Neki ljudi, čudni ljudi, i ovih se dana, širom smrznute Europe, voze na biciklima. Ne smetaju im snijeg i led, ne smeta im onaj najveći neprijatelj svakoga balkanskog čeljadeta – propuh, ne plaše se gripe, ni prehlade, uopće ne strepe nad svojim zdravljem, nego i dalje okreću pedale, i naprijed kreću. Oni su neobičan detalj u zimskoj razglednici grada, poput žutih kukurijeka koji ovih dana po okolnim brdima i ledinama izviruju iz snijega. Zimski biciklisti obećanje su proljeća.

Ovu je fotografiju u Parizu i u svojoj divnoj samoći snimio Stanko Abadžić. (mj)

(po šnitu Aleksandra Bečanovića)

————————————–BOŽI KOPRIVICI

Neka Bog blagosilja Jugoslaviju,
Kuću Krsmanovića na Terazijama,
Vodopade u Jajcu,
Eho pucnjeva Žerajićevih i pucnjeva Principovih,
Nosioce Partizanske spomenice, žive i mrtve,
Zlatar i Zlatibor, Srebrenik i Srebrenicu,
Vardar i Triglav, Đerdap i Jadran,
Sutjesku, Neretvu, Jasenovac, Jastrebarsko,
Njene fudbalske terene koje su radio-valovi
Nedjeljom spajali sa hiljadama tranzistora
Što su ih slušali starci i djeca,
Njenu djecu što su ih druga njena djeca,
Sabirala po stadionima prije streljanja kao u Čileu,
Njene Čileance: Prosinečkog, Bobana, Šukera, Mijatovića,
Djecu što su poslije smrti Allendeove došla u njene škole,
Njene škole, naše škole, izgrađene po selima i palankama,
Kasabama i gradovima, ostrvima i planinama,
Gdje smo pionirski otkrivali nova znanja i sebe same,
Ivu Andrića, njegove noćne šetnje u internaciji,
Od Ovčareva do Travnika, kad je ispod Vlašića
Gledao Vlašiće i od nemira sklapao Ex Ponto,
Maribor, Split i Višegrad koji više nije grad,
Njena duhanska polja i cigarete prozvane po rijekama,
Moravu i Drinu, Taru i Pivu,
Njena piva, Apatinsko, Karlovačko, Laško,
Grad Strugu i tvorničke strugove,
Radnike što su se znojili za poeziju,
Milovana Đilasa jer je bio heroj,
Neherojskom vremenu uprkos,
Avdu Međedovića, koji je otkrio Homerovu tajnu,
Danila Kiša, posljednjeg jugoslovenskog pisca,
Koji je prepoznao homerski ton
U pjesmi o Omeru i Merimi,
Merimu Isaković i Isaka Samokovliju,
Hanku Paldum i Nenada Jovanovića,
Zbog pjesme o Kapetanu Lešiju
U kojoj se Ramiz Sadiku, junak Metohije
Bori kraj Crnog Drima,
Miloša Crnjanskog jer je znao da
Nijedna čaša što se pije i
Nijedna trojbojka što se vije – naša nije,
Njene svadbe i vjenčanja, uz pijanstvo
I zvuk harmonike, kao u filmovima Emira Kusturice,
Tina Ujevića i Fis-harmoniku,
Piksija Stojkovića, zbog finte i slobodnjaka Špancima,
Fadila Jahića-Španca i sve naše Špance,
Gorana Bregovića jer je pljunuo i zapjevao,
Željezare u Nikšiću, Sisku i Zenici,
Fabrička jutra, miris dimnjaka,
Dim cigarete Zuke Džumhura,
Progorene rupe na njegovom džemperu,
Šešir Miroslava Krleže i glavu na kojoj je stajao,
Radeta Šerbedžiju, na čijoj glavi je završio,
Arsena Dedića i Ines, ko god bila da bila,
Veru Pavladoljsku i Veru Stojić,
Pavla Vujisića i Stojana Cerovića,
Cernicu i Aleksu Šantića,
Eminu, Mostar, Anicu Savić-Rebac,
Savu, Dunav i Muru,
Đorđa Balaševića jer zna da treba živeti slobodno,
Tuzlansku Slobodu i Mešu Selimovića,
Rudare i Skendera Kulenovića, rudara jezika,
Jezik na kojem je ovo napisano, kako god se zvao,
Milana Milišića i Radomira Konstantinovića,
Dubrovnik i Rovinj, svu obalu i more između,
Konobare s mora što su navijali za Hajduk
I reprezentaciju Jugoslavije,
Mišu Kovača zbog Dalmacije u mom oku,
Dadu Topića zbog Tamo gdje vječno sunce sja,
Tamo je Makedonija,
Vlatka Stefanovskog zbog Ciganske magije,
Bekima Fehmiua, zbog Skupljača perja,
Filma blistavog i strašnog,
Strahinju Banovića, Đerzelez Aliju i druge epske junake,
Jer nisu oni krivi za silne zloupotrebe,
Aleksandra Tišmu zbog Upotrebe čoveka,
Tišinu na obali Ohridskog jezera,
Jezu i sjetu kad se koža ježi dok se sjećaš,
Glasa Lene Katine dok pjevajući sriče
Slogove njenog imena,
Slavka Štimca i Vuka samotnjaka,
Vukovar i Sarajevo,
Jadranku Stojaković kad kaže
Da Sve smo mogli mi,
Politikin zabavnik u kojem smo čitali Mowglija
Ne znajući još da je Kiplingov,
Kipove na njenim trgovima,
Poput Konja na Trgu Republike,
Ne zarad figura iz istorije,
Nego zbog silnih sastanaka na njima zakazanih,
Da se ljubavi i prijatelji lakše pronađu,
Njene pronalazače,
Ruđera Boškovića, Nikolu Teslu,
Nikoletinu Bursaća i Branka Ćopića,
Jer je uljepšao tolika djetinjstva,
Ziju Dizdarevića i pismo koje mu je
Ćopić mrtvom pisao,
Vitinu kod Ljubuškog, Hašane kod Bosanske Krupe,
Sva njena sela, sva valjda paljena,
Da ih niko više nikada ne pali,
Ionako su sada skoro pusta,
Njene pustare i njene prašume,
Prašumu, zapravo, Perućicu,
Peruna i perunike,
Rastka i Dražena Petrovića,
Petra Petrovića Njegoša i FK Partizan,
Ivicu Osima i FK Željezničar,
Željeznicu, uskotračnu i svaku drugu,
Pruge, vozove, lokomotive,
Ugalj, pepeo i dijamante,
Bašte njenih kafana,
Zore u Tkalčićevoj, ulici što je spojila
Orsona Wellesa i Kafku,
Lijena beogradska popodneva,
Sarajevske noći i njihove glasove,
Mirzu Delibašića i Safeta Sušića,
Njeno kamenje, sve te improvizovane stative
Po ulicama i dvorištima,
Njene krede kojima su po školskim tablama
Pisane formule i nepravilni glagoli,
A po zidovima zgrada konture golova,
Sa znakom pravog ugla u rašljama,
Rašljare, ribare, sve njene čudake,
Što su gledali u tekuću vodu,
Bježeći od revolucije koja teče,
Ivu Lolu Ribara i njene revolucionare
Jer su vjerovali u pravdu na ovom svijetu,
Svjetska prvenstva od Urugvaja do Italije,
Davora Jozića zbog gola Njemačkoj,
I još više zbog gola Kolumbiji,
Kolumbo čokoladu, njen Toblerone,
Josipa Kraša i onog drugog Josipa,
Titograd, jer su drugdje
Imena mijenjali manjim gradovima,
A u Crnoj Gori najvećem i glavnom,
Mermerne glave narodnih heroja raznesene eksplozivom,
Eks – prefiks koji joj danas čuva ime,
Jer u imenima je suština,
Sušak, Rijeku i Pulu,
Arenu u ljetnim večerima,
Kad vazduh trepti kao da nebo gori,
Muziku iz filma Valter brani Sarajevo,
Branimira Štulića, ubijenog istim metkom kao i ona,
Jer je znao da u noć odlazimo
Zajedno

