ili da li je moguće oprostiti krvniku?

Govorimo o praštanju.

Jeste da je Petar pitao Isusa: “Koliko puta da oprostim bratu mojemu ako mi sagriješi? Do sedam puta?” i jeste da mu je Isus odgovorio: “Ne velim ti do sedam puta nego do sedam puta sedamdeset!” – ali, sve moje duševno iskustvo kazuje kako praštanje nije u skladu sa ljudskom prirodom. Zaboravljanje – da, praštanje – jok. Naživio sam se evo šezdesetipet godina, svakakve su me nevolje jahale i trle, mnogi mi je insan, štono kažu, na žulj stao, mnogi za srce ujeo, uvrijedio, ponizio, hljeb iz usta moje djece otimao, mene kundačio, i sve sam mogao u neka doba zaboraviti, ali ništa, baš ništa i nikome – oprostiti! Pokopam, u trbušne bunare zatrpam, zaboravim, ali – čim se sjetim, ono oživi kao da u prošlosti nije ni trena boravilo, a ja shvatim da mrzim i da nisam oprostio. Vidim, i u to nikakve sumnje nema, mojoj je duši od novozavjetnog, Isusovog, bliži Mojsijev, starozavjetni, zakon: oko za oko, zub za zub.

Govorimo o praštanju.

Golootočka pisana svjedočanstava kazuju da su oni, golootočki sužnji, što su jedan drugog do krvi i do smrti tukli, šaketali i nogama gazili, jedan drugome, i svaki svakome – oprostili! Nije se imalo izbora: ostaće smrvljen pod nogama svojih sapatnika onaj kojega uhvate da fingira udaranje, da mu ruka, iz ramena snažno pokrenuta, naglo zastaje u blizini žrtvinoga tijela. Neće banda da udara bandu! Udri bandu! Pod uslovom da preživi to kazneno premlaćivanje, u prvoj narednoj situaciji premlaćivaće temeljitije i grublje nego što su premlaćivali njega.

Ali! Krvoločna zvjerska premlaćivanja nisu ni izdaleka bila najteže šta se događalo sužnju na Golome otoku. Ako svaki i nije doživio, ono bi sigurno svaki od preživjelih znao kao dječiju pjesmicu odrecitovati pokoji stih iz nabrajalice o golootočkim mučilačkim metodama: japanska kragna, kibla, podmornica, presovanje, špansko plivanje… Doktor Nikola Nikolić – kojega bi, tridesetak godina nakon smrti, valjalo beatificirati, makar izmišljali kakav specijalan sekularni način proglašavanja čovjeka svecom – opisujući najstrašnije od brojnih golootočkih metoda mučenja, skovao je novi termin: hororoze, budući da dotadašnja nauka nije registrirala takvo ljudsko iskustvo kroz kakvo je prošao mnogi golootočki uznik. Na ovome mjestu, molim – roditeljska pažnja!

Japanska kragna. To je kad ti oko glave obmotaju nakvašen konopac, pa ga zatežu motkom, koju lagano okreću kao vodenički vitao. Jedan čvor ovog konopca nalazi ti se na slepoočnici, a druga dva na očima. Usled okretanja vitla i stezanja užeta najprije ti prskaju oči. Bol je ogroman i nepodnošljiv i, ne popustiš li, završava se time što ti se lobanja, počevši od slepog oka, krši i slama. To je jedna od najbolnijih sporih vrsta smrti – može se otegnuti koliko se dželatu dopada i bez priznanja se takoreći uopšte ne može podneti. (D. Mihailović)

Podmornica. Glava žrtve se zaranja u kiblu ili u bure s morskom vodom. Žrtva mora da pati, ne i da umre. Dželat postupa prema uputstvu: Dlanovima (žrtvi) pokriti lice. Male prste zariti u usta, između obraza i zuba, prstenjacima pritisnuti nozdrve, srednjacima oči, a palce smjestiti u ušne školjke. Onda potapati, paziti da se žrtva ne uguši.

Presovanje. Mučeniku se u ležećem stavu stavlja teška kamena ploča na grudi ili tragač natovaren kamenjem. Proticanjem vremena disanje postaje sve teže i snaga slabi.

Špansko plivanje. Metod mučenja poznat još iz vremena Inkvizicije. Izbjegavale su ga i najsurovije policije svijeta zato što su ljudi izloženi tom postupku često umirali od srčanog udara. Svežu ti ruke i noge, u usta uvale neku krpu, glavu zabace nazad i kroz nos sipaju mlaz vode. Daviš se kao u najdubljoj vodi. Na Golom otoku Udba je uvela značajnu novinu kojom su izbjegnute nepoželjne i prijevremene smrtne posljedice. Da se žrtva ne bi smrću spasla od daljeg mučenja, ljekar joj je slušao srce i kad god bi ocijenio da može da eksplodira, davao bi rukom znak da prekinu. (P. Kostić)

Doktor Nikolić govori i o mučenju termokauterizacijom, paljenjem usijanim gvožđem

dijelova tijela koji su bogati nervnim završecima (dojke, bradavice, polni organi, jezik, uši, šake itd.) i o specijalnim zubarskim bušilicama prilagođenim za mučenje, kao i o postupku prženja očiju sonom kiselinom: u oči se sipa rastvor kiseline, alkohola ili etera, a zatim se oči premažu ljepilom da bi slijepljeni kapci spriječili da rastvor isteče. Čovjek bi zaista pomahnitao od boli i prženja u oku. (P. Kostić)

Ko je preživio koju od ovih muka, prestao je krivca tražiti među ljudima. Odnos prema drugom ljudskom biću on je apsolvirao na način Dostojevskoga, i ako mu ni retka nije pročitao: čovjek je preširok, trebalo bi ga suziti. Tom preširokom biću nije ni praštao ni nepraštao, kategorije krivnje, kazne i oprosta, za njega, ostale su u nižim sferama ljudske zapitanosti o smislu. Na drugoj adresi, mimo čovjekove, on je tražio odgovor. Poneki bi od takvih, na slobodi, osvitao u svilenoj postelji duboke religioznosti. Drugi opet u luđačkoj košulji teškog, agresivnog, borbenog ateizma. A svi, bezmalo svi, sklapali nježno prijateljstvo sa probranim vrstama najžešćeg alkohola.

S neba nije dolazio nikakav odgovor i ljudsko postojanje je ostajalo potpuno neshvatljivo. Prije deset godina, jednog proljetnog dana, na Titovoj ulici, zaustavila me, pardonirajući, nepoznata gospođa: da ima za mene jednu pošiljku iz Zagreba, radi se o knjizi, pošiljalac nije znao moju adresu, ona je prijateljica njegove porodice… Ne kazuje ime pošiljaoca, ne kazuje još važnije: kakva knjiga, o čemu knjiga? Budem ljubazan: gopođa nikako ne liči na one što vole na ulici zaustavljati poznate javne osobe, da koju mudru izmijene, ne, način na koji mi se gospođa obratila učinio je da sam na trenutak poželio ponuditi da popijemo piće, tu, u Park-kafani pokraj koje stojimo, ali prevlada oprez i dogovorismo se da mi knjigu ostavi u najbližu prodavnicu novina, tu, pod Šipadom.

