Netko bi se, možda, trebao i zabrinuti kada za najvažnije novoizašle knjige ne saznajemo tako što u knjižari pregledamo policu s novim izdanjima, niti tako što prelistamo kulturne dodatke i književne priloge u dnevnim novinama. U Hrvatskoj je, možda, ostalo još pet-šest dućana koje bismo, vrlo blagonaklono, mogli nazvati knjižarama (u Zagrebu je, osim knjižare AGM u Teslinoj ulici, knjižara još samo Arkadija na Jelačić placu, dok su sve drugo papirnice ili prodajna skladišta takozvanih velikih izdavača). A kulturnog dodatka i književnog priloga, šućur Allahu, niti jednoga nema nakon što je Zdravka Zimu potjeralo u mirovinu. O knjigama, pak, na stranicama dnevnih novina smiješno je i govoriti, jer da poznate ličnosti, selebritiji i osobe s estrade povremeno ne objave knjigu, ne bismo znali da taj, tisućama godina star medij, i kod Hrvata još uvijek postoji. Srećom, nađe se tu i moj novinski kolega Dalibor Šimpraga, koji svojoj književnoj kolegici Nives Celzijus udijeli prostor za njezin književni manifest, tako da javnost, ipak, dobiva minimum informacija što rade, o čemu pišu i kakvim se temama inspiriraju hrvatske književnice i književnici. Da nije toga, mislili bismo da je posljednja hrvatska književnica bila gospodična Ploča Baščanska, a književnik gospodin Mačak Modni.
Eto, nakon malo šale i revijale, koja bi trebala privući široko čitateljstvo, nešto ozbiljno. Slučajno sam, ovih dana, preko elektronske info-adrese na mojoj web stranici, primio informaciju o tri novoizašle knjige, a nakon toga, ljubaznošću izdavača, do mene su, zemaljskom poštom, stigli i primjerci. Ne, nije riječ ni o kakvom opskurnom nakladniku iz provincije, ni o marljivim entuzijastima iz najmanje podružnice Matice hrvatske (kojima se, doista, zna dogoditi da objave neke silno važne i uzbudljive knjige), pa čak ni o dečkima iz predgrađa koji su nas obradovali pjesničkim samizdatom. Izdavač, Multimedijalni institut iz Preradovićeve 18, nije osobito anoniman, adresa je vrlo ugledna, naročito u krugovima kulturnih alternativaca, a ime urednika Petra Milata, prevoditelja, pisca i teoretičara, srećemo godinama po domaćim i regionalnim tiskovinama. MaMa je jedno od autentično živih čvorišta zagrebačke kulture, u koju bi, da u svemu ovom ima logike, zagrebački takozvani knjižari, veliki izdavači (to su oni koji nisu zagrebačka Fraktura, a prvi vam na um padnu) i pacijenti iz “Pola ure kulture” trebali dolaziti na tjedno poklonjenje, da se raspitaju o intelektualnim trendovima, o novim filmovima, art-projektima i knjigama. Jednom mjesečno morala bi tu biti ministrica Andrea Zlatar, zajedno sa svojim pilićima, u potrazi za suvislošću kao temeljnim, premda nedosegnutim, idealom žive hrvatske kulture.
Zahvaljujući Petru Milatu i prevoditeljici Viktoriji Šantić, u hrvatsku je kulturu, i u moj poštanski sandučić, pristigao László Krasznahorkai. Jedan od najuzbudljivijih i najintrigantnijih prozaista današnjice, apartni Madžar, čije su knjige europski i američki intelektualni hit, a spominju ga – što baš i nije tako važno, ali jest znakovito – kao ozbiljnoga kandidata za Nobelovu nagradu. Krasznahorkai je autor literarnih predložaka za filmove Béle Tarra, pisac nevjerojatne snage, opojnih rečenica i osobene narativne privlačnosti. Iako nisu usporedivi ni po intelektualnim interesima, ni po literarnim strategijama, Krasznahorkai je sličan Sebaldu po tom opojnom djelovanju njegova teksta na čitatelja. Multimedijalni institut je u biblioteci Vizualni kolegij objavio pripovijest “Posljednji vuk”, jedan od novijih proznih komada ovoga pisca, od četrdesetak stranica, pisanih za neke rezidencijalne stipendije.
