Prije par tjedana Marco Belpoliti u tjedniku Espresso ovim je riječima završio prikaz Freelendera, romana Miljenka Jergovića: «knjiga koja se ne zaboravlja». Budući da dolazi od čuvara sjećanja kakav je Belpoliti, priređivač sabranih djela Prima Levija, ta me rečenica poprilično zainteresirala. Nije to bio uobičajeni poziv na čitanje maskiran marketinškim mamcem. Bilo je to zbiljsko upozorenje, podignut kažiprst. Zamišljao sam stupicu postavljenu na dobrohotnosti prosudbe. Pogriješio sam. Radilo se samo o bravuri, prokletoj bravuri, mudro posijanoj duž 174 stranice.

Jergovićev talent za koju godinu mogao bi praviti društvo Orhanu Pamuku i Güntheru Grassu. Zacijelo zahvaljujući i Volvu protagoniste toga romana, drugom poglavlju trilogije posvećene čovjeku i automobilu, smještenu između Buick Rivere (već objavljenom kod Scheiwillera 2004. goidne) i Volga, Volga (u očkeivanju talijanskoga prijevoda). No, je li taj bosanski pisac, premda je 2003. godine primio nagradu Grinzane Cavour, nepoznat talijanskim čitateljima do mjere koliko bi bilo dostatno da ga nagradi Švedska Akademija? Da. Hoće li pobijediti jer ga objavljuje Zandonai, mala izdavačka kuća iz Trenta, kao što se dogodilo Kelleru s Hertom Müller? Da. Hoće li ga se slaviti zato što ga je Claudio Magris definirao «epskim piscem»? Da. Je li ovo objektivna recenzija? Ne. Riječ je o objektivnom oduševljenju… za preventivnu Nobelovu nagradu, naravno.

Zagreb – Sarajevo, samo u jednom pravcu

Karlo Adum umirovljeni je nastavnik povijesti, udovac, živi sam na šesnaestom katu zagrebačkoga nebodera. Jednoga dana njegovu opuštenu svakodnevicu protrese telegram iz Sarajeva, grada u kojem je odrastao a koji nije vidio više od pedeset godina. Taj komad papira skriva tajnu a jedini način da ju se odgonetne jest da se krene na put. Ne zna što da očekuje, poštar mu pribavlja stari pištolj i dvjesto metaka koje skriva na dno kofera. Vozeći narančasti Volvo iz 1975. – «ništa mu draže nije preostalo» – profesor Adum kreće put grada iz kojega je nestao s jedva trinaest godina; grada-simbola prišivena poput crna dugmeta na okrvavljenu ogrtaču dvadesetoga stoljeća.

Taj volvo ga je «zarobio kao tridesetpetogodišnjeg profesora povijesti u vremenu iz kojega bi, kao i svi drugi ljudi, svi Hrvati i katolici, trebao i on izaći, osloboditi se i prodisati. Pa makar već sutra umro, ali kao slobodan čovjek» (str. 48).

Demon sjećanja

Dok profesor Adum vozi prema glavnome bosanskome gradu, milijuni misli odvode ga na drugu stranu. Djetinjstvo s bolnim uspomenama i majkom koja zalazi nacistima, slučajna smrt jednog židovskog dječaka koji ga u školi stalno zadirkuje, ludi očev bijes koji je ostao bez palca krivnjom istog tog strica koji mu sada obećava nasljedstvo, diskriminacijom prekinuta osobna sveučilišna karijera, topla uspomena na suprugu čiji odlazak naglašava svu onu ljubav koju nije umio izraziti. Jergović oko svoga protagoniste stvara vitalan i uznemirujući svijet u kojem dramaturška napetost izbija u različitim oblicima boli: dijalog u bolnici između majke oboljele od alzheimera koja nije u stanju prepoznati sina a uvjerena da ga je abortirala; imaginarni dvoboj dječaka koji igra tenis protiv zida jedne zgrade i dok ga cijeli kvart promatra sa balkona odlučuje se da pobjeđuje protivnik, taj zid, «jer nema žrtve bez poraza», te se udaljava s rukama na licu, zacijelo stvarno plačući. Prizori su to uznemirujući, gdje se miješaju gorčina i nemoć.

Odsutni život

Na svom putovanju profesor Adum prolazi nečim što je već bivša Jugoslavija, nedovršeni puzzle geopolitičkih i vjerskih granica, otupjeli teritorij s mjestašcima i gradovima koji pale sjećanja da se u pameti složi – Titov socijalizam, lomljenje vremena nakon zida, etnički ratovi, američka intervencija i ona UN-a.

Napor putovanja prisiljava ga odvagivati vlastitu nespretnost, beznačajnost tamna života, rezignaciju pred neugodnim prizorima (kolona blindiranih američkih automobila mogla bi mu u prolazu uništiti cijelu stranu Volva) a nadasve na koži osjeća neprihvatljivo stanje tuđinca, stranca u mjestima koja nastavaju njegove uspomene. Po sporednim putevima i na autocesti – «toj dugoj i ravnoj stazi na čijim je marginama život odsutan» – Adum susreće likove koji ga dovode u krizu. Kao da minirana područja, spektralna brda, zaboravljena groblja, one «lansirane bijele olovke minareta» ili reklame na ćirilici, kao da sve to nije dovoljno da se uspostavi kontakt sa stvarnošću. Svako se zaustavljanje na taj način pretvara u objavu «da se ne zaboravi», kao što je zapisano na majici jedne djevojke koja prodaje CD i DVD na sklepanom kiosku, na rubu te ceste: «da se ne zaboravi». Ali što se to ne bi smjelo zaboraviti kad se ne uspijeva izbrisati ni ono čega se ne bi htjelo sjećati?

Koja Domovina, koji Čovjek?

Osobe koje susreće (sobarica, taksist, policajac, recepcioner) pokušavaju svrstati ga, prepoznati, smjestiti u ovu ili onu etničku skupinu, istrgnuti mu izjavu kulturološke pripadnosti, polazeći od automobilskih tablica ili od naglaska. Kad mu torbar Srbin kaže: «Evo, ja vam poklanjam disk, od srca je, ponesite ga sa sobom u Zagreb, i nemojte se sramiti onoga što jeste. Najgore je kada se čovjek srami jer je to što jest», Adum odgovara: «Nisam ja to» (str. 119). Zbroj tih mnogobrojnih negacija ne čini drugo do zgušnjava njegov identitet, pretvarajući ga u nelagodu i neumjesne reakcije. To profesorovo putovanje postaje oscilacija nečega što bi moglo biti Weltanschauung koji nastoji osloboditi se ideoloških modela sve do časa kada o sebi kaže da je, istina, čovjek, dapače «nešto». Ali to nije dovoljno. «Svaki je čovjek još nešto. (…) Čovjek je, za razliku od knjige i kompjutora, još nešto. Što još?» (str. 112). U potrazi je za odgovorom. Veli da nije Hrvat, a naglasak mu je zagrebački, no rođen je u glavnom bosanskom gradu. Jednom riječi, odakle je stvarno? Tko je taj profesor Adum? Prenosilac koje kulture? U ovoj zemlji natopljenoj krvlju genocida, okrutnošću snajperista, zajedničkih jama-grobnica, nasiljem osloboditelja, koja je Adumova pozicija? Smiruje ga pištolj koji nosi uza se – «Ljudi su nesretni, (…) ali su i zbog svoje nesreće u stanju činiti svakojaka zla» (str. 155) – no hoće li poslužiti da ga spasi, da ga zaštiti? Možda će ga izbaviti od bijega bez kraja, od nevidljivosti? Traga li profesor povijesti Karlo Adum za sobom samim preko Domovine, ili nastoji odrediti neku džepnu domovinu, gdje odgovornost i pripadnost nisu jedno te isto? Dolazak u Sarajevo, objašnjenje onog telegrama, sudbina koja čeka njegov Volvo, objavit će, osim značenja naslova romana, smisao cijeloga postojanja.

