Novi roman Yanna Martela zove se Beatrice and Virgil. Roman je prilično neuvjerljiva rasprava o holokaustu i čitanje bi bilo čisti gubitak vremena da nije dodatka na kraju knjige s naslovom Igre za Gustava; trinaest ultrakratkih bilješki od kojih svaka čitaoca smješta u imaginarnu situaciju u kojoj je na ispitu sam život, i traži od njega izbor.

Evo jedna: “Ti si berberin. Radiš u brijačnici punoj ljudi. Nakon što ih ošišaš, oni budu odvedeni i likvidirani. Radiš to cijeli dan, i radiš  to svakog dana. Dovedena je nova grupa. Prepoznao si suprugu i sestru dragog prijatelja. One su se obradovale susretu s tobom. Grliš ih. A onda pitaju šta će im se dogoditi. Šta ćeš im reći?”

Druga: “Naoružani čuvar ti naređuje da pjevaš. Ti pjevaš. Naređuje ti da plešeš. Ti plešeš. Naređuje ti da oponašaš svinju. Ti oponašaš svinju. Naređuje ti da ližeš njegove čizme. Ti ližeš njegove čizme. Naređuje ti da ‘________’ i to je izgovorio na stranom jeziku koji ti ne razumiješ. Šta ćeš uraditi?” Itd.

Ono što me u Igrama privlači je forma bihuzura. Martel uznemirava tako što čitaoca uključuje svojim pitanjem. Nemoguće je golom deskripcijom prevesti tragičnu stvarnost u živote onih koji to iskustvo nemaju. Pitanje na kraju svake igre otvara treću dimenziju teksta. Može li književnost doći do stepena na kojem čitalac postaje učesnik, lik u priči?

Čitajući Igre za Gustava sjetio sam se Y. B. Ona je psiholog. Rođena u Auschwitzu, cijeli život je posvetila onim koji su preživjeli koncentracione logore, ali su (zbog posljedica stresa) oboljeli od kancera. Jedan od njenih metoda je pozorišni, u jednočinkama koje ponavljaju tipske scene iz logora, bivši zatvorenici bi uzimali uloge, nekada logoraša, nekada čuvara. Prolazeći još jednom kroz poznate situacije, ali ovaj put tako da stiču i iskustvo druge strane, gledajući iz perspektive čuvara logora, njihovo zdravsteveno stanje se popravljalo. Ali u procesu njihovog liječenja Y. B. je dobila kancer.

U čudesnoj poetskoj drami Bosanska trilogija Nikola Šop samo njemu danom mješavinom metafizičnosti i empatijske ironije persiflira povijesno-legendarni motiv susreta osvajača-krvnika, osmanskoga sultana Mehmeda Drugoga, i njegove žrtve, posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu, čija će se glava u stvarnom slijedu događaja otkotrljati pobjedniku pod noge. Izrazito živa i plastična, u tekstu jednako kao i u mogućim vizualno-scenskim performacijama, Šopova slika, međutim, priča drukčije. Pobijeđeni i uhvaćeni kralj stoji pred Padišahom u njegovu vojničkom čadoru, vas okovan gvozdenim sindžirima od glave do tala. Kada Padišah ushtjedne započeti razgovor sa svojim zatočenikom, otkriva da lanci stoje uzgor ali prazni. Smanjivši se na veličinu zrna, zapravo dematerijaliziravši se, to je Stipan iscurio iz svojih lanaca, i sad stupa u razgovor s Osvajačem kao duh, skakućući s jednoga njegova ramena na drugo, razjašnjavajući se s pobjednikom u blistavim ikavskim dijalozima o veličini ali i o granicama njegove moći.

Jedna od najživljih slika bosanske književnosti, s višestrukom i nesvodljivom simboličkom energijom, ova Šopova pseudohistoricistička fantazija mogla bi otrpjeti i učitavanje aktualne sudbine “bosanskoga kraljevstva”, njegove životne i kulturne supstance: sva se ta supstanca (ako se o takvom nečemu uopće može govoriti) preselila u virtualitet, prepustivši stvarnost (privremeno?) nižim životnim formama i zahtjevima, bez uspravnosti, bez veličine i bez čežnje za veličinom…

Od prije nekoliko godina, zahvaljujući najviše pjesniku Miri Petroviću, u Jajcu se održavaju Dani Nikole Šopa na Plivi. Dobro je i pravedno što se Jajčani sjećaju Šopa. I on je volio taj grad, u kojemu mu je stjecajem okolnosti bilo dano da se rodi, vukući obiteljsku lozu tko zna otkud s otomanskoga i pravoslavnog jugoistoka Balkana. U intervjuu što sam ga s njime pravio davne 1978. uz postelju u zagrebačkoj Voćarskoj ulici pričao mi je (kompliciranim načinom komuniciranja, ali vedro i strpljivo) o ushitu koji ga je obuzimao kada bi kao gimnazijalac išao kroz ljetnu noć pješke uz Vrbas iz Banje Luke u Jajce, na ferije, o susretima s Ivom Andrićem u samostanu kod jajačkih fratara, kamo su tridesetih godina obojica stizali iz Beograda, Andrić već kao visokorangirani diplomat, Šop kao profesor latinskoga jezika na jednoj beogradskoj gimnaziji. Njegovi ukućani povjerili su mi, pak, da mu i onako bolesnu i nepokretnu gotovo svakoga ljeta moraju organizirati vožnju autom od Zagreba do Jajca: samo bi se dovezli do grada, okrenuli laganom vožnjom jedan krug kroz jajačke kapije, zaustavili se na drugoj strani novoga mosta AVNOJ-a da se nauživa pogleda na Plivin vodopad – i vratili se u Zagreb. Tada smo se dogovorili i za prvo objavljivanje Šopove Bosanske trilogije, koju sam ranih sedamdesetih bio čuo samo u radiofonskoj izvedbi na Trećem programu Radio Zagreba. A tada je uslijedilo i prvo veliko otkriće Nikole Šopa u Bosni, kada ga je Slobodan Blagojević u svoju glasovitu antologiju bosanskohercegovačke poezije dvadesetoga stoljeća (Lica, 3-4/1981) uvrstio među najveće i najvažnije, izazvavši golemi politički potres. I partijski čuvari ideološke čistoće u književnosti (M. Bogićević) i notorni nacionalisti (R. P. Nogo) bili su jednoglasni u (pogrešnoj) ocjeni i anatemi Blagojevićeva izbora: “To je katolička antologija!”

Iz susreta i razgovora sa Šopom ostala mi je svježe u pamćenju priča koju je ispričao o svojemu angažmanu u JAZU. U vedrom i pomalo šaljivom tonu pričao je kako su tih poslijeratnih godina živjeli siromašno, skoro na rubu gladi, a onda je jednoga jutra zazvonio telefon, i u slušalici se začulo kratko i resko: “Krleža”. Prepao sam se, kaže Šop autoironično, kao da sam nešto kriv. Potom je Krleža pitao nekako ovako: “Dobro, Šop, bogamu, biste li vi što radili?” Rekao sam da svakako bih, ali ne znam što, jer osim pisanja pjesama ja znam još jedino latinski, a to ne vjerujem da danas nekomu treba. No, sve je bilo gotovo u deset minuta: Krleži je baš takav trebao, jer je upravo u Akademiji bio započeo organiziranje prevođenja hrvatskih latinista. Tako je Šop postao stalnim namještenikom JAZU, obavljajući cijeli svoj posao kod kuće, i tako je došlo do blistavih prepjeva pjesnika hrvatskoga latiniteta (Česmički, Đurđević, Šižgorić, Ferić, K. Pucić, Katančić i drugi).

