Za Ilse Herzfeld, u škrtim biografskim bilješkama, kaže se da je kćerka iz bogate jevrejske porodice, i da je rođena u Hamburgu, 19. aprila 1900. godine. U Berlinu, dvadesetih, družila se sa važnim ličnostima Weimarske ere, poput Conrada Veidta, Marlene Dietrich, Kurta Weilla, Hermanna Kestena, i družila se sa članovima porodice Thomasa Manna. Udala se za njemačkog fizičara koji se prezivao Klapper, ali je brak trajao kratko, a nakon raskida ona se 1933. preselila u Dubrovnik.

U ljeto 1936., u Dubrovniku je srela dvadesetdvogodišnjeg Williama Burroughsa. Vjenčali su se 2. avgusta 1937. godine u Američkom konzulatu u Atini, Grčka. To je bio lažni brak, samo da se Ilse spasi od nacista, i legalno preseli u Sjedinjene Američke Države.

U New York je doputovala 1938. Bila je sekretarica njemačkome dramskom piscu Ernstu Tolleru, do njegovog samoubistva, 22. maja 1939. Potom je bila sekretarica glumcu Kurtu Kasznaru, Bečliji porijeklom. Burroughs je redovito sretao Ilse, sve do njenoga povratka u Evropu, 1945. godine. A 1946, u St. Luisu, zakonski su razvedeni. Nakon razvoda, on je oženio Joan Vollmer.

U nekom stanu noćnoga Mexico Cityja, pijani Burroughs je na glavu svoje supruge spustio veliku staklenu čašu u koju je potom iz pištolja pucao, promašio čašu, i ubio Joan. To je 6. septembar 1951. godine. Korumpirani meksički sudski sistem i povlašteni položaj američkog državljanina, a vjerovatno i bogata Burroughsova familija iz St. Louisa, razlozi su da on nije završio u zatvoru. Tragični incident je obilježio njegov život, a sam izjavljuje da je zahvaljujući tom događaju počeo pisati.

Dvije žene sudbinski su ga označile. Jednoj je spasio život. Drugu je ubio. Jedna nije ni upamćena da bi bila zaboravljena, a tragična sudbina druge budi javnu znatiželju: slučaj smrti Joan Burroughs rasvjetljava se i danas, o njoj se pišu eseji i rasprave.

Zanimljivo da je iza Ilse ostao samo škrti trag u pisanim dokumenatima. Iza nje nije ostao intervju, zabilježeno sjećanje, niti je Burroughs o svom “prvom braku” govorio. Ona se uvijek spominje u jednoj rečenici, zapravo u apoziciji rečenice koja opisuje njegov boravak u Evropi. Šest mjeseci te 1936. godine, zanimajući se za psihoanalizu, studirao je medicinu u Beču. Nije poznat razlog njegovog putovanja u Dubrovnik. Ništa važno, i ništa nevažno, nije napisano o Ilse Burroughs. Posljednji put, pisac je sreće u New Yorku 1965. godine. Umrla je avgusta 1982. u Asconi, južna Švicarska.

4. jula 1997, dan nakon njegovog povratka iz posjete Sarajevu i Dubrovniku, američki fotograf G. L. stigao je u Lawrence, Kansas i posjetio Burroughsa. Na poklon mu je donio baklave i flašu dubrovačke lozovače. Pokazao mu je fotografije ratnih ruševina. Dok je gledao slike Dubrovnika, kaže, pisac se počeo sjećati Ilse. Ali, fotografa je, kao i sve druge, više zanimala priča o Joan. I ako je vjerovati G. L., u jednom trenutku, Burroughs se uspravio i rekao: “Ubij kučku i napiši knjigu! Eto šta sam uradio!” Sasvim je moguće da je upravo tako rekao. Možda je napokon izgovorio ono što je uistinu mislio, a možda je naprosto bio bijesan i umoran od znatiželje onih koji pitaju.

Manje od mjesec dana nakon toga, i William Burroughs je umro.

U septembru 2007. godine, u Sarajevu sam upoznao N., jednu visprenu i dragu djevojku. Dogodilo se tako da je u toku razgovora bio spomenut Burroughs, a već na spomen njegovog imena, ona je požurila da ispriča svoju priču. U vrijeme opsade Sarajeva, s porodicom je emigrirala u Ameriku. Živjeli su u Dodge Cityju, u Kansasu, išla je u srednju školu, a jednom je sa svojim školskim društvom dospjela u Lawrence, na neki party, u kuću starca za kojeg je rečeno samo to da je poznati pisac. I rekla mi je: “Burroughs. Ja njega znam!” Nakon što su se upoznali, pisac je pokazivao veliku naklonost prema djevojčici koja je iz rata dospjela u njegov komšiluk. Pisao je institucijama, onim koje dodjeljuju školske stipendije, pisma preporuke za nju, svojim je autoritetom otvarao birokratska vrata, i tako pomagao N. Dok se ona sjećala, bio sam siguran u to da je njegova naklonost za bosansku izbjeglicu bila refleksija sjećanja na Ilse Herzfeld.

A priča o Ilse je Burroughsov paradoks, zato što je o svakoj epizodi iz svoga života, na ovaj ili onaj način, nešto napisao. Pisao je i govorio o svemu drugom, osim o jevrejskoj djevojci koju je u osvit velikog rata spasio. U njegovom životu nije postojao svjetliji trenutak. Pitanje morala je bilo da on ne piše o tome. O tome su mogli pisati samo drugi. A kako se to nije dogodilo, Ilse je na svijetu postojala onoliko dugo, koliko i njegovo sjećanje na nju.

Čitajući Cioranove Silogizme gorčine (u prevodu Jovice Aćina) nailazim i na ovaj silogizam: “Zašto ‘mrtvačka kola Braka’ (the Marriage hearse)? Zašto ne mrtvačka kola Ljubavi? – Koliko je samo Blakeovo sužavanje za žaljenje!”

Pokušavam se sjetiti u kojoj pjesmi (William) Blake pominje mrtvačka kola braka, prelistavam Selected Poems i dolazim do pjesme London.

Volim prevoditi poeziju, a malo sam pjesama preveo s predumišljajem. Kad mi se pjesma u originalu jako dopadne (kao London), čitam je tako mnogo puta da mi se i nehotice u glavi počnu pojavljivati rimovani ekvivalenti pokojeg stiha. To krene s par stihova, ali se nastavlja kao s križaljkom (ili sudokuom): svaki naredni lakše se sklapa.

London je u intenciji potpuno lokalna pjesma: od imena grada u naslovu do pominjanja konkretne londonske rijeke (Thames – riječ koju sam kao dijete viđao na špicama britanskih televizijskih emisija, a za koju onomad nisam znao da označava fonetski mi poznatu Temzu); za vrijeme u kojem je nastala veže je slika djece-dimnjačara. Ipak, kako to biva s velikom poezijom, pjesma mi zvuči posve savremeno, a uz to i sarajevski; zvuči zapravo univerzalno, no kako ju ja sada čitam u Sarajevu, meni je to – sarajevski. Zato ovdje izostavljam naslov, a u inače vjernom prevodu dopuštam si tek dvije-tri intervencije (Thames je postala rijeka, mali dimnjačari – siročići, dok sam churches iz originala preveo kao bogomolje):

Prošao sam nogom sve s mape ulice,
Hodao kraj rijeke što teče sred grada.
I baš svako u šetnji koje vidjeh lice,
Nosi znak slabosti, znak čemera, jada.

U jauku čovjeka kom se srce slama,
U plaču punom straha svake bebe nove,
U svakom glasu, u svim zabranama,
Čujem u umu skovane okove.

Velebne bogomolje zacrnit će vlaga
Bezbrojnih suza što siročad isplače,
A uzdasi vojnika s kojim napušta ih snaga
Krvlju će zacrvenit zidove palače.

Al u ponoć čujem kad se ulicama predam
Kako kletve mladih kurvi iz mraka
Lede prvu suzu tek rođenog čeda
I ko kuga padaju na mrtvačka kola braka.

P. S.

Naknadno čitam analizu Londona koju potpisuje Camille Paglia: “Pjesma postiže epski zamah u samo četiri strofe, dok smrdljivi grad postaje simbol moralnog stanje cijele evropske civilizacije…”

Zadnjih sam se dana prilično intenzivno bio dopisivao s jednim kolegom. Tema je bio Ivo Andrić. On ga je svojedobno obožavao. I ja sam ga na svoj prevrtljivi način prilično volio, pogovo zbirku priča “Žeđ”. Ta mi je ostala u naročito blistavom sjećanju: zamislite da ste u mračnoj sobi u kojoj netko odjednom upali farove auta. Tako je to bilo tog ljeta kada sam – razmontiran nagomilanim ljubavnim problemima – prvi puta čitao nisku priča o bosanskim fratrima.

