Trideset i pet godina ta žena ispaštala je grijeh o kojemu ne znamo ništa. I pristojno je vjerovati da lažu svi koji pišu ili govore da o njezinom grijehu nešto znaju. Osobno, sklon sam vjerovati da je Jovankin grijeh srodan grijesima svih naših bivših žena, djevojaka, ljubavi. Prvi put smo primijetili da je više nema 1978, za one velike Titove turneje po Sovjetskom Savezu, Kini i Sjevernoj Koreji, čiji je vrhunac bio kada su na prepunom stadionu u Pjongjangu korejanske pionirke, stotine njih, u isti glas pjevale lepe ti je, lepe ti je, Zagorje zelena, a najlepši, a najlepši beli Zagreb grad. Maršal je stajao uz našega prijatelja Kim Il Sunga, sam i zamišljen, i uzaludan je bio svaki protokolarni trud da se prikrije njezina odsutnost. Od tada, pa do dana današnjega, trajala je i trajat će velika javna intriga o prirodi Jovankina grijeha i o razlozima njezina nestanka. U početku se o tome tiho govorilo, iza zatvorenih prozora i dvaput zaključanih vrata, samo u povjerljivom porodičnom krugu, gdje smo svi obavezani zajedničkom sudbinom, poslije se, nakon Titove smrti, već glasnije nagađalo, da bi krajem osamdesetih, s nailaskom novoga srpskog nacionalizma i uz Miloševićev marš kroz institucije, Jovankin slučaj u Dugi i u Intervjuu postao tema krvožednih eksperata za tajne službe i bračnu intimu, koji će se u sljedećoj fazi, nakon što ratovi dođu i prođu, u srpskome i hrvatskom tabloidnom tisku pretvoriti u strasne pornografe i paranoike, što će u sezonama kiselih krastavaca (i skišeljenih pimpeka) zabavljati priprostu nacionalističku javnost svježim nalazima iz bračne ložnice Brozovih. Svaka riječ koja se u posljednjih dvadesetak godina objavila o Jovanki Broz i o njezinom mužu bila je pornografija. Drukčije se o njoj nije znalo i nije htjelo govoriti. Nitko o toj ženi nije drukčije govorio, jer ona nikome, zapravo, nije trebala.

Ono što je, međutim, zanimljivo, i čega gotovo da i nismo bili svjesni: Jovanka Broz svih je tih godina, mjeseci i dana bila živa. Možda je čitala novine, sigurno je gledala televiziju, i poput aveti kretala se po prašnim prostorijama napuštenoga komunističkog dvora. Bilo je tu više adresa, više kuća i dvorova, nju su ostavili u jednome, više nije važno kojemu, i u jednom trenutku više nisu znali što bi s njom. U prvome naletu, nakon Titove smrti, neki bi se još i iživljavali nad njom, možda se to ponovilo i u vrijeme kada je perspektivni doktor marksizma Vojislav Šešelj, u ulozi četničkoga vojvode, kojega je rukopoložio vojvoda Momčilo Đujić lično, uz asistenciju popa Žarka Gavrilovića predlagao da se Josip Broz izvadi iz onoga bijelog kubusa i da mu se srce probode glogovim kolcem. Ali nakon što su i ta dvojica protutnjala, Jovanka Broz bila je tretirana, uglavnom, kao živi komad namještaja, koji trune i crvotoči, i ne treba nikome više. Titov pisaći stol, kanabe na kojemu je odmarao stare kosti, i njegova žena nikome nisu trebali. Osim paranoicima i pornografima.

Dok se starom cestom išlo prema jugu, prije nego što je HNS-ov gospodarski genij Radimir Čačić skupim kreditima izgradio autocestu, negdje malo prije Udbine prošlo bi se pokraj putokaza za Pećane. U tom selu 7. prosinca 1924. rodila se Jovanka Budisavljević. I svaki put bih, bez ikakve primisli, suputnicama govorio: Ovdje je rođena Jovanka! Nekad bi netko upitao – koja Jovanka? Tako smo jedni drugima kratili putovanje: razgovorima o Jovanki. Danas, putujući prema jugu, prolazimo pored Svetoga Roka, rodnoga sela Mile Budaka. Sagrađen je autoput, a Hrvatska se, ne morajući po ulasku u Europsku Uniju dalje voditi računa o tekovinama vlastite prošlosti, simbolički vratila u prošlost, ne bi li u ponovljenoj inscenaciji vojske Budakove zatukle vojske Jovankinoga muža.

Ali pustimo njih, vratimo se godinama Jovankine samoće i okajavanju njezina tajnoga grijeha. Nudili su joj da govori, da se požali i da izabere stranu u jugoslavenskim ratovima, a ta će joj strana onda omogućiti dobar i siguran život, dostojan njezine patnje. One patnje koju će izmisliti, i kojom će optužiti drugu stranu i svoga pokojnog muža, i tako otkupiti ugodu i komfor penzionerskih dana. Ona je to odbijala, i radije je živjela kao smjerna balkanska udovica, koja će svake godine, na dan muževljeve smrti, obilaziti njegov grob, isplakati suzu-dvije, spustiti buket i poći kući. Samo tada, na groblju s jednim jedinim grobom, u Kući cvijeća, Jovanka Broz mogla je na trenutak živjeti životom svih naših starih žena, udovica, čiji su muževi pali kao partizanski heroji, ili kao ustaški i četnički junaci, tako da im se ni za grob ne zna, ili su umrli običnom mirnodopskom smrću, i ostavili njih da im se brinu oko grobova. Žene žive duže od muškaraca samo zato da bi se i mrtvome mužu mogle naći pri ruci, očupati mu travke oko groba, zapaliti svijeću… Jovanki je bilo silno stalo da odigra ulogu udovice, da bude doživljena kao vjerna žena, koja vječno žali za svojom ljubavi. Nikada nije od toga odustala, nikada ga nije izdala. Što god o njoj pomislili, balkanski muškarci, patrijarhalci, nacionalisti i heroji prošlih i budućih ratova, poželjeli bi takvu udovicu.

Trideset pet godina Jovanka Broz živjela je okružena mržnjom i prezirom. U patrijarhalnoj matrici udovice slavnih muževa ili su nevjerne, ili su krive za njihove grijehe. Koliko smo samo puta čuli da ni Slobodan Milošević ne bi bio onakav da mu nije bilo onakve žene… A sada će se po septičkim jamama internetskih foruma, i među komentarima anonimnog ološa po srpskim i hrvatskim web portalima, orgijati nad njezinim mrtvim tijelom. Koje veselje, kakva zabava! Oni će obaviti ono čime su se u neka pristojna vremena bavili grobljanski crvi. A Bog, ili dobar slučaj, htio je da Jovanka Broz umre baš 20. listopada, na dan oslobođenja Beograda od fašizma. Taj joj epitaf nitko ne može oduzeti.

Najpre je, još za života Josipa Broza Tita, bila od njega nasilno odvojena, najverovatnije zato da borba za vlast u senci njegove već oslabljene moći ne bi imala neposrednog svedoka. Nije joj bilo dozvoljeno ni da ga posećuje u mesecima njegovog umiranja. Pojavila se na njegovoj sahrani, po nekim izvorima, na traženje prijatelja iz inostranstva. A zatim je bukvalno iščezla iz javnosti. Umesto bilo kakve službene informacije, kružili su glasovi da je na brutalan način izbačena iz kuće u Užičkoj, u kojoj je sa Titom živela.

Ko bi se nje još sećao u vreme raspada Jugoslavije, ratova devedesetih godina, režima Slobodana Miloševića, koji se i sam nastanio u Užičkoj ulici? U tim smutnim i tragičnim vremenima, Jovanka Broz je živela u izolaciji: bez ličnih dokumenata, zdravstvene zaštite i penzije. Ali, ona je ostala zaboravljena i od svih vlada posle Slobodana Miloševića, koje su se izjasnile za vladavinu prava, za neprikosnovenost ličnih prava – svojinskih i političkih. Niko se, međutim, nije pitao kako je moguće da jedna građanka, uz to supruga bivšeg predsednika Republike, bez optužbe, sudskog procesa i presude može da bude jednostavno „izbrisana“.

Zatim je sadašnja koaliciona vlada, bez ikakvog objašnjenja odnosa svojih prethodnika, počela da najavljuje: vraćanje lične karte, zdravstvene legitimacije, penzije Jovanke Broz, na koju je ona imala pravo ne samo kao supruga Predsednika Republike već i kao borac narodnooslobodilačkog rata. I popravku kuće koja joj je data „na uživanje“, a prokišnjavala je. Opet tišina: kao da je dirigovana.

Najzad, odsustvo profesionalnog dostojanstva i etike u medijima i medicini. Počeli su se pojavljivati razgovori sa njom, u kojima je ona govorila o svojoj „istorijskoj“ ulozi. Naglašavano je i njeno etničko poreklo, koje je, valjda, trebalo da objasni njena stradanja. Ubrzo su mediji bili zasuti vestima da je, u teškom stanju, prebačena u Klinički centar. Lekari su, grubo narušavajući njenu privatnost, detaljno opisivali bolest i, ne stideći se, govorili o njenoj ličnoj zapuštenosti.

Opet tišina, koju je prekinula medijska „priprema“ njene smrti: agonija ali pre nje želja da bude sahranjena uz Tita, u Kući cveća, koja time, šta god to značilo, gubi status istorijskog mesta i postaje porodična grobnica. Pošto su ih razdvojili (prema izvorima Tito nikada nije pristao na razvod), Tita i Jovanku sada mrtve spajaju.

Ova priča, izvan svakog istorijskog konteksta, sama za sebe, govori o duboko dehumanizovanom društvenom ambijentu. Ako je sve ovo moglo da se dogodi jednom građaninu, zašto ne bi moglo i svakom drugom građaninu? Ne treba se tešiti time da svaki drugi nije bio ni Predsednik Republike ni njegova supruga. Ta misao me opseda odavno.

Nisam prema Jovanki Broz imala nikakav lični odnos. Za mene je ona bila deo jedne institucije i u tom smislu i sama institucija. Verujem da će istorijska nauka rekonstruisati sudbinu Jovanke Broz: ona to već čini kroz biografije Josipa Broza Tita.

Kakva god bila, ta će sudbina biti jedno od važnih ogledala u kojima se ogledamo mi, jučerašnji i dojučerašnji savremenici Jovanke Broz, u kojima je žudnja za političkom osvetom utulila osećanje za složenosti života i istorije, za tragiku čoveka. Bez tog osećanja, mi smo u slepoj zoni moralnog relativizma kao osnove svekolikog nasilja nad čovekom: živim i mrtvim.

