Stevan Raičković:

Na septembarskoj plaži u Herceg Novom 1991. godine

Ne znam da li da stojim?
Ne znam da li da bežim?
(Ja se pomalo bojim
Na ovom pesku gde ležim.)

Da li da krenem Bogu?
Ili okrenem vragu?
Da maknem nekud nogu
Il stojim u svom tragu?

Sam nasred pusta žala
Sa glavom koja strši
Pod suncem što je loče:

Kao u zevu ala
Ja čekam da se svrši
I ovo što ne poče.

Ono što bih upitao, da se to može pitati, i da znam objasniti zašto pitam, jest kako im je bilo, o čemu su mislili, kako su doživljavali sebe, kako svijet, one zadnje noći koju su pred progonstvo zanoćili u svojim posteljama. Svaki put mi to na um pada kada sam u Konavlima, vozim se autom po zaseocima rastresite Dubravke, pokraj automobilskih otpada i asfaltiranih gumna, uz fasade na kojima se ponegdje još primijete tragovi metaka i šrapnela, premda se društvena zajednica potrudila da se sve pošteno popravi i obešteti; na Grudi dok kupujem novine, na Zvekovici dok ih čitam uz jutarnju kavu, u Cavtatu dok strahujem hoće li mi netko nešto dobaciti jer je u meni prepoznao agresora, u svim selima Gornje i Donje bande, kroz koja prođem, koga god starijeg od tridesete sretnem ja bih upitao o čemu je mislio, kako je doživljavao sebe, kako svijet, one zadnje noći koju je pred progonstvo zanoćio u svojoj postelji, i je li mu se ikad nakon toga sasvim povratio osjećaj da je u svojoj kući i na svojoj postelji.

Prognan čovjek najednom postaje stanovnikom svijeta. Gdje god da ga je protjeralo, jednako je kod kuće i jednako nije. Ustvari – nije. Ali nije u toj riječi smisao njegova progonstva. Smisao je u onoj koja joj prethodni, u riječi – jednako. I to ostaje trajnim stanjem, zauvijek, kao i prvoga dana progonstva. Pa iako se čovjek negdje drugdje skući, nađe nove prijatelje, primi državljanstvo, orodi se, savršeno savlada narječje, sve naglaske, intonaciju i uzrečice, iako bi već svatko rekao da je on tu oduvijek, baš kao da se rodio, ili još više od toga, njemu je, zapravo, kao u najtuđinskijoj tuđini. Čak i ako se vrati na svoje, kao što su se vratili Konavljani, pa i ako ne zatekne nikoga od onih koji su ga protjerali, kao što nisu zatekli Konavljani, čak i ako progonitelji ne smiju preći novouspostavljenu državnu granicu i približiti mu se na manje od trideset kilometara, kao što je nasilnom mužu sudski zabranjeno da se prikuči ženi, ni tada on nije domaći tamo gdje se rodio i gdje je cijeloga života, sve do 1991. bio domaći. Čas progonstva zauvijek ga je učinio tuđinom.

Prognanici, izbjeglice, emigranti, egzilanti, oni koji su protiv svoje volje jednom napuštali svoje domove, jedini sasvim ispunjavaju pojam kozmopolitizma. Biti kozmopolit – netko kome je na svakom pedlju svijeta jednako – strašan je osjećaj. U njemu mogu uživati samo oni koji nisu kozmopoliti.

Kada bi se moglo, sav taj svijet trebalo bi vratiti u posljednju noć pred progonstvo. Da se prisjete svakog osjećaja, svega o čemu su tada mislili, zbog čega su strepili i čemu su se još nadali, nakon što su još za dana u dvorištu, ispod oraha, u suhozidu tada neasfaltiranog gumna, u masliniku, u međi, pod zmijinim gnijezdom, zakopali porodične dragocjenosti, zlato, dojč marke i dolare, sve ono po šta će se kao drugi ljudi jednoga dana vratiti, ili se neće vratiti nikad. I o tome mislim krećući se po Konavlima: koliki nikad nisu otkopali svoje dragocjenosti, jer su iznenada umrli u progonstvu i nikome nisu stigli reći gdje su ih zakopali? Ili su naprosto zaboravili mjesto, pa ga i danas pretražuju?

O onome što se u isto vrijeme, istoga dana, septembra 1991, i iste noći, događalo s druge strane granice, ne znamo ništa. Ta granica danas postoji, i jest tako čvrsta, jer ljudi ne znaju što se zbivalo s druge strane. Da se to zna, da se međusobno poznaju misli i osjećaji onih koji su bili progonjeni i onih koji su progonili, tada bi granica bila samo administrativno-politička. Ovako, ona je antropološka. S jedne su strane kozmopoliti, a s druge su oni koji to, srećom, nisu.

Stevan Raičković napisao je sonet o jednome od onih dana, pred jednu od onih noći, kada su Konavljani posljednji put pred progonstvo lijegali u svoje postelje. Pa, iako njih nije imao na umu, nego je mislio na sebe, ovo je pjesma koja se tih ljudi najviše tiče. Iako je pjesnik u svakome smislu stajao s druge strane – na plaži u Herceg Novom – on je u već u prva dva stiha, a zatim u čitavom prvom katrenu, nehotice opisao njihov osjećaj: “Ne znam da li da stojim? Ne znam da li da bežim?” Valjda je slučajno došao na godišnji odmor, ugovoren ili zamišljen u neko prethodno vrijeme, koje i nije bilo kalendarski jako udaljeno od ovoga iz septembra 1991, kada misao o ratu još nije istisnula sve druge misli, i sad se tu zatekao u ulozi turista, i ne zna isto što ne znaju ni ljudi s druge strane granice. Ti Hrvati sa srpskim pjesnikom dijele istu dvojbu: “Ne znam da li da stojim? Ne znam da li da bežim” Jedino što je njima bježati iz jedne, a njemu iz druge uloge. On se, naime, sunča na plaži, pa o svome položaju, sasvim umjesno, govori unutar zagrada: “(Ja se pomalo bojim Na ovom pesku gde ležim.)” Iako ne leže na tom pijesku, ljudi s druge strane osjećaju isti strah.

U tom času, na tom mjestu, trenutak prije nego što će se zaratiti i prije nego što će između nas geometrija neke buduće, još uvijek neispisane povijesti, iscrtati liniju fronte, čovjek zna da je pred najvažnijim egzistencijalnim, a možda i etičkim izborom u životu, pred nečim što bi ga moglo doživotno odrediti: “Da li da krenem Bogu? Ili okrenem vragu?” Iako zapravo i ne zna na kojoj je strani Bog, na kojoj vrag. To će se ustanovljavati kasnije, ovisno o ratnoj sreći i o koječemu drugom, što će fatalno razdvojiti srpskoga pjesnika koji leži na hercegnovskoj plaži i Konavljane koji se pripremaju za progonstvo. Ali tog se časa oni, kao i on, pred istom nalaze dvojbom: “Da li da krenem Bogu? Ili okrenem vragu?”

Slijedi moćna metafora, za koju čitatelj pomisli da se, dijelom, Raičkoviću slučajno omaknula, ili nije svjestan svih njezinih značenja: “Da maknem nekud nogu Il stojim u svom tragu?” Velika je ovo pjesma, potresan i sjajan sonet, u kojem se riječi ne nižu slučajno, i svaki je stih s prethodnim u vezi, pa cijelu pjesmu možemo čitati kao jednu jedinu složenu rečenicu, ali znači li to da je onda pomicanje noge u vezi s odabirom između Boga i vraga, i znači li da bi valjalo negdje poći (Možda onima s druge strane granice, ali ne kao ratnik, nego kao pjesnik koji bira stranu… No, to je samo zaludna čitateljska tlapnja.) da bi se stiglo Bogu, dok stajanje u mjestu pretpostavlja izbor vraga. Pritom, on stoji “u svom tragu”, kao da se našao u minskome polju. Ili kao da se cijela zemlja, i ova hercegnovska plaža, pretvorila u minsko polje.

U prvoj tercini opisan je jedan od temeljnih čovjekovih osjećaja pred ratnom opasnošću: to da mu glava strši, da je toliko ogromna i uočljiva sa svih strana da na nju vrebaju svi snajperisti i artiljerci ovoga svijeta, dok oko nje pirka rujanski maestral, koji samo što se nije pretvorio u oluju kuršuma. U isto vrijeme, sunce odozgor loče tu istu glavu, što je, opet, jedna čudesno lijepa, tačna i višeznačna metafora i slika. Može, naime, biti da sunce glavu loče, jer se glava znoji, i samo što ju sunce nije do kraja ispilo i iskapilo. A može biti da sunce glavu loče, kao što kola loču put, koji je već toliko izlokan da uskoro više i neće biti put, kao što ovo, od grdnog izbezumljenja, i od sunca, više nije glava.

Sam kraj, druga tercina, pjesmu čini za mene antologijskom. Najprije to – kao u zevu ala – što je gotovo infantilna sličica, sasvim nesvojstvena Stevanu Raičkoviću, kao da je sijevnula iz kakve dječje pjesmice Duška Radovića ili Ljubivoja Ršumovića, i jednina u cijelome sonetu kao da nije sasvim i doslovno u tom strašnom trenutku, nagoviještenom već u naslovu pjesme. I taman kad pomisliš da je pjesnik pogriješio, da je pao kao žrtva rimovanja, a malo mu se toga htjelo rimovati sa “žala”, kad li se u zadnja dva stiha stušti ono što je ali dalo smisao cijeli: “Ja čekam da se svrši I ovo što ne poče.”

