Nakon što je u Francuskoj objavljen General mrtve vojske Ismaila Kadarea, Alain Bosqeut je u pariškom Combatu objavio esej u kojem, između ostalog, stoji: “Na granici tri temperamenta, Grčke koja mu daje svoje melodije, Albanije koja mu daje svoje jasne ciljeve i Crne Gore koja mu na granici daje svoju čudnu divljinu – Ismail Kadare je glas na koga treba računati… Osjećajući se dobro u Parizu, Pekingu ili Njujorku, on može da postane pisac svjetskog značaja.” (8. juni 1972. godine)

Nepunih šest godina kasnije, 3. februara 1978. godine, Enes Čengić je u Zagrebu pitao Krležu je li pročitao Kadareovog Generala mrtve vojske, a ovaj mu je odgovorio: “Jesam, talentiran pisac, moderan roman i bit će jednako sa zanimanjem čitan u Rimu, kao i u Tokiju ili Londonu.”

Poslije jedanaest mjeseci, u januaru 1979. godine, Vehap Šita je pisao predgovor za sarajevsko izdanje srpskohrvatskog prevoda Kadareove Hronike na kamenu. U predgovoru je citirao i navedeni fragment iz Bosquetovog eseja.

Sedam godina kasnije, 1986, u Zagrebu su objavljene dnevničke bilješke Enesa Čengića S Krležom iz dana u dan u četiri toma. U trećem (Ples na vulkanima) citirana je i pomenuta opaska o Kadareu i Generalu mrtve vojske.

Krleža je čitao Combat. Da li je poslije šest godina Bosquetova ilustracija univerzalnosti Kadareove proze kroz simboličko nabrajanje tri metropole: jedne staroevropske, jedne dalekoistočne i jedne anglosaksonske nesvjesno odjeknula kod Krleže, samo što je Pariz postao Rim, Peking – Tokio, a New York – London? Ili je ovo puka slučajnost?

Ovu moju fotografiju Strašni je snimio na hepeningu Saše Bukvića, koji je, kao i niz njegovih kiparskih i konceptualnih radova pred sam rat, bio posvećen Waltu Disneyu. Ja sam, kao i svi koji su bili pozvani, sudionik hepeninga. Tog časa Saša je moj prijatelj i najvažniji umjetnik s kojim sam se u životu družio. I danas kada izgovorim riječ umjetnik, ili umetnik, onako ceremonijalno, kako ju je on tih nježnih godina izgovarao, pomislim prvo na Sašu Bukvića. Na meni je kaput, sašiven prije Drugoga svjetskog rata, teški, sivi krombi. Žao mi je što ga više nemam. Iz džepa viri sličan, također predratni, sivi kačket. I jedno i drugo naslijedio sam od noninog brata, Rudolfa Stublera. Mislim da je fotografija snimljena u zimu 1990. na 1991. (mj)

U “Berlinu” smo rušili naš Berlinski zid
i sve prebjege lijepili u crni album.
Bila si gola u mom prvom pogledu,
a čim sam ti izrekao ime, Lela,
rijeka je potekla ravno kroz “Carver”,
u daljinu gdje su nam rodni gradovi i mrtvi.

U “Greenwichu” smo presreli vrijeme,
zamijenili pahulje u očima i kao gladne pijavice
ušuljali se u tubu obješenu o strop.
U tom mraku dopola sam zagrizao
tvoj hrapavo urezani križ na nadlaktici,
samo jednom dodirnuo ga jezikom i progutao.

U “Jazzu” smo ukrali crni kristal
i zamijenili ga za tvoj život vječne trudnice.
Zauvijek ćeš tako sačuvati i mene,
i sebe, i oca kojeg nikad ne sanjaš.
Tako ću zauvijek sačuvati one što me
progone iznutra, moje što me smrtno vole.

*

Moje prvo sjećanje na ljudsko lice je čovjek s neprirodno velikim obrvama, tolikim da su mu padale preko očiju. Prije njegovog lica, sasvim sigurno, vidio sam i druga, ali ona nisu bila takva da su ostala u prvom sjećanju. Poslije, kad sam čitao Gospodara prstenova, tri lika iz knjige sam zamislio prema izgledu čovjeka s gustim obrvama. Događaj, kad sam mu prisustvovao, nisam razumijevao, nego sam u vremenu, sjećajući se, odgonetao neobične radnje, postupke i njihovu svrhu. Smotuljak špage je potapao u neku crvenu emulziju u limenoj kutiji. Ispred njega su bili prepolovljeni balvani i mirisala je još mokra unutrašnjost drveta. Vlažnu špagu je razvlačio po dužini raspolućenog debla, vezivao je za eksere ukucane na krajevima balvana, onda bi zategao špagu i naglo je ispustio tako da ona uz energični trzaj udari po zaravni debla i iscrta savršenu crvenu crtu. Potom je sjekirom klesao uz samu crtu i deblo pretvarao u gredu. Gdje se to dogodilo? Ko je taj čovjek s enormnim obrvama? Ne znam. Nikad ga poslije nisam vidio.