Zamislio sam njihove samostane dobro skrite u brdima, a sam bih, da je ikako bilo moguće, tih davnih dana smjesta zbrisao u jedan, samo da je na ijednome od brojnih stvorenih svjetova uopće moguće da se zaredim. No tada sam bio umoran, baš umoran, onako umoran kako je bio umoran narator priče “Za Esme sa ljubavlju i mučninom”, i bilo bi me tog ljeta teško uvjeriti da ću se moći odmoriti.

Otišao sam do svog razrednika iz osnovne škole, u ta smo čemerna vremena dosta intenzivno drugovali, i on mi je, poznavajući donekle moju delikatnu situaciju, pričao o svojim svojedobnim jadima. Čitajući nedavno da ljudi umjesto normabela uzimaju Shakespearea, sjetio sam se svog razrednika, iako ga razrednikom možemo zvati u vrlo ograničenome smislu, jer mi je razrednikovao tek godinu dana, premda se i danas dosta veselo pod svoje mejlove potpisuje sa “tvoj razrednik”. I nisi mi baš bio neki razrednik, svaki puta pomislim, ali dobro.

I inače sam imao problema s razrednicima, nije bio samo on problematičan u tom razrednikovanju nada mnom: u srednjoj sam ih promijenio, čini mi se, četiri, umjesto potrebitih dva/ije. U osnovnoj tri komada u tri godine. Jedna razrednica iz srednje otišla je s nastave ravno u hotel “Osijek” živjeti s prijateljicom. Naš se mali grad nakostriješio od zaprepaštenja, nema tko nije ahnuo. Peti mjesec, maj, svibanj, sve cvjeta, u ona vremena nije da su krave hodale ulicama, kao kod Joycea, ali u maju se nismo kupali, osim onih što su poslije posvršavali po popravnim domovima; još su postojala, hoću reći, ona prijelazna godišnja doba.

Opisom spektakularne izvedbe dragoga proljeća donekle pokušavam dočarati ambijent u kojemu se odigrala ljubavna priča moje razrednice. Nije se vratila. Jedan je, kao Šimonović, na poslu pisao molbe kad već nije znao pjesme pisati: primilo ga za direktora škole za djecu sa specijalnim potrebama i mrtav hladan, baš kao i šjor ministar, dignuvši sidro ostavio me razredniku koji će me već naredne godine ostaviti.

Uglavnom, taj moj “razrednik” također je pokazivao, kao i većina zemljana, sklonost zaploviti onim glupim ljubavnim vodama. I također je, kao toliki primjerak vrste, jednoga dana osjetio da su mu noge vlažne, pa još vlažnije, da, da se tako izrazimo, tone ta barka mala. I dok se još ni približno snašao nije, eto i njega kako se glupo osvrće oko sebe na groblju mrtvih brodova. Ja, čim sam potonuo, odmah sam ga ugledao. Krupnim sam koracima zagrabio prema probušenoj barci, mome razredniku.

O, kako li sad samo glupo izgledamo nas dvojica, pomislio sam, ovako probušeni kao kakvi kreteni! I koju sad god temu da pokrenemo bit će to sublimacija prema kojoj je Lacanov tekst “O mreži označitelja” tek embrionalno nastojanje da se raji objasni uvodni odnos nesvjesnoga s pojmom Unbegriffa ili Begriff izvornog Un, naime reza. Dobro, osim one početne rečenice, izgovorene odmah: “Moj je običaj da izbivam u razdoblju od dva svoja seminara da bih otišao na ritualni odmor, koji je prešao u naviku, a koji nazivamo zimskim sportovima.”

Koliko li ćemo mi seminara izbivati, majku mu crnu, mislio sam si gledajući svog potpuno probušenog razrednog starješinu. Kako li onda tek ja izgledam, Bože me sačuvaj, s ovim svojim sasvim svježim rupetinama! Jesen. “Sumrak. Tišina. Glasovi sa ceste.” Drugi kat. Stanovao je (i stanuje) na drugome katu. Gledamo se pogledima kakve samo glupani, ogledajući se, mogu uputiti jedan prema drugome. Onim tupim, neizražajnim, pogledima govedčadi koju vode na klanje. Sedamsto kila mišića, tone Rabelaisa, cijeli Krlježa, i opet hrid. Na stolu “Stil”, ogavno piće za koje sam se davno zarekao da ga neću ni liznuti. Isto kao što više nikada neću pojesti bananu. Ili jabuku, bljak. A na stolu Tin Ujević. Ukratko: da nije čitao Ujevića, razrednik je tada tvrdio, a ja mu vjerovao, on dolje na dnu ne bi preživio. Ujević valjda u svojoj poeziji ima ustihovanu longetu za svaki nutarnji lom. Zamišljao sam ga kako diše na Ujevića, kako je do površine ove gadne vodurine provukao koju dužu pjesmu, recimo Hymnodia to mou somati.

Nekako u to vrijeme po drugi sam puta čitao spomenutu zbirku priča “Žeđ”. Danas, kada sam je čitao treći puta kužim da sam, kada sam je drugi puta čitao, zapravo imao dopunjeno prvo čitanje, to je više bilo u službi prvoga čitanja, produžena ruka prvog čitanja, nego pravo drugo čitanje. Više da napravim refresh nego da sad knjigu po drugi puta cijedim kao drenovinu. Tako da je ovo više od uspjele figure: tek trećim čitanjem stigao sam knjigu, i to donekle, pročitati po drugi put, tako da ću vjerojatno morati imati drugo drugo čitanje. Slike mi nisu sasvim izblijedile, zahvaljujući onom dvostrukom prvom čitanju, a i primijetio sam stvarčice koje bi mi promakle da knjigu čitam prvi put, osim ako u međuvremenu nisam stasao u budnu osobu, odgovornu za svoja čitanja, u što čisto sumnjam.

U jeku tih mojih udubljivanja u Andrića počeo sam se intenzivnije dopisivati s tim svojim razrednikom koji je u prošlosti prilično dugo bio možda jedini čovjek s kojim sam pričao o knjigama, ondašnji moji ostali suradnici bili su više za otjelotvorivanje filozofije apsurda ili pisanje blesavih pjesmica poput: “Koristim penis samo kao česmu/Stoga i pišem ovu tužnu pjesmu/Al’ kad zasvrdla i prestane puštat’ samo vodu/Tad pjesma ova u veselu prerast’ će odu!”. Klasični San Remo u Valentinu, birtiji u kojoj smo visili ta moja ekipica i ja. Dočim smo nas dvojica na dnu mora, na groblju probušenih barki, sate provodili raspravljajući o Andriću i još nekim piscima. O npr. Mirku Kovaču i njegovoj priči “Pukotina”. Općenito o zbirci “Nebeski zaručnici”. O jednoj strašnoj priči o samoubojici koji je ispravljao knjige i sve ih ispravio osim “Proklete avlije”.

Lako je moguće zamisliti, onako borhesovski, kako nam u tom stanu protječe cijeli život. Pa još jedan. Pa onda, do jarca, još jedan. I kako onda, obnovljeni, izazimo van, činimo navlas iste greške, opet prvo tone on, međutim evo i mene  za njim, plop na dno, nego šta, on je malo ljut jer sam nas cinkario u tekstu, prijeti odmazdom, svojim tekstom, čim izronimo, naravno, a onda ponovno, kada se stiša ta prva bura, krećemo trijebiti jedan drugome buhe. A zašto potok? Jer to sve teče baš kao potok. Neće tu biti poplave. Možda nekom seljaku strada malo luka, paprike, past će povodom tog stradanija povrtnjaka i pokoja psovka, a možda se ne dogodi ništa. Seljak se zna samo pokupiti i otići. Ima taj još njiva.

Nema imenice suprotne od boli, neke koja bi označavala njeno odsustvo onako kako imenica mrak označava odsustvo imenice svjetlo. Ne postoji ne-bol, osim kao logička redukcija simbolom. A tako se nigdje ne postoji.

Postoje ugode kada prođu neugode, ali ne postoje ugode koje počinju same od sebe, ugode od kojih nam je sve ugodno. Postoji navodno i zdravlje, iako se još uvijek ne zna kako ga izliječiti. Ne postoji imenica suprotna od boli.

Postoje zato bolnice. U bolnicama se naše boli okupljaju, oblače u pidžame i raspituju jedna za drugu. Ja sam u jednoj takvoj bolnici.

Došao sam taksijem, jer se ekipi Hitne medicinske pomoći stvar zakomplicirala u Aziji. Plavi je ljubičastog napao iz Kamčatke u Aljasku, što se može preko one isprekidane crte, ako imate noviju varijantu ploče za igru. A i ne kaže se „imam temperaturu“, naravno da ju imate, to je osnovna veličina termodinamike. Nazvati Hitnu i reći da imate temperaturu isto je što i nazvati Institut Ruđer Bošković i reći da imate masu, pojašnjava mi dežurni liječnik. Nisam mu stigao napomenuti da ja zapravo imam apsolutnu temperaturu.

U nesvijest sam pao otprilike kad i Aljaska.

Kad sam se probudio, toplomjer je navršio neparnih 41, a bubreg se od boli razlistavao na supke kao proljetni grah.

