Petit Trou de Bretagne

Ovo je kafanica u kojoj je Strašni proveo godine svoga života, e da bi se u njoj odomaćio i da bi na pravi način uspio fotografirati njezine goste, i tako u slikama opričati jednu malu povijest. Nakon što je posao završen, gazda lokala se nešto naljutio na goste, i zauvijek zatvorio ovo mjesto. Eto, tako je mala povijest završena. Da nije bilo Strašnoga, o njoj se ništa ne bi znalo, ni da je ikada postojala.

Čovjeku sa slike ne znamo ime. Ali svaki put kad ga pogledamo, dođe nam da kažemo: Bože, kako je samo lijep i u svojoj ljepoti dostojanstven. Taj nepoznati čovjek, sa šoljicom za kafu u desnoj ruci, koji gleda negdje mimo, iza fotografa i fotografskog objektiva, u prošlost što je uvijek za leđima, osim kada ju netko ovako snimi. (mj)

(kratki film)

__________________________________________________________za Miju P.

Scena 1.

Tridesetpetogodišnji, visoki, vitki, muškarac, s putnom torbom, stoji ispred rampe i čeka. Iz kioska izlazi granični policajac, i punih usta, na lošem talijanskom, kaže da je granica zatvorena zbog ručka.

Putnik se domahuje sa čovjekom koji stoji pedesetak metara dalje, s druge strane rampe, i čeka ga, pokraj prastarog crnog mercedesa.

Ehej! – viče putnik i drži ruku visoko u zraku.

***

Scena 2.

Hotel za strance u Tirani, u koji je Albancima još uvijek zabranjen ulazak. Nekoć bi onaj koji zabranu prekrši završio na dugogodišnjoj robiji, dok je danas zabrana samo stvar forme. Ali, ipak, ljudi ne ulaze. Zbog straha ili zbog dostojanstva, tko bi znao.

U praznoj, zastrašujuće prostranoj restoranskoj sali nikoga osim njega. Sjedi i čeka, a zatim pokušava dozvati konobara.

Sedmorica konobara stoje u uglu i prave se da ga ne vide.

Nakon dugo vremena jedan, ipak, prilazi stolu, sumnjičavo, kao da zna kako ima posla s neprijateljem i stranim špijunom.

Čašu crnog vina! – kaže gost.

Danas služimo samo bijelo.

Kako to?

Jedan dan služimo crno, drugi bijelo, takav je kod nas propis – konobar odgovara mirno, i ne bez ponosa u glasu.

***

Scena 3.

Ista restoranska sala. Jutro je. Doručak.

Gost je sjeo za stol koji je najbliži uglu s konobarima, i odmah maše.

Jedan za drugim, konobari se povlače u kuhinju, da ga ne moraju primijetiti.

Nakon nekoga vremena jedan izviri, i u taj čaj gost munjevito diže ruku u zrak, nakon čega mu konobar nevoljko priđe. Samo da kaže kako mu ne može poslužiti doručak, jer je u hotelu pravilo da se gosti ne služe prije nego što ih je pet u sali, a on je trenutno jedini.

***

Scena 4.

Gost se diže od stola i izlazi van.

Trg ispred hotela je skoro sasvim pust, jedva da netko prođe. Muškarac u sivome radničkom odijelu, kakva nalikuju uniformama robijaša u jugoslavenskim kaznenim zavodima, ili žena u tamnoplavoj ili crnoj odeždi, ali obavezno gologlava.

Nigdje nijednog izloga, natpisa s imenom firme, reklame ili kioska s hranom.

Stotinjak metara dalje, na početku glavne ulice, novinska trafika s bananama. Nema baš ničega drugog, osim desetina grozdova lijepih žutih banana. Prizor je kao iz nekoga sna Salvadora Dalija

Gost pruža novac prodavačici i traži kilogram banana.

Prije nego što je žena odvagnula banane, odnekud se pojavljuju djeca, osmoškolci svih uzrasta, čitav čopor, potežu gosta, vičući:

Voljo manđare, voljo manđare!

On im daje svoje banane i hitrim korakom odlazi.

