Barem su dva puta kojima možete stići od Zagreba do Cavtata. Prvi je duži, a kraći. Drugi je kraći, a duži. Pođete li tako Čačićevom autostradom preko Like, prema Zadru i Splitu, do Vrgorca ćete stići mnogo brže nego ako krenete Autoputem bratstva&jedinstva do Slavonskog Broda, i tamo pređete most, pa preko Doboja, Sarajeva i Mostara izbijete na hrvatsku granicu kod Metkovića. Prvo putovanje traje kraće, ali je dosadnije, dok vam se na drugom može štošta zanimljivo dogoditi, i nagledat ćete se prirodnih ljepota i civilizacijskih rugoba, kojima zemljica Bosna obiluje, ali kamo god pođete, naći ćete se u Rogotinu, pred gostionicom Kod tete Olge. Tu svratite na jegulje – na brujet ili frigane – porazgovorite s gospodinom ili gospođom, možete se pritom i na mene pozvati, reći im da sam vas uputio, a možda ćete jednoga dana, bude li zdravlja, volje i pameti, pročitati i fikcionalnu povijest gostionice Kod tete Olge, od 1969. kada sam je prvi put posjetio, sve do današnjih dana.
Pretpostavljam da uz jelo niste popili, pošto vozite, ali ako vas netko vozi, najbolje vam je kod tete Olge piti travaricu. Domaća je, blaga kao jug nakon maglene i hladne Panonije, i kao travke koje dolje niču iz kamenja, iz kostiju i iz očnih duplji davnih Neretljana i njihovih mletačkih i turskih gospodara. Tu je, negdje u blizini, ali malo sjevernije kuću imao Goran Babić, najveći pjesnik delte Neretve, koji danas kao apatrid i politički prognanik živi u Beogradu. Koliko god vam lagali, njegove knjige nećete naći po zagrebačkim knjižnicama. Pošle su na otpis, skupa sa nekom drukčijom hrvatskom kulturom.
Ali manimo se mračnih misli, već je noć, rano smrkava u ova doba godine, a nama još ima puta do Cavtata. Najprije će Neum, a prije Neuma grandiozna granica Europe, s mnogo traka i kabina, i s carinicima i policajcima koji vas, možda, upitaju kamo idete, koliko kanite ostati. Recite im da idete u Cavtat. Ne morate govoriti da sam vas ja poslao. U Neumu možete kupiti cigarete, koje su ovdje jeftinije za cijeloga jednog Linića, a možete, ako vas je baš i volja, poći i na prstace. Ponekad ih ima za kupiti i u samoposlugama. Navodno, to su bosanskohercegovački, a ne hrvatski prstaci.
Od Neuma do Dubrovnika dug je i zavojit put, ako putujete noću. Proći ćete kroz Slano i Trsteno, pokraj arboretuma, a kada se nađete u Zatonu, dvaput zatrubite kod ploče na kojoj piše Pansion Žanetić, ili nešto tome slično. Tako ja pozdravljam prijatelje koji sad nisu tu, pa im pozdravljam vikendicu, da se kuća ne osjeti samom.
Eto vas na Mostu doktora Franja Tuđmana, kojim je skraćen put što je nekada vodio podno Mokošice, a eto vas i iznad Dubrovnika, noć je pa nema kruzera. Grad je mutno osvijetljen, kao da u njemu i nema ljudi, kasna su doba, gospari su u svojim londonskim zimskim prebivalištima. Još malo pa će i Cavtat. Oprezno vozite jer se svašta dogodi kada se izgubi koncentracija na posljednjoj dionici puta.
