(priča)

Poslije nesretnoga mladića ostao je samo tanušan, uzak tefter. Na njemu je kaligraf­ski pisalo Fra Dominik Lovrenović – Stihovi. Baštinik papi­ra i uspomena došao je do njega dugo nakon što se je fra Dominikova sudbina ispunila, one noći pod starim jajačkim krovom kada mu se amidža otvorio i pre­dao priče i papire. (E, moj Jablanoviću, beli si Jablanović! Dobro pamtiš, pa, evo pamti i za mene!) Stihovi bili su potpuno prazni i suhi, srednjoškolska ljubavna liri­ka na ah i oh, bez ijedne greške i bez ijednoga živa mjesta. Ni nalik na fra Dominikovu sudbinu.

Nakon ređenja, fra Dominik i fra Miroslav našli su se zajedno u samostanu na Petrićevcu kod Ba­nje Luke. I odmah zaboravili jedan na drugoga. Fra Miroslav se predao uzbuđenju vremena i događaja, a fra Dominik, zasanjan i zatrav­ljen, sve pažljivije i sa sve većom jezom osluškivao trnce i drhtaje koji su nailazili iz nepoznatih prostora nutrine. Rat gotovo da ga nije ni doticao: gledao je a nije vi­dio, slušao je a nije čuo.

Sa zimom i sa snijegom još više je ušao u se, još više se izmaknuo svijetu. Drugi su ga ostavili na miru, odjedanput svi zabavljeni nekim većim brigama i prečim po­slovima. Samo je fra Miroslav kat­kad znao zapeti za njega, s nekim nerazumljivim zahtjevima i prijed­lozima. Ali, sve kao šaleći se i žureći, usput… S tim čovjekom Dominiku je i inače bilo teško. Znali su se odmalena, odrasli su zajedno, ali ga se oduvijek bojao: lakoće s kojom je izgovarao teške i strašne riječi, nečiste čulnosti što se prosto presipala s njegovih mesnatih, izvraćenih usana, nikad suhih…

Za vrijeme zajedničkih objeda, sve kraćih i sve uzrujanijih, vidio je da se gvardijan sve češće prepire s fra Miroslavom, oštro a ispod glasa, a da ostali fratri s njime više i ne govore bez velike potre­be. No sve je to prolazilo kraj nje­ga kao tuđe…

Sve do onoga jutra.

Iza sna su ga, odjednom, trgnu­le psovke, strašna vika, tutanj koraka, mislio je da se kuća prolama. Čuo je gvardijanove teške kletve i fra Miroslavljeve psovke, i još se nije bio ni pribrao, kad je ovaj grunuo u njegovu sobu. Mahao je rukama, vikao, na licu mu je bio čas smijeh, čas neki opaki sijev, požurivao ga – da se oblači, da se spremi, da se konačno nađe je­dan pravi… Bio je bez habita, u ci­vilu, u čizmama, za pojasom mu je virila drška revolvera, iznad Dominikove glave mlatarao je golemim nožem i počeo mu ga gurati u ruku.

Dominik je tada doživio napad i slom od kojega se oporaviti neće nikada, a fra Miroslav otišao u svoj krvavi pohod. Za tri dana već u Sarajevu fra Anđeo, provincijal bosan­ski, hitnim dekretom zabranio mu je povratak u bilo koji samostan i pokrenuo njegovo izopćenje iz Reda. Iz Bosne ga je nestalo i u njoj više nikada nije viđen. Fra Dominik je legao u postelju, dani­ma je njegovo stanje ličilo na ago­niju, a kada se kako-tako opora­vio, fratri su shvatili da od njega nema ništa. Izgledao je kao straši­lo, gotovo da je prestao govoriti, samo je povremeno nešto izmumljavao. Bio je miran i pitom, samo se strašno uznemirivao na svaku buku, galamu, glasan smi­jeh. Opremili su ga kući, u Jajce, nesretnoj materi na brigu i njegu.

Tako su mu, s mirom, prošli za­dnji dani rata. Mati je bdjela nad njime, crkva je bila odmah tu, preko puta, moglo se je do nje i kroz bašču ako baš treba, sve je bilo mirno, tiho, svoje.

Ali, nakon oslobođenja grad je naglo i opasno oživio. Ispunio se novim ljudima, novim riječima, novim zvukovima. Sa svih strana odzvanjali su pozivi, pojačani ulič­nim razglasom, objašnjenja, naređenja, pa gromoglasne neke pjesme i svirka.. Na igrankama, u kavanama, na ulici pojavljivali su se oficiri – mladi, utegnuti, s pištoljima o pasu. Svijet je bio njihov, oni su driješili i vezivali.

Dominik je venuo u kući, u sobi, iza zatvorena prozora. Mati ga je pazila k’o što se pazi kućno cvijeće, bosiljak! Prošli su prvi dani oslobođenja. Prošla cika, pucnjava, život se počeo smirivati, pa se mati ponadala da bi dite moglo izaći iz kuće, među ljude, bar do crkve i natrag.

I, eto toga Dominikova dana!

Izlazi s materom iz crkve, s nedjeljne mise, hodaju polako, osje­ća blagu prazninu i vrtoglavicu, ta­nak i visok, u tamnome habitu, čini mu se da mu je glava visoko iznad zemlje, čak iznad tijela, kao da odozgor odnekud gleda na sve, i na sebe sama. A onda najedanput u taj mir, u tu lijepu spo­rost provali neobuzdani čopor dječurlije, sjuriše se iz pokrajnjega sokaka, ugledaše fra Dominika onako nestvarnoga i ranjivoga, i nepogrešivo okrenuše na njega svu urnebesnu rugalačku energiju, skačući oko njega, urlajući, dižući prašinu. Dominik poče uzmicati, zatvarati oči rukama, podlakticama, čas jednom, čas drugom, ali na koju god stranu da krene, krug se zatvori, a vika pojača. Izbezu­mljen, on poče grabiti kamenje s puta i bacati spram djece. Pogodi slučajno jedno u butinu, ono se poče derati i plakati. Ostala malo ušutješe i ustuknuše, fra Dominik krenu izvan toga prokletoga kru­ga, majka sva usplahirena za njim. Odjedanput prolomi se strahovita zapovijed:

– Stoj! Ne mrdaj! Pucat ću!

Dominik se okrenu: na deset koraka pred njim stoji golem oficir u visokim čizmama s revolverom u ruci, koji nastavlja vikati:

– Bagro popovska i ustaška, pa zar na djecu…

Taj revolver i te čizme ispuniše Dominika nekom neizdrživom bolju. Sav se napregnu i zategnu, i zamahnu rukom u kojoj je još bio kamen veličine šake. No, taj se za­mah još čestito ni ne rodi, kad prasnuše pucnji – jedan, pa dru­gi, pa još jedan za njima. Fra Do­minik se skupi po prašini, na putu pred crkvom, mati po njemu rida­jući, svijet se razbježa, a i ona dje­čurlija se nekuda rasuše. Oficir vrati revolver na mjesto, popogleda okolo, i ode službenim korakom, pisati izvještaj.

(1995)

(fakti I)

Fra Dominik (Viktor) Lovrenović (Jajce, 1913 – Jajce, 1950). Službu je započeo kao mladi kapelan 1938. u franjevačkom samostanu na Petrićevcu kraj Banje Luke, a život je završio ustrijeljen nasred ulice u svomu Jajcu 1950. Između ta dva datuma stao je jedan kratak život, obilježen strašnim pečatom. Na Petrićevcu fra Dominik je služio zajedno sa svojim sugrađaninom i vršnjakom, fra Tomislavom Filipovićem; tamo su bili zajedno i u veljači 1942, onda kada je fra Tomislava pokrenula mračna kainovska krv, i on se otisnuo u krvave pohode s ustašama po nekim srpskim selima u banjalučkom i prijedorskom kraju. Na svoje sam uši slušao od jajačkih tetaka i rodica tu priču. Filipović se vraćao sve žešći, zakrvavljenih očiju, i stalno napastovao fra Dominika: moraš s nama… Jednom mu je, tako, nazor pokušao ugurati u ruku golem krvav nož. Dominik se počeo tresti, pao na pod, pjena mu je udarila na usta, i – nikad se više nije oporavio. Njegov mračni drug, izbačen iz Bosne Srebrene i iz Reda, otišao je dalje u svoju zločinačku slavu, a fra Dominika je padavica sve više mučila i strašno izobličavala. Oslobođen od aktivne službe, boravio je kod majke u Varošu, starome srednjovjekovnom jajačkom podgrađu. Poslije rata pokušali su s liječenjem u Vrapču, ali nije bilo pomoći. Jednoga dana 1950. išao je s majkom Mandom iz crkve. Onako visok i mršav, kao prikaza u habitu, izgubljena pogleda, izazvao je zločestu maštu ulične dječurlije, koja ga je počela gađati kamenjem. Sagnuo se da dohvati nešto čime bi uzvratio. U tom trenutku naišao je mlad oficir Titove pobjedničke vojske, “neki musliman Šabić iz Ključa”. Repetirao je svoj pištolj i ubio fra Dominika na mjestu. Nije bilo nikakve istrage ni suđenja – majka i sva rodbina oprostili su ubojici.