Hvala, gospođo Emilija! Ne mogu znati da li ste živi, kao što ne znam ni da li je živ dobri čovjek Đuro Bilić, čiju ste knjigu unijeli u moj duhovni svijet. Goli otok i Dabravine – logori jugoslavenskoga socijalizma. Dičio sam se i kršeći pravila dobroga ukusa prijateljima, iz te knjige, pokazivao one fragmente koji hvale moga oca Mehmeda Sidrana, i komplimentiraju njegovoj čudesnoj inteligenciji. (“Ni danas mi nije jasno otkud mu sposobnost da predvidi nezamislivo.”) Tih godina nisam vidio ništa, a danas vidim svašta, i sve mi je krupno, i knjiga, i posveta koju je na njenim pravim stranicama svojom rukom ispisao gospodin Đuro Bilić:

Gospodinu Avdi Sidranu
U znak sjećanja na njegovog oca
I zajedničkog boravka na G. O-u

Da je imao ikakva ružna saznanja o Mehmedovom držanju na Golome otoku, preživjeli logoraš Đuro Bilić ne bi knjigu svojih uspomena slao Mehmedovom sinu.

Hvala, gospođo Emilija! Deset je godina prošlo a ja se nisam javio vašem zagrebačkom prijatelju. Da li je živ Đuro Bilić? Jesu li žive njegove dvije kćerke? Na njihovu zagrebačku adresu, Petrova 87, poslao sam prošle godine jednu pjesmu. Ne znam ni da li je prispjela do njih. Poslušajte, gospođo Emilija!

Sinovi Golog otoka

Evo, tek sada, kada jesmo, konačno i
zanavijek i prirodno, sustali i pali, dotače
nam duše ono što nismo ni slutili a kamo li
znali: još uvijek smo dužni našim očevima.

Tegobni, tobože, naši životi – taj dugački
popis i žalostan zbir svakojakih trpnji, i od
svake trpnje težih, teških poniženja ! – i takvi,
životi naši, slatka su i smiješna pjesmica za
djecu, kakvi bijahu naših očeva životi, kakva i
kolika njihova stradanja i muke. Još uvijek
smo dužni našim očevima.

Nama su iz čeljusti, nazdravo, čupali zube.
Njima, našim očevima – zube, oči, jetru, i srce,
golom rukom, dlakavom šakom, ispod
slomljenih rebara. Udarci, od kojih smo tako
lako posrtali i padali, bijahu tek odjeci, nježni i
blagi odjeci udaraca što su ih oni, naši očevi, primali.
Po robijama, po Golim Otocima, u samoj
utrobi zemlje, po rudnicima i po samicama.
Mozak su im iz žive lubanje čupali, čupavom šakom,
i pod živu lubanju, istom šakom, vraćali.
Još uvijek smo dužni našim mrtvim očevima.

Zašto li smo toliko kukali i cmizdrili,
što li smo se toliko cio život jadali, i toliko,
cio život, jaukom jaukali ? Pjesmica, dječija
pjesmica, bijahu naši tobože preteški životi.
Sustali i pali, evo, predsmrt progledasmo!
Jesmo li, pjesme pišući, život potrošili? Jesmo,
i neka smo! Jesmo, i neka smo!

Ali zašto smo se – cio život pjesme pišući – uznosili,
oholili, svojim talentima ? Da li se baš moralo na ivicu
groba stati, pa shvatiti: Još uvijek smo dužni našim
očevima. Motor i gorivo naših
talenata ne bjehu naše, već očeva naših patnje. Nikada im
nećemo odužiti dug.

Valja nam zato pod zemlju smjerno.
Uz nešto sasvim prirodnoga straha.
I mnogo nelagode, ružne poput svraba.

Ovom prilikom neću da ulazim u razloge podjele Islamske zajednice u Srbiji, ali mi je zanimljivo to što su dvojica muftija koji predstavljaju te strane kao dva zemljina pola, kao karakteri i kao vjerski službenici. Polaritet između muftije Muhameda Jusufspahića (na fotografiji treći slijeva) koji je otvoren za dijalog, šarmantan i obrazovan i Muamera Zukorlića koji nije ništa od toga, najbolji je primjer za religijsku dvosmislenost.

Fotografija je – a gdje drugo – nastala u maju 2009 u Knez Mihajlovoj.

1.

(Kolerina džamija)

I

“Novi Pazar će 1910. i 1911. pogoditi teške epidemije kolere koje će ugrabiti nebrojene duše. Umiralo je po 73 osobe dnevno. Ljudi koji su prethodnog dana ukopavali mrtve, sledećeg dana su bili i sami kopani.

U čaršiji je vladala panika, bolesne nije smjela posjetiti ni najbliža rodbina. Djeca i omladina su sklanjana po selima. Pazarci su, radi spasa, napravili i dvije džamije; jednu je, u Lugu, podigao beg Hilimja Rasovac, a drugu, u Batal mahali, Ibrahim Lađar, moj čukundjed. Narod ih je nazvao kolerine džamije.

Ibrahimbegu sadaka neće biti u kabul primljena: U ovoj epidemiji umro je i javni tužilac, Selim Lađar, sin Ibrahimbegov. Završio je prava u Istambulu i bio je veoma omiljen u Igbal čaršiji. Kad je kolera prihvatila, izbegavao je svaki kontakt sa ljudima. Jednog dana zbog nekog ubistva na Rogozni morao je da ode na uviđaj. Tamo se razboleo. Donijeli su ga na konju. Pozvao je svoje drugove da se oproste. Oproštajni govor održao je sa prozora svoje kuće, a njegovi su ga drugovi slušali sa druge strane ulice. Sutradan ga nije bilo.

Ovaj je Ibrahimbeg imao dvoje djece, sina Selima, rođenog 1869. godine u Crnči, i šćer Kafriju rođenu 1873. godine u Novom Pazaru.”

II

“Šerijatski sudija Selim ef. Lađar (1869.-1911.), sin Ibrahimbegov, predstavlja jednu od značajnijih ličnosti u prošlosti Novoga Pazara. Završivši visoke škole (Redžep-kapetanovu medresu u Sjenici, i pravne nauke u Istambulu), on ne samo da je bio vjerski obrazovan, nego je bio napredan i moderan čovjek, predstavnik one uleme koja se početkom XX stoljeća borila protiv svakojakog konzervativizma i primitivizma među muslimanskim masama. On je još u ono doba posjedovao gramofon, a u Batal mahali je osnovao čitalište i šahovski klub. ‘Ko nije bio konj, ne zna šta je konj!’ – njegova je uzrečica. Bio je sakupljač starih rukopisa i dobar poznavalac orijentalnih jezika. Umro je u epidemiji kolere, 1912. godine.

Ostavio je iza sebe sina Iljaza, rođenog 1910. godine.”

III

U izvještaju načelnika Raškog okruga o stanju na tom području (pov. br. 14 od 22. januara 1920. godine) za odmetnika je oglašena i izvjesna Kada Pelin – Kafrija. U izvještaju se kaže: ‘Odmetnika je i sada isti broj koji je javljen u tromjesečnom izvještaju od 15. avg. tek. god. pov. br. 421, sa promjenom u tome što je za hajduka oglašena Kada Pelin – Kafrija, koja je stavljena pod istragu i u pritvor zbog ubistva pisara sreza štavičkog Jevrema Belića, ali je iz pritvora pobjegla. Kako se nije mogla pronaći, pozvata je na predaju, a po tom i za hajduka oglašena, pošto se u zakonskom roku nije prijavila vlastima…’

Dvije godine docnije, u tromjesečnom izvještaju (pov. br. 53, od 6. februara 1922. godine) Kada Pelin – Kafrija opet se spominje: ‘…odmetnik Kada Pelin – Kafrija, iz Štavice, viđena je 7. novembra 1921. godine, u katunima oko Lise i Gurdijelja. Za njenu se pojavu saznalo tek pre 10. dana i čim padne prvi snijeg i prokaže svačije tragove, krenuće se u potjeru, pa će se o tome podneti izveštaj Ministarstvu.’