Neka Bog kojeg nema
Blagosilja zemlju koje nema
Jer čega god ima i čega god nema
Sve je milost Božija.

(mart – april 2010.)

1.

(Albert Einstein-expres)

Duboka je jesen, godina je 1992, pokrajina Bajern. Izbjeglice se kupe i trpaju u policijska transportna vozila, prebacuju do graničnog prijelaza Furth im Wald i tu ubacuju u voz.

U novembru mjesecu iz ovoga voza iskače prva izbjeglica (Vasil Savu, Rumun), a onda se ova iskakanja ponavljaju pri svakom transportu. “Lete Romi kao laste.”

To se ne bi smjelo događati. Bajern odlučuje da uvede specijalne, zatvorene vagone, sa vratima i prozorima koji se iznutra ne mogu otvoriti. Iznajmljen je jedan voz od Bundesbahna. Iz čitave pokrajine trijebi se etnički škart i pebacuje u zatvor u gradu Rosenburgu, jednom od većih gradova uz češku granicu. Narečeni voz ima 12 kupea, prikopčava se za voz Euro-city iz Ciriha, koji, pod novim imenom Albert Einstein-expres, preko Minhena putuje za Prag. Svake srijede prima prisilne putnike i tutnjara tračnicama mitel Europe, te, kako se to veli, središnjice duhovnog naslijeđa Zapada.