Kroza sve obiteljske brodolome, ondašnje i skorašnje, preživjelo je nekoliko listića bilježnice u koju je fra Dominik zapisivao svoje stihove, a sačuvana je jedna njegova fotografija iz mladih dana: dječak na prijelazu u adolescenciju, krupne oči pune nekakve nejasne panike, guste i duge obrve, široke, lijepo srezane usne. Stihovi naivni, diletantski, bez vrijednosti, ali, kad se malo bolje zagledaš, kroz njih se stalno provlači motiv nekakvog neizrecivog straha: Ja se bojim / Tamnih sjena, / Što se kriju / Ispred zjena. // Kad u noći / Gdjegod stojim, / Sve me straši, / Sve se bojim. / Jer predamnom lete / Neke čudne, tamne / Silhuete. // I poput srne / Kroz poljane ravne / Sve ih više grne.

(fakti II)

U leksikonu Tko je tko u NDH (Zagreb 1997) nalazimo nekoliko sistematiziranih podataka o Tomislavu Filipoviću – Miroslavu Majstoroviću. Rođen u Jajcu 4. VI 1915, pogubljen u Zagrebu 1945. Gimnaziju završio kod franjevaca u Visokom. U fra­njevački novicijat stupio u lipnju 1932. u Livnu i tom prigodom dobio ime fra Tomi­slav, pod kojim je poznat do srpnja 1942. Nakon završena novicijata položio prve zav­jete 30. VI 1933; nastavio gimnaziju i nakon velike mature započeo studij filozofi­je i teologije u Sarajevu. Za svećenika za­ređen u rujnu 1939. Posljednju godinu stu­dija 1939/40. proveo je u Kraljevoj Sutjesci, a sredinom 1940. došao za kapelana na Petrićevac kraj Banje Luke. Povezuje se s Viktorom Gutićem i pristupa ustaškom pokretu. Nakon proglašenja NDH počeo je djelovati kao samozvani vojni kapelan, bez dopuštenja svog provincijala i banjalučkog biskupa. Zbog neposluha i svojevoljne veze s ustašama napisan mu je premještajni dekret u siječnju 1942, da ide u Ramu, na što se on oglušuje. Kao dušobrižnik 2. poglavnikove tjelesne bojne sudjelovao u napadu na sela Drakulić, Motike i Šargovac i zločinu nad pravoslavnim stanov­ništvom u veljači 1942. Koncem veljače odlazi u Zagreb, završava u istražnom zat­voru zbog tih zločina 2. poglavnikove tjelesne bojne. Nakon puštanja Vjekoslav Luburić ga u lipnju1942. šalje u Jasenovac za jednog od zapovjednika logora, gdje se predstavlja prezimenom Majstorović. U međuvremenu ga je papinski legat Giuseppe Marcone suspendirao i upućen je zahtjev Upravi Reda i Svetoj Stolici za njegovo isključenje. Zahtjev je usvojen te je Filipović isključen iz fra­njevačkog reda 10. VII 1942, kada gubi i pravo na ime fra Tomislav. Koncem listopa­da 1942. premješten je iz Jasenovca u Staru Gradišku za zapovjednika logora i tamo ostaje do sredine ožujka 1943. U tim su logorima ubijeni deseci tisuća ljudi; prema raznim izvorima smatra ga se izravnim sudionikom u tim zločinima. U ožujku 1943. upućen u Mostar, u činu satnika pod prezimenom Karlović, za operativnog po­bočnika pukovniku Franji Šimiću. U prosincu 1943. vraća se u Zagreb na raspolaganje zapovjedništvu Ustaške obrane. U travnju 1944. dobiva čin ustaškog bojnika i odlazi u Liku za pobočnika zapovjednika 4. ustaškog zdruga. U rujnu 1944. premješten je za zapovjednika Kozarskog područja, gdje osta­je do početka 1945. kada je zadužen za vođenje izvještajne službe u istočnoj Bosni. Početkom svibnja 1945. povlači se u Austri­ju i predaje Britancima koji ga odmah izručuju jugoslavenskim vlastima. Osuđen na smrt u Zagrebu 29. VI 1945.

(fakti III)

Kada je u lipnju 2003. godine papa Ivan Pavao II posjetio Banju Luku, ponovo je u srpskim medijima podgrijana mračna storija o Filipoviću-Majstoroviću, uz umjesno podsjećanje na ustaške zločine ali i uz ponavljanje uvriježenih a netačnih podataka. Na to je uredništvo franjevačke revije Svjetlo riječi po prvi put objavilo nekoliko izvornih dokumenata, iz kojih se može precizno rekonstruirati Filipovićeva uloga u tim zločinima. Objavio sam tada u novinama (Feral Tribune, Split, 28. 6. 2003) članak, u kojemu sam pisao o povijesnoj važnosti tih dokumenata i podcrtao u njima jedan moment: u tim izjavama, zapisnicima, dopisima, odlukam i osobnim pismima može se u puno kompleksnijemu svjetlu sagledati što se i kako se doista događalo – i u pokolju Srba Drakulića, Motika i Šargovca u veljači 1942, i sa samim fra Tomislavom Filipovićem. Tu je i njegova vlastoručno potpisana izjava, koju je dao istražnim organima Pavelićeva UNS-a u istrazi što su ju povodom pokolja ultimativno tražili Nijemci, tu je i prepiska između Sarajeva i Vatikana o njegovu izgonu iz reda i Crkve, tu je i objašnjenje kako su ga ustaše sklonili u Jasenovac, jer tamo Nijemci nisu mogli zalaziti. No, meni je među tim dokumentima najzanimljivije pismo, što ga već ostarjeli banjalučki župnik Branko Župančić piše 1981. godine gvardijanu samostana na Petrićevcu fra Stanku Buzuku, koji ga moli da napismeno ispriča svoj susret s Filipovićem-Majstorovićem u logoru Stara Gradiška. (Tamo ga je, prisjećam se, sreo i opisao Ilija Jakovljević.)

Župančića sam upoznao kao student ranih šezdesetih, kada je došao u nas na župu, s glasom nesvršenogaa rimskog doktora crkvenoga prava i dugogodišnjega komunističkog robijaša. Bio je čeljade razgovora i ljubitelj književnosti, ali i pravi čovjek starinske vojujuće Crkve. Brzo smo se razišli, između ostaloga na Krleži a naročito na Marinkovićevoj Gloriji. Za njega je to bila strašna blasfemija, i ništa drugo. Sada, dok čitam njegovo pismo fra Stanku, desetljećima nakon našega posljednjega susreta, i godinama nakon Župančićeve smrti, najedanput otkrivam čovjeka umnijega, fleksibilnijega i toplijega nego u mojim već okamenjenim predodžbama.

Piše Župančić kako je kao bosanskogradiški župnik jedanput bio zovnut da u logoru Stara Gradiška obavi pokop nekog ustaškog poručnika što je umro od sušice. Prepao se, kaže, jer je već prije dojavljivao crkvenim vlastima u Zagreb da se u tom logoru “svašta radi”, pa je sad pomislio da su ga provalili i da ga hoće na prijevaru dobiti u logor. No, tamo se doista radilo o sprovodu. Dok je prolazio logorom, spazio je Filipovića, kojega je još djetetom poznavao, navraćajući u njegovu roditeljsku kuću u Jajcu. Zazvao sam ga, kaže Župančić, a on me je unezvijereno prekinuo, i rekao: ovdje se zovem Miroslav Majstorović, nitko ne zna moje pravo ime. Sjeli su u neku praznu sobu, i on mu je ispričao svoju verziju događaja u Drakuliću. Tu dolazi ono najjezivije, što Župančić nekim običnim a jakim darom uspijeva sjajno ispričati. Filipović-Majstorović mu se zakune da tamo, u Drakuliću, nije nikoga ubio, a onda dodaje da je “prvi put zaklao u Jasenovcu”. Slijedi pregnantan opis neke pobune i njezina ugušenja u krvi. Tada je, kaže Župančić, “uzeo nož i htio mi pokazati kako je zaklao. Priznajem, da sam premro i jedva čekao da živ iziđem iz logora” – završava pisac pisma, a čitatelja zadužuje jednim silno sugestivnim, uznemirujućim krokijem tipa, u kojemu očevidno gori opaka psihopatologija.

Tako je, dakle, ako ništa drugo, nakana ostarjeloga pape Wojtyłe da svoje stotinuprvo globtrotersko putovanje obavi u Banjoj Luci, pokrenula i izmamila na svjetlo dana mučnu temu Filipović-Majstorović na dosad najkorisniji način.

Uzela sam čitati esej o smrti “Nema razloga za strah” Juliana Barnesa (Naklada Ljevak, 139 kn). Smrti bliskih, smrti slavnih. Knjiga je zabavna, u svojoj bezočnoj ironiji. Nemam, da se tako izrazim, osobitog iskustva sa smrću. Meni bliski ljudi umirali su u dubokoj starosti; umirući, u svijet su unosili red, a ne nered. Najživlji mrtvaci u mojoj svijesti bili su oni u vampirskim filmovima, sve dok nisam, prije koju godinu, vidjela fotografiju mrtve glumice o kojoj se malo zna, Meri Podhraski. Glava joj počiva na jastuku, meni se on čini kao običan jastuk na kojemu se spava. Moguće, jer umrla je u potpunoj bijedi, 1942. godine u Banjoj Luci. Kazališni kolege skupili su novac za ono što je nužno. I vidi se da tu svega nedostaje, nema cvijeća, svijeća, tila, olovkom nacrtanih fatalnih obrva, ruža, ničeg što maže oči. Fotografijom Meri Podhraski smrt je za mene dobila lice. Mislim, naravno da se tu radi o tome kakav je bio život, a ne smrt. Rodila se u Zagrebu; misli se da joj je majka bila kazališna garderobijerka, otac Talijan koji je otperjao. Talentirana, državnu glumačku školu je završila u Zagrebu, ali s angažmanom nije imala sreće. Glumila je u Skoplju, Beogradu, nakon 1941. u Banjoj Luci. Jednom se bez razloga vratila u Zagreb. Karijeru su joj zasjenile epizode u sanatorijima: liječila se od ljubavi, depresije i kokaina. I umrla je od ne baš kreposna života, sa 33 godine. Teatrolog Boris Senker, koji mi je o njoj govorio, rekao je kako bi tema bila dobra i za novine, kad bi ju se bolje istražilo. Bila bi, ali ja neću. Zapravo, i sad jedva čekam da iziđem iz te priče i završim ovu preporuku koja bi trebala govoriti o Barnesu. Evo jedne od veselih smrti Barnesovih: Kad je umirao Toulouse Lautrec, posjetio ga je otac, poznati ekscentrik. Umjesto da se pozabavi pacijentom, odmah je počeo loviti muhe koje su letjele svud po bolesničkoj sobi. Slikar je iz postelje dobacio: “Ti, budalo matora!”, a zatim klonuo i umro.