Napisati priču o prvome snijegu.

2.

Hame, poštar: “U ovoj čaršiji muški prvo puste trbuh pa brkove i po tome trbuhu, toj mešini, poznaćeš Pazarca u hiljadu drugih ljudi. Evo, uzmi mene. U martu sam napunio dvaset i četiri godine, vagam sto i deset kila. Odem, jebote, da ispišam prvu turu piva, pa dok poprihvatim i zadignem salo, dok nađem mangaša, bi rabota – u ‘Fontani’ niđe nikog živog; Omer davno udario fajront i stolice digo na stolove.”

3.

(Oslobođađanje Novoga Pazara)

“Kamo lijepe sreće da smo svi izginuli za vrijeme savezničkog bombardovanja Novoga Pazara. Ni sad ne mogu o tome da pričam a da se od muke ne nasmijem. E, koji smo, onda, mi hajvani bili! Uoči te priče o bombardovanju, ponajbolje hodže iz čaršije izašle su na Tepe i učile igbal dovu koja im se, dersili su, primila. Zbog tih dova držalo se da je Novi Pazar igbal-šeher i da njemu ništa ne mogu avioni jer ne mogu da ga vide – mjesto grada njihovim se pilotima pred očima pruži sinje more. Za nesreću, od 1942-te, naovamo, nije bilo dana a da nisu nadlijetale eskadrile aviona i manje formacije, pa je narod oguglao i niko ih nije tragao niti se sklanjao. Neke su Prijepoljce digli na hušku kada su se oni na znak uzbune ‘ka kokoši’ razbježali. A baš u to vrijeme čaršija je bila puna, nije se mogla gdje igla spustiti. Nijemci su se povlačili. Sa Nijemcima četnici, nedićevci i ljotićevci. U oktobru su, tako, kroz čaršiju prošle tri četničke divizije. Sad su bili pokunjili nosine i pokrili kame, kupovali su namirnice i plaćali obilato. Nosili su torbe pune para, pa se po čaršiji govorilo da imaju putujuću štampariju novca.

Prvo bombardovanje 6. 11. 1944. bilo je upravo u utorak, na pijačni dan kad su se u čaršiju, već punu ko šiše, svukli i seljaci sa okolnih brda.

Nije bilo uzbuđenja kada su se pojavili avioni. Međutim, nakon prvih bombi nastao je pravi kijametski dan. Bombe su padale ne samo po gradu, već i po periferiji. Izginulo je mnogo viđenijih ljudi. Poginuo je Husko Mujović, sahadžija, Bido Čarovac, obućar, Muljko Radetinac i Alija Nokić, pekari, Zaim Šabotić, defadžija, Husno Čarovac, aščija, Mišo Popović, voskar, Hasima Kolić, prva pazarska koja je skinula feredžu, Šemsibeg Trtovac, Hasko Mali, kahvežija, Bilal ef. Zatonac, imam džamije u Batala mahali i mnogi, mnogi drugi.

Tvog je djeda Iljaza, taman ispred berbernice, jedna bomba zatrpala, a druga ga odtrpala. Od toga je imao posljedice cio život i tad mu se pojavila ona grba na leđima.

Grad je bombardovan ponovo 8. i 9. novembra. Porušeno je 80 kuća, poginulo 280 Pazaraca, 600 njemačkih vojnika, 200 četnika i ljotićevaca. Jedna grupa vojnika ukopana je u blizini Petrove crkve, a druga duž puta ka Trnavi.

Novi Pazar je oslobođen 28. novembra 1944 i istoga dana opljačkan. Opljačkali su ga bugarski vojnici koji su ušli u grad s golijskim partizanskim jedinicama. Krali su sve što vide. Odnijeli su čak i kaiš iz električne centrale i zvono iz Petrove crkve. Našem komšiji Halku Bronji odnijeli su, pored svega drugog, izvešano meso u sudurmi.”

4.

(Crco)

I

“Novopazarska Tijesna čaršija srušena je tokom 1947. godine. Zadugo se držalo da je glavni zagovarač rušenja bio rahmetli Raif Tušević, da je imao veliku podršku u Osmu Derviševiću, Bilalu Mavriću, Smaju Vrci-Crnom i drugim našim kadrovima u ondašnjem Komitetu. A i mi smo, mlađi komunisti, bili za to, jer su nam u glavurde utjerali uvjerenje kako je ta čaršija ‘najmarkantniji simbol feudalizma i azijatske zatucanosti’. Pošto smo mi svim srcem težili da što prije raščistimo sa feudalizmom i drugim oblicima nazadnosti i izgradimo besklasno društvo, sa oduševljenjem smo prionuli da taj ostatak mračne prošlosti zauvijek likvidiramo. Međutim, glavni pokretači rušenja Tijesne čaršije bili su neki drugovi iz okružnog komiteta, naročito organizacioni sekretar, Rade Borisavljević, kojem je strašno smetalo što je sjedište Okruga u najzaostalijoj kasabi Sandžaka. Jedino je Velibor Ljujić, ondašnji sekretar OK, pokazivao rezervu prema tom prijedlogu i pitao se šta će raditi toliki svijet kad im se dućani i radnje poruše. Nažalost, ostao je usamljen u tome i nije se mogao oduprijeti zauzetom stavu.

Tijesna čaršija se nalazila na prostoru gdje je sada skver ispred kafane Lipe, Ikove ćevapdžinice, ‘Putnika’ i one kahvica Ribolovac i Santos. Na tome se prostoru nalazilo oko stotinu radnji i dućana.

Bila je to čaršija slična arapskim sukovima i zaista je predstavljala biser onog sjednačenog i sivog vremena. Čaršija je sa svih strana oivičena uskim sokacima koje su presijecala dva još uža, kratka sokačeta. (Kroz čaršiju su prolazile i dvije brazde s čistom vodom koja je uzimana iz paričkog jaza. Jaz je prolazio pored Elektorasa i tu je bila drvena ćuprijica, zatim je išao kror Varoš mahalu i dalje do Vakumove vodenice. Vodom su se prskale ulice da se ne diže prašina kada prođe neki fijaker ili stado ovaca ili krdo stoke za pijac. Na brazdi su kalajdžije trljali tepsije i kazane koje su kalaisavali, uzimao se avdes kad se krene u džamiju na namaz a i bijelo ruho često ispiralo.)

Ali šta ćeš – bila je ostatak feudalizma i moralo joj se dohakati da bi mi, Pazarci, dokazali svoja napredna stremljenja. Dosta nam je bilo što nismo bili ustanički kraj, što nismo dali ni jednog valjanog  komunistu ili prvoborca NOB-a kao što su učinili u severnom Sandžaku, nego još da trpimo tursku čaršiju i hudžerke iz kojih vonja na ropstvo, religiozno, duhovno i drugo nazadnjaštvo. Za srušene radnje nije plaćena nikakva naknada, pa je na hiljadu duša ostalo bez igdje ičega.

Mnogi čaršijski zanati tad su izumrli: mutavdžije, samardžije, sedlari, kazandžije, ćulahdžije, oputari, kačari, đevrekdžije, salepdžije, štampari, ćerpičari, ćeremedžije, sunetdžije, užari, kolari, terzije, abadžije, ćurčije…

Nema više niz sokake prodavaca vrućih krompira, bureka, krofni, uštipaka i đevreka, boze i limunade, nema telala koji objavljuju polazak fijakrea za Rašku i kočije za Mitrovicu pro Rogozne, nema više aščinica i aščija a bilo ih je, na dan rušenja, tačno dvadeset i dvije.

