Otkrio sam Vaše knjige kasno, tek u ovom stoljeću, uz pomoć Marka Vešovića koji je u nekom intervjuu spomenuo “Sarajevo blues”. Nakon što sam pročitao pjesmu “Leš”, shvatio sam da ste velik pisac. Sve što sam, zahvaljujući Frakturi i Seidu Serdareviću, kasnije pročitao samo je utvrđivalo i intenziviralo ovo mišljenje. Smatram da ste jedan od najvažnijih pisaca naših rasutih prostora i jedinstvenog jezika otkako je davne ’89. umro Danilo Kiš. “Granice mog jezika granice su moga svijeta. Jer pišem jezikom kojim sanjam. Mogu naučiti mnoštvo jezika ali sanjati mogu samo na jednom.” Osjećam srodnost sa ljudima čiji su identiteti fluidni, komplicirani i skliski. Spadam među one koje život u homogenom, fosiliziranom društvu što se može svesti na jedan urlik: “Bog i Hrvati!”, tjera u “unutarnji egzil”. Ne znam da li to nipodaštava osjećaj konkretnog egzila koji Vi živite, no ja ga ovdje “benjaminovski” proživljavam – bez obzira što na konkretnom nivou nisam pomaknut u prostoru niti se jučerašnji svijet ispred mene srušio poput kule od pepela. Osim promjene svagdana i života iščašenog iz prostornog zgloba, egzil obitava u čovjekovoj svijesti te se odražava u odnosu prema svijetu u kojem živi.

U Vašim tekstovima prepoznao sam ono o čemu je u svojim esejima “Umjetnost u svjetlu savjesti” pisala Marina Cvetajeva u pokušaju da odgovori na pitanja umjetnosti i morala (Po-etike). “U čemu je razlika između umjetničkog djela i djela prirode? Ni u čemu. Tko bi znao kojim putevima truda i čuda – tek, ono postoji”, piše Cvetajeva. “Zato što je zemlja-rodilja neodgovorna, dok je čovjek-stvaralac – odgovoran. Zato što zemlja-rastilja zna samo za jednu volju: za rastom, a u čovjeku mora postojati volja za rastom dobra koje poznaje.” I kada se sjetim Vaših suhih čarapa koje bijahu u blatnom vodom natopljenom grobu znam da je ta priča plod truda i čuda.

Moj komplicirani krvni koktel, u kojem se miješa češka, slovenska, hrvatska i srpska krv – uz grčki i židovski začin – učinio me hladnim i sumnjičavim spram svih nacionalizama čije su krvave stihije razorile svijet u kojem sam dvanaest godina živio, uništivši svaki osjećaj pripadnosti bilo kojoj naciji, bilo kojem plemenu. Kako je to lijepo rekao Roberto Bolaño: “Moja jedina zemlja je moja obitelj i možda nekoliko trenutaka, ulica, lica i knjiga koje su razbacane u meni.” A ako su, kao što to tvrdi Shelley, “pjesnici nepoznati zakonodavci svijeta”, vi ste sigurno jedan od njih.

Dok su vas granatirali, ja sam kao četrnaestogodišnjak gledao programe republike srpske, bhtv, i naravno srpsku i hrvatsku nacionalnu televiziju. Gledao sam prestravljen tri različite interpretacije svakodnevnog ubijanja, paleža i bombardiranja. Gledao sam svakodnevno rašomon, ali ovaj put u boji i pun krvi, suza i ljudi sa plastičnim vrećicama u rukama. Kada je Martić bombardirao Zagreb, ja sam bio u Klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj ulici, pedesetak metara udaljen od mjesta gdje je pala granata puna zvončića – to je moje jedino iskustvo granatiranja. Dogodilo se jednom i tako je u sjećanju jedinstveno i ostalo. Mogu samo zamisliti Sarajevo pod Trebevićem i snajperima sa Židovskog groblja. Roditelji su kupovali Feral i Novi list. Moje sazrijevanje obilježeno je ovim ratom i polaganom majčinom smrću od raka. I jedno i drugo počelo je i završilo u otprilike isto vrijeme.

Država u kojoj živim je gotovo stopostotno etnički i religijski homogena, ljudi kojima sam okružen misle isto na različite načine, ovisno o društvenoj uvjetovanosti njihovih života. Država u kojoj živim bazira se na nacionalizmu većinskog naroda i na katolicizmu koji se nakon sloma kapitalizma u maniri lažne žrtve vratio u naše živote jači nego ikad. U državi u kojoj živim ja sam apatrid, marginalac, dio sićušne manjine koja ne vjeruje u njihovog boga, u njihovu opsesiju nacijom i nacionalnom pripadnošću, u njihove političare i izbor društvenog uređenja. Ja sam negacija svega što oni predstavljaju, osjećaju, znaju. Za njih – ne postojim. A ako se slučajno negdje i pojavim, izrazim svoje mišljenje ili kritiziram njihovo – samo je pitanje povijesnog trenutka da li će me o prvi kandelabr objesiti metaforički ili doslovno.

I što je najgore, najžešći su proponenti isključivosti i mržnje, osim političara, ljudi sa takozvanog dna, ljudi koji su poniženi, bez posla, ljudi puni mržnje prema drugačijem, prema drugom koji nije dio njihove nacije i koji ne vjeruje u njihovog boga. A prema tim ljudima osjećam, često, ljubav i poštovanje. Jer oni su izigrani, oštećeni, potrošeni i odbačeni. Oni su mravi sprženi povećalom “zaigranog” kapitala što sjaji kao sunce nad njihovom bijedom.

Čitajući Vaše knjige, intervjue i internetske zapise, preda mnom se otvarao svijet kojem sam čitavim bićem htio pripadati. U Vašim sam knjigama osjetio poniznost, mjeru, otmjenost i lakoću pisanja. Čitajući, Vi ste postali moj prijatelj, prijatelj kojeg nikada nisam i neću upoznati. Sjećam se odlomka iz “Autoportreta s torbom” kada spominjete Wernera Herzoga i na njegovom primjeru pokušavate naučiti kako da donosite odluke, kako da se suočite sa svijetom. I ja, čitajući Vaše knjige, učim kako da se suočim sa stvarnošću koja me okružuje. Volio bih da sam hrabar kao Vi pa da otputujem u neku daleku zemlju i tamo pokušam živjeti. “No ne postoji svijet koji bih ja svojom prisutnošću mogao kompletirati.” Vi ste pisac “događaja koji nemaju svoje mjesto u vremenu; koji su se zbili prekasno (…), koji su ostavljeni na cjedilu, koje nitko nije zamijetio, koji vise u zraku, bez cilja i bez doma”, kako piše B. Schulz.

