Ninova nagrada 2012.

Dok je u hrvatskoj prozi tema Prvoga svjetskog rata ostala skrajnuta – mimo eponimnih Krležinih domobranskih novela i Budakovog “Ratnog roblja”, vjerojatno i najuspjelije knjige ovoga uglednog ratnog zločinca – u srpskoj je književnosti, očekivano, ovaj rat opjevan, opisan i opričan u predugom nizu proznih djela, romana, pripovijetki, pamfleta i hagiografskih tekstova različite vrste. Razlog jednostavan: Kraljevina Srbija je, istodobno, bila i slavni pobjednik, i najveći europski mučenik Prvoga svjetskog rata. I tako je, na kraju, impostirana i proza o tom ratu: između pobjede i mučeništva. Ali uza svu tu silu romaneskne i pripovjedne proze, koju sigurno nisam svu iščitao, ali veliki dio jesam, pa i zbog vlastite književne, privatne i porodične fascinacije Prvim svjetskim ratom, najdraža mi je, ipak, ostala jedna knjižica pjesama: “Ratni drugovi”, Stanislava Vinavera. Osim što je riječ o remek-djelcu, koje u mojoj imaginarnoj i stvarnoj biblioteci stoji hrbat uz hrbat s “Hrvatskim bogom Marsom”, to je jedna od onih knjiga iz koje sam, sredinom osamdesetih, učio kako se piše narativna poezija.

“Veliki rat” Aleksandra Gatalice (1964.), nagrađen Ninovom nagradom onoga dana kada je Zagreb zatrpavao mitski snijeg, najveći u njegovoj novijoj povijesti, u srpsku književnost, pretrpanu temom Prvoga svjetskog rata, dolazi kao dobrodošao uljez. Nakon tisuću i jedne lokalne priče o srpskome stradanju, te o oficirskoj genijalnosti i hrabrosti mitskih srpskih vojvoda – maršala – Radomira Putnika, Stepe Stepanovića, Živojina Mišića, Gatalica se odvažio na pomalo spilbergovski poduhvat da sedamdesetak likova – neki od njih su stvarni, poput Jeana Cocteaua ili generala Svetozara Borojevića, drugi su fikcionalni, izmišljeni ili konstruirani – oslika i ispripovijeda europsku fresku Prvoga svjetskog rata. Za takvo što je, osim specifičnog interesa za temu, te znanja koje se, valjda, podrazumijeva, nužno pripovjedačko umijeće, vještina izmjene različitih pripovjednih registara i, napokon, prozna imaginacija i visoka književna kultura. Što se imaginacije tiče: postaviti sedamdesetak dovršenih i različitih ljudskih sudbina, životnih i ratnih priča posao je koji golema većina suvremenih i vrlo hvaljenih hrvatskih pisaca, iz ergele u vili Arko, ali ni nešto manje hvaljenih suvremenih srpskih pisaca, neće izimaginirati i napisati tokom cijele svoje književne karijere. Već je u tom pogledu “Veliki rat” izvanserijska, gotovo neusporediva knjiga u našim jezicima.

Dramaturgija Gataličinog romana je podređena dramaturgiji Prvoga svjetskog rata. Tome je, u velikoj mjeri, podređen i ritam izmjene zbivanja, narativnih sekvenci, slika i kadrova. Kako knjiga ima petstotinjak stranica, nekome tko je nezainteresiran za temu, to će, svakako, biti previše. Ali takvo što se, opet, može reći za bilo koju temu. Zašto bi nas, kao čitatelje proze, više trebala zanimati ljubavna priča ili – ne daj Bože – neka ljuto angažirana priča o hrvatskoj ili srpskoj suvremenosti, od bitke na Marurskim jezerima, naprimjer, ili od međusobnog trovanja vojski bojnim otrovima? Bilo bi zanimljivo da nam netko, konačno, odgovori na to pitanje, pa da znamo zašto čitamo ono što čitamo.

“Veliki rat” je, među ostalim, i velika priča o idejama koje su dokrajčene tim ratom, koje su se s njime rodile ili su se razvile u epidemiju, a onda i idejama kojima su ljudi bili vođeni da štedro i spremno polaze u rat, i da rat prihvaćaju kao veliki životni događaj, samopotvrđivanje, mušku inicijaciju i avanturu. Pisac vrlo pažljivo, s darom za minijaturu, upisuje u svoju knjigu duh epohe. Čini to držeći se realističnog prosedea, ali i odmičući se od njega, fantastičnim, snovitim i fibroznim epizodama i sličicama, ali uvijek na pripovjedački uzoran način. “Veliki rat” jest i svojevrsna artistička i književna ekshibicija, demonstracija sile, pokazivanje nečega što ja mogu, a drugi, eto, baš i ne, ali to romanu nimalo ne šteti. Kao što mu, uglavnom, ne šteti ni što je pisan tako da bude nagrađen, virtuozno i bez velikog rizika. Ono što bi se Aleksandru Gatalici moglo prigovoriti, iz perspektive čitatelja koji mu je prethodno odao priznanje i neće njegov roman izbaciti iz svoje knjižnice, niti će zbog njega žaliti posječene bukve i zazivati smrt književnosti, jest stanovita predvidljivost u karakterizaciji likova. Ali ne na razini pojedinca, nego na razini njegove nacionalne pripadnosti, ili pripadnosti određenoj armiji, naciji i zaraćenoj strani. Tu je Gatalica mogao biti subverzivan u odnosu na srpski petrificirani mit o Velikome ratu, a nije bio. Tako je izbjegao i stvarnu identitetsku dramu austrijskoga generala, banijskog Srbina, Svetozara Borojevića von Bojne, tumačeći je kroz dilemu o istini i laži, što nije nužno pogrešno, ali se nadaje komfornim, građanskim i nacionalnim čitanjima, a ne onome što takva priča, sudbinski i osobno jest.

Roman “Veliki rat” zasluženo je dobio Ninovu nagradu, iako to nije dočekano s osobitim ushitom u Srbiji i u Beogradu. Autor Aleksandar Gatalica urednik je kulture na RTS-u, dakle na državnoj televiziji, što mu, je li tako, nije naročita preporuka među čitateljima i kritičarima koji, s razlogom, imaju odmak prema toj vrsti društvenog položaja i utjecaja. Da živim u Srbiji, vjerojatno bih mislio što i oni – o položaju, ali ne i o romanu – ali iz hrvatske perspektive mogu tek da iskažem gorku zavist, jer mi nije lako zamisliti da bi Vlatka Kolarović ili Branka Kamenski, urednice kulture na HTV-u, mogle napisati nešto što ne bi bila režimska potjernica, domoljubna denuncijacija ili udvorička pohvala. Između polupismenih sluškinja svake vladajuće politike i pisca “Velikog rata” razlika je, ipak, notorna.

U užem izboru za Ninovu nagradu nisu se, na žalost, našli prethodni dobitnici Svetislav Basara i Dragan Velikić, obojica s romanima koji čine vrh i njihovih opusa i srpske suvremene književnosti. Od Gatalice je, za jedan glas, nagradu izgubio Laslo Blašković, sjajni novosadski pjesnik i romanopisac. Da je taj glas otišao Laslu, ne bi bilo nezasluženo. U užem izboru bile su zanimljive knjige Mire Otašević i Ivančice Đerić, jedan eksperimentalni, ali vrlo dojmljivi fikcionalni i fiktivni životopis, i jedan dobro napisan, snažan roman o egzilantskoj generaciji devedesetih. Za Hrvatsku bi, pak, trebao biti važan kulturni događaj to što je u užem izboru bio i roman “Veprovo srce”, hrvatskoga prozaista Drage Kekanovića, koji je, bogme, i srpski prozaist iz Hrvatske. Njegov roman je izašao u izdanju Srpske književne zadruge, u ćiriličnom pismu. Nisam ga, na žalost, čitao, jer mi je promakao u posljednjem beogradskom šopingu, ali u sljedećem neće.