Nekim čudom pretekla je ona niska dućančića ispred Lipe i Putnika. Sa njegove stražnje strane nalazi se polukružni i kladrmom pokriveni plato opkovan čvrsto još sitnijim, ali i bučnijim dućanima. Većinu ih drže novopazarski čerkezi i većinom su kovačnice. Tu se prave čuvene pazarske britve, noževi, ožezi, mangali i mašice, kuju i klepaju sekire, kose, motike, lopate, ašovi, razne vrste klanfi. Najbolji kovač na Žitnome trgu bio je Iso Baca. “Baca Iso je kao i svi potkivači nosio glavu malo ustranu, ali je bio šaldžija, volio je da se šali i na svoj račun. U njegovoj potkivačnici, i magazi u stražnjem dvorištu, uvijek je bilo po desetak gladnih i stravljenih muhadžira. Tu se badihava moglo konačiti i najesti birijana i pilava. Za njega i Iljaza Lađara, berberina, čaršija je smatrala, da nisu sami. Oni su sa svoje strane dijelili ljude u dvije grupe divanija (neznalica, budala): oni malo lakši slučajevi (dampale, dalevere) bili su na spisku kod Aćifa, a teži (šašonje, tevećelije) kod Baca Ise. Pored kovača, tu su bile britvarnica Idriza Dacića, puškarnica Arslana Lađara i žitarske radnje Habib-age Ljajića, Sejda Šuntovića I Rifa Pljakića. Na samoj sredini nalazi se velika Vaser vaga za merenje žita, jer s ovdje, još od Isha-begovoga vakta dogonilo i prodavalo žito i stoga se naziva Žitni trg.”

II

“Iljaz (um. Hadži Ibrahima) Lađar, zvani Ceco, držao je poslije rata najotmeniju radnju u centru čaršije pod imenom Berbeski salon Higijena. Bio je oženjen jednom pametnom i vrijednom Sremicom koja je takođe bila frizerka pa su oni pregradili radnju na muški i ženski dio. Po prvi put su se u Igbal čaršiji vršile ondulacije, bojila kosa i pravile punđe. Kako se kod Iljaza uvijek čekalo na red, on je kupovao svu dnevnu štampu i kod njega se čitalo, besjedilo, čevetalo i razgovaralo o svemu i svačemu. Jednom prilikom, poslije rata, neki mladi udbovac, čekajući na red za šišanje, slušao je razgovor o organizaciji budala (podijeljenih u dvije skupine: 1. lakši slučajevi – dalavere, divanije, i 2. teži slučajevi – šašonje, tevećelije koju je Iljaz osnovao sa potkivačem Isom Bacom sa Žitnoga Trga), o spiskovima i članarini, pa je odmah po šišanju otrčao u UDB-u kod načelnika da mu se pohvali kako je otkrio tajnu organizaciju. Načelnik Momo Bojović, koji je i sam – zbog toga što je tresao glavom – bio na spisku kod Iljaza , pitao ga je gdje je ta organizacija. Kad mu je ovaj odgvorio da se nalazi u berbernici Higijena, načelnik ga je posavjetovao: ‘Idi i ti nek te tamo upišu.'”

III

“Iljaz Lađar, zvani Crco, umro je prije desetak godina, ali je u Batal mahali ostala priča o njemu i njegovoj šali koja ga je koštala robije. Za vrijeme okupacije poginuo je neki Srbin u čaršiji, a nije se znalo ko ga je ubio. Iljaz dođe jedno jutro u kahvu ‘Jeleč’ i još s vrata veli: ‘ja mu vala sručih svija šest.’ Ljudi su se grohotom smijali i stali ga dizati na hušku, jer su znali da Iljaz nema ni samokres, niti zna da rukuje oružjem a kamoli da ubije čovjeka. Bilo je mali, da mu, što se rekne, jaja padaju sa glave ne bi se razbila. Ali kad je za belaja, poslije rata pokrene se istraga o ubistvu onog Srbina, i tako se dozna i za Iljazovu tafru. Pozvani svjedoci, pod zakletvom, potvrde da je Iljaz rekao da je ubio čovjeka, a njemu je onda bilo zalud pravdanje da je ‘eto, htio da se napravi važan pred ljudima i mahalom’. Dobio je petnaest godina i odležao ih u Mariboru. U njegovoj kući danas se nalaze prostorije Centra za ratnu dekontaminaciju na čelu sa Šicom Čvorović.”

(2000)

I u najstrožijoj rekapitulaciji Dvadesetoga stoljeća njemačko-židovski esejist, kritičar i teoretičar Walter Benjamin (1892 – 1940) jedna je od najuzvišenijih figura evropske intelektualne baštine. Ta činjenica stoji u potpunoj opreci s Benjaminovim životom i krajem. Umro je kao očajnik, anonimni izbjeglica, u katalonskom gradiću Portbou na granici s Francuskom 26. rujna 1940. godine (samoubojstvo?, srčana kap? – nije jasno ni danas), i sahranjen na malom mjesnom groblju iznad mora, uz prisutnost svega nekoliko dobrih duša. Posthumna njegova zvijezda počela se rađati tek nakon 1955. kada su mu u frankfurtskom Suhrkampu objavljena dva sveska sabranih spisa, i ona je otada u intelektualnom svijetu sve sjajnija. Tom sjaju činjenica da je Benjamin bio deklarirani marksist, čak ni danas, nakon epohalnog sloma svih velikih “idejnih sistema”, ništa ne oduzima, što na svoj način govori o neponovljivosti Benjaminovog autorskog dara i rukopisa. U užem krugu ta aura Waltera Benjamina bila je prepoznata i priznata još za njegova života. Tako je Adorno isticao kako je od prvog susreta s njime osjećao da je riječ o jednoj od najznačajnijih ličnosti koje je u životu sreo, Lukacs njegovim postavkama posvećuje značajnu pažnju u svojoj Estetici, a Bloch, u danas čuvenoj formulaciji, ustvrđuje da Benjamin posjeduje “neusporedivo mikrofilološko čulo”.

Na šezdesetu obljetnicu Benjaminove smrti održana je od 25. do 28. rujna 2000. godine velika međunarodna konferencija u Barceloni i u Portbouu, uz niz pratećih projekata. Time se zaokružio desetgodišnji trud grupe Benjaminovih poštovalaca i istraživača njegova života i djela, u kojoj su pokretačke ličnosti njemačka povjesničarka dr. Ingrid Schuermann s mužem Konradom, izraelsko-francuski umjetnik Dani Karavan i izraelska profesorica Idit Zertal.

Da je Walter Benjamin postao figura snažnoga, paradigmatskoga zračenja i značenja, na svoj način ilustrira i mreža podrške, koju je ovaj kompleksni komemorativni projekat uspio ostvariti. U tu mrežu uključene su savezne vlasti u SR Njemačkoj, vlada Katalonije, gradske vlasti u Portbouu, niz institucija u mnogim zemljama Evrope, kao i privatni donatori.