*

Milomir Kovačević je u mailu poslao fotografiju, i pita: “Sjećaš li se kad je to bilo?”  Na slici sam vrlo mlad, sjedim za stolom, možda u vrijeme književne večeri, ili nekim drugim povodom. Nikada ranije nisam vidio tu sliku, i ne sjećam se godine u kojoj je Milomir snimio fotografiju. Možda je 1984. ili 1986. ili 1988.? U tim godinama sam oblačio taj crni sviter. Odjeća je tada trajala duže, a svitera se sjećam jasnije nego sebe tadašnjeg. Sjećam se da je S. kupila osim ovog, crnog, i bijeli, isti sviter, jer se nije mogla odlučiti za boju. I tako, sviter je sada manje stranac od mladog čovjeka sa slike.

*

U proteklih petnaest godina, od svih američkih prijatelja, najviše vremena sam proveo u društvu A. Ali to vrijeme je najčešće bilo u znaku odsustva. Recimo, ove zime jedan dan poslom on je putovao u Sjevernu Karolinu, i to je bio povod da u povratku iznajmi auto i vozi do Alexandrije. Plan je bio da kod nas ostane dan, dva, a potom bi se vozom vratio kući u New York. U danu njegovog dolaska najavljen je veliki snijeg. On je već bio na putu kad je nazvao da kaže kako su za sutra otkazani svi vozovi iz Washingtona, a zadnji današnji za New York je onaj u 4 sata. Bilo je 2.30. “Gdje si?” “U Springfieldu, brzo ću stići u grad.” Onda je započela utrka da stigne na voz. On traži upute za skretanja kod ulaska u grad, pomažem da najkraćom cestom stigne do gradske stanice, a posljednji put je nazvao da kaže: “U vozu sam!” Snijeg je već bio počeo da pada. Kroz grad smo prošli skupa, a da se vidjeli nismo.

*

Posjedujem skladište tuđih sjećanja. Pročitao sam jednu od osam stotina stranica njegove knjige o povijesti nasilja. To što W. V. piše prilično je neprobavljivo, i bez intenziteta, ali svejedno ne propuštam ni jedan njegov novi naslov, zato što je 1992. godine došao u Sarajevo, a prilikom ulaska u grad, snajperist na Ilidži je ubio vozača pored njega. Sat vremena je užasnut ležao u sjedištu suvozača i nije se pomjerao, osim što je u jednom trenutku podigao fotoaparat i slikao mrtvog čovjeka. Svaku njegovu knjigu čitam očekujući da ću u njoj naći mjesto koje ima intenzitet toga snimka.

*

G. sam upoznao u toku kratke vožnje. U iznajmljenom fordu su bila još tri pjesnika, a on je upravljao lijevom rukom, zato što mu je desna bila u gipsu do ramena. Šta se dogodilo pa su mu ruku stavili u gips? Ne sjećam se. Nezavisno od toga, on je poslušno okretao volan onako kako su pjesnici od njega tražili, dvoumeći se u koji restoran da odu, i povlađivao je svakoj njihovoj želji, po svemu sudeći zadovoljan da je u njihovom društvu. Ili je bio totalno ravnodušan, spreman ispuniti svaku želju, jer mu je svejedno. Ja sam u fordu bio, što bi rekli, outsider. Evo zašto: G-ova je porodica stekla bogatstvo na prodaji dječje hrane. Njegova je fotografija (snimljen još kad je bio beba) na svakoj kutiji te dječije hrane otisnuta kao znak, a u vremenu se pretvorila u simbol. Zato što je ta beba othranila Ameriku kakvu danas znamo, uključujući i tri pjesnika iz auta koje ću također opisati ovdje. Ali ne još, ne sada.

*

Očevi se sjećaju budućnosti svojih sinova. Jutros posvuda srećem kratku reklamu za Nike, čak i na malom, plošnom ekranu na zidu našeg lifta. Tiger Woods se vraća golfu nakon mjeseci javnog linča zbog varanja supruge. Reklami se, izgleda, svi protive. U trideset sekundi koliko traje, snimak pokazuje dječje lice Tigera Woodsa koji suznih očiju gleda u kameru, a za to vrijeme ide voice over njegovog oca koji se savjetodavno obraća sinu i govori o “učenju na greškama”. Problem nastaje zbog vremenske intervencije u događajima. Otac čuvenog golfera je umro prije nekoliko godina. On govori o budućem događaju kojem nije prisustvovao, i govori iz budućnosti u kojoj ga nema. Trideset sekundi snimljenih crno-bijelim filmom spada u najsolidnije ispričan mit o povratku odbjeglog sina.

*

U subotnje jutro, S. je s prozora vidjela jedno drvo i pozvala me da ga pokaže. Eno ga tamo između aerodroma Nacional i ruske radnje u kojoj kupujemo hranu iz slavenskog svijeta. Ne vidi se stablo, samo krošnja koja je svojim rubom iscrtala siluetu Mao Cedunga s podignutom rukom. Radovala se, i rekla: “Poklanjam ti to drvo”. To je dobar poklon, zato što ništa neće promijeniti u mome životu. Osim što je postalo radost poklanjanja, drvo je sada moje, a ja sam oslobođen tereta posjeda. Pitao sam: “Zašto je drvo važno da bi bilo poklon?” A ona je rekla: “Zato što smo život mogli provesti ovdje, a da ga nikada ne vidimo”.

