—————————————————————————-po Bogdanu Žižiću

I

Vreli ljetni dan 1983.

Gost ulazi u hotel Bristol, na recepciji kaže da ima rezervaciju, recepcioner mu bez riječi pruža ključ sobe 1102.

U liftu pritišće dugme za jedanaesti kat.

Soba je uska i zagušljiva, kao da već mjesecima nitko nije ušao. Oštri rubovi posteljine, zategnute kao u vojničkoj spavaonici, požutjeli su od sunca.

Otvara prozor da se soba prozrači. Zaviruje u kupaonicu, kao da provjerava ima li koga, i odmah zatim izlazi na hodnik prekriven crvenim itisonom, po kojem se vide tragovi usisivača.

Otići  će u grad, da se sretne s ljudima.

Dvaput je okrenuo ključ u bravi, podigao glavu, i ugledao dvojicu krupnih, oznojenih muškaraca, u konfekcijskim odijelima, kakva nose činovnici i niži partijski dužnosnici iz provincije, kada odlaze u glavni grad na sastanak. U rukama su im putne torbe. Izgledaju kao da će se srušiti, dok zajapureni, škripavoga pušačkog daha, spuštaju stvari, da bi iz džepa izvadili ključeve soba 1103 i 1104.

Što se dogodilo? – pita onoga bližeg.

Ama pusti – čovjek je već na ti, kao što je u Bosni i red nakon što se s nekim preživi kakva nevolja – ama pusti – kaže – ne radi lift.

Kako ne radi, pa ja sam maloprije došao liftom!

Nisi. Ili to nije bilo maloprije.

Jesam.

Nisi, bolan.

Tako se i rastanu. Gost odlazi do lifta, još uvijek je tu, ne mora ga čekati, ulazi i pritišće dugme uz koje piše Recepcija.

Gore su, na jedanaestom katu, neki ljudi. Pješke su se popeli. Misle da ne radi lift – objašnjava recepcioneru.

Dobro misle. Ne radi.

Ali ja sam se sad spustio liftom.

Niste – smiješi se recepcioner, kao da je čuo neobičnu, ali ne pretjerano duhovitu šalu.

Jesam, kako nisam, evo, sad sam iz lifta izašao.

Gojko – okreće se recepcioner kolegi koji nešto zapisuje u knjigu gostiju – koliko već dugo ne radi lift?

Dva dana.

Eto vidite, gospodine! Dva dana.

Gost slegnu ramenima i izađe van, na vrućinu, u svjetlo.

II

Vreli ljetni dan 1996.

U avionu koji je doletio iz Zagreba bila su samo četvorica putnika. Gost i trojica stranaca, koji ne znaju nijednu riječ domaćega jezika, pa se instinktivno vežu za njega, prate ga po pustoj aerodromskoj zgradi, dok pokušava otkriti gdje je stajalište s kojega vozi autobus za grad. Rat je nedavno završio, pa stranci uplašeno zagledaju kroz prozor, prema grudobranima načinjenim od vreća s pijeskom.

Gost uspijeva pronaći stajalište, ali nigdje autobusa.

Neće ni doći! – kaže žena koja nešto mete oko vrata, i ne podiže glavu.

On se vraća u zgradu, stranci ga i dalje prate, sada već na odstojanju, da ne ispadnu smiješni ili nametljivi. Za jednim stolićem gost ugleda mlađega čovjeka, zadubljenog u nekakve papire.

Hoće li doći autobus? – pita ga, ali mladić u modrom sakou, na kojem, iznad gornjeg džepa, piše Aerodrom Sarajevo, ne diže glavu.

Molim vas… – insistira.

Zar ne vidiš da pišem? – mladić ljutito poskoči. A zatim se vrati svome poslu, uvjeren da ga gost više neće ometati.

Tada se ispred aerodromske zgrade pojavi taksi, neki stari i prašnjavi predratni karavan.

Možemo li do grada? – upita ga, strepeći da ih neće primiti svu četvoricu.

Što ne bi moglo! – ljubazno mu odgovori čovjek.

Gost sjeda na prednje sjedište, a stranci se zguraju na stražnje. Tako je bolje, on zna jezik. Prtljažnik je do vrha pun torbi i kofera, a taksistu kao da je naročito drago zbog toga.

Znate li zašto nema autobusa? – nakon nekoga vremena nastoji zapodjenuti priču, valjda iz nelagode pred prizorom apokaliptičnih ruševina sarajevskog predgrađa.

Strašno je vruće – uzdahnu taksist – vidite li vi kako je samo vruće?

Vidim – odgovori mu, misleći da je taksist prečuo pitanje.

Je li tako da je vruće?

Pa jest.

Jašta je nego vruće. A Meho vam je ovoliki – pa diže ruke s upravljača,  pokazujući koliki je Meho, i dodirne gosta po ramenu.

Toliki vam je Meho – ponavlja, da potvrdi – i kad je ovako vruće, on ne može. Ne vozi.

Kaže to, pa odmahuje glavom, kao da govori o tome da valja paziti da motor ne ostane bez ulja, ili o nečemu drugom što je po Božjoj volji tako, da čovjeku ni ne padne na pamet da bi moglo drukčije biti.

A je l’ vidite kako je vruće?

Vidim.

Jest, Boga mi, baš je vruće.

A trojica onih koji ne znaju jezik, sjede stisnuti na zadnjem sjedištu, šute, ne progovaraju ni riječi, nego kroz prozor gledaju što je rat učinio tome lijepom olimpijskom gradu, i lede se.

90-e godine dvadesetog veka. Rat besni u bivšoj Jugoslaviji. Haris Džinović je stigao u Francusku na poziv prijatelja, a izdavačka kuća za koju treba da snimi Sinatrin hit My Way na korištenje mu je dala vilu u Sen Tropeu. Zbog promocije, ali i hedonizma, Džinović je počeo da pravi žurke na koje su dolazili Helena Kristensen, Džek Nikolson, Mik Džeger, Kevin Kostner i – Džordž Majkl.