Naušnica je bila bijela, s brušenom zjenicom kroz koju se vidjelo daleko, premda je horizont bio zastrt visokom bolničkom zgradom iza ograde s nevidljivim prozorima, kako to bude s mrtvačnicama, kada izrone iz podzemlja. Vratili smo se po naušnicu, vjerujući da nas čeka u snijegu, bespomoćni jer se kroz drugu nije vidjelo ni preko ograde, a gdje bi ispod kristala što su se na dodir stapali s prividom da je ona još ondje. Onda bih u proljetna predvečerja, možda ne iz istog kalendara, ali to je sada svejedno, znao donositi tople bućnice iz Trakošćana i birane grozdove iza ugla u Teslinoj u stražnju, prolaznu sobu obasjanu neonom u kojoj se hvatao ritam za prevariti noć po unutrašnjem oku: svjetla se ne gase ni za dnevnih dežurstava. Inače ne berem grožđe u travnju, iz straha od gubitka pamćenja, no u Vinogradsku se ionako vraća s kvrgavim štapom od čokota.

U stubištu nije bilo svjetla, strepio sam da po dodiru ne pritisnem tuđe zvonce umjesto prekidača, u veliki i otvoreni prostor stana na kraju grada ušao sam kroz Stelin osmijeh. Pokušali su brzo objasniti, možda su u tome i uspjeli, pričali smo pritom satima, ali se više nisam mogao vratiti njima, u neizgovorenoj promjeni značenja bili smo skupa. Na dva stalka, po dužini sobe, od luka ulaznih do zatvorenih balkonskih vrata prostrt ispod bijele plahte, lincuna, ležao je Franjo Ljuština. Uto su došli i njih dvojica, pa smo se sve četvero nadvili nad obrise tijela, a Stela je blago podigla pokrov iznad glave, pa nas je odozdo sklopljenih vjeđa pogledao Isus iz Maje. Učinio je to na način koji se ne može prepričati, ne bez hrabrosti da se povjeruje kako se pogled ne gasi u mrtvačnici, kako je svjetlo ondje nepotrebno kao i neon pod kojim grožđe dozrijeva o Uskrsu.

Tako je ležao Franjo Ljuština, kaže Pisac, u mrtvačnici milosrdne braće u centru grada, poslije podne, u nekoliko stupnjeva ispod ništice, a čuli su se luđaci odnekud iz bolničke zgrade kako urlaju kao zvjeri. Slikareva je olovka glasno cviljela po kartonu, neko je govorio da bi Franji trebalo kupiti kravatu, a ja sam stajao kod vratiju i mislio o lijepoj i idealnoj smrti. Desno oko pokojnika bilo je otvoreno, vidjela se caklenoblitava leća, kao staklena kugla jednog svijeta koji je prestao da se vrti. U Slikarevu crtežu desno oko pokojnika jest otvoreno, dodaje Profesorica,vidi se kako mrtvac leži skrenutih nogu i čini se da je jedna od njih uistinu slomljena i da se nije mogla izravnati. Prije nego smo Isusa iz Maje vratili u obrise, nismo pogledali što mu je sve bilo slomljeno, bili smo u staklenoj kugli koja nije prestajala da se vrti.

Inače bismo se s više uspjeha opirali Stelinu nagovaranju da pripremi jelo, već smo se bili počastili kotonjatom njezine mame i slatkim iz Vijetnama, odakle se netom vratila dok ju je s ukućanima čekao Isus iz Maje. Prije nego je umro, gledajući kroz leću u bolji svijet za druge, ni Franju nisu uspjeli osuditi pa je, što se gradskih propisa tiče, mogao biti pokopan, Pisac i Slikar mogli su hodati za njegovim lijesom, pa u predvečerje na karminama popiti u dobro sjećanje. Možda bi se i moglo provjeriti je li se to onda dogodilo, vjerojatno bih i sam, potaknut kakvom izložbom prije šunke i jaja te neke istarske kobasice muzejske arome iz Bille koje je Stela prostrla na mali okrugli stol, to učinio. Ovako sam tek upitao gdje da sjednem, svaki od četiri stolca bio je različit, onaj najbliže odru restauriran po mjeri koja mi je te večeri pripala, valjda baš zato što tako nije inače. Jeli smo u miru i slobodni, uzimali prstima i sve pojeli, tako da je ipak preticalo.