*

U ono vrijeme, Jugoslav je slikao pejsaže. Slikao je, zapravo, drveće. Njega je drvetu privukao Ferdinand de Saussure (1857 – 1913) sa konceptom znaka i označenog na primjeru riječi “drvo”. Jednom, pokazao mi je svoja platna i ja sam na njima prepoznao konkretne kestenove iz Ulice Fuada Midžića. Drvo je slobodno. Ono se pokazuje, i ne osjeća potrebu za samoobjašnjenjem. I za razliku od de Saussurea koji je za drveće imao interes, drvo je ravnodušno prema de Saussureu. Ali kada su, u hladnu zimu 1992. godine, stanovnici Sarajeva porezali drveće s gradskih ulica da se ugriju, i Jugoslav je porezao svoje ime i ostao s krnjim, Ugo. A to dvostruko rezanje je bilo jedna od mnogobrojnih posljedica raspadanja države koja se zvala Jugoslavija.

*

Imena lako zaboravljam. Na Radio Zidu on je bio tonac u jutarnjem programu, a sad ne mogu da se sjetim njegova imena. Navečer je konobarisao u kafiću na Otoci. U tom kafiću sam bio samo jednom, a i danas mu pamtim ambiciozno smišljeno ime: Twins. To je bilo u ratu. Tonac je u rukama držao dvije tacne od rostfraja pune praznih čaša, kad je u kafanu ušao pijani vojnik s kalašnjikovom i bez oklijevanja horizontalno ispalio rafal po cijeloj dužini kafane. Majstor tona je stajao na sredini prostorije najizloženiji mecima. Rafal koji se ispali u zamahu kalašnjikova, tako da pokrije cijeli prostor ispred sebe u 180°, rasporedi metke od tačke A do tačke B kao pravilnu crtu koja je perforirana. To znači da između dva metka u toj crti postoji praznina. Tonac je stajao na sredini prostorije, između dva metka u crti, i ništa mu se nije dogodilo osim što su tacne popadale, i uz tresak se polomila sitna staklarija. Nekada, kad ga se sjetim (kao sada) zamjena za njegovo ime koje sam zaboravio je to sjećanje,”rafal” i “perforirana crta”.

*

Neki ljudi imaju tako magnetična imena da bih već zbog toga želio da ih upoznam, ali je vjerovatnoća za to veoma mala. Damo Suzuki. Možda to i nije potpuno magnetično ime, ali je bilo prvo na koje sam pomislio. Ima i drugih imena, koja mi sada ne padaju na um.

*

A ovo je današnji događaj. Cijelu noć je padala kiša. Jutros je prestala, a na pločnicima su ostale lokve. Na jedna vrata iz niza kuća u ulici izlazi pijani muškarac, nosi živu ribu koja mu se iz ruku otima, potom je pažljivo spusti u lokvu na asfaltu. Riba je prevelika za tako malo vode koja je skvasila samo bijeli riblji trbuh, a muškarac se uspravlja i okreće prema otvorenim vratima i nekome koga se s ulice ne vidi (ženi?) kaže: “Jesam li sada dobar?” Potom se vrati nazad.

*

Kad bolje razmislim, ja oko sebe gledam tako da prvo primjećujem ljude, a potom sve drugo što ih okružuje. Zato volim gradove. Volim taj višak svjetlosti. Volim jutarnji sjaj u staklima kafea, i onaj trenutak prelaska, kad se pale ulične svjetiljke. I sasvim razumijem Platona kad nagovara Sokrata da prizna kako nema šta da uči od drveća, već samo od ljudi u gradovima.

Prije nekoliko godina održan je, dijelom u Osijeku i dijelom u Iloku, znanstveni skup posvećen najzanimljivijem srednjovjekovnom pravnom spomeniku iz ovog dijela Hrvatske, poznatom kao Iločki statut, iz ranog 16. stoljeća. Glavninu referata na skupu održali su stručnjaci s osječkoga Pravnog fakulteta, a bilo je i drugih sudionika, lokalnih i gostujućih. Kako je simpozij odmicao, postajalo je razvidno da među referentima postoji jedan temeljni jaz, koji ih dijeli na dvije skupine. Zapravo, manji broj sudionika, pretežno nepravničke profesionalne pripadnosti, stavio je u optjecaj podatke o Iločkom statutu koji su, zbog svoje naravi, počeli izazivati sve veći razdor. Prema tim podacima, od pet poglavlja ili “knjiga” Iločkog statuta, samo je prva doista proizvod mjesnih iločkih prilika i domaće pravne misli (onoliko koliko to pravne uredbe uopće mogu biti), a ostale su u cijelosti preuzete iz zajedničke pravne regulative Budima, Pešte i još nekih sjevernih gradova onodobnoga velikog Ugarsko-hrvatskog kraljevstva.