Pjesnik, dramaturg, lingvist

Miljenko Jergović (da se bolje razumijemo godinâ kao i naši Nicolò Amaniti i Fabrizio Gatti) dospio je u Italiju zahvaljujući Einaudiju: kratko pojavljivanje u bibliotečnom nizu Coralli s Karivanima (1997.), a potom skok u katalog Scheiwiller (šest naslova od 2002.). Sada ga lansira Zandonai s tekstom objavljenim u inozmestvu 2007. godine. Jergović je završio studij filozofije i sociologije, predstavivši se kao pjesnik u 22. godini. Slijede zatim prvi romani, scenariji, suradnja u dnevnim novinama te djela prevedena na više od dvadeset jezika. Paolo Rumiz, veliki ekspert za područje Balkana, smatra ga baštinikom nobelovca Ive Andrića (beogradskoga pisca nagrađena 1961. godine). Zanimljivo da kao mjesto rođenja profesora Aduma Jergović odabire upravo mjesto rođenja «tog unjkavca» Ive Andrića. Porijeklom iz Sarajeva, danas živi u Zagrebu. Sebe smatra osobom bez državljanstva – upravo freelanderom – kao što je i njegov protagonist, pa je zbog toga izložen kritikama nacionalistâ. Uzvraća im tako što u romane ugrađuje pluralno i lingvističko bogatstvo slavenskoga područja, preko kojeg su stoljećima prelazili drugi narodi posijavši turske i germanske riječi. U tim pomiješanim i suprotstavljenim riječima raskrinkava hinjenu čistoću ljudi i porijeklo sukobâ. Lingvistički izazov na koji bez zadrške uzvaraća u Freelanderu prevoditeljica Ljiljana Avirović, docentica na sveučilištu u Trstu i teoretičarka prevođenja, autorica lijepoga pogovora kojim taj svezak završava.

Riječi kao grumenje, istinska literatura

Označiti Freelander kao roman ’on the road’ pomalo je površno. Bolje bi bilo definirati ga ’on the reading’, tj. putovanjem po čitanju, a još točnije kroz povijesno čitanje nekadašnje Jugoslavije koje se ostvaruje iskustvom protagoniste. To jestraight story u kojoj Jergović razbija zemlju, ide u dubinu, ponekad s osmijehom, ponekad prokazujući užas. Govorio je i Heinrich Böll: «Ponešto se mora i slomiti, čak i zemlju treba razbiti da bi urodila plodom». U jednoj divnoj knjizi intervjua iz 1986. godine (Writers and Politics) – nešto prije pada Zida a europska geografija promijeni izgled nudeći književnosti nove granice – Susan Sontag, koja je nekoliko mjeseci živjela u Sarajevu u vrijeme opsade, piše: «Smatram da je pisac čarobnjak, a od fikcije očekujem smisao magije, čuđenja. Očekujem da moj osjećaj za jezik ojača i da se moj senzibilitet modificira. Očekujem da se moja sposobnost shvaćanja proširi». U smušenoj i krhkoj geografiji Balkana Jergovićeve riječi vraćaju orijentir, mogući pravac, gotovo pa novo državljanstvo. Snagu književnosti, snagu izvrsnoga čarobnjaka.

BookAvenue, 1 ožujka 2010.

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

___

Autor je za izdavačku kuću Arnoldo Mondadori Editore priredio sabrana djela Tiziana Terzanija
Stranice i citati prema izvorniku Freelander, izd. Naklada Ljevak, Zagreb 2008. – prim. prev.

Osobna iskaznica, bolje DNK, svakih ozbiljnijih i trajnijih novina, koje polažu pravo na neku tradiciju, u malim je, skoro nevidljivim rubrikama. U beogradskoj je Politici, tako, valjda i pola stoljeća, na istoj stranici, u istome formatu, istoga dana u tjednu, objavljivana pasica Disneyjevog stripa. Bila je to politička i kulturna legitimacija ovih, uz izuzetak sramotne Miloševićeve ere, bez ozbiljnije konkurencije najozbiljnijih i najboljih južnoslavenskih novina, na tom se stripu stvarala tradicija, na njemu su se odgajali naraštaji srpske i jugoslavenske dječurlije. Sličnu ulogu, premda u mnogo kraćem razdoblju, u novija hrvatska doba imala je, recimo, kolumna Krešimira Fijačka, na posljednjoj stranici Vjesnika. Moglo bi se, bez puno grizodušja, kazati da Vjesnik nije ugašen kada su ga, formalno, u provaliju gurnuli ministar financija Slavko Linić i resorna mu ministrica Andrea Zlatar, nego je nestao kad i ta Fijačkova kolumna. Bila je to posljednja mala forma, svakodnevna žurnalistička piruetica, zbog koje smo kupovali ovaj list. Ili, recimo, strip-karikatura Ice Voljevice, s posljednje stranice Večernjaka, ukinuta kada je dežurnome uredništvu zasmetao muhamedanski prizvuk u imenu i prezimenu tog doajena hrvatske kulture. Ili “Pometova pošta”, u Slobodnoj Dalmaciji. Ili, posljednji primjer, “Ajme meni” Ćiće Senjanovića, aforistična kolumna s posljednje stranice Novoga lista, ukinuta s prvim danom nove, 2013…

Razlozi zbog kojih nestaju ovakve rubrike uglavnom se tiču velikih uredničkih ambicija, kao i ideje, uglavnom i uvijek pogrešne, da se novine čitaju zbog urednika, a ne zbog autora. Ali ima tu i olakotna okolnost: samo čitatelji, a nikada novinari, urednici, insajderi, osjećaju koliko su važne te male, svakodnevne autorske rubrike. Kada neka od njih nestane, određen broj ljudi prestaje kupovati novine. U njima se, u tim malim novinskim formama, sahranjuju naši dnevni listovi, a ponekad i cjelokupni povijesni periodi, političke i kulturne ere, porodične historije, ljudski životi… Znali su to u Politici, kada su toliko dugo objavljivali Walta Disneyja. Na kraju, ukinut će ga jer će, u vrijeme sankcija protiv Miloševićeva režima, ostati bez autorskih prava.

Saša Drach godinama je, u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, objavljivao “Dnevnik bez reda”, rubriku sačinjenu od dnevničkih fragmenata, posvećenih predstojećem tjednu, koje su prethodnih godina, desetljeća i stoljeća ispisivali naši i strani dnevničari i kroničari, pisci, umjetnici, političari, znanstvenici, zgubidani, pametni i nepametni ljudi, grickajući tako dane vlastitih života i bilježeći određeni povijesni, kulturni ili sasvim privatni trenutak. Drach je tom poslu pristupio vrlo prilježno, ali, naravno, njegov rad ostajao je gotovo sasvim neprimijećen. Ne samo unutar jedne novinske redakcije, nego i među novinskim čitateljstvom. Nitko se na njegovu rubriku ne bi javno referirao, nisu stizali pisani demantiji, niti bijesni komentari, a nije, valjda, bilo ni onih koji bi se osjetili uskraćenima jer fragmenti njihovih dnevnika nisu našli mjesto na stranicama Magazina. Tako to biva, tako i mora biti, jer ovakve rubrike služe tome da se pročitaju za prvom jutarnjom kavom, u kratkom preletu preko novinske stranice, često i kao prvi sadržaj koji se uopće pročita, a zatim se nastavlja dalje. O pročitanom se ne misli, ono, međutim, ulazi u svijest i u podsvijest, kao pasica Disneyjevog stripa, i pojavi se, možda, na površini nakon što proteknu godine i desetljeća, naizgled slučajno, da čovjek i ne zna kako se sjetio nekih riječi, gdje ih je i kada pročitao. Rubrika Saše Dracha je, naprosto, na savršen način sublimirala smisao i bit ove vrste novinskih tekstova, ove novinske forme i žanra. Jednom, kada je u velikome čišćenju, pospremanju i redizajniranju nestalo “Dnevnika bez reda”, kao čitatelj sam to primijetio, i znao sam da će brojni čitatelji koji ništa ne znaju o tehnologiji i proceduri nastajanja novina ukidanje Drachove rubrike vrlo bolno osjetiti. Ali u tome, možda, leži i razlog što uredničkih ambicija u novinama nikakvih nemam.

Prije nekoliko dana, a desetak godina po ukidanju novinske rubrike, Saša Drach je objavio knjigu “Dnevnik bez reda” (izdavač Sandorf, Zagreb), u kojoj je, iznimno akribično, priređivački skoro virtuozno, sakupio fragmente objavljivane u Jutarnjem listu, pridodao im nekolicinu novih, i organizirao svezak po principu kalendarske godine. Ako je rubrika bila neprimjetna, jer joj je takav bio i smisao, knjiga djeluje impresivno i, sadržajem, vrlo primjetno, preuzetno na način onih starinskih antologija aforizama, sastavljanih u vrijeme kada su ljudi imali više vremena, te su se ozbiljnije i temeljitije bavili svakim, pa i onim najuzaludnijim poslom. Po takvim knjigama se, međutim, prepoznaje protežnost i urednost neke kulture. Hrvatskoj uskogrudosti i šlamperaju, Drach će poslužiti kao dobar i vrijedan izuzetak.