U tom razgovoru spomenuo sam Šopu (a “razgovarali” smo uz pomoć njegove supruge, jer je samo ona mogla posredovati između Šopa i sugovornika, toliko mu je govor već bio otežan, što se uopće nije moglo reći za njegov duh – vedar i zarazno šaljiv) kako sam slušao radiofonsku izvedbu Bosanske trilogije, i kako bi jako dobro bilo objaviti ju, u Sarajevu. Govorio sam o velikom zanimanju za njegovu poeziju, koju su tih godina u sarajevskoj i bosanskoj književnosti afirmirali odlični mlađi pisci, pjesnici i esejisti poput Slobodana Blagojevića i Stevana Tontića. Teško se je dao impresionirati. Nije odbijao, ali mi se činilo kao da prema Bosanskoj trilogiji pokazuje nekakvu skepsu, skoro kao da se toga teksta i ne sjeća najbolje. Bio sam uporan, jer mi je bilo važno da dobijem što čvršće obećanje. Po povratku u Sarajevo, objavio sam razgovor sa Šopom u Odjeku – bio je to valjda jedini intervju s njime u bosanskohercegovačkoj štampi uopće, a nakon nekog vremena, i nekoliko razmijenjenih pisama, doista je stigao i rukopis Bosanske trilogije. Članovi redakcijskoga odbora i uredništva Veselina Masleše, kuće koja je u poznatoj ediciji izabranih pjesama bosanskohercegovačkih pjesnika već bila objavila veliki Šopov izbor uz najiscrpniji popis literature o njegovu djelu, prihvatili su prijedlog i Bosanska trilogija je objavljena 1980. godine. Poslije su, u Svjetlosti, objavljene još dvije Šopove knjige: Propast rubova, 1981. i Svemirski pohodi, 1985.

Zasnovavši Bosansku trilogiju kao poetsku dramu, impregniravši tekst blagom, svudprisutnom ironijom, šopovski lucidnom a opraštajućom, pjesnik oslobađa prostor, vrijeme, ljude i odnose materijalnosti, povijesnih pa čak i prirodno-fizičkih kauzalnosti, a ostvaruje sugestivnu poetsko-fantazijsku scenu. Posebnu pažnju zaslužuje Bosanska trilogija u žanrovskom i stilsko-jezičnom pogledu, jer je takav tip poetske drame, i ta vrsta ritma postignutog ingenioznim miješanjem stiha i proznoga dijaloga, autorskoga jezika i kolokvijalne ikavice, u nas veoma rijedak, a u ovom Šopovom djelu mjestimično dostiže vrhunce pjesničkoga nadahnuća i jezičnoga majstorstva. S prijateljima često sam znao razgovarati o tomu kako Bosanska trilogija nudi sjajne performativne mogućnosti za scensko, zapravo scensko-glazbeno izvođenje. Recimo, kao amblem-predstava nekada uglednoga kazališnog festivala u Jajcu. Tamo je i ambijent stvoren za to, koji kao da je Šop imao pred očima dok je pisao Trilogiju: onaj čudesni plato između Medvid kule, “Katakombi” (grobne crkve Hrvoja Vukčića Hrvatinića) i crkve sv. Marije s tornjem sv. Luke, krcat povijesnom evokativnošću, od kojega se uspinju stepenice i staza do Hrvojeve citadele. Taj prostor, naša inačica Elsinora, doista sublimira cijelu bosansku povijest onako kako ju Šop vidi u svojoj dramsko-poetskoj fantazmagoriji: “Kad plamsaju dusi, gori zemlja i trepti usijani zrak”. Takvo uprizorenje Bosanske trilogije Šop i njegovo Jajce još čekaju.

Kuća u kojoj živim ide u L i završava se u dubini vrta. Svi susjedi nakrcali su dvorišta voćkama tako da me ponekad ujutro, dok se još nisam rasanio, ili predvečer, s prvim umorom, preplavi dojam da sam u patuljastom šumarku, dobro skriven od pogleda, zameten u zeleno. A prvi dio dvorišta visoka su leđa kuća, minijaturni Alcatraz. Drugi dio počinje i završava jednim malim zidom, do visine prsa; zid je bijel i po njemu često hodaju mačke. Dijagonala između trećeg dijela i tog zidića dio je neke njihove mačje rute, koje se one postojano drže godinama, imali psa ili ne – one uvijek pronađu onu jedinstvenu rupu u vremenu i prostoru kada je prolaz siguran. A mačaka ima raznih. Evo na primjer riđa mačka, ženka, uvijek dodatno oprezna, uvijek kao da ima jednog mačića više no što si može dopustiti, nakon što je dobro promotrila i pronjuškala situaciju, ona obavlja još jedno njuškanje, kao da još jednom kontrolira novčarku prije nego ode na plac, i onda najopreznijim hodom, neprestano se osvrćući, prelazi preko dvorišta do drugoga zida i nestaje. Povija li je pas, brza je kao sjena. Mladi crno bijeli mačak nije ni približno tako oprezan, odnosno, nije oprezan na taj način: on je instinktima podozriv, on odradi opreznost, ali dvorište uvijek prelazi s viškom samosvijesti, preparadira ga i kad ga pas povija bježi kao da ne zna bježati, kao da će mu brže kretanje pokvariti frizuru. Sivi mačor je, vjerojatno, glavni mačor u bližoj okolini. Nešto je krupniji od ostalih, kreće se iznimno sporo, često stane i istražuje, želi sve znati, želi biti potpuno siguran, a da puca od snage vidi se iz svakog njegovog pokreta. Utjelovljena energija. On na zidu provede najviše vremena prije nego se zaputi preko dvorišta, a ako je zamijećen (za razliku od crno bijelog mačka) odmah se okreće i dalje odlazi alternativnim putem, ponekad čak preko krovova. Taj je iznad jednokratnih bitaka i skupo prodaje svaki od svojih života. Njega pas valjda nijednom nije imao prilike učiti čije je dvorište. Da je prva mačka čovjek, ona bi znala sve o tiraniji poskupljenja. O tome kako je teško podići djecu, i koliko je društvo nehumano. Zna sve o tome koliko su svi jači od nas. Zna sve ružne krajeve napamet. Crno bijeli mačor ima formu, ali nema sadržaj. I on je kao oni ljudi koji su za večernje razgovore neupotrebljivi: nema tu još mudrosti, potreba za dokazivanjem tjera ga u ekstremne izjave. Brzo vozi. Privlači višak pozornosti. Šepuri se kao da je pitanje trenutka kada će on postati onaj treći, sivi mačor glavonja koji se hrani ptičjim jajima. I onda paradira po trgu. Takvi ginu na cesti. A taj zadnji mačak, ako bi i govorio, govorio bi u gnomama. Malo bi govorio. Gleda na sve svisoka. Ne uslijed neke specijalne umišljenosti, nego jer tako stvari vidi u najboljem osvjetljenju. Njegov oprez zapravo rječito svjedoči njegovu skromnost. Ona je u bazi svega što čini, pa makar se radilo o estetskim razlozima – slabost je ružna, a ekscentrizam bitke je razmetanje viškom tamo gdje se ima tek koliko je nužno, i kao takav on je stilska figura življenja koje prije ili poslije vodi u propast.