Katalonski hommage Benjaminu pod generalnim naslovom “Border crossings” imao je dva glavna dijela. Započeo je u Portbouu, kamo su sudionici otputovali iz Barcelone posebnim vlakom. U mjesnoj crkvi, iz koje je Benjamin po katoličkom obredu prije šezdeset godina ispraćen na groblje, sudionike su pozdravili gradonačelnik Manuel Flores Crespo i bivši direktor UNESCO-a Federico Major, a Ingrid Schuermann je predočila nova istraživanja, koja bacaju potpunije svjetlo na zagonetku Benjaminova egzila i smrti. U “Kući Waltera Benjamina”, za koju su gradske vlasti namijenile jedno staro stilsko zdanje u sred mjesta, službeno je osnovano “Međunarodno društvo Walter Benjamin”, a zatim je uslijedio najljepši trenutak – šetnja i koncert kraj mjesnog groblja, gdje je proteklih godina Dani Karavan izgradio komemorativni prostor pod nazivom “Passagen” (prolazi).

Ograđeno visokim obijeljenim zidovima, s redovima grobnih niša što kaskadno padaju prema moru, prema beskrajnom Mediteranu koji se stapa s horizontom pa se ne zna gdje završava more a gdje počinje nebo, staro groblje u Portbouu i samo je svojevrstan artefakt. Dani Karavan je pored njega, niz mrku kamenu liticu, usjekao strmi koridor-stepenište, koji je oklopio teškim metalnim pločama. Jednim dijelom koridor je i natkriven takvim pločama, a od polovice se otvara prema nebu, dok dolje, na dnu, pogled onoga, koji silazi tim zloslutnim stepeništem, udara pravo na stijenje u moru, oko kojega voda uvijek vri. To još nije sve – koridor završava pregradom od debeloga stakla, kroz koje se u isti mah, u neopisivoj i uznemirujućoj čaroliji duple ekspozicije, vidi i nemirno more i vlastiti odraz kako silazi… U prigodnom prospektu stoji, da je umjetnik svoju građevinu napravio u spomen na Waltera Benjamina i sve evropske egzile između 1933. i 1945. (Putniku iz Sarajeva, uza sve ustezanje zbog lokalnosti asocijacije, nije strana pomisao, kako ingeniozna Karavanova intervencija u suri pejzaž katalonskih Pirineja na neki zauman način korespondira sa sarajevskim ratnim tunelom. Malne, kao njegova estetizirana replika.)

Konferencija održavala se u jednoj od maestoznih povijesnih dvorana univerziteta u Barceloni, a kako i priliči otvorenom Benjaminovom duhu, samo okvirno bila je tematizirana djelom i životom Waltera Benjamina, dok je većim dijelom tražila odgovore na akutna pitanja suvremenoga svijeta. Baš kako se sugerira u službenom programu: “Benjaminova smrt na francusko-španjolskoj granici pokreće dikusiju o tekućim nesrećama nacionalizma i granica, egzila, etniciteta i negiranja individue”.

Tek kad sva izlaganja budu sistematizirana i objavljena, kako je najavljeno, u posebnoj Suhrkampovoj publikaciji, moći će se sagledati sav raspon tema koje su u trodnevnom intenzivnom tempu razlagane na skupu o Benjaminu. U njemu je sudjelovalo četrdesetak autora različitih stručnih, spisateljskih ili znanstvenih afiniteta, iz mnogih zemalja i akademskih sredina (Pariz, Madrid, Tel Aviv, Bukurešt, Rim, Warszawa, Jeruzalem, Sarajevo, Prag, New York, Barcelona, Moskva, Frankfurt, Düsseldorf, Berlin, Karlsruhe, London…)

No, rad Idit Zertal pod naslovom Sjećanje bez subjekta – izraelsko kolektivno pamćenje i holokaust, iako izvan kruga klasičnih benjaminovskih tema, predstavlja najbolju manifestaciju benjaminovske lucidnosti i kritičnosti. Kombinirajući osobno iskustvo i znanstveni diskurs, I. Zertal u snažnoj autorskoj gesti kritički rastvara sasvim sigurno najbolniju temu suvremenoga židovstva, koja se po univerzalnosti sadržaja tiče svih onih, koji nose iskustvo kolektivne traume. Riječ je, pojednostavljeno govoreći, o državno-političkoj, ideološkoj manipulaciji žrtvom, njezinim individualitetom. Idit Zertal govori o tomu, kako su se mnoge žrtve holokausta u razdoblju stvaranja izraelske države 1945 – 52. našle izgubljene, s poništenim individualnim sjećanjem, bez prava da osjećaju žaljenje za gubitkom, za račun nove državne cionističke politike. Autorica to sažima u snažan paradoks: pamćenje bez sjećanja.

Ni šezdeset godina poslije, o Benjaminovoj smrti se ne može govoriti u pouzdanim terminima, kaže dr. Ingrid Shuermann, koja je sistematizirala stare i nove činjenice o ovoj “misterioznoj sudbini, ovom nedovršenom životu i jednako nedovršenom djelu”, o intelektualcu i piscu čiju je poziciju, apsurdnu i superiornu  u isti mah, sjajno sažeo Adam Michnik, jedan od sudionika konferencije: “Walter Benjamin – to je melankolija, kao stav, pred licem barbarstva”.

Prethodni podaci o Benjaminu poznati su: ispred nacizma prebjegao je u Pariz još 1934. Ironično, kada 1939. Hitler započinje rat, francuske vlasti hapse ga, i kao državljanina neprijateljske zemlje drže tri mjeseca u internaciji. Nekako uspijeva dobiti vizu za Ameriku, i polazak na taj daleki put podudara se s bijegom ispred njemačkih trupa, koje munjevito osvajaju i okupiraju Francusku. Stiže na francusko-španjolsku granicu, uspijeva ju prijeći, i spustiti se niz pirinejsku vrlet u Portbou.

Kada je Walter Benjamin stigao u Portbou 25. rujna 1940. – kaže I. Schuermann – graničari su mu rekli da njegovi papiri nisu u redu. Čovječno je bilo što su mu dopustili da prenoći, pod paskom trojice policajaca, ali deportaciju po zakonu nije mogao izbjeći.

Uzeo je sobu 24 na drugom katu u hotelu “Fonda Francia”, večerao, telefonirao, i četiri puta u toku večeri posjetio ga je liječnik Ramon Vila Moreno. Ništa se ne zna o onome što se događalo u sobi, osim da je dobio dozu morfija koja bi i konja ubila. Iz tih nejasnoća, između mita i povijesti, nastala je legenda o samoubojstvu, s uporištem u strahu od izručenju višijevskim vlastima ili Gestapou, koje je imalo uslijediti sutradan. Njoj proturječi službeni sudski nalaz o srčanoj kapi. Kako bilo, smrt je nastupila u 10 sati navečer, a nizu zabuna pridružuje se i ona oko imena čudnog stranca s kožnom torbom, za kojega su činovnici mislili da je nekakav poslovni čovjek. U mjesnim papirima i svjedočenjima pojavljuju se tri varijante imena: Walter Benjamin, señor Walter, doktor Benjamin Walter… Sumnju na “samoizabranu smrt” posijao je već Bertoldt Brecht, s kojim je Benjamin intenzivno prijateljevao i o čijim djelima je pisao, u svojoj komemorativnoj poemi na vijest o smrti 1940, i taj mit ne uklanjaju posve ni najnoviji dokumenti, nađeni u Portbouu početkom 90-ih godina. Ingrid Schuermann nalazi još nekoliko kontroverznih detalja, među koje spada i to da je 28. 9. 1940. u crkvi sv. Marije održana pogrebna misa za dr. Benjamina Waltera. Svećenik Andres Freixa i nekoliko sudionika mise ispratili su kovčeg s Benjaminovim tijelom na groblje, te ga sahranili u grobljanskoj niši broj 563. Svećenik nije izabrao stražnji ulaz, za koji se zna da je služio za pogreb ljudi drugih vjera, i onih koji su umrli u grijehu, pa tako i onih što su počinili samoubojstvo. Sve je to čudno, smatra dr. Schuermann, jer sugerira da Benjamin u Portbouu nije tretiran kao netko koga vide prvi put.