Njemu je Jugoslavija
Did Mijo kad dođe na urlap
Iz Wiesbadena
Donese čokolade milka s lješnjacima
I kiselog njemačkog kruha crnog
Mole Boga pod slikom maršala Tita
Kite bor
Puna kuća bude za njegov imendan

Njemu je Jugoslavija
Sedmi osnovne
Božić je a on u školi
Pust razred pusta škola
Od katolika samo on i još troje
Posramljenih
Njihovi su roditelji još uvijek
Vjerovali

Kad Sijarićevo pisanje nazivamo stilskom šarom, izbija iz toga i misao o nužnoj kićenosti u cjelokupnoj umjetnosti koju je Istok začinio svojim bojama. Otuda je šarenilo u svojoj razigranoj ustreptalosti tu sasvim prirodno, a evropskom oku se može učiniti barokno nagomilano.

Stoga se na Sijarićevu riječ treba navići kao na zrak koji se udiše.

Od pripovijetke “Ram-Bulja” i romana “Bihorci” Sijarićevo umijeće pisanja uvijek je bilo takvo, stilsko, s bojom i zvukom koji se neprestano preobličavaju kao široko rasprostrto ćilimsko pletivo u kom ljudi sami sebe, i prste i oči i glas, upliću. Podloga je tog umijeća balkanska, ali u toj podlozi je šara, arabeska, ornament sa Istoka. Čitaocu se nedvojbeno nameće misao da pisac hoće da sačuva od zaborava ono što je bilo i da ga prenese čitaocu, stavljajući se u ulogu istoričara zavičajnog kraja. Na toj osnovi Sijarić stvara sliku Sandžaka koja ne predstavlja rekapitulaciju istorijskih zbivanja u njemu, već literarnu viziju njegove tragične drame u istorijskom i psihološkom smislu.

Dar pripovjedača koji suvereno vlada materijom i zna da proizvede sugestiju što proizlazi ne samo iz zapleta fabule, već i iz posebne simbolike, poetske atmosfere, stilske gustine, jezičkog bogatstva, obojenog lokalnim koloritom. U pripovijetkama on se koncentriše na suštinske odnose priče: ne pravi digresije, poentira ih prirodno i lako.

Bogatstvo imaginacije, naročito u nekim pripovijetkama, stvara onu vrstu istočnjačke dekorativnosti koja upućuje na viši intelektualni stepen stilizacije: na pripovjedačke goblene, rađene sa mnogo boja, likova i šifri.

Sijarić dobro zna da pripovjedački razvija dramu koja prethodi jednom prelomnom i za naše današnje pojmove možda teatralnom momentu u ličnosti, opterećenoj dilemama i nastojanjem da nađe put između smrtnih opasnosti i moralnih normi. Postepeno su u piščevo djelo prodirali elementi humora i simbolike. Njega ne interesuje ličnost po svom etičkom stavu i ponašanju u folklornom ambijentu iz kog dolazi već počinje da stavlja u centar priče dramu čovjeka kao tragičnog bića.

U većini priča razvija se neka priča ili legenda iz Sandžaka, koja po sebi predstavlja novi vid poznatih mitova svijeta. Posebno su sugestivne one priče u kojima se predmetima i stvarima pridaje simbolično značenje. Čovjek se tada nađe raspet između svojih snova i stvarnosti, a Sijarić, pišući o njegovoj pocijepanosti, postaje pjesnik ljudske sudbine. Takva je priča “Bunar”.

Sijarić je u književnost uveo svoj zavičaj. Većina njegovih priča događa se u prošlosti, ali rijetko vremenski definirane. Primjer piščeve imanentne poetike je pripovijetka “Hasan, sin Huseinov”, koju je i Krleža pohvalno istaknuo. Na jednom mjestu u toj priči “unutarnji pripovjedač” pita nekog svog prijatelja:

– Priča li istinite priče onaj Hasan?

Moj prijatelj se okrenuo, gledao me preko prazne čaše u ruci i kaže: To se ne zna, to se nikada ne može znati. Kada bi neko Hasana to upitao, uvrijedio bi ga i on bi istoga časa prekinuo priču. A to bi bila velika šteta i ljudi bi se na onoga što pita naljutili, platili bi mu čaj i pokazali vrata, neka ide.

Kad ste me upitali, ja ću vam odgovoriti: Ono što bi u njegovoj priči moglo biti istina, učini vam se da je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se da je istina, i vi nikad niste ni ovamo… ni onamo nego u rukama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u “kolijevci”.

Upravo tako i sam Sijarić kao čarobnjak “ljulja” nas između istine i mašte, istinite priče pretvara u lažne, a lažne u istinite i stvara nekakve treće svoje priče o ljudskim sudbinama, nepoznatim i nepredvidljivim.

Roman “Bihorci” je panoramsko djelo. Sastavljeno iz brojnih epizoda i glavni činilac njegove strukture jeste atmosfera života u jednom selu, u koju se utapaju ličnosti, slike anegdote, refleksije, humorističke scene i slično.

U romanu “Kuću kućom čine lastavice” postoji jedinstvena fabula što se zasniva na hronologiji života jedne porodice i na priči o iskušenjima i doživljajima glavnog lika, studenta Amara. Dio događaja odvija se bez bitnije veze sa razvojem familijarnih odnosa ili izvan granica iskustva obrazovanog junaka koje “prikriva” i autorova perspektiva. I tu su opet najčešće neki sandžački običaji: trka konja, svadba, i pokušaj ženidbe jednog siromaha.

Opis svadbe u završnim akordima zazvuči kao balada o umrtvljenoj starosti, a priča o pokušaju ženidbe jednog nadničara Demira u poenti dobiva prizvuk; humoristička anegdota, zahvaljujući igri simboličnih značenja (tuča pjetlova i tuča djece), prerasta u lirsku povjest – o nemogućnosti sreće, o ukletosti traženja ljudi koji se rijetko nalaze, pa i ako dođe do toga, zakratko.

U romanu “Carska vojska” Sijarić prividno zalazi u našu istorijsku prošlost, u vrijeme turske vladavine i u vrijeme rusko-turskih ratova. U tom svijetu i vremenu uspio je da pronađe pogodne primjere na kojima će da razvija svoju misao o životu uopšte, da projektuje svoja viđenja budućnosti i da prikaže neke mogućnosti kako se čovjek može oteti nasilju, kako ga može rušiti i srušiti u sebi i u društvu u kome živi.

Psihološki plan romana je presudan, jer sve o čemu Ćamil govori je analitička pretpostavka onoga što se događa u čovjeku. Težak i dramatičan monolog carskog oficira Tahira koji treba da postane “Carska vojska”. Tahir je čovjek koji čita i voli knjigu, ima prilično istočnjačke mudrosti, ali nema jasna uvjerenja kakav se svijet oblikuje oko njega i u njemu samom. On je taj “Carski vojnik” u stalnoj dilemi i kritičkom i samokritičnom preispitivanju. On predosjeća da je vrijeme da se na čovjeka gleda drugačije, da se oslobodi teških okova, da odstrani osjećaj da iznad njega postoji neka demonska sila koja upravlja njegovim životom.

Koncepcija romana višestruko je zanimljiva i funkcionalna. Sijarić je sa stanovišta modernog tumačenja čovjekovog svijeta govorio o njegovoj unutrašnjoj potrebi za postojanjem i isticao čovjekovu potrebu za suprotstavljanju svemu onome što ga sputava. Piščeva svijetla ideja o neminovnoj potrebi da svijet mijenja i to posebno onaj koji se našao u otuđenju. Da se mijenja svijet zatvoren u sebe, zatucan i primitivan, u kome je ubijena misao o sopstvenosti, svijet nesvjestan svoje vrijednosti, vjekovima eksploatisan, kome je sve oduzimano i uništavano ljudsko pravo.

Sijarićeve pretpostavke su dobre kada u centar svih zbivanja ubaci kritičku ljudsku misao. Tu svoju opsesiju je pretvorio u misaono žarište romana – čovjek je stradao, ali je kroz stradanje postojao svjestan svoje postojanosti, svoje ljudske vrijednosti.

U romanu “Mojkovačka bitka” Sijarić je za temu odabrao poznati historijski događaj koji je ušao u epsku tradiciju i legendu.

Stvarao je panoramu slika, likova,situacija u ratu, čiji je cilj da rekonstruišu jedno značajno vrijeme i ponašanje ljudi u uslovima rata za nacionalno samoodržanje.