Svo su troje na neki način problematični. Kao većina ljudi, uostalom. Od kojih se potrebno udaljiti. Između sebe i njih napraviti zid. A opet, ako se čovjek tako izolira, kao da mu je automatski, u tom miru, onemogućen normalan rast i razvoj. Na koncu za zid odvaja više energije nego za, na primjer, spoznavanje. Obrambeni mehanizmi postanu važniji od onoga što brane. Sve ostane u sjeni i ne cvjeta, i podsjeća na betonska dvorišta zatvora: sve jest tu, doduše, ali hladno, bešćutno, i na tri četvrtine svoje prirodne veličine. Imate ljude koji misle da su skoro svi ljudi lopovi; rečenica koja će vas odvesti ukrivo čak i ako je točna. Emerson duhovito piše o ljudima koji između sebe i susjeda sade zimzelen. Daje cjelogodišnju zaštitu od znatiželjnih pogleda. Ali osjetite, dok čitate taj esej, kako se američki mudrac podsmjehuje toj nadasve simpatičnoj ideji potpunog izoliranja od smušenih i nezrelih ljudskih masa. No posljednji tip čovjeka, onaj kojega smo izvukli iz jakog sivog mačka, nije posve nepodnošljiv. Taj me je mačak zarana podsjetio na jedan lik Fjodora Dostojevskoga, lik što ga je pisac sačinio na osnovu pravog, živog čovjeka, s kojim je robovao u Sibiriji. O njemu je ostavio nekoliko dojmljivih redaka u “Zapisima iz Mrtvog doma” te mu se ponovno vratio u konceptima za “Piščev dnevnik”, jer ga se očito nije mogao tek tako riješiti – što je na koncu i pošteno budući da je ovaj čovjek dva puta morao prolaziti kroz šibe, okrutnu kaznu kojom su robijaši bili kažnjavani za poseban neposluh, pa je dva puta prošao i kroz književnost, koja je, kada je dobra, jedan poseban oblik šibanja. Kada sam vidio tog mačka, kada sam ga dobro vidio, kada sam vidio da ne taktizira nego zaobilazi, tražeći put kojim će se moći kretati u punoj snazi, pomislio sam, evo ovako bi se nekako, da je kojim slučajem mačak, kretao onaj Orlov Dostojevskoga. I on je na sve gledao svisoka, ali bez koturni, nego prirodno, i na njega je bilo nemoguće djelovati pukim autoritetom. Umro je u zatvoru, nakon drugog šibanja, a Dostojevski ga se sjetio tridesetak godina kasnije, pišući o problemu ljudske slobode. Mislio je da ništa nije prepreka, da nema zida koji ljudsko biće nije u stanju prijeći kada je sloboda u pitanju. Nego, vratimo se u dvorište. Jer je u tom dvorištu i pas, havanski bishon, i izgleda kao ovčica s glavom američkog buffala, samo minijaturna. Rudlave dlake koju je potrebno uredno podšišavati te neobično dobra karaktera: osim na te mačke, pas gotovo uopće ne laje. A kada ih ugleda skače na spomenuti zid koji je sada već sav umrljan od njegovih šapica. Inače se stapa sa svima koji kroče u dvorište: njegova je ljubav prema ljudima ravna onoj Johna Lennona s albuma Imagine. Susjedi su druga priča. Ne govore između sebe. Kada lijevi susjed glasno navije glazbu, desni susjed nazove i traži od nas da ovoga ljubitelja folklornog notovlja zamolimo da utrne ili da barem stiša kazetofon. Lijevi susjed na roletnama ima trag od katrana koji mu je preko prozora bacio desni susjed. Desni susjed optužuje lijevog susjeda – unatoč činjenici da je naše dvorište između njih – kako mu noću specijalnom štrcaljkom prska po voćkama pa onda one ne rode punim kapacitetom, nego onako, jadno, da skoro pa ni nije vrijedno branja. Lijevi susjed zabio je u trotoar stupić koji vam može odvaliti donji dio auta, ako se kojim slučajem zamislite i isparkiravate, sve da desni susjed, kada dobije goste, ne bi ovima mogao reći da parkiraju ispred njegove kuće (on, naime, nema auto). Lijevi susjed je zapravo susjeda, dobrodržeća udovica koja je nedavno stupila u vezu s dvadesetak godina mlađim i vrlo sposobnim soboslikarem koji danomice radi u fušu. Desni susjed odonda sjedi u uglu dvorišta i priča sam sa sobom. Priče su to koje u stopu prate putešestvije ovog neumornog duha, sve od rodne Makedonije, preko Korduna, do ovog dvorišta, gdje je, čini se, odlučio skončati. Taj je put, koliko mogu čuti, popločan bitkama i poštenjem, vrhunskom podozrivošću i ekstremnom nepotkupljivošću. Ne znam kako se zove ta bolest, nije lijepa, i kada se god susjed upusti u monolog, ja osjećam kako se zid između nas povećava, ovaj puta iz razloga moga straha.

Da bi se tome stalo na kraj ponekad je potrebno prošetati. Kvart je lijep, miran, obiteljske kuće. Ako je nedjelja onda su tu svi elementi malograđanske idile: ljeti se dimi iz bašča, ljudi roštiljaju, moguće je od kuće do kuće nanjušiti kako se gdje odvija konzumacija alkohola, gdje vodi sok, tko ima goste, i jesu li temperamentni ili mirni. Oni nezgodniji nezgodni su i u idealnim vrtnim okolnostima: povremeno se preko krovova prolomi krik, najčešće pouzdan znak da se netko sreo s duhom iz boce, duhom što će ga biti potrebno vraćati nazad u najtežim slučajevima i danima nakon naizgled bezazlenog roštiljanja. Znate te tipove: oni nakon pijanke, one majstorice kada se posve polome, danima koče, pod tezom smirivanja živaca: od nedjelje do četvrtka im je, po prilici, i po iskustvu koje sam dosad stekao kada se radi o takvim slučajevima, potrebno da se posve zaustave. Da prijeđu na kavu i sok. Popodne je, međutim, tako lijeno da je obustavilo prometovanje čak i onih uvijek mobilnih mačaka koje mačji kunjaju po krovovima i skupljaju struju i D vitamin. Vrtovi odvojeni zidovima krošanja, zidovima od opeke, od čempresa, od drvenih ograda i od svih mogućih strahova. Ulica je duga i nemaju svi goste, mnoge su kuće omotane u bale vate potpunoga muka i kao da su pet centimetara utonule u tišinu, a čak i lokalni kafići i birtije zvrje prazni, tek gdjekad moguće je na ponekoj od terasa vidjeti osamljenu figuru kako cijevči pivo ili gemišt, obično neki od razvlaštenih lokalnih šampiona – tko je god u nedjelju popodne izašao u kvartovski bircuz taj nije naručio sok, sok se pije nadušak, i moguće ga je piti doma, solo. A ovdje, iako sami, nisu sami, tu je u najgorem slučaju osoblje koje već zna sva izdanja dnevnog tiska napamet te je u smislu distance kapituliralo, i koje počesto sjedi koji metar od vuka samotnjaka (nikada zajedno za istim stolom) i s njime komentira nešto neodređeno nekako uvijeno pa imaš osjećaj da prisustvuješ revivalu susreta posrnula grčkog bojovnika protiv Perzijanaca i proročice Sibile, gdje se Sibila iz petnih žila upinje dati odgovor na pitanje koje još uopće nije postavljeno. Niti će, uostalom, biti postavljeno. Osjećaš se malo blesavo, ovako izložen, izvan svojih zidina, gradu koji kao lav drijema na suncu. I koji izgleda kao da bi svakoga trena mogao skočiti na tebe. Pa se onda okrećeš i laganim korakom vraćaš kući. Na sigurno.

Knjigu “Roman o Korini” Miljenka Jergovića pročitao sam, odmarajući se, nakon povratka s posla. Ljubavna priča o Dubrovčaninu koji se pod starost iz Amerika vratio kući. Živio je u Los Angelesu, parobrodom doplovio nazad u Dubrovnik, upoznao Mariju, a njihova ljubav će u vremenu postati gradski mit. U jednom povratku do svoga stana on je pokupio mačku koja je imala “pjege u boji pustinje Mojave pred oluju”. Mačku sličnoga izgleda imao je i u egzilu, obje su dobile isto ime – Corazon, a Marija ih je preimenovala, po dubrovački, u Korina. Priča je trostruko posredovana nostalgija, (1) prema Dubrovniku gledanom iz Los Angelesa, (2) prema Los Angelesu gledanom iz Dubrovnika i (3) iz perspektive pisca: nostalgija prema vremenu u kojem je ljubav bila vrijednost po sebi.

Iz književnosti i filma danas je tema velike ljubavi protjerana. Velike ljubavne priče su antagonizam ljubavnika i društva u kojem oni žive. Današnja ljubavna priča je antagonizam ljubavnika. Osjećam potrebu da o tome napišem nešto više, ali mi se žuri da kažem sljedeće: dok sam čitao rukopis, Dubrovčanina iz priče nesvjesno sam poistovjetio s Matom, Hercegovcem iz Drinovaca kojeg sam posve slučajno upoznao u Los Angelesu.
U ljeto 2007. godine sedam dana sam boravio u onom dijelu grada koji se zove Silver Lake i svako jutro svraćao na kafu u restoran “Fred 62”, nekako u isto vrijeme kad i Mato koji tu obavezno doručkuje. Prepoznali smo se po jeziku. “Well, u Drinovcima se rodio an excellent poet, Antun Branko Šimić”, kaže. U Los Angeles je Mato došao kao dječak, ranih pedesetih. Poslije, na fakultetu je igrao košarku (“kad i Krešo Ćosić”), a “kad se Andrija Artuković vratio dolje, pa se o njemu pričalo kao o ličnosti iz historije, meni je to bilo jako čudno, i pretjerano, jer sam se sjećao da smo za stolom skupa gulili krumpir”.