Kod prijema na Odjelu za nejasna febrilna stanja liječnik je utvrdio: pacijent bistre svijesti, febrilan, klonuo, dehidriran, kardiorespiratorno suficijentan. Opće stanje srednje do teško, teško. Na plućima normalan šum disanja, na srcu akcija ritmična, tonovi jasni, šumova se ne čuje. Trbuh mekan, osjetljiv. Lumbalna sukusija lijevo bolna, ekstremiteti simetrični, bez edema. Neurološki status ugrubo uredan.

Sve je utvrdio, osim možda ovog posljednjeg: dva mi se puta na dva različita mjesta tijekom vožnje taksijem pojavilo da ulicom šeta žena s velikom šarenom papigom na ramenu. Papiga mi je govorila: “Gdje gore knjige, gorit će i ljudi.” Kako, međutim, nisam bio siguran broji li se žena s papigom koja voli citate u neurološki status ili samo u ovo od čega i sam gorim, tu sam pojavu kod prijema prešutio. Ipak sam je vidio samo dvaput.

Izvadili su mi i krv, a kad se 20.000 leukocita u njoj digne na noge, ljudi se sa svojih obično spuste. Ja sam još uvijek stajao, pa je liječnik dogurao invalidska kolica.

SOBA

Zgrada Odjela za nejasna febrilna stanja austrougarskog je datuma. U velike dvokrilne, i povremeno, široke četverokrilne prozore bez roletni, stanu cijeli odrasli ljudi, od glave do pete. Po tome austrougarske zgrade inače i razlikujem od svih drugih zgrada koje poznajem, pa mi se čini da je u tim velikim prozorima bez mogućnosti roletni carski apsolutizam istovremeno i doslovna mjera njegovog prosvjetiteljstva. Zastorima će se, jednom kada carstvo propadne, ljudi i od sunčevog svjetla braniti kao od apsolutizma i sve će opet biti relativno.

Zgrada je pozicionirana točno između patologije i Odjela za sidu, tako da je već i iz rasporeda vidljivo koliko je praktična medicina rada: približimo patologiji one koji su joj i prirodno bliže, približimo nejasne. Problem je sa nejasnim febrilnim stanjima izgleda u tome što su nejasna. Za sidu se zna.

Kroz prozor svoje sobe gledam ravno na Odjel za sidu. Ispod njega prolaze žene koje govore: “Bolje mu je da umre kad je takav” i “Vi ste bešćutni”.

Soba je velika, prostrana, pet sa šest. Bolnička, standardna, tobože dvobojna: dopola zida je premazana lakom, a otpola hrapava i suha, čime besmisleno prenaglašava kontrast između dvije iste, balave, zelene nijanse. Moj je krevet zapravo položen protiv pravokutne prirode četvrtastog rasporeda sobe, i vidi se da to nije urađeno u AutoCAD-u. Kako ja nisam mladi arhitekt, a i kako je u liječenju od nejasnih febrilnih stanja potražnja za slobodnim krevetima izuzetna, drago mi je što se osoblje Odjela snašlo tako da trima ležajevima složenima okomito niz duži zid sobe, suprotstavi jedan ležaj vodoravno duž kraći zid sobe. Na njemu ležim ja, a na ova tri meni nasuprot leže Brko, Pahuljica i Deda. Kao što rekoh, drago mi je što je moj krevet ovako ubačen u prostor, jer tako jedni drugima činimo publiku, pri čemu je samo moj položaj dirigentan, pa ih svu trojicu vidim u oči i da li spavaju. To oni za svoj položaj nikako ne mogu reći.

Najslabije se sjećam Brke, njegov je krevet prvi do vrata i on je prvi ozdravio. Dan kada on odlazi meni je – halucinogeno i suho – treći dan zaredom na 40 stupnjeva Celzijusovih, pa ga se i zbog toga slabije sjećam. Pamtim samo da je svaki put baš on zvao sestru kad bi mi iscurio antibiotik i tako pazio da mi zaostali zrak ne uđe u žilu. Pamtim još i da bi noću, tijekom izmjene polivinilskih pidžama za znojenje, nakratko dolazio k sebi, slušao Dedu kako hrče i Brku kako govori: bog te jebo što hrče.

Četvrtog je dana moje nejasno febrilno stanje postalo jasno. Akutni pijelonefritis, upala bubrega, to su nekako i znali. Ali nisu znali zbog čega. Sada znaju da je to uzrokovala Escherichia coli, koja je nekako završila u bubregu. Kako je nekako završila u bubregu? Ne znaju. Kako znaju da mi je uopće u bubregu? Ma znali su oni to nekako od početka, ali nisu nekako mislili da ljudi s mojom anamnezom i mojom Bogomdanom (kako sada zovem svoju bakteriju da stvar bude osobnija) u bolnicu dolaze taksijem, a ne kolima Hitne medicinske pomoći. Pa me nekako nisu odmah testirali, ali su me od početka tretirali propisnim antibioticima, pa smo na dobrom putu. Samo dok nekako i temperatura padne, još malo, i sve će biti u redu. Općenito, puno je “nekakvog” u ovom pasusu, zar ne?

Bogomdana je, inače, jedina ošamarena časna sestra u povijesti Katoličke crkve. Zvala se zapravo Deodata i nju nam je, tako joj i ime kaže, “dao bog”, dok je bio rat i dok su po našem gradu šepavi, tronogi psi zavijali na leteće bojlere pune eksploziva. Ljudima koji su zbog toga od straha virila rebra i koji su svojoj djeci branili da idu na vjeronauk u crkvu, ona bi, sva u plamenu i šlagirana, govorila: “Pustite dječicu k meni, ona su Isusova. Ona se ne boje granata.”

Tako je to rekla i mom susjedu, ocu osmogodišnjeg Karla i šestogodišnje Ane, kad jedne subote nisu došli na vjeronauk, a ovaj ju je odmah, na licu mjesta, izuo iz forhenda.

“I reci Isusu da znam gdje živi”, rekao je navodno.

Kako znanost ne zna ništa o tome odakle je došla moja bakterija, čudni su joj putovi, i kako je sva plamena, čini mi se i da je i ona Bogomdana, pa ću je tako i zvati.

Petog dana, ja sam sve bolje, hodam, nekako. Brku je u sobi zamijenio profesor matematike. Stalno plače. Zovem ga Rezerva, a ne Plačljivi, kako bih zapravo trebao želim li se precizno rukovoditi kriterijima za davanje imena u bolničkim sobama. Ima ešerihiju kao i ja, pa mu ne govorim šta ga čeka. Općenito, ne govorim mu često. Šta ću mu kad stalno plače.

Sljedeći će ozdraviti Deda, to na Odjelu već znaju svi, samo čekaju šefa da se vrati s ture znanstvenog turizma po Americi, pa da mu potpiše otpusno pismo. Deda je zbog toga pomalo nervozan, tu je već 12 dana, a berba je u subotu.

Deda ima crveni vjetar u stadiju poraza. Inače se to zove erizipel, uzrokuje ga streptokok, a napadnuta koža od njega zatopli, stegne se i sjaji, svuda krvava. Najčešće napada noge i glave, i boli dok ne paralizira. To ne znamo zbog Dede, jer je on u bolnicu došao na vrijeme, znate penzionere, pa ga uopće ništa nije boljelo. To znamo zbog Pahuljice, čiji će crveni vjetar uskoro i sam postati odredište znanstvenog turizma i za čitavih mjesec dana po trajanju prebaciti normu medicinskih enciklopedija.

Kako mu je bura s potkoljenice okrenula na maestral, u crveni povjetarac, Deda po cijele dane sanja sisate trsove, sanja muljače, preše, brente i čepilice. Sumnja da je taj crveni vjetar uopće neka bolest. Prekine ga povremeno samo kad mu sestra vadi krv i kad mu dođe grožđana tjeskoba, jer berba je u subotu, a evo ga žena danas zove da nema više onih inoks bačvi od petsto litara koje im trebaju, rasprodale se. Danas ga je uz to, živo zainteresirala i novinska priča o mami i sinu, prvim žrtvama ovogodišnje berbe. Nažalost, svakako ne i posljednjim što će skončati zbog trenutačnog manjka one stvari koju je još Descartes smatrao najpravednije raspoređenom na zemlji, jer se, eto, nitko ne žali da je ima premalo. Kad je sve već, naime, s berbom bilo gotovo i kad je sve već bilo u bačvama, oni se slučajno udavili u podrumu, jedno po jedno.

“Nisu ga dihtali”, odrezao je Deda, njemu je razum pravedno raspoređen.

Šesti je dan, meni je puno bolje, temperature se više ni ne sjećam, pa sam javio roditeljima da sam u bolnici, da se uzalud ne brinu na vrijeme.

DOKTORINAR

Sedmoga dana iz Amerike se vratio šef Odjela. Za njegov smo dolazak saznali odmah u šest ujutro, kad su nam sestre od nervoze promašivale rupe za vađenje krvi i tjerale žile u spazam. Još su nas zamolile da papuče ne držimo na podu pored kreveta, i da ništa nemamo na ormarićima, da se ništa ne vidi i da bude čisto.

