Ako se zrelost i razvijenost intelektualne i političke javnosti mjeri prema stupnju autorefleksivnosti i spremnosti na otvorenu debatu o neuralgičnim pojavama, što reći za sarajevsku javnost, recimo, poslije objavljivanja teksta Rešida Hafizovića Raskrivanje ćudi – A smutnja je gora od ubijanja u Oslobođenju, od kojega je prošlo skoro mjesec dana? Povod je iz više razloga izuzetno uznemirujući a na svoj način izrazito intelektualno poticajan. Riječ je o eminentnome autoru, univerzitetskom nastavniku, znanstveniku i intelektualcu s međunarodnom reputacijom u teološkim krugovima od Sarajeva do Teherana, koji je, pak, u javnom istupu iznio ekstremno provokativne teze čak s rasističkim implikacijama. I to ne bilo gdje, nego pod krovom Sarajevskoga univerziteta povodom predstavljanja publikacije te akademske kuće posvećene genocidu u Srebrenici. Napokon, tekst Hafizovićeva izlaganja prenijelo je Oslobođenje na svojim revijalnim stranicama. Sve je, dakle, na najvišoj razini simboličke reprezentativnosti – autor, tema, prigoda, mjesto događaja, institucija i njezino glasilo, medij u kojemu se tekst objavljuje.

I – kako je akademska, intelektualna, politička javnost reagirala? Praktično – nikako. Osim jednoga-dva komentatorska teksta na internetskim portalima, dogodilo se još samo to da je dugogodišnji autor Oslobođenja Zija Dizdarević dobio otkaz zbog svojega komentara na Hafizovićev tekst, koji je bezuspješno pokušao objaviti u magazinu Dani istoga vlasnika, pa potom objavio na ovome web-portalu. I to je za sada sve.

Kada se u kasnu jesen 2006. godine profesor Hafizović našao na brutalnom udaru Rijaseta Islamske zajednice zbog svojih kritičkih primjedaba ovoj instituciji u vezi s problemom vehabija i vehabizma u Bosni i Hercegovini, pisao sam o tome kao o paradigmatskom primjeru sukoba Pojedinca i Institucije: to je ona situacija, poznata nam i iz preddemokratske historije, kada pojedinac, vodeći se svojim etičkim društvenim porivom, svojom znanstvenom autonomijom i svojom kompetencijom kritičkoga intelektualca, ispostavi instituciji a i cijeloj javnosti jednu bolnu temu koja se tiče sviju, i kada institucija reagira ideološkim odstrelom, a javnost oportunističkom ogluhom.

S tezama koje je profesor Hafizović ponudio javnosti danas, pet godina kasnije, situacija se ponešto okrenula: institucije ne nalaze razloga za uznemirenost, jer u iznesenim tezama ne nalaze ničega spornog, što nije ništa drugo nego znak suglasnosti s njima, a javnost jednako drijema.

Da stvar bude ozbiljnija, Hafizovićeve teze nisu ni nove ni originalne, one se u jednome dijelu bošnjačke nacionalne i vjerske inteligencije ponavljaju već dugo, moglo bi se reći kao već sasvim konsolidirani stereotipi, samo u raspršenom obliku. Hafizovićeva je „zasluga“ što ih je sada sabrao na jednome mjestu i izrazio u paroksistički zaoštrenom tonu i formi. U kombinaciji parafraze i doslovnoga citata, evo kako glase te zaprepašćujuće teze:

Srpske ubojice i zlotvori bili su tek puki izvršioci na terenu onih najmonstruoznijih genocidnih planova što su ih krojili njihovi politički nalogodavci u Londonu, Parizu, Moskvi, Beogradu i, nažalost, u New Yorku, u najvišem tijelu UN-a;

Bošnjake je, zato što su muslimani, s podjednako nesmiljenom žestinom trebalo zbrisati sa lica zemlje, baš kao nekoć u muslimanskoj Španiji i na Siciliji. Tako se to upravo i zbilo;

Bilo je naivno očekivati milost od Evropljana, jer su se oni u vlastitom stogodišnjem ratu uzajamno klali do istrebljenja;

Historijska je istina da je u ovoj državi koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama;

Temeljni i iskonski razlog velikosrpske politike počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom. To je onaj isti gen koji je prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima srpskog cara Stevana Prvovjenčanog (1196- 1228) svojim vojnicima koje šalje na bogumile u Bosni. To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici.

Taj gen je dovoljno otporan i žilav da preživi svako vrijeme i uskrsne u svakom pokoljenju. Ko će promijeniti strukturu tog gena, ko će pripitomiti njegovu ubilačku ćud? Možda Europska unija koja Srbiju, naprosto, objeručke tegli u svoje dvorište i s njom dragovoljno prima dio tog njenog sramotnog naslijeđa prema kojem se sama zvanična Srbija nije nikada decidno odredila ili ga se odrekla. Valjda, stoga, jedni druge i zaslužuju, Europska unija Srbiju i Srbija Europsku uniju po principu da slično slično privlači;

Bošnjaci za sebe moraju riješiti dilemu: ili ostati živjeti sa ubicama u svom neposrednom, najbližem susjedstvu, ili ići, opet skupa s njima, u Europsku uniju u čijim političkim centrima moći još uvijek prevlađujuću ulogu i glavnu riječ vode potomci onih koji su ubijali španske muslimane i muslimane na Siciliji, oni koji su marširali na Bosfor, u samo srce Otomanskog imperija kako bi ga raskomadali, oni koji su svojim tajnim oružjem, muslimanskim puritanskim pokretom iz sedamnaestog stoljeća, oružjem koje i danas prolijeva muslimansku krv u Afganistanu, Pakistanu, Somaliji i Iraku, razarali Muslimanski halifat na Istoku, oni koji upravo danas bezočno ubijaju Libiju, Egipat, Sudan, Tunis, Bahrejn, Jemen i Siriju, po vlastitoj želji mijenjajući aktuelnu kartu muslimanskog svijeta?

Bošnjacima ostaje samo da vjeruju i nadaju se da će se i nad njihovim glavama ozbiljiti ono što je davno kazao apostol Pavao u jednoj od svojih novozavjetnih poslanica kako će se zlo zlotvora, u konačnici, vratiti njima i sručiti se na njihove glave.

Zahtijevalo bi (i zasluživalo) podrobnu analitičku studiju da se rasvijetli ova u metodološkom pogledu poprilično kaotična a faktografski vrlo problematična smjesa sačinjena od elemenata teorije planetarne zavjere protiv jednoga naroda/vjere, ahistoričnih, neutemeljenih paralela i analogija, neobuzdanih pretjerivanja i generalizacija, žestoke i transhistorijski postulirane eurofobije, dirljivo nekritične otomanofilije itd.

Posebno bi bilo važno tražiti jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje: što danas politički impliciraju teze poput one o „historijskoj istini“ da je u Bosni i Hercegovini „koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama“. Kakva vrsta „historijske istine“ je taj podatak (ako je uopće provjerljiv); na koji način i u kakvim socijalno-ekonomskim i vjersko-političkim procesima je takvo „vlasništvo tla pod nogama“ stjecano; koliko su baš ti procesi doveli do nemogućnosti da se bosanskohercegovački identitet u XIX stoljeću uspostavi kao jedinstven i homogen u političko-državnosnom smislu, nego se nepovratno i sudbonosno diferencirao u tri vjersko-etničke pa potom nacionalne strukture; koji historijski trenutak ćemo uzeti kao polazni za utvrđivanje koliko je zemlje u kojim razdobljima bilo čije nacionalno/vjersko „vlasništvo“ i „tlo pod nogama“? (Uostalom, ako je već riječ o specifično islamskim aspektima agrarno-vlasničke materije, nije li upravo domaći, bosanski muslimanski element, respective njegova političko-vojno-ekonomska elita, u velikoj mjeri historijski zaslužan za korumpiranje izvornoga otomanskog koncepta mirijske zemlje, po kojemu „tlo pod nogama“ ne može biti ničije ljudsko privatno vlasništvo s pravom nasljeđivanja, nego vlasništvo Božije, uz, doduše, sultanovu „opunomoćenost“ da njome raspolaže.)