Da li je poznavao Borisa Marunu, hrvatskog pjesnika koji je živio ovdje? Nije. Maruna je, po vlastitoj tvrdnji, u San Pedro doselio onda kad je iz tog gradića otišao Bukowski. Restoran u kojem smo Mato i ja pili svoje kafe, “Fred 62”, lokalna je znamenitost između ostalog i zbog toga što je tamo svraćao pisac po čijim želučanim sklonostima danas na jelovniku imaju sendvič à la Bukowski. A ko je Bukowski?, Mato ne zna, niti mu to znanje treba: u životu ozbiljnih ljudi, onih koji drže do sebe, zapravo i nema prostora za tolike pjesnike, dovoljan je jedan, a taj bi trebao biti velik barem kao Antun Branko Šimić.
Da li je pomišljao da se vrati? Da, vraćao se. I to je jedino važno razlikovanje između Mate i Joze Taraša, junaka “Romana o Korini”. Rekao je: “Tek kad sam u Drinovcima podigao kuću, shvatio sam da je sve moje u Los Angelesu.” Umrla mu je supruga i on se s mukom navikavao na samoću. Rekao je da mu se pokvarila veš-mašina, pa ju je tog jutra popravljao: “Više od pet mjeseci je prošlo otkad je umrla, a ispod veš-mašine nađem vlas njene kose.”

Nisam siguran da je to ispravan način, ali sve što čitam radikalno podređujem svom iskustvu. Recimo, ovih dana čitam i “Muzej nevinosti”, a geografiju Pamukovog Istanbula iz šezdesetih i sedamdesetih sasvim sam preselio na sarajevske ulice iz tog vremena. Sarajevo na kraju sedamdesetih još uvijek je bilo povezano s kosmosom: gdje god sam se zaustavio, mogao se čuti vjetar u granama kestenova, ili žubor vode, a onda je, osamdesetih, prirodne zvukove sasvim preplavila nebitna buka auta i glasne muzike iz kafića. U Istanbulu iz “Muzeja nevinosti” čuje se šum talasa s Bosfora i u taj svijet koji još uvijek nije zagađen ljudskom bukom prirodno staje Pamukova ljubavna priča, a upravo zato mi se čini da današnji čitaoci koji taj tihi svijet nemaju u svome iskustvu, ljubavnike iz ove velike turske priče doživljavaju kao Shakespearove savremenike. I priča o Jozi Tarašu i njegovim Mariji i Korini u “Romanu o Korini” ima vremensku patinu, kao da je pisana pedesetih. Roman je forma nostalgije.

Ti ćeš, nakon svega, morati u mene vraćati oči,
ruke stavljati na svoja mjesta, morat ćeš mi razbuditi srce i
upuhati prvi zrak u pluća.
Morat ćeš, ponavljam ti, nakon svega u mene vraćati hranu,
na moju glavu ćeš, kako god znaš,
izmisliti kosu i u moje
kukove onaj pokret koji nas je
gurnuo s ceste,
Morat ćeš u mene vraćati oči kao u raspadnutu lutku,
vraćati život pa bilo kakav.
Iza stakla, iza oblaka i u tami, učit ćeš me ponovno hodati, skakati u vodu,
slušati radio i voziti. Morat ćeš sjediti sa mnom dok obiđem
sva ta brda, sve pumpe na kojima nešto svira,
sve trgove na kojima netko nalik tebi
već stoljećima prosi.
Morat ćeš mi vraćati oči u lice, ti koji žmirkaš i šutiš
koji si se nagnuo preko balkona
koji si prešao preko jako široke ceste k meni
i koji si bezumno
u plamenu palio vatru
u poplavi skupljao suze.

Do prije samo nekoliko godina morala bi mi poslati mail, a još koju godinu prije toga – pismo, u kojem bi mi podrobno objasnila što joj se dogodilo. Ispričala bi priču, opisala što je vidjela, i samo bi se nadala da je u tome bila dovoljno dobra, pa da ću osjetiti ono što je osjetila ona, dok je šetala po nekom njujorškom parku i srela majku koja je u naručju nosila dijete, a preko ruke torbicu sa zanimljivim natpisom.

Do prije nekoliko godina, otprilike baš do Jedanaestog septembra, O. ne bi uza se nosila fotografski aparat, a ako slučajno i bi, taj aparat ne bi bio digitalni, pa bi fotografiju morala razvijati, i zatim slati poštom, ili je skenirati i poslati mi je brže, mailom, ali i tada bi postojala opasnost da je fotka “preteška”, a moj virtualni poštanski sandučić premalen, pa bi bilo, ipak, jednostavnije da mi ispriča cijelu priču, a fotografiju ću već jednom vidjeti.

Otprilike do Jedanestog septembra, datuma od kojeg je započelo stoljeće koje, sve u svemu, više i nije naše, jer smo predugo bili u onome prošlom i previše smo toga iz prošloga stoljeća naučili, O. bi morala činiti ono što sad ja činim. Morala bi ispričati priču.

Ovako je izvadila mobilni telefon iz džepa i snimila fotografiju u koju je zapravo stalo sve, samo treba dobro gledati.

Ovoga bi, čini mi se, trebalo biti u toj njezinoj priči:

Majka s djetetom usred New Yorka nosi jeftinu žensku torbu, s natpisom koji je nalik desetinama tisuća takvih istih, skoro istovjetnog slogana, s jednakim oblikom slova i dizajnom koji je toliko raširen i banalan, proleterski i švercerski, da već odavno nikome ne pada na pamet da šeta po svijetu i utjeruje autorska prava za to I srce Bankok, I srce New York, I srce Obama, I srce Zagreb, I srce Janica… Valjda nema pijace na zemaljskoj kugli, na kojoj ne postoji tezga s proizvodima na kojima piše I srce nešto.

U jeziku Katoličke crkve bila bi to evangelizacija. Savršena i potpuna evangelizacija.

Cijeli je svijet, sve četiri njegove strane, pozapadnjene su tim šašavim sloganom. I svi znaju što znači to I srce Simpsons, recimo.

Tako je i jedna njujorška majka izvela dijete u park, noseći torbu na kojoj piše I srce islam.

Na prvi dojam, takav natpis djeluje blasfemično. Islam je mlada vjera, koja se još nije samoj sebi narugala, a onda ne može biti ni ironije. A I srce islam zvuči ironično, htjela to ili ne majka s djetetom, u parku.

Nekoliko kilometara dalje, prije devet godina islamski idealisti učinili su strašan zločin, pa su se u zrakoplovima punim bogatih zapadnjaka zabili u nebodere prepune još bogatijih zapadnjaka. Taj događaj izazvao je najveću frustraciju u posljednjem američkom stoljeću, a možda i u cjelokupnoj američkoj povijesti. Izazvao je i kampanju mržnje prema islamu i muslimanima, koja tinja i danas, i poput ruskoga ljetnog požara, zahvatila je cijeli zapadni svijet. U mržnji se dugo i vrlo komotno živi. Mržnja ne poznaje ironiju, kao što ironiju ne poznaje ni ljudska naivnost.

Tako nijedan frustrirani i ojađeni Njurorčanin, ili da pristanemo na omiljenu balkansku funeralnu patetiku – nijedan kojemu je u onim neboderima poginuo netko blizak – u natpisu I srce islam neće vidjeti ništa ironično.

Kao što ni majka s djetetom ne nalazi kako je ironičan natpis kojim ona u sunčan ljetni dan slavi Boga i jedinu pravu vjeru (ova opaska je, naravno, ironična, jer svaka vjera, a ne samo islam, sebe smatra jedinom pravom vjerom), ne vidi ništa ironično u natpisu na svojoj torbi. I ne daj Bože da joj itko to kaže, jer bi ju uvrijedio i jer bi u trenutku ostala dezorijentirana u ovome nepodnošljivom svijetu, u kojem je sve izmiješano i sve može značiti ovo i ono.

Tako se na jednome mjestu, u njujorškome parku, nalaze čovjek koji je frustriran što su mu muslimani usred New Yorka ubili bližnje, i žena koja američkim sloganom slavi “neprijateljskoga” muslimanskog Boga.

Proći će jedno pokraj drugoga i neće se dogoditi ništa.