Rezerva je, ko’ za kurac, opet razbio toplomjer, pa se baš toga dana, kad sve mora biti sterilno i kao da nas nema, živa rashodovala posvuda po sobi.

Za razliku od svih prethodnih dana, i onih koji će doći, danas su na Odjelu za nejasna febrilna stanja u strahu ljudi koji ne nose pidžame.

Oni kažu: dok drugi rezoniraju magnetski, šef Odjela rezonira po čistom Aristotelu. Od njegove se rasudne snage ne da skloniti u stihiju slučajnog i neobjašnjivog ili u “ne znam, jučer je sve bilo u redu”. Deda kaže da je sigurno oćelavio od knjiga i da može još tri puta oćelaviti, šta mu vrijedi, kad njega zdravog drži u bolnici. Do berbe je dva dana.

Šef Odjela, inače, slabo govori hrvatski, i ne voli da ga se išta pita. U rijetkim prilikama kada pitanja dopušta, on je taj koji ispituje, i to tako da se odgovoriti može s “da” i “ne”, ili još bolje, samo dvosmjernim obrtanjem glave.

“Pišate li često noću?”, to je, recimo, bila moja prilika da glavu obrnem lijevo-desno.

O daljnjem stanju pacijenata šef Odjela razgovara isključivo s drugim liječnicima u viziti, i to na tečnom latinskom. Kako mi se čini da mu je najveći problem suvremene medicine zapravo u tome što pacijenti govore, pretpostavljam da bi radije liječio krave i ovce, pa ga zovem Doktorinar.

Deda nije izdržao režim, pa je Doktorinaru tijekom vizite spomenuo berbu i da se dobro osjeća. Kad pacijenti tako ne izdrže, kao što nije izdržao Deda, Doktorinaru se od bijesa zagladi čelo i spuste uši, a gornja mu usna zatitra tuđmaneskno.

Gadno bi Deda najebao da se smije psovati na latinskom i da na krevetu do nije Pahuljice, čiji je crveni vjetar sada već ličio na golemo, produbljeno, crveno oranje pod koljenom. Ovako, Deda je dobio otpusno pismo još istog dana, što je induktivna pogibelj koju si djelatnici Odjela za nejasna febrilna stanja do dana današnjeg nisu objasnili. Ja mislim da je to zato što je u pitanju indukcija, koja na margini iziskuje pogreške.

Pahuljica je nemarni šećeraš od sto i nešto kila, i na Odjelu je skoro mjesec dana. Iz kreveta ne može ustati otkako je stigao, stanje mu se ne popravlja. Sve ga boli na dodir, a vidi se da je to vedar čovjek. Od njegove mu vedre pojave sada ostala još jedino ona raspjevana istarska kantilena, ono kako se akcent tijesnom rastavom zadrži na drugom slogu kad se kaže bilo koja riječ, recimo riječ “piletina”, i kako se na kupu drže jagodice prstiju kad se raspravlja. Sve drugo je otišlo u vjetar ispod koljena i on mršavi, nestaje, bezvoljan je.

Doktorinar je uvjeren da je sve to zbog njegovog dijabetesa i njegovog nepridržavanja. Doktorinar to sumnja i zato što mu insulin s jutra bude u redu, a već popodne skoči i pišti na ubod. To mu sigurno nije od posne hrane koju dobiva, pa se vizita okuplja oko Pahuljice i mrmlja nešto na jeziku rimskih poslovica.

Ja, međutim, znam o čemu se radi, a zna i Pahuljica. Radi se o makovnjačama, sir-pitama, radi se o buhtlama s čokoladom i lokvicama masti koje plivaju preko ćufti, a sve se to radi iza ručka, kad mu žena dolazi u posjetu. Ja to znam jer to gledam, a on to zna jer to jede. Ipak, šutimo to što obojica znamo, on zato što voli ćufte, a ja zato što ne volim skretati pažnju režima na sebe.

Istoga popodneva došla je prva tura znanstvenih turista i studenata da razgledavaju Pahuljičin crveni vjetar i na njemu polažu ispite. Jedna je smetena studentica pala na ispitu zato što je zaboravila šta njegov dijabetes predstavlja u odnosu na njegov crveni vjetar, kako se to u medicini kaže, a zaboravio sam i ja.

MUSIL

Osmog ili devetog dana, ne znam više, meni je sasvim dobro i već vidim da će ovo trajati. Bogomdana je, kako stvari stoje, bogom i uzeta, no bolesni koji imaju tu nesreću da u bolnici ozdrave prije reda, dobro znaju o čemu govorim. Nepovoljno je prije reda osjećati se dobro i zdravo u bolnici po istom onom principu po kojem se nepovoljno osjećati zdravo na psihijatriji, gdje bolesnih ni nema. Tko zna, dakle, koliko bi to moglo trajati, to zna samo Doktorinar, pa ja već vidim kako stupaju duge smjene i kako ću mjesece na parne i neparne ubuduće razvrstavati prebirući doline i brežuljke po zglobovima prstiju.

I onda mi sinu austrijske knjižurde.

Osim što vole kuće s duplim dnom i velikim prozorima, Austrijanci, ne znam da li vam je poznato, vole pisati guste, pojmovite i odugovlačeće knjige. Ljudi uzimaju po cijela ljeta, ne idu na more, uzimaju čak i cijele vojne rokove, samo da pročitaju “Masu i moć” ili da prokrče “Čovjeka bez osobina” . Ja sam Musila odabrao ne samo stoga što je apsolutni šampion koruški i cijele Austrije, nego i zato što ovo djelo nikada nije dovršio, čime ni u teoriji ne može biti gušćeg romana, ni duže knjige na svijetu.

Musila se ne da prepričati; to je isto kao da me zamolite da vam prepričam Hegela. U prvom romanu se ne radi o ničemu, priprema se nekakva mirotvorno-usporedna akcija u Kakaniji, odvija se mravohod službenika, misli se industrijalaca od upala liječe krasnim esejima na osamsto i sitno stranica, i, sve u svemu, nema dobrovoljnog povlačenja u povijesti čovječanstva. Baš ono što mi je trebalo. Musilovom čovjeku bez osobina zamjeram samo to što previše misli, a premalo spava za svoje stanje. Inače sam mu beskrajno zahvalan što mi je pokazao da je pisanje jedina kompenzacija bolja od same stvari.

Postoji i drugi roman, nastavak, ali on još nije izašao iz tiska. Nadam se da će i u tom nastavku biti situacija iz kojih, zanimljivo, neće proizlaziti ništa.

ŠAH

Otkako je Musila, dane više ne brojim, sav sam u priči. Posjećuje me jedino A., koji je sa svoje strane, pak, navalio na šljive. Tvrdi da su šljive podcijenjene, i da se od njih pravi jedino pekmez i rakija. Ni soka, ni sladoleda, ni voćnog jogurta, ma ni da bi od šljiva, kaže A. Kako bi nevidljivom pokretu za njihovu emancipaciju dodao sebe, a pri ruci nema pogon za proizvodnju sladoleda ili soka, on peče kolače. S prhkim tijestom, savitljive, kremaste, svakakve, samo da su od šljiva. Danas je tako donio pitu od šljiva i šah.

U šahu sam, priznajem, velemajstor. A. je dobar protivnik, ali ima neki svoj stav o tome da je šah igra bezbrojnih mogućnosti, koji mu sad, želi li biti principijelan, nalaže da namjerno istražuje jednako bezbrojne načine na koje se u ovoj igri može izgubiti. A. naravno želi biti principijelan, pa sjedi i gubi.

A. još kaže da je svaka ideja istinita ako je korisna, a ja mu konjem skačem na G6, kažem da je šah takmičenje, matiram ga i dodajem da su istiniti samo sudovi.

Jednako principijelno kao i A., samo bez nekih naročitih stavova o igri, u šahu sljedećih nekoliko dana gube i drugi bolesnici na Odjelu za nejasna febrilna stanja. Najdalje je u mislima dogurao jedan monter centralnog grijanja, kad je za dva topa i dva konja dobio kraljicu. Trebalo je samo da mu u sljedećem potezu topom zatvorim kralja po vertikali, pa da i on vidi da je misliti – govno znati, kako kažu matematičari, dobri šahisti.

Priliku za revanš solidni Monter nažalost nikada više neće dočekati, jer me je nakon partije glavna sestra obavijestila da je sutra moj red da ozdravim

…….

Još iste noći A. se vratio u krug bolnice i krenuli smo u potragu. Nismo dugo tražili, jer je sve već obavio mrak. Najmračnije je bilo iza trafostanice. Ja sam se spustio na koljena, nespretno mu raskopčao hlače i počeo lagano, sasvim lagano, pušiti kurac. Uskoro, mi smo već postali glasni, a u zgradi su, preko puta, bebe bez pluća i dalje bešumno disale na respirator.