Dijaristička, dnevnička proza zna biti snažna i uzbudljiva na način najbolje fikcionalne proze, a da, istodobno, sačuva svakodnevnost, da sačuva strast za prolaznost, za sitnicu i za lahki protok vremena, kakvu imaju novine. Dnevnici su, kao i dnevne novine, ukotvljeni u kalendarima, i to ih čini lakočitljivima, čak i kada nisu olako pisani. Otud magična privlačnost Gombrowiczevih, Krležinih ili Frischovih dnevnika, otud Josip Horvat i njegovo veliko zagrebačko dnevničarenje pod vladavinom Ante Pavelića i njegove kleroustaške bande. Saša Drach umio je, u svojoj knjizi, sačuvati tu bit velikoga dnevničarenja, ali joj i pridodati ponešto od niskoga registra i stila, od suhog lišća vremena, od prhuti iz lavljih griva, što je ovoj knjizi dalo pomalo borgesovski, pomalo barabski, a pomalo, bogme, i posve drachovski štih.

“Dnevnik bez reda” valja odmah kupiti, držati ga uz postelju, ili na noćnome ormariću, gdje je Tuđman držao Aralicu, pa pred svaki dan pročitati aktualni nadnevak. Ne služi to zarad proročanstva ili kakve para-horoskopske praznovjerice. Naprosto, život nam duže traje ako si svakoga jutra osvijestimo koji je dan i datum. A ja ću sad, nasumce, otvoriti Drachovu knjigu, i citirati, nasumce, prvi fragment. Knjiga se otvorila na 25. kolovozu: “Na satu malene postaje prošlo je jedanaest. Krenuh pješke do hotela. Oćutio sam, kao i uvijek, onu rezignaciju i olakšanje što ih u nama izazivaju dobro poznata mjesta. Široka ulazna vrata u ogradi bila su otvorena. Zgradu je obavijao mrak. Stupio sam u predvorje, gdje su se u blijedim zrcalima ponavljale biljke iz salona. Vlasnik me, začudo, nije prepoznao i pružio mi je knjigu za upis gostiju. Dohvatio sam pero s pulta, umočio u brončanu mastionicu i, prignuvši se nad otvorenu knjigu, doživio prvo u nizu iznenađenja što će uslijediti te noći. Moje ime već je bilo upisano. Tinta se još nije osušila.” Nadnevak je iz 1983, autor na kojeg se knjiga slučajno otvorila Jorge Luis Borges.

Trudeći se da svim sredstvima
prodru iza grubih pojavnih prizora
svog ipak jedinstvenog plemena,
da se ugodno smjeste u njegov
obožavani besmrtni Duh
(čiji su akreditovani
branioci i čuvari),
u njegovo svetootajstvo,
kraljevstvo
i stvarstvo –

neki su neopaženo
skliznuli u varvarstvo.

2008.

Оva se bajka kazuje u noći uoči rođendana počivšeg oca…

*

Sedišta mnogo više liče na fotelje iz salona nekog luksuznog hotela nego na sedišta žućkastog mini-busa. Ima ih samo po dva u redu, ne više od osam, izuzev šoferskog i onog do njega, pozamašan čovek da se navali i potpuno opusti, pa i da zadrema dok putuje. Između sedišta ima dovoljno prostora iskorišćenog za stočić za kafu ili sok. Sve u svemu, prava domaća atmosfera!

On je već u autobusu i samo čeka oca da sedne do njega, ali žena koja se ponaša kao da ga zna od ranije, smešta se bez pitanja u susednu fotelju. Otac, pak, bez pogovora seda do šofera, na mesto tesno i neudobnije od drugih.

Žena oštrokljunog nosa obraća mu se veoma glasno: – Šta misliš, hoćemo li stići do ponoći? Posle dugog puta, tvoj otac ume da bude bespomoćan kao dete, pa ću morati da se rastrčim dok ne ugrejem kuću i smestim ga u krevet.

Naginje se prema njemu, našminkana, u astraganskoj bundi, ali on začudo oseća zadah vune i sušenog mesa. Uostalom, ko zna odakle je ova raspoložena žena u dobroj kondiciji, kao da se prerušila u damu i pošla na karneval.

– Je’l tako, tatice? – dovikuje mom ocu, iako je u međuvremenu nastala mala gužva, drugi putnici ulaze i zauzimaju svoja sedišta.

– Da, ljubavi. U pravu si.

Šta je ovo sa mojim ocem, ne stiže ni da se zapita, jer ona nastavlja da brblja: – Brak je svakako korisna stvar, mislim ako se postavi na zdrave temelje. A, zna se naravno, ko je postavljač temelja. Žena! Je’l tako tatice?

Srećom, tada, jedan glas, ne očev, nego vozačev, doviknu: – Jesmo li svi unutra? Spremni za polazak? – Može! – odgovor je jednoglasan (u terci).

– E, pa, za srećan početak puta… – žena mu nudi suve šljive iz kesice, odgovarajuće spakovane, bez koštica i sočne. Žvačući četvrtu, u glavi mu se rodi misao da u toj njenoj otvorenosti možda ima dobrote. I debeljko sa tankim brčićima koji sedi iza nje, rado prihvata ponuđene šljive.

– Nešto ste mi poznati – kaže mu. – Videla sam vas negde na televiziji. Ah, pa da, setila sam se, u reklami za “Skopsko”!

– A, to. Onako, za honorarčić, usput. Iako, da budem iskren, nisam baš ljubitelj piva. Preferiram dobro vince – čak neobično za svoju kilažu, pozamašni čovek razbacano podkrepljuje svoje reči rukama i mimikom: – Horacijo Cvikalo, glumac.

– Znam da vam je ime nekako čudno – ona se okrete i zagleda u njega sa neskrivenim interesovanjem: – Da, da, to ste vi… Tatice, onaj Horacijo, sa onim prezimenom, putuje sa nama…

– Cvikalo – ljubazno je dopunjuje glumac.

– Pa Horacijo, kakvi su izgledi, za jednog glumca danas, da živi od svog posla? – zabulji se u njega (vrlo neprijatna navika) dok čeka odgovor, ali debeli glumac mirnim glasom, iako živim gestovima, počinje da objašnjava: – Ponekad, svakom od nas izgleda kao da je došao do najniže tačke…

Na početku puta, žena i Horacio najviše pričaju, ali se potom i glasovi ostalih pet putnika mešaju u glasnu kakofoniju (mada žena ostaje najglasnija), osim njegovog oca, koji i dalje mirno i nemo sedi do šofera.

* * *

– Pola sata pauza! – razvika se šofer.

Iako se već bio navikao na usputna svratišta, ovo je zaista bilo unikatno. Na centralnom mestu, na zidu, nad nečim što bi trebalo da izigrava šank, a zapravo je više ličilo na prastaru ofucanu katedru, ukradenu iz nekog fakultetskog skladišta, najrazličitijim selotejpovima zalepljen je pakpapir, neki vid improvizovane zastave, na kom su nacrtani sunce, piramida i nakovanj sa čekićem i kliještima. Pored zastave, prikačene na zidu vise uramljene fotografije iskidane iz udžebnika – Aleksandar Makedonski, Goce Delčev, Dame Gruev i Kiro Gligorov. Na polici iznad šanka, bačve za vino, od plastike, imitacija za drvo, a između njih kutije sa čajem, bar tako je na njima pisalo, od kantariona, nane, majčine dušice i bosiljka.

Ime kafane je u potpunom skladu sa njenim izgledom – “Klub Egipćana”!

Od kafanskih stolova samo su dva zauzeta. Za jednim dvojica igraju damu, a dvojica kibicuju. Čovek za susednim stolom ne izgleda zainteresovan za igru. U raskopčanom sivom sakou i košulji na sivo-plave pruge, u belim pantalonama na tregere i mrežastom kapom za bezbol na glavi, rasejano srče iz šoljice i dimi. Putnici, među prvima oštrokljuna žena (a gde li je njegov otac?), strčaše se ka praznim stolovima.

– Sešćemo do njega – kaže Horacijo – Slobodno je?

– Sedi, slobodno je, baš bih želeo da popričam sa našim čovekom.

Prilazi konobar.

– Malu “Aleksandriju” meni, a za njega koka-kolu – naručuje Horacijo – A vi?

– Dobra ideja. I meni jedno vince. Kažu, posle kafe ne ide, ali danas mi je dan za druženje.

– Baš lepo što smo se sreli. A da vas nešto pitam. Da li znate zašto se kuca vino sa čašama?… Da bi se zadovoljila sva čula. Prvo mu ispitaš boju, pa pomirišeš, onda, pre nego što gucneš, kucaš se čašama. Da čuješ kako odzvanja!

– Ova ti je bila dobra – nasmeja se tip. – Ajde, u zdravlje. Udri brigu na veselje.