Na odlasku, a žurio sam na aerodrom, otklonivši pretpostavku da će avion s kojim je dolazio fotograf Strašni po običaju kasniti – i bio sam u pravu, sletio je devet minuta prije roka, Stela je otkrila raspelo pokazujući nam gdje su ga sve polomili. Pomiješale su se ozljede Isusa kakav je s Golgote stigao u Maju s onima što ga je ondje zadesilo. Pitam naglas kada je zapravo stigao pa se malo posramim, jedno što je to nevažno a drugo što sam trebao pohvaliti Stelin rad, čulo se kako slikaričin skalpel glasno škripi po štukaturi, u svome vremenu sam već odsutan,  u zatvorenim procjepima tražim skrivenu naušnicu. Ne osvrćem se, uho na kojem je osjećam dok izlazim u nekoliko stupnjeva ispod ništice nije iz ove priče.

Posmatram lobanju uglednog zločinca,
Blista, spakovana u solidnu kožu.
U narodnom teatru zauzeo ložu –
Poza iz progonstva vraćenoga princa.

Smiješak dobrotvora navuko na lice,
Dupe mu predsjedničku sanja fotelju,
Muda manekenku, mirisnu postelju,
Poslije pokera, važne utakmice.

Iz zločina već crpi veliku dobit,
Potkupljuje pravdu i tužilaštva.
Zemlja svom junaku sve oprašta –
Jošte ima onih koje valja pobit.

2008.

Ko se još danas sjeća kafane neslužbenog naziva “Kožnjak”? To mogu, dvadesetak godina nakon njenog nestanka, vjerovatno zaposleni u nekadašnjem NIŠRO “Oslobođenje” Sarajevo, u čijoj je zgradi ona i postojala sedam-osam godina.

Otvorena je u novosagrađenoj zgradi “Oslobođenja” u Nedžarićima krajem 1983. godine, u trinaestospratnoj ljepotici. Zgrada je sagrađena, vjerovatno, iz sredstava samodoprinosa koji su, odričući se jedne dnevnice u svrhu potreba 14. Zimskih olimpijskih igara, održanim u Sarajevu, dali svi zaposleni u bivšoj državi (SFRJ). “Kožnjak”, koji se nalazio na prvom spratu, bio je zapravo foaje najveće kino sale (i ne samo kino) u ovom preduzeću. Kafana je zamišljena kao predvorje te velike dvorane, u kojoj su se održavali svi veći skupovi “Oslobođenja”, ali i prikazivale (nešto rjeđe) kino predstave, poneka pozorišna i sl. Smještena je bila s desne strane na ulazu u salu, uglavnom uz staklni zid (jer je gotovo cijela zgrada bila u betonu, aluminiju i staklu) prema Stupskom brdu, a šank uza zid sale. Desetak niskih, mermernih stolova, protezalo se uz taj stakleni zid, a samo dva prema Domu penzionera, čineći tako oblik slova L. Uz te stolove bile su crne kožne fotolje, pa i dvosjedi i trosjedi, po kojima je i kafana dobila nezvanični naziv “Kožnjak”.

Kako je u “Oslobođenju” tada bilo zaposleno gotovo tri hiljade radnika, od čega oko 400 novinara u desetine redakcija, u “Kožnjaku” je dnevno bila velika frekvencija posjetilaca. Neki novinari su započinjali i završavali svoj svakodnevni posao u njemu, jer su pripadnici ove profesije poznati kao kafanski ljudi.

