A ne, dragi moji bilmezi i mamlazi, ne postoje u umjetnosti potrošene teme, ne postoje prizori koji ne mogu postati slike, ni riječi koje više nisu u stanju izraziti ono što označavaju. Samo što postoje, itekako postoje, oni kojima se nijedan prizor ispod Božjih nebesa nikada neće pretvoriti u pažnje vrijednu sliku, postoje oni čije riječi ne znače ništa, kako god ih izgovore ili napišu. Eto, recimo, koja je razlika između kiča i umjetnosti? Ajfelov toranj je kič na fotografijama, stvarnim ili mogućim, svih pet milijardi stanovnika Zemlje (i još milijardu ili stotinu milijuna – ukoliko nas je više). Ali isti je Ajfelov toranj umjetnost na fotografiji Stanka Abadžića. Ni potrošena tema, ni tisuću puta viđen motiv ili prizor, ni turistički stereotip, nego umjetnost. I vjerovao sam da smo s Parizom završili, i da toga grada, mimo Stankovih slika, na ovome Mostu neće biti. I onda sam se dugo suzdržavao da ne gledam ovu sliku Miodraga Trajkovića, na kojoj je Sena s jednim od najpariškijih fragmenata grada, u tonu i obasjanju starinske dagerotipije, tako da slika istovremeno djeluje kao imaginarna Matoševa razglednica, odaslana u domovinu s molbom da mu se pošalje neki neisplaćeni honorar, kao ilustracija iz nekoga devetnaestostoljetnog izdanja Victora Hugoa i kao posveta modi francuskoga filmskog neobaroka, koja je minula mimo nas baš nekako u vrijeme kada su počinjali naši ratovi. Eto, to je samo nekoliko asocijacija na Trajkovićevu sliku Pariza… Pa neka se dalje nižu nespomenute, granaju se i rastu u sjećanja, priče, filmove i romane. Umjetnost se na fotografiji od kiča razlikuje upravo po njima, po asocijacijama. Kada ga diletant snimi, zalazak sunca samo je i jedino zalazak sunca. A Pariz više nije Pariz. (mj)

1.

Postavljamo izložbu o Raulu Valenbergu. Bio, za vrijeme rata, švedski konzul u Budimpešti i spasio mnoge Jevreje iz tamošnjeg geta. Po svršetku rata, gubi mu se trag (i život) u nekom od sovjetskih logora. Porodica Valenberg najbogatija je i najmoćnija ovdašnja porodica. Neki od njih, šapuće se, otkupljivali su od nacista zlato koje je čupano iz ljudskih vilica.

Izložba ima tri cjeline. Radovi skulptora Gustava Krajca postavljeni su u sporednoj sali, radovi autora sa konkursa za monument Valenbergu u Štokholmu u uskome koridoru. Odabrano je šest skulptora, a pobijedila je danska umjetnica Kirsten Ortvend, čiji su uradak –hrpa sitnog, crnoga kamenja na bijeloj podlozi – zlobnici (i štampa) nazvali “Pseća govna”. U internacionalnoj sali održavaju se predavanja, prisjećanja i fotoizložbe. Govorit će i g. Kofi  Anan, sekretar UN-a i ovdašnji zet; žena mu je sinovica R. Valenberga.

2.

U pomoćnoj sali trebali smo pripremiti temelje za kopiju Krajcovog njujorškog monumenta. Stigao je prošle hefte, u pet-šest sanduka koji nisu bili teški i ja sam ih sam odvukao u podrume. A onda nam je stigla podloga. Dan je bio sličan danima u paklu; pljuštala je kiša, fijukao vjetar, oštar poput kravljega jezika, a kamion sa paketima bio je parkiran ispod Biskupskih konjušnica, na pô sata odavde. Imali smo, doduše, teretna kolica, paketi su izgledali ljupko, ali nije bilo šale da ih pomjerimo. Odrao sam kožu do lakata, ukaljao se do za vrat. Paketi su krili kocke od crnog kamena. Rezane su grubo, vonjale su na močvaru i sa strane, kada bi se osušile, osule bi se sivim, žutim i crvenim pjegama. Jedna kocka teži 12-15 kg, a valja ih nasložiti u kvadrat koji hvata pô odaje. Prije no što smo počeli, Johan mi je rekao kako je “kaldrma” dignuta iz bivšega jevrejskog geta u Budimpešti i meni se trbuh za jednjak slijepio. Čuvao sam da ih ne ozlijedim pri spuštanju, ređao ih kao da hljebove ređam, misleći na one koji su ih prije mene nosili.

3.

Nazivam se R. L., znam formulu brave na vratima Skisernas muzeja, saginjem se, šapućem je i vrata se otvaraju. Tako treba, kažem, jer sam njegov čuvar i čuvat ću ga do kraja stoljeća. U deset mi stižu (tvrde dnevni protokoli) prvi gosti: grupa studenata primijenjene umjetnosti. Stižu blijedi i bezvoljni. Uvodim ih u salu s domaćim kipovljem.

Skicirat će danas nordijske romantike-rodoljube. Skuhao sam dva ibrika jake kafe, napunio košarice bularkama i oni su navalili; prodao sam začas sve to, zaradio 120  kruna, zaključao spoljnja vrata, otključao vrata od terase.