Ne mogu vam više tačno reći zašto volim Cavtat, mjesto u kojem danas ne živi više od dvije tisuće ljudi, a iz kojega su, kako legenda kaže, prema Dubrovniku prije tisuću i koju godinu krenuli Cavtaćani. Umjesto Grada zatekli su tamo samo stijenu zvanu Laus, i pošto su već bili vrlo umorni, tu su odlučili podići Dubrovnik, da ga više ne moraju dalje tražiti. Stijena je bila čvrsta, s tri strane okružena morem, i pogodna za dobru utvrdu. Tako je tu nastalo najzanimljivije, poviješću i upamćenim sudbinama najispunjenije i najprosvjećenije mjesto na istočnoj obali Jadrana. Stigao sam zavoljeti Dubrovnik, za njega se vezati, prije nego što je tog grada za mene nestalo. Tako sam počeo navraćati onima koji su ga osnovali, starim Cavtaćanima.
Do Cavtata se stiže kada se skrene udesno, na jednome slabo označenom mjestu na magistrali, i vijuga se cestom neočekivano dugo, najprije se blago spušta prema dolini, pa se penje uz brijeg, a onda se strmim serpentinama strmoglavi pred ulaze u gradić, na javno parkiralište iza autobusne stanice. U ovo doba godine nije gužva, ribarski kaići njišu se u portu, pred suvenirnicama žmirkaju najedene mačke, zijevaju od južine i sklanjaju se, sporo i mrzovoljno, pred napasnim psima, turistima. Riva je s druge strane zaliva, autobusna stanica, parkiralište i porat su joj za leđima, a uz rivu je sam centar mjesta. Iako, ni to nije posve tako. Cavtat je, poput mnogih naših primorskih mjesta, policentričan, jer je nastajao i rastao u različita vremena, ali je riva, u kojoj se i u studenom vidi lijepih, velikih porodičnim brodova dobrostojećega europskog svijeta, onaj moj, izabrani centar Cavtata. Tu je moj internet caffe, u koji dolazim već godinama, na besplatni wireless, tapas i coca-colu, ili na čitanje subotnjih novina. Mladi konobari i konobarice ne pitaju previše, slušaju dobru glazbu, razgovaraju između sebe o ozbiljnim stvarima, i uvijek mi stvore dojam kako sam se našao na neusporedivo urbanijem, gradskijem mjestu nego što su Jelačić plac, Tkalčićeva ili Bogovićeva. Osim što je središte Hrvatske često na krajnjoj periferiji, u Buju ili u Moluntu, na najjužnijoj hrvatskoj plaži, urbanost Cavtata traje i kultivira nam geste i grimase već dvije tisuće godina. Ono što se u Dubrovniku izgubilo (barem se za mene sasvim izgubilo), u Cavtatu postoji u razgovorima konobarica u jednome internet caffeu, ali i drugdje, iza zidova ovih kuća, u domovima onih koji su me pozivali da bi mi nešto ispričali.
U zadnjemu ratu mjesto je bilo pod okupacijom, a veći dio stanovništva u izbjeglištvu. Svašta se tada u Cavtatu događalo, nešto od toga sam i zabilježio, kao, recimo, priču o starijem gospodinu koji je ostao tu pod vladavinom JNA i crnogorskih rezervista, i svakog je dana izlazio iz kuće u veštitu, u bijeloj košulji i s leptir mašnom. Kada vide to, mislio je, možda će se promijeniti. Okupacija, srećom, nije potrajala, ali ideja da bi se vandali mogli kultivirati bijelom košuljom i mašnom zapravo je veličanstvena i tačna. To je, a ne diplomacija, dogovor i prijetvornost u odnosu prema jačima, prava ideja Dubrovnika. Zamišljam, bez imalo ironije, kako bi se oficiri i rezervisti upristojili nakon što bi taj čovjek pet ili šest stoljeća oblačio isto svečano odijelo, te u košulji i s leptir mašnom šetao Catatom. Nije to dugo vrijeme, ni uzaludan trud. Knjige se pišu iz istog razloga iz kojeg je taj Cavtaćanin pred okupacijsku vojsku izlazio svečano odjeven. Žalio sam se prijatelju koji živi u Americi da bih rado pisao veliku knjigu o Cavtatu, izmišljenu, fikcionalnu povijest toga grada, zasnovanu na stvarnim činjenicama i starim fotografijama, ali nemam novca za takav poduhvat. Govori mi, piši, piši obavezno. Tako je kada čovjek postane Amerikanac.