Zbilja, ništa nije tako djetinjasto kao čekanje završetka rata. A još rata koji tog časa, dok pjesnik leži na žalu hercegnovske plaže, u rujnu 1991, nije ni započeo. Sumoran je i strašan taj Raičkovićev zijev ale, dok kao šezdesettrogodišnji mladi starac, i klasik srpske i upravo odumiruće jugoslavenske poezije, leži na plaži, i čeka da prođe ono što proći ne može, jer još nije ni započelo. Tog časa on ne zna da mu je ostalo još šesnaest godina života, i ne misli da s druge strane granice koja se upravo rađa žive, strepe i premiru ljudi kojima je, u cijelosti, posvećena njegova pjesma. Oni njega svjesno ne zanimaju, jer je lakše tako i jer drukčije on ne zna. Ipak je on pjesnik skučenoga svijeta, nacionalni lirik i akademik, i ne usuđuje se proći kroz ogledalo, tamo na drugu stranu, gdje žive drugi ljudi. Ali dar mu je golem, pa on o toj strani i o tim ljudima i njihovim osjećajima piše, a da toga nije svjestan. Samo je taj dar od Stevana Raičkovića načinio kozmopolita.

Ana – butigerka moje mladosti

Bio je rat i bio sam nezaposlen. Opet na birou i opet svojom voljom. Upravo sam bio sam dao otkaz u redakciji nakon svađe s tadašnjim urednikom Tomislavom Wrussom jer nisam pristajao da mi se izvrću tekstovi i to je bilo to. Sam pao, sam se ubio, znali smo govoriti. Uglavnom, bio sam neko vrijeme bez ikakvih prihoda, a trebalo je živjeti. Rijetki slabašni honorari su kasnili pa sam prevrtao ušteđevinu i trošio što sam manje mogao. Negdje u proljeće 1993. mislim da sam znao cijeli mjesec pregrmiti s današnjih pedeset eura. Kako pobogu? Na dug!

Jednostavno bih došao u svoju butigu, uzeo najnužnije i rekao butigerki Ani da sve stavi na dug. “Zapišite na kartu” bila je čarobna rečenica kojom sam i ja, kao i mnogi moji susjedi, čekao bolja vremena. Potom bih u pidžami ili rasparenoj trenirci s novinama pod miškom i komadom kruha u ruci odšetao do kuće ne mareći hoće li me neki zalutali turist zainteresirano fotografirati kao mjesnog ridikula.

Ana, suverena gazdarica butige u drevnoj opatijskoj ulici Vrutki, uzela bi tekicu i svojim kvrgavim rukopisom upisala nešto poput “novinar – 100”. Svi su kupci u tom dućanu imali nadimke, s tim da mislim da ja svoj nisam zaslužio svojim zanimanjem nego time što sam svaki dan kupovao novine. A kod Ane se mogao kupiti samo Novi list. I to na dug.

Trgovina “kod Ane” bila je smještena u prizemlju Ville Stipanić izgrađene još 1912. za krojačkog majstora i tadašnjeg općinskog vijećnika Matu Stipanića. Nije stari krojač, rođen daleke 1859. godine, dugo uživao u vili jer umire već 1917, a potom je pod nejasnim okolnostima za talijanske uprave kuća pripala gostioničarki Ameliji, kćeri trgovca Josipa Jurage, pa će zgrada među Opatijcima ostati poznatija kao Villa Amelia. S prodavaonicom u prizemlju.

Butiga u Vrutkima kroz devedesete godine prošlog stoljeća bila je neugledna, oronula i asortiman je bio posve jadan, kao da se ne nalazi u Opatiji već u nekom predgrađu Krakowa za vrijeme debelog socijalizma. Pa opet, svi su tamo dolazili, ako ne zbog drugog, onda zbog ćakule. Debeljuškasta prodavačica Ana bila je duša te butige i brinula se o njoj kao da je njezina, iako je zapravo bila u sastavu Trgovačkog Opatija ili kako se već zvalo to mega poduzeće s lancem trgovina. Osim što se sve moglo kupiti na dug, dakle na povjerenje, kod Ane se moglo nabaviti i mnogo više od ponuđenog u butigi. Podsjećalo me to na stripove o Divljem zapadu gdje bi usred pustinje trgovina mješovite robe nudila sve što ima kao i ono što nema. Ako nema, nabavit će.

Kod moje Ane, nabava je bila bazirana manje na onom odjelu u poduzeću koje je dostavljalo robu, a više na solidarnosti i razmjeni informacija. Svi koji su iz obližnjeg naselja Zora ili s viših brojeva Ulice Vrutki išli na merkat, u prolasku kod kućnog broja 6, dakle kod butige, javili bi se Ani. U vrijeme bez mobitela, ovdje je bila i trgovina informacijama.

– Gren va željezariju – rekao bi netko, a Ana bi ga zamolila da usput kupi i mat žarulje od 100 watta za susjeda.

Oni koji su se spuštali do centra donosili su kod Ane sitnice koje su trebale onima koji se toga dana nisu spuštali ispod Nove ceste. To, doduše, nije išlo na dug, ali za starije ljude je i ta usluga bila dragocjena. Kada bi oko deset ujutro kod Ane nestalo jaja, ni to za nju nije bio nikakav problem – zamolila bi prvog prolaznika da donese još jaja s merkata i opskrba je sjajno funkcionirala i bez kamiona. Bez puno novaca, ali s puno dobre volje, butiga “pul Ane” na Vrutkima poslovala je na radost svih susjeda. Neki su tu i tamo njurgali da im je krivo obračunala dug, ali pogodnosti kreditiranja bez jamca i pokrića bile su važnije.

Ni sam ne znam kada je neki bešćutni direktor donio odluku da se butiga zatvori. Kada sam se ja odselio iz ulice Vrutki, sredinom devedesetih, Ana je još uvijek ordinirala, ali mislim da već prijelaz tisućljeća trgovina nije dočekala otvorena. Zatvorena je zbog nedovoljnog prometa, a cijeli kvart od tada je osuđen odlaziti na merkat ili do tada još otvorenog marketa Amfora kod automobilskog servisa 40Box. Tako je neznani direktor unaprijedio poslovanje trgovačkog lanca i istovremeno unazadio društveni život u Vrutkima.

Da stvar po staru Opatiju bude gora, zatvorena je potom i butiga “pul Bošnjaka” na obližnjem Križišću, a s otvaranjem trgovačkog centra Billa umirovljen je i mali market Amfora. Na kraju krajeva, u dobra sjećanja otišla je i butiga “pul Julke” na glavnoj cesti poznata i kao Delikates. Otišli su tako Ana, Julka i Bošnjak u lijepa sjećanja, a bogami i privremeni vlasnik cijelog tog opatijskog trgovačkog lanca u devedesetima, neki Gucić, otišao je. Ne baš u lijepa sjećanja, prije u brzi zaborav.

Imala je, dakle, Opatija svojih legendarnih butiga, ali su danas gotovo sve nestale. Sve ih je u novo doba proždro crveno-zeleni Konzum, jednoobrazan i hladan, bez duše i personalityja.

Vremena su se promijenila i male su butige sa svojim butigerkama otišle u povijest. Baš kao i običaji koji su vladali, uključujući i kupovanje ne dug, “na kartu”, ali ne na plastičnu potrošačku karticu već na kartu kao papir u koji se upisuje dug. Običaji koji bi nam dobro došli i u ciklički ponavljanim kriznim vremenima, samo što nažalost nisu primjenjivi s mladim prodavačicama koje u ruci drže onaj pištolj za očitavanje bar coda umjesto olovke koju je u rukama držala Ana. Butigerka moje mladosti.

P.S.

Prvih dana 2011. u Opatiji je otvorena rekonstruirana zgrada tržnice, što je predstavljeno kao velik civilizacijski doseg gradskih vlasti. Možda je uspjeh bila gradnja paviljona 1898. kada je time definiran novi centar grada, ali danas je to tek blijeda predstava koja je okupila manje znatiželjnika nego pred stotinjak godina. Moja je nona kao dijete bila na otvaranju paviljona u 19. stoljeću i sjećala se da je tada otvoren “merkat”. Kako su se sada uzvanici upinjali govoriti “mrkat” ima biti da je kroz dugo stoljeće gutanjem jednog vokala uspješno rekonstruiran i važan opatijski toponim.

U zadnje je vrijeme bilo toliko teističkog žuborenja na sve strane da zbog vlastite mentalne higijene imam potrebu da izdvojim nekoliko najdražih momenata iz knjige Ričarda Dokinsa God Delusion (Iluzija o bogu). Ovo su nominacije.

AJNŠTAJN

Dokins se u prvom poglavlju osvrće na toliko puta zloupotrebljivanu navodnu Ajnštajnovu religioznost pa je poglavlje i nazvao po tome kako je sam A. Ajnštajn jednom sebe okarakterisao, a deeply religious non-believer (duboko religiozni ne-vjernik). Ajnštajn je riječ “bog” koristio, kako piše Dokins, u smislu metaforičkom i poetičkom, a njegove poznate izjave tipa da se bog ne kocka sa svemirom i slično isključivo su panteističke, dakle ne deističke i svakako ne teističke. Dokins na kraju kaže kako bi volio da se fizičari suzdrže od upotrebe riječi “bog” čak i u metaforičkom smislu, jer je takav bog na milione svjetlosnih milja udaljen daleko od onog, što kaže Nik Kejv, intervencionističkog boga, čudotvorca, mirotvorca, čitača misli, onog koji kažnjava zbog grijeha i koji odgovara na naše molitve, boga Biblije, mula, sveštenika i rabina i boga svakodnevnog jezika. I završava: Namjerno miješanje ova dva je čin intelektualne izdaje prvog stepena.

LJUBI BLIŽNJEG SVOGA (a jebi mu majku čim ti se ukaže prilika)

Originalna upotreba riječi “etničko čišćenje” u bivšoj je Jugoslaviji, što je vrlo dokazivo, eufemizam za vjersko čišćenje, u kojem su učestvovali pravoslavni Srbi, katolički Hrvati i bosanski Muslimani. [Fusnota upućuje na Vjekoslava Pericu.]