Jedno, izgleda, nikada nije dovoljno ponavljati: u osnovi strategije svih etnonacionalnih ideologija koje na Bosnu i Hercegovinu pretendiraju u smislu vlastitoga ekskluziviteta i nacionalističkoga isključivanja drugih uvijek je, ali baš uvijek, ključni „argument“: vlasništvo nad zemljom. To je bio i ostao nepogrešiv znak prepoznavanja takvih pretenzija, bile one planske ili tek „implicitne“.

Od svega što profesor Hafizović tvrdi, najveća bi kritička pažnja morala biti posvećena tezi o ubilačkom genu i genetskom karakteru „srpskoga zlotvorstva“. Rekoh, ni to nije novina ni prvina, na svoj način su je izražavali i M. Filipović, i S. Čekić, i mnogi drugi ugledni i manje ugledni javni radnici, ali kod Hafizovića se ona ovdje eksplicira uz neobično ostrašćeno inzistiranje baš na genetičnosti, repetitivnosti i neiskorjenjivosti srpskoga zla kao takvog. Na taj način se ovo teško i ozbiljno pitanje izmiješta iz historije, iz konkretno-realnih političkih, socijalnih, društvenih uzročno-posljedičnih odnosa i procesa, izmiješta se uopće iz mogućnosti da bude historijski i znanstveno situirano i objašnjeno, napokon ukida se mogućnost da historija zla bude objektivirana u našim zajedničkim i uzajamnim krvavim relacijama onako kako joj i pripada (pa da, onda, možda jednoga dana bude i prevladana), a sve se prebacuje u magleno i turobno polje metafizičke determiniranosti kolektivnoga „gena zla“, rezerviranoga ekskluzivno za Srbe. I ne hoteći, autor ove „teorije“ se na taj način, sasvim banalno, samo priključuje onome ukletom krugu beznadnih uzajamnih optuživanja koja zloslutno odjekuju kroz cijelu našu bližu i dalju prošlost: te Srbi su krvožedni „kao narod“, te Hrvati su genocidni „kao narod“, te Bošnjaci-muslimani su „kao narod“ vjekovni zulumćari i zatornici…

Uz ovakvo rezoniranje, kraj nije ni mogao biti drukčiji nego što jest: jedini izlaz i nadu za Bošnjake autor vidi, s pozivom na apostola Pavla, toga prvog org-sekretara sveopće zemaljske Crkve, u nekoj vrsti eshatološkoga revanšizma, kada će se, „u konačnici“ zlo vratiti i sručiti na glave zlotvorima. Jadna i bespomoćna, u biti sasvim defetistička perspektiva i satisfakcija!

Kako je već rečeno, nije fokus ovoga zapisa toliko na samomu Hafizovićevu tekstu i njegovim tezama. Fokus je na općoj suglasnosti s takvim pogledima u sarajevskim znanstveno-akademskim, intelektualnim, vjerskim i političkim krugovima, o čemu tako rječito svjedoči izostanak bilo kakvih kritičkih reakcija na te frapantne teze, kao da su same po sebi razumljive i „normalne“, ili u najmanju ruku nevažne. Baš to, ta vrsta neosjetljivosti i zakržljalosti refleksa na ovakve ideje nepogrešivo ukazuje na devijantno stanje društvene svijesti, čije ime i opis možete naći u svakom solidnijem udžbeniku, kao opće mjesto najmračnije evropske povijesti. Moram li ga izgovoriti? Neumoljivo ironično je pri tome, što je riječ o sredini koja ne prestaje deklamirati o svojemu antifašizmu, baš kao da mu je monopolni vlasnik.

(www.radiosarajevo.ba, 5. 8. 2011, pod naslovom SMUTNJA ILI OGLUHA – ŠTO JE GORE)

Postoji tih nekoliko mjesta na svijetu – možda ih je i više, ali čovjek se za života zatekne na njih nekoliko, i to ako je imao sreće – na kojima se čini kako sve što se odvija pred našim očima ima nekoga vrlo pouzdanog smisla, kako se sve što gledamo dogodilo jako davno pa smo sad i mi, tu na tom mjestu, barem na čas, jako davni i kako tu, na tom mjestu i u tom vremenu, u čiji smo procjep iznenada upali, postoji neki jako dobar razlog da se vjeruje u Boga. Razlog koji više nema nikakve veze s time da li On postoji.

Na ovim slikama se u ovo augustovsko doba, na Veliku Gospu po novome kalendaru, jasno vidi jedno takvo mjesto. (mj)

Dok kopah, pod prisilom, zemunice u brdu gline,
dok zviždahu šrapneli i kugle unaokolo,
i strepih za svoj život, već sasvim ništavan;

tješih se bojama, nevjerovatnim pojavama uljanih boja
na velikim glinenim zidovima podzemnih prostorija,
ljepotom, nikad viđenom, prostiranja duginih traka,
jarkih slojeva neba kroz sive slojeve gline,
tješih i mišljah: kakva fantastična izložba nebnih zidova gline,
izložba koja bi zadivila posjetioce evro-američkih galerija i muzeja,
umorne od artefakata, i “novih pojava” u umjetnosti;

i pojmih da kažem prvom nevoljniku do sebe
da, umrem li u ovoj rupi za robove, da u njoj budem i pogreben,
u masnoj, nepropusnoj zemlji, gdje nebesku dvoranu dubih;
počivao bih kao u balzamu u ovom kovčegu od gline,
i srce bi mi ostalo zauvijek oprano i mlado,
uzavrelo pod bojama kao pod dahovima iz majčinih usta;

pomislih, poželjeh, ali ne rekoh ništa,
reći to, i toliko, činjaše se promašenim,
i gotovo bestidnim.

1992/93.

Kada god na aerodromu vidim znak za carinu, uvijek se sjetim Oskara Vajlda, tj. situacije kada je prilikom ulaska u Ameriku rekao da nema da prijavi ništa osim svoje genijalnosti.

Dok sam se prije sedam godina intenzivno bavila esejom Suzan Zontag Bilješke o kempu, mnogo mi je stvari u tom tekstu bilo fascinantno, ali sljedeći Vajldov citat je djelovao sasvim nejasno:

“I find it harder and harder every day to live up to my blue china.”

U doslovnom prevodu ova rečenica, koja se smatra jednim od njegovih prvih oksfordskih hitova, znači da je autoru sve teže da iz dana u dan živi po uzoru na svoj porcelan. Šta, porcelan? Kako se to može živjeti po uzoru na servis za čaj?

Na ovo me, međutim, podsjetio skorašnji esej o Oskaru Vajldu iz Njujorkera napisan povodom objavljivanja izvorne verzije njegovog zloglasnog romana Slika Dorijana Greja (Harvard University Press).

I tada mi je pomalo sinulo.

Navedeno prosvjetljenje, zapravo, ima veze sa posvećenim gledanjem filmova čiji su glavni junaci i junakinje transeksualci, od genijalne Priscille koja je 1994. uzbunila Kan, do filma Transamerika sa F. Hafman. Negdje između je film Birdcage koji straight svijet možda pamti po tome što je Džin Hekmen obukao haljinu; senzibilizovanijem dijelu populacije film je drag i zbog južnoameričkog kuhara Agadora koji nema veze s kuhanjem (Henk Azarija), ali i zbog jevrejskog gej para Armanda & Alberta koji u Majami Biču drže drag noćni klub gdje genijalni drama queen Albert nastupa kao “Starina”.

Nevolje nastaju kada se njihov, tj. Armandov sin zaruči za djevojku čiji su roditelji ne samo konzervativci već je njen otac (Hekmen) senator i potpredsjednik Odbora za moral. Nakon što ove kućne prijatelje Bušovih pozovu u goste (red je), Albert i Armand kreću u akciju transformacije kuće: sa zidova i polica skidaju lascivne umjetnine kao što su figure muškaraca s erekcijom i umjesto njih stavljaju raspeća velikog formata i sl. Kad Albertu ne uspije da se pretvori u starog konvencionalnog ujaka, ostaje dosljedan sebi i pred zadrtog senatora i njegovu ženu izlazi preobučen u gospođu s ladnom trajnom.