Kroz knjige pratim vas i vašu obitelji. Od opsade Sarajeva (Sarajevo blues), preko izbjegličkih dana u iščekivanju američke vize (Ruski kompjutor), sve do života u Americi (Devet Alexandria; Autoportret s torbom; Tranatlantic mail). “Upoznao” sam i Vašu obitelj, suprugu Sanju što tumači snove i diše u ritmu kozmosa i sina Haruna koji se htio odseliti na Grenland “jer tamo nema ljudi” (s Harunom dijelim i profesiju filmskog redatelja). Ovim sam se pismom htio zahvaliti na bezbrojnim trenucima čitalačkog užitka koji se manifestira toplim udarom na mjesto gdje se spajaju leđna moždina i mozak, mjesto gdje riječ udara i boli, liječi, pojavljuje se i nestaje u pamćenju. Josif Brodski nazvao je prašinu mesom vremena i ja znam kako je to istina. Niti me jedan znanstveni eksperiment ne bi razuvjerio. Jer čitajući, osim vaših i knjige Marka Vešovića, Miljenka Jergovića i Aleksandra Hemona, poželim da pripadam onom svijetu koji ste u odgovoru na novinarsko pitanje opisali: “Kako doživljavam svoju pripadnost Bosni? Kao pripadništvo malo poznatoj sekti: pripadati tome je krajnje besperspektivno, ali je toliko unikatno da zbog toga osjećaš nerazuman ponos.” Znam da mi se želja ne može ispuniti jer svatko ima nesreću da se negdje mora roditi i proživjeti formativni dio života, no od svega što sam nakon rata pročitao, svijet koji ste mi Vi i spomenuti kolege otkrili, čini mi se kao svijet kojem bih mogao i volio pripadati.

Srdačan pozdrav,

Nikola Strašek

p. s.

Ponekad sam tužan i razočaran što pišete tako malo, no vjerujem kako drugačije ne bi ni bilo moguće: “I možda sam pisao malo, ali sam zato puno volio. Valjda je voljeti bilo važnije.” Hvala vam, gospodine Mehmedinoviću, što ste svojim knjigama obogatili moj život. I slažem se s vama – voljeti je svakako važnije.

Mit o kralju Tomislavu i druge pripovijetke

Svakako, nisu Hrvati ni prvi ni jedini što su svoju povijest sintetizirali u fantasy-literaturu. Pa ipak, malo je takvih bajki kao što je povijest Hrvata, uzbudljiva priča o jednom narodu čijega je dobrog kralja – sad govorim po sjećanju – zla vještica lukavstvom zarobila u kućicu od čokolade, pa se tamo ubo na vreteno i usnuo tisućljetni san, sve dok na kraju nije došao lovac Luka, ubio vuka, gurnuo babu u peć i odveo Hrvate u palaču Ujedinjenih naroda, gdje su sretno živjeli do kraja šestog toma. I to je to, neka mi hrvatski povjesničari oproste poneko možebitno pojednostavljivanje. Ipak su ovo novine.

Nije, opet, da ne napadamo odmah hrvatske povjesničare, ni njima bilo lako. Pređi su im u tmici srednjeg vijeka ostavili malo tragova, gdjekoji ulomak kakve kamene ploče, poneka darovnica i rasparene naušnice, pa ti sad piši priču. A pisati povijest Hrvata na temelju raspoloživih pisanih tragova i izvora jednako je kao, štajaznam, na temelju jednog pronađenog nožnog prsta rekonstruirati Michelangelovog Davida. Hrvatskim povjesničarima, da je povjeriti taj posao, David bi ispao jednoruki lola s penisom do koljena.

Najslavniji naš kralj, Tomislav, dobar je primjer za to. Pouzdano se o tom vrlom hrvatskom mužu zna tek da se zvao Tomislav, da je početkom desetog stoljeća vladao dalmatinskim gradovima, da je… hm, to je otprilike sve. Sva je sreća ispala i za njega i za hrvatsku medievistiku da je najmarljiviji kroničar srednjega vijeka, bizantski car Konstantin Porfirogenet, živio baš u to vrijeme. Ali avaj – on ne spominje nikakvog tog, kako ste rekli, Tomislava.

Ne znamo tako ni tko je ni što zapravo bio Tomislav, tko je bio prije njega, tko poslije njega, ne znamo ni kako je i gdje došao na vlast, ni kako je s nje otišao, ni što je uopće na njoj radio. Pa ipak, vrijedna nam je historiografija za potrebe narodnog preporoda ispisala o njemu cijele “Gospodare prstenova“, s detaljnim opisima bitke protiv Mađarima, pobjede nad Bugarima i veličanstvene krunidbe na Duvanjskom polju, o čemu djeca i danas uče u školama.

Poslije je bilo lako. Kad je povjesničare jednom krenulo, utemeljili su odmah veličanstveno srednjovjekovno kraljevstvo i lozu hrvatskih kraljeva, sve do onoga posljednjeg, znate ga, Zvonimiružica se zvao junak, što se onomad na velikom narodnom saboru ubo na vreteno. Ostalo je, štono se kaže, povijest.

I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da je u vrijeme narodnog preporoda bila popularna “Sumrak saga“?

Mit o hrvatskim ratnicima

Nisu hrvatski mitolozi uskladili priče, pa se u mitu o hrvatskim ratnicima sudaraju dva kontradiktorna mitološka elementa: onaj o neobično pitomim Hrvatima, najmiroljubivijem narodu na cijelom svijetu – koji su se, došavši onomad na Jadran, papi Agatonu zakleli da nikad neće ratovati na tuđem, izvan Hrvatske – i onaj o ratobornim, hrabrim Hrvatima koje je pod svojom komandom želio svaki patološki europski konkvistador.

Svi već znamo napamet te rečenice. “Da mi je samo stotinu hiljada Hrvata“, povjerio se jednom Napoleon Bonaparte, “osvojio bih cijeli svijet!“ I sva je sreća – barem za “cijeli svijet“ – da razni historijski bonaparte nisu sa hrvatskom krunom na glavi dočekali kraj milenija, kad se slavnih hrvatskih vojnika namnožilo do pet stotina hiljada.

U posljednjih tisuću godina – sve otkako je ono po romantičnom mitu posljednji hrvatski kralj Zvonimir ubijen jer nije htio sa srednjovjekovnim NATO-om na Jeruzalem – nije tako u Europi bilo rata bez miroljubivih Hrvata. Hoćete li sa Žigmundom na Češku, ili s Katoličkom ligom na protestante u Magdeburg, hoćete li s Lujom XIII. na Španjolsku ili s Marijom Terezijom na Berlin, s Napoelonom na Rusiju ili s Habsburzima na Galiciju i Srbiju, nigdje se ne ide bez Hrvata. O miroljubivosti naroda što se papi zakleo na miran suživot s Europom, rječito govori i popularna njemačka uzrečica iz Tridestogodišnjeg rata, ona “Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata!“.

Dobro, bilo je to u ona tegobna vremena kad Hrvati nisu imali svoju državu, pa su i svoje i tuđe kosti po Europi sijali za svakog bolesnika koji ju je naumio osvojiti. Hrvati tako zaista – u strogo formalno-državnopravnom smislu – nikad u svih tih tisuću godina nisu ratovali izvan svoje države. Osim možda dva puta. Svaki put, naime, kad su uopće imali svoju državu.