Boris Maruna:

Amerika

Naša petogodišnja djevojčica
Stajaše na vratima svoje sobe
Velike upitne oči
I budući razborit čovjek
Ja se svladah i mirno rekoh
Mojoj ženi na kauču: Ženo,
Do sada je nekako išlo, ali ovako
Ne može dalje. Ako pravo
Prosudim, meni su se dogodile
Samo dvije neugodne stvari
U životu: ti i
Jugoslavija.
I rekoh: Tvoja prisutnost je dovoljna
Da ja poželim da nestanem, iskočim
Iz vlastite kože, prijeđem u maglicu
Nad pamučnim strništima
Oko Bakersfielda.

– Uistinu, čitavo mi se popodne
Motala po glavi slika Preka
Gledana s rive u Zadru

Zamotana u klupko kao zmija
Moja žena je hladnokrvno čitala
Stanoviti ljubavni roman
(Mislim da se nalazio na petom mjestu
Bestsellera toga tjedna)

U redu, dodao sam ja, to znači
Da se ponovo slažemo u nečemu.

I ja iznesoh najvažniju odjeću
I bacih na zadnje sjedalo u automobilu
I potom se ponovo vratih u kuću
Da se oprostim od naše djevojčice
Koja me čekaše plačući
I ja je podigoh i poljubih i rekoh
Da ne zaboravi da je tata puno voli
A ženi, kao usput, dobacih s vrata
Da zadrži sva zemaljska dobra
I moje fotografije

Kad sam ponovo sišao na ulicu
Već su se palila prva žuta svjetla
U luci San Pedra
I na usidrenim brodovima
I ja bacih pogled gore
I vidjeh našu djevojčicu kako me ukočeno gleda
Kroz rešetke na balkonu i ja joj mahnuh rukom
I ulazeći u automobil pomislih
Da bih se zbog nje trebao vratiti
I reći mojoj ženi: Život je uvijek bio
Prljava školska ploča; izbrišimo je, baby,
I počnimo iznova.
Ali ne učinih ništa
Samo okrenuh ključ, ubacih u brzinu
I suznih očiju, priznajem,
Sa suzama u očima krenuh
Kroz prvi sumrak

Kroz pustinju zvanu Amerika.

Ovu pjesmu Borisa Marune, jednu među tri-četiri njegove, čitali smo u ljeto 1990, u Sarajevu. Mislio sam: ako je takva emigrantska književnost, taman i da je sve drugo, taman i da su svi drugi pjesnici dvaput lošiji od njega, svijet naše književnosti i poezije doživjet će prevrat kada se svi oni vrate i kada se, nakon Marune, u našim časopisima i novinama pojave pjesme i priče tih divnih ljudi, pisaca o kojima ništa nismo znali, o kojima duge svoje dvadeset i četiri godine nisam ništa znao.

Zatim je prolazilo vrijeme, sve dok se nije zaratilo pa su pitanja poetika na neko vrijeme pala u drugi plan, ali nije se pojavio više nitko. Samo poneki žalosni građevinski radnik sa svojim naivnim tužbalicama i varijacijama na Očenaš i Zdravomariju, ili dokoni fratar koji je, nakon što obiđe svoju pastvu po Torontu i Vancouveru, ispisivao metafiziku svoga odsustva iz zavičaja, načinjenu od općih mjesta, pastorala, antikomunizama i slabo prikrivenih erotskih čežnji, posvećenih rumenim kozaricama s rodnoga hercegovačkog krša. Na kraju, jedini je Maruna od sve zatajene i skrivene hrvatske književnosti vrijedio. Boris Maruna bio je sva naša pjesnička i književna emigracija.

Ključni stih u pjesmi Amerika, onaj koji bi nas ozario i nasmijao za tih posljednjih jugoslavenskih dana i mjeseci, stih je koji se još jasnije čuje kada se prepričava. U njemu pjesnički subjekt svojoj ženi, prije nego što će je napustiti, kaže da su mu se u životu dogodile samo dvije neugodne stvari: ona i Jugoslavija.

Sva naša u školama, na satovima predvojničke i u poučnim novinskim feljtonima prikupljena saznanja o odnosu ekstremne emigracije prema Jugoslaviji u jednom su se času suočila s tim stihom, pa nas iz zapravo posve nejasnih razloga obasjala čistom vedrinom. Da nam je pjesma pred oči došla tri-četiri godine ranije, taj bi stih bio subverzivan i opasan, uperen u rušenje ustavnoga poretka, socijalizma, bratstvajedinstva i tko zna čega sve, pa bi ga i čitati bilo opasno, i ne bi nam na um palo smijati se, ali te predratne godine sve je već bilo gotovo, premda još ništa započelo nije, ni rat, ni naše emigracije i naše amerike, pa smo mu se šašavo smijali. Danas se tog smijeha samo sjećam, i volio bih da Ameriku mogu još jednom pročitati iz istoga osjećaja i s jednakim znanjima i neznanjima kako sam je čitao tada. Iako u međuvremenu nije izgubila od svoje uvjerljivosti, autentičnosti i svjetla čistoga dara iz kojega je napisana, ova pjesma nikada nije bila tako dobra kao u ljeto 1990, u Sarajevu.

Što nam je tadašnjima u tom stihu bilo smiješno? Čitali smo Carvera, Bukowskog i Larkina, uglavnom u srpskim prijevodima; oni su nam tada bili glavna lektira, o njima smo razgovarali, a nikada više o poeziji nismo i nećemo toliko razgovarati kao u to vrijeme. Charles Bukowski pokazao nam je kako se dramski, pogotovo melodramatični događaj, pretvara u lirsku sliku i u pjesmu. Ono što je mogao biti filmski scenarij, pripovijetka ili roman, bivalo je pjesmom u kojoj bi bio ulovljen osjećaj trenutka, koji se ne može književno artikulirati u scenariju, pripovijetki, romanu, nego samo u pjesmi.

Amerika je napisana na način Bukowskog, ali iz perspektive emigranta, tojest pripadnika „ekstremne neprijateljske emigracije“, kojemu je Jugoslavija jedna od dvije neugodne stvari koje su mu se u životu dogodile. Druga mu je rođena žena. U tom svođenju države od koje si pobjegao i zbog koje se – tada je tako moralo izgledati – nikada nećeš vratiti kući, na ženu koju si prestao voljeti i koja umotana u dekicu sad čita najnoviji bestseler, a ti je revoltiran napuštaš u afektu, kao što si i Jugoslaviju revoltiran napustio u afektu, ima nečega tako tragičnog i nejunačkog. Upravo u toj nejunačkoj tragici nešto je smiješno.

Tada smo se, 1990. godine, stihu mogli smijati, jer nam Jugoslavija više nije bila važna. Gledali smo je s visina s kojih je nikada više nećemo gledati. Još nam se nije bila srušila na glavu i činilo nam se da sve vidimo jasnije i bolje. Živjeli smo bez države, jer nas se ona prestala emocionalno ticati, nismo je više doživljavali ni kao prijetnju, a po pitanju novih država još se nismo stigli podijeliti i opredijeliti. Do opredjeljenja će doći kad potekne krv.

I tako smo se savršeno tačno razumjeli s pjesnikom kojemu je Jugoslavija promijenila život, jer ju je veći dio života gledao s druge strane fronta. On je, tako smo učili u školi, bio neprijatelj, dok smo mi najprije bili njezini pitomi pioniri, zatim regruti u njezinoj armiji, a onda, u osamdesetima, liberalna punkerska mladost, koja zapravo i nije mogla shvatiti zašto se tolika frka diže oko nje, oko Jugoslavije. Na kraju, Boris Maruna nas je nasmijao čas prije nego što ćemo se kao i on, zbog Jugoslavije, razmiljeti po svijetu i sami spoznavati svatko svoju Ameriku.

Zrak je gust poput tla.
Snijeg padajući
ne pada
nego jest.
Zuji.

Pseće govno
pada u bjelinu.

Pomislila sam –

“Čudno”,
(baš mi je to bilo čudno),

“Govno je palo na snijeg,
a ne snijeg na govno.”

U svim ostalim slučajevima
govno bi sve usralo,
ali ne i sada,
kada je poput skulpture
bezmirisno izviralo
iz svog pijedestala.

U toj bjelini,
na toj čistini,
u tom ničemu

ono je doista bilo –

ČISTO DJELO.