Džinoviću, kako kaže, nije prijala blaziranost tog sveta pa se trudio da ih opusti svakovrsnim preterivanjem koje je deo folklora balkanskih naroda. Između ostalog, pevanjem neviđenim.

Od svih pomenutih selebriti gostiju, predivne manekenke koja se proslavila u spotu Krisa Ajzaka, matorog Džegera i Robina Huda, bivšem frontmenu grupe Sar e Roma prilazi baš Džordž Majkl.

Da se razumeno, podudarnost je antologijska. Kao kad su se ’46 u Kembridžu sreli Bertrand Rasel i Vitgenštajn na Poperovom predavanju, kada je u ruci Ludvigovoj sevnuo žarač pa je erl Rasel morao da smiruje strasti (Ne pretiti žaračem gostujućim predavačima.)

Battle of the beasts, dakle.

Vratimo se na Sen Trope. Doba je to kad je G.M. na vrhuncu slave. Zubi mu, doduše, još nisu tako beli, ali suvereno praši još od svog albuma Listen Without Prejudice Vol. 1. (1994 će nastati na ovom mestu ranije pomenuta pesma Isus detetu.)

I tada, na derneku u fensi vili, Džinoviću prilazi Majkl i kaže:

“Hari, kako to da već nisi postao svetska zvezda?”, na što mu Hari – da ne dužimo – šeretski odgovara:

“Majstore, da si se ti rodio u Sarajevu, ne bi imao ni za cigare.”

Pošteno. Kako mu je Džinović dalje pojasnio, u Sarajevu imaš tri velike obaveze, fudbal, skijanje i sedenje po kafanama. Tamo nema vremena za program velike svetske zvezde. Kako dalje kaže i piše, Džordž Majkl se nasmejao i klimnuo glavom.

Teško je reći da li to ima ikakve veze sa bivšim frontmenom grupe Sar E Roma, no Džordž Majkl će kasnije snimiti kaver hita od U2 Miss Sarajevo u sving varijanti. Tako to rade svetske zvezde.

(2007)

O hrvatskim prijevodima Biblije, o prevoditeljima i njihovim sudbinama, kao i o sudbinama njihovih prijevoda, dao bi se napisati uzbudljiv povijesno-politički triler, u kojemu ne bi manjkalo zanesenjaka i idealista, velikih znalaca i pregalaca, ali ni intriga, mračnih stranputica i svakojakih slikovitih likova, te ni bizarnih ludističkih pokušaja. Među ovima potonjim najčudnovatiji za koji znam svakako pripada fra Grgi Martiću. “Bosanski Homer”, kako su ga euforično nazivali neki od kritičara suvremenika, ovaj rastom maleni a duhom veoma ambiciozni Hercegovac, koji je odživio svoj duhovnički i politički, i svoj slavni književni vijek usred Bosne – u Novome Šeheru, u Sarajevu, pa na kraju u ubavom Kreševu (gdje mu u samostanu i danas stoji muzej-soba), pod stare dane bio se odvažio da prevede Bibliju. Samo po sebi, to i ne bi bilo začudno za franjevca, poliglota i pjesnika takve slave. No, ne bi fra Grgo bio što je bio, da i u ovome naumu nije morao biti na svoju. Prema legendi, naime, on je zamislio i započeo prevoditi Bibliju – u desetercu! Ne znam kako je moglo izgledati to njegovo prepjevavanje, ali, evo, pokušavam zamisliti prve taktove Knjige Postanka:

Mili Bože, čuda velikoga!
Da je bilo stati pa gledati
Kad se prohtje Bogu da sv’jet stvara!
On ga stvara do pet do šest dana,
A sedmi se stade da odmara…

Fra Grgo Martić se u povijest bosanske i hrvatske književnosti, ipak, nije upisao po prevođenju Biblije. Ni ono po čemu je za života bio slavljen i uzdizan na južnoslavenski Parnas – ogromni njegov ep na narodnu – ne bi mu danas osiguravalo neki veći pjesnički ugled. Književnost je hirovita i šaljiva, katkad i sarkastična, pa je Martić danas najzanimljiviji po tekstovima koji su za njega bili sporedni, takoreći nusproizvodi (autobiografska Zapamćenja, putopisi, razni prozni fragmenti), ali i više od toga – po kulturološkom značenju. Bio je, naime, prvi u višestoljetnom franjevačkom spisateljskom lancu, koji je istupio iz obrasca nabožnoga i utilitarno-prosvjetiteljskoga, i počeo stvarati slobodno, individualizirano, s punom sviješću o sebi kao o umjetniku i o poeziji kao svojemu pozivu i profesiji, čime je jednu drevnu tradiciju pisanja, knjige, teksta preveo u modernistički kanon građanske kulture.

Jedan drugi i jako drukčiji Bosanac imao je s prevođenjem Biblije više sreće: Ivan Evanđelist Šarić, nekadašnji nadbiskup vrhbosanski, čiji prijevod Biblije je sada objavljen u Zagrebu (izdavači: Hrvatsko biblijsko društvo, Vrhbosanska nadbiskupija i Glas koncila). Već sama pojava takvoga izdanja bila bi dovoljna da na se svrati punu pažnju, jer se to ni u mnogo većim kulturama i jezicima ne događa, što bi se reklo, svaki dan. Veliki komplimenti idu izdavačima što su se potrudili da ovu knjigu u ruci držite kao prekrasan artefakt, a u isto doba da bude vrlo praktična za upotrebu (idealan format, klasičan dizajn s naslovom u zlatotisku, najfiniji biblijski papir, rubne oznake za pojedine biblijske knjige, odlično šivanje, najbolji “integralni” povez, otvara se i stoji otvorena lako, bez nadizanja…).