Prošle je godine u MaMi gostovao Thomas Keenan, književni teoretičar i aktivist, koji je s Eyalom Weizmanom napisao knjigu “Mengelova lubanja: začeci forenzičke estetike”. Riječ je o utišanom, znanstveno fundiranom tekstu, koji na čitatelja djeluje šokantno. Josef Mengele, medicinski genij zla, “Anđeo smrti”, eksperimentirao je u Auschwitzu na živim ljudima, i bio odgovoran za mučenja, sakaćenja i smrt neutvrdivog broja ljudi, mahom Židova i Roma. Mengele je, na radikalan, zastrašujući način, suprotstavio sebe prethodnoj povijesti medicine, i doveo čovječanstvo pred prva i posljednja pitanja o smislu humanosti i humanizma. Pobjegao je u Latinsku Ameriku, i nitko ga nije mogao uhvatiti, premda je i iz jurističkih i iz simboličkih razloga njegovo uhićenje bilo važnije od uhićenja svih drugih (ili većine drugih) nacističkih zločinaca. Godine 1985. pronađena je u Brazilu lubanja za koju se vjerovalo da je Mengeleova. Keenan i Weizman pričaju priču o toj lubanji.
Knjigu “Kore” napisao je francuski povjesničar umjetnosti Didi-Huberman. Lijepa i tužna, vrlo lirska knjiga, s autorovim fotografijama, o posjetu logorima Auschwitz-Birkenau. Osim kao snažan književni tekst, “Kore” su značajne jer živo demonstriraju što biva kada se jedan skup znanja, jedan zanat (znanje i zanat povjesničara umjetnosti), uz ozbiljan i vrlo kultiviran književni talent, okupe oko teme koja na prvi pogled nije inherentno umjetnička. Huberman se ne bavi estetizacijom holokausta – grozi se toga – ali se bavi estetikom poprišta. “Kore” su na neki način srodne fotografskom ciklusu Sandre Vitaljić “Neplodna tla”.
Ediciju Vizualni kolegij sjajno je dizajnirao Damir Gamulin Gamba. Knjige su objavljene u nakladama od 300 kopija. Vrlo su dragocjene. Idite u Preradovićevu 18, pozvonite i zamolite da vam ustupe po primjerak, za neveliku svotu novca. Ovakva izdanja čovjeka na trenutak učine ponosnim što pripada jednoj kulturnoj zajednici. Ili što povremeno prođe Preradovićevom ulicom u Zagrebu.
MaMa: Tri knjige
Netko bi se, možda, trebao i zabrinuti kada za najvažnije novoizašle knjige ne saznajemo tako što u knjižari pregledamo policu s novim izdanjima, niti tako što prelistamo kulturne dodatke i književne priloge u dnevnim novinama. U Hrvatskoj je, možda, ostalo još pet-šest dućana koje bismo, vrlo blagonaklono, mogli nazvati knjižarama (u Zagrebu je, osim knjižare AGM u Teslinoj ulici, knjižara još samo Arkadija na Jelačić placu, dok su sve drugo papirnice ili prodajna skladišta takozvanih velikih izdavača). A kulturnog dodatka i književnog priloga, šućur Allahu, niti jednoga nema nakon što je Zdravka Zimu potjeralo u mirovinu. O knjigama, pak, na stranicama dnevnih novina smiješno je i govoriti, jer da poznate ličnosti, selebritiji i osobe s estrade povremeno ne objave knjigu, ne bismo znali da taj, tisućama godina star medij, i kod Hrvata još uvijek postoji. Srećom, nađe se tu i moj novinski kolega Dalibor Šimpraga, koji svojoj književnoj kolegici Nives Celzijus udijeli prostor za njezin književni manifest, tako da javnost, ipak, dobiva minimum informacija što rade, o čemu pišu i kakvim se temama inspiriraju hrvatske književnice i književnici. Da nije toga, mislili bismo da je posljednja hrvatska književnica bila gospodična Ploča Baščanska, a književnik gospodin Mačak Modni.