I svijet još može biti sretan: što bi tek bilo da nismo najmiroljubiviji narod na svijetu?

Mit o najljepšoj obali na svijetu

Na stranu tupava marketinška dosjetka kako je Hrvatima, kad su onako krotki i pristojni u redu pred Božjim katastrom ostali kratkih rukava, Svevišnji odlučio dati parcelu što ju je bio ostavio sebi. Na stranu i to što je prilično preuzetno jednu lijepu obalu nazvati najljepšom prije nego što se malo toga svijeta obišlo, prije nego se vidjelo i čudesne obale Galapagosa ili Šri Lanke, čarobne obale Vijetnama i zaljev Ha Long, ili recimo narnijske pejzaže maorskog Te Whanganui-A-Heija.

Ljepota je ionako, poznata je stvar, relativna, i uvriježeni bi mit o hrvatskoj obali kao najljepšoj na svijetu bio sasvim legitiman – de gustibus bla bla – da ljepota nema drugu jednu, malo nezgodniju osobinu: da nije, naime, prolazna.

Nekoć nedavno, prije jedva pola stoljeća, hrvatska je obala zaista morala biti svjetsko čudo: hiljadu otoka i šest hiljada kilometara morske crte na divljem kamenu – gore Velebit i Biokovo, dolje more što se njima penje – a na svakih devet tirkiznih uvala jedna s ubavim malim ribarskim mjestom u dnu: gore crkvica sa zvonikom, dolje kućice što se njemu penju. Talijani bi, poznato je, dupe dali za kilometar takve obale.

Ljepota je, međutim i avaj, prolazna: u međuvremenu smo minirali, raskopali, poravnali, nasuli, betonirali, asafaltirali i urbanizirali točno pet puta više obale nego u prethodnih dvije i pol hiljade godina svi graditelji, od Grka i Dioklecijana do Konstruktora i Lavčevića. I usvojili planove za još toliko.

Hrvatska obala danas je tako samo jedna golema favela, arhitektonsko-urbanistički leprozorij što izgleda kao da je nakon strašnog potresa negdje u Pacifiku divovski tsunami sa siromašnih obala Indokine povukao u more milijune kubika građevinskog otpada, odnijevši stotine hiljada cijelih kuća, potleušica i nastambi, pa ih naplavio na istočnu obalu Jadrana.

Ta obala ne samo da nije najljepša na svijetu, ona uopće više nije lijepa. Lijepi su ostali još neki otoci i pokoja uvala do koje se za sad još ne može doći SUV-om ili bagerom.

I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nam dragi Bog nije dao najljepšu obalu na svijetu, onu što je bio ostavio sebi?

Mit o tisućljetnoj hrvatskoj kulturi

Kako je uopće nastao taj mit, posve je zapravo nejasno, ali u dvadesetom stoljeću učvrstila se u svakodnevnoj upotrebi predodžba o Hrvatima kao obrazovanom i uljuđenom narodu kojemu su frak, leptir-mašna i kofer za violončelo standardna narodna nošnja. Taj neobičan svijet, eto, ulicom ide skidajući cilindre pred damama što vrte suncobrane i sve ponavlja “kistihand, milostiva“, sluša Treći program Hrvatskog radija i ne propušta operne premijere, a u slobodno vrijeme za svoju dušu piše introspektivnu poeziju, u originalu čita Thomasa Manna i odsutno gudeći Koncert za u D-duru razmišlja što zapravo ima ispod sjetnih zvukova Haydnovog violončela, pa žuri u knjižaru sa cekerom, kao po grincajg.

U stvarnosti, međutim, Hrvati ne samo da ne čitaju Thomasa Manna, već ne čitaju uopće. Dok tri četvrtine Nijemaca, recimo, u prosjeku čita jednu knjigu mjesečno, prema jednom nedavnom sličnom istraživanju više od polovice Hrvata u godinu i pol dana nije pročitalo nijednu jedinu knjigu! Prodaja tih neobičnih papirnatih predmeta pala je i do osamdeset posto, zatvorene su sve male nezavisne knjižare u državi, a velike su postale megatrgovine papirnate galanterije, multimedije, igračaka, školskog pribora na Hello Kitty i šalica sa šaljivim natpisima: riječ “knjižara“ danas u Hrvatskoj znači “dućan mješovitom robom“, a neki od njih toliko su proširili svoj svaštarski asortiman da prodaju čak i knjige.

Sličnu sudbinu doživjela je, na primjer, i neobična riječ “kino“, koja danas označava osobite, goleme fast-foodove s tinejdžerskim 3D atrakcijama o čudovištima od lego-kockica. U takvoj se Hrvatskoj zbog slabe prodaje ulaznica otkazuju već i koncerti Petera Gabriela, a kamoli Salzburškog komornog orkestra: sjetni zvukovi Haydnovog koncerta u D-duru Hrvate potiču još samo na razmišljanje ima li Ana Rucner ispod violončela gaćice ili nema.

Takva, uljuđena, kulturna i obrazovana Hrvatska u obrazovanje iz svog budžeta izdvaja gotovo dvostruko manje od prosjeka Europske unije, a za kulturu tek nešto više nego što daje Crkvi: samo nedavna izložba Pabla Picassa u Klovićevim dvorima u Zagrebu bila je deset puta skuplja od ukupnog budžeta Republike Hrvatske za kulturu!

Rezultat svega je činjenica da su slavna hrvatska sveučilišta na svjetskim tablicama oko stabilnog petstototog mjesta, a prosjek stručnjaka s fakultetskom diplomom dvostruko manji nego u Litvi ili Irskoj, pa Hrvati od stručne literature čitaju samo teletekst-stranice sportskih kladionica: u samoj kolijevci hrvatske književnosti intendant kazališta donedavno je bio konferansje pučkih tombola, a nacionalna nagrada za književnost sudski je dodijeljena starleti što se gola fotografira u ogledalu i pjeva “moj mali Messi, daj me protresi, gol, gol, gol, zabij mi gol“.

I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nismo uljuđeni, obrazovani i kulturni?

Mit o hrvatskom sportskom fenomenu

Jedan od najukorijenjenijih hrvatskih mitova jest onaj o Hrvatima kao sportskoj naciji. Je li riječ o klimi i geografiji, jesu li brutalne kondicijske pripreme kroz tegobnu povijest, je li psihologija i domoljubna motivacija, je li neka genetska mutacija ili je zaista za sve odgovoran dragi Bog, hrvatska se znanost još spori. Da su Hrvati, međutim, svjetski sportski fenomen, u to se ovdje službeno ne sumnja.