KLASIČNA MUZIKA KAO DOKAZ POSTOJANJA BOGA

Junak romana Aldousa Huxleya Poin Counter Point postojanje boga dokazuje tako što na gramofonu pušta Betovenov žičani kvartet br.15 u A molu (heiliger Dankgesang). Ovo je već opšte mjesto, piše Dokins, koje povlači pitanja tipa otkud Šekspir, otkud Mikelanđeno, [otkud Stojić], otkud ________(ubacite ime po želji). Šekspir i Mikelanđelo, dakle, ne dokazuju postojanje boga, oni dokazuju postojanje Šekspira i Mikelanđela. Jedan je veliki dirigent navodno rekao Ako već možeš da slušaš Mocarta, šta ti treba da slušaš boga?

PASKAL:

O Paskalovoj teoremi Dokins piše da je, blago rečeno, čudna jer vjerovanje nije nešto što možeš odlučiti i da to može biti samo argument za lažiranje vjerovanja u boga (v. robota po imenu Electric Monk kod Daglasa Adamsa).

WHAT A WONDERFUL WORLD

Euplectella, Aristolochia tribolata, Sequoiadendron giganteum, [Taraxacum officinale]…. – njihove latice, žilice, ta fotosinteza i sva čuda prirode, kako je sve to nastalo, pitaju se “teoretičari inteligentnog dizajna” i autori časopisa Watchtower? Jedini razuman i ujedno elegantan odgovor na ovo pitanje je prirodna selekcija. Darvin je ovom pitanju posvećivao čitava poglavlja, Dokins također.

SJEDI, SMIRI

Jedna od najgorih posljedica religije je ta što nas uči da je vrlina da budemo zadovoljni s nerazumijevanjem.

VJERONAUK U ŠKOLAMA

Vjerski poglavari su dobro svjesni dječje ranjivosti i važnosti da se sa indoktrinacijom krene što ranije. S tim da, kad dijete odraste, piše dalje Dokins, ono će naučeno [čitaj: naštrebano, naučeno napamet, nabubano…] o svijetu, svemiru [maslačcima, skakavcima, malim Tomicama, Radmilama i Safetima] prenijeti na svoju djecu, koristeći iste zarazne principe i nonsense.

ELEMENT FANTASTIKE po kojem oni koji vjeruju u boga, zapravo vjeruju

Da će preživjeti vlastitu smrt; da će, ako umru kao mučenici, otići na iznimno prelijepo mjesto u raju gdje će uživati u sluškinjama (cca 72) i u raznim đakonijama; Heretici, blasfemičari i apostati [recimo, ja] bit će pobijeni ili kažnjeni tako što će ih se ostracizovati iz familije; Vjerovanje u boga je istinska vrlina, ako ti se vjera poljulja, radi na tome, moli se i moli boga da ti pomogne da se vratiš na pravi put; Vjera bez dokaza je vrlina i što si zadrtiji, to si kreposniji i bićeš na kraju nagrađen/a; Svi drugi, i oni koji ne vjeruju, ove koji vjeruju moraju da tretiraju s bespogovornim poštovanjem; Postoje neke čudne stvari kao što je Trojstvo, inkarnacija, transupstancijacija koje ne možemo da razumijemo. I ne trebamo. E, to je misterija; Predivna muzika, umjetnost i božja učenja samo su dokaz vjerskih ideja.

VJERA /MORAL

Čak i ako bi bila istina nam treba bog da budemo moralni, to naravno ne bi postojanje boga učinilo vjerovatnijim jer je moral nešto što prethodi religiji. U svakom slučaju, piše dalje Dokins,

odakle god da potiče, savremeni moral ne potiče od Biblije/Kurana.

“Ako su ljudi dobri samo zato što se boje kazne i jer se nadaju nagradi, onda smo stvarno za k….”  (A. Ajnštajn)

Američki fizičar Stiven Vajberg (Steven Weinberg) je rekao da je religija uvreda za ljudsko dostojanstvo. Sa njom ili bez nje, dobri ljudi bi činili dobre stvari a loši ljudi loše. Da bi, međutim, loši ljudi činili loše stvari, za to je potrebna religija.

MIZOGINIH ELEMENATA je u monoteističkim religijama toliko da samo to zaslužuje posebne tomove. Isto je i sa odnosom organizovanih religija prema homoseksualizmu, pravu na abortus itd.

SUPERMARKET

Po kojim kriterijima tačno se odlučuje koji su psalmi/sure simbolički, a koji doslovni?

SEGREGACIJA

Bez religije ne bi bilo segregacije, od Kosova do Palestine, od Iraka do Sudana, od Ulstera do Indijskog subkontinenta. Ako obratimo pažnju na regije po svijetu u kojima je prisutna izrazita netrpeljivost i nasilje između suprotstavljenih grupa, ne bih mogao, piše Dokins, garantovati da je religija dominantan faktor sukoba, ali bih se u to mogao kladiti.

Jezik, rasa i plemena su faktori koji utiču na razdvajanje ljudi. Religija, međutim, to samo dodatno pogoršava i to u trima stvarima:

Etiketiranje djece, segregacija škola [boljeg primjera za to od ovoga u BiH ja ne vidim] i tabui vezani za udaju/ženidbu za osobu druge vjere.

SMRT

Dokins navodi priču da, kada je kardinal B. Hjum opatu Emplfortu rekao da umire, opat je poskočio i rekao Čestitam! To su sjajne vijesti! Volio bih da i ja mogu s vama!

Moguće da je opat bio pravi vjernik, onako kako to nisu svi oni Muslimani i Kršćani koji umiru a pri tome se ne ponašaju kao opat Emplfort ili kao da ih čeka godišnji odmor na Sejšelima. Dokins navodi prijateljicu svoje poznanice, inače medicinsku sestru, koja je uočila da se smrti boje upravo oni koji su najreligiozniji.

Utvrđeno je da u galaksiji postoji između 1 i 30 biliona planeta u našoj galaksiji i oko 100 biliona galaksija u svemiru. Zar već to nije dovoljno uzbudljivo, nasuprot mazohističnoj ideji o pokoravanju, seksualnoj kontroli, vječnom grijehu i konstantnom osjećaju krivnje? Uostalom, sama ideja da neko izmišljeno božanstvo, kao u Stingovoj pjesmi, prati svaki tvoj korak i svaki tvoj uzdah nešto je najgluplje i najrazornije što su ljudi bili u stanju da izmisle. Bertrand Rasel podsjeća da su ljudi izmislili boga a ne bog ljude; jedan drugi čovjek, Lorens Ferlingeti, kojeg fanovi vjerovatno smatraju bogom, ali ja ne volim takvu metaforiku, napisao je: Question everything, even Socrates who questioned everything. (Preispituj sve, čak i Sokrata koji je sve preispitivao).

Valjda svaki jezik na kojem ima vredne književnosti mora da ima bar jednog takvog pisca: onog kojeg zavolimo zarana, i volimo ga zauvek, mada nam se nekako brzo, možda prebrzo, učini da smo ga “prerasli”. Takav je na jeziku Srba, Hrvata, Crnogoraca i Bošnjaka Branko Ćopić: brzo ćemo naučiti da ima na tom jeziku i većih i boljih pisaca od njega, ali će Branko i njegova književnost ostati u nama kao jedna od onih neprolaznih mera ljudske i književne čestitosti, kao jedna od ranih odrednica našeg sentimentalnog vaspitanja, na kraju krajeva, kao jedno od simboličkih sidara na kojima se drži ta naša potonula “ju-tlantida”, ta južnoslovenska civilizacija koja nas je učinila onim što jesmo. I tako je, naravno, jedino pravedno, jer je Branko postojano i dobrohotno pripadao svima nama koji govorimo, čitamo i pišemo na tom našem jeziku u svim njegovim varijantama, a posebno je dakako pripadao svojim zemljacima, svojim Bosancima svih fela, o kojima je znao sve što se moglo znati, mada je to svoje znanje nepretenciozno pakovao u kapsule gorkaste vedrine.

Branko je Ćopić svojevoljno okončao svoj život 26. marta 1984, skočivši sa jednog beogradskog mosta. Imao je 69 godina. Kao mladić je, kada se zaratilo, izabrao pravu stranu: onu jedinu kojoj nije bilo važno zoveš li se Branko, Jozo ili Hamdija, jer to o čoveku ništa važno ne govori. Taj Brankov izbor nije bio slučajan: potvrđivao ga je celim svojim potonjim životom, i nije poznato da bi ga ikada i ikako izneverio. Kasnije, nakon rata, uglavnom nije znao ili hteo živeti kao “pobednik”: sa Sistemom se tiho razišao, upražnjavanje vlasti i vežbanje moći nije bilo njegova strast. A ni Sistem kao da nije znao šta da radi s njim: malo bi ga slavio, malo napadao, ili udarao u cevanice ispod stola, da se ne vidi. Kako god, Ćopić je, iz razloga koje ne samo da ne znamo nego nas se ni ne tiču jer su samo njegovi, jednog martovskog dana 1984. odlučio da je ovoliko bilo dosta od njega na Zemlji, i da se dalje snalazimo sami. Otišao je gotovo pa u predvečerje jedne zemlje, jednog sveta u čijem je kreiranju učestvovao, čije je dobre strane na mnogo načina simbolizovao, a čije ga loše strane nisu mogle ukaljati.