Medijski hvalospjevi bajerskom receptu prenose se, sa njemačkog, u sve jače jezike u svijetu. “Humaniji su i udobniji (ti vagoni) od onih u običnim vozovima, budući da su njihovi putnici zaštićeni od neželjenih pogleda, a uz to su snabdjeveni i vlastitim toaletom. Ušteda je, naravno, velika – kako u novcu tako i u personalu. U zatvorenim vagonima ne treba mnogo policije.” Na usporedbu sa nacističkim transportima niko, tih godina (1993 – 1997), nije davao ni pet para. Kao i obično, zabrinuta javnost i udarni njeni intelektualci javiće se žestokim protestom tek kad ove higijenske radnje budu privedene kraju.

2.

(Psi tragači)

Pri hvatanju stranaca-ilegalaca, policijski i graničarski psi tragači odigrali su odlučujuću ulogu. Neki od njih postali su medijski junaci, a oni koji su otkrili najveći broj ilegalaca dobili su zvanična priznanja. Prva tri mjesta pripala su, čitam, psima po imenu Sadko (312 ilegalaca), Amigo (161) i Aron (83).

3.

(Zvona)

Vasil Savu, izbjeglica, logor u Cindorfu: “Kad umrem, vratiću se svojoj ženi u Bolintin (rumunsko selo)”.

Ileana Savu, cigansko naselje u Bolintinu: “Svakog časa mogu Rumuni naići. Izjutra ne znaš da li ćeš večer dočekati, svečeri ne znaš hoćeš li jutro dočekati. A muž mi je u Njemačkoj.”

Selo Bolintin zapaljeno je na dan Svetoga Johanesa, 7. januara 1995. godine.

Drugu večer iz paljevine, čula su se zvona i iz susjednog Bakua. “Ljudi su se skupili uz crkvu i odatle, malo prije ponoći, krenuli na svoje Cigane.”

4.

(Wisla)

Rijeka Wisla je ovdje poširoka. Njena je poljska obala prekrivena izbjegličkim privremenim naseljima, a ona druga, na njemačkoj strani, ograđena žicom i osvijetljena jakim reflektorima. Međutim, za olujna vremena i velikih ljetnih kiša, voda Wisle naraste, pokrije naselja i pokida i pogasi zaštitarske sprave i kućice, te se izbjeglice bace u valove i plivaju kao ludi ka njemačkoj strani. Začuju se samrtni leleci i krici, pa zvižduci iz pištaljki i laveži pasa graničarskih. Prema preciznoj njemačkoj statistici pri svakoj oluji u Wislu se baci na stotine izbjeglica. Polovina ih se utopi, većinom u rijeci, ali i u močvarnom glibu uz njenu obalu, jedan dio prijave seljaci i tek jedna desetina završi u rukama policije.

Granična se policija stidi ove činjenice.

Ovako napamet kad se gleda, jedina je razlika između homofobije i svih drugih fobija u tome što je prestrašeni zapravo objekt, a ne subjekt izvršenja fobije: ne boji se pedera, nego se boji peder. Za pedere, dakako, ova razlika ni u akcentu ni epistemološki nema nikakvu važnost, isto će ih prebiti, ali je presudna ako se želi utvrditi povijest bolesti, način liječenja i tko je tu, ustvari, pacijent. Po onome što nam govori doslovno dnevno iskustvo, homofobija najteže pogađa pedere, oni su njeni direktni pacijenti, a analogno: niti se od arahnofobije liječi pauk niti se ona suzbija veterinom. Pa kako to da sve redom psiho ptičice lete po mentalnom prostoru jednog homofoba i slijeću mrzoljubivo na bejzbol palice, jedna po jedna, u realnom vremenu, i kako to da se homofob zapravo ne boji svoga straha? Čega se uopće boji homofob?

Meni se čini ničega. Meni se čini da homofobi postoje samo zato da društvo ima eufemizam kojim će zahtijevati sućut za čitav niz ubojica, dok su još ličinke. Zašto bi to društvo željelo? Pa zato. Dok se ne riješi drugačije, i arahnofobija se liječi umiranjem pauka.

———————————————————————————————–Za Snježanu K.

Moj drug L. je iz Kenije, pa se u Zagrebu ne vozi tramvajem kasno noću. Nezgodno je, kaže.