– Uzdravlje… A odakle dolazite?

– Iz daleka. Juče izjutra sam bio u Nemačkoj, u podne u Sloveniji, a sad sam evo tu, i govorim naški. Treba i sreće imati.

Posle prvih gutljaja vina, tip se raspričao: – Moj gazda. Fenomenalan čovek. Ne znam ni koliko zarađuje. Multimilijarder! I ima razumevanje za nas radnike. Eto, ja svake godine dođem kući za Božić. Iako ga oni ne slave u isto vreme sa nama.

– Ispada, dok se naš Isus rađa, njihov već sisa, a možda, kako je bio napredan, već je i prohodao.

Tip se bledo osmehnu na Horacijevu opasku, produžavajući po svome: – Ali, gazda se složio. Reče mi, pokazao si se kao marljiv radnik svih ovih godina, nisi se žalio, radio si prekovremeno, možeš da odeš za Božić u tu tvoju otadžbinu. Ako se dobro pokažeš, neću ti braniti. I od reči je. Daje ti normu, ako je prebaciš, odmah ekstra lova. Samo to mu je važno. Biznis. Biznis je profit. Jednostavno. Takav ti je moj gazda.

– Izvinite što vas prekidam, gospodine, ali lako je u štali govoriti o kulturi.

– Kako?

– Među golubovima, izvinite me za ovakvo poređenje, glavni svo vreme tera druge da ne kljucnu ni trunku. Ali, i on sam ostaje gladan. Kod ljudi, obratno, gazda te neprestano tera da radiš, a on sam sakuplja pare.

– Moj gazda dobro plaća. Pa ja imam sigurno pet puta, deset puta veću platu od tebe.

– Ne bi me čudilo… Izgleda da je danas tako – posle kraće pauze obraća im se Horacijo, više njemu nego čoveku – lična korist je postala glavni cilj našeg ponašanja u životu. Svi nosimo maske samilosti, razumevanja ili poniznosti, samo da se ogrebemo za više novca. A, u sebi, jadni, govorimo da smo posebni. Uspeh? Da li vi sebe smatrate za uspešnog čoveka?

– Da.

– A ja, ne. Ranije, zaista sam želeo da budem uspešan. A to je u našoj profesiji vrlo promenljiva kategorija. Jednog dana si na vrhu, prepoznaju te na ulici, slikaju te, i što je još važnije, pun si samopouzdanja. Ne prođu ni četiri, ni tri godine, a već ti ništa ne ide od ruke i od one tvoje superiornosti ni traga, ni glasa. Režiseri te izbegavaju ili ti daju neke ponižavajuće epizode. I otpočinje kuknjava, kuku kakva mi je sudbina, kakav mi je ovo život… Od stare slave samo mrvice, a još manje para. Prinuđen si da živiš od bednog glumataranja na ovom prokletom mestu, u ovo najgluplje vreme i pored toga što si zdrav i prav, vučeš se kao crevo, nemaš para za jedno, a trebaju ti pare za drugo, nerviraš se, počinješ da se dereš svi ste vi komunistički magarci, a pojma nemaš šta je to komunizam. Eto to ti je makedonski glumac danas. Zato i snimam reklame za pivo.

Ovo mu je kao da vežba ulogu za večerašnju predstavu, pomišlja, kao da razgovara sa ljudima koji su tu, a nisu tu. I zaista, početni elan u razgovoru jenjava, tip se povlači u svojoj stolici. Takoreći ćutke završavaju s pićem, a tip najbrže od svih.

– Dozvolite ja da platim – kaže Horacijo.

– Ne dolazi u obzir. Ja častim, tebe i malog za prijatno društvo. Sad treba da vozim dalje, čekaju me u selu…

Rukuje se, nekako na brzinu, sa usiljenom srdačnošću. Tek tada, kad ustaje od stola, vidi se da ima nezdravu boju lica, zemljanu, sa velikim tamnim podočnjacima.

– Baš mi je žao – kaže docnije Horacijo.

– A zašto?

– Pa, uznemirio sam čoveka. Prema meni, mili moj, među onima koji imaju potrebu da napuste zemlju, možeš da odvojiš nekoliko sasvim različitih grupa. Najpre onu ubedljivo najveću, odseljene. Ili ekonomske emigrante bez povratka. Makedonija se predaje na dva najznačajnija polja, mili moj, a to su obrazovanje i odlivanje mozgova, što mu dođe na isto, ona u svakom pogledu mnogo gubi. Ljudi su prinuđeni da napuste otadžbinu radi boljeg života. Ubi bene, ibi patria! Samo se bistri tamo neka kobajagi politika, svakodnevno po parlamentima, po novinama, po kafanama, čak i u spavaćim sobama, a omladina nam beži. I to zauvek! – otpija Horacijo poslednji gutljaj vina iz čaše, ali neutoljiva žeđ za konverzacijom ne dozvoljava mu nikako da da sebi pauzu čak in a moje “i…”: – Mada, mili moj, postoji još jedna, mnogo ređa grupa onih koji su između turista i istraživača, koja, i u ovo vreme bednih plata i ponižavajućih viza, nije prestala da skita po svetu. Začudićeš se koliko se takvih, mladih i uglavnom siromašnih ljudi iz naše majušne zemlje prošetalo do Indije, Kube ili Kine. Ni meni nije baš jasno kako su uspeli da nađu sredstva, ali eto uspeli su. Da, mili moj, to su po meni pravi putnici. Kopači.

– Kopači? Nije mi baš najjasnije.

– Da, mili moj, kopači. Oni koji putuju po horizontali, ka unutra.

Izlazimo iz “Kluba Egipćana”. Primećujem da parking nije onaj isti. Nema oca, putnika i šofera iz mini-busa. Nema ni pričljive žene oštrokljunog nosa. Nestao je i mini-bus. Samo je nekakav vozić stajao na ledini pred nama, sa lokomotivom i dva vagončića.

* * *

Vozić se stenjući uspinjao kroz predele gusto obrasle drvećem jedne tihe planine sa zaobljenim, isto tako šumovitim vrhovima, sva zelene kao da nije vreme pred Božić, već proleće, kada je bujanje prirode najočiglednije. Nisu imali aparat, a bilo je baš sjajno za fotografisanje.

– Vidi tu planinu, mili moj! Nema prevare. Treba joj milion godina da se pomeri. A mi ljudi, pored nje, zar ne nalikujemo na brze i najnervoznije insekte, neprestano u žurbi, uhvati ovo, pa ga odmah pusti, da ti ne promakne sledeće. I tako celog života – Horacijo ceremonijalno raširi ruke i podiže obrve, gest koji bi mnogi ocenili kao patetičan ili staromodan, ali koji je ovom čoveku baš odgovarao – Trči, trči, dok se jednog dana, jednog časa, jednog trenutka, ne zaustaviš, ko zna zbog čega, naprimer zbog ove svoje fotografije iz voza, koja će ti sasvim slučajno ispasti iz albuma, i pomislićeš užasnut, pa ovo dete, to sam ja, toliko godina mog života je otišlo u nepovrat, a povratka nema. I ko me je to fotografirao, ja tada nisam imao aparat!

Sluša Horacija koji mu se sada čini nekako viši i deblji, a ne može a da ne prizna sebi da baš ne razume ovo što mu on govori.

Unutra vagon nije bio podeljen na kupea, nego su drvena sedišta bila poređana jedno za drugim, u pravcu kretanja voza. Između sedišta su se provlačila deca, verovatno neka školska ekskurzija iz nižih razreda osnovne, peti ili šesti, jer su devojčice već nadvisivale dečake koji su se, sudarajući se, tiskali oko njih kao trutovi oko matice.

* * *

Tada pored pruge ugledaše grupu ljudi kako kopaju. Bili su obučeni u jednolične sive, izbledele uniforme, neki od njih su na rukama imali iscepane, prljave rukavice. Deca su se zalepila za prozore vagona dok je vozić sporo, vrlo sporo prolazio pored radnika.

– Ko su ove… čike? – zapita, malo začuđen visinom svog dečijeg glasa.

– To su, kako da ti kažem, to su ljudi koji su nešto pogrešili u životu i sada moraju da trpe zbog tih svojih grešaka.

– I zato moraju ovako da kopaju?

– Da, mili moj. Vidiš li one druge sa strane, one sa šlemovima, koji ne kopaju, nego drže puške i nešto viču.

– Vidim ih.

– To su stražari. Oni paze na kažnjenike da ne pobegnu.

– A da li ih tuku?