Nisu “Kožnjak” posjećivali samo zaposleni “Oslobođenja”, često su to činile i kolege iz drugih sarajevskih medija raznim povodima. Kako su novinari, najčešće sedmičnih revijalnih izdanja VEN, “Arka”, AS,  “Svijet”, “Una” i dr, a da ne spominjem list “Oslobođenje”, pisali o poznatim ličnostima, koje su obično posjećivale te redakcije, to se nakon završenoga razgovora obično svraćalo u “Kožnjak”. Posebno su bile interesantne posjete estradnih radnika, poput pjevača, glumaca, fudbalera, i drugih. Sjećam se da je pjevačica Tajči, koja je, čini mi se 1989. godine, bila jugoslovenski predstavnik na Euroviziji, posjetila jednu od redakcija i da ju je, nakon objavljenog razgovora, u “Kožnjak” doveo fotoreporter Riki Larma. Ili – ne sjećam se koje godine – kad se ovdje pojavila i mis Jugoslavije Suzana Mančić. Posjete sarajevskih pjevača (Kemala Montena, Zdravka Čolića, Nede Ukraden, Hanke Paldum, Sabahudina Kurta i dr.) bile su gotovo svakodnevne. Njih je najčešće dovodio Džavid Husić, koji se, uređujući AS, najviše i družio s estradnim umjetnicima.

U “Kožnjak” su navraćali i novinari iz drugih sarajevskih redakcija, a nama iz printanih medija posebno su bili zanimljive kolege sa Televizije: Mufid Memija, Saša Mlač, Stjepan Brzica, Zekerijah Smajić, Goran Milić, Enko Mehmedbašić, koji je na TV i otišao iz “Oslobođenja”, kao i Hamza Bakšić, koji će se kasnije ponovo vratiti u “Oslobođenje” i dr.

Moja posjeta ovoj kafani je bila gotovo svakodnevna, naravno ako sam bio u Sarajevu. Obično sam sa Alijom Resulovićem, koji je bio poznato jugoslavensko sportsko pero, i Selverom Porčom, odlazio na sat za vrijeme pauze (oko podne), susrećući upravo u ovom objektu mnoge znane i neznane kolege. Sjećam se da sam se tu upoznao sa Sašom Mlačom, Zekerijahom Smajićem, Goranom Milićem i mnogim drugim novinarima.

Nismo se se samo mi iz “Poslovnih novina” tada družili u “Kožnjaku”, nego i većina drugih kolega iz ostalih izdanja “Oslobođenja”, ali i cijela svita sarajevskih novinara. Sjećam se da su “Naši dani” tada okupljali jednu mladu generaciju novinara koja će kasnije postati poznata i priznata novinarska generacija, poput Miljenka Jergovića, Zorana Milanovića, Fahrudina Džape, Senada Avdića, Senada Pećanina i niz drugih i da su se i oni ovdje najčešće družili.

U ovoj kafani su se održavale i izložbe slika umjetnika koji su ovdje radili. Jedna od njih je i ona zajednička koju su upriličili Đoko Ninković, Selver Porča i Ešref Ekmečić.

“Kožnjak” je bila tako kultna kafana u kojoj se sastajao umjetnički svijet, mada su u istoj zgradi i na istom spratu postojala još dva restorana: Mliječni, u kome se hranilo na bonove toplog obroka, kao i Ekspres restoran, te Restoran a la kart, u kome se nešto skuplje moglo jesti po narudžbi.

Ne sjećam se kad sam posljednji put popio piće u “Kožnjaku” – moglo bi to biti posljednjih dana aprila 1992. godine. To mi je bila zadnja posjeta njemu. Onda je krenula karadžićevsko-miloševićevska agresija na Bosnu i Hercegovinu i među prvim metama topdžija sa brda bila je ljepotica u Nedžarićima. Prvih dana maja 1992. zapalili su je, a koji dan kasnije granatama dokrajčili. “Oslobođenje” je tada ostalo na prvoj liniji odbrane demokratske Bosne i Hercegovine, istovremeno se braneći i svakodnevno praveći novine u atomskom skloništu. Bio je to podvig sarajevskih novinara koji su za tu hrabrost i odbranu nezavisnog novinarstvo u ratu tih godina dobili najveća prestižna svjetska priznanja.