Osim što slijede scene tipične za ovu vrstu komedije zabune – ali zbog toga ništa manje duhovite – porodica Goldman zamalo da padne na detaljima.

Kao onaj sa posuđem, odnosno, porcelanom. Kako ne-jelo koje je pokušao da spremi uspaničeni ne-kuhar Agador nikako ne stiže, senatorova žena se zagleda u tanjire i kaže suprugu Dragi, pogledaj kako neobični tanjiri! Dodaj mi naočale da vidim šta to rade ovi mladići…

Armand u zadnji tren sipa varivo i uspijeva da prikrije naprćene faune koji se međusobno zabavljaju na nedvosmislen način i tako se privremeno spašavaju od bruke.

Dakle, jasno je šta je Vajld mislio kada je rekao da mu je sve teže da se u životu ugleda na svoj porcelan.

Oslikani servisi za čaj i za ručavanje bili su nezaobilazni aksesoari art novoa – kao jednog od omiljenih umjetničkih pravaca dekadentne populacije – upravo zbog toga što su pružali toliko umjetničke slobode. LCT, odnosno, Luj Komfort Tifani, čije ime nose najprepoznatljivije art novo lampe, bio je fasciniran Grčkom i na Kipru je našao inspiraciju za konture talasa na svojoj staklariji (v. Cypriote i Lava vaze). Isto kao i Vajld koji je, zahvaljujući majci s književnim ambicijima Speranzi, pred spavanje čitao priče iz klasične Grčke.

Danas znamo da su igrice poput ovih na Albertovom i Armandovom servisu u staroj Grčkoj bile uobičajene kao danas igranje badmintona. Ali je izvjesno takođe da nema ništa uvredljivije od tanjira od takozvanog arkopala, o plastičnim da i ne govorim, sve i da se jede na travi.

Jutro je, kraj ožujka 1992, vozim se u Zenicu na književnu večer. Pejsaž je siv. Od termoelektrane i cementare u Ćatićima, pored Kaknja, skretanja za Lašvu i ulaza u grad, sivo je sve, i bilo je sivo otkada za sebe znam ili otkada putujem ovom cestom prema Zenici. Siva je boja proletarijata, amidže Karla i amidže Rude, rudarske i željezničarske kolonije, jama i revira, čeličane i željezare, boja strine Marice i svih njezinih, boja svih naših kakanjskih i zeničkih rođaka Slovenaca i Hrvata, katolika i bezvjernika, što su se ono, kao i mi, prije sedamdesetak godina doselili u ove krajeve iz zapadnih pokrajina carstva, da bi zemlju učinili urednijom, ali umjesto toga, oni su je posivili, usput se često i propili, poženili se i razmnožili, ali su zauvijek ostali kuferaši i došlje. Oni koji su vječno na putu.

Ovu Bosnu, oko Kaknja i Zenice, sivu i ružnu, zemlju radnika, tombole i krvnih delikta, nitko nije u književnosti opisao. Nje nema niti na slikama, osim, možda, u socrealističkim predjelima Hakije Kulenovića ili u zemljanosivim bojama Ljubomira Perčinlića. Ovoga jutra, u rano proljeće 1992, ta Bosna, u svome prirodnom i identitetskom sivilu, broji posljednje trenutke svoga života, ili svoga povijesnog postojanja. To nikako ne želim da znam, dok se u plavoj volkswagenovoj bubi vozim uz rijeku, ali ono što oko sebe gledam, ja vidim posljednji put.

Na Kamberovića polju, u Zenici, golema, čudna i živa, čelična skulptura Saše Bukvića. Postavljena je tu prije nekoliko mjeseci, kao kiparev dar gradu, načinjen od sirovine na kojoj je sagrađena ne samo Zenica, nego i cijela Bosna, skupa s idealom jugoslavenskog socijalizma. To je ta “teška industrija, to je taj fundament”. Naziv skulpture je “Pluton sa genetskom manom”, i to je neka vrsta krune Bukvićeva ciklusa u kojem reinterpretira Disneyeve junake u nekome svom neokonstruktivističkom ključu. Nadvijen tako nad Zenicu, i već pomalo hrđav (Što ga čini dodatno začudnim, jer pridonosi njegovom stapanju s okolinom i pojačava dojam da Bukvićev Pluton na ovom mjestu nije tek nekoliko mjeseci, nego je tu godinama, kao spomen i kao znak. Neka vrsta mjesnoga Ajfelovog tornja), taj američki pas, reestetiziran kroz spomen na Ruski umjetnički eksperiment, stoji na kraju jednoga vremena, privatnog i kolektivnog, kao mitska životinja, što će nas prevoditi s jedne na drugu obalu: koga u smrt, koga u novi život.

Da sam imao više hrabrosti, ili da se, ipak, nisam nadao da će drukčije biti, mogao sam tada zaustaviti auto i zagledati se u “Plutona sa genetskom manom”, dok ga ne upamtim ili dok mi oči ne iskapaju.

Više nikada ovu skulpturu neću vidjeti, niti ću ove predjele gledati u njihovoj prirodnoj, sivoj boji. Kada sljedeći put budem vozio ovim putem, bit će to pet godina kasnije, u proljeće 1997, Plutona više neće biti, a pejsaž oko Kaknja i Zenice zelenjet će se kao nikad u posljednjih stotinjak godina, ili od vremena kada je Austrija otvarala rudnike i podizala prve visoke peći. Rat je uništio industriju, nestalo je socijalizma, pa je drveće prolistalo, a garež više ne prekriva travu. Bosna je nakon rata postala zemlja jednobojnih cjelina, u kojoj više ništa, osim ćilima, nije šareno. Tako su se i ovdje prorijedili moji rođaci – nešto je poumiralo, nešto je izbjeglo u Kanadu – a, paradoksalno, više je šarenila, više kolorita, bilo u zeničkoj i kakanjskoj predratnoj sivoj, nego u poslijeratnoj, probeharanoj, zelenoj.

Ali tko zna što je izliveno od čelika “Plutona sa genetskom manom”, dugonogog kao žirafa – jer to je bila njegova genetska mana? Bit će da je završio kao sekundarna sirovina, da je prodan na kakvom europskom otpadu, izrezan i prevezen na zapad u prvoj željezničkoj kompoziciji koja je nakon rata krenula prema Pločama ili Slavonskom Brodu. Osloboditelji, kao ni obično, nisu imali razumijevanja za umjetnost, a možda nisu ni znali da bi se taj čudni, hrđajući objekt, naslijeđen iz predratnih vremena, negdje smatrao umjetnošću. Vjerojatno je prodan za nekoliko tisuća maraka, izvezen u Singapur ili Maleziju, stopljen s konstrukcijom željezničkog mosta, negdje u Rurskoj oblasti, u Šleziji ili, daleko, u Indokini, i sam izbjeglica, kao što su izbjeglicama postale stotine tisuća Bosanaca, i sam pretvoren u nešto drugo i u nekoga drugog, kao što smo u neke druge pretvoreni i svi mi.

U svakom slučaju, ta najveća skulptura Saše Bukvića završila je u skladu s umjetnikovim poetičkim i estetskim nazorima. Saša, naime, nije klasični kipar, premda je završio kiparstvo, nego je konceptualni i postkonceptualni umjetnik, performer, svojedobno zabavljen historicističkim reinterpretacijama svega i svačega. Sudbina njegovog zeničkog “Plutona sa genetskom manom” zapravo je cijeli jedan performans, kojim je metaforizirana sudbina građana one, predratne i ratne Bosne i Hercegovine, pa i samog umjetnika. Svi su oni ili – dopustite mi tu intimizaciju, premda bih je najradije izbjegao – svi smo mi naknadno izliveni u oblike i u funkcije, koje više nemaju nikakve veze s onim što smo bili još krajem marta 1992.