Zato je Amerika velika zemlja pa je O. dobro postupila što se prije nekoliko tjedana vratila tamo, nakon što je nekoliko godina pokušavala živjeti u Hrvatskoj. Zamislite zagrebačku majku, koja bi izašla u park s torbom na kojoj piše I srce sveti Sava. To nije moguće, pa ljudi u Hrvatskoj nisu u stanju ni misliti o svemu onom o čemu misle frustrirani Amerikanac i američka muslimanka koja mu ide u susret.

Bijela dječja sandala na fotografiji djeluje nekako starinski, kao iz vremena naših socijalističkih djetinjstva. A mahrama, kojoj vidimo samo kraj – jednostavno sintetičko tkanje, protkano sjajnim nitima – podsjeća na specifičnu, vedru vrstu predratne muslimanske sirotinje u Bosni, na seoske vašare, rasprodaje po socijalističkim robnim kućama, na mnogo toga što je čovjeku blisko i poznato.

O. je i pobjegla iz Hrvatske doma jer se nije prilagodila žutotisku i paparaci kulturi. Lijepo je upitala ženu smije li fotografirati njezinu torbu, da fotografiju pošalje prijateljima, jednome paru, u Zagreb.

Žena ju je na to pitala jesmo li nas dvoje muslimani.

Ne znam što joj je odgovorila, ali bi mi drago bilo da je rekla:

Jesu!

Ja imam četiri identiteta: ja sam musliman po vjeri, ja sam Bosanac po naciji, ja sam Bošnjak po etničkom određenju i ja sam Evropljanin po civilizaciji. Mustafa Cerić

O Evropi se kod nas već sasvim uobičajeno govori na dva međusobno poništavajuća načina, a da nitko u tomu ne nalazi ništa čudno, čak ni kada slušamo gdje jedni te isti ljudi (političari, intelektualci, novinari, vjerski službenici…) prakticiraju čas jedan čas drugi način, ovisno o prilikama i auditoriju.

Način prvi: Evropa je kriva za genocid u Bosni, ona nije učinila ništa da ga spriječi a mogla je, ona je “nas izdala”, izdajući i  vlastite “principe i vrijednosti”, ona, uostalom, i danas igra dvoličnu igru jer nema određenu i konzistentnu politiku prema Bosni i Hercegovini te nas ostavlja da se mučimo u nemogućem dejtonskom statusu quo, u stagnaciji, socioekonomskom propadanju i neizvjesnosti u pogledu političke budućnosti zemlje i države. A u vjersko-ideološki zaoštrenom obliku zna se čuti i tumačenje kako je sve to tako zato, što je “Evropa kršćanska” a “u Bosni su muslimani”, pa…

Pošteno je da ne prešutim ni vlastiti “doprinos” takvome gledanju; u ljeto 1992. pisao sam: “Moralni komoditet – to je oznaka moderne Evrope i svijeta, možda i kao vrhunsko dostignuće – zašto ne i cilj? – ovako zasnovane tehnološke i konzumentske civilizacije kakva je zapadna na kraju XX i na prelasku u XXI stoljeće. Doista, kroza što je Evropa prošla samo u posljednje dvije tisuće godina, ili samo u posljednje dvije stotine godina, od pariških giljotina, francusko-austrijsko-njemačko-rusko-turskih klanja, krvavih revolucija, svjetskih ratova, hitlerizma i staljinizma, aušvicā i gulagā – ta, ona je ovih godina tek uhvatila povijesnu sekundu vremena da dremne, da odahne od užasne stvarnosti i od još užasnije potrebe da bude moralno budna. Evropa je, dakle, taman uhvatila čas blažene predanosti idili prosperiteta, blagostanja, bajci demokracije, kad – balkanska klaonica! Možete li samo zamisliti kako nas mrze po evropskim kabinetima! Nema li u toj mržnji možda za nijansu više srdžbe na žrtvu nego na koljače! Jer, što ste nam to dovraga, imali priređivati! A ako već jeste, što vaši refleksi nisu bili budni, refleksi moguće žrtve, a ne da sad, glupo-nevino preklana vrata upirete svoj napola vapijući, napola optužujući pogled ovamo, u naš svijet u kojemu se klanjem vratova više ne bavimo… I uopće, što će nam čitav taj krvavi, morbidni cirkus? Zločinci, žrtve, masovni grobovi, logori, glad, bolest, ljudi sa zavežljajem, rijeke ljudi sa zavežljajem, izbezumljena djeca?… Što bismo imali od stopostotnoga solidariziranja sa žrtvom i od stopostotne osude koljača? Uviđanje da se žrtva doista ne može braniti, a potom kao konzekvenca – da joj moramo aktivno pomoći. Ili zaglaviti u novi povijesni ciklus moralne glavobolje. I jedno i drugo – nepodnošljivo! Izbjeći, pošto-poto! Zato Evropi i svijetu treba tzv. političko rješenje. Ono je sterilno čisto. Ono donosi optičku varku: ne vidi se krv, ne vide se pokolji, nema porušenih gradova. Nema zločinca, nema žrtve! Čeka nas, dakle, užas političkoga rješenja. Bez katarze, bez nužne satisfakcije, bez osvita novoga dana: sivilo tupog postojanja. Zločin i žrtva – izjednačeni u zajedničkom besmislu.” (Oslobođenje, 9. 8. 1992)

Danas, još malo pa decenij i po poslije rata i političkoga rješenja kojim je prekinut, takav govor o Evropi još je prisutan, pa ako je onda, usred sarajevske i bosanske kataklizme, za njega još bilo političkog i psihološkog opravdanja, sada je on najčešće samo izraz bespomoćnosti i očaja, i neimanja nikakve konkretnije adrese na koju bi se bespomoćnost i očaj uputili.

Način drugi: jedina mogućnost da se Bosna i Hercegovina spasi sama od sebe, od svojih unutarnjih nepomirljivosti i etničkih razdrtosti, jest integracija u Evropu, u tu nad-zemlju idile i blagostanja, gdje nema granica ni pasoša ni viza, gdje su “svi isti”, i gdje važe pravila i zakoni jednaki za sve, tzv. evropski standardi. U toj vrsti govora o Evropi nikada se ne zaboravi gordo i razmetljivo napomenuti da je Bosna, uostalom, “Evropa oduvijek”, a ako se optika suzi baš samo na muslimane, oni su oduvijek “evropski muslimani” a njihov islam je “evropski islam”. Iz te vrste govora dolazi i gore citirana izjava u kojoj se reis Cerić autoidentificira kao “Evropljanin po civilizaciji”.   

Već i sama ova dvostrukost u “doživljaju” Evrope signalizira da imamo neki svoj unutarnji problem s “Evropom”, zapravo problem sa sobom samima, s vlastitim “civilizacijskim identitetom”: vruće se samoreklamiramo kao “Evropljani” i želimo da nas se tako percipira, vrijeđamo se ako nas gledaju drukčije, ali ni sami nismo sigurni što je to. No, zato se u nas i od najliberalnijih intelektualaca, i od najsocijaldemokratskijih političara vrlo često može čuti ogavni samohvalisavi rasistički usklik, uostalom, vrlo sumnjive tačnosti: “nismo mi tamo neka afrička plemena”. Sasvim evropski, nema šta!

Doista, što je to “evropska civilizacija” kojoj bi mnogi našijenac, skupa se reis-efendijom, tako žarko želio pripadati i još više od nje steći priznanje da joj pripada?