Čim zakoračite na rivu, s lijeve će vam strane biti spomenik Baltazaru Bogišiću. U njegovo kameno krilo ljeti sjedaju djeca. Spomenik znamenitome pravniku i etnologu, zaslužnome za hrvatsku, ali i srpsku i crnogorsku kulturu, toj djeci je spomenik mitskome – djedu. Zato mu sjedaju u krilo. Tu u blizini je i lijepa spomen galerijica Vlaha Bukovca, ali i veličanstveno katoličko groblje, s Meštrovićevim mauzolejom obitelji Račić. Meni je, ipak, za priču važnije malo i skrajnuto groblje kod crkvice svetoga Đurđa, na kojemu su se nekad pokopavali inovjerci, i na kojemu je nekoliko grobova ruskih emigranata.
Ako biste objedovali, pođite do Bobića na početku rive ili do Mislava Burđeleza na kraju. Nije vam važno kako im se zovu restorani, samo pitajte za Bobića i za Mislava, pa će vam ljudi reći. Ali naravno, pitajte domaće, a ne strance. Cavtat je, naime, i zimi pun Engleza, Nijemaca, bogatih penzionera od kojekuda. Oni su tu kupili kuće ili apartmane, i na ovom veličanstvenom mjestu bez imalo straha dočekuju smrt. U Cavtatu je, naime, toliko prošlosti, i toliko dovršenih biografija, zaključenih sudbina, nadgrobnika i ljudi koji već za života izgledaju kao da su od kamena, da ni smrt u Cavtatu nije toliko strašna. Pogotovo ako se, uz spori protok vremena, do u beskraj odlaže.
Kažem vam, lijepo mjesto, kojim god putem krenuli.
Cavtat
Barem su dva puta kojima možete stići od Zagreba do Cavtata. Prvi je duži, a kraći. Drugi je kraći, a duži. Pođete li tako Čačićevom autostradom preko Like, prema Zadru i Splitu, do Vrgorca ćete stići mnogo brže nego ako krenete Autoputem bratstva&jedinstva do Slavonskog Broda, i tamo pređete most, pa preko Doboja, Sarajeva i Mostara izbijete na hrvatsku granicu kod Metkovića. Prvo putovanje traje kraće, ali je dosadnije, dok vam se na drugom može štošta zanimljivo dogoditi, i nagledat ćete se prirodnih ljepota i civilizacijskih rugoba, kojima zemljica Bosna obiluje, ali kamo god pođete, naći ćete se u Rogotinu, pred gostionicom Kod tete Olge. Tu svratite na jegulje – na brujet ili frigane – porazgovorite s gospodinom ili gospođom, možete se pritom i na mene pozvati, reći im da sam vas uputio, a možda ćete jednoga dana, bude li zdravlja, volje i pameti, pročitati i fikcionalnu povijest gostionice Kod tete Olge, od 1969. kada sam je prvi put posjetio, sve do današnjih dana.
Pretpostavljam da uz jelo niste popili, pošto vozite, ali ako vas netko vozi, najbolje vam je kod tete Olge piti travaricu. Domaća je, blaga kao jug nakon maglene i hladne Panonije, i kao travke koje dolje niču iz kamenja, iz kostiju i iz očnih duplji davnih Neretljana i njihovih mletačkih i turskih gospodara. Tu je, negdje u blizini, ali malo sjevernije kuću imao Goran Babić, najveći pjesnik delte Neretve, koji danas kao apatrid i politički prognanik živi u Beogradu. Koliko god vam lagali, njegove knjige nećete naći po zagrebačkim knjižnicama. Pošle su na otpis, skupa sa nekom drukčijom hrvatskom kulturom.