– Ne samo što ih tuku, nego i ih pretuku. Tamo vreme jako sporo odmiče. Težak teret i pakleni rad, iz dana u dan, od ujutru do uveče da udararaš motikom po tvrdoj podlozi. Poželiš bar malo da prilegneš, da se odmoriš, ali nikako: moraš da držiš oči širom otvorene, jer stražari kao jastrebovi paze svaki tvoj korak, ako posustaneš da te zatuku kundacima kao onemoćao plen.

Jedan od osuđenika, upalih obraza, podiže pogled ka voziću. Primećuje njegove tamne podočnjake i tanku Badnjikovu grančicu kako viri iz gornjeg džepa na iznošenoj uniformi. Zašto mu ovaj bedni, napaćeni čovek tako liči na oca?

* * *

– Nesavršena je čovekova fiziologija, mili moj.

– A šta je to fiziologija?

– Ono čemu te uči telo. Izjutra se budiš posle dobrog sna, odmoran, svež i sve ti izgleda u redu, žmirkaš i tada… Nešto od dole daje ti signal! Hitna potreba da mokriš. Šta da radiš kad se mora. Iskačeš iz kreveta, ne na levu, nego na desnu nogu, a leve papuče nigde, pala pod krevet, klekneš da je potražiš i jako udaraš glavom o rub kreveta… Bol te osvešćava, psuješ na sav glas, ideš da mokriš, a od dobrog raspoloženja na početku ni traga… Kad sam već kod sna, žalim se jednoj od mojih slatkih prijateljica… – zastade Horacijo da bi naglasio množinu “prijateljice” – da me sve češće ne hvata san kad legnem uveče. Znaš šta mi je odgovorila?

– Šta?

– Ne hvata te jer ti je broj godina veći od broja cipela! Zamisli, mili moj, to mi reče mrtva hladna, ali sam se brzo snašao. Broj pantalona još uvek mi je veći od godina, hahaha!

To je zato što si debeo, pomisli i odmah se posrami svoje zlobe, ali tek tada, skrećući pogled sa Horacijevog lica, primeti da se više ne voze u voziću, jer su nestali i učenici i osuđenici i planina.

* * *

Tada će mu verovatno reći: – Ali, ja vas znam! Dobro se sećam, mada je bilo odavno, pre mnogo godina, putovao sam sa vama. Vi ste glumac, zar ne, zapamtio sam vas po imenu, neobično je… Horacijo. Horacijo Cvikalo… tako se zovete, zar ne, zapravo sreli smo se još ranije, kad sam bio dete, u jednom voziću, na pionirskoj ekskurziji… Zar nije čudno što sam u ovim mojim godinama, deda sam sa tri unuka, a žena moga sina, druga žena je trudna, što znači da ću uskoro da dobijem još jedno unuče, zar nije čudno što smo se ponovo ovako sreli, a vi… Vi ste isti, nepromenjeni, sa istim brčićima, bez znaka starenja!

– Zaista?

– Eto, i glas vam je isti. Karakterističan. A ja, kada smo razgovarali, imao sam tri različita glasa – dečiji, mladićki i sada, kako bih rekao, izrazito odrasle osobe. Zovete se Horacijo Cvikalo? Da li sam u pravu?

– Da, tako je.

Osetiće poriv da se počeše po kosi kao da ima perut, iako mu je od kose preostalo samo na temenu. Ali, Horacijo će lice ublažiti svojim prepoznatljivim, širokim osmehom: – Razvedri se, mili moj, šta je tu tako ozbiljno. I, ako se već dugo poznajemo, zašto mi onda persiraš?

* * *

Onda će i Horacijo nestati.

Suočiće se sa svojom usamljenošću usred predela kao iz holivudske filmovane bajke, sa upriličenom veštačkom svetlošću od reflektora: noć je zaustavljena u dolasku, da se nazru konture razgranatih grmova ružičnjaka, belih i crvenih, između kojih će svetlucati ćilibarske oči (crnih mačaka ili vukodlaka?), on će lutati, izgubljen, seoskim puteljkom posejanim gustim suvim prahom da bi se dizali oblaci pri svakom njegovom koraku.

– Ti glupi ostareli prdežu – čuće nešto nalik podzemnom šištanju. Ugledaće nekakvu utvaru, od koje se širi, to će odmah osetiti, hladan, grobni zadah, obavijenu tamnosivom, buđavom koprenom koja joj je prekrivala glavu i celo telo, jedino desna ispružena ruka daće mu znak da ga sledi. I pored užasnog straha koji ledi od glave do pete, poćiće za utvarom automatski, kao robot. Seoski put, upola vidljiv od blede (veštačke) Mesečeve svetlosti, vijugaće ka groblju, odakle će izdužene senke krstova i spomenika pobodenih u prezasićeno tlo još više zalediti njegovo ukočeno telo. Utvara će se bezglasno provući kroz poluotvorenu grobljansku kapiju. I on će se dovući tamo, teturajući se pri hodu. Utvara će zastati i svojim dugim, čvornovatim prstom pokazaće mu natpis na jednom zapuštenom nadgrobnom kamenu. Na njemu će pročitati sopstveno ime.

– Ne… ne… – počeće da zamuckuje, dok donja vilica ne počne nekontrolisano da mu se trese.

– Istrulećeeeš – opet će čuti grobni šapat.

Tada, u svom tom ludilu, iz mraka će izroniti još jedno ogromno, dlakavo stvorenje koje će se približiti režeći, ispruženih šapa, klateći se s jedne noge na drugu. Ovo će mu bit i suviše. Počeće da vrišti i da trči, saplićući se, što dalje od tog užasnog mesta. Kad, dok tako cvili od straha, sav van sebe, neka nevidljiva ruka (samo da nije utvarina!) nateraće ga da se okrene unazad i videće medveda kako udara onu groznu utvaru jednim jedinim zamahom šape: avet će se srušiti na zemlju i iščeznuti već u sledećem trenu. On će nastaviti da beži, ali će ga Medved nazvati: – Stani, sine, ja sam! Prepoznaće mu glas i zastati da ga pričeka. Ovaj će mu se približiti, zadihan, ogroman, ali ne toliko koliko mu se činilo. Medvedino krzno će spasti i pred njim će se pojaviti njegov otac, lep i elegantno obučen kao i uvek! Do njih dvojice, eno ga, dotrčaće i treći, Horacijo, da mu kaže, svojim šarmantnim basom: – Ynaš li šta kaže Biblija, ako imaš veru, čak tako majušnu kao sinapovo zrno, možeš pokrenuti i planinu.

Osetiće se lak kao pero, srećan kao anđeo, veseo kao prvačić. U tom optimističkom raspoloženju, oglasiće se zvona sa zvonika.

– Šta je danas?

– Božić! – odgovoriće mu otac i Horacijo u isti glas.

* * *

Dok se grli sa ocem i plače i kikoće se u isto vreme, budi se: ne baš kratko, sasvim ošamućen, zuri u plafon (Koji je dan? Gde sam? Koliko godina imam?), zatim se polako osvrće unaokolo. Krevet je njegov, soba isto tako. Kroz otvoren prozor struji svež majski vazduh, “Kakva zbrka! Ovakav san nikad dosada nisam sanjao!”, nekoliko puta duboko udahnu. Još nije rasanjen, zuri u ozelenjeno Vodno koje se zbog čistog vazduha približilo gradu.

Odjednom se seti – danas do podne treba da bude na autobuskoj, autobus mu polazi u 12.15. Zapravo, podseća se, ne baš pravi autobus, ljubazna službenica iz agencije mu reče da će putovati mini-busom, ali jednim od onih modernih, po svim evropskim standardima.

– Mini-bus? – češe se po raščupanoj kosi – Ovo mi zvuči nekako poznato? – i dalje se češući, ide ka kupatilu na svoju redovnu jutarnju toaletu.

___
S makedonskog preveo autor

Jednoipojezični blues

„Evo ti ništa, i drži ga dobro“; ovaj mi stari, višesmisleni paradoks zvuči kao najtačniji mogući opis izvesne vrste „identitetskih politika“ danas tako pomodnih i u velikom svetu i u našem malom balkanskom, pardon „regionalnom“ svračjem zakutku. A setio sam ga se, tog paradoksa, prateći bizarne putanje kovitlanja medijske i političke prašine oko predstojeće implementacije dvojezičnosti u Vukovaru i još nekim opštinama u Hrvatskoj u kojima Srbi čine više od trećine stanovništva. Pa su samim tim, naime svojom brojnošću, ispunili uslove koje nacionalnim manjinama propisuje odgovarajući hrvatski zakon. Znate već o čemu se radi: na uličnim tablama i na raznim javnim institucijama trebali bi osim hrvatskih, osvanuti i natpisi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

Pa dobro, ura, nije li to baš fina i ispravna stvar, taj, kako se ono zove, multikulturalizam, i to? Znate ono: tolerancija prema manjinama, otvorenost prema ravnopravnom Drugom, i takve dobre stvari? Nije li to progresivno i dostojno svake podrške nas naprednih humanističkih mislilaca legendarno širokih vidika? Okej, svakako jeste, na nekom dnevno-političkom nivou, i ako će sve to nekoga bar na trenutak usrećiti i učiniti mu život boljim, onda uistinu neka tako i bude. Ali, ali… Stojeći sa strane i posmatrajući, pače se evo i otvoreno pačajući u hrvatska, odnosno hrvatsko-srpska posla, vidim tu i neke stvari koje mi nisu baš bistre, pa bih pokušao da ih razbistrim pred vama, ili da ih razjasnimo zajedno, a bogme i skupa.