Mnogo je vode proteklo ispod Brankovog mosta od te 1984. do ove 2011. Neko je vreme ta voda nanosila i ljudske leševe na savske obale, sa podobrim šansama da taj plutajući kadaver žrtve apokaliptične propasti jednog sveta bude baš neki Brankov zemljak i brat, pa zvao se taj Branko, Jozo ili Hamdija, sasvim je svejedno u Brankovom svetu. Za Ćopićem i njegovom udovicom ostao je prostrani stan u centru Beograda, pisac ga je zaveštao na brigu Srpskoj akademiju nauka i umetnosti, a ova mu duge dve i po decenije nije umela ili mogla naći pravu namenu. I sada se, gle, kao kakav nimalo smešni čupavac iz kutije, pojavljuje inicijativa, gromoglasno promovisana, da se stan Ćopićevih pretvori u nekakvo kulturno predstavništvo Republike Srpske, jer da je to tobože nekako prirodno kada je Ćopić u pitanju, mada nam se nikako ne objašnjava zašto bi to bilo “prirodno”, kao da se to samo po sebi razume, baš kao da je partizan, antifašista, Skenderov saborac i sabrat i pisac “Bašte sljezove boje” zajedno sa Karadžićem i sličnim mrakobjesnicima rujno vino pio šenlučeći nad Sarajevom, ili uvodio Omarsku i Srebrenicu na mapu svetskih užasa.

Branko Ćopić bio je, naravno, Srbin, Bosanac i Jugosloven; može tim redom, a može i bilo kojim drugim, teško da bi se on ljutio. Niko ne zna šta bi bilo da je poživeo i doživeo novi rat, niko ne može niti ima moralno pravo sa sigurnošću tvrditi kako bi se Ćopić postavio prema toj novoj, poraznoj činjenici naših života zvanoj Republika Srpska. Jasno je, međutim, da je ceo njegov život protekao na nekoj drugoj strani, onoj koja je hrabro iskoračila iz polumraka plemenskog divljaštva i stupila na pozornicu Istorije i Civilizacije upravo tom spoznajom: da se možeš i smeš zvati i Branko i Jozo i Hamdija, i da ti u svakom slučaju pripada isto parče ljudske slobode i dostojanstva. Zato ništa što znamo o životu i delu Branka Ćopića ne opravdava njegovo posthumno upisivanje u knjige državljana Republike Srpske, kamoli u knjige njenih prethodnika i simbola, njenih duhovnih ili kakvih već praotaca, koje ova može i sme “prirodno” svojatati. Pokojne se ne treba uznemiravati i razvlačiti naokolo kako se kome ćefne, naročito ne tako da se celo njihovo biće izvrne naglavačke i da se od njega načini strašilo, a sve zarad bednih potreba najnedostojnijih među živima. Branko Ćopić nije ništa Republici Srpskoj, niti je ona išta njemu. Ko ima ljudske časti, ostaviće ga na miru, prepustiće ga svima nama kojima pripada, jer upravo u tome i jeste stvar: da ljudi kao Branko pripadaju svima nama, a ne tek nekima od nas, biranima po onom zlom i neljudskom kriterijumu koji je i Branka onomad oterao u šumu, da brani i svoje i svačije pravo da bude sve što jeste, gde god jeste.

Utjecajni prilog jednoj vidnoj raspravi o čemu se sve treba čuditi, jer se samo budale čude neobičnim stvarima a normalni ljudi običnim, kao smrt i zašto sunce izlazi

Društvo nije lice. Ne govori, nema nadimak, mamu, pušačku nogu, nije susjed, ne navikava se, nema osjećaje ni akvarij. Nema društvo ni mišljenje, a nema ni s čime. Da ima, u njemu bi se valjda i dvoumilo, a ne u postocima. Ovako strogo kad se uzme, ispada da izvan ovog slovopisa društvo jedva da i ima neki sadržaj, što je, naravno, besmislica, jer skupni pritisak postoji, postoje crkve i zabrane ili kako li je ono već Durkheim otpisao Simmelovom formalizmu. Društvo kao da je u nekoj nepovezanoj nadpovezanosti s pojedincem tako da se pojedinac izvan društva neće nikad ponašati onako kako se ponaša u društvu, pri čemu je cjelina više od pukog zbroja svojih elemenata pa je u društvu na djelu stvarnost, sociolozi vole reći, sui generis. Društvo tako nije tek “broj samoubojica vješanjem”, “intenzitet plavokosih na sveučilištu” ili neka svedena varijabla koju treba verbalizirati poslije brojanja, nego kvantiteta koja u odnosu na svoje članstvo ima i kvalitetu više. O sistemu apstraktnih veza s konkretnim učincima, eto o tome govorimo kad govorimo o društvu.

O čemu, međutim, govori Denis Latin kad u posljednjoj “Latinici” govori o prljavom i čistom društvu ili o čemu u svakoj, pa i posljednjoj emisiji “Lica nacije” govori Branimir Bilić kad reve za društvom sloge, za jednim društvom koje samo što ne sjedi oko stola i kulen pet dimova star ne reže?

O nostalgiji za fašizmom.

Evo, Branimir Bilić u svom čistom televizijskom obliku već dugo vremena ima želju da podčini pojedince hrvatskom kolektivu. On misli da društvo može i mora biti sretno pod svaku cijenu te iskreno žali za vremenom kad je ono od viška sloge moglo svoju sreću i izvoziti, a to je vrijeme, zna on, uvijek postojalo, samo ga danas nema.

Tako je Branimir Bilić i ovog ponedjeljka ugodio temu. Čitavih se sat vremena sa svojim gostima brižno glasao o siromaštvu a da jedan trenutak nije potrošio, recimo, na asimetriju u svjetskoj arhitekturi bogatstva koja ga proizvodi i zove se kapitalizam. On misli da je za siromaštvo kriva korupcija. Ne bi da Bilića sad zbunjujemo time kako povijest ne pozna društvo ljudi bez siromašnih, osim onih društava koja bi on sam zvao primitivnima i, otuda, kroatoperifernima, ali siromaštvo je danas funkcija kapitalizma. A da možda onda bez siromaštva ne može ako govorimo o suvremenom društvu, Branimire Biliću? Ma kako ne bi moglo! Evo, u spomenutoj bi emisiji mogli bez siromaštva samo da nema korupcije (a uzgred Milton Friedman, vlasnik Nobelove nagrade iz ekonomije, kaže da je korupcija borba protiv glupih propisa), do sljedećeg će puta Hrvatima valjda prsnuti identitet, pa će onda, tko zna, možda i kiselost tala doći na red.

Nije opasno što Branimir Bilić sve ovo ne zna i što mu veze između uzroka i posljedice čine zbrku. Opasno je što on ne zna da danas u svijetu postoji samo jedno nasmijano, sretno i složno društvo. To se društvo zove Sjeverna Koreja. Sva ostala društva poznaju sukobe iznutra kao normalnu, čak i poželjnu stvar, samo što naprednija među njima ustave i pravni mehanizam da se to može pravedno podnijeti. Jedino Branimir Bilić i njegovi gosti misle da su podjele nešto najgore što se može dogoditi društvu, pa mu predlažem da sreću zajedno s njima potraži u nekoj zajednici, tamo su svi za-jedno, snop pruća.

Slično bi predložio i Denisu Latinu, koji je istoga ponedjeljka cijelu “Latinicu” posvetio nekom idiotskom istraživanju o tome kako Hrvati godišnje na higijenu troše sto kuna, po čemu je on zaključio da Hrvati smrde. Da bi taj poraz pretvorio u trijumf umlja, pozvao je u studio čitav niz nerado mislećih osoba i Josipu Lisac. Ona do kraja emisije nije znala šta se događa.

Doduše, ni drugi nisu bili puno obavješteniji. Na primjer, neki je počešljani kolumnist, stručnjak za parfeme, više puta ponovio da sad ima toliko jeftinih dezodoransa da on ne vidi u čemu je problem. Onda je jedna žena rekla da se ona često prala po kući jer su joj dolazili gosti “s određenim nivoom” pa ih nije mogla ne znam kakva dočekati. Poslije toga nije ništa zaključila, samo je još dodala da bi možda kotač trebali okrenuti unatrag do neke točke u prošlosti, ali sam zaboravio zbog čega, jer sam sve dotad mislio da je princip kotača moguće intuitivno shvatiti i da nema te osobe koja ne zna kako je kotaču i prošlost i budućnost u istom smjeru, nevažno kojem. Pa me obuzela naglost tog otkrića i nisam više pazio. Samo sam u pozadini čuo još nekoliko vapaja o deterdžentu i kako bi ga trebalo utrljati u ovo društvo koje ne haje. A društvo koje treba oprati, treba i Benita Mussolinija.

Onda je na red došao Zvonimir Milčec da kaže zašto Zagreb smrdi i da potvrdi ovu moju tezu. Njega sam dobro čuo. Kaže Milčec da Zagreb smrdi zato što ima svakakvih ljudi i svakakvih navika, i da on to razumije. Razumije on i da je Zagreb glavni grad Hrvatske i da u njemu imaju pravo živjeti svi koji imaju domovnicu. I zato on, u zaključku, još više razumije zašto Zagreb smrdi. Ako, dakle, nekome treba Zvonimir Milčec da mu objasni kako je smrad u Zagreb došao pod mojim pazuhom, onda mu svakako trebam i ja da mu kažem: šovinizam je jedina stvar koju su Zagrepčani dali Zagrebu.

I samo ga se mojim smradom oprati može.