Zašto bi, međutim, dragi Bog sportskim talentom blagoslovio baš Hrvatsku, a ne, recimo, Bjelorusiju, Češku, Kazahstan, Gruziju, ili, štajaznam, Azerbajdžan? Dobro, to da je naš Svevišnji malo pristran pa navija za svoje katolike, čini se razumnim ogovorom, ali ostaje onda ozbiljnom teološkom zagonetkom zašto i islamski Azerbajdžan i pravoslavna Gruzija imaju više olimpijskih medalja od nas. I zašto muslimanski Kazahstan i ateistička, pivopijska Češka imaju dva puta, a pravoslavna Bjelorusija tri i pol puta više medalja od Hrvatske.

Ako mislite da je nepravedno sportski talent mjeriti brojem olimpijskih medalja, jer je Hrvatska jedna od najmlađih članica Međunarodnog olimpijskog komiteta, sa samo šest Olimpijada na kostima, valja vam znati da su sve navedene olimpijske sile još mlađe, sa po samo pet Olimpijada u biografiji. A ako pak mislite da je hrvatski sportski talent neporavedno mjeriti s mnogoljudnijim nacijama, možemo i u medaljama po broju stanovnika: ispred Hrvatske u tom su slučaju čak i neke nešto manje sportske velesile od nje, poput Grenade, Djevičanskih Otoka i Nizozemskih Antila, a od olimpijskih vršnjaka još i Slovenija i Slovačka i sva tri baltička sportska fenomena – Latvija, Litva i Estonija.

Dobro, olimpijske statistike nisu znanstveno referentne, Hrvati su, kako je poznato, svjetski fenomen u muškim, timskim, loptačkim sportovima, a na Olimpijadama se medalje dijele u kojekakvim bizarnim natjecanjima koje prate još samo familije sudionika – dizanju utega, bacanju diska, pucanju iz zračne puške, zrakomlaćenju na konju s hvataljkama ili onim smiješnim borbama u rukavicama, šljemovima i kućnim ogrtačima. Argument je svakako validan, osim što su dvije trećine od svoje dvadeset tri olimpijske medalje Hrvati osvojili u tim bizarnim neloptačkim sportovima koje prate samo familije sudionika. Od kojih im je dvije osvojio Bugarin, a jednu Talijan rođen u Sloveniji s prezimenom Crnogorac.

Da vidimo onda kako stojimo u muškim, timskim, loptačkim sportovima? U košarci su Hrvati nešto i značili dok nisu dobili državu: otada ih nitko nije vidio sve do prošlog vikenda, kad su osvojili četvrto mjesto u Europi. Kao i strašni Makedonci prije njih, ili strašni Slovenci prije Makedonaca. Vaterpolo? Vrlo dobro, tu smo olimpijski, svjetski i europski prvaci. Što god to značilo u sportu koji se ozbiljno igra u ukupno šest-sedam zemalja, koje su podijelile sve medalje od Drugog svjetskog rata do danas. Rukomet? Ako smo sportski fenomen zato što smo jednom bili prvaci svijeta, što je onda točno Rumunjska, četverostruki svjetski prvak? Odbojka? Ragbi? Dobro, idemo dalje. Nogomet?

Pričajmo o tome. Hrvatska je jednom davno bila treća na svijetu u nogometu, i to je svakako zadivljujući rezultat. Nije mnogo zemalja izvan kruga nogometnih velesila jednom davno osvojilo broncu na Mundijalu. Osim Turske i Čilea. Da, i Austrije. I Sjedinjenih Država. I Poljske, dva puta. Da, i Švedske također. Dva puta. Ne računajući, dakako, češke pivopije koji su jednom bili i u finalu Mundijala. Pa tako dva puta.

Od hrvatskih klubova, recimo, u svih dvadeset i kusur godina famozno “proljeće u Europi“ izborio je samo Hajduk i samo jednom, dok je nuklearni Dinamo posljednji put tamo prezimio onih dana kad je Neil Armstrong još sanjao da će jednog dana šetati po Mjesecu. Dočim su od manjih nogometnih sila od Hrvatske proljeće u Europi dočekivali još samo klubovi iz Poljske, Rumunjske i Bugarske. Eh da, i Švicarske. I Škotske. I Ukrajine. I Danske. I Austrije. I Češke. I Izraela. Da, i iz Cipra. I Srbije. I nitko više.

Sve u svemu, Hrvati su sasvim prosječan sportski fenomen, ni nevjerojatan, ni vjerojatan, ni najbolji, ni najgori, ništa više, ništa manje. I još možemo biti sretni: što bi tek bilo da nas dragi Bog nije blagoslovio fantastičnim sportskim talentom?

Drastične slike tijela u Gubilištu Mirka Kovača

*

Poslije Drugog svjetskog rata u jugoslavenskome se društvu kao mjerodavna ideologija etabliralo „bratstvo i jedinstvo“. Uz njezinu se pomoć pokušalo odstraniti katastrofalne posljedice građanskoga rata. No ne u manjoj mjeri njome se slijedi revolucionarna ideologija čije se ishodište može tražiti u Francuskoj revoluciji, a koja je nastavljena u brojnim drugim revolucionarnim pokretima. U tome je smislu bratstvo politički model koji je služio da se na pozadini sveopće inkluzije razviju sve razrađenije strategije ekskluzije.

U onoj mjeri u kojoj je bratstvo postalo regulativnom idejom političkoga, ono se pokreće između polova univerzalnoga uključivanja s jedne strane („Svi će ljudi biti braća“, kao što je paradigmatički formulirano u Schillerovoj Odi radosti) i partikularizma zajednice zasnovane na porijeklu i uvjerenju s druge strane. Ta polarnost između univerzalnoga i lokalnoga, zatvorenoga bratstva obilježava već i kršćanski pojam bratstva. Oba se ekstrema ponavljaju i tokom Francuske revolucije, pri čemu je upravo zahtjev za univerzaliziranjem ono što nakraju dovodi do isključivanja sve većih skupina is općega bratimljenja. Dok se sanja o „bezgraničnome gradu Philadelphia“ u kojemu će svi ljudi tvoriti jednu i jedinstvenu obitelj, baca se na posao sukcesivnoga istrebljivanja onih koji se ne mogu ili ne žele pokoriti univerzalnome jedinstvu – isprva kralja, potom aristokrata i nakraju šarolikog niza „izdajica“ koji ne dijele ideale revolucije.¹

U tekstu koji slijedi pokušat ću razmotriti tu dvostruko strategiju (isključivanje – uključivanje) na primjeru jednoga pripovjednoga teksta. Osim toga stavit ću je u kontekst jugoslavenske socijalističke revolucije. Nadam se da ću pokazati u kolikoj je mjeri neprimjerenost tog ideološkog konstrukta postala vidljiva već na samome početku procesa političkog i ideološkog, ali i s njima povezanog ekonomskog, stabiliziranja revolucionarnih dosegnuća.