*

Radio Slobodna Evropa

(20. 10. 2013)

Prošloga tjedna u Sarajevu je raznim svečanostima obilježena desetgodišnjica smrti Alije Izetbegovića (1925 – 2003). Govorili su uglednici i prijatelji, među njima Bernard Henry Levy i Stipe Mesić, svi pohvalno i kurtoazno, a glavni motiv svih laudacija bio je: Izetbegović je sačuvao Bosnu, sačuvao je ideju Bosne. Turski ambasador u Bosni i Hercegovini Ahmet Yildiz, pak, izjavio je Agenciji Anadolija u Sarajevu: “Turska i Bosna i Hercegovina od davnina imaju snažne i bliske odnose na svim poljima i nastavit ćemo i u budućnosti da podržavamo BiH i bosanski narod. Također, sjetimo se da je Alija Bosnu u amanet ostavio Turskoj. Premijer Recep Tayyip Erdogan je prošle godine prilikom dodjele nagrade Isa-beg Isaković govorio o tome. Alija je ostavio Bosnu u amanet Turskoj, jer je to običaj u turskoj i islamskoj kulturi, kada se radi o bliskim kulturama i narodima”.

Ne znam jesu li ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Lagumdžija i ostali funkcioneri u Vijeću ministara te u amanet ostavljene države osjetili potrebu da ispitaju značenje i eventualne konzekvencije fraze „ostaviti u amanet”, i jesu li osjetili službenu potrebu da ambasadi Turske u Sarajevu upute kakvu protestnu notu, ako već ne i odluku da se gospodin Ahmet Yildiz tretira kao persona non grata?

Evo što kaže Škaljić, do danas nenadmašeni opisni rječnik turcizama u našem jeziku:
amanet (amanat, emanet) m (ar.) 1. preporuka, povjerenje, čuvanje, zavjet, svetinja. — „Amanet vi kula i kapija, / Ej! dok siđem do grada Bagdata, / Dokljen siđem i otud se vratim!” (Lord 16). — „te bi mene ko živ ostanuo, / predaj mu ga, božij ti amanet!”(Vuk IV 106). — “Nego, Marko, amanet ti davam! / Ne pusti mi ćercu u Turaka” (Vuk VI 226); — “Vas svijet živi na vjeru i na amanat” (Vuk, Posl. 32).
2. predmet koji se daje na čuvanje, na povjerenje, u pohranu; ostava. — “Kuća gori, a amanet stoji” (Nar. bi. 85); „Drkću mu ruke kao da je tuđ amanet pojeo” (Vuk, Posl. 70).
3. dar koji daje momak djevojci ili djevojka momku prilikom zaruka, obilježje, biljega. — „Ev’ od cure, brate, amaneta” (K. H. I 551); “djevojka pod amanetom” zaručena djevojka.
4. vrijednosna pošiljka.
˂ tur. emanet < ar. amana(t) “povjerenje, vjernost, povjereni predmet, pohrana”.
V. amanetiti, amanetnik.

U svih bosanskih vjera i naroda veoma je bogata i pitoreskna tradicija ostavljanja svoje zemlje kojekomu u amanet. Zapravo, sve do novembra 1943, kada su one noći u Mrkonjiću pod komunističkim vodstvom i u njihovome aranžmanu svoju zemlju dali sami sebi u amanet, stoljećima nisu ništa drugo ni radili nego se ponašali kao agenti dalekih političkih i duhovnih centara. Jedan od najslavnijih amaneta Bosne je, recimo, oporuka kojom kraljica-majka Katarina Kosača-Kotromanić, porijeklom Balšićka, amaneti Bosnu rimskomu papi, a tu oporuku, čija pravna valjanost nikada nije osporena, danas ljuti Hrvati-katolici uzimaju kao dokaz da je „Bosna hrvatska”, bila i ostala, iako Katarina o hrvatstvu nije ni sanjala, rimski papa još manje. Bilo bi jako zabavno da nadbiskupu Luigiju Pezzutu, papinskome nunciju u Sarajevu, jednoga od ovih maglenih sarajevskih jutara, u kojima se stvarnost tako neodoljivo miješa sa sanjarijom,  padne na um da bosansku javnost podsjeti na taj amanet, baš ovih dana u listopadu, kada je Katarina, pred svoju smrt 1478, sačinila i ovjerila svoj politički testament. Da se i ne govori o svim mogućim pučko-običajnim, foklkorno-epskim amanetima u kojima Bosna figurira i kao srpska, i ruska, i hrvatska, i ćesarova (bečka) i ugarska, i čija sve ne, a sve „voljom” njezinih vjera i naroda.

Kako stoje stvari s Izetbegovićem i njegovom zaslugom za “sačuvanje ideje Bosne”, pokušao sam ustanoviti u nekrologu koji sam napisao prije deset godina.

Alija Izetbegović i “ideja Bosne”

(2003)

U velikom preokretu 1990. godine Alija Izetbegović, penzionirani sarajevski pravnik i bivši politički osuđenik komunističkoga sistema, s društvene margine ući će u samo središte političkoga života, pretvorivši se preko noći iz autsajdera u lidera, te ne samo da počinje sudjelovati u vladajućem diskursu, nego ga počinje i sam presudno oblikovati. On će, doduše, u svojemu osobnom stilu zadržati mnoge marginalističke osobine i navike kao crte neke osobite zavodljivosti, čudnovato sastavljene od prirođene mehke gospodstvenosti i starinske, dijalektalne informalnosti u ophođenju, te izrazitoga individualnog šarma, po čemu se stubokom razlikovao od cjelokupne postjugoslavenske liderske scene, prepune bahatih ekskomunističkih sekretara i generala tipa Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, s kojima mu je bilo dano nositi se u krvavoj ratno-političkoj areni raspada Jugoslavije. A kada su događaji – apokaliptično razaranje Bosne, pokolj i progon Bošnjaka-muslimana, surova srpska opsada i uništavanje Sarajeva – iscrtali javni lik Izetbegovića kao simbol opkoljenoga Sarajeva i identificirali ga sa stradanjem cijeloga naroda, postao je, i neko vrijeme doista tako funkcionirao, jedna od planetarnih političkih ikona poput Jasera Arafata ili svojevrsnoga balkanskog Dalaj Lame.

Za Izetbegovića, njemu u prilog, trajno ostaje svjedočiti krucijalna okolnost, koja je kao loš usud, i osobni i narodni i bosanskohercegovački, pratila njegovu političku karijeru od samoga početka: Izetbegović je u svakom trenutku i u svakom pogledu bio slabija strana, s lošijim izgledima, osuđen na propast, a ne samo da nije propao, nego je izašao politički neuništen a moralno izdignutiji od svih s kojima je imao posla u „bratskom” paklu devedesetih. Napokon, i nimalo nevažno, ostat će zapamćeno da je Alija Izetbegović prvi od svih protagonista rata u Bosni i Hercegovini smogao snage i imao moralnoga integriteta da uputi javnu i jasnu ispriku u ime svojega naroda svima koji su bili žrtve zločina počinjenoga od ljudi iz njegova naroda. Po svemu, bio je čovjek koji je, kao u kakvoj drevnoj priči, umio crpsti snagu iz slabosti.

No, jedino mjerilo vrijednosti i veličine političara jest njegov politički učinak – i sam je Izetbegović bio pristalica ovoga nemilosrdnog poučka, eksplicite ga navodeći mnogo puta. Što je i koliki je, dakle, politički facit ove kasne liderske karijere i ove neobične ličnosti, koja je obilježila najstrašniji decenij u novijoj historiji Bosne i Hercegovine? Jesu li u pravu bespoštedni kritičari, koji Izetbegovićev učinak sagledavaju kao beskrajan niz iznuđenih i loših kompromisa, ili je u pravu on sam, smatrajući da su svi ti bolni ustupci i porazi marginalni jer: „sačuvali smo Bosnu”, „sačuvali smo ideju Bosne”, kako je najčešće formulirao vlastito shvaćanje najvećega i najvažnijeg uspjeha, pripisujući ga svojoj stranci, svomu narodu, implicite sebi samomu…

U jednom važnom smislu riječi Bosna i Hercegovina doista jest sačuvana: po Dejtonskome sporazumu ostala je u granicama u kojima je uoči rata stekla međunarodno priznanje i postala članicom Ujedinjenih naroda. Ono što je, međutim, vrlo ozbiljno u pitanju, jest vrijednost toga ostvarenja, što nas izravno dovodi na problem „ideje Bosne”. Naime, zbog apsurdne političke strukture i konstitucije napravljene tim sporazumom, vrijeme radi protiv Bosne i Hercegovine: umjesto da se s vremenom normalizira, ona sve više postaje politički i upravno disfunkcionalna i entropična, socijalno i ekonomski neperspektivna, kulturno fragmentirana. Što se pri takvom stanju stvari može razumijevati pod sačuvanom idejom Bosne? Ako bi se to odnosilo tek na puki državni okvir, unutar kojega ne postoje nikakvi uvjeti za obnavljanje i strukturiranje obećavajućega društva (makar i po „ideji” neke posve nove Bosne, drukčije od svih naših iluzija i projiciranja), tako „sačuvana ideja Bosne” ne bi predstavljala nikakav uspjeh.

Strogo uzevši, Alija Izetbegović nikada i nije u razvijenijemu političko-intelektualnom diskursu iznio svoju „ideju Bosne”, za razliku od svojih ideja o islamu i muslimanima, koje je izvanredno plastično izrazio u svojim ranim knjigama. Tako je njegovu ideju Bosne, zapravo, moguće tek neizravno i nesigurno iščitavati iz cjeline njegova djelovanja, odluka i prigodnih poruka. Međutim, sve od napuštanja Platforme Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz proljeća 1992, u kojoj je bila konzistentno artikulirana koncepcija borbe za demokratsku državu i građansko društvo, svaki pokušaj takvoga iščitavanja više dovodi u zabunu i dileme, nego što pruža jasan odgovor o Izetbegovićevom viđenju Bosne i Hercegovine. Nakon što se povukao iz aktivnoga političkog života, svoje javne (pre)poruke o tom pitanju sveo je na dva gotovo gnomično sažeta iskaza: „budućnost Bosne i Hercegovine je u umjerenim nacionalnim strankama”, i: „neka Srbi budu – Srbi, Hrvati – Hrvati, Bošnjaci – Bošnjaci, ali neka svi budu malo više Bosanci”. Kad se malo pomnije analiziraju, ove njegove formule nisu daleko od pitijski dvosmislenoga silogizma kojim se je znao služiti u ratu, objašnjavajući strancima mogućnost/nemogućnost Bosne: „Bosna je nemoguća bez Hrvata i Srba; Hrvati i Srbi neće Bosnu; zaključke izvedite sami…” U ljeto 1994, pak, na pitanje novinara pariškoga Libérationa bi li pristao na stvaranje nekakve muslimanske državice na tlu Bosne i Hercegovine, ako bi svjetski faktori iznudili odvajanje srpskoga i hrvatskog entiteta, Izetbegović odgovara vrlo indikativno. Ne bih, iz dva razloga: prvo, zato što bi to bilo neodrživo, a drugo, što to međunarodna zajednica nikad ne bi dozvolila. A u novinskome intervjuu što ga je s njime pravio potpisnik ovih redaka 1997. godine, autorizirao je slijedeći paradoks, od kojega je mnogima zastao dah: „Ja sam za Bosnu do mora i Hrvatsku do Drine”. Kad se jednim pogledom pokuša obuhvatiti sve što je i kako je Izetbegović govorio o svojemu gledanju na Bosnu i Hercegovinu, postaje jasnije zašto se nikada nije pozabavio cjelovitim artikuliranjem vlastite „ideje Bosne”: on je u nekom sustavnijem obliku zapravo nije ni imao, niti je posebno težio da ju uobliči. Umjesto toga, on je, sasvim pragmatično, puštao vrijeme i događaje da donesu ono što moraju donijeti, i tomu prilagođavao političku poziciju – svoju i svoje stranke.