Ni sam zapravo ne znam zašto, ali kad iz grada, iz Titove, idem prema Skenderiji ili Marindvoru, obično se prema Miljacki spustim ulicom Musala. Kad sam s jeseni 1996. godine tek došao u Sarajevo, živio sam na Bjelavama i makar sam se do Titove nekad spuštao relacijom Kevrin Potok-Dalmatinska, a nekad Bjelave-Džidžikovac, do Obale bih uvijek išao kroz Musalu pa onda kroz Valtera Perića do Filozofskog fakulteta. Na Skenderiju i Marindvor sada ne idem prečesto, ali kad idem, po navici idem Musalom. Musala je kratka ulica, s jedva devet kućnih brojeva. Na broju 9 je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a na broju 1 knjižara Zadrugar.

Uz izlog knjižare Zadrugar, uvijek se sjetim Kišovog opisa jednog beogradskog izloga: “mrtve su muve ležale na dnu stakla, kao u kakvom presahlom akvarijumu”. U izlogu knjižare, svega je zapravo više od knjiga. Ali sve je staro: nekakve sive olovke, rolne masnog papira, kancelarijski materijal. Ono malo knjiga što ima, sve je staro dvadeset godina. Izdanja su to koja je u osvit rata objavio Zadrugar, knjige ljudi sa Ajfelovog mosta, Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića, zatim Marija Parića i Abdulaha Sidrana, sve tanki tomovi malog formata i mekih korica. Sve koštaju jednako: 0.50 konvertibilnih maraka. Nema danas u Sarajevu ničeg jeftinijeg od Zadrugarovih knjiga. Nekoliko puta sam u Zadrugaru kupovao knjige, samo prvi put sebi. Pomenuo bih naslove u razgovoru u Zagrebu ili Novom Sadu, pa bi neki ljudi (zapravo, uglavnom, žene) rekli da neku od tih knjiga nemaju, a tražili su je svuda i nisu mogli naći. Onda ja kad dođem u Sarajevo odem i kupim te knjige.

U petak, 31. decembra, posljednjeg dana 2010. godine, prošao sam kroz Musalu noseći na ramenu ranac pun prazničnih dvobroja regionalnih dnevnih novina i zastao pred izlogom Zadrugara. Među već poznatim koricama ugledao sam jednu, drukčiju, koju ranije nisam vidio. Format je bio manji nego kod ostalih knjiga, korice crne i tvrde; na sredini bijelim slovima piše Sensoria, a u vrhu korica, nešto manjim slovima: Dragan Stenek. Iz nekog razloga, ova knjiga je više nego duplo jeftinija od ostalih Zadrugarovih izdanja i košta 0.20 konvertibilnih maraka. Ušao sam u knjižaru. Prodavač, uvijek isti, sredovječni muškarac u bordo radnom mantilu me prepoznao. Osim njega, radnja je bila prazna. Nikad tamo nisam vidio mušteriju. Kupio sam Sensoriu i stavio je u džep. Novinski papir u rancu platio sam valjda i pedesetak puta više.

Posljednjeg dana prošle godine pročitao sam Sensoriu. Knjiga je diskretna, elegantna i sjetna. Mislio sam u posljednje vrijeme često i intenzivno na pjesmu Miloša Vidakovića posvećenu Ivi Andriću, onu koja se otvara distihom Gle, Ivo, već su jablani žuti/ I sve je sumorno – sumorno, pa sam se, pišući nedavno o njoj, prisjetio “da jablan simbolički odjekuje u našem jeziku: od Tina Ujevića do Branimir Štulića”. Možda i zato me u Stenekovoj knjizi najprije dotakla ova pjesma:

povijest

ulazi vjetar i izlazi
jablanu iz krošnje, njiše se
i sa njim na klatnu slika
iz djetinjstva:

čempres raste kraj mora
kada diže pjenu sa talasa sunce
grize povijen vršak stabla.
na krljušti ribe vidjeh
sliku mog dječačkog tijela.

A nešto kasnije i ova:

ritam

staneš a tebi tik
sličan oblik u kojem
vidiš usijane mrežice
i kroz njih, u redovima
jablan do drugog raste

Prvog ponedjeljka u 2011. godini, prošao sam Musalom. Na broju jedan, ispred knjižare Zadrugar stajali su svježi vijenci. Prije sedamnaest godina, u stanu iznad knjižare od granate je poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece. Gledao sam u vijence pa pogledao na drugu stranu ulice. Tamo je bio – jablan

Sinoć Hazbo sa ženom i djecom na posjetku. Priča o Bihoru, o boščama i o gurabijama sa kockom šećera na sredini: “Sa par takvih gurabija možeš preći pola dunjaluka a da uopšte ne ogladniš. Muhadžirluk je naša sudbina. Braća moje majke krenula su krajem tridesetih godina iz Bihora sa još dvije-tri hiljade drugih beskućnjika. Krenuli su ka Novom Pazaru ispred četnika Koste Pećanca i crnogorskih žandara. Negdje ispred Ribarića, dočekali su ih Srbijanci i natjerali ih da se spuste na Kosovo. Odatle su pješke krenuli za Skoplje, a iz Skoplja dalje ka Bugarskoj. Željeli su da se domognu Turske, ali u tome nisu uspjeli. Turska nije htjela da ih primi, iako je prema onom ugovoru s Kraljevinom Jugoslavijom bila dužna da to učini. I zamisli sada. Naprijed ne mogu, nazad ne mogu. I oni se zaustave na jednome pustopolju. Tu osnuju naselje i nazovu ga Novi Pazar. I sad imaš dva Nova Pazara. Jedan u Jugoslaviji, drugi u Bugarskoj. Put između ta dva grada omeđen je njihovim grobovima. Eto, kosti u tim grobovima, to je od njih preostalo.”

– I to je utjeha – kažem. – Kako ćemo tek mi proći. Ovdje mrtve tjelesine, kao drva, služe za grijanje.

Hazbo me gleda prazno, kao da je zadrijemao. A zatim se polagano budi. Uzima duhan, puni mašinicu, i zavija. Svijenu cigaru dugo primiče k ustima, traži upaljač i, u času kad ukreše, zakašlje se i zaplače, pokrivajuć lice dlanovima.

– Nemoj, opet – šapće B. – Djeca te gledaju.

1.

Podnevni list prvi je objavio vijest koja će uskoro obići svijet. Trojica Riječana probudila su se iz kome nakon punih dvadeset godina. Bio je to toliko nevjerojatan događaj da isprva u njega nitko nije povjerovao. Ni liječnici, ni roditelji, članovi obitelji, prijatelji, nitko osim mladog novinara Vuka Pljukanca sklonog svakom vidu senzacionalizma.

– Kažeš probudili se iz kome?

– Majke mi, evo ih gdje mrmljaju nešto nesuvislo već sat vremena – odgovori mu mlada studentica Medicinskog fakulteta.

– I kažeš – dvadeset godina?

– Dvadeset. Tako piše ovdje u dokumentaciji.

– A što rade na fakultetu?

– Pa u bolnici ih nisu više smjeli držati zbog štednje, a fakultet je imao neki istraživački program pa su ih ovdje garažirali.

– Dvadeset godina, sunce ti jebem, pa kakva je to koma bila – kao da je sam sa sobom novinar bistrio šokantnu informaciju.

Dvadeset godina bili su mladi Riječani na aparatima i već su svi osim njihovih roditelja izgubili svaku nadu, pa i interes za ukomiranu trojku. Zapravo, osim nadobudnih studenata koji su se iz godine u godinu izmjenjivali uz njihova tijela, određeni interes imao je Medicinski fakultet koji je u ime proučavanja slučajeva dugovječne kome primao lijep novac iz državnog proračuna, a govorkalo se i o potporama iz EU. Uostalom, samo u Velikoj Britaniji liječnici drže gotovo tisuću pacijenata u komi u nadi kako će se jednog dana probuditi.

Virna Štok bila je jedna od studentica na vječnoj straži pored trojice temeljito ukomiranih, a igrom slučaja prva koja je čak i rođena nakon što su Hinko, Vinko i Dinko, kako su ih u šali zvali studenti, pali u komu. Virna Štok bila je te večeri u sobi 377, sobi s tri vegetirajuća tijela kada su se jedan po jedan počeli buditi.

– Mrmlj – reklo je prvo tijelo, polegnuto uz prozor sa zamućenim staklom, a studentica je pomislila da umišlja.

– Mrm, mrlje – ponovilo je tijelo za kojeg je Virna bila sigurna da nije u stanju reći ni riječ. Koliko je do tada naučila, ljudi u stanju kome nisu govorili. Odložila je knjigu iz farmakologije i zagledala se u Hinka, kako su zvali plavokosog ukomiranog pacijenta.

– Mr, mr, prle, mrlja – izgovorio je sad jasno otvorivši usta Hinko. Zatreptao je lijevim okom na trenutak, promrmljao još jednom nešto kao “mrle, prlja”, duboko uzdahnuo i opet se smirio.

Virna Štok prihvatila se dežurstva u sobi 377 jer je to bila dobra prilika za učenje u miru. Tri pacijenta u dvadesetogodišnjoj komi možda nisu bili ugodno društvo, ali bar nisu gnjavili. Do sada, do ove večeri. Nevjerojatno, kao da se jedan probudio, pomislila je studentica i pogledala u njegov bolesnički dosje.