Sijarić poput drugih romansijera ispituje porazno dejstvo ratnih strahota na razaranje čovjekovog duhovnog i fizičkog integriteta. Iako mu je bio cilj da uhvati širinu istorijskih događaja u poznatoj bitci, prvenstveno ga interesuju suženi efekti njihovog dejstva u tragičnoj ljudskoj duši.

Ako bi se tražilo izvorište fascinacije Sijarićevog djela, ono bi se našlo u lirskoj evokaciji opšte čovjekove drame.

I po svojoj inspiraciji i po svojim značenjskim određenjima, književno djelo Ćamila Sijarića je višeslojna tvorevina u kojoj se naizmjenično smjenjuju i međusobno prepliću različiti narativni obrasci i mnogoznačni misaoni nanosi. Porijeklom iz krajeva sa dugom epskom tradicijom i živim usmenim predanjima, Sijarić se prema folklornom naslijeđu odnosi ne samo s punim razumijevanjem znalca nego i s osjećajem dublje vezanosti za epski duh naroda, duh u kome se oblikuju i jezik i običaji i moralni zakoni. Istorija i legende poslužile su piscu kao okvir zbivanja, a lična drama kao motiv čovjekove životne situacije.

Sijarićevo djelo je objedinilo prirodu, istoriju i čovjeka kao tri izvora i pokretača sveopšteg zbivanja i u prirodnom i u ljudskom svijetu.

Židovskom sudbinom u Drugome svjetskom ratu hrvatska se kultura bavila sporadično i rubno. Ako bi se o tome i govorilo, činilo se to uvijek unutar širega, europskog, konteksta, dok se od lokalnoga, našeg, holokausta, u pravilu bježalo kao od vlastite nečiste savjesti. Židovska tema, mimo pojedinačnih dokumentarnih svjedočenja i ispovijesti stradalnika, u hrvatskoj književnosti praktično niti ne postoji. Hrvatski pisci – oni koji u kulturnome smislu ili podrijetlom nisu Židovi – njome se uopće nisu bavili, za jedne je to bila tabu tema, za druge, možda, i nevažna tema, dok velikih proznih pisaca, dramatičara ili pjesnika židovskoga podrijetla u Hrvatskoj nakon 1945. nije ni bilo. Za razliku od srpske književnosti, u kojoj su se židovskom temom i holokaustom bavili veliki pisci – Danilo Kiš, Aleksandar Tišma, Đorđe Lebović, ali i Ivo Andrić u snažnoj i amblematskoj pripovijeci “Bife Titanik”, i bosanske književnosti, koja je osim Andrića imala i velikoga jevrejskog pripovjedača Isaka Samokovliju, u Hrvatskoj se o holokaustu, uglavnom, mučalo.

A zašto se mučalo, pomalo ćemo shvatiti i nakon što izađu prva sintetička historiografska djela o sudbinama zagrebačkih Židova, knjige Ive Goldsteina “Holokaust u Zagrebu”i “Židovi u Zagrebu”, koja su od prevlađujućeg dijela javnosti, u desnim medijima, na Hrvatskoj televiziji, u akademskim i crkvenim krugovima, dočekane sa žestokom omrazom ili prezirnom šutnjom, dok se autor našao na, naravno neformalnim, ali trajnim, nacionalno konstitutivnim, crnim listama unutar društvenoga mainstreama. Ukratko, umjesto da te dvije knjige uvećaju Goldsteinov ugled, one su, na neki način, dovele do autorove intelektualne izolacije i stanovite nacionalne samolikvidacije. Od njihove objave, Ivo Goldstein više se ne percipira kao Hrvat u kulturnome i domovinskom, a možda i u nacionalnom smislu, niti kao hrvatski povjesničar. I to ne samo među otvorenim nacionalistima zidićevskog tipa, nego i kod većega dijela neosviještenoga zagrebačkog građanstva, koji na informacije ove vrste reagira instinktivno, kao pas na bačenu kost.

Slučaj Ive Goldsteina, možda, i najbolje objašnjava sedam desetljeća hrvatske kulturne šutnje na židovsku temu. U nezrelim i neiživljenim društvima, u kulturama koje nisu osvijestile vlastitu prošlost i podrijetlo, u malim, provincijskim sredinama, o Židovima i o holokaustu najbolje je šutjeti.

Ali i bez toga, bez velikih književnih dijela, bez povijesnih sinteza i filmova (osim “Devetog kruga”, filma koji je režirao slovenski redatelj France Štiglic, hrvatska kinematografija nema djela koje bi se, čak ni sasvim rubno, bavilo holokaustom, sve do “Lee i Darije” Branka Ivande…), bez teoloških rasprava i bez crkvenog pokajanja, pa čak i bez televizijskih emisija i dokumentarnih filmova, može se, vrlo pouzdano, rekonstruirati sudbina hrvatskih Židova, skupa s političkim, kulturnim i građanskim prilikama u većinskom narodu. Mogu se naslutiti pojedinačne sudbine, skupa s imenima i prezimenima onih koji su samo asistirali njihovom stradanju. Dovoljno je, naprimjer, zaviriti u telefonske imenike…

Telefonski imenik za 1941, u izdanju Ministarstva pošta, telegrafa i telefona Kraljevine Jugoslavije, koji obuhvaća područje Direkcije Zagreb, kupio sam u ljeto 2008, jedne nedjelje na sajmu antikviteta na Britancu, i platio ga šesto kuna. Šest mjeseci kasnije, između Božića i Nove godine, s velikim uzbuđenjem sam, u jednome danas ugašenom zagrebačkom antikvarijatu, uzeo u ruke Brzoglasni imenik za 1942, za teritorij Nezavisne Države Hrvatske, u izdanju Ministarstva prometa i javnih radova NDH, Odjela za poštu, brzojav i brzoglas. Knjiga je koštala 380 kuna, iako bih za nju dao i deseterostruko više, jer sam slutio, dok sam je na sve strane tražio, da ona, skupa s onom prethodnom, predstavlja zanimljivu, potresnu i jezovitu svjedodžbu i svjedočanstvo o svakodnevici holokausta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i o društvenim i kulturnim promjenama koje su se dogodile u Zagrebu između kraja 1940, kada je dovršen i tiskan telefonski imenik za 1941, i 12. lipnja 1941, kada je, kako piše na stranici s kazalom, ažuriran imenik koji će važiti u sljedećoj, 1942. godini.

Zanimljiv je već i sam dizajn ove dvije knjige. On sugerira da se u međuvremenu, za nekoga boljestojećeg Zagrepčanina, Hrvata i katolika – jer tada su, još uvijek, telefonirali samo boljestojeći građani – nije promijenilo gotovo ništa. Imenici, naime, izgledaju gotovo isto: na finim, narančastim kartonskim koricama, na naslovnicama su iste reklame, za trgovinu muzikalija Schneider, u Nikolićevoj broj deset, koja je “najveća stručna tvrtka u državi” – jednoj, ali i drugoj – i gdje se mogu kupiti “najsavršenije harmonike svijeta Hohner”, ali i sva druga glazbala i glazbeni pribor. Zavirimo li u imenike, vidjet ćemo da je vlasnik tvrtke Schneider Franjo, te da osim trgovine posjeduje radionicu za izradu glazbla i skladište, a da osim službenoga telefona navedenog i na koricama imenika (broj 78-75) ima i privatni telefon (broj 25-720), na adresi stanovanja: Bukovačka cesta 107. Za razliku od nekih drugih Schneidera, shvatit ćemo i to, Schneider Franjo je katolik.

Na stražnjoj strani korica kod oba imenika ponavlja se reklama za Siemensove telefonske aparate, uz slogan “Telefon – mnogostruki suradnik”, koji će, u skladu s jezičnim promjenama, biti prepravljen u “Brzoglas – mnogostruki suradnik”, a poduzeće “Jugoslavensko Siemens d.d.” pretvoreno je u “Hrvatsko Siemens d.d.”. Drugih jezičnih intervencija nije bilo, pa je tako i preporuka za korištenje Siemensovih aparata ostala ista, osim što je telefon transformiran u brzoglas: “Siemens brzoglasne stanice su rezultat svrsishodnog istraživanja. One prenašaju potpunoma razumljivo govor i pod nepovoljnim uslovima.” Čak ni riječ uslov, koju podcrtava najsuvremeniji hrvatski spelčeker, spelčekerima Odjela za poštu, brzojav i brzoglas nije predstavljao nikakvu smetnju.