Sretnemo se, stojimo na pločniku, ljudima smetamo, i razgovaramo o kazalištu, filmu, televiziji. Nikad o politici.

Sad stojimo u Profilu, dug je red za blagajnu, on mi pravi društvo.

Jan Kott: Shakespeare naš suvremenik, kažem.

Ne, bilo je – savremenik, odgovara on, pa se smije. Osmijeh mu širok, pun zuba.

I ja se smijem, manje široko i bijelo.

Smijemo se kao dvojica kojima je jasno puno više nego što je izgovoreno.

Branimir Džoni Štulić, generacijski kumir, obreo se jednoga ljetnog podneva u malom primorskom mjestu, na kraju posljednje velike koncertne turneje, uoči posljednjega velikog rata. Bilo je to mediteranski bolno ljeto, nalik na ono u knjizi “Nerudin pismonoša” čileanskoga Bračanina Antonia Skarmete, na temelju koje je kasnije snimljen i film “Il Postino” s Massimom Troisijem u glavnoj ulozi.

Za razliku od Mediteranea, blazirane hedonističke utopije za “sve one koji bježe”, “Il Postino” je puno životnije i kapilarnije ostvarenje: to je film posvećen onima koji ostaju. U svojim ranim dvadesetima, ja i moje društvo baš i nismo provodili puno vremena na životnim raskrsnicama. Živjeli smo svoje bezbrižne živote po provincijskim trgovima, kaletama i šankovima diskoteka, jahali motocikle sa sezonskim curama oko pasa i igrali picigin uz muziku sa plaže. Ali toga je posljednjega ljeta s velikim “Lj”, 1990. godine, Branimir Štulić definitivno bio naš Pablo Neruda.

– Kume, tražio te Đoni Štulić jutros – viknuo mi je konobar preko glava kavopija što su se umorno klatile pod teretom prethodne noći. Te su riječi s novinskih stranica digle brojne poglede te ih nepogrešivo usmjerile prema zvijezdi dana. Zvijezda je rutinski zabacila kosu, zapalila Filter 160, naručila piće i superiorno procijedila: “Ko ga jebe!” Iza fasade, ego je bubrio brže od Digo kvasca. U sniženoj intonaciji, uzvraćeno je protupitanjem: “Šta je reko’, hoće bit’ u hotelu?” Krčmar je znakovito klimnuo, i početak jednog divnog prijateljstva mogao se rukom opipati.

Kvaka je bila u tome da smo se upoznali nekoliko dana ranije, na plaži obližnjega autokampa, kad je s čitavim bendom  bezuspješno pokušavao umaći gužvi uoči večernje svirke. Gaser je imao barku, reakcije čitave klape su bile hitre i vješte – živjeli smo tih godina u filmskom duhu Dana velikih valova – pa smo žabare na čelu sa Štulićem nekako poslagali po provi i otplovili iza prve ponte. Bilo je problema pri ukrcaju velikog glazbenog apsolutista u plastičnu pasaru – opasno su mu se klizale špičoke. K tome je i na kupanje nosio košulju dugih rukava, što mu je u hipu priskrbilo epitet turbovlaja. Marica, razgovor i poneka Maria Grazia Cucinotta dan su ipak pretvorili u ugodno druženje. Prvotnu distancu povremenim je upadicama taktički razbijao Jurica Pađen. Kad su riječi napokon potekle nesputano pokazao se, u skladu s preduvjerenjima, kao socijalno inteligentan, vrlo radoznao i nimalo pokondiren tip. Mrzio je Dubrovnik (navodno ga iz antielitističkih pobuda nije volio ni drug Tito). Naš pokušaj da poznanstvo s njim kapitaliziramo šire i prošetamo s Facom preko Straduna razbio se o izljev otvorenog prijezira prema Gradu. Obećao nam je nešto drugo: vratit će se na Pelješac čim okonča turneju. Obožava countryside s patinom. Ništa mu nismo vjerovali – čuj, vratit će se – koga on laže? No, ispunio je obećanje.