Bibličari i biblijski tekstolozi reći će svoju o mjerodavnosti i vrsnoći ovoga prijevoda. Običnomu čitatelju, uživaocu, dopušteno je, nadam se, da, izabravši njemu draga i zanimljiva mjesta, napravi vlastiti opit uspoređujući prijevode iz raznih vremena i iz različitih prevoditeljskih radionica. Navlaš sam usporedio samo na tri mjesta Šarićev prijevod s “Kaštelanovom Biblijom” (Stvarnost – Kršćanska sadašnjost), te s prijevodima Bartula Kašića, Daničića-Vuka Karadžića, fra Ljudevita Rupčića (Novi Zavjet i Psalmi) i Rubena Kneževića (Novi Zavjet).

Slavni psalam 137 (136), na primjer, koji je grupa Boney M na milijunima nosača zvuka pretvorila u sladunjavi šlager (By the rivers of Babylon) oduzevši mu strašne kletve i krvavu poantu (Kćeri babilonska, pustošiteljice, / blažen koji ti vrati milo za drago / za sva zla što si nam ih nanijela! / Blažen koji zgrabi i smrska / o stijenu tvoju dojenčad! [Biblija Stvarnosti]), kod Šarića počinje intonacijom koja zvuči “prozaično” zbog odustajanja od aorista, za razliku od svih drugih prijevoda: Kraj rijeka babilonskih / sjedili smo i plakali spominjući se Siona… Kašić, pak, koji je u mnogo čemu bio ne samo prvi, nego i dan-danas ekspresijski najjači, u završnoj kletvi ovoga psalma kongenijalno pogađa ritam i magijsku svrhu ponavljanja: Kći babilonska zločesta, blaženi koji će vratiti tebi vraćenje tvoje koje si vratila nama.

U Knjizi Propovjednikovoj, i inače po svemu apartnoj i ne previše preporučljivoj za kolebljive vjerom i propisanim optimizmom, ima čudesna i zapravo zagonetna minijatura, koja u Bibliji Stvarnosti glasi: Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. Daničić prevodi: Sve je mučno, da čovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati. Naš Šarić opširnije: Tako je sav govor uzaludna muka: nijedan ga čovjek ne može protumačiti. Oko se ne može nagledati, uho se ne može naslušati.

A sad poslušajte – baš poslušajte – Kašića: Sve stvari mučne: ne može ih človiek izgovoriti besiedenjem. Ne nasićuje se oko gledanjem ni uho se čuvenjem ne napunjuje. Četiri stoljeća ranije, Kašićev jezik je od sviju ekonomičniji, precizniji i plastičniji, unutarnja uznemirenost iskrenija i življa, ritam mu je najplemenitijega lirskog tipa. Zbog svega toga, slutim, Kašićev se tekst i mogućnostima tumačenja otvara na drukčiji, mnogo slojevitiji način.

S trećim izabranim mjestom ima cijela priča. Čitao sam nedavno Autobiografiju Bartula Kašića (napokon prevedenu i izdanu), to senzacionalno štivo putnika-misionara po turskim zemljama (Bosna, Beograd, Srijem, Osijek…) u doba katoličke obnove. Opisujući svoje istovjerne “neprijatelje” u Dubrovniku, kazuje na jednom mjestu kako ih, eto, neće mrziti ni zamjeriti im, nego će “na njihovu glavu zgrnuti žeravicu vruće ljubavi”. Šokirala me ta vruća stilistika svojom dvosmislenošću; osjetio sam zvuk strašnoga, ali izvor nisam poznavao. Stihijno, bez ikakve uzajamne veze, uto dobivam iz Beograda knjigu: Gil Anidžar , Jevrejin, Arapin – istorija neprijatelja. Nalazim vraški produbljene analize postavki o neprijatelju iz Pavlove Poslanice Rimljanima, i udaram na citat, koji, onda, komparativno provjeravam – u Bibliji Stvarnosti, u Rupčića, u Vuka Karadžića, u Rubena Kneževića; uglavnom potpuno podudarno. A onda, opet, Kašićev gipki i ritmični tekst: Pače ako bude ogladniti nepriatelj tvoj, napitaj njega; ako je žedan, pitja daj njemu: ovo bo čineći, žerave ognjene skupit ćeš varh glave njegove. Nemoj biti pridobiven od zla, nego pridobij u dobru zlo. I Ivan Šarić to mjesto prevodi prilično zvonko, očevidno impresioniran prijetećom dvosmislenošću i žestinom Pavla, apostola-orgsekretara: Ako je dakle gladan tvoj neprijatelj, nahrani ga; ako je žedan, napoji ga; jer čineći to, ognjeno ćeš ugljevlje zgrnuti na njegovu glavu. Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim!

Sudbina Kašićeva prijevoda Biblije uglavnom je poznata, ali je toliko nevjerojatna, i po osujećenosti svojih mogućih povijesnokulturalnih učinaka zapravo skandalozna, da ju valja uvijek nanovo spominjati. Upoznavši odlično sav svijet “Ilirika” i “iliričkoga” jezika (što se odavno po nacionalnoj dogmi uobičajilo izjednačavati s “hrvatskim”, a od njega je, uključujući ga, mnogo slojevitije, šire i povijesno bogatije), Kašić po potrebama Rima prevodi Bibliju na “jezik bosanski” koji je ispravno uočio kao najzastupljeniji “ilirički” idiom (štokavski) a genijalnim jezičnim darom “osjetio” i savladao. Svoj prijevod Kašić je završio 1625. godine. Kada ga je trebalo štampati, nastale su silne intrige na relaciji između dubrovačkoga i zagrebačkoga nadbiskupa i Rima, u kojima je sve išlo na štetu Kašićeva prijevoda, čiji je jezik iz skučene jezične perspektive dubrovačkoga i zagrebačkoga nadbiskupa ocijenjen kao nepodoban.