Najprije, to s civilizacijama! Jedno od najnejasnijih pojmovnih određenja, s tisuću i jednim tumačenjem, od kojih se mnoga između sebe toliko ne slažu, da su zapravo suprotstavljena. Mnogi poluinteligenti i autodidakti na Balkanu, naročito s muslimanskim backgroundom ali i mnogi drugi, silno su, recimo, skloni još i danas oduševljavati se Oswaldom Spenglerom i njegovom Propašću Zapada u kojoj se s mračnom nasladom, punom opskurnoga intelektualnog desničarenja, proriče kraj zapadne civilizacije, iako je Spenglerove “vizije” znanstveno i intelektualno superiorno pobio Johan Huizinga odmah čim su postale popularne početkom dvadesetih godina XX vijeka. U naše vrijeme planetarnu glasovitost stekao je Samuel Huntington, koji je Globus podijelio na osam civilizacija (zapadnu, islamsku, latinoameričku, afričku, japansku, konfučijansku, slavensko-pravoslavnu i hinduističku), najavljujući nailazak epohe koju će obilježavati njihovo sukobljavanje. Fernand Braudel, veliki povjesničar civilizacija, podsjeća kako je pojam i termin civilizacija prvi upotrijebio Mirabeau otac u djelu Rasprava o stanovništvu (1756),  govoreći o njoj kao o izvjesnoj vrijednosti povezanoj s izvjesnim idealom (vrline i razuma), kao o skupu ustanova i tehnika, te kao o kritici sadašnjice kroz suprotstavljanje nepravdama i nepravilnostima svijeta…

Svoje monumentalno djelo Civilizacija klasične Evrope Pierre Chaunu počinje rečenicom: “Historija civilizacije nije splet zbivanja što se vezuje za dan i trenutak nekoga događaja (…) Njen izbor je drukčiji. Ona pamti 1915. zbog teorije relativiteta, 1637. zbog Rasprave o metodi.” Doista, ima li od Descartesa i njegove ideje o metodičkoj sumnji kao početku svake čovjekove mogućnosti da spozna svijet i sebe u njemu ičega što bi se s većim razlogom uzelo kao movens i početak moderne evropske civilizacije! Blaisea Pascala maksima “Čovjek je (…) trska koja misli” i Descartesov “Cogito ergo sum”, bez obzira na svu različitost dvojice francuskih genija, presudno leže u temeljima svega onoga što zamišljamo kada danas u civilizacijskom smislu riječi kažemo: “Evropa”. Antropocentrična umjesto teocentrične slike svijeta i društva; znanstveni namjesto religioznoga pogleda na svijet; ukidanje nositelja političke vlasti kao pomazanika božijih i njezino predavanje u ruke predstavnika izabranih od građana;  posvemašnja matematizacija čovjekovoga svijeta; sekularizacija i laicizacija znanosti, kulture, umjetnosti, obrazovanja; intelektualno detroniziranje autoriteta, te kritika i kritičnost kao djelatnost individualnog uma i društvene prakse od koje ništa nije i ne može biti izuzeto; predanost općem dobru kao osnova političke kulture; konačni prodor ideje o jedinstvenosti i nepovredivosti ljudske osobe te u skladu s tim koncept ljudskih prava kao najvišega načela društvenosti, uz načelo apsolutne nediskriminacije po vjeri, naciji, rasi, spolu, spolnoj orijentaciji, grupnoj pripadnosti – to su neke od glavnih vrijednosti što obilježavaju modernu evropsku civilizaciju.

Što smo od svega toga mi (mi: u Bosni i Hercegovini, mi: na cijelome Balkanu, mi: građani pojedinci, mi: pripadnici vjersko-etničkih grupa…) usvojili i načinili standardiziranim oblikom svojega ponašanja u mjeri u kojoj bismo – bili reisu-l-ulema ili obični, anonimni građani – mogli za se reći da smo “Evropljani po civilizaciji”? Nismo mnogo, a i ono što jesmo, primilo se toliko plitko i neuvjereno, da kada među nama vidite nekoga tko po nabrojanim i drugim osobinama doista jest Evropljanin, taj se doima bizarno, društveno iščašeno – smiješan i zapravo nepoželjan…  

Promatrano sa stanovišta historijsko-političkog razvoja, sve je to lako objašnjivo. Ako se ne računa daleka prošlost, kada je srednjovjekovna bosanska država i kultura, do svoje propasti u osmanlijskoj okupaciji u XV vijeku, bila organskim dijelom tadašnje evropske civilizacije, Bosna i Hercegovina se ponovo uključuje u evropski svijet tek s austrougarskom okupacijom 1878. Nota bene: i tada nasilno, kao što je nasilno iz njega bila isključena četiri stoljeća ranije i priključena drugoj civilizaciji, islamsko-osmanskoj. Tada i nastaje ono što otomansku Bosnu tako slikovito karakterizira, i sa čime se inače  volimo dičiti: tzv. susret različitih civilizacija. Po recentnoj shemi američkoga lingvista  Riccarda Pichija: slavia romana i slavia ortodoxa, uz koje valja dodati specifičnu bosansku inovaciju, slavia othomano-islamica – tri civilizacije zasnovane na trima vjerama i vjerskim kulturama a s jednim vernakularom, pučkim jezikom. Konzekvencije koje iz toga izlaze u kulturološkom i političkom pogledu do danas nismo osvijestili ni osvijetlili. Razdoblje provedeno u političkim tvorbama stare Jugoslavije i Endehazije teško je, osim s krajnjim cinizmom, tretirati kao “evropsko”. Život u Titovoj Jugoslaviji jest, osobito pri njezinu kraju, poprimio mnoge manifestne zapadnoevropske karakteristike, ali po onoj glavnoj još uvijek je bio s druge, tamne strane Mjeseca: sama ideja građanstva i građanina, naime, u tom je ideološkom sistemu i političkom režimu bila proskribirana kao “reakcionarno naslijeđe prošlosti”, a načelo individualnosti sistemski podređeno načelu kolektivnoga, klasnog. Po toj fundamentalnoj političkoj, pa baš i civilizacijskoj crti, za Jugoslaviju se može reći da nije bila dubinski prožeta modernizacijom, tim procesom što je bitno determinirao suvremenu Evropu. Ukupno, to obuhvaća gotovo cijelo naše XX stoljeće. Tek pri njegovu kraju Bosna i Hercegovina se formalno politički pluralizira i demokratizira, a odmah potom tone u krvavi rat, te poslije njega u ovaj nepodnošljivi politički provizorij, u kojemu su etnoreligijske, partitokratske i tajkunsko-interesne strukture uzurpirale sav tobožnji demokratski život i proces. Procijeni sam, dragi štioče, ima li tu ičega od prvobitne Mirabeauove civilizacije iz XVII stoljeća shvaćene kao “izvjesna vrijednost povezana s izvjesnim idealom (vrline i razuma), kao skup ustanova i tehnika, te kao kritika sadašnjice kroz suprotstavljanje nepravdama i nepravilnostima”. Da ne govorimo o gore nabrojanim temeljnim vrijednostima suvremene evropske civilizacije. Posluživši se tom ljestvicom, simbolički primijenjenom na dvije trenutno najistaknutije i najglasnije figure bosanskohercegovačkoga javnog prostora (s vrlo značajnim “prelijevanjem” na čitav regionalni kontekst), mogli bismo se upitati: kako su, koliko su uistinu “Evropljani po civilizaciji” – Milorad Dodik i reis Mustafa Cerić? Dodik, koji po vlastitom priznanju zastupa kao svoju najvišu vrijednost frapantno antievropsku ideju tribalizma, prenoseći je u čitav politički život Republike Srpske: “Za mene je najviša vrijednost što sam Srbin!” Cerić, koji zastupa i prakticira posve antievropsku težnju za teokratizacijom politike, i za podlaganjem cjelokupnoga života nacije autoritetu (svoje) vjerske funkcije. Odgovori su više nego jasni i – porazni. A Dodik i Cerić nisu nikakvi izuzeci, oni samo na najjasniji način pokazuju koliko smo tragično daleko od toga da budemo “Evropljani po civilizaciji”.

Cijela ova priča o Evropi ima, naravno, i naličje. Kao sve velike civilizacije, i evropska (zapadna) puna je vlastitih kontroverzija, mračnih strana. Svima je negdje u nazivniku – neodoljivost teritorijalne i političke ekspanzije, uvijek obrazlagana nekom velikom ideologijom a realizirana ubojstvima genocidnih razmjera, masovnim deportacijama, istrebljivanjima i rijekama ljudske krvi (Aleksandrov helenizam, rimska ideja rimskoga mira i svjetskog građanstva kao rimskog, prva muslimanska osvajanja kao i potonja osmanlijska, s islamom kao sredstvom i ideološkom armaturom, velika evropska “otkrića” i kolonizacija/kristijanizacija “trećega svijeta”…) Isti Huntington, koji je u našim krajevima, gdje se sve čita vruće glave i s vrlo kratkim fitiljem, stekao “slavu” isključivo kao huškač, inspirator sukoba, malne kao Karadžićev duhovni guru, napisao je i ovo: “Zapad nije osvojio svijet superiornošću ideja, sistema vrijednosti i religije, nego superiornošću organiziranog nasilja. Zapadnjaci često zaboravljaju ovu činjenicu, nezapadnjaci nikad.”

