uglavnom ne razumije što mu govore ti ljudi. A oni su: Nebojša Taraba, Ivo Goldstein, Vesna Pusić, Dejan Jović, Tvrtko Jakovina… Daleko najbolji dojam na čitatelja ostavlja intervent Jurice Pavičića na Kaplanov putnički um. Kao da je Pavičić jedini imao svijest o pragu percepcije i recepcije u svoga gosta.

Milanović

Možda će samo njegova pojava upućenijeg čitatelja razveseliti. Kaplan ga je, čini se, u svakom pogledu dobro interpretirao: “Zoran Milanović, naočiti, harizmatični bivši hrvatski premijer s centra koji naginje levici, sipa nasumična znanja iz svih knjiga koje je pročitao. Milanović koji će 2020. biti izabran za predsednika Hrvatske, veoma se trudi da ostavi utisak složene ličnosti. Prodoran je i pedantan, što je pomalo neobično za političara. ‘Važno je razumeti’, počinje on, ‘da mi nismo otišli toliko daleko udesno kao Poljska i Mađarska. Njihove vlade prenose čistu želju da preplave medije, institucije, sudove mentalitetom koji veruje da pobedniku pripada sve. Ovde se to nije dogodilo, mi smo samo flertovali s najnižim strastima izbornog tela.’”

(SLOVCE O KNJIZI „MOJE KNJIGE“ RANKA RISOJEVIĆA)

Evo preda mnom knjige koja je direktno s vrlo čitanog i jednog od najboljih, možda ponajboljeg, književnog portala ovih naših prostora koji neki nazvaju Zapadnim Balkanom, drugi ex-jugovinom, „sletjela“ pravo među korice. Portal je, naravno, Ajfelov most, a knjiga, odlično grafički opremljena i odštampana, „Moje knjige“ Ranka Risojevića, tek objavljenu u izdanju Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske u Banjaluci. Čitam i ponovo se uvjeravam da bi ona trebalo da bude obavezna lektira za gimnazijalce jezičkog usmjerenja i studente književnosti. 

Knjiga u kojoj Risojević promišlja i razgovara sa nešto više od četrdeset knjiga koje su bitno uticale na formiranje njegovog čitalačkog ukusa, pa i na njegov život, naročito književni, najjednostavnije rečeno – uči nas kako treba čitati, naročito ako želimo da pročitano trajno ostane u nama i da stalno „podgrijava“ našu zapitanost pred životom.

Ozbiljniji i potpuniji kritički osvrt na ovo izdanje ostavljam za neku drugu priliku (ili nekim drugim čitaocima), a ovdje želim da iznesem samo nekoliko informacija koje bi onoga ko ih pročita mogle podstaći da potraži i pročitate knjigu. Sam autor na početku „Proslova“ piše: „Ova knjiga nazvana ‘Moje knjige’ sam ja, moja duhovna autobiografija“. Na kraju, autor zgusnuto pisanog pogovora „Riječ čitaoca“ i urednik portala Ajfelov most gdje su ovi eseji/priče prvobitno objavljeni, istaknuti pisac Miljenko Jergović, ističe: „Odavno je netko to rekao: ja sam ono čega se sjećam… Vrijeme u kojem čovjek proživi svoj vlastiti, jedinstven i neponovljiv život, nikada nije samo njegovo vrijeme. Pogotovo ako to vrijeme izrazimo u knjigama.“

Prvi razgovor s knjigom Ranko Risojević počeo je s čudesnim (možda) prvim savremenim romanom u „socijalističkoj“ književnosti naših prostora „Molitva za moju braću“ Mladena Oljače koji je doživio mnogo prevoda i izdanja. Onda su uslijedili Hamsun, Paskal, Cvajg, Mak Dizdar, Žid, Duško Trifunović, Kiš, Miler, Milutin Milanković, Raško Dimitrijević, Novi zavjet, Kolja Mićević, Rilke, Breht, Krleža, Selimović, Kulenović, Man, Andrić… I tako redom.

Svrha ovog kratkog teksta je samo da one koji ga pročitaju potraže „Moje knjige“ Ranka Risojevića i da je čitaju. Nećete se pokajati.

(Uzgred, ovaj tekst prati i zanimljiva fotografija koju je snimio sam Risojević: raskriljene korice ove knjige na policama njegove biblioteke, među knjigama o kojima je pisao.)