Ali manimo se mračnih misli, već je noć, rano smrkava u ova doba godine, a nama još ima puta do Cavtata. Najprije će Neum, a prije Neuma grandiozna granica Europe, s mnogo traka i kabina, i s carinicima i policajcima koji vas, možda, upitaju kamo idete, koliko kanite ostati. Recite im da idete u Cavtat. Ne morate govoriti da sam vas ja poslao. U Neumu možete kupiti cigarete, koje su ovdje jeftinije za cijeloga jednog Linića, a možete, ako vas je baš i volja, poći i na prstace. Ponekad ih ima za kupiti i u samoposlugama. Navodno, to su bosanskohercegovački, a ne hrvatski prstaci.
Od Neuma do Dubrovnika dug je i zavojit put, ako putujete noću. Proći ćete kroz Slano i Trsteno, pokraj arboretuma, a kada se nađete u Zatonu, dvaput zatrubite kod ploče na kojoj piše Pansion Žanetić, ili nešto tome slično. Tako ja pozdravljam prijatelje koji sad nisu tu, pa im pozdravljam vikendicu, da se kuća ne osjeti samom.
Eto vas na Mostu doktora Franja Tuđmana, kojim je skraćen put što je nekada vodio podno Mokošice, a eto vas i iznad Dubrovnika, noć je pa nema kruzera. Grad je mutno osvijetljen, kao da u njemu i nema ljudi, kasna su doba, gospari su u svojim londonskim zimskim prebivalištima. Još malo pa će i Cavtat. Oprezno vozite jer se svašta dogodi kada se izgubi koncentracija na posljednjoj dionici puta.
Ne mogu vam više tačno reći zašto volim Cavtat, mjesto u kojem danas ne živi više od dvije tisuće ljudi, a iz kojega su, kako legenda kaže, prema Dubrovniku prije tisuću i koju godinu krenuli Cavtaćani. Umjesto Grada zatekli su tamo samo stijenu zvanu Laus, i pošto su već bili vrlo umorni, tu su odlučili podići Dubrovnik, da ga više ne moraju dalje tražiti. Stijena je bila čvrsta, s tri strane okružena morem, i pogodna za dobru utvrdu. Tako je tu nastalo najzanimljivije, poviješću i upamćenim sudbinama najispunjenije i najprosvjećenije mjesto na istočnoj obali Jadrana. Stigao sam zavoljeti Dubrovnik, za njega se vezati, prije nego što je tog grada za mene nestalo. Tako sam počeo navraćati onima koji su ga osnovali, starim Cavtaćanima.
Do Cavtata se stiže kada se skrene udesno, na jednome slabo označenom mjestu na magistrali, i vijuga se cestom neočekivano dugo, najprije se blago spušta prema dolini, pa se penje uz brijeg, a onda se strmim serpentinama strmoglavi pred ulaze u gradić, na javno parkiralište iza autobusne stanice. U ovo doba godine nije gužva, ribarski kaići njišu se u portu, pred suvenirnicama žmirkaju najedene mačke, zijevaju od južine i sklanjaju se, sporo i mrzovoljno, pred napasnim psima, turistima. Riva je s druge strane zaliva, autobusna stanica, parkiralište i porat su joj za leđima, a uz rivu je sam centar mjesta. Iako, ni to nije posve tako. Cavtat je, poput mnogih naših primorskih mjesta, policentričan, jer je nastajao i rastao u različita vremena, ali je riva, u kojoj se i u studenom vidi lijepih, velikih porodičnim brodova dobrostojećega europskog svijeta, onaj moj, izabrani centar Cavtata. Tu je moj internet caffe, u koji dolazim već godinama, na besplatni wireless, tapas i coca-colu, ili na čitanje subotnjih novina. Mladi konobari i konobarice ne pitaju previše, slušaju dobru glazbu, razgovaraju između sebe o ozbiljnim stvarima, i uvijek mi stvore dojam kako sam se našao na neusporedivo urbanijem, gradskijem mjestu nego što su Jelačić plac, Tkalčićeva ili Bogovićeva. Osim što je središte Hrvatske često na krajnjoj periferiji, u Buju ili u Moluntu, na najjužnijoj hrvatskoj plaži, urbanost Cavtata traje i kultivira nam geste i grimase već dvije tisuće godina. Ono što se u Dubrovniku izgubilo (barem se za mene sasvim izgubilo), u Cavtatu postoji u razgovorima konobarica u jednome internet caffeu, ali i drugdje, iza zidova ovih kuća, u domovima onih koji su me pozivali da bi mi nešto ispričali.