No, rušenjem nebodera “Oslobođenja”, u plamenu je nestao i “Kožnjak”, u kome su sarajevski novinari provodili svoje slobodno vrijeme, dogovarali teme i saradnju sa drugim kolegama, opijali se, maštajući o svojoj vasionskoj karijeri. Na zgarištu zgrade ostao je samo kostur liftova koji je kasnije (kraće vrijeme i to do privatizacije) simbolizovao sarajevsko slobodno (i ratno) novinarstvo, na čijim temeljima je “Avaz”, kupovinom GIK-a “Oko” i “Dječje štampe”, sagradio svoju imperiju, sasvim drugačijih poimanja i prezentacije novinarstva, koje je književnik Ivan Lovrenović nazvao avazovština.

Što čini jedan grad metropolom? Osim davitelja, kako je na to pitanje odgovoreno kultnim filmom Slobodana Šijana, grad metropolom čine buvljaci. Ritualan protok rabljenih stvari pouzdan je znak da grad ne živi samo ”o onome što izlazi iz usta Gospodnjih” kao ni isključivo od robe ispod čekića, već da se sprega ljudi i stvari ostvaruje i onkraj logike kontroliranih prostora potrošnje. Jedan od malobrojnih aduta metropole s kojim se Zagreb može podičiti je Jakuševački sajam rabljenih automobila i stvari, poznatiji pod imenom Hrelić. Bez obzira na to što u Zagrebu postoji niz antikvarijata i second hand dućana, kao što postoji i oveći buvljak na Britanskom trgu u kojem se stvari takoreći mogu kupovati u bijelim rukavicama, Hrelić je zagrebački unikat koji se ne može pronaći ni u kudikamo većim metropolama. Smješten na osami jugoistočnoga ruba grada, tik do gradskog smetlišta, Hrelić je uprizorenje svega onoga što smo potisnuli u našim kolektivnim presvlačenjima identiteta. Ako središnji uži gradski centar uprizoruje zbigecano građansko zrcalo u kojem bismo se silno željeli prepoznati, Hrelić je slika nas samih koja nam se uporno vraća svaki put kad bismo je htjeli baciti u ropotarnicu nekoliko desetaka metara istočnije. Hrelić je skoro smetlište. I u tom ”skoro” ključ je njegove autentičnosti.

Ako je vrijeme lijepo i vjetar povoljan, Hrelić je okupan blještavim suncem i prožet, kako bi to rekao pjesnik Bojan Radašinović, ”slatkasto-povraćajućim mirisom” koji se širi iz obližnjeg obronka smeća. Dok stvari i automobili leže na šljunčanoj pržini, obronak nadlijeću riječni galebovi. Kada se uzima u ruke plijesna knjiga ili kakav drugi predmet, kada se uranja u arheološke slojeve rabljene odjeće, ubrzano hlape sva strašna uprizorenja bakterija koje progone čist i udoban građanski život. Stvari, one imaju svoju priču čiju štafetu kupac preuzima dok se lice i sudbina prodavača pamte u toj nespektakularnoj potrošnji, bez garancije i bodova na nekoj plus kartici. Pogodnost je jedino vrećica melankolije koju svaki kupac pri kupnji obavezno dobiva. Svaka stvar izložena na buvljaku gubi svoju utilitarnost. Mamci na udicama postaju naušnice, svetačka ikona – okvir za fotografiju, nečija intimna fotografija – razglednica… i nema unaprijed zadanih značenja. Nove stvari dolaze iz prošlosti ili kako iz grla duše pjeva Romkinja nad svojom hrpom: ”Stigla nova roba iz kamenoga doba!”

Iz prošlosti dolaze i majica s likom Ante Gotovina i tapiserija s likom Josipa Broza Tita i uokvirena slika Franje Tuđmana i sabrana djela Edvarda Kardelja, svi skupa istodobno pomiješani u oblaku mirisa iz obližnje pečenjare. A takav se sretan suživot može naći jedino među stvarima. No, Hrelić nije utopija. Hrelić je heterotopija, kako je taj pojam objasnio francuski filozof Michel Foucault u svome tekstu ”O drugim prostorima”: ‘’Nasuprot utopiji kao suštinski nezbiljskom prostoru koji funkcionira kao neposredna ili izokrenuta analogija sa zbiljskim prostorom Društva, heterotopije su zbiljska mjesta, mjesta koja doista postoje i koja su oblikovana u samom temelju društva – koja su nalik protupoložajima, jedna vrsta djelotvorno ostvarene utopije u kojoj se zbiljski položaji, svi drugi zbiljski položaji koji se nalaze unutar dotične kulture, istodobno predstavljaju, osporavaju i izokreću.’’