S lakoćom je u svojemu političkom djelovanju objedinjavao nespojive stvari. Uvjereno je govorio o demokraciji kao jedinom obliku uređenja poželjnom za Bosnu i Hercegovinu, a u nekim periodima praktično je vladao sam. Govorio je o potrebi jačanja države i njezinih institucija, a bio je ustoličio neformalni sistem oslonjen na starinski tip povjerenja u privatne veze i odanosti. Ideološka islamizacija Armije BiH i instaliranje mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu ostat će najlošije što je uradio (ili samo pustio da bude urađeno): za minimalnu, nikakvu hvajdu, navukao je tešku štetu i odium na svoju vojsku i politiku.

Razapet između vjere (islama), naroda (bošnjačkoga) i države (Bosne i Hercegovine), između poimanja vlastite uloge kao etničkog lidera, autoriteta u pitanjima vjere i legalno izabranoga državnika, između konzervativne privrženosti trokonfesionalnom uređenju Bosne nalik na starinski milet-sistem, i moderne demokratske države, građanskoga društva i laičke kulture – nikada nije uspio, niti se previše trudio, izgraditi doktrinu ili barem praktično-operativnu političku koncepciju kojom bi sve te elemente harmonizirao u javni nastup, kojim bi se uvjerljivo obraćao svim građanima Bosne i Hercegovine.

Na bosanskim muslimanima se od početka devedesetih godina po tko zna koji put u modernoj historiji obistinjuje gorki i tjeskobni smisao civilizacijsko-povijesnoga hira, koji u mirnim i bezazlenim vremenima i okolnostima zna tako uznosito zvučati, da su, naime, bosanski islam, bosanski muslimani i, uostalom, cijela Bosna – Istok na Zapadu, Zapad na Istoku. Ta ambivalentnost je sama po sebi – “biće” ove zemlje i ovih ljudi. A historija ovoga svijeta pokazala je mnogo puta istu stvar: s tom svojom ambivalentnošću on može živjeti posve lijepo, bez ikakve “krize identiteta”, u produktivnom i harmoničnom odnosu s užim zavičajnim i širim regionalnim i svjetskim okruženjem, samo ako su opće okolnosti mirne i nekonfliktne. Dapače, u takvim okolnostima njegova mu ambivalentnost u pravilu biva i komparativna prednost. Ali čim se prilike uzburkaju, i započne govor antagonizma, pa još ako je obojen “civilizacijskim” i “vjerskim” nalozima i argumentima, ambivalentnost se preobraća u unutarnji pakao.

U ovom uvidu krije se i najdublji razlog zbog kojega se za Izetbegovićev  projekt “islamizacije” bosanskih muslimana može reći da je bio nasilan ideologijski eksperiment, suštinski protivan njihovome povijesno-kulturnom identitetu. Paradoks najvećega bosanskomuslimanskoga političkog lidera u Dvadesetom vijeku, kako je Izetbegović volio da se o njemu misli, i jest u tomu što on nije do krajnjih konzekvencija razumio ključnu i najtrajniju crtu identiteta i mentaliteta ovoga svijeta. A mogao ju je, gotovo laboratorijski tačno, uočiti i u dalekoj povijesti: to je ista ona crta dijalektičnosti i ambivalentnosti, na primjer, po kojoj se bosanski muslimani, i kad su bili najžešći branitelji Osmanskoga Carstva i islama, nisu dali identificirati s Osmanlijama ni sa Stambolom.

Jednako nerazumijevanje toga složenog a duboko ucijepljenoga identiteta pokazao je Izetbegović kada je svojevremeno (u nekom teško odredljivom trenutku ratnoga užasa i beznađa) podlegao masivnom pritisku iz vjersko-političkih krugova Saudijske Arabije i dopustio “revolucionarni” uvoz rigidne vehabijske vjerske ideologije. Bosanska praksa islama oduvijek pripada tzv. hanefijskom mezhebu, koji se učvrstio u euroazijskim krajevima u kojima su vladali Osmanlije, i koji se, kako piše A. Schimmel, “smatra najsklonijim slobodnoj interpretaciji prava”. Uz uvoz vehabizma išla je golema i razuđena aktivnost stvaranja cijele mreže humanitarnih organizacija, vjersko-školskih objekata i projekata (među njima i spolno segregiranih srednjih škola), velikih islamskih kulturnih centara s džamijama, ali i organizacija s izrazitom “revolucionarnom” vjersko-političkom fizionomijom. Sve to praćeno je prelijevanjem ogromnih suma novca, i to najčešće po starom i poznatom modelu, koji se na Istoku zove havala, ili po naški – iz ruke u ruku.

Posebnu, pak, pažnju iziskuje pitanje kako ovaj ideološki projekt “islamizacije muslimana” udara u same temelje mogućnosti višeetničke Bosne i Hercegovine, kakva bi i u tradicijskom i u prospektivnom smislu mogla biti prihvatljiva za bosanske Srbe i bosanske Hrvate.

Relativno beznačajan ali simbolički vrlo ilustrativan događaj odigrao se na Izetbegovićevu grobu dan-dva po njegovome ukopu. Riječ je o ritualu koji je tu obavila delegacija iz Turske: dvojica turskih parlamentaraca posuli su grob zemljom iz turbeta sultana Mehmeda II el Fatiha (Osvajača), objasnivši da je to najveća počast, i da je sultanov grob do sada bio otvaran samo jedanput – za bivšega predsjednika Turske Turguta Ozala.

Samomu Izetbegoviću možda privatno nisu bile mrske elfatihovske sanjarije, utoliko više što su u muslimanskom dijelu našega svijeta obojene toplim legendarnim bojama pseudopovijesne naracije o dobromu caru, koji je “divlju i nesretnu zemlju blagodarno rasvijetlio svjetlom islama”. O tomu nije govorio javno, osim što mu se koji put znalo omaknuti da ispovjedi svoju tvrdu vjeru u odavno znanstvenokritički odbačene mitove o “bogumilima kao precima današnjih Bošnjaka-muslimana”, te o tomu da današnji Bošnjaci svoju “dobrotu i sklonost toleranciji”, kao kolektivnu osobinu, vuku od tih “bogumila”, “dobrih Bošnjana”. No, danas je već sasvim evidentno da se ta vrst povijesne simbolike široko, ustrajno i sustavno njeguje kao aktualno-politička, kao medij suvremene kolektivne političke identifikacije, o čemu svjedoči ukupna bošnjačka politička, kulturna, informativna i pedagoška praksa. S namjerom ili bez nje, više je nego jasno da se na taj način oblikuju psihopolitičke pretpostavke za produbljavanje međuetničkoga i međuvjerskog nepovjerenja, i za neke nove etničko-vjerske sukobe. U takvom razvoju, za koji se ne bi smjelo misliti da je nemoguć samo zato što je potpuno groteskan i iracionalan, brzo bi se i lako našao kraj svake tlapnje o “sačuvanoj ideji Bosne”, o “očuvanoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini”, a grob Alije Izetbegovića na prelijepom mezarju na Kovačima ponad staroga Sarajeva obilazili bi još samo jednosmjerno indoktrinirani zavjerenici prastarih iluzija o jednoj povijesti, koje nikada nije ni bilo.

*

ivanlovrenovic.com

Ovo je jedno pitanje i jedan odgovor iz intervjua što su ga Drago Pilsel i Zdravko Zima vodili s Bojanom Glavaševićem, za portal autograf.hr. Vrijedi to pročitati kao zasebnu cjelinu, kao prilog našim tihim i privatnim razgovorima o živima i mrtvima, te o tome kako se odnositi prema jednima, a kako prema drugima. I kad nam se čini da čujemo glasove svojih pokojnika, nemamo prava da ih uznemiravamo prenoseći njihove glasove javnosti. Nitko nije glasnogovornik s drugoga svijeta. Nije lijepo govoriti u ime onih koji nisu prisutni. Važno je to znati. I još nešto: od deklamatornog žalovanja, od naricanja koje je na Balkanu folklorom propisano, i busanja u živa prsa za ono što su naši mrtvi učinili, važnije je o njima misliti. A misli se u tišini i zatvorenih usta. Poslije se nešto kaže. Tako je postupio Bojan Glavašević. Rijetko umjesan duh u ova krajnje neumjesna doba. (m.jergović)

*

Što mislite što bi danas na sve ovo kazao vaš pokojni otac?

– Moj otac je prije svega moja osobna memorija i memorija moje obitelji. Nakon toga on je i memorija svih njegovih slušatelja, svih onih koji su u njegovu glasu pronalazili samo informaciju ili, a to je bilo često, luč nade. Poštujući čistoću sjećanja koje svi mi više ili manje imamo na njega, ne želim ime svoga oca uplitati u ovu priču. Ne želim dopustiti da ime i uspomena na moga oca postanu kartica za legitimiranje ovih ili onih društvenih akcija s ove ili s one strane. Ono što znam jest to da se u njegovim izvještajima nikada nije moglo čuti “niskosti i mržnje”, kako bi rekao Vlado Gotovac.

*

www.autograf.hr/odreci-se-cirilice-znacilo-bi-odreci-se-i-nase-nedavne-proslosti/

A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.
Ivan Goran Kovačić, Jama

Krv je, nebrate moj, riječ smrti kad vrisne na mojim ili tvojim rukama; a pjesma života, sestro moja, kad zašumi, kad se zapjenuši, puna dragosti, u tvom ili mome srcu.

Moje svijetlo trne pred zavjesom od krvi iza koje, kad sklopim oči, nestane svijet. Nestane i umukne: jer previše je mračna, previše hučna ta sudbonosna riječ, krv.

I moja tama, i tvoja tama, nebrate moj, zacaruju u nama, jer krv, taj crveni mrak u nama, na nečiji bezumni doziv traži svoju zlu slobodu.

Blaženu zoru, sestro moja, kad smo se budili sa krvlju u sebi bistrom i šumnom kao planinski potok, oduzeše nam, ili smo to sami učinili, jer oslušnimo svoja srca: zar krv, bez dragosti, ne podivlja u njima, zar ta okrutna srca ne počinju tući u ritmu bojnih bubnjeva?

Noć su meni ispunili morama, naselili truplima i jamama iz kojih me zaziva, iz kojih me preklinje i užasava mrtva krv što vapi za životom. Ali tko je to učinio ako ne ja sam, ako ne moj san o krvi?

Iskopali su mi grob da u nj smjestim tebe, krvni nebrate moj, i tebe, voljena sestro moja, pa da na kraju u nj i sam, krvav, legnem.

Sa sretnim danima kad je u mom domu zlatni prah treperio u traku sunca a zvijezde nad njim ispisivale godine mirnog tijeka krvi u mojim žilama – gotovo je, živote moj, jer je opet došlo ono staro vrijeme smrti bez naricaljki, pogreba i opijela.