U zadnjemu ratu mjesto je bilo pod okupacijom, a veći dio stanovništva u izbjeglištvu. Svašta se tada u Cavtatu događalo, nešto od toga sam i zabilježio, kao, recimo, priču o starijem gospodinu koji je ostao tu pod vladavinom JNA i crnogorskih rezervista, i svakog je dana izlazio iz kuće u veštitu, u bijeloj košulji i s leptir mašnom. Kada vide to, mislio je, možda će se promijeniti. Okupacija, srećom, nije potrajala, ali ideja da bi se vandali mogli kultivirati bijelom košuljom i mašnom zapravo je veličanstvena i tačna. To je, a ne diplomacija, dogovor i prijetvornost u odnosu prema jačima, prava ideja Dubrovnika. Zamišljam, bez imalo ironije, kako bi se oficiri i rezervisti upristojili nakon što bi taj čovjek pet ili šest stoljeća oblačio isto svečano odijelo, te u košulji i s leptir mašnom šetao Catatom. Nije to dugo vrijeme, ni uzaludan trud. Knjige se pišu iz istog razloga iz kojeg je taj Cavtaćanin pred okupacijsku vojsku izlazio svečano odjeven. Žalio sam se prijatelju koji živi u Americi da bih rado pisao veliku knjigu o Cavtatu, izmišljenu, fikcionalnu povijest toga grada, zasnovanu na stvarnim činjenicama i starim fotografijama, ali nemam novca za takav poduhvat. Govori mi, piši, piši obavezno. Tako je kada čovjek postane Amerikanac.
Čim zakoračite na rivu, s lijeve će vam strane biti spomenik Baltazaru Bogišiću. U njegovo kameno krilo ljeti sjedaju djeca. Spomenik znamenitome pravniku i etnologu, zaslužnome za hrvatsku, ali i srpsku i crnogorsku kulturu, toj djeci je spomenik mitskome – djedu. Zato mu sjedaju u krilo. Tu u blizini je i lijepa spomen galerijica Vlaha Bukovca, ali i veličanstveno katoličko groblje, s Meštrovićevim mauzolejom obitelji Račić. Meni je, ipak, za priču važnije malo i skrajnuto groblje kod crkvice svetoga Đurđa, na kojemu su se nekad pokopavali inovjerci, i na kojemu je nekoliko grobova ruskih emigranata.
Ako biste objedovali, pođite do Bobića na početku rive ili do Mislava Burđeleza na kraju. Nije vam važno kako im se zovu restorani, samo pitajte za Bobića i za Mislava, pa će vam ljudi reći. Ali naravno, pitajte domaće, a ne strance. Cavtat je, naime, i zimi pun Engleza, Nijemaca, bogatih penzionera od kojekuda. Oni su tu kupili kuće ili apartmane, i na ovom veličanstvenom mjestu bez imalo straha dočekuju smrt. U Cavtatu je, naime, toliko prošlosti, i toliko dovršenih biografija, zaključenih sudbina, nadgrobnika i ljudi koji već za života izgledaju kao da su od kamena, da ni smrt u Cavtatu nije toliko strašna. Pogotovo ako se, uz spori protok vremena, do u beskraj odlaže.
Kažem vam, lijepo mjesto, kojim god putem krenuli.