Rezultat? Rezultat je jedna od najporaznijih činjenica hrvatske kulture: Kašićev prijevod ostao je da kupi prašinu u ladici skoro četiri stoljeća, da bi bio objavljen tek 1999. godine, i to u Njemačkoj, kod Ferdinanda Schöningha, u poznatoj znanstvenoj seriji Biblia Slavica (cijela je avantura doći do tog izdanja, o cijeni da i ne govorim). Danas gotovo da spada u domenu znanstvene fantastike pomišljati kakvim bi putevima – svakako drukčijim i sigurnijim – kročila cjelokupna hrvatska jezično-književna kultura i standardizacija (na cijelom “iliričkom” prostoru) da je Kašićeva Biblija u svoje vrijeme bila štampana i primjenjivana.

No, vratimo se Šarićevom prijevodu, za koji izdavači napominju da je, u odnosu na prvo izdanje (Sarajevo, 1942-43), ovo “prvo, popravljeno” i jezično osuvremenjeno uz maksimalno poštivanje prevoditeljeva jezika i ritma, na čemu su radili vrsni bibličari i jezični stručnjaci (Karlo Višaticki, Božo Odobašić, Mato Zovkić, Marko Alerić, Zvonimir Kurečić, Thomas Kaut i drugi). U proslovu, koji je napisao nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić, stoje podaci o tome da je ovaj prijevod “za vrijeme izbjeglištva nadbiskupa Šarića” imao nekoliko izdanja u Madridu (1953), Austriji (1967), još jedno u Madridu (1960), te da je “od 1945. do 1990. Šarićev teološki i književni rad bio ne samo ignoriran  nego su komunističke vlasti zabranjivale unositi u domovinu njegove knjige”. Ove nas naznake, kolikogod šture, ili baš zato, neminovno navode na pitanja o ličnosti i sudbini nekadašnjega sarajevskog nadbiskupa. A tu je mnogo manje razloga za slavlje; zapravo, moglo bi se reći kako bi za Šarića prevoditelja Biblije bilo mnogo bolje kad bi se njegovo povijesno postojanje i političko agiranje moglo nekako – zaboraviti. Riječ je, naravno, o njegovome javnom djelovanju u godinama Drugoga svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske.

Sve one koji su se, poput Šarića, entuzijastično i nekritično zanosili Endehazijom i Pavelićem, povlačeći svojim primjerom tko zna koliko mnoštvo, crkveni apologeti imaju običaj braniti – nevaljalošću i lažnošću kasnije komunističke pseudohistoriografije tipa Viktora Novaka i sličnih mistifikatora. Magnum Crimen jest školski primjer i pojam propagandističke knjige, a njezin pogubni utjecaj u stvaranju užasavajućih stereotipova o “genetskom zločinaštvu Katoličke crkve i Hrvata” ni danas nije sasvim jenjao. Ono što Šarića prokazuje u njegovoj političkoj i intelektualnoj mizeriji, nije, međutim, Magnum Crimen, nego – njegova vlastita štampa, njegovi vlastiti radovi, pjesnički, publicistički, govornički. Šarićeva verbalna proskineza pred Pavelićem, kojemu hvalu stavlja odmah iza hvale Bogu (Hrvatski narod, 30. 7. 1944), u vrijeme kada su već počinjeni svi zločini koji su mogli biti počinjeni, i kada je i samom Paveliću jasno da je đavo ponio i njega i državu mu, ne može se drukčije shvatiti nego kao izraz krajnje borniranoga uma, čija se sva stvarnost svela na opijenost nacijom, državom i vođom. Šarićev Katolički tjednik, recimo, pruža sliku zastrašujućega posrnuća – u smislu kršćanskoga milosrđa, po protužidovskim napisima (dok naočigled nestaje sarajevskih Židova, a to je u to doba čitava petina ili šestina ukupnoga gradskoga stanovništva), te u smislu povijesnopolitičke zaostalosti i minusinteligencije, koja ga do kraja drži u stavu adoracije spram NDH i Poglavnika.

Naknadni post scriptum. Vrh Sarajevske nadbiskupije i kardinal Vinko Puljić isposlovali su prije nekoliko godina da se zemni ostaci nadbiskupa Šarića prenesu iz Madrida u Sarajevo i pokopaju u katedrali Srca Isusova. Događaj je ostao u isključivo crkvenim okvirima, bez ikakve reakcije i odjeka u civilnoj javnosti.

O bijegu nadbiskupa Šarića bilježi u svojemu ratnom jajačkom ljetopisu fra Josip Markušić dne 10. IV 1945: “Govori se da je iz Sarajeva sa njemačkom vojskom pobjego i nadbiskup Šarić, avijonom. Nagovorili su provincijala Fr. K. Misila da i on bježi ali nije htio. Kada se avijon vratio sa sred puta da ga silom odvede, provincijal se sakrio dok ne odu.” O tome postupku franjevačkoga provincijala fra Krune Misila postoji još nekoliko usmenih verzija, a najbliža istini bit će ona koju iznosi franjevački povjesničar fra Petar Jeleč, crtajući obrise Misilove zanimljive ličnosti: “Posebno bih istaknuo hrabro i dosljedno držanje provincijala fra Krune Misila, o kojemu se dosad tako malo pisalo, a koji je zbog svojih hrabrih intervenata navukao na sebe bijes jednog dijela proustaški orijentiranih bosanskih franjevaca okupljenih oko propagandnog časopisa Neda (skraćeno od Nekoć i danas) koji su i njega i upravu Provincije optuživali za nedostatak patriotizma, ljubavi prema hrvatskom narodu i poglavniku Paveliću, kao i za simpatije prema partizanima. Svoju hrabrost i odnos prema ustaškom režimu pokazao je i pri kraju rata kada je skupa s biskupom Šarićem trebao sudjelovati na Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u ožujku 1945, koja je po svoj prilici sazvana na inicijativu samog poglavnika. Kada je zrakoplov koji je poletio iz Sarajeva, a u kojemu se Misilo nalazio skupa sa Šarićem, neplanirano sletio u Žepče zbog nekog mehaničkog kvara, provincijal Misilo je iskoristio nepažnju svojih pratilaca, sakrio se u obližnju šumu i odande se vratio svojoj subraći u Sarajevo, dok se sarajevski nadbiskup nikad više nije vratio u svoju nadbiskupiju.”