Eto, nakon malo šale i revijale, koja bi trebala privući široko čitateljstvo, nešto ozbiljno. Slučajno sam, ovih dana, preko elektronske info-adrese na mojoj web stranici, primio informaciju o tri novoizašle knjige, a nakon toga, ljubaznošću izdavača, do mene su, zemaljskom poštom, stigli i primjerci. Ne, nije riječ ni o kakvom opskurnom nakladniku iz provincije, ni o marljivim entuzijastima iz najmanje podružnice Matice hrvatske (kojima se, doista, zna dogoditi da objave neke silno važne i uzbudljive knjige), pa čak ni o dečkima iz predgrađa koji su nas obradovali pjesničkim samizdatom. Izdavač, Multimedijalni institut iz Preradovićeve 18, nije osobito anoniman, adresa je vrlo ugledna, naročito u krugovima kulturnih alternativaca, a ime urednika Petra Milata, prevoditelja, pisca i teoretičara, srećemo godinama po domaćim i regionalnim tiskovinama. MaMa je jedno od autentično živih čvorišta zagrebačke kulture, u koju bi, da u svemu ovom ima logike, zagrebački takozvani knjižari, veliki izdavači (to su oni koji nisu zagrebačka Fraktura, a prvi vam na um padnu) i pacijenti iz “Pola ure kulture” trebali dolaziti na tjedno poklonjenje, da se raspitaju o intelektualnim trendovima, o novim filmovima, art-projektima i knjigama. Jednom mjesečno morala bi tu biti ministrica Andrea Zlatar, zajedno sa svojim pilićima, u potrazi za suvislošću kao temeljnim, premda nedosegnutim, idealom žive hrvatske kulture.
Zahvaljujući Petru Milatu i prevoditeljici Viktoriji Šantić, u hrvatsku je kulturu, i u moj poštanski sandučić, pristigao László Krasznahorkai. Jedan od najuzbudljivijih i najintrigantnijih prozaista današnjice, apartni Madžar, čije su knjige europski i američki intelektualni hit, a spominju ga – što baš i nije tako važno, ali jest znakovito – kao ozbiljnoga kandidata za Nobelovu nagradu. Krasznahorkai je autor literarnih predložaka za filmove Béle Tarra, pisac nevjerojatne snage, opojnih rečenica i osobene narativne privlačnosti. Iako nisu usporedivi ni po intelektualnim interesima, ni po literarnim strategijama, Krasznahorkai je sličan Sebaldu po tom opojnom djelovanju njegova teksta na čitatelja. Multimedijalni institut je u biblioteci Vizualni kolegij objavio pripovijest “Posljednji vuk”, jedan od novijih proznih komada ovoga pisca, od četrdesetak stranica, pisanih za neke rezidencijalne stipendije.
Prošle je godine u MaMi gostovao Thomas Keenan, književni teoretičar i aktivist, koji je s Eyalom Weizmanom napisao knjigu “Mengelova lubanja: začeci forenzičke estetike”. Riječ je o utišanom, znanstveno fundiranom tekstu, koji na čitatelja djeluje šokantno. Josef Mengele, medicinski genij zla, “Anđeo smrti”, eksperimentirao je u Auschwitzu na živim ljudima, i bio odgovoran za mučenja, sakaćenja i smrt neutvrdivog broja ljudi, mahom Židova i Roma. Mengele je, na radikalan, zastrašujući način, suprotstavio sebe prethodnoj povijesti medicine, i doveo čovječanstvo pred prva i posljednja pitanja o smislu humanosti i humanizma. Pobjegao je u Latinsku Ameriku, i nitko ga nije mogao uhvatiti, premda je i iz jurističkih i iz simboličkih razloga njegovo uhićenje bilo važnije od uhićenja svih drugih (ili većine drugih) nacističkih zločinaca. Godine 1985. pronađena je u Brazilu lubanja za koju se vjerovalo da je Mengeleova. Keenan i Weizman pričaju priču o toj lubanji.
Knjigu “Kore” napisao je francuski povjesničar umjetnosti Didi-Huberman. Lijepa i tužna, vrlo lirska knjiga, s autorovim fotografijama, o posjetu logorima Auschwitz-Birkenau. Osim kao snažan književni tekst, “Kore” su značajne jer živo demonstriraju što biva kada se jedan skup znanja, jedan zanat (znanje i zanat povjesničara umjetnosti), uz ozbiljan i vrlo kultiviran književni talent, okupe oko teme koja na prvi pogled nije inherentno umjetnička. Huberman se ne bavi estetizacijom holokausta – grozi se toga – ali se bavi estetikom poprišta. “Kore” su na neki način srodne fotografskom ciklusu Sandre Vitaljić “Neplodna tla”.
Ediciju Vizualni kolegij sjajno je dizajnirao Damir Gamulin Gamba. Knjige su objavljene u nakladama od 300 kopija. Vrlo su dragocjene. Idite u Preradovićevu 18, pozvonite i zamolite da vam ustupe po primjerak, za neveliku svotu novca. Ovakva izdanja čovjeka na trenutak učine ponosnim što pripada jednoj kulturnoj zajednici. Ili što povremeno prođe Preradovićevom ulicom u Zagrebu.