Vidom više ne mogu pratiti krvotoke svijeta do njihovih strašnih uvira, ni sluhom slijediti huk njihovih rujnih slapova, jer moje su tijelo, moja su čula iznurili tako obični, a ipak tako okrutni dani, mjeseci, godine. Čujem i vidim samo zloslutnu krv u sebi.

Iz očinjih jama zjapi mrak. O, reci mi, krvi moja, da li će iz njih ikad više zasjati slika proljeća?

*

Kolja Mićević:

Prljavo prevođenje: Vešoviću, marš iz učionice!

*

Marko Vešović se potrudio i napisao pedesetak stranica kako bi razvalio, kaže, moje prevode Šarla Bodlera, tekst koji je okačio na jedan portal tokom 2012. godine. Sve je to u redu, samo Vešović ne veruje, ne može da shvati da ja sve do pre nekoliko dana, početkom oktobra 2013, nisam pročitao te njegove razvaljotine! Šta je očekivao?

Da čamim ispred portala, kao ispred oltara, i čekam kad će on da ih okači! Pa nisam ni znao da postoji neki takav portal, meni je pomalo strana ta tehnika.

Zar mu najbolji dokaz da nisam čitao njegov tekst nije upravo to da nisam odmah odgovorio na te njegove analize, koje vape za odgovorom, tim pre jer volim polemiku, ali nikad je ne pokrećem prvi.

Ali Marko Vešović mi ipak, u svome “ljubavnom pisamcetu” od 9. avgusta 2013. samouvereno piše: “Očito je da ste pročitali moje analize vaših prepjeva…” Da je samo napisao: “Pretpostavljam da ste pročitali…” drukčije bilo bi sve. Za njega je očito da sam pročit’o njegove analize mojih prevoda Bodlera zato što sam jednog zajedničkog, njegovog prijatelja i svoga poznanika, pitao – kako u jednom e-mailu Vešovića obaveštava njegova saradnica na prevođenju francuskih pesnika, S. S. T. – Prevodi li Marko?

To moje sasvim bezazleno pitanje, gotovo starateljsko i podsticajno, i koje nije imalo nikakve veze s njegovim prevodima Bodlera, jer to je davno završena stvar, razbesnelo je Vešovića tako da se ton ljubavnog pisma s početka preobrazio u vulgarni govor nedostojan jednog profesionalca, kako sebe uporno naziva u odnosu na mene, i najzad odumro u pretnji, da će “da vam se najebem mile majke”. Takva ne samo brza, već na vrlo sažetom prostoru jednog pisamceta neuračunljiva promena raspoloženja, takva lakoća pražnjenja svesti, nadsvesti i podsvesti, odražava Marka Vešovića autističku prirodu i poetiku, i po formi i po stilu. To majka retko rađa, jedna je Darinka. A bilo bi vreme da je već jednom ostavi na miru kad ovako mrči hartiju.

Marko Vešović je takođe poludeo jer mu je naša zajednička prijateljica, koju on imenuje, ali ja dajem samo inicijale, V. S.-Đ., rekla kako sam ja navodno još 2008-9. prokomentarisao njegov prevod Bodlera ovako: Ima tu grešaka koliko voliš! Kažem navodno, jer je moje mišljenje bilo mnogo oštrije, ja sam čak govorio o jednom “prljavom” prevodu, čak sam se u jednom trenutku dobro popalio, i to pred svedocima. I taj predvečernji solilokvij bio je za mene kraj – exit – što se tiče Vešovićevog Bodlera. Zajednička prijateljica ili je spontano loše prevela moje mišljenje, ili je htela da ga ublaži prenoseći ga Vešoviću. Osetljiv je Vešović.

Vešović u svome pismu meni oslovljava prijatelja koga sam kao pitao: Prevodi li Marko? inicijalima H. I. Neću reći, kao što bi on rekao, da Vešović laže, neću reći da se vara, nego, mnogo gore i opasnije, da konstruiše stvarnost onako kako njemu odgovara, služeći se u tu svrhu drugima, a ti konstruktori su opasniji i od lažova i od varalica. U književnom svetu to je ona bagra koju nazivam pristrasni antologičari, čak i kad ne prave antologije.

Šta nam, zašto nam i koga nam pod tim H. I. Marko Vešović podmeće ovde? Ko je H. I. koga sam navodno pitao: Prevodi li Marko? Čitaoče, znaj da taj H. I. i ne postoji, bar ne takav kakvim ga predstavlja M. V., i još znaj da ga je Vešović klonirao u svojoj razdraženoj mašti po liku pesnika H. H., koga sam zaista pitao: Prevodi li Marko?, što je jedinstven slučaj zamene, travestiranja putem inicijala!

Ali H. H. nije ni Hajnrih Hajne, Herman Hese, ni Hari Haler, osobu koja nosi te inicijale treba tražiti u našem regionu… I nemam ništa protiv toga što je taj H. H. to moje pitanje produžio do Vešovića. Koji nije shvatio da ja više ne mislim na to da li on još prevodi Bodlera, jer je to stvar odavno završena, nego da li, i šta, koje pesnike, s kojeg jezika, uopšte prevodi. Čak je u tom mom pitanju bilo i nečeg stimulativnog, tako da bi mu umesto završnog upitnika bolje odgovarao uskličnik! Problem je u tome što je Vešović H. H.-a klonirao u H. I.-a! HaHa>HiHi! Tako je, služeći se tim zakukuljenostima-zaumljenostima, taj uvek isti Vešović uspeo da podigne na viši nivo ono već slavno reče mi jedan čoek. Drugo je pitanje šta ga je navelo da H. H. klonira u H. I.

Ali, Marko Vešović voli ne samo da klonira, da zakukuljuje-zaumljuje, nego i da podmeće. Tako podmeće nekog svog studenta, koji je navodno na jednom njegovom školskom času za jedan stih Pola Valerija iz Mlade Parke u mome prevodu, rekao da bi i on mogao tako da prevede, što znači i bolje od Kolje! Njegova savetnica i saradnica za francuske prevode, S. S. T., nije bila u blizini da mu šapne pravu reč, kao njegov živi rečnik i gramatika, ono što mu je za Emili Dikinson bila jedna druga, koja ga je prezrela! Posle iskustva s ovim HI>HH, pitam se da li je taj student ikada postojao, ili ga je Vešović, kao i neke druge, izmislio, naštimao po potrebi za svoje spekulacije, a zatim podstaknuo, zloupotrebio, naveo ga da tako i tako misli, što podseća na odavno rasprostranjen oblik pedagoške pedofilije? Dante o takvima siledžijama protiv prirode govori u pevanju XV Pakla.

(Usput, povodom pomenutog Valerijevog stiha iz Mlade Parke, Vešović u proznom prevodu pravi već u prvoj reči takvu jezičku, i posledično analitičku omašku da bi mu trebalo zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta, odnosno zaista preispitati njegovo stvarno i koliko štetno (ne)znanje francuskog jezika, pošto ovde zaista nije reč o nekom složenom pitanju. Jer, u ritmovanom prevodu pridev immense i može se prevesti kao beskrajan ili beskrajna, pesnička sloboda bi to prećutno dozvolila, ali u analizi-tekstualnom raščlanjivanju stiha – koje Vešović besomučno naziva razvaljivanje – onaj ko tako prevede taj pridev, a ne jedino ispravno: ogroman, ogromna, hvaleći se pritom da je nepogrešiv, pada zauvek na ispitu!

Njegova savetnica i saradnica za francuske prevode, S. S. T., nije bila u blizini da mu šapne pravu reč, kao njegov živi rečnik i gramatika, ono što mu je za Emili Dikinson bila jedna druga, koja ga je prezrela! Jer ako je l’immense grappe iz Valerijevog stiha slika jednog sazvežđa na nebu, kako sugeriše Vešović, pitam ga kakvo je to sazvežđe koje je beskrajno u beskraju, kako bismo znali da je u obliku grozdaca ako je beskrajno, infini, kad ne znamo ni kakvog je oblika Beskraj? Jer, Valeri se ne gađa epitetima! Sazvežđe Grozdac, ako prihvatimo tu sliku, ali ne po svaku cenu; je ogromno, veoma veliko, ali ipak vidljivo u celosti, a ne beskrajno, beskonačno, itd. Ali ogromni grozdac ovde može da dovede na scenu i Malarmeovog Fauna – tako da reč žeđ dobija sasvim novi ukus – čime je Vešovićevo tumačenje studentima dovedeno u pitanje, ili je samo jedno od mogućnih. Ali pridev immense ne menja svoju vrednost, grozdac je u oba slučaja ogroman, ne beskrajan. Vešoviću, marš iz učionice!).

Kad smo već kod Dantea, zapažam da mi Vešović u svome tekstu podmeće i one ličnosti koje se čak ne ustručava da imenuje, ali zauzvrat njima podmeće dela koja nisu počinili. Tako u jednom trenutku svoga teksta, kao usputno, podvriskuje kako je Milan Komnenić, koga poznajemo kao prevodioca Euđenija Montalea, iseckao na komade moje prevode s italijanskog, ali kad, gde i kako, to ne kaže, iako ga njegova naučna i profesorska profesionalnost – a on neumorno naglašava da je, za razliku od mene, profesionalac, malo negrom! – na to obavezuje. Jer, Komnenić to nikada nije ni učinio, a vi pitajte Marka Vešovića otkud mu taj šibicarski trik da izvlači iz rukava čoveka potpuno neupletenog u ovo, misleći da će mu svako bez provere poverovati! To su efekti koje koriste prljavi govornici, da se izvuku iz nekog retoričkog škripca kad se pojavi crna rupa u mozgu dripca.

Podmeće mi Vešović i neku Bošnjakinju, ali bez imena i čak bez inicijala, kojoj sam navodno rekao neke stvari povodom banjalučke džamije, stvari koje zaista nemaju veze s ovim o čemu je ovde reč, a ako i imaju, imaju tek toliko da se Vešović, nakon klonera i podmetača, pokaže, pod velom kao usputne upadice, kao potkazivač najcrnje vrste! On je od onih koji misle da drugi moraju da govore – laju! kaže nadahnuti Vešović – i čine onako kako oni smatraju da drugi treba da govore i postupaju. Kao da mu je Senad Pećanin nešto u rodu, koji me je sa svoje strane optužio da će “Kolja Mićević biti na listi zločinaca koji su srušili banjalučku džamiju”!

Ovde su u opasnom protivrečju, nisu se dogovorili, neka se dogovore! Bodler se posebno gadio takvih, počev od svoga poočima, što sam ja opisao u svome sonetu Bodler koji je Vešoviću zastao u grlu posle treće rime poput bodljikave vekne, pa u jednom trenutku nije mogao ni da bekne.
Igrom slučaja, u vreme kad je Marko Vešović, on čovek mortal, okačinjao svoje razvaljotine na pomenuti portal, čitao sam jedan njegov polemički tekst, u nekim podgoričkim novinama, koga se možda neko seća po markovešovićevskom obećanju i pretnji koju je u žaru polemike izneo, da će se ispeti na najvisočiju crnogorsku planinu i da će se s njenog vrha obilato popišati… sve do u dolinu! Valjda se u svojoj ponesenosti zamislio kao Rableov Gargantua, tako da bi Civilna zaštita Crne Gore morala da organizuje danonoćne straže u slučaju da Marko Vešović ipak pokuša da izvede-performansira svoju urinsku, ako mu jednog jutra ta prosta prostata urani, nepogodu! Pošto se zaselak moje majke, čarobni Dučići, nalazi odmah ispod te najvisočije planine, dužnost mi je da upozorim na tu mogućnu elementarnu nepogodu.