Abdulah Sidran:

Partizansko groblje

Prošetaćemo malo izvan grada, neka se
odmori duša. Tako se jasno misli u šetnji
i čini se: sad vidimo stvari onakvima kakve
jesu: ovo je aleja, ovo po nama sipaju
zelene košulje kestenja, mladi i nježni
guguću okolo zaljubljenici. Ovo je dan, ovo
se svjetlost mudro prelama u lišću, u mermeru
iznad ceste, po groblju u kom i mi pomalo
počivamo. Možeš li – kaži – sestrice mila,
zamisliti sebe, u tuđoj uspomeni? Kiša je
sprala slovo, ali prisloni uho: huji i
huji podzemna duša vode, to zemlja rastače
kost, i tako se (s pravom?) odvija povijest
i sklad: djelić s nama, čas i tren s nama,
potom: bez nas, bez nas i bez nas. A diše
i dalje planet, i dalje rastu dječje oči,
i dalje prska jabuka u poljupcu djevojčice
i proljeće nad glavom ptica. – Jadikovci
ovdje nije mjesto, kuknjavi ovo nije čas
ni vrijeme. Mrtvi su tu samo da našoj patnji
daju mjeru. Raziđimo se zato, sporo, kao
poslije gozbe, slavenske sasvim gozbe u
groblju, opijena duha. Neka korača kost,
neka korača meso! Knjige su, sestro,
otvorene, historija se, sestrice, piše,
otvoren je Martyrologium, još samo da se
sjetimo naših imena, da ih ne zaboravimo,
nikad više, nikad više.

Ako Abdulah Sidran i nije bio prvi pjesnik moje odraslosti, tada je onaj koji mi najduže, i neprekinuto, traje. Čitati sam ga počeo 1980, kada sam polazio u Prvu gimnaziju, i iste jeseni, u Svjetlosti, kod Stipe, kupio Sarajevsku zbirku. Ne sjećam se kada sam ostale knjige kupovao, ni kako sam druge pjesnike počinjao čitati, ali ovoga se sjećam pouzdano. Prva pjesma koju sam pročitao, i koja se u mene upisala, da mi dugo bude njegova najdraža, i među najdražim pjesmama uopće, bila je Slijepac pjeva svome gradu. U njoj je, u cijeloj, slika Sarajeva, grada koji pamtim i koji više, takvoga kakav jest, vlastitim očima ne umijem vidjeti. Premda je to pjesma slijepca, i priča o tome kako je nevidjeti, ona je razglednica grada, i više se tiče Sarajeva, nego čovjeka koji ga negleda. U to doba, u jesen 1980, Drvenija most još uvijek je bio od drveta, a Miljacka je vonjala teško i vrlo tjelesno, naročito kada, kao u ovoj pjesmi, južina zapuše. Sidranovog slijepca zamišljao sam, uvijek, na Drveniji, na mostu pokraj gimnazije, premda je iz pjesme bilo jasno da on nikako ne može biti tu. “Znam: blizu je most, i drukčije će po njemu zvoniti korak i štap, sa više svjetla u zvuku.” Nije moglo biti da po drvenim gredama tog mosta ikako zvone korak i štap, a pogotovo ne s više svjetla u zvuku. Kada je nekoliko godina kasnije, nakon što je jednoga proljeća rijeka silno nabujala, pa smo strepili da će odnijeti neugledni drveni mostić, on rastavljen, a na istome je mjestu načinjen betonski, s drvenim detaljima koji će tek pravdati njegovo povijesno ime, Sidranov se slijepac mogao zateći na Drveniji. Samo što mene više nije bilo u gimnaziji, i neka druga mi je pjesma iz Sarajevske zbirke bila najvažnija.

Neću ih nabrajati, ali te pjesme u većini su bile izrazito dokumentarne, obilježene toponimima grada i vremena, ali i vječnom generacijskom fascinacijom Eliotom, koju je Sidran, međutim, umio bolje artikulirati, tako da ni njegov Eliot više nije bio Amerikanac, niti stariji, nego su obojica bili istih godina i iz istoga kraja. Danas kada ga čitam, u njemu Eliota više i ne primjećujem, iako mi je tada, u gimnazijsko doba, kada smo i sami prolazili kroz eliotovsku inicijaciju, sve u Sidrana bilo kao po šnitu i modelu velikoga uzora.

U Sarajevskoj zbirci stajalo je, kao upisano, puno toga što će kasnije postati načinom govora o gradu i portretiranja Sarajeva, po čemu će Sarajevo postati znamenito širom Jugoslavije, i što će na koncu izaći i izvan granica našega jezika i svih naših zemalja. Osim što je Sidran bio scenarist prva dva Kusturičina filma, u kojima je stvoren kanon Sarajeva, koji do dana današnjega nije napušten ili izmijenjen, Kusturica je i do njih, i do ideje o svome sarajevskom ciklusu, došao preko Sidranove zbirke. Sigurno bi bilo pretjerano i krivo reći kako je Sarajevo prije te knjige bilo nezanimljiv ili u fikciji, naraciji, pjesmi i autorefleksiji nesuštastven ili rasut grad, ali činjenica jest da ga je  Sidran na veličanstven način okupio u i skupio u jednu himnu, načinjenu od niza pripovijesti (Sarajevska zbirka je, vjerojatno, naracijom najnabijenija knjiga pjesama koju sam čitao.), ritmiziranu, uznesenu, duhovitu, ceremonijalnu i sentimentalnu. Patetičnu na način koji podnosi samo velika i vrlo stara književnost. Iako po formi možda i jest, ali sadržajem Sidran nije htio biti suvremen i moderan pjesnik.