Kada je 1992. naša travnička komšinica počela da se pakuje na put u Ameriku, ostavila nam je za uspomenu nekoliko stvari. Bili su to uglavnom suveniri i stvari od kojih se čovjeku teško rastati, a opet ih valjda ne može zamisliti da trunu na smetljištu. U to vrijeme mi je najzanimljivije bilo jedno slamnato koferče koje još uvijek imam.

Prije nekoliko sedmica, međutim, pažnju mi je skrenula knjiga koja je također bila dijelom te predemigrantske zaostavštine. Ranije me njene crvene retro korice baš i nisu mamile kao što to čine današnji kaveri, da ne kažem kadaveri. Autori su, dakle, Ante Žmikić i Ljiljana Bisenić i radi se o knjizi Kulinarske čarolije koja je objavljena 1988. u opatijskoj izdavačkoj kući Otokar Keršovani.

Ono po čemu je sadržaj ovog kuhara drugačiji od svih koje sam listala jesu nepretencioznost i jednostavnost te, svakako, mali anterfilei na kraju određenih jela. Naprimjer, teleće medaljone del Monako za poznatog je italijanskog pjevača, po kojem je specijalitet i dobio ime, osmislio sam autor knjige 1972., u vrijeme kad je radio kao šef kuhinje beogradskog hotela Metropol.

Ili, bilješke o riječnim rakovima, pripremi puževa, sušenju bakalara, supi koja je dobila ime po ljubavnici Luja XV Madam di Bari, aspiku, punjenom patlidžanu, tj.  imam bajildi (što je na turskom, “hodža se onesvijestio”), makedonskom sladoledu kar-alvasi (snijegu prelivenim pekmezom), srnećem hrbatu nazvanom po rimskom vojskovođi Lukulu, perkeltima i polpetama, hadžijskom ćevapu i kavkaskom šašliku, o tome šta je Filber Dimontej rekao o pastrmki i o bujabesu kojemu je Tekeri napisao i baladu.

Jedna druga me je stvar izuzetno zabavila i na tim sam se stranicama i najduže zadržala.

Recimo, “krepka juha od kornjače”. Za ovu supu se koristi 1 konzerva supe od kornjače, konjak i dva deca isto tako “krepke goveđe juhe”.

U anterfileu slijedi mali info o tome gdje žive kornjače, koje je meso najbolje (mlado, dakako) i onda piše dalje:

“Kornjače se ubijaju ovako: usijanom željeznom šipkom pritisnu se leđa kornjače da bi ispružila glavu i noge. Tada joj se oštrim nožem odrežu glava, noge i rep. Zatim se kornjača objesi s vratom nadolje da bi iscurila sva krv i ostavi tako da stoji nekoliko sati. Kornjača se nakon toga s oklopom stavi u vodu i kuha dok se oklop ne počne odvajati. Oklop se odstrani, kornjača razreže, izvadi joj se drob i žuč i opere.”

Ili, uz recept za “janjeći but na francuski način” piše da se meso, osim pečenja u krznu, zemlji, u raznom lišću itd. pripremalo tako da se u, ovom slučaju, rasporenu svinju stavljalo užareno kamenje (Hercegovina). Navodno postoji i običaj da se na ražnju, umjesto kamenja, u utrobu životinje stavi flaša. U timočkom kraju se za Sv. Nikolu u hljebu peče cijeli šaran, dok su se u istočnoj Srbiji “koze pekle u rupi sa užarenim pepelom a odozgo pokrivale glinom”.

Nedavno mi je u Novom Sadu čovjek pričao nešto slično, običaj da su se koze na selu pekle također u zemlji i to zajedno sa jaretom u utrobi. I to je onda prste da poližeš.

Moj tematski favorit je još i “punjena teleća glava u goveđem želucu” što je također stari specijalitet (za vrijeme rata s Turskom 1876. u goveđem želucu su se kuhale razne iznutrice). Romi su “u nedostatku posuđa” koristili taj isti (ne isti, već goveđi) želudac, i u njemu kuhali kupus, zelje, paradajz. (Sto posto biorazgradljivo!)

Ili, ragu od kunića: “Kunić se jede tokom cijele godine… Možete ga ubiti udarcem čekića u čelo ili zaklati kao svinju, ubodom noža u vrat.”

Ima toliko korisnih informacija vezanih za divljač, čisto da poželim da se nekad pridružim bratu moje majke koji s puškom i u svojim poodmaklim godinama redovno obilazi Komar. Ali ću zato znati procijeniti svježu patku prilikom kupovine koja, ako stvarno jeste svježa, ima bijelu i čvrstu trticu, dok ona koja je mekana i koja je promijenila boju nije za upotrebu.

Zanimljiv je i recept za medvjeđe šape, što nije nikakva metafora. Posebno jer je za deset osoba. Poželjno je, naime, da svaka šapa teži 5-8 kg (četiri takve šape i to je već pola mene). I još je tu dosta recepata za pripremu jezika, žlijezda, mozgova, nogu, koljena i tako dalje.

Iako nisam fan iznutrica i ekstremiteta, u pretraživač jednog od posjećenijih sajtova sa receptima na brzinu sam upisala mozak nadajući se barem pohovanom. Rezultat je bio uglavnom “hrana za mozak” (oraščići i omega 3), s tim da se posjetioci foruma žale tu i tamo da im “ne radi mozak”. Dalje, što se tiče kornjača, ima recept za hljeb u obliku kornjače (čak i liči), ali se kreatorka već u startu izvinjava da to nije njena ideja. Čisto sumnjam da postoji recept za neojarenu kozu u užarenoj rupi.

Čini mi se da se jela od mesa u savremenim knjigama recepata svode uglavnom na filete i medaljone koji se u sterilnim hipermarketima mogu pronaći u plastičnim tacnama, kao da takvi rastu na grani i kao da nipošto nisu bili dijelovi životinja koje su okačene naopačke iskrvarile na smrt.

Pri tome se ti filetići nimalo ne razliku od fotografija u novinskim dodacima u kojima se reklamiraju akcije i slične masovne navlakuše.

Nasuprot tome, fotografije hrane u ovom mom Kuharu su vrlo realistične: žablji bataci su, recimo, servirani na staroj daski za rezanje (prije) i u vatrostalnoj posudi bez poklopca (poslije), na rosbifu se doslovno vide nijanse crvenog, peršun je pri vrhu nešto svjetliji, palačinke su malo zagorjele, pamučni ubrusi su uštirkani ali se vide linije od savijanja, jabuke su kvrgave, a uz kafu stoje dvije nezdrave kocke bijelog šećera.

Bez cenzure i fotošopa, dakle.

Moja vlastita prva reakcija na goveđu glavu u gasteru i ubijanje kornjače donekle me podsjetila na medijske rekcije na zloglasni slučaj djevojke koja je bacala kučiće u rijeku.

Jer, kakva je razlika između ubijene srne i utopljenog psića?

Vjerovatno u tome što je prvo za potrebe ljudskog želuca, a drugo je – šta? – obijest, sociopatija ili, kako su to neki okarakterisali, zločin (ili barem nagovještaj budućeg zločina).

Zato je u talasu novonastale svijesti o pravima regionalnih životinja apsurdno da nikom ne smetaju silni ražnjevi na kojima se dolinom tog istog Vrbasa, ali i šire, okreću nesretni janjci.

Neke životinje su očito privilegovane; čak se i zakleti mesožderi zgražavaju nad konjskim mesom u meniju.

Dakle, koja životinja?

Ili – koji ajet?

Kao što znamo, vjerske zajednice ili, tačnije, semitski narodi, definišu se upravo prehrambenim zabranama (svinjsko meso u islamu, ljuskari kod Jevreja) koje su vrlo proizvoljne, logički potpuno neutemeljene i – naročito zabrana jedenja prasića – histerična nus pojava kompulzivnih mjera opreza iz doba kad nisu postojali frižideri.

Jedan od sagovornika Kucijeve junakinje Elizabet Kostelo nas podsjeća da su Grci doskočili spornoj tematici tako što su jedenje mesa svalili na pleća bogova: ovi sa Olimpa traže da im se prinesu žrtve, a mi samo izvršavamo naredbe.

Kuci iznosi i zanimljivu tezu o vegetarijanstvu kao načinu da se određene grupe samodefinišu kao elita, odnosno, kao izabranici po sistemu mi (ne) vjerujemo u a, b i c pri čemu se apstinencijom (od mesa) izdižu iznad onih koji ga jedu.

A elitizam i religija – posebno ove monoteističke – idu ruku pod ruku.

U svakom slučaju, da parafraziram poznatog šefa Entonija Bordejna, više vjerujem kuharu koji zna da zakolje svinju nego ovim manekenima s blenderima.

Božјa ruka u svetu
kao ruka moјe maјke
u utrobi zaklanog petla
u petak.
Šta Bog vidi, s onu stranu prozora,
kad uvuče svoјe šake u svet?
I šta maјka vidi?