Sjećam se, bio sam još uvijek prilično malen, otac mi je pričao o duhovima. Imao sam šest, sedam godina, a otac me je gladio po obrazu na mojem malom krevetu, govorio mi riječi pred san. Sjećam se, sjedio je, i činio se tako statičan i zamišljen naspram mojih razbacanih, bezbrižnih nožnih prstiju pod pokrivačem. Soba je bila tako topla da je zrak postao vidljiv, a moj se otac razvezao o duhovima još toplijim od nje, duhovima koji nisu bili ledeni već su se topili od miline. Sjećam se, prisjećao se kako su se držali u zagrljaju, on i moja, tada već pokojna, majka. Šapnuo mi je na uho…, rekao je: “Sine, ti se nikad nećeš bojati duhova jer ćeš znati da su oni ugrijani kao ljeto, i da se zauvijek žedni vječno ponavljaju kao ljeto”, misleći na zagrljaje. I još mi je šapnuo: “Zagrljaji su jedna od rijetkih, isključivo zajedničkih stvari na svijetu. Pogledaj, vidiš kako je smiješno kad samoga sebe grlim, izgleda kao da sam se zavezao!”, pa je, smijući se, počeo stezati svoje prste oko svojega vrata, pretvarajući se da ostaje bez zraka. U tom trenutku ja sam skočio na njega pokušavajući ga spasiti od vlastitih mu ruku, i mi smo se neko vrijeme škakljali, smijali i tukli, da bi me njegove ruke, naravno, zagrlile na kraju, a potom se i moje obavile oko njegovih pleća. “Vidiš…”, rekao je ubrzano dišući, “ove naše isprepletene ruke su ti duh, jedan veliki duh svih naših predaka. Što misliš? Kamo odlazi sva ta ljubav, nastala među ljudima otkad je svijeta i vijeka? Što misliš da se s njom događa!? Pa u nas ti ona ide, kamo bi drugamo išla, nego u naše ruke-duhove…” Ja sam u tom trenutku sigurno zijevnuo, ne sjećam se točno, a on je sigurno rekao, kao i mnogih drugih noći : „A sada, vrijeme je za spavanje! Daj da poljubim male, žedne duhove!“, pa mi je izljubio ruke i izašao iz sobe toliko tiho da mi se pričinilo da je prošao kroz zidove. Ja sam pak neko vrijeme u čudu promatrao svoje ruke, razmišljajući jesu li one doista duhovi (ili je duh možda ipak ovaj moj šašavi otac!) i mogu li s njima u tom slučaju razgovarati. Stoga sam uputio riječ objema (jer je otac rekao da su njih dvije jedino zajedno duh-zagrljaj)i čekao da mi nešto odgovore. Bile su sablasno bijele u toploj tami sobe, kao da se sama Mjesečina reinkarnirala u njihovim dlanovima, prepustivši našim voljenim precima samo cjevasti prostor prstiju… I dok je otac mirno spavao u svojem krevetu, uvjeren da se njegov sin nikad neće bojati duhova, ja sam vlastite ruke pokušavao pokopati pod pokrivač jer su mi u ostatku tijela izazivale jezu! Činilo mi se kao da su drugačije boje i mirisa od ostatka tijela. Činio sam sve da iz podzemnoga svijeta pokrivača ne pobjegnu van, u svijet živih! I tako su u toj neobičnoj igri doista protekla čitava tri sata prije no što sam utonuo u san. Ujutro su mi se, hvala Bogu, ponovno činile tople i pitome, poput mlijeka koje mi je otac donio u krevet…

“Otac na mojem krevetu” prva je “slika” koju pamtim i već je na njoj opsjednut smrću. To je uopće, jedno od rijetkih sjećanja na oca, urezano u moje pamćenje u obliku slike, jer će ga opsjednutost smrću odvesti daleko, daleko od slika. U narednim godinama neću imati prilike za smirene, statične slike sjećanja (osim gomile njegovih fotografija koje ću pak ja, baš zato, opsjednuto proizvoditi fotografskim aparatom), jer će otac otkriti vrlo jednostavnu, čarobnu formulu besmrtnosti. Ne iz sebičnih razloga, nego zato da mene ne ostavi sama! Jer na svijetu nisam imao niti bake niti djedove, niti ujne niti stričeve, već jedino tog šašavog oca, ipak dovoljno normalnog da od svijeta, koliko može, sakrije svoje, kako bi ih svijet nazvao – ludosti! Zato je uredio život tako da ima što manje prijatelja (čitaj: neprijatelja koji bi ga mogli špijunirati!), i da se što češće, skriven od svijeta, nalazi sam unutar četiri zida. I meni je (za moje vlastito dobro, jer ne želim valjda da mi otac ikad umre!) zabranio da doma dovodim prijatelje, i uopće da imam prijatelje, jer što je više ljudi oko nas, postoji veća opasnost da oca zauvijek odvedu od mene! I tako je i sin s vremenom postao čudak sličan ocu. Srasli smo u neobičan odnos, primjeren možda fetusima i maternicama, a ne pupčanom vrpcom već odvojenim očevima i sinovima. Negdje u primozgu, sve mi je to vrlo brzo postalo jasno, i tako je ostalo do dana današnjega… Oh, koliko sam puta zazivao svoju nikad upoznatu majku, uvjeren da bi sve bilo drugačije samo da je živa! Nikakva nam besmrtnost ne bi bila potrebna! No, stvari su krenule putem kojim su krenule, i drugačije nije moglo biti, osim onako kako je bilo.

A sve je počelo kad sam imao devet godina. Tri godine nakon priče o duhovima, otac me je svečano posjeo i objavio da je otkrio formulu besmrtnosti, odnosno da je samo odlučio primijeniti ono što su mnogi drugi već spoznali, činjenicu jasnu kao dan. Rekao je da još od majčine smrti intenzivno traži rješenje, jer ne želi da ja ikada ostanem sam na svijetu. Naš život će se od dana današnjega promijeniti i ja ću se kao i on tome morati prilagoditi. Jednoga ću dana i ja, ako poželim, na sebi moći primijeniti formulu besmrtnosti, no sada sam još premalen… Sada jedino moram pokušati upiti svaku crtu njegova lica jer više baš i neću imati priliku vidjeti ga ovako jasno. Ovo je zadnji puta da ga vidim u “stajaćem stanju”, ovako “statično-neuravnotežena”, odlučno je grmio, a ja sam upijao tu opipljivu sliku pred sobom kao da vidim duha, ili kao da mi je otac upravo objavio da odlazi na drugi svijet. Strahovito sam se prepao, gotovo da takav strah nisam osjetio nikad više u kasnijem životu! Poletio sam tati u naručje, a on me čvrsto zagrlio. Unutar zagrljaja upitao sam ga nisu li duhovi-zagrljaji uvijek statični i što će sad biti s njima… Rekao mi je da se ništa ne brinem, da će sve biti u redu jer on nikamo ne ide. Nas ćemo dvojica još dugo, dugo biti zajedno, no za velike je stvari u životu, a čak i za male, uvijek potrebna velika žrtva. Uplakan i ustrašen zaspao sam u njegovu zagrljaju, a ujutro, kad sam se probudio već ga nije bilo pored mene. Otišao sam u kuhinju i ondje ga našao kako ubrzano cupkajući, zamalo skačući s noge na nogu, uzima čvarke s tanjura. U prvom sam trenutku bio užasno sretan što mi je tata tako fora, pa sam smijući se kao blesava, zaigrana životinjica, u ludom veselju počeo cupkati s njim. “To ti je to, mali. Cijela filozofija (be)smrtnosti sakrivena je u samom gibanju. Moram se vječno što brže kretati, strujati kao slap, vrtjeti se kao Zemlja kako bih vječno postojao. Vrlo je jednostavno, ali to ti još nitko nikad nije pokušao, barem koliko ja znam… Pretpostavljam da nisu bili dovoljno hrabri, uvjereni da će uništiti kosti, kolabirati, ili što ja znam… Također, prije izuma kotača nije niti bilo moguće, jer i ljudsko biće koje se neprestano kreće mora spavati, zar ne? Zato ću ja odsad morati spavati u noćnim vlakovima, tako da ćeš noću biti sam kod kuće, no mi ne vjerujemo u ledene duhove, tako da nam to neće biti problem, je li tako?”, govorio mi je primajući me za ruku i vukući u visinu, gore prema plafonu i potom nebu. Ja sam prihvatio te njegove rečenice, iako ništa nisam razumio, pa čak niti ono što će me u školi uskoro učiti o gibanju. Kao što su se drugi naviknuli na očeve koji nose odijela, aktovke i kravate, ja sam se u tren oka naviknuo na činjenicu da imam oca koji se vječito nalazi u pokretu kako bi dosegao vječnost (i dalje malo skeptičan prema uspjehu svoje misije, jer nije bio siguran je li s kretanjem krenuo na vrijeme, smatrajući da je idealna godina za početak nezaustavljanja – dvadeset i peta, godina do koje se raste, odnosno, do koje se tijelo “kreće“ u visinu).. Kad čovjek razmisli, i nije neka velika razlika među tim nepodudarnim vrstama očeva… I moj je otac mene itekako umio prehraniti, jedino što je sad sav posao bio preselio kući kako ljudi ne bi vidjeli da se neprestano kreće i strpali ga u ludnicu pod dijagnozom “vječne kretnje“, a on, kako je lud, sigurno bi im odgovorio(rečenicom koju je meni svakodnevno ponavljao) da se i Zemlja neprestano kreće, i da smo svi mi u tom slučaju rezultat njenoga ludila, i da nas bez (toga) ludila ne bi niti bilo! He, he, znao sam zamišljati tu situaciju, i koliko god mi je s vremenom taj moj otac luđak sve više dizao živce, uvijek sam iznova uživao u toj pomisli. I sad uživam u njoj! Kao da me jedino ona oduvijek držala da ne skrenem s putanje normalnosti… I tako smo se mi, a osobito otac, s vremenom ustalili u tom vječno forsiranom pokretu. U vrtlogu u koji smo upali nije više bilo nijansi niti razlika, sve je bilo jedan veliki, monotoni TIK-TAK, iako vrijeme, ako ćemo se držati teorije mojega oca, za njega samoga nije prolazilo. Jer je njegovo fizičko stanje, naime, postalo više “tekuće” no “stajaće”. Neprestanim kretanjem, ekvivalentnim tečenju jednoga slapa, svoj je kruti, mesnati vanjski oklop, i svih onih njegovih pedeset i šest posto koji nisu voda, uvjerio da su i oni zapravo jedna od njenih molekula, odnosno da je on stopostotna voda – čisto, prozirno vrijeme. A vrijeme je, iako vječito vibrira i struji, kruto i neosjetljivo na bilo što, pa je s vremenom njemu sličan postao i moj otac. Jer, svi oni prekrasni tragovi koje vrijeme cijeli život ostavlja na nama, sve one bore na našim licima, samo su ogrebotine prstiju vremena kojima nas nikad ne uspijeva dohvatiti jer mu se uvijek, skliski kao ribe, izmigoljimo iz prstiju, osjetljivi na sve ono na što ono nije. I često mi se čini da smo mi proizvodi tog njegovog strujanja, njegove prekrasne vibracije s kojima ta glavna melodija praznog neba i nema neke veze.