Godine 1940. na francusko-španjolskoj granici Benjaminovi papiri nisu valjali, i to je bio razlog njegove smrti, koja ni do danas nije izgubila ništa od svoje paradigmatske tragičnosti. Danas putnici na evropskim granicama ne trebaju nikakve papire. Čak ni putnika iz Sarajeva, kada jedanput uniđe u Evropu, recimo na letu Sarajevo-München-Barcelona, više nitko ne pita za isprave, i to u njegovu o-graničenom srcu, stvara osjećaj oprezne slobode i nevjerice. Dok stojeći na grobu Waltera Benjamina pogledom slijedi tanku liniju serpentina koje se niz golo pirenejsko brdo spuštaju s francuske granice, on otkriva da mu je, međutim, bliža, razumljivija crna evropska 1940. nego idilična evropska 2000.

Ulazi li to Vojvodina ponovo u modu – sa sve pitom gužvarom i šufnudlama, severnjačkim multietničkim šmekom, tamburicama i kuglofima, sa televizijskim serijama u kojima se takozvani lalinski nespretno imitira? Ili iz mode nikad nije ni izlazila?

Slika Vojvodine u književnosti u vekovima prethodnim bila je neretko svedena na hiperhormonalne frajlice iz Sremčevih romana i Sterijinih komedija. Iza zbijanja šala sa femama i melanijama krila se svojevrsna nelagoda prema pokušajima urbanizacije. Mlade Vojvođanke činile su se smešnim, ne zbog svojih napora da savladaju nemecki i glasovir, već zbog paničnog nastojanja da – teraju modu.

U blatnjavoj vojvođanskoj varošici iz prve polovine devetnaestog veka moda znači spasonosnu  mogućnost emancipacije: tu mogućnost stegnuto patrijarhalno okruženje smatra opasnom i grotesknom, te se pokušaji urbanizacije preko modnih žurnala u Pokondirenoj tikvi definišu kao “sedlanje krmače”. Sterijina Fema neveštim podražavanjem života iz raznih “praglorija” kreira tu smešnu, ali preko potrebnu, iluziju da se identitet može reformatirati a prošlost izbrisati. Koliko god joj glava bila u oblacima, jasno je od čega noge beže: “paorluk” je haos i divljaštvo, a “nobles” ekvivalent sređenog života i civilizovanosti. Fema je, tako, alegorija građanske klase u nastanku; ona mora da izbriše ne-građansku prošlost i uroni u iluziju o noblesu kao o drugom svetu i drugačijem, “mikofo” jeziku. Patrijarhalni svet podržava pretvaranje i iluziju samo kad od toga ima očevidnu korist: u Sterijinoj Laži i paralaži zgodni zgubidan prihvata nobles sliku sveta ne bi li se dočepao miraza devojke “zatrovane” nemeckim romanima, a u Tikvi se Feminoj iluziji povlađuje od trenutka kad patrijarhat shvati da lukavstvo ubija žene u pojam bolje no čizma u bubreg.

Vojvodina se u proznom svetu ne locira uvek kao mesto humora, nego i kao mesto jeze. U romanu Ota Oltvanjija, Kičma noći, Subotica dobija svoje makabr izdanje. Doduše, ni strah i drhtanje u Sabadki ne mogu proći bez izvesnih opštih mesta: hotel u centru grada izgleda kao “taština hroničnog trošadžije”, dok primer “bačvanskog gostoprimstva”, policijski inspektor, nosi nadimak – Gomboc. Ovo “ime knedle” priča vic o Švabi na bunaru. Kao što znamo, Lalu u ratu muči jedino žeđ šunkom izazvana; ali taj se ikonični hedonizam kod Oltvanjija ne koristi da se još jednom srbijanski ismeje mirotvorstvo – naime, u trenutku kad priča ovaj vic, Gomboc u zasedi sa lajavom beogradskom inspektorkom čeka sletanje seksi vampiruša na subotički aerodrom.

U srpskoj prozi retki su romani, sem “beogradskih”, koji precizno crtaju trasu kretanja junaka na način Defoove Mol Flanders koja zapisivaču svoje životne priče nepogrešivo deklamuje londonske ulice kojima, navodno izbezumljena, beži posle krađe. Ipak, romani Aleksandra Tišme, Vladimira Tasića, Lasla Blaškovića, Đorđa Pisareva i Franje Petrinovića ucrtavaju u mapu ratnog Novog Sada i svih njegovih poratnih izdanja trase svojih nesrećnih ili zbunjenih junaka defoovski precizno. U knjizi priča Urvidek Slobodana Tišme, transparentno šifriranom novosadskom bedekeru, “meka” mistifikacija grada znanog i kao Ujvidek pretvara se u plišani kez  tradiciji i duhu učmalosti.  Neke novosadske adrese i institucije raselile su se po srpskoj prozi u raznim igrivim ili oporim izdanjima, pa su tako nastali Forum srpski ili pak Kratica srpska; nišvilski desperados Magični Ćira takođe je umočio svoje pero u Novi Sad, dodavši mu, od svih znamenitosti, i – Adventističku portu!

Vojvođanske romansijerke Judita Šalgo i Ljiljana Jokić Kaspar razasule su svoje prozne kote dalje od Nojzaca, sve do Bezdana, koji je glavno poprište Jokićkinog romana Četiri male žene. Šalgova početak jogurt-revolucije budno prati svojim pesničkim okom u priči “Oto Tolnai i Laslo Vegel gledaju Miting solidarnosti, 25. septembra  1988. u Novom Sadu”. Voja Despotov je, pak, posuo Petrovgradsku prašinu kao prah šećer po štrudli.

Mogućnosti literarizovanja Severnog fronta su beskrajne: čekamo krimić o ubistvu na EXIT-u, triler o trbušastom trboseku koji rezbari po Deronjama za vreme Tamburica festa, ljubić o erotskim potencijalima rezanaca s makom, postmoderni brikolaž o Zvonku Bogdanu i Janiki Balažu. Ta di su te literarne đuvegije, otac ih prokarto?!

Prvu od ove dvije fotografije snimio je Bosiljko Domazet. Cana bio navalio da se slikamo. A na drugoj smo sva trojica. Ne zna se tko ju je slikao, valjda je Bosiljko nekome u kafićkoj gužvi tutnuo aparat u ruke. Bit će da je to, ipak, bila Smrt, pa je okinula onako u prolazu. Desetak godina kasnije uzela je Canu, jer se Cana najraskošnije smijao. Beše bogat smehovima, taj Ciganin! Veoma bogat!

Vele da je on bio nešto poput romskoga prosvjetitelja, u zemlji fine mržnje i uljuđenog prijezira prema došljacima i rasno nečistoj čeljadi. Kada je neki dan umro, na web portalima svih najuglednijih i najcjenjenijih zagrebačkih glasila spontano se formiraše neonacistički forumi, na kojima pljuvahu mladež i građani, sve sa svojim fejsbuk profilima, po mrtvome Romu. Pogledajte ga još jednom, ako duše imate, kakav je, kako bogat on osmesima beše, drug naš Kasum Cana!