Prvo što se može uočiti komparativnim iščitavanjem dvaju imenika jest da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske proces segregacije građana po rasnoj i nacionalnoj osnovi provele munjevito brzo i temeljito. Bilo im je dovoljno jedva dva mjeseca, koliko je prošlo od uspostave države do izradbe imenika, da telefonskim pretplatnicima židovskoga podrijetla oduzmu pravo na brzoglas i brzoglasnu liniju, te da njihove brojeve dodijele nekome drugom. Kako su telefonski imenici još u ono vrijeme načinjeni tako da savršeno posluže svakom korisniku, pa ih je moguće pretraživati i po imenu i po broju pretplatnika, lako otkrivamo i kome je dodijeljen koji broj.

Otac Lee Deutsch, male glumice i čuda od djeteta, odvjetnik, doktor Stjepan Deutsch stanovao je u Gundulićevoj 29, broj telefona 45-01. Tako je u imeniku za 1941. U sljedećem tomu ove narančaste hrvatske knjige, broj brzoglasa 45-01 stajat će iza imena doktora Joze Poduje, kao njegov privatni broj, na adresi Jurjevska 2. Kao advokat, ni Jozo Poduje nije bio nepoznat među zagrebačkim građanstvom. Štoviše, bio je predsjednik Rotary cluba, njegovo ime ćemo i danas naći u pregledima uglednih zagrebačkih i hrvatskih rotarijanaca. Bilo bi nepristojno i pomisliti da je odvjetnik Poduje bio blizak ustašama, ni govora o tome, ali se vrijedi zapitati što je mislio, kako se osjećao, što mu je bilo na duši, kada mu je dodijeljen broj koji je, u vrijeme dok su Židovi smjeli telefonirati, pripadao kolegi Stjepanu Deutsch?

Veliki hrvatski arhitekt Rudolf Lubinski, projektant čudesno lijepe zgrade Narodne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevom trgu, u kojoj je danas smješten Hrvatski državni arhiv, ali i nove sefardske sinagoge u Sarajevu, Templa, koji će nakon Drugoga svjetskog rata postati jedna od najakustičnijih koncertnih dvorana u Jugoslaviji, umro je na vrijeme, u ožujku 1935. Ali u telefonskom imeniku za 1941. još uvijek je njegov telefonski broj, na adresi Plemićeva 2. Tu su, bit će, živjeli njegovi nasljednici. No, sljedeće godine broj brzoglasa 52-22, na koji se nekada javljao slavni arhitekt, pripast će zubaru Ribić Josipu, s Pejačevićevog trga 3. Tko zna je li se dentistu Ribiću dogodilo da mu pozvoni telefon i da se s druge strane javi glas iz Chicaga ili, recimo, Buenos Airesa, i upita za porodicu Lubinski? Što bi Josip Ribić odgovorio?

Doktor Miroslav Šalom Freiberger bio je zagrebački rabin. Nije htio otići iz Zagreba dok je u njemu živih Židova, pa je 1943. poslan u Auschwitz i pogubljen. Stanovao je u Ambruševoj ulici, na broju 8. Ulica se i danas tako zove, čak je i kućni broj ostao isti. Rabinov telefonski broj bio je 44-18. U sljedećem telefonskom imeniku taj broj nalazimo među brojevima brzoglasa Hrvatskoga državnog sabora, u podrubrici “Narodni zastupnici”. Inače, Sabor je u NDH imao trinaest telefonskih linija, dvije pod “Novinarska soba”, koliko i za “Odborsku sobu”, a po jednu za predsjednika Sabora, bilježnike, saborsku kvesturu, predsoblje sabornice, pisarnu kvesture, knjižnicu, diplomatsku sobu, brzopisnu poslovnicu i spomenute narodne zastupnike. Tko zna, možda se dogodilo i to čudo da netko nazove i na brzoglas traži rabina Freibergera…

Tvornica olovaka Zagreb je nastala na temeljima tvrtke “Penkala – Edmund Moster”, formiranoj 1906. na izumiteljskom geniju Slavoljuba Penkale i kapitalu Eduarda Mostera. Mosteri su bili ugledna i bogata zagrebačka židovska obitelj. U njihovom vlasništvu bila je i “Tvornica laka i boja d.d.”. Evo što je bilo s njima i njihovim telefonskim brojevima. Eduardov brat Mavro, koji je uložio svoj kapital u zajedničku tvornicu olovaka, stanovao je u Kukuljevićevoj broj 37, s telefonskim brojem 54-47. Sljedeće godine, njegovom se brzoglasnom linijom već služio liječnik, doktor Ivo Galić, iz Ulice Kralja Stjepana Tomaševića 25. Brat Bernard, vlasnik tvornice kemijskih proizvoda u Heinzlovoj ulici stanovao je u Mesničkoj, na broju 13, i tamo je imao telefon broj 56-81. Tko bi dogodine nazvao taj broj, time bi kontaktirao “Obći odsjek” Ministarstva unutarnjih poslova, kojim je tada ministrovao doktor Andrija Artuković. Treći brat, Aleksander Moster, stanovao je u Šubićevoj 15, a do Hitlerovog dolaska na vlast upravljao je porodičnom tvrtkom u Berlinu, koja se također bavila proizvodnjom olovaka. Njegov telefonski broj: 23-916. Sljedeće godine, tko bi nazvao imao je čast porazgovoriti s Ankom plemenitom Grabarska Gvozdanović, iz Visoke ulice 8. Danas, na toj je adresi Palača Gvozdanović, jedna od rijetkih sačuvanih gornjogradskih zagrebačkih palača, u kojoj je sve kako je i bilo nekad. Posjetimo li tu turističku atrakciju – inače i vrlo ugodan prostor glazbenoga salona, u kojem su zadnjih godina, zahvaljujući ponajprije entuzijazmu Zlatka Madžara, koncertirali neki od najboljih zagrebačkih, ali i inozemnih klasičnih glazbenika – vidjet ćemo kako se živjelo u starome, građanskom Zagrebu. Nećemo doznati kako se i s kim telefoniralo, niti što je odgovarala Anka pl. Grabarska Gvozdanović kad bi je netko nazvao i tražio da razgovara s gospodinom Mosterom, misleći, vjerojatno, pritom kako je plemenita gospođa ustvari njegova tajnica.

U telefonskom imeniku za 1941. nema, začudo, imena najslavnijega brata, dvotrećinskog vlasnika slavne tvornice olovaka, Eduarda Mostera. Ili je bio diskretan, pa se krio iza tuđeg broja telefona, ili, naprosto, nije volio telefonirati, pa je imao samo službeni broj. U to vrijeme i takvih je ljudi još uvijek bilo. Ali zato znamo kako je skončao Eduard Moster, zagrebački industrijalac, dobrotvor, ali i sam izumitelj. Te 1942, dok se po Zagrebu uveliko telefoniralo s novouvedenih brzoglasnih linija, Moster je ubijen u Jasnovcu. Brat Bernard iste je godine ubijen u koncentracijskom logoru na Rabu. Stradali su i Aleksander i Mavro, ali je kemijska olovka, slavni Penkalin izum, do danas ostala zagrebačkim i hrvatskim nacionalnim ponosom i dokazom kako mi nismo nikakva austrougarska provincija, nikakav zatureni Balkan, nego su, eto, neki našijenci izumili i jednu tako jednostavnu stvar, koju koristi cjelokupno čovječanstvo – kemijsku olovku. Ne samo da su je izumili, nego su pokrenuli i njezinu industrijsku proizvodnju, što je, pak, potvrda kako je Zagreb početkom dvadesetog stoljeća bio malo, ali ipak dovoljno važno industrijsko, gospodarsko i kulturno središte da je u njemu mogla biti utemeljena proizvodnja jednoga tako važnog proizvoda kakva je kemijska olovka! Razlozi za ponos bi, zacijelo, i postojali, ali samo kada bi se priča ispričala do kraja, na način na koji je nehotice predočena u dva telefonska imenika. Jer priča o hrvatskoj kemijskoj olovci je, po logici dramaturškoj, povijesnoj ali i etičkoj, od jednog trenutka i priča o holokaustu na hrvatski način.