U prvim godinama tatina gibanja još sam uvijek, barem u malim dozama, mogao razgovarati s njim, iako je i tad već bio duh onog čovjeka s kreveta mog djetinjstva koji mi priča o duhovima. U početku potrage za vječnosti on je čak i želio komunicirati, no ja sam bio taj koji bi vrlo često već nakon prve rečenice koju smo progovorili postao razdražljiv jer više nisam imao živaca za razgovor obgrljen vječnim ne stajanjem. Pa zar nije dovoljno kretati se riječima!? Zato sam ga, kad bih bio iznimno dobre volje, pokušavao izvući van u šetnju, budući je to bio jedini način da se osjećam kao da razgovaram  s običnim čovjekom. Kod kuće je doista bilo nemoguće razgovarati s njim, naročito zato što on nije bio postojana Zemlja koja bi prakticirala samo jednu vrstu vrtnje, već je bio običan čovjek, očito nedorastao vječnoj kretnji, te je neprestano mijenjao način svoga izričaja! Koliko je to tek bilo nepodnošljivo! Malo je cupkao, malo skakao, malo cupkao na jednoj nozi, malo na drugoj, malo se poput psa vrtio u krug, malo se (za kontemplaciju) vrtio oko svoje osi, i tako dalje! Ah, koliko sam ga puta pokušavao uvjeriti da stane, iznoseći mu primjer Zemlje koja se kreće, a ipak stoji, što on nikada neće uspjeti postići jer je čovjek, mali, glupi čovjek! Također, uvjeravao sam ga da se Zemlja nijemo muči kako bismo mi mogli u miru živjeti na njoj, ponekad stati, ponekad se kretati te za razliku od nje – razgovarati! Ona nema potrebe razgovarati. Ova njegova ideja u potpunosti remeti prirodni ciklus! Uskoro se malo čak i uvrijedio na mene, uz veseli komentar da i besmrtnost remeti prirodni ciklus te da mu ti moji “antiargumenti” samo idu na vrtnju! To su bili zadnji izdisaji naše komunikacije jer je s vremenom otac doista prešao u drugo stanje. I ja sam odustao od ljutnje pokušavajući ga uvjeriti da se kreće rukama i glavom, a da noge malo oslobodi, da ne bude takav rob samozadanih pravila! No, ni da čuje. Jer me više doista nije čuo. Samo se kretao i hranio, kretao i hranio, kretao i hranio…, moj otac neka nova, neobična vrsta organizma… Jednom sam ga čak oborio na tlo, stišćući ga čvrsto u zagrljaj, no on je, kad sam ga pustio, samo bez riječi ustao i vratio u pokret. Stoga sam odustao od nasilnih, fizičkih mjera, i počeo ga mahnito fotografirati kako bih ga zaustavio. Paradoksalno, činilo mi se da mu fotografije vraćaju mir, život i dušu. Dok bi ih promatrao, one u meni nisu budile nostalgiju za prošlim vremenima kao u drugim ljudima, niti su mi prizivale prošle, sad nestvarne trenutke. Ne, one su u meni budile osjećaj stvarnosti i vjere u budućnost. Vjere da doista i stvarnost može biti onakva kakva je na fotografiji. Za mene stvarnost zapravo i jest bila ta fotografija. Nevjerojatno, ali meni je moj otac jedino na fotografijama bio stvaran. Mogao sam u miru razgovarati s njim. Mogao sam ga promatrati u miru. Bio je kao svi ostali očevi. Mogao sam strahovati za njega… Jer, od ove njegove vječne kretnje i meni se vrtjelo u glavi, polako sam i ja počeo vjerovati da on nikada neće umrijeti. Moj fotografski aparat vraćao me u stvarnost, a i bio je jedini s kojim sam mogao podijeliti istinu. Ljudskim bićima, u početku đacima iz škole, potom kolegama s posla, nisam mogao reći da moj otac cijele dane, već godinama cupka, i da se zajedno s pijancima i pijanim studentima noću valja po autobusima i vlakovima. Ne mogu reći kolegama: „Znate, to je jedna od onih protuha koju znate s noćne ceste.“ Ne zato što mi je neugodno, nego zato što i dan danas znam da još uvijek postoji šansa da je stari ipak u pravu! I dan danas zamalo da vjerujem u to. Tko sam ja da remetim njegovo životno djelo, ili možda dosad najveće otkriće na svijetu? Samo njegov sin, koji niti će postati vječan, nit će imati život. Sin, koji će imati samo ludog oca u životu, ili možda oca genijalca? Jer činjenica jest da stari sad već ima devedeset godina, i da je u iznimno dobroj formi, boljoj formi od mene, jer se i dalje neprestano kreće, a koji starčić od devedeset to može? Također, njegovo lice ima vrlo malo bora, nekad mi se čini da se bore kao na površini vode pojave pa nestanu (što potvrđuju i moje fotografije), što sve zajedno potvrđuje teoriju o kojoj sam govorio, odnosno da je stari postao čisto, prozirno vrijeme. Tijelo mu je i dalje ovdje, iako je toliko sitno, da se jedva vidi dok se kreće, zamalo tanko poput fotografija koje ga prikazuju. Mala usta koja više ne otvara djeluju kao da su prerasla udove… Već godinama stari više uopće ne govori, jezik je sigurno zaboravio, a kad bi pokušao govoriti taj bi govor vjerojatno zvučao nerazumljivo, ubrzano kao kad na videorekorderu pritisneš “forward“ dok film teče… Neobično, od trenutka kad  je moj otac zbog mene odlučio postati besmrtan, svakim glasom koji je ispustio, svakom kretnjom koju je učinio, svakim kilometrom koji je na sve načine i u svim smjerovima poduzeo, nalazio se sve dalje od mene. Ne strahujući od toga da ću izgubiti oca, ja sam ga prvi od sviju izgubio. I kad su mnogi od mojih prijatelja ostali bez očeva ili majki, bio sam im zavidan – želio sam da stari napokon zauvijek stane kako bih ga napokon mogao osjetiti, kako bih ga njegovim apsolutnim nestankom s ove Zemlje u isto vrijeme izgubio i dobio, i kako bih se ja napokon rodio, mali sin velikog oca. Jer ovako ga nikada nisam imao, niti sam zbog njega (barem zasad)istinski imao bilo koga drugoga. Jedini čovjek s kojim sam bio blizak postao je duh koji živi na međi života i smrti, i nikad se neće opredijeliti ni za što od navedenoga. Samo će nastaviti cupkati! I sada, dok ja ovo pišem, taj luđak cupka, cupka, cupka, cupka, u dubini duše sigurno i dalje nesiguran u uspjeh svoje misije, no ide nekako, gura nekako, cupkajući unedogled! I ovaj tekst će nestati, i ja ću uskoro nestati, i smak Zemlje će postati, a taj stari luđak negdje će u svemiru, izrezan iz svekolikoga postojanja, i dalje cupkati, i možda će se iz njega izroditi neki novi svijet. Ja uistinu mislim da je to moguće, no nikad to neću saznati jer će me u tom slučaju stari nadživjeti, i nadživjet će sve, jer nadam se da drugi neće biti toliko ludi da se u ime ljubavi odreknu života i zagrljaja. Postanu drugačija vrsta duhova od onih u koje su vjerovali…

No, s druge strane, možda će ipak i stari vrag, na isti način kao Zemlja, naposljetku nestati, jer u početku bijaše riječ, a sama riječ “nestajanje” sastoji se od “ne stajanja“, tako da je ona možda ipak dokaz neminovnog kraja – apsolutno svih i svega

Zima je, uz more već cvjetaju bajami, i sezona je vodenih kozica. Ta burna, svrabna i neugodna dječja bolest ostavila je sitne ožiljke po licima slavnih holivudskih glumaca i glumica. Savršena je njihova igra, u filmovima koji koštaju više od godišnjih budžeta tri zapadnoafričke države zajedno, i svemu gledatelj povjeruje: sve dok se u krupnome planu na pojavi lice, i na njemu trag davne bolesti. Taj trag razotkriva privatno lice glumca, jedno američko djetinjstvo. Miki Trajković slikao je dječaka s vodenim kozicama. Glamurozan i lijep, u igri svjetla i sjene, u koloru. (mj)

Teta Branka, tetke Lole i dunda Andrije kći, živjela je u Njemačkoj i radila kao anesteziolog. U već zrelim godinama udala se za Nijemca, također liječnika, i rodila Katarinu. Umrla je iznenada, u jesen 1979, od aneurizme. Samo joj je prsnula žilica u mozgu, i više je nije bilo. Bez muke i bolesti, bez riječi, nestala je. Tih godina vijest o smrti obavezno je stizala noću. Zvonio je telefon i budio ukućane poput kamena koji bi se pokrenuo u bubregu.