Zatim se prosraše – a tek to samo u nas ima, govna pa još da seru – kako ne treba žaliti Ciganina, jer umro je tko zna od čega. Oni su, dakle, tu i smrt da cenzuriraju, i da mrtvozornički ovlašteno procjenjuju od čega ljudi ima da umiru, i koja je smrt u Hrvatskoj podobna da od nje pristojni ljudi mru. Neka ih, samo ih neka, ionako nisu imali oči da vide kakvim se osmesima i smehovima smejao ovome svetu drug naš Kasum Cana! I kakvim je smijehom Smrt očarao, kad nas je ono onomad slikala.

Vele da je pisao pjesme, fotografirao, radio na izradi romskoga rječnika, učio ljude ovom i onom. Jest, sve je to bilo tako, i više od toga. Cana je u svakome slučaju bio umjetnik. Ali bio je on, zapravo, moler, soboslikar, pitur priučeni, koji je išao po stanovima i krečio. Umjesto boje marelice, kakvu biste od njega naručili, načinio bi narančastu ili ružičastu. Neku u koju bi čovjek teško mogao gledati u svome stanu. Ali bješe Canina. I sada, nakon što nam ga više nije, da vidimo toga tko će imati srca da prekreči ružičasti Canin zid. E, zato bi trebalo imati betonsku bloketu umjesto srca, pa da prekrečiš zid Ciganina koji je takve smehove imao da je smehom svojim i jednu Smrt očarao.

A naš život, i sve drugo, sve ti to behu ciganska posla.

Na kraju, na dženazi Kasuma Cane, govorio je čovjek koji je onoj koja je bila u prolazu pružio aparat u ruke i rekao slikaj. Evo tih riječi kojim je Bosiljko Domazet ispratio mejta, kojemu nismo imali šta ni halaliti, toliko nam je dobar bio, osim ciganske tuge koja nas u plač tjera kad pomislimo da nam se više smijati neće:

Brate, stvar je posve ozbiljna, nema te. Nema te na ovoj Božjoj ponjavi, jedinoj koju poznajemo, ma koliko se upinjali i zamišljali. Svjetove druge, ona polja beskrajna, po kojima sada lagahno hodiš.

Stvoritelj i gospodar svjetova, onaj s toliko imena, poziva Kasuma, putnika.

Ti, međutim, negdje pehlivaniš među nama, griješ se našim osmijehom, našom vedrinom.

Nećemo te iznevjeriti, jer ti si znao ljude izdići do prave njihove mjere. Možda i one koji se bave politikom, ali oni će ovo teško shvatiti. Njihova je mjera druga.

Cana Kasum, putuje, možda još nije do dženneta pristigao, ali znam, otamo mu se hurije smiješe.

Opet, nekako, možda je ovo još jedna od tvojih dosjetki, da nas ovako okupiš.

Pa se sada mislimo kako ćemo se dobaciti riječima, a one su samo za nas koji ostajemo ovdje još neko vrijeme.

Veliki putniče, neka ti sretno bude. Muzika ljudska, romska, neka te prati i isprati, da svome cilju miran dođeš. I nađeš utočište, domovinu duše. Kad ove druge nemaš.

Po adetu, onom koji sam smisliš, neka ti je lahka zemlja, barem za ovo međuvrijeme, dok ne postaneš behar.

(bosiljko domazet rejhan)

Pusto parkiralište, ispred velikoga trgovačkog centra uz autocestu, blizu Zaprešića. Veljača je, zima, ponovo pada snijeg.

Hodamo prema autu, iza sebe čujemo muškarca koji izlazi van i telefonira.

Evo me ispred banke, kaže on. (U trenutku se pokušavam sjetiti postoji li u trgovačkom centru banka.) U Zadru sam, nastavlja, ona banka na trgu, znaš li? Upravo završavam posao, govori, vičući, i ne brine čuje li ga još tko osim onoga s druge strane.

Smijemo se, oraspoložila nas je njegova laž. I još dugo mislimo na tog čovjeka.

A snijeg pada, večernje nebo spušta se na cestu, prestižu nas automobili, kamioni, šleperi. Na čas nam biva toplije. Iako za nas ne zna, onaj s druge strane telefonske veze vjeruje da smo i nas dvoje u Zadru.

A ne, dragi moji bilmezi i mamlazi, ne postoje u umjetnosti potrošene teme, ne postoje prizori koji ne mogu postati slike, ni riječi koje više nisu u stanju izraziti ono što označavaju. Samo što postoje, itekako postoje, oni kojima se nijedan prizor ispod Božjih nebesa nikada neće pretvoriti u pažnje vrijednu sliku, postoje oni čije riječi ne znače ništa, kako god ih izgovore ili napišu. Eto, recimo, koja je razlika između kiča i umjetnosti? Ajfelov toranj je kič na fotografijama, stvarnim ili mogućim, svih pet milijardi stanovnika Zemlje (i još milijardu ili stotinu milijuna – ukoliko nas je više). Ali isti je Ajfelov toranj umjetnost na fotografiji Stanka Abadžića. Ni potrošena tema, ni tisuću puta viđen motiv ili prizor, ni turistički stereotip, nego umjetnost. I vjerovao sam da smo s Parizom završili, i da toga grada, mimo Stankovih slika, na ovome Mostu neće biti. I onda sam se dugo suzdržavao da ne gledam ovu sliku Miodraga Trajkovića, na kojoj je Sena s jednim od najpariškijih fragmenata grada, u tonu i obasjanju starinske dagerotipije, tako da slika istovremeno djeluje kao imaginarna Matoševa razglednica, odaslana u domovinu s molbom da mu se pošalje neki neisplaćeni honorar, kao ilustracija iz nekoga devetnaestostoljetnog izdanja Victora Hugoa i kao posveta modi francuskoga filmskog neobaroka, koja je minula mimo nas baš nekako u vrijeme kada su počinjali naši ratovi. Eto, to je samo nekoliko asocijacija na Trajkovićevu sliku Pariza… Pa neka se dalje nižu nespomenute, granaju se i rastu u sjećanja, priče, filmove i romane. Umjetnost se na fotografiji od kiča razlikuje upravo po njima, po asocijacijama. Kada ga diletant snimi, zalazak sunca samo je i jedino zalazak sunca. A Pariz više nije Pariz. (mj)

1.

Postavljamo izložbu o Raulu Valenbergu. Bio, za vrijeme rata, švedski konzul u Budimpešti i spasio mnoge Jevreje iz tamošnjeg geta. Po svršetku rata, gubi mu se trag (i život) u nekom od sovjetskih logora. Porodica Valenberg najbogatija je i najmoćnija ovdašnja porodica. Neki od njih, šapuće se, otkupljivali su od nacista zlato koje je čupano iz ljudskih vilica.

Izložba ima tri cjeline. Radovi skulptora Gustava Krajca postavljeni su u sporednoj sali, radovi autora sa konkursa za monument Valenbergu u Štokholmu u uskome koridoru. Odabrano je šest skulptora, a pobijedila je danska umjetnica Kirsten Ortvend, čiji su uradak –hrpa sitnog, crnoga kamenja na bijeloj podlozi – zlobnici (i štampa) nazvali “Pseća govna”. U internacionalnoj sali održavaju se predavanja, prisjećanja i fotoizložbe. Govorit će i g. Kofi  Anan, sekretar UN-a i ovdašnji zet; žena mu je sinovica R. Valenberga.

2.