I zato je Hrelić po svom pamćenju prošlosti i svojoj artikulaciji onoga što je moguće a što se nije dogodilo kao i svi drugi autentični sajmovi i buvljaci sličan književnosti. U svojoj simultanosti simbola prošlosti, atmosfera Hrelića prispodobiva je Krležinoj drami ”Kraljevo” u kojoj se isprepliću putovi živih i mrtvih sablasti dok svaki korak prati ”slavjanska melodija, praiskonska i poganska, na kojoj svi ostali naši poprimljeni, kopirani evropski oblici plivaju tek kao sićušne šajke na golemom ustalasanom moru” ili kako je to u slučaju jednog drugog buvljaka opisala Dubravka Ugrešić u romanu ”Muzej bezuvjetne predaje”: ”Na berlinskim buvljacima izmiruju se vremena i ideologije, kukasti križevi i crvene zvijezde, sve se može kupiti po cijeni od nekoliko maraka. Na berlinskim buvljacima na zajedničkim gomilama leže preživjele uniforme različitih oznaka, njihovi vlasnici odavno su mrtvi. Uniforme se češu jedna o drugu, njihovi neprijatelji su samo moljci.”

Takvo se izmirenje na ovim prostorima ne može vidjeti među živim ljudima. Ali se može naći na Hreliću. Zato Hrelić treba ostati takav kakav je i tamo gdje je.

Svetinje ne podnosim iz nekoliko razloga. Prvo, povodom načela svetinje da ukida govor. Vidim da sve što se proglasi svetinjom, o tome se ili šuti, ili navija, ili moli, o tome se, dakle, ukida govor. Kako svetinja očekuje samo brigu o nepovredivosti vlastitog imidža i ima atmosferu dogme, tako je i šutnja sve što zajednica od pojedinca očekuje da o njoj kaže, šutnja i ograničena primjena jedne varijante propisanog govora.

Drugo, svetinja se prema svetome odnosi onako kako se moralizator odnosi prema moralu, dakle, kao egzaltirana i patetična devijacija, pri čemu zajednička etimologija nije slučajna, nego upravo zato tu da pridobije vjerujuće.

Treće, svetinje su mahom ili neke krpe ili neka ubojstva ili hrastovi trupci ili ništa uopće sveto (Dinamo, Hajduk).

Četvrto, svetinja je ono po čemu jedna masa drugu masu na ulici prepoznaje kao neprijatelja. To je opet povodom načela svetinje da ukida govor, u ovom slučaju tako da se po istom obrascu ni neprijatelj nikada ne dovodi u pitanje, da se o njemu ne govori nikako osim kao o neprijatelju te da sredstvom domaćih svetinja bude uvijek jedan i isti. Zato i nije odgovor ono što se ne može podnijeti u pitanju je li, na primjer, vojna operacija Oluja svetinja, nego protupitanje: tko će nam onda biti neprijatelj?