Najednom se pokazalo da su ti podaci za neke sudionike skupa iznenađenje, a za neke nepoželjan uljez čije je postojanje trebalo radije prešutjeti. Na zajedničkom objedu razvila se oko toga prilično žučna diskusija, na granici komešanja. Oko Iločkog statuta stvorio se svojevrstan obrambeni kordon, odlučan da zaštiti njegov “integritet” i njegovu izvornost, ogorčen na podmetanja prema kojima je taj naš stari tekst većim dijelom odnekud “prepisan” i takoreći sklepan od raznorodnih otprije postojećih dijelova. Budući da sam pripadao manjinskoj skupini onih kojima je bila poznata takva hibridna struktura Statuta, i koji nisu vidjeli smisla u zabašurivanju te činjenice, bio sam također uvučen u neku vrstu polemike.

Meni sučelice našao se profesor s nekog od osječkih fakulteta, uz to poznat i  kao direktor uspješnog manjeg poduzeća. Znanstveni rad bio je tek jedno od polja na kojima je djelovao taj mnogostrani čovjek, također nadasve uspješno. “Zašto je potrebno inzistirati na tome da neke knjige Iločkog statuta nisu nastale u Iloku, nego da su odnekud prepisane?”, obraćao mi se on, “Zašto da sami ocrnjujemo taj dragulj hrvatske kulturne baštine? Zar to nije okrutno prema ljudima napaćenog grada kakav je Ilok? Zašto im ponavljati takvo nešto? Pa to je isto kao da čovjeku bez nogu, u kolicima, stalno ponavljaš kako je jadan…” Malo kasnije se taj profesor i direktor počeo blagonaklono interesirati za pojedinosti moje biografije – vjerujem li u Boga, jesam li zasnovao obitelj – kako bi ušao u trag dubljim socijalnim i psihološkim korijenima moje bezobzirnosti prema ljudima svoga vlastitog zavičaja, prema njihovim svetinjama i tradiciji…

Situacija koju sam tu pokušao u glavnim crtama dočarati može se, rekao bih, okarakterizirati kao tipično, upravo kvintesencijalno provincijska. Ako se bavite kakvim intelektualnim poslom i živite u provinciji, morate računati s time da ćete počesto upadati u slične situacije, komične nesporazume, razgovore gluhih. I to neće biti tek bizarne slučajnosti na marginama vaših radnih aktivnosti, nego redovite i vrlo zakonite nevolje, barijere dovučene nasred glavne ceste kojom se krećete. Jedini način da sve to izbjegnete jest da se, kada je riječ o profesionalnoj sferi, uopće ne socijalizirate u užem prostoru svoga fizičkog bivstvovavanja. Što je, naravno, luksuz koji si rijetki mogu priuštiti, ali u borbi da ga dosegnete leži zapravo vaša jedina nada, ako ne želite tavoriti u metežu besmisla, iz dana u dan sve sličniji njegovim okorjelim stanarima.

To je, u grubim crtama, skromni izbor opcija koji imate ako već, po nuždi ili stjecajem nekih drugih okolnosti, živite u provinciji. Ako vam, pak, to potonje nije egzistencijalna zadanost, onda imate još jednu mogućnost: pobjeći. Pobjeći glavom bez obzira, kao što su učinili toliki prije vas, u potrazi za manje zagušljivim okružjem, srodnijim dušama i sugovornicima koji vas (koliko-toliko) razumiju. Ili, drukčije kazano, za svijetom čiji obzori nisu toliko stiješnjeni zagrljajem kolektiviteta i njegovog duha, za rascjepkanijim, policentričnim kulturnim prostorom što uključuje barem nekoliko žilavih zona autonomije među kojima ćete naći jednu za sebe.

Ima li ičeg provincijalnijeg od lamentacije nad provincijalnošću vlastite sredine? Pogotovo ako je čovjek u tom poslu vrlo ozbiljan i nimalo se ne zabavlja? Lamentator živi u dvostrukoj zabludi. Prvo, ne uviđa da je provincija neizlječivo stanje i naivno vjeruje da je se može reformirati, da ona može nadići i negirati samu sebe. Drugo, svojim jadikovanjem i sam doprinosi proizvodnji onoga čime je ogorčen. Jer, duh provincije nekako predviđa i taj glas “vapijućeg u pustinji”. Koliko se god to činilo okrutnim, njegov bijes i žalost ugrađeni su u bit provincije jednako kao i nadmene propovijedi njezinih apologeta. Kao što je o tome napisao Radomir Konstantinović: “Duh palanački u oba vida se javlja i u oba vida trijumfuje.”