Nije nam tema, ali potražimo inžinjera Slavoljuba Penkalu u našim imenicima. Da, umro je on davno prije rata, još 1922, ali njegova udovica, ipak, je tu. Uz ime Penkala Emilija stoji, da ne bi bilo nikakve greške, i “supruga inžinjera”. Krajem 1940. njezina adresa je Trg Kralja Petra (Jugoslavenska akademija). Upravo tako piše, što bi značilo da je gospođa Emilija stanovala u zgradi Akademije. Do sljedeće godine nešto se promijenilo. Telefonski broj 87-70 ostao je nedodijeljen, ili je njegov korisnik tajni, jer je uz njega, tamo gdje bi trebalo biti ime, prazno mjesto, bijeli papir, ali to ne znači da je Emilija Penkala ostala uskraćena za brzoglas. Ako smo u 1942, možemo je naći na prilično lijepoj adresi, u Brešćenskoga 7, ili razgovarati s njom na broj brzoglasa 25-764, Taj broj jedan je od nekoliko stotina novouvedenih brojeva, koji ranije nisu postojali.

Broj telefonskih pretplatnika, čija su imena lako prepoznatljiva kao židovska, ili koje su ustaške vlasti vrlo ažurno identificirale kao Židove i oduzeli im pravo na brzoglas, u mjesecima pred rat uveliko je nadmašivao postotak ovoga svijeta u ukupnom stanovništvu Zagreba, ali i drugih hrvatskih krajeva do kojih je doprla blagodat telefonije. Barem je trostruko više židovskih telefonskih priključaka, nego što je, razmjerno, židovskoga svijeta u Zagrebu i u Hrvatskoj. Razlog tome nije, naravno, u protekciji, nego u obrazovnoj i profesionalnoj strukturi tih ljudi, ili u tome što nikome u Kraljevini Jugoslaviji, srećom, nije palo na um da određuje cenzus židovskih telefonskih priključaka, kao što je i u toj, prema Židovima reletivno snošljivoj državi, pred rat donošen cenzus broja židovskih studenata na pojedinim sveučilištima.

Golema većina zagrebačkih Židova su, tradicionalno, još od početka devetnaestog stoljeća, kada su se pojavili u građanskome životu, aškenaskog podrijetla, s prezimenima koja korijen imaju u njemačkome jeziku ili su slavenizirana, često i tako da Weiss postane Bijelić, a Leibowitz se prezove u Lebović. Sefardi su se u Zagreb, u pravilu, doseljavali iz Bosne i Hercegovine, u većem broju nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dolazili su, uglavnom, iz socijalnih razloga, jer je Zagreb bio bogatiji od Sarajeva ili Tuzle, ili bi dolazili na studije, pa se nisu vraćali u Bosnu.

U telefonskom imeniku za 1941. pretplatnika sefardskih prezimena i nije tako malo, a zanimljivi su jer oni, u pravilu, nisu slavni i zaslužni Zagrepčani. Može se pretpostaviti da ne pripadaju ni agramerskim kulturnim i političkim elitama, nego su, još uvijek, samo dotepenci.

Tako u imeniku nalazimo trojicu Albaharija. Izidor je stanovao u Klaoničkoj 7, telefonski broj 23-516. Sljedeće godine isti broj će pripasti Tvornici vagona strojeva i mostova, na adresi Gajeva 2. Albahari Mavro, uz čije ime stoji obrt “užarski proizvodi”, živio je u Martićevoj 15. Broj telefona na koji se javljao bio je 42-22 i dodijeljen je Nikolić Petru, iz Gajeve 20, “nakladniku i trgovcu slika”. Albahari Mocha bio je Izidorov susjed u Klaoničkoj. Stanovao je na broju 25, a telefon mu je bio 61-77. Taj broj pripao je 1941. Carmine Aoisu, novopostavljenom direktoru rekvirirane tvornice Chromos, koji se, pak, mimoišao za nekoliko godina s Miroslavom Krležom, jer je stanovao na Gvozdu 11.

No, kad ga već spomenusmo, Krleža nije imao telefon na svoje ime, ali jest na Belino. Stanovali su, kako svjedoče i ove knjige, u Radišinoj 14. Broj im je bio 81-17, i nije im bila oduzeta telefonska linija. Nije ni bilo razloga, jer Krleža, ipak, nije bio Židov. Zanimljivo je, međutim, da se u imeniku za 1941. nalazi ime doktora Adžije Božidara, rasom Hrvata i katolika, novinara nastanjenog u Cvjetnom naselju II, na broju 3, kojega će, nekoliko mjeseci kasnije, malo po dolasku na vlast, ustaše pogubiti u Kerestincu. Njegov broj telefona 22-747 bit će, gle sad tog cinizma, dodijeljen “političkom i kulturnom društvu” koje je nosilo naziv Casa d’Italia, a imali su prostorije u Bogovićevoj, na broju sedam.

Do kraja 1941, na cijelom području NDH, nije više bilo telefonskih pretplatnika židovskoga podrijetla. Izuzetak su, u Zagrebu, bile dvije institucije. Židovska bogoštovna općina, koja je bila istjerana iz svojih prostorija u Palmotićevoj ulici 22, i smještena u jedan neugledni, klaustrofobični podrum na Trgu kralja Tomislava 4. Raspolagali su jednom brzoglasnom linijom, broj 23-841. Godinu dana ranije, krajem 1940, taj je broj pripadao Merkurovom sanatoriju (tojest, bolnici Merkur), u Zajčevoj 19. Drugi brzoglas kojim su se, možda, mogli koristiti oni Židovi koji još nisu dopali logora ili nisu bili pogubljeni glasio je na Židovski narodni fond, u Trenkovoj broj 9. Broj 22-364 godinu dana ranije glasio je na ordinaciju Podvinec dr. Srećka, “specijalista za bolesti uha, grla i nosa” iz Gjorgjićeve 22. O doktoru Podvincu i njegovoj sudbini ne znamo ništa, osim da 1942. na njegovo ime više nije bilo registriranih priključaka, ni na Jabukovcu 23, gdje je ranije stanovao, ni u ordinaciji koja više nije postojala. Njegov privatni broj 23-127 u 1942. nikome nije dodijeljen. Ako je suditi prema imeniku, ostao je slobodan.

Mimo ova dva broja, u Zagrebu je te godine postojao još jedan židovski brzoglas. Ili je, možda, riječ o tiskarskoj greški ili uredničkom propustu, o kojem ćemo kasnije nešto reći. Uz broj 72-36 u imeniku za 1942. stoji “Attias braća, proizvodnja finih koža”, i adresa Radnička cesta 80. Attias je markantno sefardsko prezime, Attiasa nije bilo ni katolika, ni drugih vjerozakona, oni su samo Židovi, a godinu dana ranije, u imeniku za 1941, nalazimo u Zagrebu još jednog Attiasa, Salamona, “trgovca čarapa, rukavica i pletene robe”, iz Jurišićeve 6. Te godine obrt braće Attias, na istoj adresi, imao je telefonsku liniju broj 79-46. Kao predratni vlasnik tog obrta pojavljivao se jedan vrlo zanimljiv čovjek, rođeni Bišćanin Rafael, Rafo Attias, koji je, mimo upravljanja kožarijom, uspio da doktorira pravo u Beču. U Bihaću je, donedavno, bilo starijih ljudi koji su pamtili Rafinoga oca Jakoba, vlasnika najboljeg obućarskog dućana u gradu, s početka dvadesetog stoljeća… Nije nam dato da istražimo što je na kraju bilo s Rafom Attiasom. Nećemo pogledati u knjigu s imenima pomorenih jasenovačkih logoraša. Ako je u njoj, neka to ne saznamo.

Nije vjerojatno, niti pronalazimo drugi takav slučaj, da je Ministarstvo prometa i javnih radova, Odjel za poštu, brzojav i brzoglas nekome Židovu oduzelo jedan, a dodijelilo drugi broj. Prije će biti da u zagrebačkom dijelu imenika za 1942. nije ažuriran podatak o “povjereništvu” ili “povjereničtvu” nad židovskim obrtom, kojim se, u ime nekoga arijevca, Hrvata katolika ili Nijemca, rekviriralo židovsko vlasništvo. U drugim slučajevima, i u drugim dijelovima imenika, čak i u dubokoj provinciji, na krajnjim rubovima i granicama NDH, takav je postupak do lipnja 1941. proveden, a u brzoglasnom imeniku promptno ažuriran.