Još jedna vrsta knjiga u izumiranju: mumbo jumbo filozofije raznih gurua kapitalizma iz ludih 2000-ih, čas prije no što je sve otišlo k vragu. Nekoliko sam godina kao novinarka odlazila na njihova prenemaganja u prepunu kongresnu dvoranu bečkog Museumsquartiera (mahom su kasnije dolazili i u Zagreb). Slušali su ih, o trošku svojih kompanija, mladi lavovi europskih velikih firmi. U jeku najveće popularnosti performirali su i Nordstrom i Ridderstrale, pametni, vižljasti momci u crnim majicama i s dizajnerskim naočalama, profesori na faksu. Poharali su svijet hitovima “Funky business” I “Karaoke kapitalizam” (Superknjižara i antikvarijat, 50 – 150 kn; lucidne, meni strašno zabavne; odličan podsjetnik na milenijsko korporacijsko glupiranje). Pričali su Nordstrom i Ridderstrale o tome kako na tržištu stvarno uspijevaju samo oni koji se, radeći, super zabavljaju (funky, ne?), a onda i kako svaka tvrtka, ako hoće biti uspješna, mora strateški odlučiti hoće li biti fit, ili sexy. Uspjeh: ziher! Zadnje dvije godine, nesretna kriza, imam osjećaj da bi vlasnici kompanija ruku dali da im zaposlenike ne prožima dilema fit-sexy, nego misao engleskog filozofa iz doba prvobitne akumulacije kapitala da se bogatstvo stvara jedino danonoćnim radom bez prekida i ikakva uzbuđenja, ali tko bi se danas više sjećao prašnjavog Engleza, ni ja mu više ne znam ime, a nije da olako zaboravljam. Svakako, bolje bi bilo da se sjećam njega, nego onog švicarskog psihijatra koji je balonom, s prijateljem, obletio zemlju, pa to nekako povezao s duhom avanture koju može osjetiti svaki korporacijski zaposlenik, (samo ako hoće), napisao o svemu tome knjigu i u predavanjima počeo slaviti muško prijateljstvo koje osobito uspijeva u uvjetima razrijeđenog zraka, te benefit duha avanture koji otamo struji ravno za kancelarijske tastature. Upitah ga u intervjuu nije li ipak malo bez veze da zamlaćuje narod nazivajući korporacijsko crnčenje “avanturom”. Plavokosi se nasmiješi: “Are you a communist?”

“Are you gay?” zaustih, ali onda shvatih da bi to bilo strašno nekorektno, pa nešto promrsih, a i nije mi se dalo više time gnjaviti, jer počinjao je party u visokim, starinskim, a futuristički uređenim dvoranama Museumsquartiera, diskretno osvijetljnim raznobojnim neonom, s egzotičnim biljem, managerima u finim odijelima i najboljim tridesetim. House, sushi i šampanjac, sve diskretno i lagano frivolno, pa odlučih – još malo, i tako će biti i kod nas! Malo sutra… pa se samo pitam, što li sad radi onaj funky dvojac? Nije da oni ne bi mogli smisliti neku matru i za krizna vremena, ali…  dovoljno su zaradili, dobro im je, sigurno, jer jedan je bio fit, a drugi, bašp onako… seksi.

Težak je zanat roditeljstva, to je neprestana mrtva straža: nikad se ne zna šta bi, kako, čime, a bogme i otkud, moglo da ugrozi vaše potomstvo koje možda spava, sa očima izvan svakog zla, ili je možda i budno, ali sanjari, ne sluteći razmere zla i gadosti na svetu. Ko zna kakva se zver ispod kreveta krije – baš kao u onoj pesmi “Metalike” – spremna da u prvom mraku ukrade dušu vašeg deteta.