Dvije ključne riječi u predratnome svakodnevnom jeziku i govoru Saše Bukvića opisivale su i ono čime se bavio i način na koji je svoj posao doživljavao. Riječ “Art”, u to vrijeme, kao i danas, vrlo moderna u metajeziku suvremene umjetničke proizvodnje, označavala je zanatsku razinu stvari, i imala je u svom zvuku, barem kada bi ju Saša izgovorio, nešto od teškoga fizičkog rada. Za njega, umjetnost je istovremeno bila religijsko iskušenje i težak rad, svetost i znoj. Vjerovao je u nadahnuće, ali da bi se ono ostvarilo, da bi mogao nastati “Art”, nužan je bio veliki fizički napor. Tako je Saša Bukvić radio, i to je očekivao i od drugih.

Druga, važnija, riječ bila je “Umetnik”. Saša je jedan od onih poluekavaca, kakvih je bilo u predratnom Sarajevu, koji bi posve prirodno miješali markirajuće govore, više puta u istoj rečenici prelazili su granicu i vraćali se, i najčešće bi se to događalo nesvjesno. Bio je to grad u kojemu se smjelo i tako govoriti. Ali Sašina ekavica nije bila slučajna i nenamjerna. Neke važne i jake riječi, koje bi trebalo naglasiti, riječi koje bi se trebale čuti i trebale su značiti, on je izgovarao ekavski, naglašavajući ih nekako svečano, kao da smo u devetnaestom stoljeću, kada bi se sve važne stvari izrekle na latinskome. Sašin “Umetnik” nikako nije mogao biti “Umjetnik”, jer je umjetnik nešto obično i svakodnevno, a umetnik je posvećenik, koji stvara nešto što je veće i važnije od obične i prolazne ljudske svakodnevice.

I doista, Saša Bukvić bio je i ostao takav “Umetnik”. Na taj je način stvarao svoja djela, ali – što je, vjerojatno, i puno važnije – na taj je način, kao pravi i veliki “Umetnik” pokušavao druge uzdići na pijedestal i uvjeriti ih da nema ničega većeg, važnijeg i ljudskijeg od umjetnosti i od bavljenja njome. Okupljao je svoju i nekoliko mlađih generacija, dovodio u Zvono klince s Likovne akademije, iz Beograda je u goste zvao Rašu Todosijevića, iz Zagreba Toma Gotovca, smišljao je, planirao i u nebo gradio jedan svijet, koji će se urušiti i zauvijek nestati u aprilu 1992, kada započnu granatiranja Sarajeva i kada se, gotovo preko noći, izmijene i paradigme naših života.

Akademiju likovnih umjetnosti upisao je kasno, kao već zreo i formiran čovjek. Među umjetnike je došao, kako bi se to marksističkim rječnikom kazalo, iz “neposredne proizvodnje”. Radio je u očevoj slastičarnici “Jadranka”, na Grbavici, i dugo izabirao oblast iz koje će započeti svoju ljudsku i duhovnu nadgradnju. Po svojoj temeljnoj prirodi, možda i po odgoju, Saša je konzervativan čovjek. Nije mu dano da odlučuje naprečac, niti da s mladenačkom ohološću, karakterističnom u godinama zrelog jugoslavenskog socijalizma, ruši svjetove za sobom. Njemu je, naprosto, trebalo vremena da o svemu dobro promisli i da onda donese odluku, koje će se, zatim, čvrsto držati cijeloga svog života. Intelektualne discipline, kao ni birokratizirani građanski život, očito ga nisu privlačili. Nije mogao biti pravnik, inžinjer ili direktor građevinskog preduzeća s poslovima u Libiji i Iraku. Prirodno, gotovo djetinje intuitivan, bio je preporučen za umjetnika. I na kraju, za “Umetnika”.

Ljudi s kojima se u vrijeme studija družio i s kojima će formirati likovnu grupu Zvono, jednu od najznačajnijih kulturnih činjenica onoga Sarajeva, Satko Hadžihasanović, Sejo Čizmić, Narcis Kantardžić, bili su i po desetak godina mlađi od njega. Samo je fotograf Kemo Hadžić bio njegovih godina, te – u određenom smislu – njegovih socijalnih i svjetonazorskih preferencija. Od umjetnosti se ni osamdesetih nije moglo živjeti, pa je Saša od ranoga jutra do popodne radio u slastičarnici, a Kemo se bavio komercijalnom fotografijom. Kao po kakvom čudnom religijskom propisu, vrijeme za umjetnost započinjalo bi nakon što se sunce okrene prema zapadu. I to bi vrijeme, u Sašinom slučaju, trajalo do kasno u noć. Usporedo s dva profesionalna života, slastičara i umjetnika, vodio je i paralelni društveni život: u jednom dijelu dana i noći, bio je porodični čovjek u najdoslovnijem smislu riječi, dok bi u drugom dijelu dana i noći živio na slobodi, poput boema s jakom samokontrolom, u džez klubu Zvono (koji je u najslavnija vremena vodio Vedran Muftić, promućurni kafedžija, inžinjer i čovjek s osjećajem za umjetnost), gdje bi satima razgovarao, uz alkohol i cigarete (Saša je pušio york, i nije nalazio smisla u bacanju novca na skupi duhan), uglavnom o umjetnosti, u njezinim najrazličitijim oblicima, vrstama i žanrovima. Za razliku od tolikih drugih likovnjaka svoga vremena, a pogotovo onih koje ću upoznati u svome sljedećem, zagrebačkom, životu, Saša Bukvić imao je starinski pogled na umjetnost i umjetničke discipline, koji je podrazumijevao široku otvorenost prema književnosti, poeziji, filmu, muzici, ali i spremnost na otvoreno, gotovo idolopokloničko divljenje, prema svemu vrijednom i novom, te prema svima koji s punim uvjerenjem stvaraju nove svjetove.

Na kraju, ta je otvorenost prodirala i u njegove radove, ali i u način na koji je koncipirao život i “akcije” grupe Zvono. Insistirao je na naraciji i jasnoći prikaza. Vrlo osviješteno povezivao je tradiciju dvadesetstoljetnih avangardnih pokreta s tada aktualnim teorijskim načelima i praksama postmodernizma. Bio je u tome duhovit i autoironičan. Na nevjerojatno lucidan način znao je kreativno spojiti obje svoje profesije, pa je tako, recimo, radio posvete Kazimiru Maljeviču, tako što bi njegove kanonske radove reinterpretirao u materijalu i formi torta i kolača. Bilo je nečega šokantnog u tim Bukvićevim estetskim objektima. Izgledali su vrlo ozbiljno, kao djela načinjena s punim umjetničkim razlogom, u sebi su sublimirala i europsku kulturnu povijest, i sve ono što je, u političkom i svakom drugom smislu, formiralo i pratilo Ruski umjetnički eksperiment. Kao da su pripremljeni za izložbu u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, ili negdje diljem Jugoslavije i Europe. Saša nije olako prilazio tradiciji, niti se ikada šalio s “Artom”. On nije stvarao alibi radove, niti je odrađivao umjetnost, kao da odrađuje radni staž, što su činili, i čine, toliki drugi južnoslavenski suvremeni umjetnici, koji su nanjušili kako su likovne i izvedbene umjetničke discipline bogomdana zabava neobrazovanih i bogatih snobova, te isto tako neobrazovanih i bogatih državnih institucija. Toga se Saša istinski grozio, za ispraznost on nije imao vremena, i trudio se da stvara samo važna djela. Tako i te maljevičevske kolače. Kao i sve drugo što je radio, ili što je radila grupa Zvono, i njih je dokumentirao na video vrpci, da bi ih kasnije, s nekom skoro kanibalskom radošću, prepustio želucima publike. Tako je završio ovaj Bukvićev umjetnički projekt, koji s vremenske distance od dvadeset i koju godinu djeluje ozbiljnije, važnije i zrelije nego u vrijeme svoga nastanka. Modu Ruskoga umjetničkog eksperimenta, koju su tada Europom pronosili lijevo-liberalni i vazda dobroćudni budući rušitelji Berlinskoga zida, dok je u nas na istoj toj modi egzistirala cijela jedna umjetnička, popkulturna i akademska supkultura, stvarajući mit od vlastite salonske subverzivnosti, Saša Bukvić je izrugao pretvorivši je u izlog slastičarske vitrine. Od epohalne prezaslađenosti sve te kvaziangažirane estetike s kraja osamdesetih, pred sam pad komunizma, podriguje nam se i danas na vaniliju i na krv. Sašin rad komentirao je nešto što ćemo osjetiti dvadesetak godina kasnije, kao sredovječni, deprimirani i usamljeni ljudi s viškovima privatnih i kolektivnih povijesti.