Bilo je to nekoliko debelih fascikli punih bilježaka, nalaza, snimaka i ponajviše liječničkih škrabotina. Već je ranije imala taj kupus u rukama i sada je samo potvrdila da se pacijent zvan Hinko zapravo zove Miran Puž i da je u neprekinutoj komi već dvadeset godina. Nekoliko je puta zabilježeno da striže desnim uhom, ali nikada do sada nije progovorio.

Spremala se o neobičnom događaju izvijestiti voditeljicu programa nadziranja bolesnika u komi pri Medicinskom fakultetu, kadli je iz takta izbaci neobičan zvuk koji je došao s kreveta u sredini sobe.

– Gr, gra, ralj – učinilo joj se da sada govori Vinko, najmršaviji pacijent u sobi.

– Kralj, kralj – sasvim je jasno čula sljedeće riječi pacijenta.

– Kra-a, kra – zakraštao je za kraj prvog javljanja Vinko, pravim imenom Ico Kučina, i vidno se umorivši uzdahnuo i zamuknuo.

Sve je postalo krajnje zbunjujuće za Virnu pa je smjesta nazvala kolegicu Irmu koja je prije nje volontirala uz trojicu ukomiranih.

– Ne, nisu ništa govorili, naravno da nisu.

– Jesu li mrmljali, jesi li išta čula?

– Ništa, zaboga, pa oni su u komi već dvadeset godina.

– Meni se čini da su se dvojica probudila.

– Pričaš gluposti. Umorna si.

– Nisam umorna, mrmljali su nešto nesuvislo kao “mrle, prle, kralj”.

– Jesi uzimala nešto? Na čemu si večeras?

Razgovor s Irmom bio je beskoristan pa je Virna o neobičnom događaju izvijestila asistenticu dr. Višnju Bjelobrk-Češljugar koja je koordinirala nadzor pacijenata u sobi 377. Isprva se nije javljala, a potom je rekla da će o svemu razgovarati za tri dana kada se vrati sa seminara o triperomicinu u Lisabonu.

– Mr, mrlje, prlje – začulo se ponovno s prvog kreveta.

– Kra, kra, kralj – razgovijetno se čulo s drugog.

– Sra, la, srle – sve je upotpunio nesuvisli bolesnik s trećeg kreveta.

Kako i koga uvjeriti da se u sobi 377 na Medicinskom fakultetu događa nešto nesvakidašnje, pitala se Virna Štok i potom nazvala dežurnu liječnicu na Klinici za neurologiju. Tamo joj se javila medicinska sestra objasnivši da liječnica spava snom pravednika, te primijetivši da je nemoguće da se netko probudi iz kome nakon dvadeset godina.

– Draga moja, ako su čekali dvadeset godina, to svakako nije hitan slučaj – zvonko se nasmijala dežurna sestra i otpravila studenticu.

Situacija je zahtijevala brzu i radikalnu odluku pa je Virna odlučila nazvati poznanika koji je radio u novinama. Nije mu doduše previše vjerovala, ali je mislila da je i sama u toliko nevjerojatnoj situaciji da iz nje mora izaći na nekonvencionalan način.

2.

– Kažeš probudili se iz kome – pitao je Vuk Pljukanac ni sam ne vjerujući što je upravo čuo.

Nakon što je studentica novinaru detaljno prepričala sve što je te večeri doživjela, on je stvar preuzeo u svoje ruke. Nazvao je, korektnosti radi, iskusnu novinarku koja je pratila sektor zdravstva, ali ga je ova otpilila po kratkom postupku jer je, kazala je, na važnom seminaru o triperomicinu u Lisabonu. Profesionalne regule tjerale su Pljukanca da nazove i dr. Višnju Bjelobrk-Češljugar, ali ta mu se uopće nije odazvala.

Sjeo je na moped i pošao kroz noć na Medicinski fakultet. Virna ga je dočekala na glavnom ulazu i uvela u splet hodnika koji je vodio do sobe 377. Prazne hodnike propješačili su bez pitanja, Vuk je stiskao mali blok “Lipa IV”, a Virna je grizla usne. Prije ulaska u sobu 377 duboko su uzdahnuli.

– Da vidim.

– Ulazimo.

Tri pacijenta ležala su u savršenom skladu. Ništa nije odavalo da se ovdje događa nešto zanimljivo ili nesvakidašnje. Ako izuzmemo da su sva trojica već dvadeset godina u komi. Vuk zaključi da može priču napisati i ako je studentica sve izmislila. Sama činjenica da u jednoj sobi, zaboravljeni od svih, leže tri muškarca u komi dovoljna je za dobar plasman u novinama.

– Oni su fakat u komi.

– Mmm, da, ali stvar je u tome da su se počeli buditi.

– Nemam taj dojam – hladnim će glasom Vuk trenutak prije no što će se smrznuti od straha.

Tijelo polegnuto uz vrata ispustilo je gromoglasan “prot” i nekoliko malih “drok-dro-dr” zvukova. Od neočekivanog prdeža novinar se zbuni.

– Nisam znao da ljudi prde dok su u komi.

– Nisam ni ja.

Buđenje Dinkovih crijeva kao da je potaknulo ostalu dvojicu ne reakciju.

– Mr, mr, mrle, prle – javio se glas s prvog kreveta.

– Kr, kra, kralj je, nije mrle – kao da mu odgovara ovaj iz sredine.

– Sr, sre, srle, sranje – zaključi ovo javljanje iz kome treći.

Vuk i Virna odmaknu se korak unatrag, nesigurni što bi sada trebali učiniti. Za svaki slučaj, studentica otvori prozor da uđe malo svježeg zraka. Tri muškarca su kratko vrijeme nesuvislo mrmljala, a potom su, činilo se, svi opet pali u duboku komu.

– Ne znam za tebe – krene objašnjavati Vuk – ali ja idem u redakciju napisati svoj tekst.

– Ja ostajem ovdje. Sve sam pokušala animirati, ali mi nitko ne vjeruje. Valjda će povjerovati kada sutra vide tvoj tekst, a do tada ću ja bdjeti uz ovu trojicu.

– Ako se nešto dogodi, a ti me, molim te, smjesta nazovi – zaključno će novinar.

Prije no što se okrenuo prema izlaznim vratima napravio je korak prema Virni kao da će je zagrliti, ali se u posljednji čas pribrao i samo je prijateljski potapšao po ramenu. Glupo se nasmiješio, a ona mu je istim uzvratila. Nitko joj nije vjerovao te čudne večeri osim tog površnog znanca i, mislila je, površnog novinara.

3.

– Kažeš probudili se iz kome – pitao je noćni urednik Podnevnog lista mladog kolegu.

– Probudili se iz kome.

– Imaš sve njihove izjave?

– Nemam niti jednu.

– Kako nemaš?

– Pali su ponovno u komu.

– Imaš izjavu doktora?

– Ne javlja mi se nitko, kasno je čovječe. Ponoć je.

– Onda to ne možemo objaviti.

– Možemo, imam siguran izvor, a osim toga, vidio sam svojim očima.

Vuk je dobio mali prostor na dnu šeste stranice. Vijest od petsto znakova, bio je neumoljiv urednik kojem se nije dalo u ponoć rušiti cijeli koncept sutrašnjih novina. Vuk je mislio da je dežurni kompletan idiot, ali se nije usudio suprotstaviti. Umjesto toga, uhvatio se tastature.

RIJEKA – Trojica muškaraca probudila su se iz kome nakon dvadeset godina – potvrdio nam je jučer dobro obaviješteni izvor s Medicinskog fakulteta gdje su pacijenti održavani na životu sve ove godine. Prema prvim informacijama riječ je o Miranu Pužu (38), Ici Kučini (38) i Roku Vakcini (37), Riječanima koji su pod nikad razjašnjenim okolnostima pali u komu prije dva desetljeća. Liječnici za sada nisu željeli komentirati neočekivani preokret u liječenju ovih pacijenata. V. P.

– Jesu li se još budili – nazvao je Vuk svoju doušnicu s Medicinskog fakulteta prije spavanja.

– Jesu, ali govore samo te budalaštine: mrle, srle, prlja, kralj. Ne znam to protumačiti.

Vidjet ćemo sutra, možda će biti duže prisebni.

4.

Noć velikog buđenja bila je iza svih, a dan je donio ekskluzivnu informaciju u Podnevnom listu. Ustali iz kome nakon dvadeset godina!

– Kažeš probudili se iz kome? – odgovarao je dekan Medicinskog fakulteta dr. Krunoslav Zaplotnjak na ranojutarnji poziv.

– Ona trojica, Hinko, Vinko i Dinko?

– Neka sam proklet, idem nazvati Češljugarku – zaključi Zaplotnjak.

Češljugarka se jedva probudila nakon vrlo duge večere u Lisabonu, a portugalski shiraz i vremenska razlika nisu joj išli u prilog. Kroz maglu se sjećala da je sinoć imala neki poziv i da je studentica spominjala neke ludosti o buđenju iz kome. Evo sada i dekan s istom pričom.

– Ma u kakvim novinama to piše?

– U Podnevnom listu.

– Nemoguće, pa Uršula Paprat koja za Podnevni prati zdravstvo je sinoć pila sa mnom.

– Molim?

– Bila. Mislim, bila je sa mnom. Ovdje smo zajedno na seminaru o triperomicinu.

– Neki Vuk Pljukanac je pisao članak.

– Ma to su izmišljotine, on je trač novinar, dekane, pustite sad to žutilo. Ja dolazim za dva dana pa ću ispitati slučaj – zaključi dr. Češljugar kojoj se pred očima ljuljao cijeli Atlantik.