Bio je početak kolovoza, zadnja jugoslavenska turistička sezona. Konvertibilni dinar Ante Markovića krijepio je naše povremene zarade od rada u auto kampu, ribanja ili prodaje poljoprivrednih proizvoda izuzetnom večernjom mobilnošću (nafta je i u to vrijeme bila najčešća mjera slobode). Gaši je imao juga, Zdenko stojadina, Ivica stari mercedes, ja motor. Johnny je tek simbolički bio u funkciji naše privatne ješke za žene i pučku slavu: s vremenom, izlazili smo mahom na off mjesta poput Bronxa, bez vode i struje, između štala s tovarima i ovcama, gdje je svijetlila samo uljanica, kazetofon bio spojen na automobilski akumulator, a pod gredama su se – umjesto pršuta – sušili topovi indijske konoplje. Konobar s licem Franka Zappe uz vino je bez pitanja servirao “trice”, a razgaljeni Štulić bi recitirao poeziju, polemizirao vješto ili prepričavao svoju nizozemsku avanturu. Pobratimstvo lica u svemiru gradilo se postupno, uz povremene izljeve političkog gnjeva. Potpuno nematerijalan i pošten poput djeteta, već onda je bio impregniran uvjerenjem da je njegov kreativni opus zloupotrebljen i iskorišten, a on pokraden. To bi mu nemalo puta kanaliziralo sve frustracije u pravcu jugopremijera Ante Markovića. Nacionalisti su još bili nedovoljno konkretni.

Uskoro smo postali i “kućni prijatelji”. Doveo sam ga prvi put doma u potpuno nepriličnom trenutku, u arhetipskoj eksploziji bijesa klasičnog dalmatinskog ćaće. “Sretan” što sina napokon vidi nakon par tjedana mimoilaženja (obično bih lijegao nakon njegova odlaska na posao) pater familijas je odlučio biti mrk i strašan. Zabrađeni kosijaner u mom društvu predstavljao je dopunski motiv za beštimje. No, ubrzo su njih dvojica – bravar i estradni umjetnik – na balkonu pili bevandu nadopunjujući se međusobno u pseudofilozofskim zaključcima tipa “jadan je čovjek dok ga mudo svijetom vodi”. Naknadno se kućnim posjetama pridružila i umjetnikova gospođa, teme su postale pristojnije, a ona – Josephine – dodatno je očarala moje roditelje jednostavnošću i dobrotom.

Obožavao je buzaru i političke solilokvije, a iz dna duše mrzio razgovore o svojim pjesmama. Netko je jednom htio  utvrditi pravi identitet čuvenoga Jablana, pa ga je odmah ironično preimenovao u Bukvu. Zato na poeziji nismo ni inzistirali: bilo nam je dovoljno što je živi Džoni tu, s nama, u uštapu naše mladosti, što šuti, neurotično blebeće ili svira. Na naš uporan nagovor, jednom je ipak prošetao Stradunom. Završili smo na tulumu kod Hajdarhodžića, s dvije gitare i flautom, što je donekle izvuklo stvar, ali to je generalno ipak bila priča koja je Štulića i Dubrovnik potvrdila kao krivo strastanje.

Kad ga se danas spomene generaciji s konca šezdesetih, nekome je prva asocijacija Nizozemska, nekome Vesovićeva naslovnica Filigranskih pločnika, nekome čuveni koncerti u Kulušiću, a nekome nezaboravna noć s djevom uz “Ako znaš bilo što”. Moja prva misao je – požar. Kao nadrealni prizor, najava nadolazećeg rata, kraj posljednjeg mirnodopskog ljeta, prst Božji. Vratili smo se odnekud u ranu zoru, supijani, blagoglagoljivi i dobro raspoloženi, u većem društvu, taman smo se razilazili kućama, kad me odnekud spopao kurir civilne zaštite s mobilizacijskim pozivom za gašenje. Gori neko tamo brdo, jebi ga. Vremena taman da se na brzinu presvučem i zadužim brentaču. Džoni na to kaže: “Ne spava mi se, i ja ću s tobom.”

Prijevozno sredstvo je olinjali tamić poduzeća za održavanje cesta, narančasti, s tendom. Ispod cerade karakteristične fizionomije dalmatinskih urođenika ribarsko-poljoprivredne provenijencije. Mahom stariji svijet u trlišu. Pod nogama su sjekire, demižane, kosiri. U zadnji čas stižemo dugokosi Mesija i ja. Da sam se na taj kamion popeo s tri plavuše u bikiniju, izazvale bi manje čuđenja.

Nadomak požarištu prolazimo kroz autokamp. Uspaničeni gosti u magnovenju vide Štulića kako predvodi kolonu hrabrih gasitelja, što im ulijeva borbeni moral i daje naročit podstrek. Dok mlatimo granama po plamenim jezicima i predano zalijevamo grla i  žeravu, on se penje na obližnji brežuljak i dugo, gotovo cijelo jutro, ostaje zagledan u vatru koja proždire borovinu. Stoji mirno, poput kipa, na požarištu jedne generacije.