Ali teško bismo se suzdržali da ne provjerimo gdje je završio prijeratni telefonski broj braće Attias. Prema imeniku za 1942, iskazano je da je ostao nedodijeljen. Ali zašto je onda Attiasima dodijeljen novi broj, 72-36, i kome je on pripadao? Tu nalazimo jedno vrlo zanimljivo, za hrvatsku i židovsku povijest važno ime: Hinko Gottlieb. Broj je do dolaska ustaša glasio na njegovu odvjetničku pisarnicu, u Tomašićevoj 10. Gottlieb je bio poznati advokat, dobar pjesnik i pisac, jedan od pionira cionizma u Hrvatskoj, čovjek velike osobne hrabrosti i intelektualnog integriteta, koji je pred sudovima Kraljevine Jugoslavije redovito branio optužene u političkim procesima, naročito komuniste. Kontaktirao je, vrlo živo, i s Josipom Brozom Titom, pa mu se ime može naći u indeksima imena praktično svih relevantnih pregleda međuratne povijesti radničkoga pokreta u Jugoslaviji. Ali Hinko Gottlieb nije bio jugoslavenski ili hrvatski komunist, zalagao se za židovski odlazak u Palestinu, u Erec Izrael, i bio je ljevičar drukčije vrste, formatom i stavovima sasvim blizak onim europskim židovskim intelektualcima koji su sudjelovali u stvaranju države Izrael, ali i sustava ranih kibuca, narodnih zadruga koje su bile jedno od rijetkih humanih ostvarenja izvornoga komunističkoga sna.

Uz svoj odvjetnički i politički angažman, Gottlieb je tridesetih bio i važan prevoditelj i sudionik u kulturnome životu Zagreba. Godine 1933. objavio je antologiju moderne hebrejske književnosti, a njegovi prijevodi Heinricha Heinea imaju i danas pjesničku vrijednost unutar hrvatskoga jezika. 1936. osnovao je židovski mjesečnik za kulturu Omanut, čiji je glavni urednik bio sve do 1941. Na tradiciju Gottliebovog časopisa poziva se Novi Omanut, koji danas izlazi pod okriljem zagrebačke Židovske općine.

Ratna priča Hinka Gottlieba nalik je nekome filmskom trileru na temu holokausta. Gestapo ga je 1941. uhitio i držao zatočenog u Beču, odakle je prebačen u Zagreb. I Nijemci i ustaše imali su ga o čemu ispitivati, još uvijek im je bio korisniji živ, nego mrtav, ali ga, ipak, nisu dovoljno pozorno čuvali, ili je Gottlieb na sve strane imao veze – kao i svaki dobar advokat u to vrijeme – te je, na spektakularan način, pobjegao iz ustaškog zatvora i priključio se partizanima. Preko Visa je 1944. stigao u Bari, gdje je organizirao veliku operaciju spašavanja tisuću petsto hrvatskih i bosanskih Židova. Čim je završio rat, Hinko Gottlieb iselio je u Erec Izrael. Pisao je priče na židovske i partizanske teme, ali je umro već 1948. Ime Hinka Gottlieba pamti se među zagrebačkim Židovima i židovskim iseljenicima s područja Jugoslavije, dok je u hrvatskoj kulturi nepravedno zaboravljen ili potisnut kao ime iz opsežnoga imenika njezine nečiste savjesti.

A gdje je završio predratni telefonski broj sirotoga Salamona Attiasa, trgovca čarapa, rukavica i pletene robe iz Jurišićeve 6? On se javljao na 23-572, s kojega će se sljedeće godine brzoglasati gospođa Anđela Gentner, trgovkinja s iste adrese, iz Jurišićeve 6. Je li, možda, ona preuzela Attiasov dućan? Nije vjerojatno da je Židovu pružena ta sretna mogućnost da proda svoju nekretninu, jer je takvo što bilo nemoguće, i zabranjeno pod prijetnjom smrti, već u travnju 1941. Ako se uselila u Salamonov dućan, gospođa Anđela to je učinila s ustaškim blagoslovom. Ili, tačnije rečeno, preuzela je dućan kao svojevrsni oslobođeni teritorij, te je, naravno, preuzela i punu odgovornost za taj čin. Što je, pritom, mislila i na koji je način opravdavala iseljenje i progon Salamona Attiasa, trgovca čarapa, rukavica i pletene robe, kojega je u svakom slučaju morala poznavati, to nećemo doznati. Razlog tome je zagrebačka i hrvatska šutnja o onome što se između nas događalo 1941. godine, koja postaje olovno teška i optužujuća za svakoga tko bi nešto upitao, čim dođemo do teme holokausta.

Ne znamo, međutim, niti to što se 1945. dogodilo s gospođom Anđelom Gentner. Ako se išta dogodilo. Nove vlasti su joj, vrlo vjerojatno, oduzele dućan i rekvirirale imovinu. Ako je preživjela, sljedećih četrdeset pet godina mogla je tiho njorgati, ogovarati i proklinjati komunističke i jugoslavenske vlasti, ili se sladiti propovijedima kakvoga borbenog i nostalgičnog svećenika, spremnoga da, barem u aluziji, progovori o stradanjima onih koji su 1945, u svome građanskom miru i bogobojaznoj kršćanskoj urednosti, dočekivali osloboditelje sa zvijezdama petokrakama. Nakon 1990. Anđela Gentner dobila je punu satisfakciju. Možda nije ona, možda nisu njezini nasljednici, ali jesu oni koji su, kao i ona, 1941. dobili brzoglasne brojeve svojih prognanih židovskih susjeda. A možda i njihove dućane. Ne samo da im je takvu satisfakciju pružila nova hrvatska vlast, uspostavljena s Božjom pomoći, krajem svibnja 1990, nego je tako usmjerena bila i prevladavajuća zagrebačka građanska norma.

Drukčije nije moglo biti, jer ni prije, a ni poslije 1990. nije bilo hrvatskoga pisca koji bi imao tako bujnu fantaziju da se upita nešto toliko jednostavno i obično: što su osjećali svi ti mirni, dobri i snošljivi ljudi kada bi zazvonio telefon, a glas s druge strane bi tražio da razgovara s nekim koga više nema. Osim što je to nezaobilazno etičko pitanje, kakvo ne može preskočiti nijedna društvena zajednica, niti će ga poništiti protok vremena, ova šutnja govori sve o jednoj provincijalnoj kulturi i književnosti, koja nije dorasla elementarnoj ljudskoj odgovornosti, temelju svake čovječnosti.

— –__  ___‘i prije svega tri-četiri od onih sjajnih
_       _ __ _simpatičnih životinja, magaraca,
_       __ __da uživaju, glavonje.’
___________________———-            _____K. Kavafi

Volio bi, kažeš, dobaviti
kućicu u polju sa vrtom velikim,
ne samo zbog cvijeća i zeleni
već i zbog brojnih životinja
koje bi u njemu slobodno živjele.
I svaku nabrajaš po imenu,
osim one najvrednije.
Ni jedan, dakle, drekavac jarac
s bradom sufija i vražijom zjenom,
neće se bečiti iz tvoje blizine;
ni jedna vita Panova pratilja
koja bi znala – u pravom trenu! –
lupiti čaponjkom po kamenu
dok ne zaiskri i modrim plamenom
osvijetli gusto ocvalu ružicu
pod kojom opažaš, u bludu
strastvenom, jednog od vrlih Olimpljana
i jednu domaću, pohotnu curicu.

Prije godinu-dvije imao sam kućnu pomoćnicu, lijepu djevojku koja je u ponečemu bila zaista neobična osoba. Ovo prošlo vrijeme (“imao sam”, “bila je”) kazuje da je riječ o jednom mladom životu koji je okončan. Dodat ću da je taj prerani tragični kraj bio ne samo sasvim iznenadan, već i krajnje čudnovat.

Prvih dana kad je radila kod mene nisam zapažao ništa neobično. Prijalo mi je da u svojoj starosti mogu pored sebe vidjeti jedno ljupko biće, kao što umornom šetaču prija kad u vlažnoj travi jesenje livade opazi nježne ljubičaste latice mrazovca, ili u nekom skrovitom kutku tamne šume naizgled skroman, ali raskošan u svojoj ljepoti cvjetić ciklame. Zato sam svoju svakodnevnu družbenicu u sebi tako i zvao: “cvjetić”.