Dekan ipak žurno ode na fakultet i zaputi se u sobu 377. Virna Štok naglo se trgne iz polusna ugledavši na vratima starog dekana.

– Probudili se iz kome, ha?

– Dobar dan, dekane. Da, dekane.

– Nemam taj dojam, mlada kolegice.

– Vjerujte mi, svakih nekoliko sati progovore par riječi.

– Vidjet ćemo – zamišljeno će dekan koji potom nazove kolegu Špišića i kolegice Kesoviju, Kondžu i Rušiš-Kočiš.

Prije devet sati soba 377 bila je puna kao šipak. Natiskalo se tu pet profesora i petero studenata koji su se volonterski smjenjivali u nadzoru ukomiranih pacijenata. Svi su napeto buljili u trojicu pacijenata neko vrijeme kadli ih iz misli prene štropot Dinkova prdeža.

– Što je to bilo? – pitala se profesorica Rušiš-Kočiš, našto su neki zakolutali očima. Lagani žamor prekinuo je profesor Špišić koji je opazio da pacijent do prozora striže ušima.

– To nije posve neuobičajeno, kolega – odgovori mu dekan.

Hinko nije stao samo na striženju već je uslijedio dobro poznati repertoar mrmljanja.

– Mr, mr, mrle – počeo je govoriti pacijent do prozora na sveopće iznenađenje.

– Mrle, prle, prlja, mrlja – nastavio je mrmljati, a svi su zinuli.

Ponovio se večernji scenarij. Hinko je mrmljao, Vinko je govorio “kra-kra-kralj”, a Dinko je frfljao nešto nalik na “sele-srle”. Potom su jedan po jedan počeli zijevati, činilo se i da žmirkaju očima, te šire nosnice.

5.

– Kažeš, probudili se iz kome nakon dvadeset godina i to je za tebe vijest koja ide na dno šeste stranice? – urlao je glavni urednik Podnevnog lista Janko Pripušić na noćnog urednika.

Telefonski razgovor vrvio je sočnim psovkama i nakon što mu je pobrojao sve pretke zaključno s onima čiji repovi vise sa stabla i doveo ih u nekovrsnu kopulaciju s psom, glavni je urednik suspendirao svog tupog redakcijskog kolegu. Već u devet ujutro svi domaći, a i neki svjetski portali prenijeli su vijest iz Rijeke o trojici pacijenata koji su se probudili iz dugogodišnje kome.

– Kakva roba – glasno je zdvajao Pripušić. – Kakva roba, a sada smo to svima dali na pladnju. Ali nije dugo razbijao glavu jučerašnjim propustom, već je poslao malog Vuka s fotoreporterom na Medicinski fakultet, a druge ekipe su tražile roditelje i po arhivi kopale što se dogodilo prije dvadeset godina.

Vuk Pljukanac, novinar Podnevnog lista, i fotoreporter Oskar Parnjak jurili su na Medicinski fakultet, ali nisu mogli dalje od staklenih vrata koja su vodila u hodnik na kraju kojeg se nalazila soba 377. Dvojica kršnih momaka iz osiguranja već su bili pozvani da blokiraju ulaz. S dobrim razlogom jer do deset ujutro skupilo se dvadesetak novinara, snimatelja i nekoliko televizijskih ekipa. Sve u svemu lijep kaos u zapadnom krilu fakulteta.

– I kažeš probudili se iz kome ? – podigne obrve fotoreporter.

– Nakon dvadeset godina – odgovori mu Vuk i zamisli se nad time.

6.

Prije no što su postali Hinko, Vinko i Dinko, oni su bili Gaja, Raja i Vlaja, a još prije – Miran Puž, Ico Kučina i Roko Vakcina. Tri osamnaestogodišnjaka poznatija pod nadimcima Špric, Kurči i Droza, a još poznatiji pod imenom punk grupe Trsatski kurci. Sve u svemu, posve normalni mladi ljudi, ako izuzmemo čudnu ambiciju da sviraju punk nakon što je već pomalo izašao iz mode. Bili su još djeca kada su prvoborci riječke scene počeli strugati po gitarama i revati po gradskim rupama na oduševljenje prvih sljedbenika, ali su se nekako ukrcali u posljednji punk vagon prije no što će veći dio scene završiti u disku materinu.

– Mogli bi malo svirati – poticao je plavokosi Špric frendove dok su sjedili nad obalom Rječine i buljili u prazno.

– Mogli bi naći neke curice – odgovarao je Kurči, kratkoošišani imitator Sida Viciousa.

– To ti je povezano, oderemo koncert i evo ti curica da možeš birati – objašnjavao je Špric.

– A mogli bi i naći neku travicu pa će nam curice same doći – razvio je Droza alternativnu teoriju.

– Okej, nabavimo travicu, odsviramo stvari i pokupimo curice – sve je sintetizirao Špric, visoki, robusni pjevač.

U stvarnosti, bend nije imao gotovo nikakve šanse da javno nastupi nakon nedavnog incidenta na Ri-rocku kada im je nakon refrena “moj je stari pravi diša, sekretarki pičku šiša” riknulo pojačalo, a Špric je pred razdraganom publikom konstatirao da je “opet crk’o Marshall”. Nakon što je “maršal crk’o” na koncertu Zabranjenog pušenja, njegovo je drugo crkavanje već bilo previše za čuvare poretka. Inspektor Kurbanović iz tajne policije jasno im je dao do znanja da će se pobrinuti da neko vrijeme ne sviraju.

– Ja više neću da ćutim – rekao im je inspektor Kurbanović i objasnio da mu je muka u želucu od napada na druga Tita.

Trojica mladića na ogradi Rječine nisu mogli pronaći nikakve curice jer su ih sve mlađe pankerice već pročitale, a starijima nisu bili zanimljivi. Brzo se pročulo da bend djeluje vrlo uigrano pa je dovoljno da jednog člana pozovete na tulum, a da se stvore sva trojica i naprave štetu o kojoj će susjedi pričati danima. Jednom su toliko uporno naskakivali na zid između blagovaone i dnevnog boravka da se jednostavno, uz nemali tresak, srušio. Susjedi su čuvši lom pozvali miliciju, ali bolje bi bilo da su odmah došli građevinari.

Kurči je imao najviše uspjeha u namamljivanju curica, ali i predug jezik pa je detalje svojih svršavanja brzo dijelio s ostatkom benda, a ovi su to svesrdno prepričavali dalje kao da su i sami uspijevali nešto umočiti. Kako su opisi gaćica i slične pikanterije bili dosta realni i precizni, a pleme riječkih punkera relativno malo, curice kratkih frizura počele su ih izbjegavati.

Jasno, ništa bolje perspektive nije imala ni njihova ideja da nabave kakav narkotik. Bila je to vrlo teška misija i za veće dripce od njih, pa su se sva njihova iskustva svodila na tulume gdje bi uhvatili poneki dim. A na tulume ih, rekli smo, više nisu pozivali. Tako se njihova vizija života kao zbira seksa, droge i rock’n’rolla još jednom imala rasplinuti na površini Rječine.

7.

Vuk Pljukanac kasnije će u arhivi Podnevnog lista, listajući brojeve iz osamdesetih, naići na kratku vijest u dnu šeste stranice. Pod naslovom: “Osuda neprijateljskog djelovanja” stajala je suhoparna vijest da je na redovnoj sjednici Općinskog komiteta Saveza komunista zatraženo da se ukine Potkomisija za rock pri Savezu socijalističke omladine koja je bila zadužena za organizaciju koncerata u gradu. Konkretan povod bilo je “neprijateljsko djelovanje nekih učesnika smotre mladih stvaralaca”, što je trebalo, nedvosmislen je zaključak, najodlučnije suzbiti.

Ti dečki nikako se ne mogu probiti dalje od dna šeste stranice, pomislio je Vuk.

8.

Špric, Kurči i Droza prema vlastitom zaključku nisu imali previše izbora. Sa svirkom i curicama mogu se pozdraviti, pa su se odlučili provesti uz malo ljepila. Za nabavu je bio zadužen Droza jer mu je otac imao stolarsku radionicu pa nikada nije uzmanjkalo mirišljavog mamila. Droza je stoga prvi od njih iskusio čari snifanja. Špric je nešto načuo o toj slobodnoj aktivnosti koju je dio omladine upražnjavao u komunama, kako su zvali goleme betonske cijevi koje su čekale da budu ugrađene u gradski kolektor. Potom je saznanja o navodnim halucinacijama podijelio s Kurčijem, ali je ovaj malo cvikao.

– Čitao sam da ti ljepilo razara mozak, ono znaš, stanice.

– A sve ti razara mozak, stari.

– Je, ali onaj mali u Puli je riknuo od snifanja, a ne od cuge.

Kurči je time privremeno bio zaustavio prodor ljepila u njihove živote, ali Drozu ništa nije moglo zaustaviti. Jednog se subotnjeg popodneva zaključao u radionicu, istisnuo pola tube Tigar ljepila u bijelu plastičnu vrećicu i duboko udahnuo. Jednom, dva puta, treći put, možda i četvrti, ali toga se nije sjećao najbolje. Oko njega se izvrtila cijela radionica, prebrojao je svaki listić piljevine, pile su pilile kao simfonijski orkestar i sve u svemu bilo je to senzacionalno iskustvo sve dok nije začuo bas bubanj. Nije to doduše bio bas bubanj, već njegov otac koji je lupao šakom po zaključanim vratima radionice. Droza se naglo pribrao, zgužvao vrećicu s ostacima ljepila i otvorio vrata.