Već se neko vrijeme uzgred bavim skiciranjem stanovite tipologije intelektualaca u provinciji. Toj bi se temi, čini mi se, mogla posvetiti lijepa studija, u kojoj bi se razradila klasifikacija donekle srodna onoj kojom se, govoreći o sudbinama intelektualaca u totalitarnom društvu, pozabavio Czeslaw Milosz u knjizi Zarobljeni um. U ovoj bi se “provinciološkoj” klasifikaciji, prema mojoj skici, našli “potonuli” talenti kao i oni “promašeni” ili “protraćeni”; zatim “lokalne zvijezde”, koje se dijele na “cinike” i na “nesretne” ili “gnjevne”. Posebna su vrsta šarlatani s odlikama klauna, za koje provincija nikada nije sigurna nisu li možda geniji. Zajedničko je svim tim tipovima da im je vlastita provincijalnost nekakav problem i tegoba, s kojom se kad-tad suoče, bilo dok žive u samoj svojoj provinciji ili kad nakratko napuštaju njezin prisni teritorij. Moglo bi se reći da zbog tih “kompleksa” oni i nisu istinski provincijalci. Osim ako bit provincijalnosti nije baš u tome da vas vlastita provincijalnost nekako tišti i muči, u tom neprihvaćanju i odbijanju sebe sama.

U suprotnom bi se moglo proglasiti da jedino pravi provincijalac nema problema sa svojim provincijalizmom. Tu kao da postoji paradoks: istinski provincijalac možda uopće nije provincijalan. Primjer takvog provincijalca za mene je, recimo, netko po imenu Franjo Džakula. Školski učitelj koji je svoj radni vijek proboravio u Đakovu i okolnim selima, pišući usput (ili bolje: na tome putu) pjesme. Te je pjesme tijekom posljednjih nekoliko godina skupio u četiri male knjige, od kojih su dvije tiskane u vlastitoj nakladi. Nije se pročuo, niti je opterećen tim izostankom “uspjeha”. Ipak, neki od upućenih bez teškoća su ga “prepoznali”. Mnoge od njegovih pjesama su, naime, odlične, a ta ključna pojedinost sve mijenja. Džakuline su pjesme doduše pomalo staromodne, ali što znači taj brzopleti atribut pokraj stihova kakvi su, na primjer, ovi:

Čiji si ti poklisar, vjetre moćni?
Čujem tvoje orgulje iz šume.
Ni nakon toliko vremena
ti nikada ne prozbori ljudske riječi.

Pjesnik Franjo Džakula može bez imalo srama stati uz bok najboljima što danas pišu poeziju bilo gdje u Hrvatskoj. A ipak, za njega malo tko zna, ne objavljuju ga ugledni nakladnici, nema izgleda da mu portret osvane u visokonakladnim novinama, djelo mu ne razmatraju kritički časopisi ni studenti književnosti. Uz to, kod njega ima starinske knjiške erudicije, ali nema ni za lijek ni filma, ni današnje glazbe, ni virtualnih parasvjetova. Čak i mene sada pomalo grize savjest jer mu za potrebe svog članka spominjem ime u novinama. Po svemu tome, on je beznadan provincijalac, i u tom smislu utjelovljuje neku vrstu uzora. Jer, čini se, biti istinski provincijalac za većinu je provincijalaca nedostižan ideal.

(2005.)

15. jula 2010. Služba uprave za prostorno uređenje općine Centar donijela je odluku o “uklanjanju građevine” u Hadži Sulejmanovoj ulici broj 40. Razlog: “zbog fizičke dotrajalosti ne može dalje služiti svojoj namjeni i predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne građevine i saobraćaj”.

Do vlasnika građevine, upisanog u zemljišnim knjigama, Salamona (Moše) Abinuna nije se moglo doći, pa će građevina biti uklonjena bez njegova znanja.

Služba se obraćala Jevrejskoj opštini, radi dostave podataka o prebivalištu Salamona (Moše) Abinuna. Izviješteni su da je Salamon (Mošo) Abinun umro 21. oktobra 1929. i da je imao sina Isaka i kćer Hanu.

Ustanovljeno je da Hana Musafija, rođena Abinun, živi u Bernu, na adresi Giacomettistrasse broj 8.

Na upućeni zahtjev da se izjasni oko “pokrenutog postupka uklanjanja građevine u Hadžisulejmanovoj broj 40, po službenoj dužnosti”, Hana Musafija odgovorila je da se “ne može izjasniti na postupak uklanjanja građevine jer nije nasljednik” i zatražila je da se oko ovoga ubuduće kontaktira s Jevrejskom opštinom.

To je bio kraj.

Građevina u Hadžisulejmanovoj broj 40, jednokatnica je kuća, načinjena od čerpića, kakve su se gradile u jevrejskoj mahali na Bjelavama. Čerpić je opeka od nepečene cigle. Za kišnih dana, čovjek bi pomišljao da će se kuća istopiti.

Početkom 1942. Abinune su odveli.

Hadžera A. svojoj je komšinici Slavi M. rekla neka požuri, u Hadžisulejmanovoj ispražnjena je kuća. Tako se tada govorilo.

Slava M. na Mejtašu je držala kafanicu, malenu kao naprstak, i gledala je ljudima u karte. Bila je Srpkinja, ali za njezine poslove to nije bilo važno. Kuća je bila sirotinjska, pa je nitko nije pitao za vjeru i naciju.