Nastavnica crtanja, sredovječna žena s blijedom, sijedom kosom u rep uvezanom, s modrom pelerinom, crnim pantalonama i čizmama, izlazi da puši. Ime joj je Gunel, a zovu je Hexan (vještica), pričljiva je i cinična i ja volim da je slušam. Jutros kuka na Vislava, konzervatora, koji joj je uramio neke skice i s cijenom je propisno odrao. I ja kukam. Nadao sam se da ću ovdje ostati poduže, ali muzej ide pod mistriju, dobili su silan novac i odavde i sa strane (EU donacije i fondovi), gradnja kreće od jeseni i Skisernas museum bit će zabravljen tri godine. Gun mi predlaže bolnicu – noćna smjena. Zapiraš i paćiš zadnjice staraca, prenosiš ih iz odaje u odaju, ali samo tri večeri u nedjelji, ostalo si slobodan.

– I čitaš im, kaže Hexan – iz Biblije sve dok kapke ne zatvore.

Ona poznaje neke umjetnike-strance koji su godinama tako izdržali.

Slijeću vrane na kipovlje. Jedna je sjela Greti Garbo na rame, zagleda joj lice i zatim je kljuca u obrve.

Umro je Ivica Bednjanec, pedagog, psiholog, antropolog, vjeroučitelj, politički komentator i seksualni savjetnik moje generacije. Ne utvaram si, kako bi kazao Ćiro Blažević, da je bila prva ili jedina, ali je nesumnjivo bila među zadnjima kojoj je strip kao formativni medij obilježio odrastanje. Na kvadratima ispunjenima oblačićima teksta naučili smo sricati prva slova, smještati vojske u povijesne kontekste i markirati zemljopisne toponime – od Ontarija do Manausa. Pripadamo pretposljednjim primjercima izumiruće vrste čitača kojoj je Boro Dežulović u novome Globusu posvetio ironično posmrtno slovo. Kao i većina ovisnika, najprije smo počeli s lakim drogama. Ivica Bednjanec – neka se zna – bio je jedan od krupnijih dilera pisane riječi našeg vremena; jedan od ključnih krivaca za tu bizarnu čitalačku navadu.

Podmukli kriptokomunistički propagandist trovao je mlade Hrvate u najnježnijoj dobi zavodljivim likovima s kojima su se lako poistovjećivali. Zanimljivo je da je svojedobno oboren na prijemnom ispitu na Likovnoj akademiji upravo zbog crtanja stripova koji su u to vrijeme tretirani šundom i kičem, te kapitalističkim izumom za pomućivanje svijesti radničke klase.  Kreirao je Lastana, Genija, Osmoškolce: u razredu smo se nemalo puta potukli oko Jasne i Nine, argumentirajući šakama koja je više seksi. Zbog Bednjanca smo zarana postajali Zagrepčani čak i u dalekim primorskim vukojebinama. Kako ni u tragovima nije bio plagijator zapadnjačkih crtačkih trendova, nego nepatvoreno i svakodnevno naš, s njega smo lakše prelazili na usamljene junake pod stetsonom što jašu prerijama, na Politikin zabavnik i porodicu Tarana, Stripoteku, Mandraka, Ripa Kirbyja, Mister No-a, te zavodljivu i opasnu Modesty Blaise… Bilo je to društvo s kojim je i dječja gripa prerastala u neponovljivu avanturu i s kojima se svijet doimao kao zabavnije i pravednije mjesto. Duhanski smotuljci York svojedobno su se reklamirali pod sloganom: “S cigaretom nisi sam”. Epitet je ukraden stripu: s crtanim junacima nikad nisi bio sam. Poput sjenke Petra Pana u stopu su nas pratili kroz školovanje i djetinjstvo, i nikad nisu izdali. Zadnja knjiga koja me je pošteno uzdrmala također je bila strip: legendarni “Maus” Arta Spiegelmana. Njega sam se, ne znam zašto, prvoga sjetio kad sam čuo da je “Nježni” umro i da su definitivno nastupila okrutna vremena.

Moj sin je rođenjem duboko ukorijenjen u kulturu pokretnih slika i koliko god se ja trudio – a nije da nisam –stripom se nije uspio inficirati. Ako je neki junak moje mladosti u međuvremenu zaživio u cyber-svijetu, on ga cijeni i poznaje, vitla njime uz pomoć joysticka i vodi ga do konačne pobjede. Za druge nikad čuo, niti ga je briga. Smrt Pređe Vušovića, međutim, pokosila ga je i zaogrnula nevjericom. Legendarni “Gazda” iz “Bitangi i princeza” njegov je Sir Oliver iz Alana Forda, besmrtna figura čije se replike izgovaraju bez greške čak i kad vas netko probudi u dva u noći. Današnja djeca – koja odmah po rođenju plaču na engleskom, prate isključivo strane serije i pamte u gigabajtima – nezamjenjiv su detektor za prepoznavanje  autentičnosti u domaćoj filmskoj produkciji. Na većinu novog televizijskog materijala oni ne troše ni treptaja, a “Gruntovčani” ili “Malo misto” doimaju im se kao Atlantida, kakav davno potopljeni svijet. Pređine uloge bile su posve druga priča. Snimke novih epizoda “Bitangi i princeza” nabavljao sam taze, od scenarista. “Dida” iz “Odmori se, zaslužio si” bio nam je kao član familije, nezaboravni prijatelj iz vojske, kućni ljubimac i kvartovski potepuh.