Vraćao mi se puno puta taj prizor u godinama koje su poslije naišle. Činilo mi se da jednako tako mirno stoji uz nas iznad Zamasline, na susjednoj čuki, zagledan u mrke cijevi neprijateljske vojske, pa potom i na rubu Popova polja, kad su nam zapalili položaj fosfornom granatom. Neki divlji glasovi pjevaju “Oj Tuđmane, jel moguće – pale su ti Čepikuće”, a ja vičem kroz dim i memlu poput Massima Troisija u “Poštaru”: “Compagnieri, compagnieri…!”

Džabe, nitko ne čuje. Svi su otišli i ostavili nas na ovoj tužnoj obali. On je u Nizozemskoj, a naš talon nose ružni i opaki, s nečuvenom moći da tjeraju sve što zažele.

Eh, da: obično razbiju i sva ogledala na koja naiđu.

Da ne ostane ni spomen na ljepotu.

Ako je duša besmrtna
(što se potajno i najveći nitkov,
najveći krvolok nada),
i ako će duše pravednih
iz ovog pakla u raj,
a najčistije se probit
do nebeskog Prijestolja –

onda ih valja – reče ubica –
što prije oslobodit.
Latit se kalašnjikova
ili bar pištolja!

2008.

Primijetila sam da s knjižarskih polica nestaju “knjige” napisane u slavu neumjerenog kupovanja, tipa “Šopingholičarka”, “Šopingholičarka se udaje” itd. Razumljivo, jer kao neka vrst potrošačkog afrodizijaka u recesiji one gube smisao postojanja. Nije posebno važno ni jesu li fenomen vezan najviše za tranziciju, pa će se nestankom te pragladi za stvarima i one sparušiti, ili su neko trajnije zlo.

Ali kad je o tome riječ, uvijek se sjetim dviju stvari: Prva: Moja omiljena trash knjiga, “Spasite Karyn” autorice Karyn Bosnak (klasik žanra, vintage iz 2004., samo u boljim antikvarijatima!) govori o curi koja se u godinu dana kupujući odjeću zadužila za dvije godišnje plaće. Živjela je sama u New Yorku, nikog nije poznavala, radila je s glamuroznim ljudima pa je pomislila da i ona mora biti takva, a prije večernjeg izlaska haračila bi po robnoj kući. Kad noću ne mogu spavati, visoka me književnost dodatno traumatizira, pa prolazim s Karyn, po tko zna koji put, ritualni krug između Bergdorf&Goodmana i Saks Fifth Avenue (trenutak kad će morati prerezati kartice još je daleko). Naravno da se ja sad pitam, je li “Spasite Karyn” uopće trash kad sam je pročitala toliko puta, da je već znam napamet? Druga: Junakinja knjige “Da mi je danas bilo ne susresti sebe” (Oceanmore, 129 kn) dobitnice Nobelove nagrade za književnost Herte Müller svakodnevno ide na policijska saslušanja. Dok putuje između ceausescuovskih nakošenih nebodera razmišlja o tvornici gdje radi i gdje svatko svakog denuncira, o stradanju svoje obitelji u ruskom poslijeratnom logoru, o prijateljici ubijenoj u bijegu iz zemlje, o svojim dnevnim navikama. Pa tako i: “Sve sam kupovala otprve i bez plana. U dva-tri popodneva potratila bih cijelu plaću, a onda bih novac posuđivala. Ne samo od Nelua, nego i od ljudi koje sam jedva poznavala. Kao uvijek novi dokaz da mi je dobro ostajala je samo nova odjeća. Ona je barem jedan dan bila novija od mog lica. Naravno da sam mislila na svoje dugove i kupovala još više.” Koja je veza između trasherice Karyn i nobelovke Müller? Mislila sam da je to jasno, ali ako nije, evo jedne ideje iz sasvim drugog vica: od potrošnje kao suicida gora mi je samo razumna potrošnja, dobro ugođena, strogo kontrolirana, održiva, potrošnja kao svjetonazor, način života, lifestyle, weltanschaung, jer onda normalno da nema mjesta pitanju, što zapravo nije u redu?

Ima ona jedna pasica u kojoj huljica Mali, glavni junak, dokono prebire po granicama kadra, te ga njegova kćerkica Pepica pita što radi u životu. Mali, svjestan stripovske egzistencije, vidimo mu na licu, uzbuđeno joj odgovara “Ja sam junak stripa!”. Svaki put, ali baš svaki put, kad vidim tu pasicu – raznježim se. Nema tu nekakve čvrste točke za koju se čovjek može uhvatiti i reći: e, OVO tu mi je smiješno. U pitanju su nijanse i suptilnost Devlićevog humora i sve bi to skupa otišlo u kvazifilozofiju da te, kako to biva, ne sačeka život iza ćoška, i sam dobiješ kćerkicu i shvatiš jednostavnu premisu onoga što mi je zapravo dirljivo, jako dirljivo: svaki otac svojoj kćerkici želi biti – junak! U toj riječi “junak” jest sažeta sva srž lijepog uboda u srce… Prvo, Mali nije junak, ta simpatična huljica je sve samo ne junak, drugo, svaki roditelj je barem u jednom životu malo lagao ne bi li u očima djece ispao veći junak. I to je dirljivo. Dirljivo koliko se u tome čovjek može prepoznati.