Nešto kasnije, skoro pred sam rat, Saša Bukvić je, po ideji Bojana Hadžihalilovića, načinio svoj najjezovitiji slastičarski rad. Za naslovnu stranicu časopisa za kulturu i društvena pitanja Lica (urednik Semezdin Mehmedinović) oblikovao je tortu u konturama Jugoslavije, koja je imala glazuru od želea s komadićima jagoda. Zemlju, u kojoj smo još uvijek živjeli, prekrivala je želatinozna masa boje svježe krvi, u kojoj su se razaznavali komadići tijela. Nije tu bilo pretjerivanja, ni Saša ni Bojan nikada nisu bili skloni pretjerivanju, i dobro se vidjelo da to nisu ljudska, nego su jagodna tijela, ali je asocijacija bila jasna i precizno provedena. A možda i nije o tome riječ. Možda bismo desetak godina ranije istu tu tortu gledali drukčijim očima. Možda bi nam crvena boja krvi tada bila znamen i simbol komunizma, a jagode bi bile samo jagode. Međutim, tada, u vrijeme kada su se Lica pojavila u knjižarama, radilo se o strašnome, ali na krajnje neobičan način izrečenom upozorenju što bi se s nama moglo dogoditi. Ovaj rad, koji bi se mogao atribuirati kao zajedničko Bukvićevo i Hadžihalilovićevo djelo – ili još tačnije, zajednički rad grupe Trio i Saše Bukvića – jedan je od vizualno najzanimljivijih komentara posljednjih godina Jugoslavije, ali i posljednjih godina naših prethodnih života.

I ta je torta na kraju bila pojedena – navodno, u aranžmanu samog Trija – fotografska dokumentacija uništena je ili izgubljena, a jedino što još uvijek negdje postoji primjerak je časopisa Lica, s krvavom, jagodnom Jugoslavijom na naslovnici. Suvremena umjetnost – nastala, valjda, u času kada je neka budala uzviknula kako je slikarstvo mrtvo – teži vlastitome materijalnom samouništenju, objektima je suđeno da nestanu, da završe na smetljištu ili u reciklažnim strojevima, ili da kao u idealnom, sarajevskom, slučaju budu uništeni u ratnim bombardiranjima, te da na kraju od sve umjetnosti ostane ono što je elementarno i što je najvažnije: ideja. Od većeg dijela onoga što je u deceniji pred rat radila grupa Zvono, od džez kluba u kojemu je bilo njezino živo sjedište, od ateljea na Breki i od života koji bi se mogao pretvoriti u najuzbudljiviji roman o iščeznuću jedne mikrocivilizacije, što se prostirala od Baščaršije do Marijindvora, ostala je još samo ta, savršeno pročišćena, svedena i depersonalizirana: ideja. Ne znamo više ni što ona znači, samo znamo da postoji.

Zvono nije bilo zasnovano na radikalnim umjetničkim i estetskim počelima. Premda je po svojoj ljudskoj prirodi izričit, da ne kažemo tvrdoglav, Saša Bukvić nije radikalan čovjek. Umjesto da se obračuna s paletama i kistovima – kao što su to već odavno učinili njegovi zagrebački i beogradski vrsnici i suborci za umjetničku stvar – on je drugove u grupi pustio da budu slikari. Zapravo, pustili su oni sami sebe, ali on ne samo da ih nije nagovarao na odustajanje, nego je, ako bi zatrebalo, bio spreman cijele večeri, uz viski, štok ili rakiju, pa do duboko u noć, sve do ranoga jutra, kada prva smjena kreće na posao, a on u svoju slastičarnicu, braniti taj spoj klasičnoga slikarstva s hepeningom, akcijom, konceptom, performansom, videom, koji je opstajao kroz cjelokupnu povijest grupe Zvono, i po čemu je – kada se na sve to gleda iz povlaštene perspektive već daleke budućnosti – ova skupina bila izuzetna i drukčija od svih skupnih projekata na jugoslavenskim prostorima.

Način na koji je, naročito u posljednjih nekoliko predratnih godina, Saša Bukvić vodio minijaturni izložbeni prostor u džez klubu Zvono, na neobičan je način korespondirao i s poetikom same grupe. Izlagali su u klubu mnogi, vrlo raznoliki i međusobno teško spojivi umjetnici, profesionalci, diletanti i amateri, a još je više bilo onih koji su, iznutra i izvana, pokušavali na Sašu izvršiti pritisak da ubaci nekoga preko reda i mimo vlastitih kustoskih načela, o kojima, uzgred govoreći, nismo mnogo znali, jer su se ta načela svodila na nekolicinu karakterističkih Sašinih gesti i grimasa, te na ključno pitanje je li netko “Umetnik” ili nije, i ima li ono Nešto. A to Nešto Saša bi opisao specifičnim izrazom lica, nešto između divljenja i potpunoga idolopoklonstva, i skupljenim prstima desnice ruke, kojim bi se nekoliko puta snažno kucnuo po prsnoj kosti. Unutra je to Nešto. Ako ga ima, umjetnik može izlagati u džez klubu Zvono, taman da je i nepismeni zemljoradnik, beskućnik ili psihički bolesnik. Ako, pak, nema Nešto, uzalud mu tada sve umjetničke akademije ovoga svijeta, domaća i međunarodna priznanja, ugled.

Tako su onda u Zvonu izlagali ili nastupali umjetnici u rasponu od Toma Gotovca, do Miralema Avdispahića – jednoga začudnoga osobenjaka i slikara diletanta, kojega je Saša otkrio i s najvećom pažnjom i brigom postavljao mu izložbu, ili od slovenske umjetnice Renee Rusijan, koja je eksperimentirala s nekakvim gumenim plohama, do Ismara Mujezinovića, koji je izlagao neka svoja apartna neoekspresionistička ulja, inspirirana kabareom. O svemu ovom govorim po sjećanju, a sjećanja, dijelom, karikiraju stvarnost, nešto preuveličaju, a nešto drugo smanje ili sasvim izbrišu, pa su često u njima, u sjećanjima, najživlji oni prizori kojih u stvarnosti nikada nije ni bilo i one priče koje se nisu ni dogodile, tako da ni moje reminiscencije izlagačke politike džez kluba Zvono nipošto nisu pouzdane. Ali ono što je u memoriji izobličeno ili što u međuvremenu nastajalo kao fantomsko sjećanje na događaje kojih u stvarnosti nije bilo, također ima svoju logiku i tiče se glavnoga junaka ove priče. On je utjecao na modele i na strategiju naših sjećanja.

U vrijeme kada je Zvono osnovano, bilo je to 1982, Saša Bukvić je već u zrelim tridesetim, premda je, zajedno s ostalim članovima grupe, tek izašao s Akademije. Bilo je to vrijeme kada su bendovi, kako u popularnoj muzici, tako i u slikarstvu, bili u modi. Svatko tko je imalo držao do sebe osnovao bi svoj bend. I svaki je morao imati svoju “ideologiju”. Punkeri se tako nikada nisu miješali s hevimetalcima, a za one rijetke koji bi dezertirali ili bi prebjegli na drugu stranu, milosti nije moglo biti. Isto je bilo i među likovnjacima: pisali su se manifesti i programi, izmišljala pravila – po mogućnosti što ekscentričnija – a kao teorijska potvrda odabranih načela korišteni su tomovi najnovije, još uvijek neprevedene, literature, što su je ispisivali lame, gurui i proroci svjetskoga “Arta”. Naravno, i Zvono je tada, te 1982, imalo svoj programski manifest, svoje proroke i svoj ideološko-poetički fundamentalizam, ali od svega se, malo pomalo, odustajalo. Vođeni svojim umjetničkim talentima, socijalnom dinamikom Sarajeva osamdesetih, ali i pokroviteljskom brigom svoga najstarijeg, najagilnijeg i prema umjetnosti najotvorenijeg člana, možda su izdali i iznevjerili sve zbog čega su se okupili, ali ako i jesu, učinili su to u korist umjetnosti.