Jedne ovdašnje novine tradicionalno večernjeg profila – dakle, sumračnog, rekli bi neki – donele su ovih dana potresnu ispovest jednog roditelja ovdašnjeg, Beograđanina V. P., koji je, ne sluteći zla ni pokore, svojoj deci, a “u jednoj prodavnici u Boleču”, kupio kesicu smokija jedne robne marke koju nećemo spomenuti (nije, rekao bih, mnogo poznata) pošto ovo i nije priča o robnim markama te, komercijalne, nego neke sasvim druge vrste. Elem, u tom je pakovanju hrskavog flipsastog proizvoda zapanjeni roditelj pronašao poklon igračku, “šareni fotoaparat, na kojem se, pritiskom na dugme, smenjuju fotografije”. Ne, nije ga sam taj detalj zapanjio; nije ga prenerazilo ni to smenjivanje slika, ma video je on garant i veća čuda, i kirbaj u Gospođincima, i panađur u Ostužnici, i ko zna šta još. Bez daha su ga ostavile same te slike, jer to nisu bile “uobičajene slike životinja ili prirode”, nego nešto mnogo, mnogo okrutnije: “Bio sam stvarno zaprepašćen. Prosto mi je neverovatno da se ovakvi pokloni daju u proizvodu koji kupuju deca”. E sad, znam ja vas, a bogme i sebe znam, pa znam šta bih i ja pomislio da sam na vašem mestu: da na tim slikama možda ima nečega što neki čika radi nekoj teti u hladu jasmina i u odsustvu odevnih predmeta, a možda čak, sakloni bože, i nekom drugom čiki, a što, eto, nije za nevine dečije oči. Međutim, ne. Svi su na tim slikama uredno odeveni, pretpostavljam i odeveniji nego što je u ovom delu sveta običaj, i niko se ne bavi bludnim radnjama, niti kakvim drugim porocima koje odrasli ljubomorno čuvaju za sebe. Na tim je fotografijama, dakle – šta? “Slajd-šou sa najzanimljivijim detaljima hodočašća muslimana. Ukupno osam fotografija hadžiluka”. Da stvar bude još užasnija, “na ‘objektivu’ je zalepljena malena fotografija Ćabe i Crnog kamena, u središtu Velike džamije u Meki, oko koje je okupljena masa vernika”.

Zgrozio se, dakle, roditelj V. P., sve ne može sebi da dođe (o reakciji nedužne dece, ako nisu ipak na vreme sprečena da vide tu Strahotu, nažalost nismo obavešteni), ali dobro sad, svakakvih nas ima u ovome dunjaluku, no je zanimljivo da su se zajedno s njim zgrozile i visokotiražne novine beogradske, i da je sve to zajedno predstavljeno kao neka nećemo-tačno-reći-kakva, ali svakako stvarna i prisutna pretnja našem potomstvu. Možda se, recimo, preobrate i pređu na islam pod hipnotičkim utiskom “malene fotografije Ćabe i Crnog kamena”?

Proizvođač hrskavog džihad-jestiva iz tradicionalnog talibanskog uporišta u Sremskoj Mitrovici kaže za sumračne novine, sve pravdajući se i čudeći šta ga je snašlo, da nema pojma o čemu se radi, on te igračkice inače uvozi iz one zemlje u kojoj se proizvodi manje-više sve što se na svetu još proizvodi, a koja se zove P.R.C. A možda je sve to nekakva dušmanska nameštaljka, veli samoutešiteljski prostodušni flipsopravitelj, možda, dodajem ja, no meni se pre čini da se radi o banalnoj, gotovo pa simpatičnoj zabuni u isporuci, i da su te sličice stigle u kićeni Srem – a odatle u smerni hrišćanski Boleč – umesto u neku od onih zemalja u kojima ovih dana padaju diktatori kao zrele kruške.

Reci mi šta te zgražava, i reći  ću ti ko si. Ako mene pitate, deci zaista ne bi trebalo servirati religijsku propagandu bilo koje fele, ni u kesici smokija, a još manje u školskoj učionici. Samo što se ja svejednako pribojavam da nije to ono što je obeutilo roditelja V. P, a onda i novine kojima se požalio na svoj peh (“đe će suza no na oko”). Sve mi nekako izgleda da se roditelj ne bi žalio, a i ako bi, da novine večernjeg profila ne bi njegovu potresnu priču pečatale, da je na tim slikama, umesto “detalja hodočašća muslimana” bilo, recimo, osam ikona, ili već nekakvih apokrifnih prizora iz “žitija svetaca”. Ako grešim, greh na moju dušu, ali slabe su šanse da grešim, poznajući lik i delo, to jest minuli rad i tih povečernjih novina i celog jednog parternog duha koji stoji iza njih, to jest, kojeg su (i) one konfekcijski nusproizvod za široku upotrebu. Zato u tom tekstu nema nikakvog objašnjenja, ni jedne jedine reči o tome ZAŠTO je sve to sa tih osam hadžilučkih slika Tako Strašno. Jer to se, bože moj, Među Nama podrazumeva, ta naši smo, nismo Turci, da prostite.

Apatridov san