Gubilište (1962) je prvi roman Mirka Kovača. Neposredno po objavljivanju knjiga je postala predmetom oštre kritike od strane dogmatskih književnih kritičara i lokalne uprave u Istočnoj Hercegovini koja se žalila na mračnu sliku u kojoj je predstavljena njezina oblast i pokušala nametnuti zabranu romana.² S druge strane, naklonjena je publika primila Gubilište u velikoj mjeri pozitivno, makar ne i s bezrezervnom podrškom.³ Tenor se kritičkih glasova najviše usmjeravao k talentu mladoga autora koji se još uvijek nalazi pred potpunim razvitkom. Sada, pedeset godina kasnije, ta se diskusija, pokatkad vođena s nevjerojatnom žustrinom, doima obsoletnom. Ona govori više o duhu vremena nego o vrijednostima književnoga djela (koje se u kritici pojavljuju tek na marginama). Tek se u širemu kontekstu jugoslavenske kulture šezdesetih godina prošlog stoljeća može govoriti o autorovoj prethodničkoj ulozi. Kovačev roman nedvojbeno anticipira obje dominantne struje jugoslavenskih književnosti u tome periodu – egzistencijalističku i karnevalesknu. S obzirom na to valja postaviti tezu da ta dva modusa u odnosu na problematiku bratstva i jedinstva igraju centralnu ulogu. Figure onih koji su izopćeni iz zajednice istomišljenika pokazuju se u double-bindu između dvaju stanja koja, kao takva, motiviraju i determiniraju. Na jednoj se strani nalaze u potrazi za mjestom u svijetu; na drugoj se ta potraga pokazuje neuspješnom, jer je od samoga početka osuđena na propast – svete lude (ruski jurodivi) i kriminalci nemaju mjesta u revolucionarnoj zajednici.

U tome je smislu Gubilište pripovijedni tekst koji svjedoči o afinitetu njegova autora prema brizantnim političkim temama. Njegova se poetika pozicionira kao heretička u odnosu na hagiografske sadržaje jugoslavenskoga socijalizma. Da se mit „bratstva i jedinstva“ za njega nalazi u središtu svjedoče i kasniji romani – Moja sestra Elida (1965), Životopis Malvine Trifković (1971) i Vrata od utrobe (1978). U njima se, oscilirajući između egzistencijalističkog i karnevalesknog modusa predočavanja, izvještava o srpskohrvatskom bratstvu i bratskome sporu. Tako postaje razvidno da polarizirajuća tema zadržava svoju brizantnost neovisno o konkretnom povijesnom kontekstu (potpuno realni svijet Drugog svjetskog rata ili jedva prepoznatljivi, distopijski promijenjeni pejzaži Istočne Hercegovine).

Romanom se podcrtavaju neki od temeljnih elemenata specifično jugoslavenske recepcije egzistencijalizma koja se zrcali u intenzivnoj aproprijaciji Sartreova fikcionalnog djela.⁴ Pri tome se njegova filozofska djela, sa svojim dalekosežnim konzekvencijama, jedva uzimaju u obzir. Mučnina je stoga središnji tekst za jugoslavenske književne egzistencijaliste. To postaje vidljivo kada se čitaju tako „dogmatični“ spisatelji, poput Petra Šegedina ili Krste Špoljara. Kod njih se egzistencijalistička proza proizvodi kumuliranjem iskaza, rjeđe i tema, koji bi trebali stajati zastupnički za navodni egzistencijalistički osjećaj svijeta. Prirodno je da u takvim tekstovima dominira izvještačenost kojom se njihova literarna vrijednost ozbiljno dovodi u pitanje. Makar je i izvjesno da oni nedvojbeno svjedoče o jednoj modi, Gubilište pravi odlučujući korak u pravcu emancipacije od klišea i stereotipova, čak i tamo gdje se roman služi određenim načinima pripovijedanja koje bi se moglo smatrati određujućim za jugoslavenski književni egzistencijalizam. Pri tome se ukida shematični pristup. Mučnina nije više samo signal za čitatelja ili čitateljicu. Naprotiv, radi se o znaku autentičnosti koji omogućuje dijalog pripovjedača s predočenom stvarnošću. Pod tim uvjetima ne čudi da se njegova pozicija doimlje kritičkom. Jednako malo čudi i to što su lokalne strukture moći u Gubilištu odmah prepoznale „neprijateljski“ roman. „Bratimljenje“ protagonista je isključeno. Potencijalna braća, obilježena svojom religijskom pripadnošću alijance kuju tek toliko dugo koliko im je na raspolaganju zajednički neprijatelj. Čim ga se neutralizira i bratstva se razrješuju.

U prvome ću koraku skicirati koji elementi čine egzistencijalističko jezgro romana, kako bih potom razmotrio karnevalesknu devijaciju egzistencijalističkoga i nakraju razradio sintezu obaju poetičkih razina romana. Time želim pokazati da je Mirko Kovač u Gubilištu stvorio jednu estetski relevantnu strukturu koja je svojom inovativnom snagom u bitnoj mjeri ostavila biljeg na jugoslavenskoj kulturi šezdesetih godina prošlog stoljeća – ali istovremeno i anticipirala njezine glavne pravce. Osim toga iz te će analize postati jasno da se mitološki element u ideološkoj konstrukciji „bratstva i jedinstva“ u romanu artikulira na dva načina. S jedne ga strane treba čitati kao znak multikulturalnog miješanja tradicionalnih, odnosno tradicijom određenih elemenata, arhaičnog suživota na teritoriju Hercegovine. S druge strane momenti se multikulturalizma predočavaju u novom, socijalističkom, kontekstu u kojemu ukidaju autohtono i prevode ga u jugoslavensku ideologiju „bratstva i jedinstva“. Kao pokušaj ponovnoga ispisivanja povijesti građanskog rata (1941-1945) „bratstvo i jedinstvo“ jest produkt komunističke ideologije. Ono cilja na ukidanje razlika s jedne i na proizvodnju zajedništva s druge strane – osobito tamo gdje ono nije prisutno. Otuda se može zaključiti u kolikoj mjeri ta konstukcija odudara od zbilje. Kovač prepoznaje slabe točke te ideologije i parodira je, tako što joj suprotstavlja snagu mitologeme.

U Gubilištu se konstruira situacija izvorne isključenosti. Autodijegetski pripovjedač je zatvorenik. No recipijenti ne znaju što je razlog njegova zarobljeništva. Treba biti na kratko vrijeme pušten, kako bi prisustvovao očevu pokopu. Roman koji jedva da posjeduje fabulu izvješćuje o tom putovanju ali u brojnim analepsama istovremeno rekonsturira pripovjedačevu obiteljsku povijest. Pored tog pripovjednog toka Kovač organizira brojna grananja koja povremeno stječu karakter fantastičkoga, najčešće u njegovoj nadrealističkoj izvedbi. Ona se odnose na likove s kojima pripovjedač putuje. Ti pogledi u prošlost ostaju pretežno fragmntarni. Ne pokušava ih se povezati ni u kakvu kauzalnu pripovjednu strukturu. Radikalno odbijanje kontinuiranoga pripovijedanja povezuje se s egzistencijalističkom poetikom, pri čemu Kovač dodatno prenosi i političku poruku. Dok pripovjedač, sjedeći u vlaku, putuje na očev pokop, sreće se sa šarolikim društvom kojega bi se moglo razumjeti kao znak multikulturalnosti Hercegovine. Razmjena mišljenja između putnika odvija se, pak, na ne osobito prijateljskoj razini. Opet su u igri stari animoziteti koji su tek prekriveni oficijelnom retorikom „bratstva i jedinstva“. I stoga je Gubilište potrebno shvatiti kao pripovjedni tekst koji na različitim razinama slijedi estetiku kasnoga jugoslavenskog modernizma, ali se istovremeno i bori da pronađe izlaz iz uskoga korzeta u kojega je ona utisnula jugoslavenske spisatelje.⁵