Najme, kaj? Krenuću od sebe. Svakog leta odlazim u Istru i tamošnja mi dvojezičnost svih javnih natpisa (hrvatsko-italijanska) deluje savršeno prirodno i drago i podneblju sasvim primereno. Uostalom, i sam dolazim ne iz dvojezične nego iz multijezične sredine: u Vojvodini mog detinjstva svi su službeni natpisi bili na pet jezika! Kako god, sada se ono što je u Istri odavno podrazumevani standard ima primeniti i na ostatak Hrvatske, i to na primeru osetljivog i traumatičnog hrvatsko-srpskog dualiteta. Odlično, ne? Da, međutim, ima tu izvesnih logičkih problema; tako vam je to sa logikom, ona se neretko pokvarenjački umeša da ljudima pokvari sreću i da svojim čantranjem ospori njihove inače nesumnjivo genijalne zamisli.

No, hajde da najpre vidimo kako je predstojeća dvojezičnost i dvopismenost primljena. Desničari i nacionalisti (hrvatski, naime) bune se protiv nje i smatraju je izdajom i prodajom tamo već nečega, nisam baš najbolje shvatio čega, u pitanju je teška metafizika za koju nisam nadaren. Na drugoj strani, levičari i liberali (a dakako i predstavnici srpske manjine) oduševljeni su tom implementacijom dvojezičnosti, držeći kako je to simbolički važan korak napred. Priznajem da bih rado bio oduševljen zajedno s njima – jer, sve su to fini ljudi, mnoge i lično poznajem i garantujem za njih – ali mi nekako uporno ne uspeva da se oduševim, zbog onog malopre nagoveštenog žuljanja logičkog nerva.

U čemu je, dakle, problem? Dvojezičnost je sjajna stvar, i uvek je treba braniti svim srcem, ali za nju ima jedan apsolutno nužan preduslov: za dvojezičnost su vam, naime, potrebna dva jezika. Kao što vam je za ljubav, a i za rat, potrebno barem dvoje. U istarskom slučaju ta su dva jezika hrvatski i italijanski, i stvar je jasna. A koja su to dva jezika u Vukovaru ili Vrginmostu? Da vidimo, jedan je dakako hrvatski, a drugi je… hm, srpski. Aha. Ali, šta je to tačno „srpski jezik“ kao nešto jasno razlučivo od „hrvatskog jezika“, molim i prosim za neku suvislu i upotrebljivu definiciju? Taj srpski iz vlažnih snova lokalnih multikulturalista, to bi valjda imao biti jezik kakvim se pretežno govori u Beogradu ili Novom Sadu, i kakvim vam se ja upravo obraćam, bezočno zloupotrebljavajući činjenicu da me savršeno razumete. Tu, međutim, nastaju barem dva fundamentalna problema. Prvi je da nema suvisle lingvističke argumentacije koja bi dokazala da su entitet zvan „srpski jezik“ i entitet zvan „hrvatski jezik“ uistinu dva različita i samostalna, mada srodna jezika, a ne tek kodifikovane varijante zajedničke jezičke novoštokavske osnovice. Decenijama se to pokušavalo dokazati, čitave su lingvističke falange slavno sagorele na tom poslu i hrabro pale na tom bojištu, a rezultat je, među nama govoreći, prilično mizeran: nije se odmaklo mnogo dalje od ofucanih viceva o zrakomlatu i čiviluku, ili o ontološkoj razlici između pi.ke i pi.de. Ovo, dakako, ne znači da takvih stvari nema na svetu, naime srodnih, ali ipak samostalnih jezika. Evo malog eksperimenta te vrste.

Če bi se jaz, denimo, kar naenkrat začel izražati jezikovno zares drugače, ne bi bilo nobenega dvoma, da je prišlo do dejanske jezikovne spremembe. Ne dvomim, da vam je, ko me poslušate, komaj jasno, da vas pravkar nagovarjam v dejansko različnem, čeprav tudi sorodnem jeziku. V tem primeru je to seveda slovenščina. Tukaj tudi lahko pride do kakih manjših ali večjih komunikacijskih težav, ki jih ni bilo v mojih prejšnjih stavkih, iz enega samega, samoumevnega razloga: nagovarjanje je potekalo v našem skupnem jeziku. Zato se bova, ljubi poslušalec, midva nemudoma vrnila v njegovo zaklonišče.

Dobro, verujem da smo razjasnili tu stvar. No, tu je onda i drugi fundamentalni problem. Čak i one nimalo impresivne razlike između zvaničnog hrvatskog i zvaničnog srpskog standarda, a koje su daleko ispod linije koja tvori stvarno samostalne jezike, u suštini su nevažeće za Srbe u Hrvatskoj, baš kao i za Hrvate u Srbiji. Kako, naime, govore i pišu Srbi u, recimo, Okučanima ili Donjem Lapcu? Možda isto onako kao i Srbi u Zaječaru ili Kragujevcu, jer ih sve prirodno povezuje ta njihova „srpskost“? Pa, neće biti. Nego će pre biti da govore i pišu isto onako kao i Hrvati u Okučanima ili Donjem Lapcu. To naprosto znači ovo: „lokalni“ Srbin nije Hrvatu (i obrnuto) baš ni malo „jezički Drugi“. Etničku razliku ne prati jezička razlika. Varijeteti unutar BHSCG jezičkog arhipelaga su geografski, a ne etnički određeni. Čak je i razlika u pismima dvojbena i pomalo preforsirana, jer danas čak i u Šumadiji mnogi pretežno koriste latinicu. Utoliko ni ćirilica nije u današnjoj stvarnosti nikakav ekskluzivni znak „srpskog identiteta“, nego se ona forsira kao takva jer je u tom svom bar poluveštačkom svojstvu naprosto potrebna raznolikim igračima na sceni identitetskog inženjeringa.

Ipak, najbizarnija od svega jeste reakcija društvenih faktora iliti čimbenika na ovu hroniku najavljene dvojezičnosti stešnjene u košuljici jednog policentričnog jezika. Tu je, naime, sve obrnuto baš naglavačke, i svako radi suprotno od onoga što bi trebao, kad bismo živeli u logičnom poretku stvari. Nikako mi nije jasno šta to ljuti desničare, i čemu se to vesele levičari i liberali? Upravo bi vrućekrvni hrvatski domoljubi trebali biti oduševljeni zagovornici nove prakse, jer ona arbitrarno „potvrđuje“ omiljeni desno-nacionalistički fantazam o hrvatskom i srpskom kao dva zasebna jezika, a i mnogo šire od toga: o tvrdim, nepropusnim, a jasno vidljivim i odredivim granicama između nacionalnih identiteta. Pa stvarno, zarad tako krupnog dobitka vredelo bi istrpeti ponešto ćirilice na ulici! Na onoj drugoj strani, kao da se detinjasto olako podleglo pomodnom levom, ili tačnije levo-liberalnom fantazmu štreberski apsolutizovane i univerzalizovane „zaštite ljudskih i manjinskih prava“, linearno i mehanički, dakle čak i u pitanju u kojem nikakve stvarne razlike, pa samim tim i nikakve stvarne manjinskosti ni nema, pa se nema ni šta štititi. Ali se štititi ipak mora, tako kažu Ustav i zakoni krojeni na temeljima ionako problematične multikulturalističke doktrine, pa još u njenom sasvim provincijalnom tumačenju, gde se babe i žabe slobodno mešaju do neraspoznatljivosti.

Šta se, dakle, ovde želi zaštititi? Pravo na razliku, što je načelno i više nego u redu, ali pošto u stvarnosti u ovoj konkretnoj temi nikakve relevantne razlike nema, ispada da se zapravo štiti – ništa. Ali, to je ono i onakvo ništa od kojeg mnogi žive, na kojem udobno parazitiraju, na kojem su nastale i procvetale čitave karijere. Dakle, uzeli su ništa i drže ga dobro.