Vijesti, Podgorica, 13. 10. 2013.

*

*

Marko Vešović:

Mićeviću, marš iz učionice!

*

1. Vesti od 13. oktobra 2013. objavile su o meni tekst Kolje Mićevića “Prljavo prevođenje”!: taj genije u Dodikovu vlasništvu prirodni je saveznik pročetničkih Vesti iz Crne Gore pa ću ga sa užitkom odrijeti, a Miodragu Peroviću, zvanom Miško Kesedžija, vlasniku tog lista, zahvaljujem što mi je priuštio veliko zadovoljstvo.

2. Kolja Mićević kaže da je, ne sjećam šta, “opisao u svomesonetu ‘Bodler’ koji je Vešoviću zastao u grlu posle treće rime poput bodljikave vekne”. Požuriću da priznam: kad sam prvi put čitao sonet o Bodleru, kazao sam: “ovo kurcu ne valja”. Ali kad sam ga opet pročitao, uvidio sam da sam se grdno prevario, jer taj sonet ipak valja kurcu. Čovjek uči dok je živ. Kolja veli “poput bodljikave vekne”, jer uobražava da je originalan, da je pjesnik, pa mu je sve ovakvo, to je maštovitost nazor, to je originalnost nasiluboga. Ili se pak radi o autentičnom srpskom izumu dobijenom ukrštanjem vaskrsne pogače i logorske žice?

I njegove pjesme liče na autora: njine jezičke akrobacije koje su same sebi cilj podsjećaju na retoričke i ine akrobacije kojim je ovaj egzibicionista godinama usrećivao jugoslovensku javnost. Kad sam gledao i slušao, bilo mi je kao da jedem šećernu vunu koja se zove lilihip: puna usta ničeg! Takvi su, često, i njegovi narcisoidni tekstovi o vlastitim prevodima: ne kažu ništa osobito, ali njihov jezik očarava kao Andrićeva Švabica na užetu.

3. Mićević kaže: “Podmeće mi Vešović i neku Bošnjakinju, ali bez imena i čak bez inicijala, kojoj sam navodno rekao neke stvari povodom banjalučke džamije, stvari koje zaista nemaju veze s ovim o čemu je ovde reč, a ako i imaju, imaju tek toliko da se Vešović, nakon klonera i podmetača, pokaže, pod velom kao usputne upadice, kao potkazivač najcrnje vrste!”

Mićević laže: u pismu objavljenom na Jergovićevu portalu nisam pominjao džamiju i nije se radilo o “usputnoj upadici” već o bitnoj stvari: objasnio sam mu šta je odlučilo da sjednem za kompjuter i izdevetam ga: “U ratu, ne znam tačno kada, moja prijateljica Bošnjakinja, takođe romanistkinja, srela vas je u Parizu, i vi ste se pred njom rasplakali: ‘Šta su oni divljaci uradili od moje Banjaluke’.

Tog sam se sjetio prije četiri, možda i više godina, pa sam sebi kazao: taj Kolja Mićević, koji pred Bošnjakinjom plače ko godina, a nikad nije ni jednu lanuo protiv ‘tih divljaka’, zaslužio je da mu Marko Darinkin dadne što mu niko uzeti neće, kako bi rekla Darinka.

Sad znate šta me nagnalo da savladam urođenu montenegrinjsku lijenost i sjednem da vam se, bez hiće i srkleta, u analitičkom teksru dugom 50 kompjuterskih strana, iz kojeg ne možete pobiti niti jedan pasus, da vam se, kao prevodiocu, gospodine Mićeviću, najebem mile majke”.

Ako Dodikov genije vjeruje da sam ga na zagrebačkom portalu “onim divljacima” iz Banjaluke potkazivao, jebem i njega i njih i nju! U ratu sam zborio: divna je Banjaluka, a najljepša kad je u snu gledam iz kabine bombardera. Danas ni njoj ni njima ni njemu ne želim sem ono što ih ionako čeka. A Bošnjakinja koju sam “podmetnuo” tom agilnom podmetaču zove se Hanifa Kapidžić, moja bivša kolegica sa fakulteta.

4. Isprva mi bilo nevjerovatno da se toliki gad krije u njemu koji je sav život igrao savršeno odgojenog Francuza. A zatim si kažem: takvi su plemići kad dobiju po prknu! Moj tekst “O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa” udario ga je kao voz, stoga su u tekstu “Prljavo prevođenje” iz Mićevića pokuljale gadarije!

Lažac Mićević dorastao je svim montenegrinjskim lažovima koji su o meni pisali. Znao sam je klasičan egoman, veliki opsjenjivač, veliki mistifikator, veliki Veliki, ali da umije lagati kao Dabić, to je za me velika novost. Mada me neki uvjeravaju da je mentalitet Montenegrinjaca i Kajišnika vrlo sličan.

5. Mićević kaže: “Vešović se potrudio i napisao pedesetak stranica kako bi razvalio, kaže, moje prevode Šarla Bodlera”. Mićević laže. U tekstu “O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa” rekao sam: “Poredio sam 130, možda 140 Mićevićevih prevoda sa originalom (Šenije, De Vinji, Lamartin, Igo, Gotje, Nerval, Bodler, Rembo, Malarme, Eredija, Laforg, Verlen, Moreas, Kro, Apoliner, Valeri) i na osnovu njih stvoren, činjenicama obilato potkrijepljen sud nudim svima koje bi to moglo zanimati”.

Mićević laže da bi umanjio sramotu: tačno je da sam razvaljivao i njegove prevode Bodlera, a pošto je on mojim prevodima Bodlera, odozgo, sa Monblana, bez i jednog dokaza, bez ikakve analize, izrekao smrtnu presudu, rezlutat tekme je 0:0! Najžalosnije je od svega što ta karina vjeruje da mi se etiketom “prljavo prevođenje” osvetila za batine koje popila na Jergovićevu portalu. Kako je lako biti Kolja Mićević!

Ipak ću mu reći: beri pamet, ako za to nije kasno, i kad opet budeš o poeziji raspravljao sa čovjekom koji je na fakultetu, od 1978. predavao evropsku i svjetsku poeziju, napavio bar 1200 strana analiza poezije, napisao 15 knjiga pjesama, sročio bar 5000 strana prepjeva i o prevođenju napisao knjigu od 150 strana, uljudno bih te zamolio, musje Mićeviću, da više ne jedeš govna.

Sreća je tvoja što nisam mlađi desetak godina, jer bih sjeo za kompjuter da u knjizi od 200 strana ubijem boga u tebi, kao što sam u knjizi “Miško Kesedžija i njegove bize”, sa Šekijem Radončićem, ubio boga u dvojici mafijaša iz Vesti u kojima si o meni nakenjao poveliku kamaru, stoga se ne možeš, kao onaj Rableov junak, požaliti: “Serem, serem, al’ plast mali”.

6. U eseju “O prevodilačkom čarobnjaku, iskosa”, objavljenom na Jergovićevom portalu, o Mićevićevu prepjevu jednog stiha rekao sam: “Valerijeva mlada Parka kaže: ‘L’immense grappe brille à ma soif de désastres’, što znači: ‘Beskrajni grozd sija mojoj žeđi za nesrećama/porazima’. Studentima nije bilo teško shvatiti moj bukvalni prevod: beskrajni grozd su zvijezde, a u žeđi za nesrećama ili porazima vidjeli su biljeg pjesničke veličine. Kad sam im pročitao Mićevićev prevod: ‘Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne’, jedan je rekao: ‘Tako bih i ja umio!’, a drugi pita: zašto mu je žeđ ‘nežna’? Da se rimuje sa ‘neizbežna’. Valerijev stih u kojem je žeđ za nesrećama (ili porazima) postala ‘kob moje žeđi nežne’ i netačan je i nerazumljiv”.

Čarobnjaku koji je od Valerijeva stiha “L’immense grappe brille à ma soif de désastres” načinio “Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne” naknadno ću reći: Kolja, srce moje, ovako se ne prevode veliki pjesnici, ovako se jede ono ispod sebe!

U teksu “Prljavo prevođenje” Mićević veli: “Povodom pomenutog Valerijevog stiha iz Mlade Parke, Vešović u proznom prevodu pravi već u prvoj reči takvu jezičku, i posledično analitičku omašku da bi mu trebalo zatvoriti vrata svih nižih škola, a kamoli univerziteta, odnosno zaista preispitati njegovo stvarno i koliko štetno (ne)znanje francuskog jezika, pošto ovde zaista nije reč o nekom složenom pitanju. Jer, u ritmovanom prevodu pridev immense i može se prevesti kao beskrajan ili beskrajna, pesnička sloboda bi to prećutno dozvolila, ali u analizi-tekstualnom raščlanjivanju stiha – koje Vešović besomučno naziva razvaljivanje – onaj ko tako prevede taj pridev, a ne jedino ispravno: ogroman, ogromna, hvaleći se pritom da je nepogrešiv, pada zauvek na ispitu! Jer, Valeri se ne gađa epitetima! Sazvežđe Grozdac, ako prihvatimo tu sliku, ali ne po svaku cenu, je ogromno, veoma veliko, ali ipak vidljivo u celosti, a ne beskrajno, beskonačno, itd. Ali ogromni grozdac ovde može da dovede na scenu i Malarmeovog Fauna – tako da reč žeđ dobija sasvim novi ukus – čime je Vešovićevo tumačenje studentima dovedeno u pitanje, ili je samo jedno od mogućnih. Ali pridev immense ne menja svoju vrednost, grozdac je u oba slučaja ogroman, ne beskrajan. Vešoviću, marš iz učionice!”

Papljani bi pitali: a što se Kolja koljodavi? Ne koljodavi se, nego taj opjsenar misli da će hokus-pokusima i abarakadabrama jezičke činjenice nagnati da postanu “magla, dim i ništa”, što rekao stari dubrovački pjesnik, ali ja ovakve napade logoreje slušam kao Desničini seljaci koji se, kad im se obraćaju praznozborci, podgurkuju i vele: “pusti ga, bolan, nek divani”.

Mislio sam da budala kao Kolja ima jedino u Montenegru, i nije čudo što su dva mafijaša iz Vesti svršavali kad su čitali Koljin tekst, ali sam se prevario: sad znam da u BiH ima jedan u se zaljubljeni prdizvek jednak naškim blesama i nije isključeno da mićevići poprave moje loše mišljenje o Montenegrinjcima.