I to je Evropa. Ona o kojoj je Krleža, bez premca najautentičniji Evropljanin ali i najžešći euroskeptik svih naših književnosti, pisao još 1933: “Kao što je Tula potkovala srebrnu buhu, tako je Evropa danas potkovala sve razume i sve pameti čitavih stoljeća, stvorivši iz sviju mudrosti ljudskih draguljarske izloge, pasja groblja i krvave poplave što se pretvaraju za razonodu u glavne atrakcije prometa stranaca: groblja evropskih heroja, koji su pali za civilizaciju Evrope. Posvećujući sve svoje bogato znanje ženama, tkaninama, loptama i strojevima, Evropa se danas miče sa svojim topovskim cijevima i pneumatičkim točkovima i benzinskim kantama i filozofijama kao žalosna sablast, koja između toplih tropskih daljina i maglenog ledenog sjevernog mora ne zna što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene, u stvari pred svojim vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata, kao nikada još u prošlosti, a prazna i dosadna kao odsvirana gramofonska ploča.” (Evropa danas, 1933)

Jasno je danas svakome razumnom u Bosni i Hercegovini da “nam je Evropa jedina šansa” – ako bi nas ona “ostavila”, ova bi se zemlja definitivno pretvorila u zonu sumraka, suvremenu “demokratsku” verziju nekadašnje Enver Hodžine Albanije. Nije, dakle, nama mjesto u Evropi zato što to zaslužujemo jer smo “Evropa oduvijek”, nego zato što nam je – biti ili ne biti. Pa kada je tako, da barem znamo o čemu govorimo kad govorimo o sebi i o Evropi. To bismo od sebe trebali zahtijevati zbog minimuma vlastitog dostojanstva.

Zgrada je to iz devetnaestog stoljeća. Posve je normalno da nema dovoljno parkirnih mjesta, nitko tada nije mogao predvidjeti ovo. Ljudi su dolazili kočijom, ili pješice, vjerojatnije. Tko je imao kočiju? Je li bilo zaprežnih tramvaja, možda i je, ali ovo je sam rub grada. Mislim, više nije, ali tada je bio, u devetnaestom stoljeću. Nešto taman za gubave, ili jako bolesne, u svakom slučaju, periferne.
– Ništa, ti izađi, a ja ću kružiti dok ne pronađem mjesto, pa ću te potražiti.
– Ok.

Ima taj jedan sporedni ulaz, prolazi se pored kuhinje. U sedam ujutro dvije kuharice stoje na stepenicama ispred, kiša se cijedi s dotrajale zelene nadstrešnice, one se smiju, gorko. Hvatam.
– Jebate bog – kaže jedna.
– Pa kaj sam ja svoju rit na cesti našla?
O čemu su mogle razgovarati. O muževima. Ruku u vatru.

Smrdi kiselo zelje. Zelje s krpicama ili sarma, u svakom slučaju, četvrtak, dan za zelje. I taj je četvrtak, jedan, onda bilo zelje, iako su sestre s odjela rekle, ne. To napuhuje. Ali tako su dali. Sreća pa je bilo čokoladnih keksa, treba jesti slatko, tada. To je dobro.
Ali danas nema mučnine. Nestala je. Misteriozno. Možda je i drugo nestalo.
Kad pogledaju, reći će, pa što je vama, tu nema ničeg, tko vam je to rekao? Ništa se ne vidi. I stvarno, baš se ne vidi.

Čekaonica je puna. Ima svakavih žena, starih, mladih i pokoji muškarac. Razni problemi. Kako to ide, prvo čekanje. To sigurno. Jedna tamo uza zid je baš lijepa, ono, moderna je, ima uske traperice, ne haljinu ovako, mada se sigurno skidaš do kraja, ništa nisu rekli. Nikad ništa ne kažu.
– Pričekajte. Dajte krvnu grupu.
– 0 pozitivna.
– Papir trebam.
– Nemam papir.
– Jeste vi pali s Marsa?
– Nisam – iako je očito, treba nešto odgovoriti osoblju.
– A bože, pa ne dolazite zub vaditi.
Ali Marina je rekla baš tako: – Pa daj, ne šizi toliko, to je ništa, nema ničeg, ne vidi se, mrvica.
Mala mrvica.
– Nisu mi rekli.
– Dobili ste papir kad ste plaćali.
– Nisam dobila ništa. 
Treba li reći da je okrenula očima.
– Dolje u podrum, u ambulantu, ravno pa desno, soba 308, izvaditi krvnu grupu, pa dođite ovamo, uvest ću vas. Naravno, to još morate platiti. Naravno. Platit ću. Neću valjda besplatno.
Ar i es pi i si ti, zapjeva Aretta iz mobitela, a onda:
– E, nema ni jednog jedinog mjesta, da poludiš.
– Neka, ne moraš dolaziti, uskoro će me uvesti. Zvat ću kad budem gotova.
– Drži se.
– Držim se.  

U sobi su već tri. Ona Lijepa je tamo, na krevetu do praznog. Ima svileni kimono i kosu je podigla u rep. Njezina blizina umiruje. I lijepim ljudima se događa. Jedna Mala Debela je do zida, a između njih je Bosanka. To se čuje već po: – Dobar dan.
U spavaćicama su.
– Rekli su vam da ponesete spavaćice? – pitam.
– Jesu, bona, tebi nisu? – pita Bosanka.
– Nisu.
– A vala su neki, a dat će ti nešto, pitaj.
Mala Debela kaže: – Ja sam mislila da bum bila sama, kaj to ovak ide, ko po traci?
Proplamsaj konverzacije. Ulazi sestra, mlada, nježna.
– Oprostite, ja nemam ništa…
– A vi ste ona bez krvne grupe?
– Da.
– Odite sa mnom.
Ima mala kupaonica u toj sobi s četiri kreveta. S velikog kupa neraspoznatljivih zelenih tkanina vadi ogromni odjevni premet. S prorezom na leđima i mašnicama.
– Evo, nije baš nešto, ali poslužit će.
Pored Lijepe izgledam jadno, lijepi ljudi ne dobivaju takve spavaćice. Šutimo.
– Jel to boli? – pita u jednom trenutku.
– Ah, boli. Boli pa prođe, ko i sve drugo – kaže Bosanka.
– Ja sam čula da jako boli – kaže Mala Debela.
– A šta možemo, nitko ne želi biti ovdje – izgovara netko s mog kreveta.
Ja to nikad ne bih rekla, ali pritisak grupe, valjda.
– Sad sam dobila posao – kaže Lijepa. – Šefica ima povjerenja u mene.
– Ja kad sam htela nis mogla, a sad ne mrem, gradimo kuću – kaže Mala Debela.
– Ja ne mogu četvrto, vala ne mogu.
Na mene je red, rekla bih. Ali nemam što, pa Bosanka nastavlja i spašava me.
– Znaš kolki mi je zadnji bio, ogroman, to nisi još vidio. Baba je rekla, dobro si se ti od njega oprostila, a da nisi nastradala. Mnoge tako nastradaju.
– Kad bi čovjek znao gdje će pasti, sjeo bi, rekla bi moja baba.
Opet netko izgovara s mog kreveta.
– Valjda ne boli toliko – kaže Lijepa.
Iz sobe jedna vrata vode u ambulantu, a druga u još jednu prostoriju. Tamo povremeno sestra uvede još ponekog. Ušle su dvije starice. Mislim, ono, ne  baš starice, ali blizu šezdeset. One to rade… Daj, prestani.