Ona se uselila u prizemlje, da ima gdje proricati sudbinu. Hadžera je otišla na kat. I ostalo je tako.

Skoro sedamdeset godina kasnije, nakon što je kuća postala opasna po život i zdravlje ljudi, okolne građevine i saobraćaj, njezin vlasnik opet je Salamon (Mošo) Abinun. Prestat će biti kada odluka Službe uprave za prostorno uređenje općine Centar bude provedena.

Ima pjesnika koji se prave da su pročitali više nego što jesu i onih koji se prave da su pročitali manje nego što zapravo jesu. Prvih je mnogo više; Branimir Džoni Štulić spada među potonje.

Svi znaju pjesmu Poljska u mom srcu, ali ne znam je li iko primijetio njezinu sličnost sa jednim odlomkom iz Hyperborejaca i ne znam zna li iko osim Džonija da li je ova pjesma zapravo nadahnuta Crnjanskim: “Poljska. Čitava jedna zemlja može, ma kako to neverovatno bilo, da stane, u jedno jedino srce ljudsko. I da preživi večno. Dovoljno je da kažem samo jednu jedinu reč – vječorna – mesto večernja, pa da ugledam, kad zatvorim oči, čitavu tu zemlju, Varšavu koja gori, i morske talase koji se prelivaju po Pomoržu.”

Dvije scene.

Prva:

Zamosorje je, godina 1971. Ljeto, zvizdan, onaj gore loži, ne štedi drva. Poštar nosi penzije po kamenu. Lomi se u hodu. Ima štap, ali nema položaja da se odupre. Sve je grbavo, i dok hoda čas izgleda kao da mu je vruće pod tabanima, čas kao da gane gležanj. Poskakuje. Štap je višak koji objašnjava njegovu smiješnu potpunost. Selo je jedno od onih u kojima su protoetnolozi, mahom mjesni župnici, još prije sto godina u rubriku „struktura poljoprivredne proizvodnje“ upisivali “kruva malo, i ništa“, i gdje se zemlja u zakup davala na „zlu petu“. Kad poštar stiže u selo, svi mu u susret izlaze iz kuća. Nema ni telefona ni telefonskih stupova, pa se svijet iza brda sporo javlja, a telegrami dolaze pješke. Zbog toga što znaju da će im svaka poruka i svako pismo doći sa zakašnjenjem, oni imaju razloga da je očekuju svaki put kad dođe poštar. Jedna gospodarica dočekuje penziju. Nju, međutim, po primitku treba potpisati, a ona je nepismena. Zato ona i poštar sjednu kao prijatelji, i potpišu se zajedno na njenu penziju. Ali tako da poštar zapravo piše njeno ime, a ona pridržava pinkalo. Ona to ne radi zbog sebe, briga nje, njoj je važno da dobije pare. Ona to radi zbog njega. Tako on, naime, vidi čast i poštenje službe koju obavlja. Kao zeru koji nećemo previdjeti iako znamo da je ceremonijal koji zbog toga trpimo sasvim besmislen. Na odlasku je još pita kako djeca i kako muž, jel’ pije crvenog vina. Zna šta mu je doktor rekao.

Druga:

Zaselak Stanari, općina Obrovac. Godina je 1972., soba je mala i čađava. Nasred sobe se razgorila vatra, na podu. Po pepelu se razgrnutom u prstenu koji odgovara obodu obližnjeg poklopca pogađa da je peka spremna. Pod je zemljani, krevet slamni, ormar je jedan, a kozje mlijeko glasno rešeta plehano dno lonca. To kozu u sobi gdje spava muze njena baba druga. Njih dvije žive u sobi od jutra do mraka. Možda to nije soba nego kuća u kojoj ima još soba, ali to se ne da vidjeti, jer ni baba ni koza iz ove ne izlaze. One su ipak druge. Nakon što se napije druginog mlijeka, baba mijesi kruh i prebire po nekoj grahorici, možda bobu, koji zatim namače u vodi. Svo to vrijeme iz babe glasa izađe svega dva puta. Prvi put, kad pomalo nespretno baci kruh na podnu peku, pa joj malo pobjegne po pepelu. Kaže: „Ode.“ Drugi put se ne razumije šta kaže, ali se razumije da je nezadovoljna jer joj grahorice kipe nad otvorenom vatrom. Zanimljivo je kako rješava taj problem. Lonac s grahoricama je za strop pričvršćen tankim lancem, pa ona svoje jelo svaki put kad provrije prije nego što je skuhano, skladnom radnjom koja otkriva rutinu, zaljulja dugim metalnim nečim. To izgleda kao mala motikica, dakle, mogla bi to biti ona stvar s kojom se diže vrela peka, iz koje je baš izvadila gotov kruh. Bit tehnike tako zaista nije ništa tehničko, kako je tvrdio Heidegger, nego je to baba koja njiše lonac. Naposljetku baba pozove kozu drugu, nahrani je iz ruke toplim kruhom, izopanči se, legne na krevet i pod glavom na jastuku zadovoljno sklopi ležaj od dlanova. Koza još malo mekeće, i legne nasuprot nje. Druge.