Međutim, jednog dana moj cvjetić došao mi je neobično usplahiren. Zatvorivši za sobom vrata, djevojka kao da je odahnula i onda polušapatom rekla: “Pratio me je!”

“Tko vas je pratio?” upitao sam.

Skoro je viknula:

“Đavo!”

“Đavo?! Nadam se da je to bio neki privlačan mladić, mada, očigledno, nije i mnogo pristojan.”

“Rekla sam da je to bio đavo! Pravi đavo!”

“Pa da, svi muškarci, kad vide tako zgodnu djevojku kakva ste vi, pomalo postaju pravi đavoli.”

Uputila mi je čudnovat pogled.

“Ah, da”, dodao sam zbunjeno, “mislite, i ja sam muškarac, ali ne računajte na mene, ja više nisam nikakav đavo, već jedan ostarjeli i bezopasni anđeo bez krila. Koji možda pokušava da bude vaš anđeo čuvar. Dakle, kakav je to bio đavo?”

“Rekla sam vam, pravi pravcati! Onaj iz pakla.”

“Mislite, sotona?”

“On. Upravo on.”

Promatrao sam je u nedoumici. Da li ona to stvarno misli ili zbija šalu sa mnom? Ali sljedećih dana morao sam se uvjeriti da zaista vjeruje kako na ulici stalno ima pratioca kojega mi je opisivala kao otmjenog gospodina sa šiljastom bradicom i oštrim pogledom neobično zelenih očiju. Uzalud sam je uvjeravao da to ne može biti đavo, da živimo u stvarnom svijetu koji je i jedan jedini, te ako zbilja ima pratioca koji je osoba od krvi i mesa, da bi se morala obratiti policiji. Međutim, ako i dalje misli da je to đavo, onda bi trebala porazgovarati s nekim liječnikom, psihijatrom.

Takvi su je savjeti uvijek ljutili.

Jednog dana došla mi je s izrazom likovanja.

“Evo vam dokaza!”

Bacila je na stol pred mene nešto što je izgledalo kao konopac. Kad sam bolje pogledao, vidio sam da je taj konopac dlakav. Na jednom kraju imao je čuperak dlaka.

“Šta je to?”

“Rep”, rekla je. “Đavolov rep.”

Ruka mi je pomalo drhtala dok sam uzimao taj čudni predmet da bih ga bolje pogledao. Bio je to zaista rep, koji mora da je pripadao nekoj mački, i to veoma velikoj mački.

“Otkuda vam ovo?” upitao sam.

“Moj napasnik mi je ovaj put došao u stan! I nije se, kao na ulici, morao prikazivati s elegancijom otmjenog gospodina, već sa ukrasima koji mu kao đavolu priliče – sa rogovima, kopitima i repom.”

“Ali kako ste mu oduzeli taj… taj rep?”

“Nadmudrila sam ga! Znala sam da će me on kad-tad posjetiti. I pripremila sam se za to. Nabavila sam malo tamjana, pa kad se vrag pojavio preda mnom, u mom stanu, pokadila sam ga! I stavila mu raspelo pred nos! Ustuknuo je, šmugnuo ka vratima, a ja sam ih zalupila za njim! Tada je kriknuo! Takav urlik nikad nisam čula. Rep mu se našao priklješten u vratima. Njegov vlasnik je umakao, a rep mi je ostao kao plijen, pa sad mogu uvjeriti nevjerne Tome.”

“Dobro”, rekao sam. “Zadržat ću ga, da ga s potrebnom pozornošću proučim.”

“A, ne!” Otela mi ga je uz ruku. “Vi biste me htjeli lišiti mog jedinog dokaza. On ostaje kod mene.”

Nakon što je tog dana otišla od mene, više nikad nisam vidio djevojku koju sam u sebi nazivao “cvjetićem”. Poginula je na ulici, pred mojom kućom, sljedećeg jutra, dok je išla k meni. Svjedoci su mi ispričali: prelazila je ulicu izvan pješačkog prijelaza, i odjednom stala, kao ukopana, pogleda uprtog u nešto što je ugledala. U tom trenutku na nju je naletio autobus i pregazio je.

Sad razmišljam o tome da li da nekome – ali kome? policajcu? psihijatru? – ispričam sve ovo i predložim mu da pretraži njen stan, da pokuša naći ono što je ona nazvala đavolovim repom.

Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura

***

Današnji gosti: Jonathan Safran Foer

Ne, Balatura nije poznata po tome što se pred njezinim ulazom okreće ražanj s janjetom ili svinjom. Takve gostionice nikad nisam voljela, nisam ni usput navraćala u takve etablismane koje još reklamiraju i celebriraju nabodene mrtve životinje nad vatrom. Nitko neće iz daleka znati da je blizu hotela, nitko neće po mirisu roštilja prepoznati našu kuhinju. Doduše, Balatura nije poznata ni po tome da nudi isključivo vegetarijansku hranu. Voljela bih da je tako, iskreno rečeno, ali nismo se još odlučili za to. Najprije se u našim životima moramo promijeniti, pa će možda i Balatura. U nadi da će se u našim glavama nešto događati pozvala sam pisca-vegetarijanca iz Brooklyna, New Yorka, da nam to što je napisao u svojoj knjizi “Eating animals” (J.S.Foer: Jesti životinje, Algoritam, Zagreb 2012, prevela Ivana Galović) uživo ispriča, da razgovaramo i da mi baš on da onaj zadnji vritnjak koji mi fali da u prehrani promijenim život.

Njegovu sam knjigu čitala kao što gledam horore, znojila se, vrištala, podlakticom zakrivala lice da ne čitam dalje, ali nešto me tjeralo da ipak nastavim. Htjela sam se zavući pod kauč, samo da ne vidim što piše. Na žalost, ono o čemu govori, već mi je odavno poznato. I zato se nisam imala kamo povući. Istovremeno osjećam nelagodu zbog toga što se uopće bavim ovom temom, jer je trenutno pomodna, leži u zraku, i samoj sebi ne želim priznati da je moje razmišljanje o tome potaknuto nekim svjetskim feljtonima ili možda da sam čak sudionica jedne aktualne kampanje političke korektnosti čija je cilj da od nas radi one-size-ljude, koji ne puše, bave se sportom i ne jedu meso. Ne želim govoriti o tome kao što neki kažu da ove sezone nose ljubičaste štikle, pa će u sljedećoj nositi žute čizme. Nemam ničeg misionarskog u sebi, ne volim dogme bilo koje vrste i ne mogu ni u snu zamisliti da sjedim u restoranu i da prijatelja koji je naručio šnicl u umaku osuđujem time što se uporno držim tikve na žaru. Ne volim tu vrstu neravnoteže. I ne volim se praviti da sam bolji čovjek od drugog. Ne bih željela ni gostima hotela, samo sa činjenicom što se ni mrvica mesa ne nađe na jelovniku, držati implicitno fiktivno predavanje o mesnoj industriji. Ali svi znamo da je tako, da čim kažeš “ne jedem meso” drugima nametneš odgovornost za masovni uzgoj životinja i krivnju za potencijalno uživanje u ubijanju ili u najmanju ruku ravnodušnost.

Jonathan Safran Foer na mom će mi festivalu olakšati stvar. On nije takav tip vegetarijanca, niti je sklon profesorskom pisanju, a mogao je biti, jer je u svojoj knjizi skupio podatke o masovnoj proizvodnji mesa koji bi svakog čovjeka trebali tjerati da odmah, isti čas, prestane sudjelovati u toj katastrofi. Ali idemo redom, najprije da vam predstavim autora: J. S. Foer (rođen 1977 u Washingtonu D.C.) napisao je, među ostalim, dvije vrlo zapažene knjige (Sve je rasvijetljeno, Vuković i Runjić, Zagreb 2004, preveo Marinko Raos i Jako glasno i nevjerojatno blizu, Algoritam, Zagreb 2012, preveo Damir Biličić). U prvoj knjizi piše o piscu J. S. Foeru koji putuje u Ukrajinu da bi tražio ženu koja je u pričama njegovog djeda navodno spasila njegovu familiju od nacista. Priča se odvija u tri perspektive, u putopisu glavnog lika u prvom licu, u pismima koji taj fiktivni Foer kasnije izmjenjuje s ukrajinskom prijateljem i prevoditeljem Aleksom i u opisu razvoja “Schtetla” (jidiš naziv za istočnoeuropski gradić čiji su građani najčešće židovske vjere) Trachimbroda kroz nekoliko stoljeća. S ovim romanom je pobrao nevjerojatni broj nagrada i po njemu se snimio film. Druga se knjiga bavi Oskarom Schellom čiji je otac poginuo u napadima jedanaestog rujna u New Yorku 2001. godine. Lijepa je i intenzivna knjiga o dječaku (zamišljena čak kao hommage Grassovom Oskaru Matzerathu u Limenom bubnju) koji je traumatiziran u svijetu i zbog svijeta odraslih.