O njezinom starijem bratu, kraljevskom, pa hrvatskom, pa britanskom zrakoplovcu Željku pisao sam u romanu Gloria in excelsis. On je poginuo malo nakon Drugoga svjetskog rata, tako što je pijan uzletio s borongajskog vojnog aerodroma. O Šišku, njezinome drugom bratu, kojega su tetka Lola i dundo Andrija godinama nakon rata usvojili, ne bi li im nadomjestio sina, ili ne bi li ga kako zaboravili, nisam pisao. On me je, kao trogodišnjaka, vodio u Akvarij, pa na Porporelu i u luku. Podigao me i posjeo na visoku glatku bitvu, da me fotografira. Bio sam prestravljen da ću pasti u more, ali nisam se usuđivao zaplakati. Šiško je bio pomorac. Jednom se posvađao s tetkom Lolom, svojom pomajkom, izašao je iz kuće i nismo više za njega čuli. Ni mi, ni itko njegov.

Teta Branka medicinu je studirala u Zagrebu. Bila je naočita žena, s nekim neobičnim prirodnim autoritetom. Kao da je sve što bi rekla stizalo odnekud poštom, promišljenije i smirenije, blago nadneseno nad naše svađe i strasti. I bila je duhovita. Ako se netko od naših starih jako razboli, mislili smo, pobrinut će se za njega Branka u Njemačkoj. Na mene kao dječaka neobično je intenzivno djelovalo to što ona uspavljuje ljude prije operacije, uvodi ih u san, a možda i u smrt. Način na koji je umrla djelovao je kao konačna profesionalna deformacija anesteziologa. Sebe je samu uspavala.

U mladosti, teta Branka je u Zagrebu bila udana za glumca Jovana Ličinu. Ah, Jovan, dragi Jovan, raznježila bi se, i uzdizao se tada i lebdio stol, uz koji smo, za nedjeljnim ručkom, sjedili u stanu tetke Lole, na Gundulićevoj poljani, i svi bi se, osim mene koji sam bio mali, sjećali Jovana, ah dragog Jovana, kao dijela Brankine, ali i zajedničke, obiteljske prošlosti, od koje nas nije rastavila smrt, a još manje rastava braka, nego postoji tako neki red da nam neki naši mili ostanu u prošlosti, da je čine lijepom.

Po stotinu puta je ponavljala, svaki puta kad bi netko spomenuo rođenja i rođendane, da je ovaj dječak rođen 28. svibnja, kao i njezin Jovan. Znao sam, svakoga rođendana to mi je na um padalo, da je na ovaj dan i on rođen.

S Jovanom je živjela burno i živo. Slavilo se i lumpovalo, trošilo godine lako, razmjenjivalo ih kao krupne novčanice, bez žaljenja i neoprezno, kao da se sprema smak svijeta. Na kraju, od svega ostala je samo nježnost, i činilo se kao da se s Jovanom i razišla iz čiste nježnosti. Okolo su bili sve sami strašni razvodi i bračni lomovi, krvavi abortusi i mrakovi, dok je njena prošla ljubav sjala svojim čistim sjajem i čuvala njenu mladost od svakoga zla. To je bila teta Branka.

Umirovljenog člana Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Jovana Ličinu nikada nisam upoznao, iako sam ga dvatriput tokom devedesetih sreo na ulici. Jednoga ranog jutra, u ljeto neke od tih godina, umalo što ga nisam zaustavio na Ilici. Dugo smo išli jedan prema drugom, bili smo sami, nikoga nije oko nas bilo, i da me je samo pogledao, da me je imalo prepoznao, ja bih to učinio. Ali po čemu je on mene mogao prepoznati? Nije on znao da je Branka Ćurlin bila prva rodica moje mame, niti da se, pri spomenu njegova imena, uzdizala naša nedjeljna trpeza u Dubrovniku.

Užasno me potresla vijest o njegovoj smrti. Umro je 18. prosinca 2002. u Zadru. Pročitao sam to dva dana kasnije, u novinskoj čitulji, u dnu koje je stajalo jedno žensko ime. Mislim Lada. Tekst u toj privatnoj smrtovnici bio je lijep i nekako uznosit. Ili se meni činilo da je uznosit. Ta meni nepoznata žena voljela je Jovana Ličinu isto onako kako ga je voljela teta Branka. Ah Jovan, dragi Jovan…

Njegova smrt bila je savršeno nevažna za sve zagrebačke novine, za televiziju i za sva zagrebačka kazališta. Nitko ga nije spomenuo.

Tako sam iz vlastite tuge i samoće napisao pjesmu i posvetio je jednome od rijetkih koji su u to vrijeme, ali i danas, mogli razumjeti i Jovana Ličinu, i mene.

Smrt glumca

———————————————————za R. Š.

Neka se javi taj kojem je glumac zagrebački
Ličina Jovan učinio zlo

Cvijetak u vrtnoj arhitekturi HNK, svečani frak Franje Josipa I
I njegov čekić, mistrija neka se javi i kamen temeljac

Kazališna kavana – jedna i druga, pješački prijelaz
Sat na uglu trga i sva tri parkirna sata neka se jave

Neka se javi taj kojem je glumac zagrebački
Ličina Jovan učinio zlo

Vatrogasni aparati i potvrda sanitarne inspekcije
Ugljen za slučaj trovanja, metak u revolveru podrumskih kockara

Afiše, programi, ženski i muški šešir nad zahodima
Bijeli prsti blagajnice i ulaznice s pečatom datuma neka se jave

Neka se javi taj kojem je glumac zagrebački
Ličina Jovan učinio zlo

Prosjakinja koja se na Krista pozove, a u teatru nikada nije bila
Iako pred glavnim ulazom vazda prosi, neka se javi ako ga je ikada srela

Mladić obrijane glave iz crnog mercedesa izlazi i najljepše grudi za ruku vodi
Ako već metak u potiljak dobio nije, neka se javi i on

Neka se javi taj kojem je glumac zagrebački
Ličina Jovan učinio zlo

Ekskurzija iz Križevaca neka se javi, neudate sirotice s jutarnje matineje
I oni koji su u teatar pobjegli od zime i oni koje k dosadi samo ljubav vodi

Trpke duše u crnini sa zlatnim križevima oko vrata i abortusom kao
————————————————————————————najvećim grijehom
Melankolične prostate odbjeglih mladosti, ubojice u civilu neka se jave

Neka se javi taj kojem je glumac zagrebački
Ličina Jovan učinio zlo

Raznosači pica u glumačkoj garderobi, scenski radnici i garderobijeri
Kafe kuharice s plinskim rešoima, frižideri po imenu Moskva neka se jave

Vlasuljarke, šminkerice, pederasti s baletnim papučicama pod nosom
Neka se jave pijani rekviziteri i njihove tužne borongajske ljubavnice

Neka se javi taj kojem je glumac zagrebački
Ličina Jovan učinio zlo

Hermafroditi u ulogama kazališnih ravnatelja, histerične dive oblajhanih duša
I njihovi muževi što zavlače po mostarski, neka se jave ako boga znaju

Treći glasnici i štitonoše, pomoćnici manikira barunice Castelli
Članovi središnjice koji vele – pa Čehov je genije, ali šteta što je Rus, neka se
—————————————————————————————————————– jave

Neka se javi taj kojem je glumac zagrebački
Ličina Jovan učinio zlo

Mladi epizodisti koji će do kraja svijeta igrati debilne dječake
A perverzni slovenski redatelji navlačit će im žensko rublje – i oni neka se
—————————————————————————————————                  –jave

Neka se jave umirovljeni prvaci hrvatskoga glumišta, histrioni koji trbuhe
——————————————————————————————– nose nisko
I puštaju vjetrove usred scene prinčeve smrti da zabave jedni druge,
——————————————————————————–                 –nužno neka se jave

Neka se javi taj kojem je glumac zagrebački
Ličina Jovan učinio zlo

Profesori scenskoga pokreta i redatelji slavni neka se jave
Što mudro zbore o fenomenu zagrebačke škole i novinarskih uvreda na
——————————————————————— račun glumačkog ceha

Akademici što izviruju iz opanaka dida Vidurine, Krležini hagiografi sa
—————————————————————————- slovom U na kapi
Neka se jave i svi koji istražiše kada je i koliko Matoš o srpskoj
———————————————————————- pokvarenosti govorio

Neka se javi taj kojem je glumac zagrebački
Ličina Jovan učinio zlo

I mladić koji je ispod Pavelićeve slike u Clevelandu igrao Hamleta
I čekao pljesak trojice prisutnih, zbunjenih metalskih radnika porijeklom s
——————————————————————————- Brača – o neka se jave

I rodbina na premijeri, i drugovi s klase, i novinski kritičari, naručeni
————————————————————————————– aplauderi
I manekenke s košarama cvijeća, i suze tronuća u oku prvakinje scene,
—————————————————————————– avaj neka se jave

Neka se javi taj kojem je glumac zagrebački
Ličina Jovan učinio zlo

Dok radosno iz čaša vinskih nas dvojica njegovu ispijamo smrt

1.

Café Ariman nalazi se u centru Lunda, u jednom uskom sokačiću pod kaldrmom iza glavne protestantske katedrale i knjižare Arken, na glasu je među mlađim svijetom, jer je tamo, poznih osamdesetih, mamio bohemluk a sad mami narkomane, transvestite, invandrare (strance) i ostali društveni poganluk. Ima, bezbeli, i viđenog svijeta. U starim, vlažnim i visokim zdanjima uokolo leži mnogo redakcija lokalnih listova, izdavačkih kuća, časopisa, humanitarnih i vjerskih društava i otuda, po podnevu, zaluta i pokoja krupna, raritetna faca da popije dobru i jeftinu kahvu. Ariman je, valja odmah naglasati, jedan od rijetkih kafea u kojem se može nekažnjivo i cigara zapaliti.