Iz te je knjige, i iz Kusturičinih filmova, onda nastao new primitivs, u njezinoj je sigurnosti, više nego pod utjecajem, utočište našao naraštajni pripovjedač i gradski anđeo, Dario Džamonja, da bi se ubrzo zatim Sidranovi utjecaji krenuli širiti poput radijacije, proizvodeći puno toga lošeg, bolesnog, krivog i degeneriranog, uključujući i današnju pretežitu književnu, ali ne samo književnu, sliku sarajevskih i bosanskih, uglavnom – bošnjačkih, pisaca o Sarajevu.

Na kraju sam, čitajući u zimu 2011. iznova Sarajevsku zbirku, i tragajući za tom jednom pjesmom, naišao na Partizansko groblje. Lijepa i za mene skrajnuta, u sjeni šostakovičevski snažnog pjesničkog ceremonijala u Oni što prelaze, posvećenoga starome jevrejskom groblju u Sarajevu, pjesma Partizansko groblje ostajala je sa strane i zbog jednoga prilično bizarnog razloga. Premda ne govori o revoluciji, drugu Titu i partizanima, ova se pjesma recitirala za praznika revoluciji, a osobito na Dan oslobođenja grada od fašističkoga okupatora. Zato ju takvu, podvezanu crvenom maramom, i s pionirskom kapom, dugo kako valja nisam ni mogao pročitati.

Danas je mirna, lijepa i tiha, tiša od goleme većine Sidranovih pjesama, i tiša od cijele Sarajevske zbirke. U njoj se zbiraju neki opsesivni motivi cijele knjige: kost i meso, šetnja i ljubav, ali je prošlosti u njoj osjetno manje nego u drugim pjesmama. U drugima je sve u historiji i u nekoj vrsti dekadencije na sirotinjski i sarajevski način, gdje se, katkad, od duga vremena i iz razloga čiste pjesničke ljepote i obijesti, skoro oholo i sasvim nepraznovjerno i smrt zna dozivati, dok je Partizansko groblje nekako skrušeno i nesidranovski oslobođeno gotovo svih specijalnih efekata.

Dva su očaravajuća trenutka u pjesmi. Na stihu: “Možeš li – kaži – sestrice mila, zamisliti sebe, u tuđoj uspomeni?”, stoji cijelo Partizansko groblje. To je središnje mjesto u pjesmi, njezino objašnjenje i odgonetka, stih koji se pamti i nakon što čovjek zaboravi odakle ga to pamti. U njemu je Sidranov glas (među milijun ljudi i hiljadu pjesnika, uvijek bi se poznalo da je on to napisao), i s glasom taj čudesni talent da riječi ožive, i da ih nakon toga čujemo izvan pjesme i pjesničkoga žanra, kao dramu i prozu, i kao čudo materinjeg jezika.

Drugi trenutak sam je kraj: “još samo da se sjetimo naših imena, da ih ne zaboravimo, nikad više, nikad više.” Onome koji će pjesmu čitati od kraja, učinit će se da to s nje grakče Poov Gavran. Ali čitana od početka, zajedno s naslovom, ona kao da podsjeća na onu frazu, toliko puta čuvenu nakon zločina Drugoga svjetskog rata: da se nikad ne ponovi. Nikad više, nikad više. A na koja imena pjesnik misli, iščekujući da ih se sjetimo? Na koja naša imena? U vrijeme kada je pjesma napisana, odgovor se znao. Danas se ne zna. Možda mi je i zato Partizansko groblje ona jedna pjesma iz Sarajevske zbirke, te pjesničke knjige koja mi najduže u životu traje.

Tiho, da i nije moglo tiše biti, ovih se dana navršilo stoljeće Hajduka. Na ovoj slici gledamo Bernarda Vukasa, kako se sprema da volejom zahvati loptu, i pošalje je… Gdje? Vjerojatno prema protivničkom šesnaestercu, ali nama koji je gledamo pedesetak godina kasnije draže je vjerovati kako je tu loptu Vukas opalio ravno u Nebo, tamo gdje je tog časa nekoga još moralo biti. Jasno je to po petokraki, na lijevoj strani njegovih grudi (mj)

———————————————————————————————-Ekremu Čauševiću

U nas, u Konavlima, na staroj turskoj granici, živio je u moje vrijeme – moje konavosko vrijeme – običaj krsnoga imena. Domaćin bi za sofrom okupio kumove, rođake i prijatelje, našle bi se ukrštene tijekom godine generacije i rodovi, u Bogišića Đurkovići i Strujići, u Đurkovića k tome Skance i Kesovije, jest baš ti Kesovije, od kojih dolazi moja rodica Tereza, koja kada zapjeva u francuskom povjeruje kako se u njemu i rodila, kako sam preko nje rođak Edith Piaf.

Bilo bi smiješno da nije istinito, kako može biti samo u sjećanju, ali Tereza jest Francuzica jer ona svoju dvoranu nosi sa sobom. Ne znam po čemu se sve poznaju oni među nama koji su nam važni i kada nam nisu rođaci, tek Tereza svaki prostor u kojem zapjeva učini Olimpijom. Možda ne znamo što je to Olimpija, nikad nismo čuli kako se u njoj lomi glas, pa baš zato kada nam ona zapjeva povjerujemo kako nam ta Olimpija pripada, iz prsišta gdje granice pucaju jer se disanje ne da svladati.

Pričaju mi kako je to bilo onomad u Beogradu, u dvorani sa srijemske strane Save, koja se inače, u drugim prigodama i zove Sava. Za moju rodicu Terezu cijelu je vječnost svirao klasični ansambl Camerata Serbica, bilo je pred njima nešto nota i aranžmana, pa ipak sve se odvijalo iz sjećanja, iz pogleda. Ovdje se u priču mora uplesti interpretator: kada pripovjedač kaže da je muzika dolazila iz sjećanja, ne misli se na njihovo zajedničko sjećanje, pa ni na bilo koje pojedinačno sjećanje male noćne muzike iz beogradske Olimpije, pogledi kojima se Terezin maestro čitao s orkestrom tekli su niz Senu.