Ivica Bednjanec i Predrag Vušović: dvije smrti. Dva medija, dva žanra, dvije ikone. Dvije sjajne zvijezde i dvije crne rupe u kulturnim matricama dvaju generacija. Dva nepatvorena tumača svijeta koji se ne da lažirati i koji egzistira sad i ovdje, iza našeg prozora. Dva velika umjetnika u maloj i autodestruktivnoj zemlji; dva cinična razbijača demagoških magli u dva tako različita, a tako slična vremena.

I

Jutro, onoga dana kada je hajka već jenjavala.

U Frankopanskoj ugledam pjesnika, trči za tramvajem, i korak prije nego uskoči na stražnju platformu, vrata se zatvaraju.

Već  je bio u tramvaju, zamišljao se unutra kako se vozi prema Muzeju za umjetnost i obrt, semafori prolaze jedan za drugim… Duh mu je, kažem, otputovao, i sad mu je da se prene, tu na pločniku, kao onaj tek probuđeni.

I onda ugleda mene.

U hajci je i on, premda manjinac, repetirao riječ ili dvije.

Pa gleda kako prema njemu idem.

Nasmiješi se nekako glupo, kao da se tu, nasred ulice, zatekao bos i u pidžami.

Prolazeći, čuo sam zvuk, ni riječ, ni kašalj, ni uzdah, nego sve to. Kao da mu je mrtvom netko usred prosekture skočio na grudi.

II

Primio sam stotinjak mailova, danas važno govori pjesnik, i u svakome od njih kolege išću i mole da se tog isključi iz javnoga života.

Taj sam, iz njegovih važnih riječi.

Prije sedam-osam godina, na Hvaru, na književnome festivalu, zatekao sam se u majici, na kojoj je pisalo nešto u korist islama. Ili je pisalo da sam musliman, ne sjećam se toga više.

Hvala ti, reče tada, misleći da sam zbog njega, ili njegove svojte, takvu navukao majicu.

Gledao me je pogledom skotne kuje, koja stoji nasred bulevara, dok tamo i ovamo jure automobili.

Taj pjesnik važni, s inboxom povelikim baš.

(2000)

Po nalogu nekog smiješnog lokalizma, kojemu se ne uspijevam oteti ni danas, kada je svedena  pozamašna bilanca nepopravljivih šteta što mi ih je nanio, mnoge velike i vrijedne pojave iz bijeloga svijeta uzmognem tvarno i živo osjetiti tek ako ih mogu prisloniti uz neku svoju bosansku fascinaciju, iskustvo. Ta je rabota uvijek prokleto blizu provincijalizma – možda provincijalizam sam! – i ne zna onaj tko mu se nije otimao koliko košta napor da dotičnu pojavu ne sniziš, ne smanjiš na svoje male, provincijalne mjere kada ju doživljuješ tako.

U Zagrebu je nedavno pod trostrukim tzv. visokim pokroviteljstvom (Vaclav Havel, Milan Kučan i Stipe Mesić) otvorena izložba slovenskoga genija arhitekture Jože Plečnika (1872-1957). Nikad nije bilo da se ne zna kako Plečnik pripada među ono najbolje što ima evropska arhitektura dvadesetoga stoljeća. Međutim, njegova nova i stvarna slava počinje tek u novije doba, otkako mu je 1986. bila postavljena velika izložba u pariškom Beaubourgu. Potom je 1996. napravljena još reprezentativnija postavka Plečnikovih radova u Pragu, u kojemu i jest ostvario svoje najbolje zamisli, pa je ta izložba, pod karakterističnim motom: arhitektura za novu demokraciju, obišla Varšavu, Budimpeštu, Ljubljanu, New York, Berlin, Bruxelles, Pariz i Barcelonu, a nakon sadašnje zagrebačke postavke seli u Haifu.

Na dalekoj margini zagrebačke Plečnikove izložbe neka barem ovdje ostane evocirana neobična “bosanska veza” velikoga umjetnika. Riječ je o njegovu dugogodišnjem prijateljstvu s fra Josipom Markušićem (Kotor Varoš, 1880 – Jajce, 1968), vjerojatno najsnažnijom ličnošću među bosanskim franjevcima u Dvadesetom stoljeću i jednom od najvećih među njima uopće.

Plečnikov i Markušićev put ukrstili su se negdje između dvaju svjetskih ratova. Na bazi nekadašnje prisutnosti bosanskih franjevaca, još iz otomanskih vremena, u prekosavskim i prekodunavskim krajevima, njima je na upravljanje 1926. dodijeljena tada još velika i brojna katolička župa u Beogradu. Tamo su od samoga početka djelovali vrlo ugledni i obrazovani franjevci. Jedan od njih, fra Arkanđeo Grgić, nagovorio je Plečnika, tada već čuvenoga arhitekta, da načini plan za župnu crkvu sv. Ante. U to vrijeme Markušić je bio provincijal Bosne Srebrene, i njegova je riječ bila presudna kod prihvaćanja Plečnikova plana, čime se suprotstavio dominantnim konzervativnim shvaćanjima crkvene arhitekture i umjetnosti. Na takve prigovore odgovarao je s otresitom samosviješću emancipirana intelektualca i esteta: “Previše smo se bili naučili, da žlica mora biti drvena, a nož – šklopac.”