Čekamo. To se vidi po tome kako smo na početku sjedile na krevetima uspravno, prekriženih nogu, golih, počele su se hladiti pa smo ih malo zavukle pod deku, a sada već ležimo, duboko zavaljene u jastuke, pokrivene do vrata. Nije toplo.
– Pa kad oni misle, zakaj su nam rekli da dojdemo u osam.
Mala Debela je takva, ona se stalno nešto buni i ništa joj nije pravo, izašla bi zapaliti cigaretu. Bosanka, ona je glas razuma. Onog zdravog, narodnog.
Lijepa je, pa ono, stvarno je lijepa i najviše se brine da li boli. I zato što dečko mora platiti cijeli dan parkiranja u centru jer je stao tamo gdje radi i mislio je da će brzo po nju. Sada je već stvarno nervozan. Zvao je četvrti put.
Ja sam ja.
Napokon, prozivaju Malu Debelu.
Svi smo živnuli, kraj se nazire. Utvrdili smo vrijeme, pa sad da vidimo, koliko to zapravo traje.
– Ma petnaest minuta – procijeni Bosanka.
– Treba malo više, da anestezija počne djelovati – to sam rekla ja, negdje sam pročitala.
– Ja ću tražiti opću – kaže Lijepa.
Ne želim ju plašiti, ali to ne ide tako. Znam i ja ponešto.
Upućeni smo na vrata, nema puno drugih misli. Osim poneke. Gdje je sad prokleta mučnina, možda je stvarno zabuna.
Četrdest i pet minuta. Na vratima, napokon ugledamo Malu, iz podsvijesti isplivava scena iz partizanskih filmova, kad god vidim nekog tako obješenog o nečija ramena, blijedog, ranjenog.
Mala Debela je ušuškana, voljela bih ju poljubiti u čelo. Pristojno čekamo da pokaže znakove svijesti pa da nešto saznamo. Bosanka već odlazi unutra, a Mala Debela tiho stenje.
– Joj, joooj… – je sve što se čuje ispod pokrivača.
Ponovo, jedan školski sat. Tri sata, sve skupa, ako u međuvremenu ne uvedu neku od ovih starijih žena. Hrvatski, likovni, tjelesni, ni ne okreneš se. Ili možda, matematika, fizika, kemija, to traje. Ovo traje još duže. Mala Debela dolazi k sebi, sestra uvodi u sobu izmijenjenu Bosanku, a Lijepa me još jednom dugo pogleda, pridigne se, ali joj sestra kaže:
– Vi pričekajte još malo.
Starija gospođa prolazi kroz našu sobu, kroči hrabro, ne baš hrabro, nego onako, zna više.
Pola-pola je riješeno.

– Misliš da ću moći u ponedjeljak na posao? – pita me Lijepa.
– Hoćeš sigurno – odgovaram.
– A ti ne radiš?
– Ne.
Ne mogu joj ništa dati. Ne mogu ništa uzeti. Ne smije ostati ni jedno jedino uporište među nama, ako se sretnemo u ovom gradu, ne smije ostati mjesta ni za kakvo pitanje. Ne smijemo znati ništa jedna o drugoj. Zavjera šutnje. Ako se prepoznamo, to će biti to. Već znam previše. Da se boji boli. Ona o meni ne zna gotovo pa ništa. Ništa nisam rekla. Iako znamo to, što ne znaju ni naše majke, samo muškarci koji troše novce na plaćanje parkirališta.
Starija žena se vraća. Kao da ništa nije bilo. Kao zub.
– Boli, ne daju opću.
Mala Debela je zla. Zna da se Lijepa boji, i svejedno to govori. Ili je možda samo jadna zbog svega. Ili možda stvarno boli.
Za dva sata, sve će biti gotovo.
Kad se budeš udavala, nećeš se ni sjećati. Tako je govorila mama kad sam bila mala, za sve. Kad se budeš udavala. Lijepa je uskoro gotova. Već znam kako će izgledati kad je uvedu. Evo, točno tako.
Dolazi red na mene.
Unutra su svi mladi. Cijeli život je ispred njih. Sestre, doktorice, anesteziologinje. Uspješne su, i nemaju prigovor savjesti. Nemam ni ja.
Svi su jako ljubazni. Ne postavljaju više neugodna pitanja.
I ne boli uopće toliko.
Cijeli život, preda mnom.

u šumama ljudi pucaju na jelene
prospu mozak jelenu
istope u salo

u šumama ljudi jedu žive jelene
puši se iz jelena
jelenkrv

u šumama ljudi na jelena vješaju
svoje jakne i svoje zube
zabiju u jelena
žvaču jelena

uzmu malo jelena
pa bace mačkama

u šumama ljudi uče svoju djecu
da režu uši jelenima
i kako se jelenu izvadi bubreg

u šumama ljudi, u šumama jeleni
njihovo potomstvo grize

U svakom porodičnom albumu, kutiji za cipele ili kutiji od bombonijere, punoj fotografija svih bližnjih, mrtvih i živih, postoji pokoja slika na kojoj su oni koje više nitko ne prepoznaje.

Neka nasmijana obitelj, otac, majka i dijete, šetaju glavnom ulicom. Slikao ih je fotograf, čije je prezime ispisano na bijelom nazubljenom rubu u dnu fotografije. Mladići u školskoj učionici. Portret odrasloga muškarca, načinjen kao za sliku na kakvom svečanom tablou, u izlogu radne organizacije. Tko su svi ti nepoznati ljudi, koji se uvuku u porodične albume?

U prvo vrijeme se takve slike čuvaju, kada u goste dođe netko stariji, da ga se upita. Katkad se na takvo pitanje dobije odgovor, slika biva spašena, svi znaju tko je na njoj, i vraćena među druge poznate, mrtve i žive. Ali češće, nitko ne prepozna te ljude, čija su lica izgubljena u vremenu otkada ih je nečija ruka ugradila u album.

Neki se na kraju odvaže poderati i baciti takvu fotografiju.

Drugi je čuvaju, u strahu da bi nekome, nikad se neće otkriti kome, mogli učiniti strašnu nepravdu ukoliko je bace. I tako fotografije sa zaboravljenim licima traju, sve do dana kada se ni lica s onih drugih slika nitko neće sjećati, i neće biti porodice čiji je to bio album.

Na ovoj slici su nepoznati ljudi.

Slika je pronađena u porodičnom albumu moga pradjeda Karla Stublera, sačuvanom u njegovome domu na Ilidži. Ljude s ove slike rođaci o čijem je albumu riječ vidjeli su bezbroj puta, kad god bi listali album i podsjećali se svojih mrtvih i živih. I uvijek bi se s dužnom pažnjom zagledali u ta dva staračka lica, iza čijih je leđa, prekrivajući, valjda, vlažni zid kakve prizemne uđerice, ćilim istkan u Tkaonici ćilima Sarajevo, jedne od godina s početka našega vijeka.

Postojalo je vrijeme kada su se znala imena dvoje ljudi sa slike, ali od tada je prošlo barem pedesetak godina.

Ali svejedno, slika se ne baca, nego se čuva, i sve se jednako gleda, pa sam ju i ja, da ovdje gdje jesam imam neki svoj stari porodični album, skenirao i pohranio na kompakt disk i u memorije svojih kompjutera, da ju s vremena na vrijeme gledam.

Gledanje ove slike je ceremonijal koji moji stari nisu imali potrebu objašnjavati, a ni osvješćivati. Gledali su je, pa bi rekli:

Emigranti.

Stari Rus i Ruskinja, čijih se imena nitko ne sjeća, i vjerojatno na cijelome svijetu odavno nema čovjeka kojemu bi njihova imena nešto značila, živjeli su kao huda sirotinja na Ilidži. Svijet im je pomagao, hranio ih, pomagao da prežive još koji dan, mjesec i godinu, iako njihovo preživljavanje odavno nije imalo nikakvog smisla.

Na njegovom licu se vidi nekadašnje dostojanstvo. Ima bradu kakva se u ono vrijeme nije nosila u našim krajevima. Ta brada bila je znak onoga što više nije postojalo. To lice više nije bilo dio nijednoga albuma, nikakve porodice ili kolektiviteta, naroda i identiteta. Bio je čovjek pretopljen u jedninu.

Lica starca i starice odaju savršenu ravnodušnost, kakvu je mogla pružiti samo senilnost. I to ih je činilo savršenim osamljenicima, među svijetom koji je sav nekome pripadao i koji je bio premrežen stotinama veza, čija su metafora i ti albumi porodičnih fotografija.

Emigranti su slika svijeta koji je s druge strane, kojem je sve suprotno svemu našem. Zato smo ih, možda, udomili u našem albumu.

I nikad nam ne bi na um palo da će i naša lica jednom netko gledati onako kao što smo mi gledali njihova, kao lica svijeta kojeg više nema.