Javljam banjlučkom tokmaku da u rječnicima francuskog jezika PRVO značenje pridjeva “immense” nije “ogroman”, jer taj pridjev dolazi od latinske riječi “mjera” (latinski “immensus” – “bez mjere”), i bukvalno znači “neizmjeran”, a tako kaže i Le Petit Robert: “qui n’a ni borne, ni mesure” (“bez granica i mjere”), i stoga Mićević laže ko pašče da je “immense” “jedino ispravno” prevesti sa “ogroman, ogromno”. To veli jer ispod žita kuša odbraniti svoj prevod Valerijeva stiha: “Silan grozd sja kobi moje žeđi nežne” koji možeš nabiti na onu stvar, ali u njemu “silan” znači i ogroman.

Na internetu u Riznici francuskog jezika (Trésor de la langue française) kaže se: IMMENSE, adj. A. Qui est illimité, qui n’a ni bornes ni mesures. Synon. infini. Dieu est immense; c’est un être immense (Ac.). Il était le seigneur d’hier et d’aujourd’hui (…). C’est lui qu’on attendait dans l’immense univers (PÉGUY,  Ève, 1913, p. 856).

Zalud ovom uobraženom šupljikatu podastirem dokaz da je “infini”, što znači beskrajan, sinonim pridjeva “immense”, jer ta glasina kod Dodikovog sveznalice neće proći. Kolja će do smrti ostati pri tvrdnji da iskaz “Dieu est immense; c’est un être immense” ne znači “Bog je beskrajan, to je beskrajno biće”; ako na tome insistiraš, Kolja bi te iz mraka mogao tuleknuti palijom, jer to je Francuz sa bosanskom palijom, zato Bog mora, da su mu zubi od čelika, ostati ogroman i biti ogromno biće, jer tako hoće Kolja koji mi je na megdan izišao sa drevnom puškom! Taj će slati u majčinu svakoga ko se usudi kazati da “l’immense univers” znači “beskrajni svemir”, jer svak u Banjaluci zna da je to “ogromni svemir” i da je to “jedini ispravan prevod”, kao što jedini ispravan prevod naslova “Ébauche d’un serpent” nije “Skica zmije”, kako smo ga preveli Sunita Subašić i ja, već “Nacrt zmijca”, kako je preveo Mićević.

7. Zapanjuju niskosti kojim je taj plemić nakrcao svoj tekst o meni. “Njegova savetnica”, veli, “i saradnica za francuskeprevode, S. S. T., nije bila u blizini da mu šapne pravu reč, kao njegov živi rečnik i gramatika, ono što mu je za Emili Dikinson bila jedna druga, koja ga je prezrela!”

Romanistkinja Sunita Subašić Thomas zaista nije bila “u blizini mene” kad sam Kolju drao ko jarca, ali prije no što sam ga poslao Jegroviću, dao sam joj taj tekst da pogleda jesam li đe fulio: imala je samo jednu primjedbu. A kad je čitala tekst “Prljavo prevođenje”, smijala se Mićevićevim brbljarijama o pridjevu “immense”.

Jasna Levinger, s kojom sam prevodio Dikisonovu, dok bila u Sarajevu, ne da me nije prezirala već mi je bila jedna od najboljih prijateljca. Kad se zaratilo, otišla je u Novi Sad, udala se i sad je u Engleskoj. Mogla me prezreti, ako me prezrela, samo u ratu, ali ne znam zbog čega. Pred rat je bila naklonjena Srbima, te ako me prezrela zbog onog što sam u ratu pisao, to je podatak o Jasni, a ne o meni. A Mićevićeva niskost da me Jasna “prezrela” podatak o tom plemiću sa palijom.

Znam da je Mićević teški blefer, ali zašto vjeruje da meni može prodavati banjalučke ublehe? Mora da o meni nije imao pojma, a nije upozoren da je moj skalpel skinuo skalp buljucima mićevića. Ali treba ga razumjeti: svoj povraćak je pisao za montegrinsku nahiju đe još nisu usaglašena mišljenja čak ni oko toga koliko Turčin ima nogu, i đe svjetina žedno pije niskosti kakve joj je u prođikanskim Vestima servirao Mićević.

Pošto vjeruje da je galama jak dokaz, pitam se je li Kolja povrzmom Montenerginjac? Da mu čukunđed ili navrđed ili askurđel ili kurđel ili sukordov ili kurlebalo nije bilo jedno od “površinskih bića huke i sujete”, kako Lalić definiše Montenegrinjce? Ili mu su rekli da je u montenegrinjskoj nahiji, jer to nije država već nahija, galama najoštriji od svih jatagana?

8. Mićević još veli: “Jer ako je l’immense grappe iz Valerijevog stiha slika jednog sazvežđa na nebu, kako sugeriše Vešović, pitam ga kakvo je to sazvežđe koje je beskrajno u beskraju, kako bismo znali da je u obliku grozdaca ako je beskrajno, infini, kad ne znamo ni kakvog je oblika Beskraj?”

Kako vidite, banjalučki lažac falsifikuje ono što sam rekao: Vešović ne “sugeriše” da je l’immense grappe “slika jednog sazvežđa na nebu”, nego čisto i bistro kaže: “beskrajni grozd su zvijezde”, zvjezdano nebo, zato grozd MORA biti beskrajan, musje Kolja, koji misliš da se pjesme pišu po pravilima babe Smiljane. “Beskrajni grozd” je genijalna metafora, ako hoćete genijalna u svojoj jednostavnosti, ne učinka, koji je vrlo složen, već nastanka. Nebesko je upisano u zemaljsko, svemir je sveden na jedan grozd, kao što Blejk u zrncu pijeska vidi zrcalo vasione. Učiniti jedan grozd beskrajnim tajna je poetske alhemije o kojoj nadri-pjesnik Mićević nema blagoga ponjatija.

Moderna književnost je napala sve granice unutar kojih je ranije živjela literatura, i često ukida granicu između tropa koji, stoga, mogu imati dva ili više lica: metafora zna biti hiperbola, kao u Majakovskog, ili paradoks, kao u Valerija. U modernoj poeziji, koja je dinamizovala sva pjesnička oruđa, često u jednoj slici otkrivamo interakciju dva ili više tropa.

Slika “beskrajnog grozda” fuzija je apsolutne metafore i paradoksa. Metaforu nije teško razumjeti: ko ima mrvu mašte uzbudiće ga poredba punoće grozda sa gustoćom zvijezda, ali beskrajni grozd je i paradoks kao, recimo, Desničino “zimsko ljetovanje”: nema takvih grozdova, ni takvih ljetovanja, nigdje osim u književnosti: zvjezdani grozd koji je beskrajan, jer je metafora vasione, proizveden je pjesničkim sredstvima, ali djeluje gotovo realistično! Stvar je krajnje prosta: nebo mu liči na grozd, a pošto zna da je beskrajno, grozd proglašava beskrajnim, ali ovo ne kapira Mićević koji će pjesnik biti kad kukavica prne. Zato pada u vodu sve što je, padajući u vatru, nabrbljao o pridjevu “beskrajan”, jer kuša da dokaže nedokazivo. Ponavljam ono što sam rekao na Jegrovićevom portalu: iz mog teksta od 50 strana, u kojem sam ga rasturio ko bugarsku skupštinu, Mićević ne može pobiti ni pasus!

Kad smo kod Valerija, evo stiha iz njegove poeme “Skica zmije”! (Ébauche d’un serpent): “Où l’oisive et l’Ève suave / s’engage en de vagues dangers!”! što znači: “Gdje se dokona i nježna Eva upliće u maglovite opasnosti!”!. Kolja Mićević, veliki znalac francuskog jezika, ovaj stih je preveo ovako: “gde lenjiva i Eva blaga kroz opasne se bori vale”!, što je bjelodan dokaz da ga nije razumio, pa je prislio mene, koji ne znam francuski, da ovom romanisti dajem jezčke poduke: posljednje dvije riječi originala, musje, naopako si shvatio, jer “de vagues”! nije imenica (“vali”) već pridjev (“neodređen, maglovit”), a “danger”! nije pridjev (“opasan”) već imenica (“opasnost”), a kad bi “vagues”! bili vali, morali bi biti “dangereuses”! (“opasni”!). Jesi li ukapirao? Nisi? Onda mrš iz učionice!

*

o-prevodilackom-carobnjaku-iskosa-1

o-prevodilackom-carobnjaku-iskosa-2

Moja rahmetli majka Hajruša, Allah joj se smilovo, nije imala braće. Ustvari, ne da ih nije imala – imala ih je. I to šest! Ali ih je sve do jednog pogubila još čim bi prohodali, prosmijali se i počeli slagat prve riječi – još u ranom djetinjstvu pokosi ih neprebolna; najednom ih obuzme vatra, zanemognu i – tak!

Najduže poživi Bećo, on se nekako borio do četvrte, pa se u četvrtoj i on pobele početkom marta i treću noć od kako pade na postelju, negdje ispred zore, ispijehnu.

Bisa, majka moje majke, bila je tvrđa od kamena – od velike tuge srce postane komad hladnog čelika – ali bi pala kraj mrtvog djeteta, dugo ga stiskala uz prsa, a kao da je govorila: ne, ti nisi umro, o sine moj, evo ti – podoj, pa prograji, ne savijaj me u ćefine, dijete milo…

Skoro uvijek prva bi vrata otvorila sestra Begija i vidjevši kako čvrsto u naručju drži mrtvo dijete, prišla bi, poljubila je, milovala joj kosu i molila da se ne sekira. – Bog je milostiv i biće muške djece. I ona se nadala, nadala, nadala… I davao je Bog mušku djecu – ali i uzimao!

Nema šta nije činila i gdje sve nije stigla majka moje majke ne bi li sačuvala muško. Kod mula – Dema u Bistricu, vodili je do Peći, slivale se strave – gledalo u olovo, otvarali joj, kurbani se klali…

I sve bi uzalud, a uz njih – šest njenih sinova, umrije i još jedna sestra, ime joj bješe Hava, prelijepa djevojčica i svi su se složili da ljepše dijete nije rođeno u cijeloj Goduši, a ni u okolnim bihorskim selima, u kojima ne da se nijesu rađala lijepa djeca – rađala su se, ali Hava bješe upis, ko sve što je Bog bješe obilježio da, čim prve korake pruži, krene Njemu – slava Njegovoj milosti. Eto takva je bila djevojčica Hava.

Bože moj premili, pa cijelog života, majka moje majke, hodala je bremenita, jer je uz njih sedmoro što umriješe rodila i još šest kćeri koje doživješe da vide i djecu od svojih unučadi! Reklo bi se – duboka starost, a nije, već su se rano udavale, brzo dobijale djecu, koja su se rano ženila i udavala, te i ona rano dobivala djecu i tako redom. Nekako, nije se znalo ni kad prije stignu za udaju i ženidbinu i za godinu proplače.