Plečnikova beogradska crkva odmah je pobudila vrlo žive stručne diskusije i polemike, jer je bila djelo jednoga snažnog autora, u isti mah duboko prožetoga sakralnom inspiracijom ali i moderno slobodnoga u baratanju formama. Ipak, najbolji i najkompetentniji tumači prepoznali su u njoj novu i trajnu vrijednost, a sam Markušić je u jednom pismu Plečniku 1933. to pregnantno izrazio: “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva.”

Od 1931. do 1939. Markušić je službovao kao gvardijan beogradskoga samostana, te je mnogo radio na dovršavanju Plečnikove crkve prema njegovom detaljnom planu. U tim godinama začelo se i potpuno produbilo jedno neobično snažno duhovno prijateljstvo, zasnovano na rijetkoj srodnosti shvaćanja ljudskih vrijednosti, umjetnosti, vjere… Iza dvojice prijatelja ostala je bogata korespondencija, nekoliko stotina pisama iz skoro tridesetogodišnjega razdoblja. Nitko ih do danas nije studiozno proučio, a kamoli priredio za eventualno objavljivanje. O njima je, koliko znam, kod nas jedini javno referirao profesor fra Vitomir Slugić na simpoziju o Markušiću u Jajcu 1980.

U tim pismima dvojica prijatelja razmjenjuju meditacije o arhitekturi i umjetnosti, o odnosu sakralnoga i estetskoga, pri čemu se relacija uspostavlja kao istinski dijaloška, produbljujuća. Još uvijek leži neprocijenjena ogromna količina izvornih skica, crteža i planova, koje je Plečnik slao Markušiću, i koji su većinom čisti unikati. Veoma je zanimljiva i razvojna linija Plečnikova odnosa spram Markušića, koja dolazi i do ovakvih izraza potpune odanosti: “Nikoga ne cijenim toliko koliko Vas. Vi ste meni uzor.” (1954)

Ima nečega usudnoga u činjenici da Plečniku nije uspjelo nikad ništa graditi u Bosni, i pored dugotrajnih i ozbiljnih planova. Već 1933. Markušić mu povodom  beogradske crkve piše: “Žalimo samo to, što ova crkva nije u središtu naše provincije, jer ona jest naš ponos, ali je daleko od ‘fratarskog naroda’ Bosne, da ljepotama njene forme pridodamo naročite svoje čari i osjećaje. Žao mi je i za Vas, što nam bliže niste, da Vas prisvojimo.”

Prije nego što će konačno prihvatiti da radi nacrt crkve u Sarajevu, Plečnik je iskazivao ustezanje toliko karakteristično za prosvijetljenoga znalca i umjetnika: boji se, govorio je, raditi u Bosni, u kojoj je muslimanska arhitektura ostavila toliko velikih djela! A kada se prelomio, napravio je veličanstven nacrt za “katedralu Vrhbosne”, s ambicijom da to bude “nova Aja Sofija”. Nacrt, nažalost, u Sarajevu nije prihvaćen, kao ni drugi, manji, za crkvu Marije Anđeoske na Kovačićima. Zašto, s kakvom argumentacijom, u kakvim okolnostima, tko je spriječio mogućnost da Sarajevo danas ima Plečnikovu crkvu – ostaje duboko zakopano u arhivima mjerodavnih crkvenih institucija.

Tek, kao bizarnost kojoj je teško pridati makar i samo simboličnu vrijednost, stoji podatak da na starom katoličkom groblju u Varešu minijaturna kapelica, što ju je po neprovjerenim legendama crtao Ivan Meštrović, ima tornjić malen kao igračka, koji se pripisuje Plečniku!

Jedino njegovo “djelo” u cijeloj Bosni.

Krug oko kvadrata

Prvi i jedini put pao sam s motora negdje na opatijskom Križišću 1987. godine. Bilo je prošlo pola noći, a ja sam bio najgori suvozač kojeg je Miljenko mogao zamisliti. Bio je to neki Tomos, ape-enac, što već, a ja sam se cijelim usponom od pošte do Križišća nespretno ljuljao. Dok se nisam srušio i nažalost povukao za sobom svog kolegu koji se u dobroj vjeri ponudio da me prebaci do Vrutki. A mogao sam i pješke, kao i svake večeri koju sam proveo u Mariju.

Mario, kakva je to meka bila u drugoj polovici osamdesetih i početkom devedesetih. Kafić s patinom koji je radio u dvije smjene: jutarnjoj, za sve koji imaju nekog posla na merkatu, i večernjoj, za sve koji nemaju nikakvog posla na merkatu. Do Marija koji se zavukao između pošte i pekare dolazio sam prije jedanaest uvečer, a ispred ulaza se razlijevao miris svježih peciva iz Radnika. Pred vratima bi bilo mnoštvo ljudi, pretežno u dvadesetim i tridesetim godinama koji su formirali privremene grupe za olajavanje onih koji nisu prisutni.

– Si ča?

– Ši san.

Nisu to bili neki mudri razgovori, već prije rekapitulacija dana i prošle noći. Uska terasica, jer velika je došla tek kasnije, sredinom devedestih, predstavljala je za nas facebook onog vremena. Ne da nismo imali mobitele, nego mnogi nisu imali ni fiksnih telefona. No, uz terasu Marija nam nije ni trebalo. Ovdje su se razmjenjivale sve važnosti uz bocu Favorita, bevandu, bambus, whiskey-colu ili vodku s juiceom, što su bila pića naše mladosti.