Ovo je petak, kiši koso, nikog živog nema uokolo. Za šankom su dvije Poljakinje. Jedna od njih uvijek pušta B. Marlija i pristavlja lošu kahvu. Ta je danas glavna, zato pijem pivo, prem ne pijem pivo kada čitam domovinsku štampu. Kupio sam, doduše, samo jedan švedski dnevnik, Dalarna demokrat, jer se B. E. Johnson u svojoj kolumni prisjeća Dana poezije u Malmeu i na jednom mjestu tvrdi kako “Refik Ličina u ovom trenutku piše najubedljiviju prozu u našoj zemlji. Doduše s povelikom greškom: piše na bosanskom, ne na švedskom.”  

U rancu, danas, u većini – lirske izbjeglice: P. Celan, K. Kavafi, R. Auslender, R. Fulton. Ezra Paund: Krenite, pjesme moje. Rana Paundova poezija iz pizanskog perioda, silno mi se dopadala. Prepisujem nekoliko jednostavnih, brzih i čistih pjesmica. Jednu, dokon, pokušavam da prevedem:

Dum capitolum scandet

Koliko će ih doći poslije mene
pjevajući isto tako dobro kao ja, ako ne i bolje;
pripovijedajući istinu svog srca
onako kako sam ih ja učio da se pripovijeda.
Voće sa mog stabla,
o moja neopisiva djeco.
Volio sam vas od samog početka
govornici jasni, nesputani, goli ispod sunca.

Volio sam, velim, u mladosti Ezru i njegovu poeziju. I to što je bio fašist, držao sam, mlad i neupućen, propagandnom huškom “u inat gomili”. A onda sam, voljom božjom, na vlastitoj koži Paundovu tafru provjerio. I mislim ovako: Paund je bio, kao svaki egoista u usponu, obožavatelj vršne vlasti, tj. vršnih hulja. U njegovo vrijeme to behu fašisti. Ne vjerujem da mu nije bilo jasno da će oni, uz sve drugo, i književnost uništiti. Da će uništiti literarne centre, autore, izdavače, časopise. Uzmimo, na primjer, slučaj Praga. U periodu između dva rata, tu je živio i stvarao veći broj izvanrednih pisaca nego što ih danas ima u cijeloj Evropi (pretjeravam, ali neka, lijepo zvuči). Svaki ondašnji literarni kafé izbacivao je godišnje po dva-tri remek djela. Primjer: kafé Argus; Kafka, Rilke, Hašek, Werfel, Kraus, Jesenska. Mogu sebi da predstavim istančanost u ukusu ondašnjega čitaoca. Ali ne mogu sebi da predstavim jednog takvog čitaoca. Jer ih, po fašizmu, više nema, kao što nema, po fašizmu, potrebe za njima. Čipčijao sam kod Paunda pozadugo te je sada zalud obrtati ćurak naopako.

2.

Redakcija 00-Tala, književnoga časopisa šalje mi “Visefjerdu” na lekturu. Ići će u prvom prolećnome broju. Ima šest šlajfni, ne četiri. B. E. Johnson napisao je sjajnu introdukciju i preveo, sa Lj. Dufgran, još dvije pjesmice.

00-Tal je jedan od boljih časopisa, “okrenut avangardi, svijetu i istinskim umjetničkim vrijednostima”. Tako barem tvrdi redakcijski kolegijum. Uz svo dužno poštovanje i divljenje, ne valja im vjerovati. U Valhali takvih časopisa nema. Ovdje vlada antiintelektualizam i umjetnost po volji naroda: deckare, fantasy, dekontaminacija muslimana, kulinarski i berzanski priručnici. Pisma su me, ipak, podmašila da se otmem halu i nazovem u “Ellerstroms”, gdje mi, već drugu godinu, leži rukopis s trideset pjesama. I nazovem.

U Arimanu, tri sata docnije, zapisujem taj razgovor i u zapisano ne vjerujem. J. E., vlasnik kuće, rekao mi je da će prozu objaviti. Rukopis je isuviše tanak, valja dodati još materijala, a takođe valja osvijetliti neka mjesta u prijevodu. Javiće se poslije geterborškog sajma knjiga, kako bi se dogovorili kad će me primiti. Prije toga, dodaje na kraju, moram mu poslati sve što imam prevedeno.

3.

Nazvala me opet jedna dama iz 00-Tala. Ne ide mi “Visefjerda” u novembru. Ide temat: književnici-borci protiv diktatura. Pa, šta kažu, ide l poso? pitam, a ona se smije. Ipak, ne skriva neugodu. Pjesme su vam strašne, kaže. Mlađi članovi redakcije posebno su mi naklonjeni i smatraju da je dobro što se neće sada pojaviti. Ja se slažem. Žao mi je samo što će u tom broju ići jedan Kišov tekst o cenzuri. Nadao sam se, bićemo zajedno. Šta ću. Ne da mi se.

4.

Danas počinje sajam knjiga u Göteborgu. Dakle, u ovih par dana, odlučiće se sudbina mog sirotog rukopisa. Ako bude, kao što je bila u ex. Jugoslaviji, ne znam o šta privezati volju za životom. A dan rođen da u njemu čovjek na se digne ruku. Vjetar, magla i olovni garež sa Alfa Lavala.

Ex solio, rukopis. Nastao je, uglavnom, između oktobra 1997. i aprila 1998. godine. Išlo mi je lako, jer me ništa nije pritiskalo. Izgubio sam sve što se moglo izgubiti. Domovinu (najbolje što čovjek može učiniti s domovinom, jest da je se odrekne, veli Kafka), jezik, voćke (i imanje) u Šavcima, prijatelje, čitaoce.

Išao sam na kurs u Malmeu, dobijao mjesečno 8.000 kruna, bio slobodan od dva sata po podne, šetao sam (park uz Sent Larš, uži gradski centar, Knjigovezaška ulica i sokače sa kućicom u kojoj se nekad A. Strindberg opijao), čitao na oba jezika, divanio i “bolest se povratila”.» Imao sam ovu istu sobicu i par dobrih bodritelja: na stolu, minijaturni šipurak, kleku mekih bodlji i gužvicu osušenih glogovih grančica.Imao sam nov i sjajan Pelikan, zeleno-crni, koji mi je majka dobavila. Ona mi je uvijek ova pera kupovala. Svaku od tih kupovina prati vreća gorkih adjektiva, tako da ni toga nije zafalilo.

5.

Oktobar je, diktatura kiše, sjedim u Arimanu i uz tanak, odvratan espresso, zapisujem sitne, ali bolne stvari. Ništa što započnem ne završim, ono u šta se pouzdam, prvo se raspadne. Ničeg ispred i ničeg pozadi. Dobro, imam ovaj kožni ranac. Podižem ga, mećem na kolena, ali me mrzi da ga otvorim. Nemam volje za listanje. Za gledanje. Za disanje.

Lupa zvono s lundske katedrale.Tri prozukla, prijeteća udara. Blago onom ko mu se raduje.

6.

Nakon razgovora sa J. E., ušao sam u Ariman, sabiram se, sušim. U goloj sam (bio) vodi. “Ellerstrom” će objaviti poeziju, zapisujem u tankom, “cigaret” blokčiću, pod određenim uslovima. Ni jedan se ne tiče kvaliteta rukopisa, sem njegovog obima i prevoda. Rukopis je tanak, valja ga dopuniti, a prevodilac mora biti jedan. J. E. želi da radi sa najboljim. I pominje Đorđa Žarkovića. Gotovo je, radujem se, ova je stvar riješena. Dok odvaja prevode koji idu na doradu, J. E. posmatra moje naliv-pero. Zatim vadi svoje. Parker, Sonet. Mijenjajmo ih i probamo.

– Zgodno – velim, zaključivši da je moj teretni Pelikan barem dva put bolji. Iza toga pitam izokola, kad se mogu štampanju nadati.

– Sve zavisi od prevoda – odgovara.

U istome trenu opažamo jednu crnu mačku koja se penje na dasku prozora i sprema da otrese kišu iz gustoga krzna. I mi se stresamo.

– Jesi li ti sujeveran – pita J.E.

– Jesam – kažem i pričam mu o pripremama prije susreta. J.E. klima glavom i bodri me: –  Biće to dobra knjiga. Ali ćeš na nju dugo počekati.

– To znam – kažem.. – To mi je sudbina.*

7.

Nekoliko mlađih, snažnih dama, lijepih i širokih zuba, žale se, gledajući u mom pravcu, na manjak prostora. Ja sjedim za stolom veličine 25 x 20 cm, sitan i providan poput mráke. Sada, slušam, pogađaju “orijentalnu rupu iz koje sam dogmizao”. Jedna tvrdi kako nisam arab, a jedna se pita: možda jude i ja gubim volju da se pravim da me nema i ustajem, oborivši šolju, čašu s vodom, pepeljaru. Zgađen, gubim zrak i ponovo sjedam. Primjećujem, naglo, kako nema Poljaka Jana, bivšeg Ruževičeog prevodioca i sadašnjeg beskućnika i bohema, kako nema ni jednoga drugog crnoglavca, niti ima Simone za šankom. Podižem ranac, smičem naočari i polako pratim svoju sjenku koja hmili ka izlazu.

* Rukopis još uvijek leži tamo, ne izlazi. Imao je nekih šansi prije rušenja trgovinskog centra u New Yorku, USA, a sad je bez šansi. Kada bih ti stao objašnjavati kakve veze moj  rukopis kratke proze ima sa tim događajem, valjalo bi mi novu knjigu napisati. (17. 10. 2003. godine)