*

Premijerno pročitano jutros u emisiji Praskozor Trećeg programa Hrvatskog radija

Kad smo se vratili iz logora
bojažljivo smo otvorili kapiju.

U ovom slučaju ne kao provalnici
oni su to uradili uniformisanom nogom.

Sve je bilo na kamari
i očeva crna aktovka sa dokumentima i satom iz Libije.

Razgledajući rusvaj
šutili smo poniženost i tražili njihov razlog.

S osmjehom na licu i špricom u ruci
dedo progovori prvi: bili su drogirani, znao sam.

Najbolje godine života Nikola Dobrović proživio je u Dubrovniku. Tamo je projektirao, proučavao tradicionalnu arhitekturu i podvodio joj svoje modernističke ideje, družio se s Kostom Strajnićem i gradio kuće, po kojima će ostati upamćen kao dubrovački i hrvatski arhitekt. Za vrijeme rata se pred ustašama sklonio na otok Lopud, gdje je dovršavao svoj Grand hotel, fantastično dojmljivu betonsku građevinu, danas opustošenu, ali i dalje jednu od najljepših naših kuća sagrađenih u dvadesetom stoljeću. Dobrović je našoj kulturi otkrivao plemenitost betona.

Nakon rata, preselio se u Beograd, grad u kojem je u zimu 1942. umro njegov brat, slikar. Petar Dobrović je žurio da stigne kući prije policijskoga sata i srušio se mrtav u liftu zgrade u kojoj je stanovao. Tome je Krleža posvetio neke ganutljive riječi u svojim veličanstvenim, temeljito nepročitanim Dnevnicima.

Braća Dobrovići bili su ugarski Srbi, rođeni u Pečuhu. Živeći bez zavičaja, pomalo kao ahasveri, obojica su formirani kao uvjereni Jugoslavni.

Nakon dolaska u Beograd, Nikola Dobrović svoj autorski rukopis prilagođava vizurama narastajućega socijalističkog velegrada, radi na projektima Novoga Beograda, ali najznačajnija njegova građevina, punctum saliens Dobrovićevih beogradskih godina, bit će zgrada “Državnog sekretarijata narodne odbrane” ili, kako se u narodu prozvala, zgrada Generalštaba, građena od 1956. do 1963.

Ljepota te kuće bila je u izvjesnoj opreci s njezinom namjenom, što će joj, u biti, odrediti sudbinu.

U Natovim napadima na Saveznu Republiku Jugoslaviju, u proljeće 1999. Generalštab je raketiran. Zgrada je teško oštećena, a zatim napuštena. Nepopravljena i bez namjene, stoji tako i danas.

Na svijetu je malo tako lijepih modernističkih ruševina.

Možda nema nijedne koju bi se usporedilo s Generalštabom, arhitekta Nikole Dobrovića.

Ako to već nije utjeha, barem je ova kuća bila inspiracija fotografu za sliku. (m.jergović)

***

*

Božićna priča… katolička

Stvarno.

Jedamput sam bio katolik.

Najozbiljnije.

Doduše, trajalo je pola sata.

Ali i to se računa.

Vrijeme za Njega navodno nema nikakvo značenje. Pola sata ili pola eona, Njemu je svejedno.

Nisam to planirao. Jednostavno se dogodilo. Ušao sam u crkvu. Katoličku. Kao što sam već u tisuću njih ušao. Ušao sam sa ciljem:  da bih pogledao freske u interijeru koje su slikali pravoslavci. Bio je Božić.U Kotoru. I u crkvi je bila misa. I u jednoj od najvećih naših katedrala bilo je samo dvadesetak ljudi. Staraca. Ušao sam i sjeo sam. Tako sam razgledavao freske bez da hodam za vrijeme mise. Pribijanje Isusa za križ. Na freski uz Djevicu i onoga koji pribija Isusa jedan čovjek zamišljeno gleda u daljinu. Tako su i u crkvi svi gledali ispred sebe. Zamišljeno. Prema oltaru.

I gledao sam na zidovima i teškim svodovima freske i slušao svećenika koji govori tečnim jezikom. Sa naglaskom iz moga kraja. I bio sam okružen svojim mislima. I prvi puta sam osjetio. Da pripadam ovdje. Da pripadam u ovaj hram koji su gradili katolici, a oslikavali pravoslavci. Među ljude koje su progonili samo jer su ono što jesu. Usamljenih staraca čija djeca su otišla davno preko granice. I koji svaku večer dežuraju uz telefon. Čekajući da ih njihovi nazovu i pitaju za zdravlje.

Da pripadam toj manjini koja izumire. I koja će uskoro umrijeti. I ova će katedrala imati zaključana vrata kao katoličke crkve u okolnim selima. I moći ćeš pogledati njen interijerer samo ako nađeš svećenika. Koji tko zna gdje zbog uzaludnosti svoje misije pije liker. Od prošlogodišnje berbe oraha. I koji će ti nezainteresirano dati ključ. Da sam odeš u crkvu.

I da pripadam ovom našem zajedničkom labirintu krivnje i grijeha. Srednjovjekovnog labirinta koji je izrađen raznobojnim kamenjem poda ove katedrale, i na kojem je postavljena stolica na koju sam sjeo. Jer ovaj zamišljeni lik sa freske koji ne može gledati razapinjanje je glavni krivac za njega. On je taj koji je poljubio. I izdao. Mi nismo na tome stali. Mi smo uzeli i kamen u šaku kao Kain i zaprljali ruke do lakta.

I da pripadam među ove ljude. Koji svoju vjeru ne razvijaju kao zastavu. Nego ju čitavu godinu skrivaju. I jedino kada se otkrivaju je Božić. Kada na ulazna vrata svojih kuća stavljaju naranče.

I maslinove grančice.

***

*

Božićna priča… pravoslavna

Krenuti od Zagreba na istočni izlaz.

Voziti samo ravno.

Proći granicu.

Pa kroz Beograd.

I opet samo pravo.

Pa opet preći granicu.

I dalje voziti direktno.

Kroz Skopje.

Do Ohrida.

I onda nastaviti prema Bitoli.

Prije Resena skrenuti desno sa glavne ceste.

I proći pokraj jezera.

Prespanskog.

I onda voziti uzbrdo.

Onda parkirati.

Jer dalje se ne može autom.

I dalje ići pješke.

Da bi se došlo do njega.

Do najljepšeg anđela Balkana.

Anđeli na freskama Balkana su imali renesansnu ljepotu stoljećima prije nego što se renesansa rodila. No ovaj anđeo, on nije renesansan. On ne liči ni na barok. On već nagovješćuje slijedeću fazu. Fazu raspada baroka… manirizam. Izdužen je, do granica ljudske i anđeoske anatomije. Mirnog je izraza lica. Ali njegove halje su pune izlomljenih nabora. Pune nemira.

Njega želim vidjeti. Upoznati.

Čitam u vodiču: Kada pješke dođeš do početka sela, u prvoj kući nalijevo stati. Pokucati na prozor. I zamoliti na makedonskom ključ: kluč za Sveti Gjorgi.

I onda hodati po ledu uzbrdo. I grijati hladni ključ u ruci.

Izići izvan sela.

I gledati na lijevo kako ne bi crkvu promašili.

Doći do crkve.

Otključati crkvu. Sa već toplim ključem.

I susresti ga.

I on će prvo oči na trenutak zatvoriti. Zbog naleta svijetla kroz otvorena vrata. Onda će se predstaviti. I pitati vas odakle ste.

Iznenaditi će se kada mu odgovorite.

I onda će vam se ispričati. Radi svoje reakcije. I ispričati vam zašto se iznenadio.

Kako je već osamsto godina ovdje. U Kurbinovu. Ispod planine Pelister.

I da se samo jedamput maknuo odavde. Na godinu dana. Morao je. Kao i svi ljudi i anđeli odavde.

Služiti.

JNA.

I kako je služio vojsku baš u Zagrebu.

I dalje će sa sjetom pričati.

Kako se na početku bojao tramvaja.

I kako je njega zapalo da raznosi vojnu poštu. Njega, baš njega. Koji do tada automobil i asfalt u životu nije vidio.

Pričati će kako su se nadređeni htjeli sa njim našaliti. Jer su bili sigurni da će ih njegovo nesnalaženje dobro zabavljati. Ali su se začudili. Kako se jedno Makedonče koje ne zna čitati latinicu snalazi savršeno po Zagrebu.

I namignuti će vam i potiho reći: Budale nisu moja krila vidjele.

I nabrojati će napamet sve ulice Zagreba koje je 89-te prolazio.