Pred Marijom se znao pojaviti i Mirko Zrinščak nakon što je 1987. okončao studij slikarstva na Accademiji di belle Arti u Veneciji u klasi profesora Emilia Vedove. U Veneciju će se kasnije vratiti da bi predstavljao Hrvatsku na Biennalu, ali za našu je priču važnije da je Mario bio jedino mjesto gdje se Zrineta moglo vidjeti u javnosti jer se ovaj osobeni umjetnik u drvu po povratku iz Venecije odmetnuo u pustinjake i živio povučeno u šumama Učke.

–  Otkud ti Zrine – znao sam ga pitati dok je stajao na sredini ulice, posve po strani grozda ljudi koji su se naslanjali na ulaz u caffe bar.

– Rekli su mi da sam asocijalan pa sam se došao malo družiti s ljudima – odgovorio bi dobri Mirko Zrinščak i nastavio mirno šutjeti s pogledom na svjetinu kojoj se do kraja večeri ne bi približio.

Uglavnom, pojavljivanje u Mariju bilo je važno za socijalizaciju viđenijih mladih Opatijaca koji su željeli razmjenjivati neke produhovljene ideje ili jednostavno probuditi muške i ženske hormone. Svi su bez iznimke nježno grlili svoje čaše i razmišljali ima li smisla probijati se u grotlo kafića. Gužva je svake večeri bila konstantna, a kroz uska vrata stalno su se u oba pravca naguravali mladići i djevojke.

– Tri točene, dva u tri bevandu i dva jacka – glasila bi narudžba koju bi najčešće brzo ispunila vlasnikova kćer koja će se godinama kasnije udati za slavnog francuskog kuhara.

Važna pozicija u lokalu bila su ulazna vrata koja su s povišenom skalinom pružala dobar pogled na sve goste. Trebalo je velikom brzinom skenirati situaciju jer bi rijeka ljudi brzo gurnula znatiželjnika s privremenog trona. Oni najuporniji zalijepili bi se za stari drveni šank kojim su dominirale jutene vreće sirove kave “cafe do Brasil”. Sa šanka se pružao dobar pogled na veliki televizor težak vjerojatno pola tone koji je visio na lancima, a s kojega su dopirale pokretne slike ranih videospotova. Mario je među prvima imao neprekidan video program i pogled na rani MTV su svi cijenili.

Gužvu nije cijenio nitko, a najmanje oni koji su se desetak minuta probijali do jedinog, malog wc-a posve lijevo od ulaza. Desno od ulaza bio je najvažniji dio lokala – nekoliko separea sa stolovima, dio šanka sa staklenom vitrinom punom sendviča i posve u dnu ostalo je malo prostora za kraljevsko prijestolje u obliku pivskih bačvi. Bačve su bile neugodne za sjedenje, prvenstveno zbog žuljevitog čepa u sredini, ali su ipak bile prestižna pozicija u lokalu. Ovdje je na rubu šanka često stajao i sam vlasnik, Mario Kinkela. A pored njega, stalni gosti – mahom liburnijski rockeri. Pamtim Mrleta i Prlju iz vremena u kojem se Let 2 pretvarao u Let 3, pamtim sve postave Cacadou Looka što uključuje sestre Simić, sestre Vrančić, Suzi, Giove i Alenku, a sumnjam i da su se svi članovi Fita svojevremeno zavarili za bačve. Svi su oni mirno pijuckali i pomalo ćakulali s Marijom koji je budno pratio što se događa u kafiću. Njegova žena bila je pak zadužena za snack. A snack je bio vrhunski – nizovi svježih tartina (danas bi rekli tramezzina) od kojih sam posebno volio one sa škampima i gljivama, mada nisu loši bili ni oni sa špinatom. Činilo bi se ponekad da ih mogu pojesti sve, ali si taj luksuz nisam nikada priuštio. Koliko mi je poznato, samo je Bole, legandarni izbacivač u Mildeu, uspio zakupiti sve tartine za šankom i uredno ih počistiti tijekom večeri.

– More jedna tartina z škampi?

– Ne more. Se je prodano.

Bole, div od dobrih dva metra s pripadajućom kubikažom, samo bi razjapio usta što je prizor nalik otvaranju pramca trajekta Liburnija i ubacio u ždrijelo tartinu. Pa tako unedogled,  halapljivo bi trpao u sebe do kraja večeri.

Još bolji od tartina bili su nadaleko čuveni “kvadrati”. Kvadrati “kod Marija” bili su zapravo nalik na običan topli tost sa šunkom i sirom, ali posebnost im je davao osebujan preljev čiju je recepturu Marijeva žena brižnu skrivala. Bilo je tu sigurno majoneze i origana, ali i nekih tajnih sastojaka.

Dvadeset godina kasnije, kada smo u dugoj zimskoj večeri s obitelji Kinkela pretresali sjećanja na prijelaz iz osamdesetih u devedesete, pokušao sam dobiti recept za preljev, ali nisam uspio. Možda i jesam, ali do jutra mi je ispario.