No, razlog gostovanja na našem festivalu je ipak njegov nonfiction book “Jesti životinje”. Knjiga je rezultat višegodišnjeg istraživanja u američkim tovnicama, u klaonicama i poljoprivrednim farmama. U njoj otkriva šokantne detalje koji svjedoče o mukama tih životinja, o nehumanim uvjetima u kojima se uzgajaju svinje, kokoši i druge životinje i o općoj šutnji koju ljudi pokazuju prema svim tim znanim činjenicama. Govori o fenomenu da mi to sve znamo (bar otprilike) i svejedno ništa ne poduzimamo.

Na kraju slijedi njegov pledoaje za smanjenu konzumaciju mesnih proizvoda, za zabranu industrijskog uzgoja i masovnog klanja životinja. Foer ne diskutira opće pravo čovjeka na ubijanje životinja, ili samo sporedno, on govori o toj beskrajnoj patnji životinja, o ljudskoj okrutnosti i ignoranciji, ali bez osuđivanja. On želi da se nešto malo pokrene, zbog toga mu je za početak dovoljno da svaki Amerikanac kaže, evo, četvrtkom, na primjer, ne jedem meso, želim se na taj način simbolično suprotstaviti masovnom ubijanju u industriji naše zemlje. Da se samo to dogodi, u Americi bi svaki tjedan 200 milijuna životinja ostalo živo, a pet milijuna kamiona ne bi tada zagađivalo okoliš ispušnim plinovima. Ali ne samo da se to ne događa, nego se mesna industrija sve više širi. Da pogledamo u Europu, recimo u tu moju Njemačku, vidjet ćemo kako se u Wietzeu pokraj Cellea otvorila tvornica pilećeg mesa gigantske veličine, prije samo godinu dana. Tamo ubijaju 2,6 milijuna kokoši svakoga tjedna, što znači 27.000 komada svaki sat. Dobili su sve potrebne dozvole i veliku financijsku podršku od 6,5 milijuna eura od pokrajine Niedersachsen i subvenciju od 800.000 eura od njemačke vlade. Brojevi opisuju nešto što je preveliko, preapstraktno da bi ljudski um to trajno pamtio, znam, zato ćemo i Foerove podatke brzo zaboraviti. I uspjet ćemo se uvjeriti u to da ono plastificirano meso, onaj fini pršut i ta lijepa kobasa u supermarketu, nemaju nikakve veze s takvim šiframa i još manje s pokoljima koji se svake minute, svakog trenutka, ponavljuju negdje na svijetu.

U toj Njemačkoj, u kojoj je moguće sagraditi takve tvornice, i koja je inače u svijetu poznata po tvornicama druge vrste, od 2004. godine masovni uzgoj životinja ne smije se usporediti s holokaustom. Nakon kampanje organizacije PETA (People for Ethical Treatment of Animals) pod naslovom “Holokaust na Vašem tanjuru” tim su se pitanjem bavili vrhovni sudovi. Usporedba je u Njemačkoj zabranjena jer postoji “kategorijalna razlika između ljudskog dostojanstvenog života i interesa životinjskog prava.” (Bundesverfassungsgericht) Usporedba bi mogla voditi do bagatelizacije i banalizacije sudbina žrtve holokausta. Ja to poštujem. I mislim da je akcija PETA-e previše agresivna. Ali jedna je istina u toj usporedbi, jer mislim da se manje govori o žrtvama i u jednom i drugom slučaju masovnog ubijanja, a više o počiniteljima. Ali najmanje o ovima koji vrše ubijanje, nego o jednom svijetu počinitelja, o jednoj zajednici u kojoj je takvo što moguće. Nikad nisam srela čovjeka koji je rekao: Da, mislim da je masovni uzgoj dobar, mislim da životinje moraju patiti… Svi su protiv. Kao što je u Trećem Reichu najmanje ljudi bilo osobno protiv pripadnika nearijevske rase. Samo što su im okrenuli leđa i nisu htjeli znati što se događa. Sebični interesi i ravnodušnost drugih omogućavali su masovne transporte u konclogore. Tada, u trenucima kad bi policajci, Gestapo ili SS oficiri došli po Židove, po Rome, po komuniste i po svakoga tko se nije uklopio u njihov program, tada žrtve jesu bile vidljive. I tada, ili mnogo prije toga, postajao je prostor za djelovanje.

Danas nitko ništa ne poduzima i nitko ne radi na ublažavanju patnje životinja jednostavnim činom da svakodnevno ne kupuje mesne proizvode, nego smo našu svijest potpuno odmakli od toga. Kao da te farme ne postoje, kao da meso pada s neba. A to je ista ravnodušnost koja je nekad omogućavala najveću ljudsku katastrofu u povijesti. To negledanje, to nema-to-veze-sa-mnom, to prešućivanje. Jonathan Safran Foer u svojoj knjizi nije činio usporedbe koje bi ga mogle dovesti u konflikt s njemačkom sudom, iako bi mu ta asocijacija po biografiji njegovih rođaka mogla biti bliska. Ne, Foer je svjestan da je čovjek oduvijek svejed i da je teško ljudima objasniti zašto ne bi trebali toliko jesti meso, znajući da je konzumacija mesa prvi faktor za globalno zatopljenje, za zagađanje zraka, za uništavanje šume i okoliša i za narušavanje ljudskog zdravlja. Njemu je to razumljivo, kao što je razumljivo da zaboravimo na gladnu djecu u Africi i da umjesto da im šaljemo novac trošimo na svakakve gluposti. Zna on da čovjek ne može paziti na sve. Svejedno je napisao ovu neagresivnu, nemisionarsku, ali uvjerljivu, kompetentnu i važnu knjigu, koja će našu pažnju okrenuti ovoj temi, možda čak u pravom trenutku. Knjiga je kao pristojno tapšanje po ramenu i ukazivanje na ono što inače ne vidimo. I vrijeme je. Sada se može otvoriti prostor za djelovanje.

Razlog da se ja, a sa mnom katkad možda i Balatura, okrenem vegetarijanstvu leži u Foerovoj nenametljivosti s kojom je samo probudio nešto što odavno već lebdi u meni i što je nekad – prije PETA-e i prije sudske odluke o njima – usadio Isaac Bashevis Singer, a to je bila samo jedna rečenica, moćna i istinita, sa snagom da ti promijeni život: Ako je riječ o životinjama, svi su ljudi nacisti. Životinjama je vječno Treblinka.

.

1.

Bio sam u Srednjoj Bosni:
na njenim kolodvorima
u petominutnim pauzama
krvnički davio cigarete;
gledao ljude koji još vjeruju u godišnje
odmore na moru.

2.

Sjećaš li se Admirale
kad si usto da me pozdraviš
u Locco baru Stolac?
Bilo je rano jutro i mirisao je Johnnie Walker,
sjećaš li se?
Ja sam te tad gledao kao
debelog neznanca;
slušajući stranjsku nit u jeziku kojim si govorio;
sjećaš li se,
bio si četiri godine mlađi?

3.

U svjetlosti koju ispušta monitor laptopa
komarac kovitla svoj bitak
kovitlajući zrak koji je netom prije
šutio u mojim plućima

Objema rukama
nakon kraće pripreme ubijam ga –
– što bi se reklo: isprve

Poslije, dok njegovo raskravljeno tijelo
otklanjam sa čistine dlana

razmišljam:
“je li mu
moje šake
najavio rog”