Ili ona pasica u kojoj ga ta ista kćerkica Pepica pita: “Tata, kako sam ja došla na svijet?”. Mali je na mukama, znoji se u dva od pet kadrova (kao što se apsolutno svi roditelji znoje na takva pitanja, jer je UVIJEK nezgodno vrijeme), i onda joj, pomalo iznervirano, odgovori: “Nacrtala te roda!”. Spretna laž? Život, zapravo.

“Huljice” su nastale jer ih je Radovan htio animirati. Nakon što ih nije uspio realizirati u mediju animiranog filma, Devlić ih je predstavio u Poletu 1976. godine. I frajer je odmah ubo “u sridu”. Koliko sam istraživao, huljice su se s vremenom mijenjale, polaganom metamorfozom Radovanovog crtačkog stila, ali jezgru i sve ono zbog čega ćemo ih zavoljeti odmah su nosile sa sobom. I svi su odmah znali da se radi o hitu – samo bi idiot od urednika ne skužio koliko su “Huljice” pitke i duboke, jednostavne i komplicirane, zaokružene alkemijom čovjeka koji ih se odlučio crtati idućih dvadesetak godina…

Hrvatska je, do 1992., imala svoju povijest karikature i nije puno trebalo čekati da se kakav svjetski trend “udomaći”. Od Kellyjevog “Poga” koji je u svijet kratkih stripova (pasica) uveo luzera za junaka već 50-ih godina prošlog stoljeća, Schultzovih “Peanutsa” i Charlieja Browna kojemu, kao ni nikomu njegove dobi, ništa ne polazi za rukom do “Tupka” Nedjeljka Dragića i Voljevičinog legendarnog “Grge” u Večernjaku sedamdesetih godina – teren je bio pripremljen za najboljeg. I onda je Radovan nacrtao “Huljice”. I “Huljice” su naš najbolji satirični geg-strip. “Huljice” su najbolja pasica koju smo napravili i koju smo imali prilike čitati.

Znam, smiona je to tvrdnja i vele stariji da treba izbjegavati takav karakter izjava… Ali, ja ne znam za bolju pasicu od “Huljica”.

“Huljice” su veličanstven svijet, genijalan kut Devlićevog svijeta koji osvaja jednostavnošću. Samo pravi kreator može povući sedam ili osam poteza perom i uvesti vas u savršeni mali teatar u kojem će poput Hamleta odigrati kraljev život. Da, mi smo kraljevi za “Huljice”, mi smo bogovi njihovog svijeta i naše sitne, lijepe mane su njihova hrana. I nitko nam nikada nije tepao i laskao kao “Huljice”.

Kad je Radovan primio nagradu za najbolji strip u kategoriji groteske, tad je huljica uzela rječnik i išla vidjeti što to uopće znači. “Groteskan – koji ima obilježje groteske” stoji u prvom kadru, u drugom kadru se nastavlja “čudan, nastran, nagrđen, komičan, pretjeran” i huljica je naravno uznemirena, ali se malo smiruje u idućem kadru gdje piše nastavak citata iz rječnika “smiješan, neprirodan, isceren”, da bi se u četvrtom kadru gledala u ogledalu uz kraj citata: “koji prelazi iz krvavo ozbiljnog u čudno i smiješno. Klaić”. I u zadnjem kadru, uz neopisiv izraz lica, huljica se gleda u ogledalo i veli “vraže jedan…”

“Huljice” su njegovale humor koji sada možemo vidjeti u češkim komedijama, neka vrst srednjoeuropskog humorističnog diskursa, sa snažnim samoreferiranjem, neagresivnim upadicama i naizgled pasivnim iskazom. Devlić je inspiraciju kupio iz života, točnije, onog njegovog najobičnijeg dijela, kad šetate, vidite nešto, zatim dokono razmišljate, pa vam padne nešto zgodno na um… Takve su huljice, drag prijatelj, uvijek zgodna dosjetka.