(Jehuda Amihaј, Božјa ruka u svetu)

Sverazorni potres i lom! –
biće, dragi Jehuda, da Tvorac rukom
po utrobi Sviјeta opet džara.
Stub Neba noseći oboren,
krov moј, moј zid, u podrum soren,
u mećavi čelika noć i dan,
čekaјuć da budem odstriјeljen –
i neviniјi će biti zaklan.
Predstava “Smak Sviјeta” igra se utroјe
u ovom Vavilonu, čiјi јezici
u јednoј se čorbi kuvaјu i ližu
i naјmanje se Boga boјe;
na Jagnje i psalmopјevca ovi se dižu
u Jerusalimu mome, na nemјestu sazdanom,
milosti Božјe van domašaјa.
Ne јa, ni život sa zemnom hranom –
smrt јe ostala bez imalo sјaјa.

Da si bar ruke od nas digao!
Šake si svoјe baš ovdјe zavukao
u svјetsku mračinu do lakata:
јauk i lom, brat na brata!
Nek sam i zaklan, samo ne – klao.

Pјevac Tvoј živ u grob liјeže –
pol mu, i јezik, inje steže.

Gospode, izvuci te ručerde svoјe
iz utrobe zemljice koјom ruјeš,
izvuci i operi u mome bolu,
priјe no što Ti posljednju zapoјem,
priјe no što – kaјan? – pomiluјeš
sјen ovu što јoš se viјa
(mada već muve krestom se roјe)
po ovom Tvome mrkodolu.

Ovdјe sam u gušći mrak bačen
no u utrobi zaklanog piјetla.
Prozor Tvoј u visoko podne zamračen,
ni o Vaskrsu trak svјetla
nećeš zar da nam daš?
Moјe panične znake ne primaš.

Ja Ti se zamuklim krikom јavljam
sa šiјom na panju što sјečivo ište,
јa, pјetlić Tvoј, evo se spravljam:
pјev moј i kresta – neba znaci –
odletјeće na bunjište.

Perјa ni kreste niјe mi žao,
nek sam i preklan – nisam klao!

A maјka moјa – ona јedina
vidi šta sa mnom se ovdјe zbiva,
maјčica moјa, uz Tvoјe skute,
ruke prebiјele krši za sina,
pјevom јedinca uzdignute.

Dopusti bistrim prstima njenim
da speru mrak taј s vidјela Tvoga:
u tami osta sin njen zemni,
nezvan od Oca nebeskoga!

Pјevac Tvoј, evo, u grob leže –
pol mu, i јezik, glina veže.

(Saraјevo – Jerusalim – Berlin, 1992/1996)

(iz Dnevnika)

*

Sporo smo, u jutarnjoj šetnji, prolazili ulicom, zagledajući cvjetne bašte pred kućama. F. se zaustavljao i osmatrao listove, sitne insekte, i u gravurama kore na stablima prepoznavao je portrete poznatih ličnosti. U njegovim očima, vanjski svijet se pretvarao u čudo. Na kraju ulice smo se zaustavili pred kućom u kojoj je nekada živio Ernest Hemingway. Želio sam da uđem i osmotrim izbliza sobe u kojim je stanovao pisac, a F. me gledao razočarano, prisjećajući se ko bi mogao biti taj Hemingway: “Onaj mali od Gertrude Stein?” Znači, ja sam sve pogrešno čitao? Ipak sam ušao u kuću, prošao kroz sobe, a najviše vremena sam proveo zagledajući sto na kojem je autor pisao. Sto je bio mali, po mjeri nekog dječjeg tijela. Za sve to vrijeme iz glave mi nije izlazio F. koji je odbio da uđe u kuću i strpljivo čekao ispred, da se vratim. Sjeo sam za sto, i pustio ga da me čeka. I ostao sam tu, sve dok me ljubazna djevojka koja brine o redu i miru u kući, nije upozorila da sam na pogrešnom mjestu.

*

Ljude najlakše pamtim prema događajima. U grupi pjesnika, u toplu subotnju večer šetao sam ulicom Duval. Ulica je bila zakrčena večernjim šetačima, uglavnom transvestitima. Ispred restoranskih bašti za prostor su se borili zabavljači svake vrste. Jedan, go do pasa, o vratu je držao obješenog pitona i zagledao prolaznike. Pogledom je izdvojio C. iz naše grupe. I ona je gledala njega. Onda je rekao: “Dođi. Dodirni ga.” Ona je gledala. U tome je bilo nešto krajnje opsceno. On je rekao: “Ne boj se. Dođi. Dodirni ga.” C. je kao pod hipnozom prišla zmiji, a vidjelo se kako se u njoj bore privlačnost i strah. I počela je da drhti. Lijepo se vidjelo kako se cijelo njeno tijelo trese pod palmama.

*

Upoznao sam E.

Nakon što je saznala da sam iz Bosne, došla je da me vidi. Prošlog mjeseca je bila u Međugorju, s hodočašća se vratila ozarena, i željela je da razgovaramo. Razgovor je bio ugodan, ponajviše zbog toga što su njene šarenice sive, a to je rijetka i dragocjena boja očiju. Na kraju, prije nego što je otišla, pitala je: “Da li ste Vi vjernik?” Mene to ponekad pitaju, i u zavisnosti od sagovornika uvijek odgovaram drukčije. Nekome kažem da jesam, nekome kažem da nisam. E. je postavila pitanje, i ja sam, umjesto odgovora, citirao Camusa: “Često pročitam da sam ateist ili čujem kako ljudi govore o mome ateizmu, ali te riječi meni ništa ne znače, ne vjerujem u Boga i nisam ateist.” Dok sam citirao, unaprijed sam znao da joj se moj odgovor neće dopasti, i da – bez obzira što radi na spratu iznad ovoga na kojem sada pišem – nikada više neće svratiti da razgovaramo. U prvom trenutku bilo mi je žao zbog toga, a onda, kad sam malo razmislio, nije mi više bilo žao. Zaslužio sam to, zbog neuvjerljive želje da budem neko drugi. To da smo se upravo sreli, ona će već sutra zaboraviti. A ja ću nju pamtiti koju godinu duže, samo zbog toga što sam naš susret upravo opisao.

*

Nekada na javnim mjestima zagledam ženske cipele. Dogodi se da upamtim oblik i boju cipela, a da ne upamtim lice vlasnice cipela. Moja slabost su ženska stopala.

*

Postoji sjećanje na osobe koje nikada nisi vidio.

U Arlingtonu, ispred zgrade u kojoj stanuje, B. je našao ženski šal, podigao ga i očistio od snijega, a potom vezao za stub drvene ograde, tako da ga žena koja je šal izgubila, u sljedećem prolasku lakše nađe. Crni svileni šal, sa zlatnim crtama po rubovima, svojim dezenom, izborom boja i materijala ukazuje na kulturno i etničko porijeklo, barem tako vjeruje B. kad kaže: “Šal je izgubila neka djevojka iz Etiopije ili Sudana.” U toku večeri, on je često prilazio prozoru s kojeg se vidi drvena ograda i šal kojim je vjetar satima šamarao rijetke pahulje. Volio bih, kaže, vidjeti vlasnicu šala! – da se uvjeri da li je njegovo tumačenje znakova tačno. Djevojka se nije pojavila, ali u njegovoj imaginaciji, zahvaljujući šalu, ona je već stvarna toliko da njeno ukazivanje, čini se, više nije neophodno.

*

Ovo je pravilo kod svakog brijanja: nakon što se umijem, na vlažnu kožu nanesem pjenu, a onog trenutka kad krenem žiletom da je stružem s lica, u mojoj svijesti iskrsne Z., djevojčica iz osnovne škole. Imala je afro-frizuru i neprirodno mali razmak između gornje usne i nosa. Za nju me ne vezuje rano zaljubljivanje, niti i jedna meni poznata emocija. Ali svaki put kad se brijem, u svijesti tako živo iskrsne njeno lice baš kao da u tom trenu ona stoji iza mojih leđa i njen odraz se ukaže u ogledalu. Zašto je to tako? Ne znam. Ne postoji odgovor na sjećanje. Ne postoji odgovor čak i kad su u pitanju prva sjećanja.

*

U slici muškarca pred ogledalom, u vrijeme brijanja, ima nešto definirajuće. Neka ukupnost muškog života. Pjesnik Don Peterson u jednom aforizmu kaže da je “ključni trenutak u životu muškarca onaj kad u vrijeme brijanja u ogledalu spazi odraz oca koji ga otraga gleda, a postoji strašniji dan, o kojem rijetko govorimo, kad potpuno go u ogledalu ispred sebe vidiš majku.”

*

Neka žena koju sam u međuvremenu zaboravio, pričala mi je, ili sam pročitao ispovijest žene čijeg se imena više ne sjećam, o tome kako je Ona, sve dok je On u vrijeme poljupca sklapao oči, znala da je voljena, a pravilo je usvojila nakon čitanja knjige Život i sudbina od Vasilija Grossmana u kojoj postoji ova rečenica: “Zaljubljeni se ljube sklopljenih očiju!” U međuvremenu je zaboravila sve druge rečenice iz obimne Grossmanove knjige, osim te koja je preostala da u njenom životu služi kao pouzdani mjerač ljubavi.