Uz to što je svake druge godine hodila bremenita, majka moje majke je žnjela, plela, muzla golemo stado ovaca – nikad manje od pedeset, tri krave i bar jednu kozu – jer kozje mlijeko, od kako je papre niklo u goduškim stranama, imaše posebnu cijenu i čuvaše se za lijeka, pa je još češljala vunu, ispredala pletivo, tkala, i opet stizala da namlati kleke za kiselu vodu koju moj djed, a njen čovjek Amiraga – hajaše više od svega poslije večere, a i u dugim zimskim noćima kad stisne bihorska zima, volio je popiti klekovu vodu. Pio bi tako kleku sve dok se ne bi ubambrečio. Ona je to znala i ugađala mu. Brala je i šipurke koji su se crvenili u ogradama prema vodi, sušila ih u hladu iza hambara i od njih zimi pravila čajeve – čim bi se koje od djece zarumenilo, ibrik se punio vodom, a, pošto bi voda zagrgoljila, u nju je sipala crvene sasušene plodove.

Znači moja je majka imala braću, ali, kada sam se ja nanožio, kada stigoh da slušam i razbiram ono što je zborila moja dobra mati – njih nije bilo. Umjesto njih na goduškom groblju Glavica bilo je šest humčica braće moje majke i jedna njene sestre Have, Bog ih dženetio.

Ono kad se oduža noć, ono kad se sve smiri i na polju zaveže tama za namete, a na ekseru između prozora, pa malo iznad, žmirka petrolejka, mi djeca tada vidimo našu majku kako sjedi na malom tronošcu blizu šporeta razvezuje šamiju, pušta je niz krilo, i plače! Plače tako naša majka, a mi je gledamo i žalimo što plače. Doduše ona bi se borila da mi to ne vidimo, jer je žalila da nas rastužuje, ali smo mi znali – razveže li šamiju, i ako joj se poče borati brada – ona to plače.

O kako je bila lijepa naša majka. Imala je dugo nježno lice i uvijek rumeno, ponajviše od planinskih vjetrova koji se po cijelu godinu nisu smirivali.

I ona je rijetko odmarala, jer – naš otac bješe naopak čovjek. Cijenili su ga svi u selu kao zgodnog domaćina i čovjeka od riječi, ali je puno tražio od naše majke. Tražio je od nje i ljubavnicu, i sluškinju u kući, i da duhanište na vrijeme poradi, i da poplasti, i da hljeb bude navakat, i da smok bude uredan i njive navrijeme požnjevene, žito okrojeno, ama sve je to od nje traženo i još mnogo toga. I sve u isto vrijeme. A on? On je, Bogme, volio i prohodat, sići do sestre Vake u Kostovac, konačiti, projahat Zekana do Godijevskih ravni, pa tamo sa Hasimom Kijametom, eglen-beglen… Pričali su, pušili i pili kahvu, a djeca slušala šta oni pričaju sve dok ih san ne bi oborio i ona nastavila sanjati o onim istim ljudima koje su njih dvojica pominjali, leđima naslonjeni na velike crvene jastuke poredane uza zid, kao tovari. Sutradan, iza podne, vratio bi se kući sa kapom pospuštenom na čelu i naša majka je bila sretna što se on vratio i što smo svi skupa u našoj maloj čatmaruši ispod čijih streha je fijukao vjetar, kao da je neko iza kuće kožnom kandžijom šibao noćnog konja.

(Odlomak iz istoimene pripovijetke)

IRMIAS: “Oni su svi bili sluge i to su još uvijek. Oni sjede i čekaju kao sluge. Čekaju jer misle kako su prevareni. Robovi koji su izgubili svog gospodara, koji ne mogu živjeti bez ponosa, dostojanstva i hrabrosti. No, duboko u sebi osjećaju kako ponos,dostojanstvo i hrabrost ne dolazi iz njih. Oni samo žele živjeti u gospodarevoj sjenci i slijediti tu sjenku kao krdo.” Sotonski tango (Sátántangó, 1985.)

*
Na pitanja o čemu govore njegovi filmovi, BélaTarr uvijek odgovara: “O ljudskom dostojanstvu.” Razlog što su u tim filmovima likovi beskućnici, pijanci, siromašni i oštećeni, poniženi i uvrijeđeni ljudi s margine koji žive u opustjelim selima, u raspadajućim kućama i atmosferi blata i magle, nije nastao iz želje da prostor srednjoistočne Europe prikaže takvim, već se radi o Tarrovoj “borbi” filmovima, drugačijim filmovima, borba protiv sveopćeg zaglupljivanja, poniženja, svođenja ljudskog bića, tu infitezimalno malu česticu svemira, na roba-potrošača i s druge strane borba protiv poniženja nečega što je bilo i još u rijetkim slučajevima jest umjetnost- filmska umjetnost. To je borba protiv mašinerije koja film svodi na proizvod čija je jedina svrha profit. Film, cipele ili hamburgeri-sasvim je svejedno. Ta borba kulminirala je Bélinim “zagrljajem konja” u njegovom posljednjem filmu. ¹

A taj konj je simbol bazičnog prava živog bića na dostojanstvenu egzistenciju. I kada čitav život tražite što je ostalo od ljudskog dostojanstva, dostojanstva živog bića na kugli zemaljskoj i to snimate i svojim filmovima gotovo očajni urlate svijetu-evo, na ovo su vas sveli: na krave u “Sotonskom tangu” (Sátántangó, 1985.), na pijance u birtiji u “Werckmeisterovim harmonijama” (Werckmeister harmóniák, 2000.) na čovjeka koji razbijen životom razgovara sa psima u blatu smetlišta u “Prokletstvu” (“Kárhozat, 1988.), i usprkos svim snimljenim scenama koje su gledatelju pružile nadu i opirale se svim konvencijama, vi, kao stvoritelj, koji kao što je Marx rekao “ne objašnjava svijet nego ga pokušava promijeniti”, gledate iznova i iznova propadanje ljudskog dostojanstva, te vam na kraju ne preostaje ništa drugo nego da zagrlite konja, braneći ga od Gospodarevog biča, i izustite:”Mutter,ich bin dumm.”²

Ali u svakoj čestici filmskog kozmosa što ga je uporno stvarao, naći ćete Tarrov otpor postojećem stanju filmske umjetnosti. Naći ćete starog profesora muzike, krave koje lutaju blatnim selom, kita na pozornici koju čini ogroman kamion i konja koji išiban vuče Gospodareva kola kroz maglu i goli krajolik sa drvećem bez lišća, djevojčicu koja iz očaja i dosade muči mačku, naći ćete otpor u rečenici divnog Janósa Valuske (Lars Rudolph): ” I sada ćemo pokazati kako i mi, mali ljudi, znamo ponešto o besmrtnosti.”

U sekvenci opisa i demonstracije sunčeve eklipse koja slijedi (uz pomoć predivne muzike stalnog suradnika Mihály Viga), sekvenci kojom počinju “Werckmeisterove harmonije” Tarr birtiju pretvara u metaforu svijeta u kojem živimo. Pijanci su siromašna i obespravljena masa, Valuska prorok koji viče u pustinji a vlasnik birtije Gospodar. Taj otpor je i u likovima koji u Valushkinoj predstavi “glume” Sunce, Mjesec i Zemlju, pijani teturajući birtijom smještenoj u ravnici koja je nekoć bila Panonsko more i nešto kasnije dio države koja se zvala Austrougarska.

A kad na kraju sekvence gospodin Hagelmayer, vlasnik birtije, kapitalist koji od uništenih jetara zarađuje za život, tjera gomilu pijanaca iz svoje ustanove, urlajući: “Fajrunt! Gotovo je, vi pivopije!”, na izlasku, na vratima, divni, nježni Valuska će mu ozbiljnim i mirnim glasom reći: “Ali, gospodine Hagelmayeru, još nije gotovo.” I zatim vidimo Valusku, seoskog poštara, kako hoda praznom ulicom, kao usamljena sjena rođena u drhtavom plesu noćnih svjetiljaka i zanjihanog lišća.

Ova je desetominutna scena, snimljena u jednom kadru, prema mojem skromnom mišljenju, jedan od vrhunaca svjetske kinematografije. Balet zgaženih, prljavih pijanaca koji teturaju krčmom, slušajući Valushkine riječi i suptilni, precizni pokreti kamere, predstavljaju upravo tu famoznu “melankoliju otpora”, otpora današnjem prevladavajućem filmskom jeziku i prevladavajućoj konzumerističkoj (filmskoj) kulturi. Tarrovi likovi kreću se isključivo u “pravom vremenu”. Vremenu koje vi i ja živimo svaki dan ali nas je brzina rezova u filmovima naučila da se događaji na platnu odvijaju brzinom koja bi mogla izazvati epileptičke napade.

Béla Tarr je po nekima zloglasan, dosadan i pretenciozan gnjavator. I ako su iskreni – neka im bude. Isto tako se ljudi dijele na one koji osjećaju poeziju i one koje misle kako su to samo suvišne, razbacane riječi. Ali za nekolicinu ljudi na svijetu poezija, kao i filmovi Lyncha, Kaurismakija, Herzoga, Godarda, Kim-Ki Duka, Antonionija, Ozua, Fellinija i Bergmana (da imenujem samo neke), predstavlja istinski, psihosomatski užitak. Film kao poezija. Film kao umjetnost.

Susan Sontag u svom eseju iz 1996., u kojem se bavi krajem filmofilije (Cinephillie)³, govori kako je filmska umjetnost napravila puni krug od rođenja preko vrhunaca do smrti, a istovremeno u intervjuima Bélu Tarra spominje kao jednog od posljednjih velikih filmskih umjetnika⁴ – jer film može i treba biti umjetnička forma. Na taj način Sontag, svojim intelektualnim autoritetom skreće pažnju na nepoznatog, ikonoklastičnog, drugačijeg filmaša. Sontag upozorava svijet na Tarra sredinom devedesetih, usred holivudskoemtivijevske “estetike” brzih rezova koja započinje u drugoj polovici 80-ih i postaje sveprisutna baš u to vrijeme. Spotovskom smo estetikom od tada bombardirani iz dana u dan svim sredstvima – televizijom, internetom, radiom, reklamnim panoima…. Dječja moć koncentracije je smanjena na tri,četiri sekunde i zato filmovi, ne samo holivudski, nego i francuski (Lúc Besson i njegov destruktivni, trivijalni utjecaj i Amélie kao simbol lažne, malograđanske Francuske), europski te posljedično i (neki) hrvatski filmovi izgledaju kao da su rađeni u nekoj jeftinijoj verziji Hollywooda lišeni velikih zvijezda koje privlače mase.

Ali bez obzira na zvijezde i bogatstvo produkcije- moderna kinematografija postala je mašina za ispiranje mozgova.

Béla Tarr ionako kaže kako mu je najveća inspiracija slikarstvo Pietera Bruegela, kao što zorno pokazuje u svojim filmovima. Ako znate ponešto o tzv. sjevernoj renesansi i poznajete djela Van Eyckea, Boscha i Bruegela tada vam je ova izjava potpuno jasna i logična. Bruegel je najčešće slikao svakodnevne scene iz seoskog života renesansne Nizozemske, scene u kojima se panoramskim pogledom pokazuje život “običnih” ljudi a ne životi svetaca, kraljeva ili Isusa Krista. Bruegelova slika “Krajolik sa Ikarovim padom” (1558.) odražava Tarrov svjetonazor. Slika prikazuje krajolik uz more, seljake koji obrađuju zemlju i hodaju prašnjavim putem dok je Ikar toliko malen i nezamjetan da ga promatrač pri prvom gledanju mora tražiti kako bi vidio njegov pad u more. Ljudi su važni, Ikar ne.