– A tu si našao spavati, magarče – obrušio se stari stolar na sina.

– Nisam spavao.

– Nema veze, neću reći materi da si spavao u radionici.

Ostatak benda napeto je slušao prva sniferska iskustva i sljedeći korak na kojem je oprezni Kurči inzistirao bio je da promatraju kako to izgleda uživo. Promatrat će jasno – Drozu.

Prizor je bio smiješan, jer što drugo reći za čovjeka koji gura glavu u plastičnu vrećicu i duboko udahne isparavanja Tigar ljepila. Jen, dva, tri, četiri i prijatelj im je došao u neko stanje s one strane uma. Pričao je nepovezano i nesuvislo.

– Pazi, kužiš, ja sam počeo ono, huu, fuu, kužiš, osjećam se strahovito i ta snaga se strahovito povećava, stalno, svake sekunde sam dvostruko jači, i onda bum, tuf, kao mjehurić od sapunice, nema više, vidim sve, vidim svoju sobu, gramofon, kužiš, čujem muziku, tu nešto nije u redu.

– Nije glupane, nisi u sobi.

– Ne, nisam, kužiš, to i kažem.

– Ma sereš bez veze.

Cijela je predstava ipak zainteresirala ostatak benda pa su tri druga uboga odlučili još nekoliko puta sve ponoviti. Rezultati su bili svaki put sve gori. Trebalo im je sve više ljepila, a na nesreću u stolarskoj radionici bilo ga je na kile, pakiranog u kantama. Mogli su birati, Tigar, Neostik, tuba ili kanta. Uskoro su počeli sanjati ljepilo.

Stvari su se pogoršavale iz dana u dan i, kao što će to zabilježiti i dnevni tisak onog vremena, kulminirale su na Drozin rođendan.

9.

Vuk Pljukanac sa zanimanjem je uhvatio u ruke broj Podnevnog lista koji je izvijestio o neobičnom događaju u stolarskoj radionici na Trsatu. Nije bilo nikakve sumnje da njegova priča započinje baš toga dana. Pod nadnaslovom “Nestašni izleti đački” krila se vijest o trojici naših junaka.

OTROVANI MLADIĆI SPAŠENI NA HITNOJ

RIJEKA – Trojica mladića u dobi od osamnaest i sedamnaest godina hitno su hospitalizirana jučer nakon što su pronađeni u nesvjesnom stanju u stolarskoj radionici na Trsatu. Sumnja se da su mladići otrovani toksičnim parama, ali su trenutno izvan životne opasnosti. Uviđaj nesreće još traje. (U. P.)

Vuk se kiselo nasmijao. Odakle krenuti, kada nema ni imena liječnika, ni lokacije radionice, ni ičega za što se može uhvatiti. Zašto se uopće dogodila nesreća?

10.

Kurči i Špric odlučili su Drozi prirediti nešto nezaboravno za osamnaesti rođendan, a treba li spominjati, zabava je trebala početi u rano subotnje poslijepodne u stolarskoj radionici na Trsatu. Nastavak je bio predviđen na prvom koncertu Leta 3, novog benda koji je Mrle iz Termita okupio oko sebe i Prlje.

– Stari moj, to će biti rastur, čuo sam da vježbaju već danima – tumačio je Kurči Špricu dok su tabanali pored Žabice.

– Mrle je zakon, Prlja me malo razočarao, ali dam mu novu šansu – odgovarao je Špric kada ga je prijatelj munuo u rebra.

– Sunce ti jebem, vidi ono – uznemiri se Kurči.

– Vot?

– Gore, na vrhu zgrade, skinuli su kokota, gledaj.

– Jebemti, da, i stavili su zvijezdu petokraku, pa ne mogu vjerovati.

Iznad Trga Žabica velika crvena zvijezda zamijenila je olinjalog Podravkinog pijevca i silno iritirala dvije trećine benda Trsatski kurci. Upravo su smišljali novu pjesmu kojom će stati u obranu golemog limenog kokota kojeg su tko zna zašto doživljavali kao važan simbol iako Rijeka nije bila Koprivnica.

– Gdje ste do sada, vi niste kurci nego pičkice – jedio se na frendove Droza dok im je otvarao vrata radionice u rano popodne.

– Ma pusti, ukrali su nam kokota – požalio se Kurči.

– I nabili nam neku jebenu crvenu zvijezdu – nastavi Špric.

– O, nemoj mi reći – zgrozio se i Droza. – Našeg kokota na Žabici?

– Da, jebote, skandal.

U to ime morali su hitno popiti po tri pive, a Špric je potom izvadio rođendanski poklon za Drozu – joint veličine pravog tompusa. Svi su se vedro smiješili, a domaćin je kao muzičku podlogu pustio XTC. Sve je ukazivalo na jedan od ljepših dana u povijesti trojice prijatelja.

Sve osim kante pune otapala koju je iz ormara izvukao Droza nakon što su popušili rođandanski tompus.

– Koji ti je to bog – uglas će gosti.

– Jebeno otapalo, čuo sam da roka u glavu k’o tri torpeda. K’o avion puca – elaborirao je domaćin svoju sumanutu ideju.

– To kao neko ljepilo, ha?

– Ma da, udahneš dva puta i već letiš – zaključio je Droza u maniri trgovačkog putnika koji je anticiprao pojavu Red Bulla.

Sašili su još po tri pive, umjesto XTC navili Clash i sve je bilo spremno za snifanje nad snifanjima. Čim je otvorena kanta, iz nje se proširio reski vonj koji je bio najsličniji laku za parkete. Kurči, samozvani analitičar i ekspert za lake droge, zagledao se u kantu. Sastojci: amonijev klorid, dušični oksid pisalo je uz napomenu da “nije po JUS-u”. Jebeš jugoslavenske standarde, pomisli Kurči, samo neka nas fino pukne. Momci razdijele vrećice, iz pozadine zaprangijaše “Spanish Bomb”‘, a potom se krenulo na otapalo. Već nakon prvog udaha povela se sumanuta rasprava.

– Vidim ja, mozak, to je još nerazjašnjeno, sad ja mislim, šta mozak, mora biti nešto iznad – uvodno se skupu obratio Špric.

– Mislim da mi je postala jasna teorija evolucije od dinosaurusa do mamuta – nadoveže se nimalo suvislije Kurči, dok je Droza otvarao drugi krug snifanja amonijevog klorida i dušičnog oksida.

– Da, prvo idu mamuti, pa prepelica, divlja svinja i fazan pa dolazi čovjek dlakavac – uključi se omamljeni treći akademik Droza, objašnjavajući stručno Darwina i zastane.

Sva trojica ušutiše jer se iz starog kasetofona začula pjesma Leta 3 “Izgubljeni”. Jedan, dva tri, četiri, izgubljeni… Smjesta prihvaćaju refren i počinju revati.

– Jedan.

– Dva.

– Tri.

– Četiri.

– Izgubljeni – povikaše svi u jedan glas i zagnjure redom nosine da udahnu otapalo.

Čulo se nekoliko nakašljavanja i hropaca, a potom se netko oglasi riječima “povucimo svi ful”, što nažalost i učiniše. Radionica je već bila posve zatrovana otrovnim parama. Let 3 je završavao izvedbu budućeg hita, a cijela postava Trsatskih kuraca bila je u nokdaunu.

– Mrle je Bog, Prlja je, mrlja – frfljao je Špric.

– Nije Mrle, Kralj je Bog, kra – odgovarao mu je Kurči.

– Ne-ma-te pojma, Srle je zakon – nadoveže se Droza.

Bilo je to posljednje što se od njih čulo za dugo vremena. Punih dvadeset godina.

11.

– Kažeš pali su komu i to sva trojica odjednom?

– Da, druže glavni uredniče – izvijestila je tada mlada novinarka Uršula Paprat glavnog urednika Podnevnog lista.

– A šta im bi?

– Pa pali su u komu.

– Ma da, ali zašto.

– Droga neka, kažu istražitelji.

– Onda ćemo ovako, idemo šturo s osnovnom informacijom u dno šeste stranice, ako bude trebalo, osudit ćemo narkomaniju, ali za sada ništa veliko.

Trsatski kurci bili su jednostavno “pretplaćeni” na malu vijest u dnu šeste stranice. Sve dok se nisu probudili iz kome nakon dvadeset godina.

12.

O pacijentima iz sobe 377 pisali su svi svjetski portali, a vrhunski neurolozi dolazili su u posjet riječkom Medicinskom fakultetu. Slavni prof. dr. Adrian Owen, član Znanstvene jedinice za istraživanje mozga na Cambridgeu, ostao je zaprepašten kada je vidio rezultate skeniranja mozga trojice ukomiranih. Događalo se da se pacijent probudi nakon pet godina potpune odsutnosti i ustane iz kreveta, ali riječki slučaj trostrukog buđenja iz kome zaslužio je veliki temat u u New England Journal of Medicine.

Protivno svim medicinskim predviđanjima, Miran Puž, Ico Kučina i Roko Vakcina u nekoliko dana nakon prvih znakova buđenja povratili su većinu vitalnih funkcija. Zbog hipoksičnog oštećenja mozga prisutna su i trajna oštećenja, a posebno su im bile poremećene više mentalne funkcije. Ali, nije bilo sumnje, uskoro će hodati i pomalo govoriti, a dijelom će im se vratiti i pamćenje.

Pred hodnikom na Medicinskom fakultetu uzalud su dežurale televizijske ekipe. Pristup sobi 377 bio je zabranjen, a liječnici koji su povremeno izlazili nisu bili od velike priče. Tražila se informacija više.