Nekoj akciji grupe Zvono – a umjetnički projekti i svakojake ludorije u to su se vrijeme nazivali akcijama – prisustvovao sam slučajno, prolazeći 3. juna 1987, negdje oko podne, Ulicom Vase Miskina. Pred izlogom konfekcije Alhos okupilo se mnoštvo i svi su, kao opčinjeni, zurili u izlog, u kojem je bila izložena kolekcija za nastupajuće ljeto. Ali nisu to bile lutke, nego živi ljudi, u pozama konfekcijskih lutaka, zamrznutih pokreta i bezizražajnih lica. Stajali su tako, a narod ih je začuđeno gledao i malo bi tko, koliko se sjećam, komentirao ono što vidi. Bilo je to čudo, kakva se danas rijetko viđaju, ili se ne mogu ni zamisliti. Čudo u vremenu kada su ovakva čuda još uvijek bila moguća, jer su ljudi rijetko činili čudne ili – prema kriterijima većine koja određuje pravila lijepog ponašanja i moralne norme – nenormalne stvari. Samo se svakih nekoliko godina događalo da Titovom ulicom prošeta potpuno gol muškarac. Nesretnik bi, valjda, bio žrtva neke oklade. O njemu bi se pripovijedalo sedmicu dana, i već bi bio zaboravljen. Nitko ga više nikada ne bi vidio, ili ljudi u odjevenom čovjeku ne bi prepoznavali onoga golog. To je jedno od važnih životnih pravila, koje se kasno nauče: ništa tako dobro ne skriva i ne maskira kao potpuno razotkrivanje.

Ta akcija u Vase Miskina ulici, nazvana Izlog, nije bila radikalna poput tih gologuzih i anonimnih šetnji Titovom ulicom, ali je za Sarajevo, nesviklo na performanse, hepeninge i druge oblike neverbalnog teatra, vizualne umjetnosti bez olovke i kista, konceptuale i postkonceptuale, ili jednostavno rečeno – kurčenja, akcija grupe Zvono bila čudo. Naravno, bila je čudo i za mene. Samo što sam, za razliku od većine namjernika, koji za takva čudesa baš i nisu nalazili lijepe riječi, ja bio fasciniran. Srećom, kamera koja je dokumentirala akciju (a svaka akcija grupe Zvono je, zahvaljujući Saši Bukviću, bivala dokumentirana) nije ulovila moju facu, tako da me nema ni na snimci koja se može naći na YouTubeu (eto neke koristi od kibernetizacije stvarnosti: dokumenti naših sjećanja žive negdje u beskraju interneta).

Dvije godine kasnije već sam se družio sa Sašom Bukvićem i s ostalima iz grupe, a u zimu 1990. sam sa Sašom, povodom izlaska moje druge knjige pjesama, priredio jedan lirski, pomalo djetinji performans s puno papira. Na nekima koji su visili sa stropa bile su ispisane pjesme, a drugi su, zgužvani u goleme gvalje i kugle bili razbacani svud okolo. Performans se zvao “Uči li noćas neko u ovom gradu japanski”. Semezdin je tada došao u crnoj rudarskoj uniformi.

Bio je to jedan od onih događaja koje ću pamtiti dok me ima, ali – što je, bit će, važnije – kroz koje se, kao kroz kristalnu prizmu, prelomi čovjekov život. Iako je slijedilo još nekoliko mjeseci mira, a što se Sarajeva tiče, i cijele dvije godine, ja volim misliti kako je moj predratni život završio baš tada, u Domu mladih, s tim performansom. Poslije je uslijedio rat, pa Zagreb.

Kada mislim o tome što bi sa mnom bilo, čime bih se bavio, gdje bih i kako živio da nije bilo rata, što činim sve češće, kako vrijeme više prolazi i kako sam u svakom pogledu udaljeniji i od toga svog jučerašnjeg svijeta, ali i od samoga sebe kakav sam tada bio, izvjesnim mi se čini da bih živio u Sarajevu. Naravno, to Sarajevo ne bi bilo ni nalik ovome današnjem Sarajevu, premda, naravno, znam, a samo se trudim ne znati, kako je svako Sarajevo nalik ovome današnjem Sarajevu, pa i ono Sarajevo u kojem smo živjeli mi, ali bi tada, valjda, i ja bio više nalik Sarajevu, nego što sam nalik sebi. Također je izvjesno da bih se družio s dvojicom ljudi. S jednim se, preko telefona, družim i danas, premda smo obojica daleko od toga grada, puno dalje nego što to puka geografska razdaljina sugerira. A drugi bi bio Saša Bukvić.

On se u taj grad vratio iz ratne emigracije, iz Kanade, ponovo je otvorio slastičarnu i živi. Dvaput sam ga sreo i jedva da smo razmijenili i deset rečenica. Više smo se onako gledali. U tom gledaju se uglavnom sve vidi. Premda to ne želimo priznati ni sebi, ni bližnjima, nanizalo se poraza u ovih dvadeset i koju godinu, otkako je nova era zamijenila staru i otkako su nam se životi popolovili. Barem sam ih ja nanizao, mislim poraza, i to s katastrofalnim rezultatom, uglavnom bez postignutog počasnog gola. Nije mi utjeha ni to što gubim samo na gostujućim terenima, budući da domaćeg terena nemam i gadi mi se pomisao da bi ijedan pedalj ove zemlje, koja se i dalje prostire dokle god je poznatog jezika, dakle od Triglava do Gevgelije, više ikada smatrao svojim, domaćim terenom. Sve to je za mene jednaka tuđina. Možda mi je najmanje tuđe ono što nije nimalo nalik na išta što je ikad bilo moje. Eto, recimo, Deliblatska peščara! Ni nalik!

Ali upravo me je Saša Bukvić, i ne htijući, naučio nečemu što je danas važnije, nego što je bilo u ona vremena. Treba imati svoju umjetnost u glavi, brinuti se za nju, slagati je kao dvorac od lego kockica, slušati je, gledati, plijeviti i okopavati, čitati je, paziti i čuvati za nju svaki pedalj tuđine. To je smisao života, ali i način da se izbjegne svaka nepotrebna patnja, a da se onoj neizbježnoj patnji da najviši ljudski smisao.

(Objavljeno u dva nastavka, u kolumni Jučerašnji svijet, na portalu radiosarajevo.ba)

Göran Sonnevi (Jeran Sonevi)

*

O ratu u Vijetnamu

*

Pjesma “O ratu u Vijetnamu” Görana Sonnevia jedna je od najvećih političkih pjesama napisanih na švedskom jeziku. Ne može biti jednostavnija no što jeste, ne govori direktno o Vijetnamu, ni o ondašnjem ratu, jer nema vlastitog iskustva o tome. Govori, dakle, o sivom skandinavskom jutru, napadalom snijegu, o komšiji i jutarnjim vijestima i o svakodnevnoj USA propagandi koja se, ovdje, vagonima ručila. U školama, u svakom razredu, postojala je američka Bijela knjiga iz koje su profesori i đaci učili šta da misle o ratu u Vijetnamu. Pjesma je objavljena davne 1965. godine u trećem broju BLM-a (Bonniersov magazin za literaturu) i onda je, kad je prsla, osvijetlila poput munje stranice slobodnih medija. Zanimljivo je da je urednik BLM-a bio drugi veliki švedski pjesnik Lars Gustafsson. U to vrijeme rat u Vijetnamu bio je uobičajeno spoljnopolitičko pitanje, i u Gustafsonovom redakcijom uvodu ova se pjesma ne pominje. U uvodu se diskutira o teatarskoj kritici i razlici između teatra a la Brecht i teatra a la Ionesco, između apsurdističkog pogleda iznutra i brechtovskog pogleda prema vani. Ekstremna politička poruka Sonnevieve pjesme doprla je, ipak, do onih koji su je trebali. Omladina, studenti i lijevo orijentisani građani pohrlili su u biblioteke da pronađu časopis BLM (koji je, prije par godina, likvidiran), da prepišu “otrovne” stihove i docnije recituju na uličnim demonstracijama i bunama. Slika o vijetnamskom ratu totalno se izmijenila. Vijetnam je postao žrtva, a USA agresor.