A ja ću mu objašnjavati, kako te ulice više ne postoje.

A on će se čuditi.

Pa će me pitati i igru ćemo započeti.

On će reći: Trg Republike…

A ja:  To je sad Trg bana Jelačića.

Pa će on reći: Lenjinov trg…

Ja ću nastaviti: Trg kralja Krešimira IV.

– Lenjingradska…

– … Nova cesta.

On: Vrijednosti Socijalističke Revolucije…

Ja:  Kralja Zvonimira

– A Prilaz JNA? Tamo sam išao svaku subotu. U kinoteku. I gledao sam jedan lijepi film o anđelima u Berlinu.

– To je danas Prilaz Gjure Deželića.

Čudio se: Gjure?  Baš tako? Gjure…

– Da Gjure. To je isto kao Gjorgi.

Pitao sam ga: A reci ti meni Gabrijele, kako to da anđeli služe zemaljsku vojsku?

– Služimo, služimo. Svi smo služili vojsku. Uvijek smo kuhari, svirači trube ili kao ja, poštari. To me zapalo za rod, biti poštar, još od one pošte Mariji. No ja sam bio ovdje, u najzbačenijem selu Balkana. I mene je zadnjeg od balkanskih anđela zapalo da služim vojsku. Klasa 89-te.

I još me na kraju pitao: Samo mi još ovo reci… tamo sam nedjeljom na liturgiju išao… Trg bratstva i jedinstva… I to su promjenili?

– Jesu…

– Pa kad?

– 90-te. Kada su tebe i tvoju klasu skinuli.

U godini u koju smo, evo, upravo kliznuti navršit će se stotinu godina od rođenja pisca Ćamila Sijarića. Bijelopoljca, rođenog u selu Šipovice, Sandžaklije, koji je značajniji dio života proveo u Sarajevu. Bilo je to vrijeme prije ovoga vremena, kada to što je netko Sandžaklija ili što je Hercegovac u Sarajevu nije značilo ništa loše, a ni dobro, kao ni to što je netko Hrvat ili Srbin. Danas je drukčije, pa bi se moglo reći da je Ćamil Sijarić na vrijeme umro. Na vrijeme, u svakom pogledu, jer ga je smrt sustigla 6. prosinca 1989, u vidu jurećega automobila, dok je prelazio Ulicu Đure Đakovića, blizu Centralnoga komiteta. Da je, ne daj Bože, duže poživio, svega bi se nagledao i ništa dobro ne bi vidio. Sve što se događalo nakon tog Ćamilovog decembra, bilo je daleko ispod razine njegove proze.

Bio je veliki pisac, iz kraja u kojem su se u naše vrijeme narađali veliki pisci. Ovi, u krugu koji bi se načinio šestarom, promjera ne šireg od deset kilometara: Miodrag Bulatović, Ćamil Sijarić i Marko Vešović. Iako su jedno, od istoga svijeta i jezika, njih trojica nikada se neće naći u istoj antologiji, pa čak ni istoj nacionalnoj književnosti. To je njihova, a i naša zajednička nesreća.

U kancelariji direktora Doma kulture u Bijelom Polju, iznad direktorova radnog stola, prošle sam godine, došavši po putne troškove, gledao crno-bijelu fotografiju na kojoj su Bulatović i Sijarić. Mlađi pisac nešto govori starijem, a ovaj se lukavo smješka. Stariji je, bezbeli, Ćamil. Uvijek i u sva vremena Ćamil Sijarić je bio, i bit će, stariji pisac. Tako se on postavljao. Nema to veze s godinama rođenja, biologijom i genetikom.

Prvu njegovu knjigu pročitao sam na moru, u Maloj Dubi, kada sam imao dvanaest godina. Knjiga se zvala “Bihorci”, izdanje one slavne džepne knjige sarajevske Svjetlosti, iz šezdeset i neke. Našao sam je u kredenci kuće u kojoj smo ljetovali. Druge knjige nije bilo, jedino ona. I tako sam pročitao “Bihorce”.

Desetak godina kasnije počet će mi se sviđati ta knjiga.

Iako nisam Sandžaklija, a ni Sarajeva, onog i onakvog kakvo bih ja mogao dijeliti s Ćamilom Sijarićem, već neko vrijeme nema, iako Ćamil nije Bosanac, pogotovo ne od one Bosne koja bi meni još nešto značila, iako više nema književnosti, ni knjige u kojoj bismo se skupa našli, ni škole u kojoj bih ga ja čitao za lektiru, ni mene koji bih išao u školu, ni lektire, iako smo se i on i ja zatekli na ničijoj zemlji, on kao duh, a ja kao živo čeljade, Ćamil Sijarić je, među tolikim piscima moga jezika, jedan od onih koje i danas, možda baš danas, i pogotovo danas, osjećam najviše svojim.

Naprimjer, onu čudesnu priču “Francuski pamuk”.

Ili priču “Hrt”.

Ili “Rašku zemlju Rasciju”.

Ili opet “Bihorce”…

Godinu prije smrti, Ćamil Sijarić je, u izdanju beogradskoga BIGZ-a, objavio svoju prvu i jedinu knjigu pjesama, jednostavno i pretenciozno je nazivajući “Lirika”. Usuditi se zbirku pjesama tako nazvati, otprilike je jednako hrabro kao doći u kazalište, na premijeru Hamleta, u svečanom odijelu i bosonog.

Pa još on, sav od priče i sav epski, da knjigu tako nazove.

Sve do rata, to će mi biti najdraža Ćamilova knjiga, svim njegovim prozama usprkos. A onda ću u ratu ostati bez nje. Gdje je nestala, jesam li je kome posudio, je li mi je netko ukrao, pa mu je poslužila za potpalu, ili je “Lirika” Ćamila Sijarića iz moga stana i svijeta nestala onako kako u ratu sve nestaje, po zlu i po nevolji kojoj se ne zna pravi razlog i porijeklo, ne znam, ali knjige više nije bilo.

Poslije sam “Liriku” tražio po sarajevskim i beogradskim antikvarijatima. U Zagrebu je nisam tražio, u Zagrebu se za Ćamila – kao ni za išta Ćamilovo – nikako ne zna.

I naravno, nisam je našao, kao što se obično ne nalaze knjige po koje se odlazi u antikvarijate.

Na kraju sam je prestao tražiti, a njegove sam pjesme nanovo čitao samo po sjećaju, iz svoje glave i u snovima. Tako je bolje. Sve knjige su bolje kada se tako čitaju, ali ih prethodno treba na živo pročitati po više puta, jer onoga što se nije pročitalo ni ne može biti u sjećanju.

I onda sam u nekoj svojoj staroj bilježnici našao, svojom rukom prepisanu, jednu pjesmu Ćamila Sijarića koje se nisam sjećao. Sad kad je čitam, poznata mi je. Znam da je Ćamilova, jer je to ritam njegove rečenice. Znam i po tome što je to njegov način sklapanja fabule u pjesmi. Na kraju, znam i po tome što je pjesma genijalna, evo je onakve kakva je u bilježnicu bila prepisana. Ako ima kakvih grešaka u odnosu na original, neka mi bude oprošteno. Pjesma nema naslova.

Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
i donese grčku tepsiju i po tijelu
Rane

Žene mu rekoše da mu tepsija
iz Grčke ne valja, jer je plitka

Mi mu rekosmo da mu ni rane
iz Grčke ne valjaju, jer su plitke

Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
Rane.

Po datumima u bilježnici bit će da sam ovu pjesmu prepisao iste godine kada je knjiga i objavljena: 1988. Šta mi je bilo da je prepisujem, ne znam. Možda sam je, kao mlad pisac, prepisivao od ushita i fascinacije, misleći da ću jednaku takvu sam napisati, ukoliko Ćamilovu prepišem. Ili me nešto drugo navelo da je prepisujem, ne znam.

Ali ono što znam jest da mi tada pjesma nikako nije mogla značiti ono što mi danas znači.

I znam da je Ćamil Sijarić ovo vrijeme, koje je došlo poslije našega vremena, umio opisati i prije nego što se ono dogodilo. Ili je svugdje i u svakom vremenu tako, nakon što odeš u Grčku. Kao ratnik, ili samo onako.

Ako se nakon duga izbivanja vraća, čovjek se uvijek vraća iz progonstva. A takav je povratak samo novo progonstvo.

Ali pustimo sad to.

Jednostavna je ovo, velika, u ritmu rečenice kao u ritmu savršenog soneta, udešena pjesma. U njoj se čuje živi glas velikoga pripovjedača, a čuje se i glas njegova rodnog kraja. Od svih živih ljudi koje znam, najbolje bi je mogao izgovoriti Marko Vešović.