Kovač implicitno zastupa stav prema kojemu je ta estetika došla do granica svojih mogućnosti. On pripada novoj generaciji koja odbacuje poetiku što je postala obsoletnom i koju se može zamijeniti novom. Još uvijek prisutni tragovi modernizma uskoro će nestati. Odbijanje kauzalno-kontinuiranoga pripovijedanja zasigurno je obilježje modernističke proze. No ono što se u Gubilištu ne pojavljuje je psihologistički pristup likovima. U romanu se ne psihologizira, ne može se otkriti niti jedan pokušaj predočavanja unutarnjeg života likova. Sva sredstva koja se nude za konzekventno sprovođenje i primjenu modernističke poetike tu se doslovce ignoriraju. Unutarnji monolozi nedostaju jednako kao i „stream of consciousness“, ne koristi se ni slobodni indirektni govor. To je očiti, neprevidivi i iznimno važni signal promjene paradigme. Usto dolazi i politiziranje teksta koje vrhunac doseže u napuštanju dopuštenih odstupanja od oficijelne ideologije. U tome kontekstu se mora promatrati dovođenje u pitanje a potom i razobličavanje fantazma „bratstva i jedinstva“.

Pa ipak, roman u odbijanju jasne i jednosmislene komunikacije s publikom ostaje bar donekle modernističko djelo. Potvrda se istinitosti te pretpostavke pronalazi u hermetičnosti Gubilišta. Hermetičko se prije svega crpi iz fragmentarne strukture i odbijanja kauzalnosti s jedne, kao i nedvojbeno intendiranom nejasnom odnosu likova s druge strane. No istovremeno se ta hermetička struktura paradoksalno „dehermetizira“ uvođenjem simbola koji je semiotički razbijaju. Primjer takvoga postupka je motiv zmije. Društveno sankcionirani svijet, koji potvrdu pronalazi u primjeni oficijelno dopuštenih simbola, podriva se upotrebom znakova tuđih sistemu.⁶ Oni potkopavaju dane ideološke konstante, ali istovremno postaju nositelji jednoga objedinjujućeg smisla jer djeluju mitološki. Razvijaju duboke strukture i svojom metafizikom ukidaju materijalističku dijalektiku, određujuću za jugoslavenski modernizam.⁷

Roman je podijeljen na pet poglavlja. Svako nosi citat iz Biblije kao moto.⁸ Tri potječu iz Apokalipse, Otkrivenja Ivanovog, a po jedno iz Knjige Jošuine i Evanđelja po Luki.. I ti intertekstualni elementi svjedoče o afilijaciji Kovačeve proze i mitološkoga. Doduše, mitološke su strukture u romanu neravnomjerno raspoređene. One se, prije svega, koncentriraju u onim poglavljima u kojima otac igra glavnu ulogu. Osim toga, pronalazi ih

se u posljednjim poglavljima romana u kojima se u središtu nalazi sin kao povratnik iz zatvora. Tamo se tematizira i najvažniji simbol iz Gubilišta, zmija. Kada bi se htjelo ocrtati pripovjednu strukturu romana, pokazalo bi se da se u njegovim „egzistencijalističkim“ dijelovima obraća manja pažnja mitološkome, dok se u „karnevalesknim“ dijelova mitološko doslovce zrcali. U takvome bi shematičnom predstavljanju posljednje poglavlje romana bilo, u izvjesnom smislu, sinteza cijele pripovjedne strukture u kojoj se miješaju karneval i egzistencijalizam i vode međusobni dijalog koji, nakraju, odlučuje o primatu dvaju udaljenih poetičkih ali i svjetovnih misaonih polazišta.

Kada pripovjedač traži motivaciju za proročku, pomiješanu s jurodivskom, aktivnost oca, pronalazi je u odbijanju svakodnevne egzistencije „On nije bio nadahnut ozgo, već samo zgađen ovim ovdje. Iz toga je sve izviralo!“ (Kovač, 2003, 17) Vidljivo je da kao izvor inspiracije za proročanstva stoji jedno „gore“. Ali ta instanca se u kompleksnom unutarnjem svijetu proroka ne prihvaća. Svoje snage on crpi iz jednoga „dolje“ jer mu se aktualno postojeći svijet gadi. Ovostranost je svijet kojeg otac opsjednuto pokušava promijeniti, no taj svijet odbija njegove pokušaje ili ih, bar, pokušava protumačiti kao znakove ludosti. Onostranost se oblikuje kao svijet bratimljenja, svijet u kojemu se mogu konstruirati idealni odnosi između „zbratimljenih duša“. Upravo na tome mjestu realizira se spojka između oca i sina. Moment upitanosti nad smislom egizstencije u svijetu služi kao inicijalna točka na kojoj se dva lika po prvi put približavaju jedan drugome, da bi, neposredno potom, bili još silovitije odijeljeni. Točka približavanja jest odbačenost. Može se promatrati kako pripovjedač, i što se tiče oca i što se tiče sina (tojest kod samoga sebe), štedljivo raspolaže s relevantnim informacijama. Recipijenti mogu samo slutiti, ali ne znaju, kako je umro otac. Je li njegova smrt bila nasilna, da li je umro od tuđe ruke, je li uzrok smrti nesreća ili je bolest prouzročila prestanak njegova života? Istovremeno im se uskraćuje i informacija o razlogu sinovljeva dolaska u zatvor. To se uskraćivanje primjenjuje strateški. Time sin kao pripovjedač ostvaruje procijep između sebe i oca, pri čemu on egzistira kao prijestupnik a kao takav ima manje prava na poziciju unutar društva od oca koji agira kao otpadnik. Pripovjedačev se kraj u kontekstu otcjepljenja prepoznaje i predočava kao simbolička smrt. Umire od ujeda zmije, polagano, a da pri tome ljudi jedva što i primjećuju. Ovdje ću nakratko zmiju ostaviti po strani – u nastavku analize ona će se pokazati kao najvažnija komponenta simboličko-mitološke konstrukcije romana – i pokušati ekstrahirati egzistencijalističke osobine teksta u njegovim ključnim momentima.