Fascinantan je i rječnik “Huljica” – boljeg zagrebačkog slenga u literaturi nisam još sreo. Devlićev purgerski jezik je sto posto vjerodostojan, nema tu nikakvog siljenja uzrečice “kaj”, što je jako popularno kod domaćih “urbanih” pripovjedača koji pate od sindroma “kuiš ono buraz kae”. Recimo, u dvorednim huljicama iz ’99. godine zatičemo penzića kako upada u kontejner i vidimo huljicu u svom najboljem, poluiznerviranom stanju. “Jeli penzić? Kao, neishranjeni smo, ne?” “Kao, ova vlast prisilila vas je na kopanje po smeću, ne?” “Šmrc”. I onda vam se usne razvlače u osmijeh: “A od kud vam snaga za skakanje u kontejnere?” Pogled u čitatelja: “Kao, to kopa po smeću zbog malo salatice! Moš mislit! Salatica od marihuane! Yes!” Završavajući sa “Barabe napušene! Fuj!”. Jednostavno genijalno.

Kad sam bio klinac, “Huljice” sam pratio u Studiju. Tamo se Devlić naigrao sa kadrovima – okviri kadra pretvarali su se u tramvajske prozore, postajali su zidovi o koje se pridržavala pijana huljica… I jasno mogu evocirati nevjerojatan broj tema kojih se Radovan dohvatio – to je jedini način opstanka, taj slalom između urednika, zahtjeva, uređivačke politike i ostalih zastavica na strmini… Jer, huljice mogu što požel(it)e. Razmišljati o politici, socijali, obitelji, ljudima općenito, huljice mogu istraživati vlastite novine (kad su pomjerili pasicu huljica na dno stranice, huljica je izjavila da “niže od ovog ne može pasti!”), huljice su čak pisale i pismo glavnom uredniku.

Pismo glavnom uredniku je neprocjenjiv materijal:

“Poštovani Glavni, sa žaljenjem Vas izvještavam da se ne ćutim sposobnim za dužnost koju ste mi odredili. Naime, teško je biti bilježnik opće ljudskih gluposti i trpiti optužbe zbog – banalnosti!”

Tu čovjek nema što dodati.

Osim nekoliko tužnih činjenica.

Nema više ni Radovana ni “Huljica”. A nema ni – huljica.

Kad bi netko i mogao crtati takvu pasicu, kad bi postojao netko tko bi se prihvatio tog posla i imao taj duhovitopreživljavajući nerv da nacrta “Huljice” u facu svima i da preživi, nažalost, taj ne bi mogao takvo nešto nacrtati.

Razlog je jednostavan: mi više nismo huljice. Postali smo prave hulje, huljetine… O nama se više ne može praviti suputnička i supatnička pasica, mi ne zaslužujemo strip. Mi ne zaslužujemo začin olakšanja životu poput Devlićevih “Huljica”. Dok, osamdesete godine su apsolutno zavrijedile takav spomenik kao što su “Huljice” i ostat će tu da nas podsjećaju na neopterećenije vrijeme kad smo se mogli pogledati u ogledalo i sami sebi se smijati. Sad nemamo snage ni za jedno ni drugo.

Tako dobra, pametna, komercijalna, kvalitetna i poštena stvar kao što su “Huljice” nikad više neće postojati.

I zato “Huljice” treba čitati.

Jer su najbolje.

Zidovi su zrcala grada. Kroničari bilježe protok vremena u zrcalima. Zatim pjesnici tumače njihove nalaze. Feđa Klarić i kroničar je i pjesnik, s fotografskim aparatom umjesto olovke. Prije četrdeset godina, u vrijeme kada je crno-bijela fotografija još uvijek bila mjera elegancije, ali i oružje za društvenu kritiku, fotografirao je jedan splitski plakatni zid, i čovjeka ispred zida. Na ljudskome licu, tačnije nego u njegovim riječima, očitava se duh vremena. Nedavno, Feđa je, naravno u boji, digitalnim aparatom, koji sasvim poopći, depersonalizira i objektivizira svaku sliku, fotografirao još jedan splitski plakatni zid, i drugog čovjeka ispred zida. Na njegovome licu, u njegovoj navijačkoj kapici, očitava se duh vremena. Ali ono zbog čega je ovaj fotografski diptih neusporediv, vrijedan eseja dužeg od knjige, koji svejedno ne bi mogao biti rječit kao ono što vidimo na ovim slikama, jesu plakati za leđima te dvojice ljudi. Na njima piše tko su bili Splićani, čime su se bavili, što ih je interesiralo, što su plakatirali, u kakvoj su državi i u kolikom gradu živjeli prije četrdeset godina, i tko su, gdje su i kakvi su Splićani danas. Ovaj diptih govori, međutim, i o osobi fotografa. Osim što je kroničar i pjesnik, on je i redovnik. Za ovo djelo trebalo mu je četrdeset godina rada i vjere u to što radi. (mj)