– Kako im je, možete li nam nešto reći, doktore – gurao je krušku pod njušku novinar državne televizije mršavom muškarcu u bijelom mantilu koji je upravo s crnim kovčežićem izašao iz sobe 377.

– Nije im lako, nije – iz topa je u kameru odgovorio brico angažiran da obrije i podšiša pacijente.

13.

Miran, Ico i Roko oporavljali su se iznenađujuće brzo i dobro. Uz pomoć roditelja, psihologa, nekoliko davnih prijatelja počeli su se prisjećati nekih djelića svoje prošlosti, sricati imena i slagati kratke rečenice. Najlakše su se vraćali u dane neposredno prije kobnog snifanja. Dobro su se sjećali nove pjesme Leta 3 “Izgubljeni” iz njima bliske 1988. godine.

– Mrle je zakon.

– Prlja pjeva bolje od Kralja.

– Fali im samo Srle.

Najsuvislije razgovore vodili su oko pjesama grupe Let 3 pa je liječnički konzilij zaključio da bi bilo idealno kada bi prvi kontakt sa stvarnošću, dvadeset godina udaljenom od posljednje koje se sjećaju, bio upravo koncert riječkih rockera. Ideja se činila izvediva. U novogodišnjoj noći, letovci su svirali na riječkom Korzu.

14.

– Vidi, makli su zvijezdu – primijetio je Kurči dok su ih vozili Žabicom prema Korzu.

– Ali nisu vratili kokota – požalio se Špric.

Tri ostarjela punkera vozila su se nakon dvadeset godina riječkim ulicama, ali začudo, nisu primjećivali prevelike razlike. Nisu se previše čudili, osim što ih je zbunjivao cijeli konvoj novinara koji ih je pratio, a uz njih su u kombiju bili liječnik, psiholog i medicinska sestra.

– Ko organizira svirku – pitao se Droza.

– Grad – objasni mladi psiholog.

– Dakle, još radi potkomisija za rock – zaključi Špric.

Da izbjegnu gužvu, odveli su slavne rekonvalescente na balkon Radio Rijeke odakle je bio najbolji pogled na binu, oko koje se natiskalo preko deset tisuća ljudi. Bili su vidljivo raspojasani, što ne čudi kada se ne nebrojenim šankovima točilo vino i pivo u potocima.

– Odmah se vidi društveni napredak – komentirao je Kurči, a psiholog je vrijedno bilježio sve njihove komentare.

Scena je bila kao iz najluđih snova trojice pacijenata. Probudili su se iz dubokog, dvadeset godina dugog sna i to u svom gradu gdje čekaju koncert svog omiljenog benda, a oko bine desetak tisuća više ili manje ukomiranih ljudi. A i crvena zvijezda je skinuta sa Žabice.

15.

Letovci su odsvirali jedan od znojnijih koncerata, Prlja je umalo izgubio glas, a Mrle je ostao bez svojih brkova koje je neki čudak uzeo kao suvenir. Publika je bila zadovoljna urnebesnom zabavom, a čak je i gradonačelnik pljeskao kada je Let3 izvodio najnoviju verziju Ciklame. Ipak, nakon koncerta novinari nisu čekali umorne svirače već su se svi redom postrojili pred Radio Rijekom čekajući silazak trojice pankera koji su se probudili iz kome nakon dvadeset godina.

Kurči, Špric i Droza polako su se, uz pomoć medicinskog osoblja, spuštali niz stepenište i vrtjeli glavama. Izgledali su umorno i pomalo tupo, ali nisu mogli izbjeći mikrofone i kamere. Svi su napeto čekali njihov prvi komentar.

– Ne znam, meni je falio Miki – požalio se Kurči što nema više njegovog omiljenog gitariste.

– Jebeš sve to. Čista komercijala – sasjekao je atmosferu Špric.

– Gdje je nestao punk – retorički se pitao Droza.

– Nema više pitanja – presjekao je svaku daljnju raspravu doktor Bezmaslinović i pogurao rekonvalescente prema kombiju.

– Jebite se vi malo – vikao je iz gomile znojni Prlja kojem se povratio glas.

– Ti se jebi, prodana dušo – odgovore Trsatski kurci uglas iz kombija.

Još su se neko vrijeme Kurči, Špric i Droza svađali sami sa sobom i medicinskim osobljem oko novog repertoara Leta 3, a potom kao da su se umorili.

Zapali su u neki polusan i dok se kombi kretao prema njihovoj bolničkoj sobi čulo se još samo nerazgovjetno “mr-mrmlj-mrlja-prle-kralj-sralj-sranje”.

Psiholog je i to vrijedno zapisao, a potom zaklopio blok.

život je

kad od male bebe iskamčiš
da te zove mama tata:
a ti se cijelo vrijeme zoveš
nekako radovan borka

i ćoraviš svoje treće oko
i čuvaš svoje zubalo u čaši
(dok netko ne ugasi metaforu)

smrt je

kad netko ugasi metaforu
u sobi punoj ogledala:
ni tamno nije kad se ne postoji
a ni ogledala više nisu važna

važan je samo unutarnji nemir
i kako si ga na kraju odglazbio
(suprotno od uglazbio)

Pišući o hrvatskim prijevodima Thomasa Manna, u bilješci na kraju Ljevakovoga izdanja Doktora Faustusa iz 2000. godine (preveo Milivoj Mezulić), Viktor Žmegač ima i ovu rečenicu: “Doktor Faustus pojavio se pedesetih godina u prijevodu Konstantina Petrovića, koga je savjetovao Zdenko Škreb, samo u Sarajevu.” Podosta pohaban primjerak toga izdanja pronašao sam i za male pare kupio u jednome od poslijeratnih sarajevskih dućana s knjigama koji sami sebe, višestruko ironično, tituliraju antikvarijatima. Ali, halal im naziv – dokle god se u njima mogu naći ovakvi rariteti, nije sasvim nezaslužen. Nije nevažno precizirati: knjiga je izašla 1955. godine u izdanju Svjetlosti, dakle nekih osam godina nakon stockholmske svjetske premijere (1947).

Ništa o Konstantinu Petroviću ne znam, osim da je tada, kad uz savjete Zdenka Škreba prevodi Doktora Faustusa, to teško njemačko intelektualno štivo, mladić na sredini između dvadeset i trideset godina, da je iz neke od starih sarajevskih građanskih srpskih kuća blizu Vijećnice, da je već prevodio i Zweiga, i Beethovenova pisma, i još što-šta od najzahtjevnijih njemačkih tekstova. Zadivljuje me i tjera na neobuzdano fantaziranje sam podatak: tko je taj mladić, u kakvome svom svijetu živi, kako je sve to moralo izgledati? Ako je na Doktoru Faustusu morao raditi najmanje koju godinu, to znači da imamo posla sa žestokim jugoslavenskim godinama između 1950. i ’55. A podatak govori i to da mladić nije mogao raditi tek tako, na svoju ruku, nego je moralo biti da je imao sklopljen nekakav dogovor s izdavačem. Kako su knjige iz svijeta, i to najnoviji i najviši književni dometi, dolazili u Jugoslaviju, u Sarajevo? Kakva je to bila kulturna klima, u kojoj je paralelno supostojala volja za izdavanjem propagandne, ideološki dirigirane literature, i ovakvih najsuptilnijih umjetničkih tekstova, kakav je Doktor Faustus, što dolaze iz omražene “građanske kulture” Zapada?

U svojim, doduše, vrlo skučenim i ne previše entuzijastičnim nego više usputnim raspitivanjima, u poslijeratnom Sarajevu nisam naišao ni na koga komu ime Konstantina Petrovića bilo što znači. Tako bi i ostalo, da prije koji mjesec na naiđoh na novinsku kolumnu u kojoj Sead Fetahagić, već umorno i suho faktografski, evocira “svoga druga Kostu Petrovića” i njegovu sudbinu. Zgrožen i dirnut, ne znam što od toga dvoga više, spremio sam taj zapis da ga ne zagubim, da ga ne zaboravim. Ovako piše Fetahagić o Petroviću:

“Kad je počeo rat, prestali smo da se družimo, jer je bilo veoma opasno kretati se ulicama. A onda smo u redovima za vodu i u redovima za humanitarnu pomoć saznali da je Kosta ranjen.  Neki od nas su ga posjetili u bolnici. Ležao je potrbuške, jer je granata pala iza njegovih leđa. Rane su bile nezgodne, ali nisu bile opasne. Kosta se zafrkavao sa svojim novonastalim stanjem.

Kao što smo se inače rijetko viđali, ni Kostu nisam dugo sreo. Jedne ratne zime dođe glas da je Kosta nađen mrtav. Saznali smo preko medicinskog osoblja da su se njegove komšije zabrinule, jer Kostu nisu dugo vidjele. Našli su ga mrtvog i pozvali policiju. Dijagnoza je bila da je umro od gladi i hladnoće. Živio je sam i nije imao ko da mu pomogne, a bio je previše ponosan da bi od nekoga tražio hranu i drva. Mačka je počela jesti njegovo mrtvo tijelo.”

Tri dana pred Novu godinu, u maglenom i smrznutom Sarajevu, umro je Sead Fetahagić (1935 – 2010). Umjesto glupoga i nepotrebnog sjećanja na sve što nas u književničkom i građanskom životu nije spajalo, ostavljam ovaj zapis o njemu i o njegovome drugu Kosti Petroviću.