Danas nema takve pjesme o Afganistanu, Bosni, Palestini, itd. Ono, ima Sonnevia, ali nema čitalaca-ljevičara niti ima slobodnih medija.

Svoji na svome šugamanu

Bio je to jedan od mojih najlakših novinarskih zadataka uopće. Oko devet sati ujutro zazvonio je telefon, a urednik se obrušio na mene. “Šta se ne javljaš? Imaš pobunu u gradu, a ti se ne javljaš.” Kakva pobogu pobuna u Opatiji, usred ljeta godine devedeset i neke. Pobuna – kupača.

Stvar zvuči šaljivo, ali je priča istinita, čak do te mjere da je delegaciju ljutitih Opatijaca morao zbog svega primiti tadašnji gradonačelnik dr. Axel Luttenberger. Ogorčeni građani Opatije, žrtve gladi za profitom poduzeća “Rivijera”, sastavili su tada peticiju kojom su zatražili jednostavne stvari: komadić plaže za svoje ručnike, pravo na sunce i slobodan pristup moru. Smatrali su da ne mogu plaćati, za tadašnje uvjete, preskupih pedeset kuna za Slatinu i tražili svoja vjekovna kupališna prava.

Nije mi bilo druge, nego dohvatiti se kupaćih gaćica i šugamana, pa u japankama polako niz Vrutki, uz Dom zdravlja i hotel Imperijal otklipsati prema Slatini. Devedesetih sam se godina rijetko kupao na Slatini jer jednostavno more tamo nije bilo dovoljno čisto za moj ukus, pa je urednički nalog bio dobar razlog da se odgegam do Puntice, malog mulića ispred tadašnjeg hotela Jadran (danas Milenijum).

Na Puntici sam naletio na dio nekoć popularne ženske rock-grupe “Cacadou look”. – Pobuna? Nemam pojma, danas sam prvi dan na moru – rekla je Tanja, kojoj su, kao i meni, iznenađenje bile novi, šarene ligeštuli, suncobrani, stolići i pepeljare. No, tek što su se cure raskomotile, prišao im je redar i želio naplatiti – 50 kuna. Nakon kraće prepirke, napustile su plažu. Još gore provela se grupa “domaćih” kupača, kojima nije dozvoljeno niti da na svojim (!) ručnicima provedu dan na istoj plaži. Njih su redari doslovno otjerali.

Znači, ipak je istina! Nema više kupanja na Puntici, bar ne besplatnog. Za tjeranje Opatijaca sa Slatine brinuli su se uniformirani djelatnici “Hrvatskog tigra” i “Štita”, zaštitari opakog izgleda i jasno, u potpunom neskladu s kupačima.

Nakon kraće investigacije u kupaćim gaćicama imao sam priču za novine, a kada sam zagrebao pod površinom slatinskog pijeska, na svjetlo dana izašao je sav mulj tako karakterističan za pretvorbene devedesete. Pokazalo se da je netko vrlo vješto bivši OOUR Slatina, dakle društveno poduzeće za brigu o plažama, pretvorio umjesto u javno ili komunalno, u privatno poduzeće Rivijera. Kako bi sve bilo i lokalpatriotski zapaljivo, ono je došlo u vlasništvo neke zagrebačke tvrtke. Ovi su, pak, tko zna kako isposlovali od županije koncesiju za sve opatijske plaže po cijeni od nekih 45 kuna dnevno! A potom su uz pomoć zaštitara krenuli naplaćivati ležaljke po – pedeset kuna. Da se sve dodatno zakuha pobrinuo se lukavi Axel koji je ljutnju Opatijaca iskoristio za potpirivanje političke vatre i zatražio zbog svega izdvajanje Opatije iz Primorsko-goranske županije.

Uglavnom, bilo je vruće u svakom smislu, a priča o tankoćutnim kupačima koji se bore za svoja prava obišla je zemlju. Nakon što se stara Slatina potopila, a drveno Lido zgorelo, ne čudi što su Opatijci posebno osjetljivi na zadiranje u kupališta. Na kraju ovog izleta u devedesete, podsjetimo da su tada pobunjeni kupači izborili pravo da se na Puntici kupaju besplatno. Svoji na svome. Šugamanu.

Dvadeset godina kasnije čitam u novinama kako Opatijci vode ratove oko svog prava na ležanje uz more. Borba se očito nastavlja.

Negdje na makarskoj rivijeri, ljeto, sredina sedamdesetih.

Iz Zastave 750 LE s dvostrukim komandama, izlaze Stevo, Stoja i dvojica sinova.

Skidaju s krova putne torbe i unose ih u kuću ispred koje ih je čekala starija žena u crnini, s kuhinjskom pregačom po kojoj se ljeska riblja krljušt. Šjora Bosa.

Došle moje Sarajlije! – širi ruke Bartul, probuđen usred popodnevne sieste.

Vala baš, došli! – Stevo odgovara i spušta torbe na, kao grob hladne, kuhinjske pločice.

Iste jeseni, nedjelja, njih dvoje sjede i piju kavu.

Neradni je dan, ali on ima vožnju. Kandidat koji već sedmi put pada na gradskoj vožnji, pa bi na dodatnu obuku.

Stariji Predrag i mlađi Nenad su u sobi.

Nešto su se ušutjeli! – govori Stoja i diže se da provjeri djecu, kad se iz sobe začu pucanj.

Pištolj je bio u kutiji za cipele, visoko gore na ormaru, metak je bio u cijevi, cijev naslonjena na sljepoočnicu.

Zemlja se mrznula, prvi put te jeseni. Grob leden kao ljetne kuhinjske pločice.

Kratka vijest u novinama: “Sedmogodišnji N. B. ubio se očevim pištoljem, dok je četiri godine stariji brat sjedio za stolom, okrenut leđima, i crtao.”

Oca je mučila savjest: zašto je stavio pištolj u kutiju za cipele, zašto je metak bio u cijevi, zašto je imao pištolj?

Ili bi gledao živoga dječaka i razmišljao: je li se Nenad igrao pištoljem i tako se ubio, ili su se obojica igrala, pa je stariji dječak ubio mlađeg?

Kada bi o tome mislio, bilo bi mu lakše i ne bi ga mučila savjest. Sina koji mu je ostao gledao je s tihom, optužujućom mržnjom.

Sve drugo je nevidljivo i nikada se neće znati.

Short cuts iz Hotela Balatura/I
(Četvrta sezona, 2011)

***

Paul, Nijemac, soba Fijolica

Paul je logoped i živi u Njemačkoj, u velikom gradu s poznatom katedralom. Već je četvrti put u Balaturi. Može se reći da je postao naš prijatelj. Paul zna ime svakog leptira koji proleti. Njegovo mjesto je u malom vrtu pokraj lavande. Satima drži kameru i čeka.

Prolazim u trenutku kad ugleda šarenca, takozvanog danje paunče.

“Mora da je kopriva u blizini. Gdje je kopriva ima i njega.”

Nekoliko metra dalje, na rubu šume, raste kopriva. Paulu nije potrebna moja potvrda, on nema vremena da se veseli točnosti svoje teorije.

“Bože”, šapne i podigne kameru drhtavim rukama. “Prugasto jedarce.”

Čujem klik okidača i tražim točku leptira u poantilizmu ljubičastog mozaika lavandinih cvjetova. Ne vidim ništa. Gledam Paula i na trenutak kao da vidim suze u njegovim očima.

Ponovno pretražim vrt očima. Negdje na cvatovima lavande sletio je žutocrni leptir s plavim crtama i odmara se sklopljenih krila. Takvog leptira vidim bezbroj puta svaki dan.

Malo se približim pa vidim kako je stvarno izuzetno lijep. Čak i za oko nekoga tko se ne bavi leptirima.

Čujem kako Paul diše. Ništa ne govori.

Osjećam se glupo što nikada nisam primijetila ljepotu prugastog jedarca.