Mislim da se Tarrova karijera i svjetonazor, odnosno polako razočaranje koje nastupa s vremenom, izvrsno očituje kroz tri scene plesa u tri različita filma snimljena u rasponu od 13 godina. Osim toga Tarrov veliki uzor i inspiracija, Bruegel, naslikao je jednu od najpoznatijih slika plesa u povijesti umjetnosti, sliku po imenu “Ples smrti”.

I tango u “Sotonskom tangu” i ples u “Prokletstvu” (Kárhozat, 1987) i kretanje pijanica/sunca, mjeseca i zemlje u “Werckmeisterovim harmonijama”, Tarrov su direktan komentar uzaludnosti naših života i istovremeno odraz njegove inherentne ljudskosti, nježnosti, suosjećanja i razumijevanja. Prikaz rijetkih trenutaka ljubavi i sreće koje život nosi i stravične indiferentnosti prirode i slučaja koji vladaju našim egzistencijama. Ples u “Prokletstvu” je harmoničan ples u ritmu seoske zabave, ples u “Sotonskom tangu” je sudaranje tijela, mahnitost stihije koju osluškujemo kroz cijeli film kako se provlači kolapsom međuljudskih odnosa, sudaranje sebičnosti i pohlepe, ludila prepuštenog kaosu. Posljednji ples, onaj iz “Werckmeisterovih harmonija”, ples pijanica u maestralnih početnih 10 minuta filma gdje Valushka poput koreografa upravlja “plesačima” i riječima ulijeva nadu gomili birtijaša. Ono što mi se čini najzanimljivijim jest ljubav koju osjećamo u prikazu sva tri plesa. Ljubav B. Tarra prema svojim likovima, ljubav prema čovječanstvu, puna je razočaranja, niskih udaraca sudbine i neumitne samoće.

Tu je i Tarrov kratki film, dio omnibusa “Vizije Europe”. Jedan kadar prikazuje lica ljudi koji čekaju u redu. Ti ljudi su neoprani, zapušteni, siromašni. Kamera klizi i otkriva lice za licem, sve dok ne stane i pokaže ženu koja kroz mali prozorčić dijeli tanjur juhe i četvrt kruha. To su ljudi koje prepoznajemo. To su ljudi koje viđamo kako sakupljaju boce po gradu ili čekaju ispred pučke kuhinje. To su ljudi čije se dostojanstvo manifestira u strpljivim izrazima lica, u solidarnosti koja ih veže.

Rečenicom da je dužina standardne Kodakove trake cenzura, Tarr nije mislio na vlastitu nemogućnost da snimi duže kadrove, već na samu pomisao kako netko u nekoj tvornici na drugom kraju svijeta, odlučuje, na bazi profita, dužinu filmske trake te na taj način uspostavlja oblik cenzure. Profinjene i suptilne cenzure.

I moguće je da su svi njegovi dugi kadrovi nastali iz otpora prema onome u što se moderni čovjek svojim urbanim životom pretvara, pod konstantnim baražem znakova, postera, reklama, TV-a i Hollywooda. Moderna kinematografija je izum smišljen da razmišlja umjesto gledatelja koji već od 80-ih godina 20. stoljeća (upravo u vrijeme kada se Tarr počinje baviti filmom) zna da pri odlasku u kino neće morati razmišljati, promišljati viđeno, nego će mu, formulaično, sve biti pruženo na pladnju – kao u McDonaldsu.

Tarrov je dugi kadar dokument života, ma kako on bio artificijelno pripremljen, jer ipak je ono što se zbiva pred kamerom život, živa bića i pravi predmeti. Mislim da je Tarr na više načina doveo onu Godardovu utopijsku rečenicu (“Najbolji igrani filmovi izgledaju kao dokumentarni, a najbolji dokumentarni kao igrani.”) o razlici između dokumentarnog i igranog do konkretnog ostvarenja.Ujedinio je sadržaj – život, i formu-način na koji ga je prikazao, i prividnom lakoćom pretvorio ih u audiovizualni spektakl najvišeg reda.

Neki redatelji, kao Gus Van Sant, govore kako su Tarrovi filmovi i kadrovi namjerno organski kontemplativni i dugi, umjesto da su montažno kraćeni, i time “osuvremenjeni”. Njegovi radovi takve su prirode da promišljaju život na način koji je nemoguće vidjeti u modernom filmu. Béla Tarr, njegova žena i stalna montažerka Ágnes Hranitzky, koja je i ko-režirala filmove “Čovjek iz Londona”(A Londoni férfí, 2007.) i “Torinski konj”(A torinói ló, 2011.) i uvijek se nalazi na setu i s Tarrom orkestrira pokrete kamere i dogovara rezove i László Krasznahorkai, suvremeni mađarski pisac i scenarist po čijim je romanima “Sotonski tango” (Sátántangó, 1985.) i “Melankolija otpora” (Az ellenállás melankóliája, 1989.) Tarr snimio filmove “Sotonski tango” i “Werckmeister harmoniak”, a suradnju su započeli filmom “Almanah jeseni” (Öszi almanah”, 1984.) i grupa vjernih suradnika te često istih glumaca, pronašli su način da dođu što bliže stvarnom ritmu svagdana, ritmu života i prirode što se mjeri otkucajem srca i uzdahom kozmosa. Tarrovi filmovi u sebi sadrže potencijal da revolucionaliziraju kinematografiju.

Zašto ne bi dva lika sjedila i šutjela u sceni; zašto ne bi Tilda Swinton (“Čovjek iz Londona”) sjedila nasuprot nepoznatom mađarskom glumcu (Tarr kaže: “Oni su oboje u istoj situaciji. Dva ljudska bića, jedno nasuprot drugoga, ili jedno uz drugo – i između njih rođena komunikacija.”) u sceni ugušenoj tišinom?

Postoji razlog zašto sve više filmova, koji dolaze iz manje bogatih dijelova svijeta, gdje komercijalna vrijednost i utržak na blagajnama nije u potpunosti preuzeo proizvodnju, počinje biti visoko vrednovan na zapadu u obliku najvećih filmskih priznanja. Taj razlog krije se između ostalog u oskudnim uvjetima produkcije koji tjeraju redatelje da promišljaju medij kojim se izražavaju na nove i dosad neviđene načine. Iranski, turski, rumunjski filmovi otkrivaju zapadu mogućnosti, koje atrofirani i o kompjuterskim efektima i velikim zvijezdama ovisni filmovi ne mogu dokučiti.

Takvi, inovativni i svježi filmovi, iz malih, produkcijski ograničenih zemalja, pružaju nam nadu da filmska umjetnost koja korespondira s onim što je istinito u čovjeku još uvijek postoji. Takvi nam filmovi otkrivaju nove svjetove, i na ingeniozan način oživljavaju ovaj umjetnički medij, te nam dokazuju kako i kraj tehnikom i veličinom budžeta određenog holivudskog carstva, netko kao Kiarostami može napraviti iskren, gotovo dokumentaran film o egzistencijalnoj važnosti tenisica u kojima djeca idu u školu. I ne samo da će taj film privući pažnju, moje je mišljenje da će ti i takvi filmovi u budućnosti bit znak da kinematografija kao umjetnost nije umrla pod udarcima franšiza i holivudskih blockbustera.

Tarr je prije nego što se počeo baviti filmom studirao filozofiju. U prvim, dokumentarnim filmovima kao što je “Obiteljsko gnijezdo” iz 1977. Tarr pokušava filmom mijenjati društvo, utjecati na stvarnost. No u kasnijem dijelu svoga stvaralaštva, a posebno nakon upoznavanja i suradnje s Lászlóm Krasznahorkaijem, započinje filozofska, refleksivna faza. Umjesto cinéma véritéa Tarrr kreće prema sve dubljem razumijevanju filmskog vremena, prostora i jezika, a istovremeno tematski se okreće promišljanju a ne mijenjanju života. Tarr je uspio stvoriti vlastiti filmski jezik vrativši se na početak filmskog stvaralaštva i totale snimljenih kazališnih predstava. Odbacio je Griffithov i Ejzenštajnov utjecaj i hrabro krenuo stvoriti novo ili barem malo drugačije. Bezvremeno.

I lokacije koje bira prožete su bezvremenošću, vremenom koje stoji, ili polako curi, zrno po zrno, kroz pješčanik svemira. Jer u filmovima Béle Tarra osim priče (iako ateist, kaže: “sve priče proizlaze iz Starog zavjeta”), glumaca/likova, treća bitna komponenta je vrijeme. Ne filmsko nego ljudsko vrijeme. Kao što ne radi razliku između naturščika i holivudskih zvijezda, tako ne poštuje razliku između filmskog i ljudskog doživljaja vremena. I zato njegovi kadrovi traju i po deset minuta, što se ovako možda i ne čini puno, ali kada desetak minuta gledate krave kako gacaju po panonskom blatu, taj prizor u vama kreira sasvim novi svijet, ispunjen asocijacijama, velikodušno pružen imaginativni prostor za promišljanje viđenog, svijet koji ništa ne nudi na pladnju već očekuje, zahtijeva interpretaciju i gledateljski angažman. A zauzvrat nudi beskraj mogućnosti.

“Torinski konj” je Bélin zagrljaj konja, metaforički zagrljaj čovječanstva, iskaz ljubavi prema njemu i istovremeno zagrljaj rastanka jer to je Tarrov posljednji film. I nekako je pravedno da je “Torinski konj” posljednji – to je film sveden na esenciju ljudskih života, to je film koji prikazuje ljudsko stanje u ovom svijetu. I makar danas ne moramo ići po vodu do bunara, niti jedemo samo krumpire, to smo ipak mi, publika, robovi u svijetu feudalnog kapitalizma. To smo mi otkad postojimo. “Torinski konj” je sveden na osnove filma. I sve je u ravnoteži. Ništa ne prevladava. Glumci, lokacija, muzika, vrijeme – sve je pod redateljskom palicom mađarskog majstora dovedeno u čudesnu harmoniju.

*

1 zanimljiv podatak iz povijesti filmske umjetnosti kazuje nam kako su upravo Mađari prvi shvaćali pokretne slike (film) kao umjetničku formu. Jedan od najbitnijih ranih filmskih teoretičara, Mađar Béla Balász dao je ime studiju u kojem je Tarr snimio svoj prvi film “Obiteljsko gnijezdo” (Családi tüzfészek,1977.)

2 Nietzsche i torinski konj – ovo su prve riječi koje je filozof nakon susreta s konjem izgovorio: “Majko, bio sam glup.” Nakon toga je napisao još samo dva poremećena pisma i posljednjih desetak godina života proveo kod majke i sestre

3 “Decay of cinema”, 1996. (“New York Times) – njen termin kojim označava vrlo specifičnu ljubav inspiriranu kinematografijom;

4 Sontag je izjavila kako smatra B. Tarra jednim od najvećih režisera u posljednjih 20 godina te da bi željela gledati “Sotonski tango” jednom godišnje do smrti.