*

A ovo je događaj iz vagona podzemne željeznice.

Jedna do druge u sjedištima, za ruke se drže mlada djevojka i žena na rubu starosti. Sjede šutke i nasmijane su. Povremeno, kad starija žena pogleda ustranu, tek da kroz prozor vagona osmotri rijeku i grad iza nje u promicanju, djevojka je poljubi u potiljak. Ta igra se ponavljala: kad žena ne gleda u nju, djevojka je poljubi. Putnici obraćaju pažnju na njih dvije, i glasno negoduju. Tolika taktilnost u ovom svijetu znači samo jedno: one su ljubavnice, a mjera ljubavi koju na javnom mjestu pokazuju nedopuštena je. Međutim, svi ti znakovi tijela, bez izgovorene riječi, samo su nježnost kćerke, studentice iz neke tužne slavenske zemlje, kojoj je u posjetu upravo došla majka, a ona ju je dočekala na aerodromu. Izraz razočaranja na licima dvije žene, nakon što su postale svjesne razloga zbog kojeg saputnici negoduju, bio je neutješan, i kosa starice je postala vidljivo sijeda.

*

I ja imam taktilnu, slavensku prirodu, zanesem se stiskajući njene prste i dlanove, sve dok S. ne kaže: “Nemoj, bolan! Pomisli samo koliko su tvojih ručkova ovi prstići sastavili, i sažali se na njih.”

*

Doživljaj ljepote ultimativno vezujemo za ženu. Ovih dana, raspravljajući o ljepoti, razmijenio sam poruke s prijateljem. Da sebe odredi u odnosu na temu našega dopisivanja, on se poziva na englesku poslovicu: “Ljepota je u oku posmatrača.” On je razborit, mladi čovjek, i da je promislio, vidio bi da u opisu iz poslovice nešto manjka. Ne staje ljepota samo u oko, ne otkriva se ona samo jednom čulu. Da je tako, ne bi ljepote bilo u muzici, ne bi je bilo ni u poeziji. Ali, on nije napravio grešku, samo je slijedio prvu misao, koja je istina o ljudskoj prirodi: nama se ljepota, prije svega, ukazuje kao lijepa žena, ili lijep krajolik. A potom je sve drugo.

*

A što se narodnih poslovica tiče, ne volim ih. Cijeli koncept narodne mudrosti je laž. Narod je neimaginativan, a kolektivna pamet ograničena. I latinske poslovice izgledaju pametno samo kad se citiraju u originalu, i kad im većina čitalaca ne zna značenje. Zato ih pisci citiraju doslovno, nikad u prijevodu… Ne zanima me šta misli, i šta govori narod. A uvijek sam nestrpljiv da čujem šta misliš ti.

*

Čuveni modni fotograf objašnjava šta su pretpostavke da mlada djevojka postane uspješan model. Dlanovima u zraku opisao je izgled bijele djevojke, a onda izgled crne djevojke. Bijela djevojka su dvije ravne paralelne crte vertikalno iscrtane u zraku, a crna djevojka su dvije vitičaste crte koje, muški, inače kao gestu pokazuju kad opisuju žensku figuru. Za one dvije ravne crte kojim je opisao bijelu djevojku on kaže: “Lijepo!” A za one dvije vitičaste crte što opisuju crnu djevojku, kaže: “Nije lijepo!” I na taj način je, vlastitim rukama, sve što je bila predodžba o ženskoj ljepoti kroz stoljeća, poništio. Ljepota je opisana kao zahtjev publike, i modnog tržišta, a ne zahtjev njegov i njegove kamere. A istina je da njegova kamera s uspjehom postavlja sistem vrijednosti, i da njoj publika vjeruje više nego svojim očima. To je svakodnevni rasizam u kojem, u ime “ljepote”, svi saučestvuju.

*

“Gole žene mojih godina su totalna noćna mora”, u pjesmi kaže Frederick Seidel.

Priznajem da me nije obradovao poziv za svečano obilježavanje tridesete godišnjice mature. Prije samo trideset godina, na maturalnoj večeri, svaku sam djevojku pogledao kao da je moja, svaka je išla s vodom na usnici ohola kao okean, i sve se naravno završilo na pogledu. Za tu priliku otac mi je na kredit kupio za jedan broj manje odijelo, pa se šavovi na ramenima odšili čim sam se opustio. Sjećam se toga kao važnog događaja. Iza ponoći, s velikim olakšanjem do gola sam se svukao na obali jezera i plivao do izlaska sunca.

*

Pjesnik R. S. u nekom magazinu je pročitao reportažu o Slovenki koja je u mladosti, na početku dvadesetog stoljeća, bila čuvena evropska ljepotica. Sa stranice je izrezao dvije spojene fotografije, od kojih jedna pokazuje djevojku iznimne ljepote, a druga staricu u devedesetim. Kontrast je bio očit, kao neumoljiva kazna vremena. Savio je papir po crti na kojoj se dvije fotografije dodiruju, tako da je s jedne strane imao djevojku, a s naličja staricu. I s tim je u neko ljeto sredinom osamdesetih dolazio u Slogu, a u toku večeri, iz džepa bi izvlačio makazicama za nokte izrezani artefakt i pokazivao ga djevojkama. Najprije mladoga slovenskog anđela. Sačekao bi da djevojka kojoj se obratio izrazi oduševljenje ljepotom mladosti sa slike, a onda bi okrenuo stranicu i rekao: “A ovako ona izgleda danas!” Ali njegova lekcija o vremenu nije imala nikakvog efekta. Mladi ljudi u srijedu imaju interes samo za srijedu, i od njih se ne može očekivati da imaginiraju vremenski raspon od sedamdeset godina. Neka djevojka bi jasno razumjela njegovu poruku kao poziv na seks, postala bi mazna i čupkala ga za bradu, a R. S. bi se unezgodio, jer je i sam bio mlad, i ne sasvim svjestan svojih razloga zbog kojih slike pokazuje.

Slučajno, iz mraka i vlage nekoga sarajevskog arhiva, isplivale su dvije priče, napisane i objavljene prije više od četrdeset godina. U nekoj drugoj kulturi, na drugom, mirnijem i staloženijem prostoru, tih četrdeset godina nipošto nisu neko naročito dugo vrijeme. U nas, to je cijela jedna epoha, možda i više njih. Nikoga više nema tko bi doista pamtio kako je to 1969. izgledalo. Tako ni autor priča Ivan Lovrenović ne pamti kako ih je, i iz kojeg osjećaja napisao. Zna da su njegove, potvrđuje to njegovo ime ispod njih, u omladinskom časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja Lica, te u časopisu za književnost Život, u kojima su pronađene. Pisac još po nečemu osjeća da ih je napisao, čak i ako mu se čini da je, ovakav današnji, savršeni stranac onome jučerašnjem, od prije četrdesetak godina.

Teško je, barem u nas, pronaći pisca koji je u toj mjeri izmijenio svoju poetiku. Vjerojatno u tome udjela ima i jedan načelni, “ideološki” razlog: od vjernika u snagu poezije, u snagu književnosti, Lovrenović je već u osamdesetima rezignirao u interpretatora stvarnosti, pisca koji fanatično pokušava sintetizirati kulturnu povijest svoje zemlje, a preko nje i vlastiti identitet. Čini se da je nekada vjerovao da poezija sve to čini sama od sebe.

U međuvremenu, na okupiranoj Grbavici je 1992. izgorjela njegova cjelokupna “životna” dokumentacija, ono što je pisao, sakupljao, čitao. Nije izgorjela slučajno, u elementarnoj nepogodi nasumičnog granatiranja, nego su je svjesno spalili, znajući da spaljuju Lovrenovića. Kakvog li samo priznanja! Još od münchenskih paljevina iz tridesetih, nije se svijet tako ogrijao…

Taj grbavički krijes dovršio je nešto što se, na razini svjesne piščeve odluke, dogodilo ranije.

Spašeno je bilo samo ono što je, u fragmentima, pisac objavio po novinama i časopisima širom Jugoslavije. To je naknadno sakupio i objavio kao quasiroman, pod naslovom Liber memorabilium.

Za ove dvije priče nije ni znao. Zaboravio ih je i nikad ih se ne bi ni sjetio da nije slučajnosti… Mora da ima neke nelagode u čitanju priča koje je napisao netko koga više nema, a tko je živio u istoj ovoj koži.

Priča Prvina pripada visokoj tradiciji zreloga i čulnog bosanskoga modernizma, proze Andrićevih suvremenika ili pisaca koji su se pojavili malo nakon što je on objavio svoje najvažnije knjige, ali koji su svi pisali sa sviješću o njegovoj veličini. Visokostilizirana, na način Grozdaninog kikota, Hamze Hume, salivena u “američki” format kratke priče, poput priča Nenada Ešpeka, Prvina sugerira goleme književne ambicije jednoga dvadesetšestogodišnjaka. Kao ni većina bosanskih pripovjedača i pjesnika koji su pisali u šezdesetima, Lovrenović nije zazirao od folklornih tema, ni od folklorizacije jezika.