* Poštara, babu i  kozu protagonizirala su u vječnost dva vrlo genijalna, vrlo kratka dokumentarna filma Zorana Tadića i spadaju među njegove prve zapaženije radove: “Poštar s kamenjara” (1971)  i “Druge” (1972). Za ovaj drugi Tadić je primio nagrade na festivalima u Beogradu, Oberhausenu i Melbourneu. Rijetke su prilike da nas arhivi javne televizije hrvatske počaste ovakvim remek-djelima, bog zna koliko takvih imaju. Nedavno su, na svu sreću, prikazana oba.

Stajao sam dugo pred Soliterom, fasciniran, osećajući kako se neke važne kopče u mom izsemplovanom životu spajaju i srastaju

Od moje treće do sedme godine života živeli smo u Pirotu: otac bi zorom odlazio u kasarnu da resko izigrava rolu Strogog Inžinjerijskog Oficira – a samo sam ja znao pravu istinu – a majka bi se zaputila ka tekstilnoj firmi u kojoj je radila. Ja sam, uspešno izsabotiravši obdanište, ostajao u našem stanu na šestom spratu i gledao dole, u starinske firme radnji pirotskih zanatlija, učeći od njih prva slova, domaštavajući reči koje su sadržavale neke meni još neraznatljive simbole.

Važno je napomenuti da smo živeli u Soliteru. Ovo se mora pisati velikim početnim slovom jer je tada u Pirotu postojao jedan jedini soliter, tako da su ga svi zvali naprosto – Soliter; bilo je to uistinu lično ime ove arhitektonski krajnje neobične građevine – nikada nisam video ništa barem nalik njoj: bio je to krajnje bizaran arhitektonski poduhvat, dvanaestospratna konstrukcija sva od velikih kvadratnih belih betonskih ploča, s nekim sumanutim crvenkastim kubetom sa strane, kao da je u pitanju kućište za imaginarni panoramski lift, s čudnim pobočnim apendiksima nekih spratova, pruženim nad praznim ambisom, s kolekcijom velikih žutih gromobrana koji su se sunčali gore na zajedničkoj terasi kao nekakve lenje ptičurine, sa (u mojoj potonjoj svesti) drvenim stepenicama i s originalnim liftom iz kojeg je bilo moguće izaći tek na svakom trećem spratu (2, 5, 8, 11!). Mnogo, mnogo kasnije ispostaviće se da je ono s ličnim imenom i dalje tako: iako u Pirotu danas ima raznih solitera, dovoljno je da upotrebite tu reč bez daljih objašnjenja, i svakome će biti jasno da mislite na Soliter, na onaj jedini koji ima personality, koji je srećno izmakao predestiniranoj konfekcijskoj anonimnosti ovakvih građevina za industrijsko stanovanje. Svi su drugi tek bezvezni, anonimni i priprosti rođaci – ma, zapravo se takvima samo predstavljaju, grebući se o Tuđe Perje – koje ovaj ekscentrični gospodin ignoriše s aristokratskim prezrenjem Unikata.

Baš kad je trebalo da krenem u školu, otac je dobio Prekomandu; popakovali smo stvari u čergu i krenuli, a ja sam usput satima plakao kao kiša, priklješten u strašnoj Sićevačkoj klisuri kao miš u klopci: pošto su Pirot i Soliter bili sve što sam od života pamtio, bio sam uveren da se njihovim napuštanjem – čemu eufemizmi: njihovom izdajom, za koju nisam video nijednog suvislog i časnog razloga! – i moj život zapravo okončava.

Tri me cele i duge decenije, u kojima se dogodilo-sve-ono-što-se-dogodilo, put nije nanosio u Pirot, a onda sam prošle godine ugodnim povodom došao tamo, i brže-bolje zakoračio iz hotela u potragu za Soliterom, instinktivno krenuvši u dobrom smeru. Ugledao sam ga ubrzo, nepojamno oronulog, ali baš onakvog kakvim ga pamtim, osim što mu je neko odrezao gornju polovinu! Jer on je u mojoj svesti bio tako veeeliki, skoro kao Empire State, samo lepši; pošto sam ja bio tako mali, Soliter je morao biti tako ogroman. Pošto sam se u međuvremenu, hm, ponešto raskrupnjao, i Soliter je, po ovom Zakonu Obrnute Proporcionalnosti, neumitno opatuljastio. Stajao sam dugo pred njim, fasciniran, osećajući kako se neke važne, pritajene kopče u mom izsemplovanom životu spajaju i srastaju, a zatim sam se okrenuo na peti i otišao, s Najčudnijim Osećanjem Na Svetu, koje se naselilo u neistražene predele između mog stomaka i grla.