Caffe bar Mario proživio je pored opatijske Pošte lijepih tridesetak godina, od sredine sedamdesetih do kraja 2006., ali je punu zrelost i zvjezdane dane dočekao negdje 1987. Uspon je počeo slučajno, zatvaranjem nedalekog kafića Mimoza u koji su nakon proba u podrumu Kluba 48 zalazili lokalni rockeri. Kako su nakon probe grla suha, valjalo je napojiti sve te pjevače. A gdje se okupe muževni Prlja iz Leta 3, dugokosi Bajo iz Fita i neodoljiva Nina iz Cacadou Looka nije potreban nikakav drugi mamac. Rijeke mladih Riječana i mnoštvo domicilnih Opatijaca tvorile su šareno društvo koje je dočekivalo jutra na cesti između zgrade pošte i pekare.

Tako su se osamdesetih smjenjivale večeri uz nebrojene krugove kroz Mario do kvadrata i natrag. A jedna od tih večeri završila je i mojim padom s motora. Dobro da je na tome stalo, jer kakav sam sve nakraman izlazio pred pekaru, dobro da se nisam otkotrljao sve dolje do Tik taka na glavnoj i vazda prometnoj glavnoj opatijskoj ulici Maršala Tita.

Devedeset i prve, treba li spominjati, Mario je ostao bez svoje “treće smjene”. Neki su otišli na ratište u Liku, drugi put Amsterdama, ali svima je u sjećanju ostao Mario i krugovi oko njegovih slasnih kvadrata.

Čuvena je i često citirana ona Pasternakova zgodna dosjetka o zadaći pjesnika: da učini da stvari koje su stare i poznate djeluju novo i nepoznato, a da za ove nove i nepoznate učini da djeluju – staro i poznato. To, naravno, nije lako, ali je lakše pjesniku, nego naučniku. Makar je knjiga Snježane Kordić Jezik i nacionalizam nesumnjivo naučna knjiga, u načinu na koji ona djeluje na čitaoca ima nečeg – pjesničkog. Naša priča o nacionalizmu (nacionalizmima) i jeziku, priča o tome kako je ono što običan svijet zove politika isti jezik proglasilo nekolicinom (skoro mnoštvom) različitih, što je namjera koja je u Top listi nadrealista, recimo, ismijana još prije dvadeset godina, svima je poznata, ali nikad nije bila tako temeljito ispričana kao u knjizi Snježane Kordić.

Ova ovdje sitnica možda može biti mala fusnota u toj priči. Ima valjda i desetak godina kako sam na poklon dobio knjigu Philipa Rotha Sabbathov teatar (Celeber, Zagreb, 1998; urednik: Ivo Caput, sa engleskog preveo: Dario Borković). Dobio sam je od kolegice s fakulteta koja je znala da volim Rothove knjige; čini mi se da sam joj nekoliko dana ranije oduševljeno pričao o njegovom kratkom romanu Ghost Writer. Pročitao sam onomad Sabbathov teatar i knjiga mi je baš sjela. Prevodilac je uspio uhvatiti Rothovu maničnu dikciju. Kad neki pisac ima povelik opus, i kad si neke njegove knjige čitao u originalu, a neke u prevodu, onda lako uspijevaš prepoznati  – a to bi mogla biti tema za poseban zapis – kako neki prevodioci znaju, a neki ne znaju uhvatiti ritam određenog pisca. (Je li vam se desilo da ste čitali nekoliko knjiga istog pisca, a sve su vam se, osim jedne, svidjele? Možda nije do knjiga, možda je do prevoda. Baš tu je možda preveo neko ko je promašio ritam.) Dario Borković je, dakle, uhvatio ritam Rothove proze.

Sabbathov teatar je originalno objavljen 1995. godine. Roman je dobio Nacionalnu američku nagradu za književnost, a James Wood ga je, recimo, proglasio najboljim Rothovim romanom dotad (što nije mali kompliment, jer je Sabbathov teatar dvadeset drugi po redu roman ovog pisca). Roman je obiman (Celeberovo izdanje ima skoro 350 stranica većeg formata), pa se može reći da je prilično brzo preveden. Jedan od razloga za promptan interes hrvatskog izdavača za roman, uz Rothovu reputaciju, naravno, vjerovatno je bila i činjenica da je jedna od glavnih protagonistkinja romana – Hrvatica. Roman je zapravo priča o Mickeyu Sabathu, junaku koji je uvjerljiva i životna verzija onog književnog tipa o kakvom često, ali uvijek u nekoj teoretskoj i beskrvnoj varijanti, piše Milan Kundera, tipa kojem je smisao života, početak i kraj svega – seks. Najrazuzdanija njegova ljubavnica, ona s kojom je bio trinaest godina, sve do njene smrti je Hrvatica – Drenka Balich, crnomanjasta, Talijnski slična Hrvatica s dalmatinske obale (…) čvrsto građena žena na provokativnoj granici pretilosti.

Rado bih ovdje nastavio pisati o Rothu i o Sabbathovom teatru, ali ovo nije klasični književni esej ili književnokritički tekst. Ovdje je dovoljno reći da već na samom početku romana čitalac saznaje za Drenkinu smrt (ona će zapravo i biti povod Sabbathove životne rekapitulacije), a pred kraj romana Sabbath saznaje da je njegova ljubavnica pisala dnevnik. Iznenađen je. Ovako je to opisano u Celeberovom izdanju (u prevodu Darija Borkovića), na stranici 339:

Nikad mu nije palo na pamet da Drenka sve zapisuje. Na engleskom ili hrvatskom?