Maestro se u Grad vraćao prije Tereze, s njezinim sjećanjem na vrijeme od požara, ono jutro kada se činilo da su sve partiture zauvijek izgorjele, nad zgarištem se širio miris budućega violončela s Merkala, dječaka koji će jednim tonom do vječnosti oplakati izgubljenog brata. Dok su još vjerovali da nikad više neće preći Savu preko Brankova mosta, njih dvoje su se skrili u muzičkoj kutiji, Tereza je u dubravi podigla dvorac iz snova. Iz trijema se podizao čempres, pod niske oblake kakve rastjera bura kada vam se čini da ne možete sletjeti u pistu u dvorištu. Pogrešno vam se čini, to je od one muzike iz kutije koja bi očajno prhnula po lovorikama, pa vas opije do zaborava.

Nije maestru prvi put da se vraća u Grad sam. Odveo ga je on u Rim, naš Grad, obukao ga u bijelo, zapisao u note i sa štapićem prošetao pred Papom. Trebalo bi vidjeti snimku, sigurno je bilo lijepo, dogodilo se nešto važno i maestru i Gradu, a možda i Papi. Ne znam kako je bilo drugima kada su se vratili, ni Papi koji je ostao, ali mi se čini da mogu osjetiti, opipati u jagodicama koje dodiruju partituru ove priče, kako se maestro osjećao kada se vratio. Čulo se da se vratio – bit će da je oko toga glasa pomogao gradski pjesnik, libretist – čulo se dakle da se vratio Anđelo.

Dok se vraća prije moje rodice Tereze, maestro pomalo strepi od te jeke unutar zidina. Gledam ga kako izlazi iz aerodromske zgrade, uspravan i sam. Slušam pritom prijatelja koji nam priča o granici, iz sjećanja onog predsmrtnog jutra, život se kaže skupio u miris izgorjele čempresate iz greda prenesenih nekoć preko ruba tako da se težište ne može izgubiti. Znao sam – kaže nam, mojim unutrašnjim glasom, kakvih se uvijek bojimo, strepeći da se netko nije naselio u nama – da ime naše nesreće nije tek prekogranično. Posve sam, unatoč dobrom društvu, nisam se u taj čas bojao jer s dvorišne piste još nije bio zamakao Đelo, dobri anđeo moje rodice Tereze, koji se Olimpijom kreće da bi se vratio. Samo je melecima dano da se vraćaju, nama ostalima preostaju tek odlasci.

Svijet je, kažu, zabrinut. Na aerodromu gužva, svi avioni su puni, prazne se veleposlanstva i konzulati, ljudi odlaze. S druge ih strane dočekuju televizijske ekipe. Kako je bilo u paklu Kaira, mlada novinarka pita, a glas joj ispunjen uzbuđenjem i ponosom. Na trenutak, barem, osjeća se kao da radi na CNN-u. I već nekoliko milijuna ljudi ispred televizijskih ekrana u istome času zaustavlja dah. Svijet je zabrinut, pa bi i oni da budu zabrinuti. I doista, već su zabrinuti za sav taj narod, za turiste, diplomate i putnike namjernike, koji upravo sad žure prema aerodromu. A na aerodromu gužva, svi avioni su puni, prazni se Kairo, ljudi odlaze. Dočekuju ih televizijske ekipe…

Ali što je s onima koji ostaju, s onima koji nemaju kamo, jer su tu rođeni? Što je s onima koji nas gledaju sa druge strane, kao da su već legli u svoje grobove, ili se za nas nikada nisu ni rodili?

1.

Iza podneva, okupljeni oko teških vatri i limenih korita, prijekom nuždom pretvorenih u retorte i kazane, iskusni su azilanti pristupali prehrambenim poslovima: topili su u jestivo ulje guke pokradenog margarina. Dim koji je tom prilikom pokrivao logor bio je teži od bojnih otrova. Napunjene boce (koje idu u logore na sjeveru) obnoć su se pakovale i skrivale u grmušju ispod mojih prozora, tako da sam, sve do kasnih sati, morao biti na oprezu: po svršenom poslu, radnici su imali običaj da, dokoni, zaviruju po sobama i skupljaju prikrivene stvari. Doduše, nismo imali mnogo toga za skrivanje. Nekoliko zavičajnih majica i slika, nekoliko stotina njemačkih maraka, dvije knjige F. Kafke Pripovetke i Dnevnici (Nolitovo izdanje iz 1984. godine). Ovdje valja pribrojiti i kutije crvenog “Silvera”, duhana kojim smo se, tada, odreda trovali.

2.

Podne, pripeka; dokle pogled dopire pucketaju i prskaju obrijane glave tektonskog kamena.

3.

Usred suhih, zapaljenih ledina, jednog jutra osvanuše glomazni drveni krstovi okićeni bokorima planinskoga cvijeća. Posmatrani iz daljine, sličili su na raspeta tjelesa divova. Midsommar, praznik ljeta. Za taj praznik, tvrde naši asistenti, Šveđani sasvim podivljaju: pjevaju i plešu svunoć u razvratu. Kružimo oko čudesnih krstova, zagledamo i njušimo. Ali ničeg nema što bi na pagansko plesalište podsjećalo. Ničeg, osim ugažena mjesta. Ugažena razigranim stopalima. Odakle su stigli svi ti ljudi? Kojim su išli putevima? Kako da ih, k’o zečevi lakouhi, nismo opazili?. Gdje su bili naši Romi, gdje su bili mjesečari?! I gdje naši mnogobrojni žbiri i protuhe?

4.

Sredinom jula ogrnuše kiše. Lijegali smo s njima, s njima ustajali.