Pre neki dan sam ponovo poslom otišao u Pirot; dečko sa tamošnje televizije saznao je za moju ličnu priču sa Soliterom i dosetio se da bi bilo odlično da snimi intervju sa mnom baš tamo. Prvo smo se muvali oko zgrade, a onda sam se odvažio da uđem (ohrabren “legitimacijom” ove Službene Prigode) i zastali smo u hladnom, sumračnom haustoru, s neopisivo ruiniranim poštanskim sandučićima – solidna većina ih je odavno izgubila vratašca – a ja sam prošarao pogledom po njima i onda na jednom ugledao dva puta napisano prezime: Pančić. Nešto me je tresnulo u stomak, ali sam ubrzo šerlokovski pronicljivo zaključio da je to samo Iščašena Koincidencija; uostalom, to prezime nije tako retko u ovom kraju. Pričao sam o svemu tome u kameru onom TV-momku i pokazivao mu sanduče, a utom je iz lifta izašla sredovečna žena, pogledala me, zastala i odslušala moju “racionalnu” priču, i potom odmahnula glavom: ne, ne, to ste vi. To je vaše.

Ja sam posle još nešto pričao, ne znam šta, sve teže noseći bururet u glavi, i onda smo završili posao i otišli na burek, a ja sam potom svejednako insistirao da se vratim i da detaljnije i na miru osmotrim Sanduče: da, ono pravilno, ni kitnjasto ni prestrogo latinično Pančić bio je rukopis mog oca, jedva da je moglo biti zrnceta sumnje u to. Zurio sam dugo u tu Poruku Kroz Vreme (kakvu? kome?), u Trag Postojanja mog već šestu godinu mrtvog oca. Posle smo se u obližnjem kafeu šalili – mada meni nešto i nije išlo sa smejanjem – da je možda trebalo da se popnem na šesti sprat: možda bih i tamo, na vratima jednog stana, ugledao to isto prezime. A kada bih pozvonio, možda bi mi otvorila moja mlada majka – koje takođe odavno nema ovde – ili moj poletni otac, sveže obrijan i namirisan; a možda bi, ipak, na vrata izašlo zbunjeno crnomanjasto muško derle, koje sam zvonjavom sklonio s prozora, gde je proučavalo šarenilo pirotske Faune Slova.

U starim, dobrim krimićima svemu uvek ima neko jasno i blagotvorno prizemno Racionalno Objašnjenje. Možda je i sve ovo tek zaumna pričina, autosugestivni transfer; ali, recite vi šta god hoćete: ja sada znam, empirijski znam, da bih mogao ovog časa napisati pismo i adresirati ga ovako: Teofil Pančić, Soliter, 18300 Pirot, i da bi ono stiglo na pravu adresu, i da bi bilo ubačeno u pravo sanduče. Jedan čovek, jedna žena i jedan dečak i dalje zajedno žive jedan Paralelni Život u tom drvenom sandučetu, dokazujući kako nikada ništa ne prolazi i ne nestaje, jer zapravo i nema kuda da ode: samo ga Mi obično ne vidimo, jer ne umemo da gledamo, jer smo vežbani da ne prepoznajemo. Moram, moram, Bože blagi, jednom da napišem to pismo i da ga uputim na Jedinu Pravu Adresu, na Našu Adresu, Bože.

Uspon je bio dug i svakodnevan.

Na vrhu maleni trg, s kojega sam, osvrnem li se, vidio grad i naselja što su se uspinjala prema Trebeviću.

S desne strane trga siva dvokatnica s Davidovim slovom i menorom od gipsa, na fasadi, iznad prozora.

Na prvome katu stanovao je Slavenko. Imao je sestru, nje se ne sjećam, i bio dvije godine od mene stariji.

U prizemlju, davno, bio je mejtaški disko klub.

Na betonskom zidu, mnogo višem od visokog čovjeka, sagrađenom kad i kuća, stajao je natpis disco. Urednim i lijepim slovima ispisan, gledao sam ga kao dijete, dječak, mladić i odrastao čovjek.

Već dugo nije bilo disko kluba, a Slavenko i njegovi su se odselili.

Tih godina nijednom nisam pomislio otkud Davidovo slovo na kući na Majtašu

Uspinjao sam se do nje, pa dalje, uz Sepetarevac, i nisam pitao odakle tu taj znak. Nisam imao razloga.

Početkom osamdesetih ispred kuće je, na kolovozu, načinjeno taksi stajalište. Taksisti su se po cijele dane dosađivali, igrali šah i čitali novine ispod Davidovog slova, na kući u kojoj odavno nitko nije živio i nije bilo disko kluba.

Moglo se tako, ne razmišlja se dublje o kućama pored kojih se svakodnevno prolazi.

Sedamnaest godina nakon što sam otišao iz grada u kojem skoro više ništa nije moje, u Opatiji, u hotelu Adriatic, sjedim s rabinom E. P. Bili smo školski drugovi, premda se u to vrijeme nismo poznavali. Išli smo u suprotne smjene.

Pitam ga šta je bilo u kući na Mejtašu.

Sinagoga, kaže. Il kal di Bilava. Tako se zvala. Sagradili su je za sebe, malo po dolasku Austro Ugarske, članovi jednoga dobrotvornog društva.

U Sarajevu je postojalo sedam sinagoga, kaže.

Važan podatak.

Danas kada ne živim tamo, i neću se vratiti.