***

Monika i Thomas, iz Austrije, soba Cibor

Noćas je bilo nevrijeme. Oni dolaze u rano poslijepodne na doručak. Neugodno im je što se tako kasno pojavljuju. Nada, koja svako jutro priredi doručak, pita: “Najprije da vas pitam: je li curilo u vašoj sobi?”

Naime, kad puše jugozapadnjak i nosi kišu – obično u velikim količinama – pokraj prozora u sobi Cibor curi voda. Ne pretjerano, ali dovoljno da gosti ujutro nađu malu (a ponekad i malo veću) lokvu na podu, što se u hotelu zapravo nikako ne smije dogoditi. Gordan je već dva puta otvarao zid, skinuo je jednom prilikom crepove na kroviću iznad prozora, ali nije mogao otkriti gdje voda ulazi.

Već smo se privikli da je to naša slaba točka, da je jednostavno viša sila. Ne možemo tu ništa, kažemo. A sada je više-manje lutrija tko će spavati u sobi kad puše jugozapadnjak. Taj se vjetar, koji je u našem krajevima srećom rijedak, u Dalmaciji zove garbin ili lebić. Ovdje ga nema često, zato nam nije potrebno posebno ime. Mi imamo uglavnom buru. Onda još buru, osim toga možda buru, mjesecima isključivo buru… onda dugo ništa, zatim nešto čistog juga, premda dolazi s jugoistoka, pokoju tramuntanu i maestral.

A taj jugozapadnjak, koji onako bezveze udara koso sa strane i nosi bezobraznu oborinu, jednostavno nije predviđen u arhitekturi našeg hotela. Općenito nitko nije mislio o tome da vjetar ima posebnu snagu, za razliku na primjer od potresa ili lavine, koji čovjeka pogađaju sudbonosnim udarom, bez mržnje i slučajno. Vjetar je druga stvar, vjetar ima osobine, a to nije moja ideja, to sam čitala kod Josepha Conrada u Tajfunu. Olujni vjetar te pogađa, kaže, kao da si mu neprijatelj, vrlo osobno, želi te zgrabiti i dokučiti tvoje misli, želi ti izvući dušu. Tako piše Conrad. A u snažnom jugozapadnjaku ima nešto bijesno i lukavo. Kao da namjerno otvori oblake iznad sobe Cibor. Ovako, iz čistog mira. Iskreno, mislim da se čovjek tu ne može zaštititi. Ali kako da to objasnimo gostima? Pogotovo ako usred sezone nema druge slobodne sobe da ih premjestimo.

Nada je ovaj put našla elegantno rješenje. “Čujete, vi dođite na doručak kad god vas je volja, ako treba u pet poslijepodne. Ali da ste lokvu odmah zaboravili… Može?”

Monika i Thomas su ponudu odmah prihvatili. Oni vole spavati, ne smeta im kiša ni vjetar. Ma, da se svijet ruši ispred hotela, da se lično pojavi taj Conradov tajfun, ne bi im smetalo. Vole spavati i doručkovati kasno poslijepodne. Nećemo im reći da u našem hotelu svatko može doručkovati kada god želi.

Lijepo je što smo na miru do sljedećeg jugozapadnjaka.

***

Klement, Nizozemac, soba Lovor

Klement je stigao iz Rotterdama. Pisac je, piše za kazalište. Sjedi po cijele dane s laptopom u blagavaonici i piše. Ima još tjedan dana da završi tekst. Kazališni komad je smješten u Džibutiju, u Rotterdamu i u Birminghamu.

“Ima ih najmanje 20.000 koji su otišli”, kaže. “Somalijci koji su živjeli u Nizozemskoj, u zemlji koja je nekad bila uzorna što se tiče imigracijske politike. Sad žive u Velikoj Britaniji, uglavnom u Birminghamu i Leicasteru, i čine sa 70.000 do 100.000 članova najveću migrantsku zajednicu ili dijasporu u Velikoj Britaniji.”

“A zašto su otišli?”, pitam.

“Kažu da su nezadovoljni sistemom koji ih drži ovisnim o socijalnoj skrbi i koji potpomaže etničku napetost. Somalijske muslimanske obitelji iz industrijskih gradova Tilburg i Rotterdam masovno se sele u Birmingham gdje se sjedinjuju familije koje su živjele razdvojene zbog stroge migrantske politike u Nizozemskoj. Selidba je djelomično povezana s eksplozijom antimuslimanskih osjećaja nakon ubojstva kontroverznog filmskog redatelja Thea van Gogha 2004. godine.”

“Je li im bolje u Birminghamu?”

“Je. Tamo mogu brže otvoriti vlastitu tvrtku, dućan ili restoran. Mogu se družiti i zaraditi i ne moraju živjeti od socijalne pomoći. Bio sam tamo. Pričao sam s predstavnicima somalijske zajednice.”

Klement se smije. “Bilo je vrlo jednostavno. U zajednici engleski govore još manje nego ja. Glavni jezik Somalijaca u Birminghamu je nizozemski.”

Klement nastavi s pisanjem i ja idem dalje misleći na Somalijce u birminghamskim kvartovima koji prodaju voće i povrće s imenima kao što su de appelen, de peren, bloemkool i bonen…

***

Dijana, Hrvatica, soba Maslina

Dijana je došla da pregleda hotel. Planira u njemu organizirati seminar.

“A čime se bavite?”, pitam. Feng Shui majstorica je, kaže, i nudi nam besplatan pregled hotela da vidimo kako teku energije u našoj kući. Na recepciji je sve uredu, počne ona veselo, tu je sve prozračno, a vrata su vam stalno otvorena, to je dobro.

Nastavimo put prema blagovaonici hodnikom pokraj polica s knjigama. Eh, to je već na granici. Nemam ništa protiv vaših knjiga, ali morate znati da je to ipak problematično. Toliko priča, nadam se da su lijepe priče, jer priče u takvim količinama ozbiljno utječu na naše duše.

Slažem se, mislim.

Knjige o ratu, tužne i negativne knjige, svakako bacajte van. To je kao da ste okruženi ljudima koji vam stalno pričaju tužne priče. To nikome nije dobro.

Dijana me gleda kao da mi je našla gljivice u frižideru. Pred mojim očima pojavi se film u kojemu s gumenim rukavicama praznim police u biblioteci. Nosim bijelo radno odijelo i bacam knjige u plave vreće za smeće.

Nije tako loše u ovoj sobi, reče, i tek tada primijetim da je već ušla u sobu u kojoj će spavati. Samo da znate, ovdje su boravili ljudi koji nisu bili sasvim u ravnoteži. Nešto osjetim. Očito nisu bili dugo tu, nema veze, pročistit ću sobu, pa ću moći spavati. Budite bez brige. Inače vam je hotel sasvim okej.

Popili smo kavu na terasi i bili smo blizu toga da će se taj seminar, koji će napuniti hotel na sedam dana, održati u Balaturi.

Gdje možemo boraviti kad pada kiša?

Nema problema, imamo konobu. Dižemo se sa stola i spuštamo u konobu.

Dijana stane, uzdahne. Ovo je jezivo, kaže čim uđe u konobu. Ovdje osjećam zastrašujuće lošu energiju. A energija, koja ovdje stanuje, vrlo je stara. Znate li tko je prije živio u ovoj kući?

Pa, nešto znam. Bila je to obitelj moga supruga.

Jezivo, baš jezivo. Ovo ne možemo na brzinu riješiti. Ovdje je potreban intenzivan tretman.

Bilo je jasno da se seminar ne može održati na takvom mjestu.

A ja sam već ranije čula priče o ljudima koji su nekad živjeli na tom starom imanju. Sretne i smiješne priče, ali i vrlo tragične. Priče kakve možemo naći u svakoj staroj kući. Odlučila sam da ću jednoga dana napisati knjigu o njima.

Bit će to knjiga koju ću morati, po Dijaninom mišljenju, čuvati negdje u vrtu, da mi ne zrači u kući. Najbolje bi bilo da bude zatvorena u plastičnoj kutiji tvrtke Tupperware. Jer neke će epizode u njoj govoriti o gladi, o gubljenju, a bome i o ratu. A te ratne epizode su najtužnije.