U pomoćnoj sali trebali smo pripremiti temelje za kopiju Krajcovog njujorškog monumenta. Stigao je prošle hefte, u pet-šest sanduka koji nisu bili teški i ja sam ih sam odvukao u podrume. A onda nam je stigla podloga. Dan je bio sličan danima u paklu; pljuštala je kiša, fijukao vjetar, oštar poput kravljega jezika, a kamion sa paketima bio je parkiran ispod Biskupskih konjušnica, na pô sata odavde. Imali smo, doduše, teretna kolica, paketi su izgledali ljupko, ali nije bilo šale da ih pomjerimo. Odrao sam kožu do lakata, ukaljao se do za vrat. Paketi su krili kocke od crnog kamena. Rezane su grubo, vonjale su na močvaru i sa strane, kada bi se osušile, osule bi se sivim, žutim i crvenim pjegama. Jedna kocka teži 12-15 kg, a valja ih nasložiti u kvadrat koji hvata pô odaje. Prije no što smo počeli, Johan mi je rekao kako je “kaldrma” dignuta iz bivšega jevrejskog geta u Budimpešti i meni se trbuh za jednjak slijepio. Čuvao sam da ih ne ozlijedim pri spuštanju, ređao ih kao da hljebove ređam, misleći na one koji su ih prije mene nosili.

3.

Nazivam se R. L., znam formulu brave na vratima Skisernas muzeja, saginjem se, šapućem je i vrata se otvaraju. Tako treba, kažem, jer sam njegov čuvar i čuvat ću ga do kraja stoljeća. U deset mi stižu (tvrde dnevni protokoli) prvi gosti: grupa studenata primijenjene umjetnosti. Stižu blijedi i bezvoljni. Uvodim ih u salu s domaćim kipovljem.

Skicirat će danas nordijske romantike-rodoljube. Skuhao sam dva ibrika jake kafe, napunio košarice bularkama i oni su navalili; prodao sam začas sve to, zaradio 120  kruna, zaključao spoljnja vrata, otključao vrata od terase.

Nastavnica crtanja, sredovječna žena s blijedom, sijedom kosom u rep uvezanom, s modrom pelerinom, crnim pantalonama i čizmama, izlazi da puši. Ime joj je Gunel, a zovu je Hexan (vještica), pričljiva je i cinična i ja volim da je slušam. Jutros kuka na Vislava, konzervatora, koji joj je uramio neke skice i s cijenom je propisno odrao. I ja kukam. Nadao sam se da ću ovdje ostati poduže, ali muzej ide pod mistriju, dobili su silan novac i odavde i sa strane (EU donacije i fondovi), gradnja kreće od jeseni i Skisernas museum bit će zabravljen tri godine. Gun mi predlaže bolnicu – noćna smjena. Zapiraš i paćiš zadnjice staraca, prenosiš ih iz odaje u odaju, ali samo tri večeri u nedjelji, ostalo si slobodan.

– I čitaš im, kaže Hexan – iz Biblije sve dok kapke ne zatvore.

Ona poznaje neke umjetnike-strance koji su godinama tako izdržali.

Slijeću vrane na kipovlje. Jedna je sjela Greti Garbo na rame, zagleda joj lice i zatim je kljuca u obrve.

Umro je Ivica Bednjanec, pedagog, psiholog, antropolog, vjeroučitelj, politički komentator i seksualni savjetnik moje generacije. Ne utvaram si, kako bi kazao Ćiro Blažević, da je bila prva ili jedina, ali je nesumnjivo bila među zadnjima kojoj je strip kao formativni medij obilježio odrastanje. Na kvadratima ispunjenima oblačićima teksta naučili smo sricati prva slova, smještati vojske u povijesne kontekste i markirati zemljopisne toponime – od Ontarija do Manausa. Pripadamo pretposljednjim primjercima izumiruće vrste čitača kojoj je Boro Dežulović u novome Globusu posvetio ironično posmrtno slovo. Kao i većina ovisnika, najprije smo počeli s lakim drogama. Ivica Bednjanec – neka se zna – bio je jedan od krupnijih dilera pisane riječi našeg vremena; jedan od ključnih krivaca za tu bizarnu čitalačku navadu.

Podmukli kriptokomunistički propagandist trovao je mlade Hrvate u najnježnijoj dobi zavodljivim likovima s kojima su se lako poistovjećivali. Zanimljivo je da je svojedobno oboren na prijemnom ispitu na Likovnoj akademiji upravo zbog crtanja stripova koji su u to vrijeme tretirani šundom i kičem, te kapitalističkim izumom za pomućivanje svijesti radničke klase.  Kreirao je Lastana, Genija, Osmoškolce: u razredu smo se nemalo puta potukli oko Jasne i Nine, argumentirajući šakama koja je više seksi. Zbog Bednjanca smo zarana postajali Zagrepčani čak i u dalekim primorskim vukojebinama. Kako ni u tragovima nije bio plagijator zapadnjačkih crtačkih trendova, nego nepatvoreno i svakodnevno naš, s njega smo lakše prelazili na usamljene junake pod stetsonom što jašu prerijama, na Politikin zabavnik i porodicu Tarana, Stripoteku, Mandraka, Ripa Kirbyja, Mister No-a, te zavodljivu i opasnu Modesty Blaise… Bilo je to društvo s kojim je i dječja gripa prerastala u neponovljivu avanturu i s kojima se svijet doimao kao zabavnije i pravednije mjesto. Duhanski smotuljci York svojedobno su se reklamirali pod sloganom: “S cigaretom nisi sam”. Epitet je ukraden stripu: s crtanim junacima nikad nisi bio sam. Poput sjenke Petra Pana u stopu su nas pratili kroz školovanje i djetinjstvo, i nikad nisu izdali. Zadnja knjiga koja me je pošteno uzdrmala također je bila strip: legendarni “Maus” Arta Spiegelmana. Njega sam se, ne znam zašto, prvoga sjetio kad sam čuo da je “Nježni” umro i da su definitivno nastupila okrutna vremena.

Moj sin je rođenjem duboko ukorijenjen u kulturu pokretnih slika i koliko god se ja trudio – a nije da nisam –stripom se nije uspio inficirati. Ako je neki junak moje mladosti u međuvremenu zaživio u cyber-svijetu, on ga cijeni i poznaje, vitla njime uz pomoć joysticka i vodi ga do konačne pobjede. Za druge nikad čuo, niti ga je briga. Smrt Pređe Vušovića, međutim, pokosila ga je i zaogrnula nevjericom. Legendarni “Gazda” iz “Bitangi i princeza” njegov je Sir Oliver iz Alana Forda, besmrtna figura čije se replike izgovaraju bez greške čak i kad vas netko probudi u dva u noći. Današnja djeca – koja odmah po rođenju plaču na engleskom, prate isključivo strane serije i pamte u gigabajtima – nezamjenjiv su detektor za prepoznavanje  autentičnosti u domaćoj filmskoj produkciji. Na većinu novog televizijskog materijala oni ne troše ni treptaja, a “Gruntovčani” ili “Malo misto” doimaju im se kao Atlantida, kakav davno potopljeni svijet. Pređine uloge bile su posve druga priča. Snimke novih epizoda “Bitangi i princeza” nabavljao sam taze, od scenarista. “Dida” iz “Odmori se, zaslužio si” bio nam je kao član familije, nezaboravni prijatelj iz vojske, kućni ljubimac i kvartovski potepuh.

Ivica Bednjanec i Predrag Vušović: dvije smrti. Dva medija, dva žanra, dvije ikone. Dvije sjajne zvijezde i dvije crne rupe u kulturnim matricama dvaju generacija. Dva nepatvorena tumača svijeta koji se ne da lažirati i koji egzistira sad i ovdje, iza našeg prozora. Dva velika umjetnika u maloj i autodestruktivnoj zemlji; dva cinična razbijača demagoških magli u dva tako različita, a tako slična vremena.