Kao prvo, pokazuje se da se okolica, od koje se umirući pripovjedač otuđio, sve više izolira od njega. Nastaje utisak da je postao nevidljiv, da se njegov fizis ne može percipirati uobičajenim sredstvima koja stoje na raspolaganju. Isto se događa sa zmijom koja ga ugriza. U tome se kontekstu postavlja opravdano pitanje nije li sama zmija himera, vizija koju samo on može vidjeti i prepoznati:

Zmija, hitrije no maločas, vrludavim hodom, priđe i odiže se gotovo pobodena na rep. Iza nje je u prašini ostala zmijolika putanja. Gipko se odbaci od zemlje i nakon prvog ugriza omota se oko mog vrata. Počeh bljuvati, a onda spazih i kako mi otječu ruke; začas su nabrekle u izobličene, modre i neprirodne udove. Zmija me stegne, pa popusti; ta se naslada ponavlja u više mahova. Kroz sve moje otvore probija tekućina. Sve se vraća na pladanj za antidor: pšenica, kruh, vino, ulje, sve. (Kovač 2003, 160)

Jasno je da su pripovjedačevi osjećaji ambivalentni. Prvo što ćuti jest bol koja ga svladava nakon ugriza zmije. Odmah potom dolazi do erotičkoga osjećaja koji vrhunac doživljava u riječi „naslada“. Kao treće, dolazi religijski doživljaj. Ovaj je utoliko važniji što se religioznost dotada pojavljivala samo u vezi s ocem. U toj trostrukoj konstelaciji Smrti, Erosa i Boga razvija se čudnovata mješavina bola, ljubavi i vjere kojom se pripovjedač na odlučujući način obilježava kao dvostruko stigmatiziran. Sudbina ga stiže upravo u trenutku u kojemu se čini da je ponovno oslobođen služenja kazne, tako da se njegova „bačenost-u-svijet“ doima kao zrcalna slika Camuseva Mersaulta. Posljednje rečenice romana ukazuju u tome smjeru:

Znaju li da umirem? Još sam mogao vidjeti kako se trg prazni. Svi razgovori udaljuju se od mene. Znam: sve ovo pripovijedat će se na razne načine. Svatko će događaj iznijeti drukčije. Tako je to od pamtivijeka. (Kovač 2003, 161)

Smrt se pripovjedača pomjera na metatekstualnu razinu. Način na koji će se o njemu izvještavati u budućnosti jest tema njegovih posljednjih riječi. Osim toga izgovara se i jedna opća mudrost kojom se dodatno naglašava arhajsko, možda čak i mitološko. „Pamtivijek“ je vremenska oznaka koja se bazično dovodi u vezu s epskom prošlošću.⁹ U tome svjetlu se pojavljuje i pravoslavna religija koju pripovjedač jasno dovodi u vezu sa svojim doživljajem smrti. Sve što iz njega istječe vraća se na tanjuru za posluživanje koji u pravoslavnom ritualu služi za davanje pričesti.¹⁰ Metaforika povezana s liturgijom slijedi simetrični položaj oca i sina, i to u odnosu na pravoslavlje. Otac je otpadnik, ali onaj koji vjeruje. Ravnodušnost sina prema religiji, koja izrasta u neprijateljstvo, ukida se u momentu njegove smrti. Ni jedan ni drugi je ne prihvaćaju, ali je ni ne odbijaju u potpunosti. Simetrija se nalazi u jednakoj poziciji prema religiji, pri čemu se profetizam i skepticizam profiliraju kao dva stava koji se, makoliko to paradoksalno zvučalo, teško mogu odvojiti jedan od drugoga. Sada je vrijeme da se prijeđe na lik oca, kako bi ga se moglo promatrati u kontekstu karnevlesknoga.

Ocu su posvećena četiri poglavlja. Sva nose naslove koji svojim biblijskim konotacijama ukazuju na religioznu sferu: Ponižavanje proroka, Procesija, Propovijed i Oporuka. U prvo se od ta četiri poglavlja uvodi istoimenom slikom koju pripovjedač promatra u gostionici „Galerija“. Doduše, Kovač odustaje od ekfraze i sliku uvodi izravno u pripovijednu radnju:

Naiđoh na sliku Ponižavanje proroka, baš tegobnu sliku koja me je ožalostila. Taj prorok u odjeći siromaha, isposničkog izgleda i protegljastog lica, to je moj otac. To je njegov lik, to su njegove crte. Mir mu je podarila vješta ruka slikara, i to u času kad je otjeran iz crkve. Podvornik je uzeo križ okovan sa šest figura na stopi i uputio se da proriče. Hodio je seoskim putevima, proganjan od vlasti, ali posvećen svom zanatu. (28 ff.)

Očito je da pripovjedač tek naslućuje da je portretirana osoba njegov otac. Ali ta pretpostavka ga vodi ka spekulativnim idejama kojima se otac posvetio nakon (kako realnog tako i imaginarnog) istupanja iz crkve. Važno je zamijetiti da je njegova pozicija unutar crkvene hijerahije označena kao niska. On je „podvornik“ čije izbacivanje za strukture moći ne predstavlja osobit problem. Ne proganjaju ga samo crkveni moćnici; ni svjetovni čuvati reda nisu zadovoljni njegovim „zanatom“.¹¹

Gotovo ekfrastičko, ekfrastičko koje u posljednjem trenutku odstupa od ekfraze, u sljedeća se četiri poglavlja zamjenjuje čistim pripovjedačkim. Ta strategija omogućuje pripovjedaču da konstruira lik oca ponešto konvencionalnije, ali istovremeno u izvjesnoj mjeri emocionalno neutralnije. Sin služi ocu kao jedna vrst pomoćnika u njegovim pothvatima koji su uvijek usmjereni na to da se autoritet pravoslavne crkve dovede u pitanje i da se sebe samoga instalira kao novi autoritet. Kako bi to postigao on ometa službu Božju. Očeva subverzivna akcija izvodi se u prisustvu sina. On je pri tome prije promatrač ili svjedok, negoli aktivni sudionik zbivanja:

Pri krsnom hodu oko hrama đakone su zamjenjivali pojci. Otac je bio među njima, držao je knjigu načalstvujućem. Poslije ulaska u hram i pojanja tropara, vjernici su cjelivali križ u načalnikovoj ruci, a u novoposvećenom hramu otac je kročio ispred svih, uzdigao se i rekao:„Mjesto mirisa biće smrad, mjesto pojasa raspojasina, mjesto pletenice ćela, mjesto širokih skuta pripasana vreća, mjesto ljepote ogorjelina, mjesto Boga đavo!“Nasrnuše na nj, a načalstvujući ga mlatnu križem preko zuba. Otac je pao, okrvavljen, ali rasterećen i smiren. Izustio je to što ga je tištalo. Neki su pljuvali na nj, gledali ga namrgođeno kao sotonu. Škropili su ga svetom vodom da speru nečistoću s njega.“ (Kovač 2003, 34 f.)