U Prvini je dvaput odzvonila zdravomarija. Krajem šezdesetih, pa još u Bosni, u časopisu koji je bio pod izravnim partijskim nazorom, očito ni to nije bilo neprirodno i nemoguće, kao što se danas čini da jest.

Lijepa i živa priča. Čitatelja tuga uhvati za mladićem koji ju je napisao. (miljenko jergović)

Prvina

(1969)

U Gavranuši na ledini ležala je luda Cija, šupljih očiju prema šupljem nebu. Njezine krpe, i masna kosurina, i izubijane noge – sve je ležalo razbacano oko nje, kao tuđe.

Dječaci su se natraške povlačili u guštik, ne znajući kako da pobjegnu, čekajući da neko prvi nešto naglas rekne, pa da svi krenu.

Smrkavalo se; duboko odozdo od Kopljevića čule se smirajne bronze s goveda, a ovdje, u guštiku, dizale su se poplašene vrane, s paničnim grakom i lepetom.

Zazvonila je zdravomarija: kroz stakleni mir večeri udarci zvona tukli su pravo u  sljepoočnice, kao da nikad neće prestati.

– Ajde po banku, nisam vas džaba doveo. Ko je htio, vidio je posla – zareža Mindać kad vidje da su dječaci blizu grmlja. Dječaci se pokorno primakoše, vadeći iz džepova zgužvane, vruće novčanice. Najmanji među njima zaplaka:

– Ja nemam…, nisam ni…

Mindać ga grubo dokopa, uhvati za vrat, okrenu i šutnu nogom u stražnjicu:

– Marš materi, balo balavi, što si i dolazio!

Cija je ležala ne mičući se, samo je nešto nepovezano protiskala iz grla.

***

Danima oni su se okupljali na česmi kraj mosta oko besposlenog Mindaća. Pričao je samo o ženama, i u njegovim pričama nije bilo ni jedne u gradu koja mu nije podlegla. O svakoj je pričao ružno, i svakoj se je na kraju priče na neki način svetio. Zašto je to bilo potrebno, nisu shvaćali, ali valjda to tako treba, mislili su. Slušali su ga pobožno, a kad bi nekad i vidjeli da laže, pričajući neki doživljaj drukčije nego što ga je prije nekoliko dana ispričao, namjerno su to zaboravljali. Krali su cigarete i donosili mu, ponekad i rakiju. Podmićivali su ga, i zato da im priča (nisu mogli znati da on to ne smije i nema komu drugome pričati), a i zato što im je obećavao da će ih povesti.

Nitko od njih nije imao pojma kako to izgleda, nitko pravo to još nije ni sanjao. Ali moralo se “biti muško” i stidjeli su se priznati da to još nisu. Neki su uporno lagali da su to već radili, ali Mindać bi ih uvijek utjerao u laž i postidio.

Činilo se da ništa na svijetu nije ljepše i važnije od onoga što im je on u svojim ružno sočnim pričama kitio i ispredao. Nisu mogli ni zamisliti način na koji se dolazi do toga, i zato su se uznemireno i nestrpljivo držali za njegovo obećavanje.

To je bilo jače od svega. Sve ostalo – crkva u koju su, umiveni, svake nedjelje išli, kuća i škola koje su uvijek nešto tražile, zabranjivale i zadavale – ponekad ih je i moglo zanijeti, ali samo nakratko. Ovo je uvijek isplivavalo kao stalnije i važnije.

***

Kad im je Mindać rekao da će ih sutra povesti, i da ni za živu glavu to nikom ne govore, damari su im se popeli u grlo od uzbuđenja, i oni su se razletjeli da nekako pronađu po banku dvije. To je bila cijena koju je trebalo žrtvovati.

Sto strahova im je stezalo prsa, mutno ih je nagrizao stid, pojavljivala se strasna želja da se odustane… Ali osjećali su da su duboko zagazili: zavjerenički dogovor, zmijska snaga Mindaćevih obećanja i prijetnji, a i strah od ismijanosti sprečavali su svakoga od njih da ne dođe na ugovoreno mjesto. U toj uzrujanosti, lomljenju, sakrivanju očiju od roditelja, nisu ni pomišljali da se upitaju koga će im to Mindać dovesti.

Našli su nekako svaki svoj izgovor kod kuće, dotrčali kao bez duše u Gavranušu, i u drhtavom uzbuđenju zasjeli u grmlje oko livadice na kojoj su inače igrali nogomet.

Dugo su čekali sakriveni.

***

Duboko u sebi priželjkivali su već da se Mindać ni ne pojavi, ali, kad bi netko spomenuo tu mogućnost, praveći se važan, kao da tobože žali, ostali su mu se rugali kao kukavici.

I tako, svi su strpljivo i junački čekali ono što više nitko nije želio.

I najzad, Mindać je došao!

Na drugoj strani livadice šušnulo je grmlje, otvorilo se. Izašao je Mindać požurujući nekoga grubo iza sebe. Izašla je i ona: luckasto zvjerajući, hodajući kao da poskakuje, kao hroma ptica u prašini, sva u šarenim krpama, i u iskrivljenim, na dugim nogama iznosanim, cipelama-potpeticama.

***

Zblanuti, gledali su kako to Mindać radi: pred njima vrtila se koprcava hrpa, iz koje se čulo njegovo glasno stenjanje i Cijina luda cika. Udarala je rukama, čas njega po leđima, čas po zemlji, i sve tako naizmjence, a on se zakopavao nogama, i, odnekud odozdo, kroz stenjanje, čula se poneka nedorečena, kao priklana psovka.

Utrnuti, dječaci se ni ne pomakoše.

Hrpa na ledini se smirila, a onda je Mindać ustao, podigao hlače i, smijući se, pozvao dječake. Polako su izašli, prvo najstariji, a onda i ostali. Cija ih je sa zemlje gledala bijelim bionjačama; trgnula se i počela skupljati. Mindać dreknu na nju i naredi dječacima, keseći se:

– Ajde, jedan po jedan, ko će prvi?

***

Zdravomarija je odzvonila, i rani pamrak se lio putom kojim su se vraćali. Sporo su koračali, kao nikad do tad, želeći gorko da do kuće ima ići sto godina. Da se nikad ne dođe.

Nakon što je u Francuskoj objavljen General mrtve vojske Ismaila Kadarea, Alain Bosqeut je u pariškom Combatu objavio esej u kojem, između ostalog, stoji: “Na granici tri temperamenta, Grčke koja mu daje svoje melodije, Albanije koja mu daje svoje jasne ciljeve i Crne Gore koja mu na granici daje svoju čudnu divljinu – Ismail Kadare je glas na koga treba računati… Osjećajući se dobro u Parizu, Pekingu ili Njujorku, on može da postane pisac svjetskog značaja.” (8. juni 1972. godine)

Nepunih šest godina kasnije, 3. februara 1978. godine, Enes Čengić je u Zagrebu pitao Krležu je li pročitao Kadareovog Generala mrtve vojske, a ovaj mu je odgovorio: “Jesam, talentiran pisac, moderan roman i bit će jednako sa zanimanjem čitan u Rimu, kao i u Tokiju ili Londonu.”

Poslije jedanaest mjeseci, u januaru 1979. godine, Vehap Šita je pisao predgovor za sarajevsko izdanje srpskohrvatskog prevoda Kadareove Hronike na kamenu. U predgovoru je citirao i navedeni fragment iz Bosquetovog eseja.

Sedam godina kasnije, 1986, u Zagrebu su objavljene dnevničke bilješke Enesa Čengića S Krležom iz dana u dan u četiri toma. U trećem (Ples na vulkanima) citirana je i pomenuta opaska o Kadareu i Generalu mrtve vojske.

Krleža je čitao Combat. Da li je poslije šest godina Bosquetova ilustracija univerzalnosti Kadareove proze kroz simboličko nabrajanje tri metropole: jedne staroevropske, jedne dalekoistočne i jedne anglosaksonske nesvjesno odjeknula kod Krleže, samo što je Pariz postao Rim, Peking – Tokio, a New York – London? Ili je ovo puka slučajnost?

Ovu moju fotografiju Strašni je snimio na hepeningu Saše Bukvića, koji je, kao i niz njegovih kiparskih i konceptualnih radova pred sam rat, bio posvećen Waltu Disneyu. Ja sam, kao i svi koji su bili pozvani, sudionik hepeninga. Tog časa Saša je moj prijatelj i najvažniji umjetnik s kojim sam se u životu družio. I danas kada izgovorim riječ umjetnik, ili umetnik, onako ceremonijalno, kako ju je on tih nježnih godina izgovarao, pomislim prvo na Sašu Bukvića. Na meni je kaput, sašiven prije Drugoga svjetskog rata, teški, sivi krombi. Žao mi je što ga više nemam. Iz džepa viri sličan, također predratni, sivi kačket. I jedno i drugo naslijedio sam od noninog brata, Rudolfa Stublera. Mislim da je fotografija snimljena u zimu 1990. na 1991. (mj)