Ovih sam dana, onako usput, prelistavao originalno (američko) izdanje ovog Rothovog romana (Sabbath’s Theater, Houghton Mifflin, Boston, 1995.) pa mi se, na posljednjim stranicama romana pogled zalijepi na isto to mjesto (stranica 446):

It had never occurred to him that Drenka was writing everything down. In English or in Serbo-Croatian?

Nije čak nužno ni znati engleski da bi se odgonetnulo da se Sabbath pita je li Drenka svoj dnevnik pisala na engleskom ili srpsko-hrvatskom, a ne (samo) hrvatskom, kako stoji u prevodu Darija Borkovića.

Ja, naravno, ne mogu znati šta je uzrok ove greške. Možda se radi o prevodilačkoj autocenzuri? A možda odgovornost i nije na prevodiocu. Možda je srpsko-hrvatski u hrvatski pretvorio lektor ili urednik?

Za činjenicu da je Drenka pisala dnevnik, Sabbath doznaje na groblju. U ovom kontekstu to je zgodan detalj. Nacionalisti nisu željeli samo ubiti jedan jezik, željeli su mu sahraniti i ime. Ispostavlja se da nisu uspjeli. Zahvaljujući, između ostalih i Snježani Kordić, duh jednog jezika se, evo, kao u Ženskom Lazaru Sylvije Plath, iz pepela diže crvene kose.

Predgovor albumu “Genij”, 2008.

Dvije stvari treba znati o Ivici Bednjancu.

Prva je kako ponekad ljudima kažem kako crtam stripove za “Modru lastu” pa onda gledam kako im se oči zakrijese od uspomena. I neizostavno iduće pitanje uvijek bude: “Ma, je l’ crta tamo još onaj Lastan … Onaj, onaj … Striček Ivica?” Na što ja odgovorim “Bednjanec? Da, crta”, i gledam ih kako se vesele što su bar neke stvari u životu onako lijepe kakve su oduvijek bile.

Druga stvar koju treba znati o Ivici Bednjancu jest kako ga povijest i kritika nevjerojatno često i rado zaobilaze. Kad se priča o hrvatskom stripu svojedobno dijelila na “generacije”, Bednjanec nije uvršten ni u jednu; kad se pravila velika retrospektiva hrvatskog strip-crteža u Rijeci, Bednjanec je i opet preskočen! Gotovo se stječe dojam da postoje dvije povijesti hrvatskog stripa: neka službena i uz nju Ivica Bednjanec, povijest za sebe.

A, bogibogme, tko je ako ne Ivica Bednjanec nacrtao stripova za cijelu jednu povijest? U više od pola stoljeća, koliko je prošlo od njegovog prvog stripa, Bednjanec je iscrtao tisuće listova papira, napisao stotine priča. I nije se zaustavio na jednom žanru ili jednom stilu: u godinama kad je crtao punom parom istovremeno se bavio poviješću, satirom, gegovima svake vrste i stripovima za veliku i malu djecu.

Na određeni način može se reći kako je Bednjanec izmislio suvremeni hrvatski strip za mlade – i u njegovoj dramskoj inačici kroz “Osmoškolce” i u humorističkoj kroz “Genija” – a to će reći strip koji se događa u prepoznatljivom vremenu i na prepoznatljivim lokacijama. Kronološki, možda je koji takav strip objavljen i prije nego što je Bednjanec postao redoviti suradnik “Modre laste” crtajući po stranicu tjedno (plus ilustracije i strip-pasice!) tijekom cijele školske godine, ali razlika tih stripova i Bednjančevih je u tome što su oni trajali kratko, dok je Bednjanec, kad se primio posla, na njemu ustrajao desetljećima.

Što me dovodi do treće stvari koje treba znati o Ivici Bednjancu, onoga čega ni sam nisam bio svjestan dok nisam počeo razmišljati o ovom uvodniku: Bednjanec je klasik hrvatskog stripa.

Kako definiramo klasika? Kvalitetom, naravno, a ta je kod Bednjanca neosporna. Otpornošću na protok vremena? I tu se njegov rad pokazao nehrđajućim. No, za status stripovskog klasika potrebna su i ona gore navedena desetljeća, potrebni su likovi koji žive iz epizode u epizodu, iz godine u godinu, uz koje odrastaju i na kojima se jeziku stripa uče naraštaji i naraštaji klinaca … Svaka velika stripovska nacija ima niz takvih autora od čijih je serijala sagradila tradiciju i identitet. Hrvatska ima velikih crtačkih imena, ali kad zađemo u labirint novinskog papira izaći ćemo samo s jednim čovjekom koji je izniman autorski (kako crtački tako i scenaristički) opus stvorio onako kako to publika voli – na serijalima.

Iz te treće Bednjančeve osobine proizlaze i one prve dvije: čitateljska ljubav (jer djeci ne možeš podvaliti loš strip) i kritičarsko zanemarivanje (jer kritičaru ništa ne pada teže nego voljeti ono što svi vole), izlazi slatko-gorka sudbina možda najproduktivnijeg hrvatskog stripaša.