Jednog jutra dvije žene osvanuše lude. Jedna je bila udovica i imala je ćerku od šest godina. Mislim da je bila izbjegla iz šehera Banje Luke. Kad su je nakon dva-tri dana odveli u ludnicu na ostrvu Oland, u logoru je, među mladim parovima bez evlada, nastala jagma oko nesretne djevojčice. Svi su je željeli spasiti, svi su je htjeli usvojiti (smatralo se da će na taj način lakše stići do papira) i kancelarija Uprave punila se, od sabaha, “plemenitom” vikom i sličnim kricima. Istu želju pokaza i nekoliko službenika logora.

I nikom se želja nije ispunila. Živa i zdrava, majka se brzo iz bolnice povratila.

5.

Kišni period upamtio sam i po jednom dobru. Dok smo, tako, truhnuli uz prozore, moj sin Hamza, koji je zadnje dvije od svojih šest godina proveo na selu (Šavce, kod N. Pazara), drijemovno je promrljao:  – Sad je šuma puna pečuraka.

Izašli smo vani, pretrčali brisani prostor logorske avlije, zaobišli čardak i za pola sata, plitko ušavši u šumu, nabrali tovar prekrasnih vrganja. Kvalitet ishrane u našoj baraci opasno se poboljšao. Isto bi se moglo reći i za apetit njenih stanovnika. Uprkos svakodnevnim trovanjima.

6.

Ivicom šume, u sumraku, mogle su se opaziti srne. Bile su sive, i vižljaste, skrivale su lanad pod prsima, dok su pasle, sirotice, kao krivci nesigurno.

Vijesti iz domovine

Ponoć  u gradu

Nakon projekcije filma, prema festivalskom običaju, organiziran je svečani prijem na kojem se pojavio veliki broj zvanica. A., reditelj, u pratnji je imao četiri muškarca iz osiguranja, a oni su laktovima krčili put ispred njega, baš kao da je političar, a ne filmski radnik. Ovo je njegov prvi film snimljen parama velikog studija, i on nije navikao na toliku pažnju. Bilo mu je neugodno i osjećao se prilično blesavo zbog očitog paradoksa: na prijemu, rabijatni čuvari ga nasilno štite od njegovog, filmskog svijeta. Među zvanicama je sreo i prijatelje iz različitih dijelova svijeta, nakratko razgovarao sa svima, uskoro se oprostio od njih i krenuo nazad u hotelsku sobu. Međutim, čuvari su ga i tada slijedili kroz dugi hodnik, a njega je zbog toga obuzeo bijes, tražio je da ga prestanu pratiti, da ga ostave na miru, rekao je:

“Ja sam Meksikanac, zaimeboga!”

I tada je u napadu bijesa promijenio plan. Umjesto da ode u sobu, otišao je do hotelskog parkinga, i sjeo u prvi taksi, riješen da bježi od svojih čuvara. A već se, iza žutog taksija, ukazao crni Audi s muškarcima iz osiguranja. Reditelj od taksiste traži samo jedno: da umakne crnom Audiju iza njih. Taksist je razumio zahtjev. Nakon vratolomne vožnje, vješto je pobjegao pratiocima, i na dnu nepoznate ulice se zaustavio. Reditelj se zahvalio, platio, izašao iz auta, i krenuo u šetnju.  Napokon je sam. Ovo je njegova prva posjeta našem gradu, i nakon što je ostao sam, shvata da je potpuni stranac na ulici. I sada, kad čuvara iza njega nema, on ne prestaje misliti na njih. Ako su mu dodijelili osiguranje, onda je morao postojati i razlog za to. Već deset minuta uzalud pokušava zaustaviti neki taksi koji će ga vratiti u hotel. Ali taksija nema, ponoć je i ulice su gotovo puste. Osvrće se oko sebe, vidi tmuran gradski kvart s prijetećim sjenkama, potom ubrza korak.

I evo ga, sada, u strahu trči.

Parabola o identitetu

Evo šta mu se dogodilo:

U četvrtak je iz poštanskog sandučića pokupio ovu kovertu i u njoj našao kartu za brod/restoran koji, u toku vikenda, saobraća između A. i W. On ne zna ko mu šalje ovaj neobični poziv, i njegova djevojka zbog toga sumnjičavo vrti glavom i kaže:

“Ne znaš šta te tamo čeka. Šta ako se dogodi neko zlo?”

“Kad se dogodi”, rekao je, “onda ću o tome misliti.”

Došla je subota, on se spremio i otišao do rijeke.

Na brodu se svi prema njemu odnose kao da ga znaju, premda on sve njih vidi prvi put. Starac koji se predstavlja kao vlasnik restorana i profesor filozofije (“stručnjak za Wittgensteina”) odvodi ga do stola za kojim sjedi taj čovjek. Istog trenutka ga je prepoznao, i zanijemio od straha. Taj čovjek je isti kao on. Osim sitnih razlika u odjeći, jedina stvarna je da “stranac”, za razliku od njega, govori britanskim akcentom. Iznenadio se kad je otkrio da uz “njegovo” lice, i uz “njegovu” pojavu tako prirodno ide britanski akcent. Sve u svemu, susret sa samim “sobom” na kraju se pokazao kao prilično bezazleno iskustvo. Istina, želio je da pita – šta je razlog ovom čudnom upoznavanju?, ali se iz nekog razloga plašio odgovora. Plašio se da bi ga taj odgovor mogao povrijediti; zapravo – strah ga je bilo da nakon tog odgovora više neće biti isti, i da ništa u njegovom svijetu više neće biti isto. I onda su razgovarali o nebitnim stvarima, nevrijednim spomena, a kad je brod napravio cijeli krug i stigao na waterfront s kojeg je krenuo, od svoga domaćina, i od svog dvojnika, on se oprostio i vratio kući.

Njegova djevojka je tražila da joj opiše svaki detalj događaja s broda. I on je pričao. Kad je završio, ona je rekla:

“Pričaj još.”

On je rekao: “Nema više.”

“Pričaj bilo šta?”

“Zašto?”

“Prija mi da te slušam.”

Pitao je: “Šta je toliko zanimljivo u mome govoru?”

A ona je rekla: “Britanski akcent.”