Na stranicama koje slijede naći ćete – tek po prvi put, nepravde li, u albumu – pregršt epizoda “Genija”, po neku iz svakog desetljeća rada stričeka Ivice. Prepoznat ćete u njima ruku klasika, vidjet ćete kako nisu ostarjele i kako su još uvijek onako dobre kakve su oduvijek bile.

U slobodi cinika

Ljeto je 2001, kasno popodne, večer skoro, sjedimo ispred Meeting Pointa, čekamo kombi, koji će nas voziti nekamo. Gužva je nakratko minula, gosti drijemaju po hotelskim sobama, publika se razišla kućama. Festival je načas zastao između popodnevnih i večernjih projekcija.

Kako se na bosanskom zove ova ptica? – pita me nakon što smo dugo šutjeli, pa pokazuje prstom pokraj stola.

Vrabac – kažem mu.

Vra-ba-ccc – on pažljivo, i neobično tačno ponovi.

I onda imenuje vrapca na farsiju. (Ali ja sam, na žalost, vrapčevo perzijsko ime istoga trena zaboravio.)

Zadovoljno mi se nasmiješio, i pogledao me u oči, kao da smo u toj stvari nas dvojica saučesnici.

Zatim smo šutjeli, zatim je stigao i taj kombi. (Ne sjećam se kamo nas je vozio.)

II

Iako o ljudima s kojima samo šutimo, ili ih slušamo dok pripovijedaju o nečemu što im je važno (a slušao sam ga tih dana, u više prilika, kako pripovijeda o filmu; zašto i kako snima filmove), ne bismo trebali donositi ovu vrstu zaključaka, ja nisam sreo tako blagih i dobronamjernih ljudi kakav je Jafar Panahi. Možda čovjeka zavara drugi mentalitet, ta beskrajna i bespomoćna uljudnost Istoka, možda je stvar u kulturnim, jezičnim, pa i političkim razlikama, možda je sve to tako, kažem, i možda priču o vrapcu, običnu i s puno šutnje, ne bih ni spominjao, kao ni svoj dojam o njemu, zasnovan na poznanstvu, koje se i ne može nazvati poznanstvom, jer je kraće od haikua i od najkraćega kratkog filma, da njegovo pismo, upućeno svijetu, i onima čija je sloboda tolika i takva da im je dano da na svijet gledaju kroz objektiv filmske kamere, nije toliko blisko dojmu koji je na mene ostavio sarajevskog kasnog popodneva, i svih tih festivalskih dana, dok je, ne mareći za cinizam publike i cinizam cjelcjelcatog čovječanstva, govorio što njemu znači film. (mj)

——————————-

——————————–

———————————

Otvoreno pismo Jafara Panahija Berlinskom festivalu, filmskim radnicima i publici svijeta

(na farsiju i u bosanskom prijevodu s engleskog Ajle Terzić)

Svijet filmskog stvaraoca je obilježen međusobnom igrom zbilje i snova. Filmski stvaralac koristi zbilju kao svoju inspiraciju, oslikava je bojama vlastite imaginacije i stvara film koji je rezultat projekcije njegovih nadanja i snova.

Zbilja je takva da mi je u proteklih pet godina bilo onemogućeno da stvaram filmove, a sada sam i zvanično osuđen na to da budem lišen tog prava na još dvadeset godina. Ali ja znam da ću u svojoj imaginaciji nastaviti da svoje snove pretvaram u filmove. Kao filmski stvaralac koji je socijalno osviješten priznajem da neću biti u prilici da portretišem svakodnevne probleme i brige mog naroda, ali neću samome sebi uskratiti da sanjam o tome kako će za dvadeset godina svi ti problemi nestati a ja ću potom, kada opet budem imao priliku, praviti filmove o miru i prosperitetu u svojoj zemlji.

Zbilja je takva da su me lišili mogućnosti mišljenja i pisanja u idućih dvadeset godina, ali me ne mogu spriječiti da maštam o tome kako će za dvadeset godina inkviziciju i zastrašivanje zamijeniti sloboda i slobodno razmišljanje.

Lišili su me toga da svijet vidim dvadeset godina. Kada budem na slobodi, nadam se da ću biti u prilici da putujem svijetom u kojem ne postoje geografske, etničke i ideološke barijere, svijetom u kojem ljudi žive zajedno u slobodi i miru bez obzira na svoja uvjerenja i stavove.

Osudili su me na dvadeset godina tišine. No ja u svojim snovima gorim od želje za vremenom kada ćemo se međusobno tolerisati, poštovati tuđa mišljenja i živjeti jedni za druge.

Konačno, stvarnost moje osude jeste da u zatvoru moram da provedem šest godina. Tih ću narednih šest godina živjeti u nadi da će moji snovi postati stvarnosti. Želja mi je da moje kolege filmski stvaraoci u svakom dijelu svijeta naprave tako sjajne filmove da kad izađem iz zatvora budem inspirisan da nastavim živjeti u svijetu o kojem su oni sanjali u svojim filmovima.

Od sada, pa sve dok ne prođe šest godina, prisiljen sam da budem nijem. Prisiljen sam da ne vidim, prisiljen sam da ne mislim, prisiljen sam da ne pravim filmove.

Prepuštam se stvarnosti zindana i njegovih čuvara. Iščekujem manifestacije svojih snova u vašim filmovima, nadajući se da ću u njima naći ono čega sam lišen.