Evidentno je da se tu radi o momentu Otkrivenja, što se može zaključiti i iz mota: „I imam ključeve od pakla i od smrti“¹². To je otkivenje u izvjesnome smislu privatno. Budući prorok gradi binarnu strukturu. Njome se konstruira, kako u vremenskoj tako i u prostornoj dimenziji, slika svijeta zasićena suprotnostima. Nastat će novi, gnostički svijet kojega više neće određivati Bog nego vrag.¹³ Sve stvari koje su nekoć posjedovale vrijednost bit će ukinute a na njihovo će mjesto stupiti suprotnosti: umjesto ljepote ružnoća, odjeću će zamijeniti vreće. Naravno, predvidivo je da će sam novi profet poticati nelijepu stranu novonastaloga svijeta vlastitim primjerom – on je taj koji predstavlja taj svijet okrenut naopačke i kao takav jedan „jurodivi“¹⁴

Renate Lachmann, promatrajući primjer protopopa Avvakuma, naglašava da je protukultura svetih luda („jurodivih“) karnevaleskna. Pri tom se poziva na pisane tekstove: „Tekstovi koji su usmjereni protiv inventara pravila koji polažu pravo na legitimnost, protiv važećeg shvaćanja jezika služe se dijaloškim potencijalom jezika kako bi izgradili ambivalentne strukture značenja.“¹⁵ Ovaj je opis primjenjiv i na junake Kovačevog romanan. Otac je u Gubilištu, naravno, figura usmenosti. Osim oporuke on ne ostavlja pisane tragove svoga djelovanja. Već na početku mučeničkoga puta postaje odbačeni. Situacija se protokom vremena zaoštrava, ali on stječe i suputnike, ili bar ljude koji su spremni njegova proročanstva uzeti u razmatranje, a da ih ne odbiju a priori.¹⁶ Tu se pojavljuje važna odlika cjelokupne Kovačeve proze koju je kritirala često previđala – njegovo inzistiranje na multikulturalnosti Hercegovine:

Povorku su predvodili pravoslavni popovi, ali u njoj bijahu i ljudi drugih vjera, među njima ponajviše muslimana. Otac je poznavao mnoge njihove običaje, a pokatkad je nosio islamske hamajlije da ga štite od vatre, jer je kao dijete zadobio bolne opekline od sunca. Knjigu koju je nosio u torbi zvao je ćitap. U djetinjstvu je s hodžom izrađivao male križeve-hamajlije od glogova drva s napisom: mašallah.“ (Kovač 2003, 38)

Tu je važno uočiti da budući profet tuđe religije ne recipira, akceptira i tolerira tek površno; naprotiv, on ih uzdiže do maksime vlastitoga djelovanja. Muslimanski „zapisi“ (ispisane bilješke koje su postale dio narodnoga vjerovanja u sve tri bosansko-hercegovačke religijske skupine) nadopunjuju se dimenzijom dubinskoga simbolizma: kao dijete prorok je skupa s „hodžom“ pravio križeve od glogova drveta.¹⁷

No kompleksnost će se interreligioznih odnosa dodatno pojačati u kasnijem momentu, naime kada sazrelog proroka sama njegova ortodoksna zajednica počne promatrati kao renegata. Pomoć mu dolazi s, na prvi pogled, neočekivane strane:

Oca je spasio jedan hafiz, odrješit i mlad čovjek isposničkog lika. On je spriječio svjetinu da linčuje moga oca. Blago i razumno izustio je mnogo učenih riječi, smirio je strasti i primorao ih da ga saslušaju. A hafiz je rekao: „Ako mislite da je ovaj čovjek đavo ili šejtan, onda ću vam reći: od svih nas zavisi je li đavo ili nije. Jer šejtan nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju, koji se na Gospoda svoga oslanjaju. Šejtan ima vlasti samo nad onima koji s njim prijateljuju. A s ovim čovjekom niko nije prijatelj. Bojte se sebe, a ne njega. (Kovač 2003, 40. Istakao M.K.)

Spasavanje od strane muslimanskog duhovnika još je jedan dokaz da su relacije između religioznih zajednica na prostoru Hercegovine, koji u romanu konkretno makar ne i realistički predočen, i više nego porozne. Dolazi do miješanja koje se pokreće kako po oficijelnoj, tako i po inoficijelnoj „crnoj“ površini religije. A gnomski govor „hafiza“, kojim se odgovornost za zlo prebacuje na skupinu progonitelja, dokazuje da se opasnost za javnost ne nalazi u odbačenim individuama, već u svođenju kolektiva na zajednicu istomišljenika. Oni koji oca žele tući, čak i ubiti, ne samo da pripadaju njegovoj, pravoslavnoj, religijskoj grupi, već i islamskoj. Tako su udruženi u mržnji protiv njega. Rascijep više ne slijedi pitanje koja je religija ispravna a koja kriva. On se nalazi na liniji razdiobe između tamnih, pobunjeničkih, vražjih stavova oca i ukroćujućim, smirujućim akcijama zastupnika oficijelne moći, vjernih liturgiji. „Hafiz“ fungira u toj konstelaciji kao bespomoćni zaštitnik proroka i kao unaprijed na neuspjeh osuđeni posrednik između dvaju svjetova koje je nemogućno približiti. Unatoč tome u ta se dva lika da otkriti multikuluralna simbioza koja se crpi iz dubljih slojeva zajednice. Tu se ističe mitološka struktura koja seže dalje od neke koja bi se pozivala isključivo na ideologiju. „Bratstvo i jedinstvo“ djeluju u ovome, promijenjenom, kontekstu kao međusobno priznavanje vrijednosti koje se ne mogu objasniti kao površinske sličnosti, ali je njihova paralelna egzistencija ipak prisutna. Procesija u kojoj sudjeluje i otac kao, nakraju, (i uz pomoć „hafiza“) trpljeni sudionik nastavlja svoj put. Prisutni su pripadnici svih religijskih zajednica:

Povorka je zastala dok vjerski ljudi ne odluče kamo i kojim putom. Hafiz je bio uvjeren da će se put ukazati i da se to u davnim zemanima događalo. Đakon je šutio i držao tri prsta na čelu. Župnik je prebirao zrna krunice i micao usnama. On se jedini pribojavao da će nestati i put kojim su došli. Izustio je Gospodinove riječi: puti moji nisu vaši puti! (Kovač 2003, 41. Hervorhebung i. O.)

Očiti je cilj procesije spasavanje od prijeteće kataklizme. Sunce stoji nasred nebeskog svoda, ne želi se pokrenuti i u sebi nosi tek nesnošljivu vrelinu i s njom povezanu patnju.¹⁸ Postavlja se pitanje tko može donijeti spas od nastupajuće. Privremeno uspostavljena ravnoteža između suprotstavljenih sila tek je kratkotrajna. Đakon, kao predtsavnik oficijelnih vlasti, huška gomilu na proroka, predstavnika alternativnog svijeta, kojega, nakon što ga i ne saslušaju dokraja, premlaćuju i ostavljaju samoga i izubijanoga na rubu ceste. I njegove posljednje riječi ukazuju na to da je svjestan da se žrtvovao za spas ostatka čovječanstva: „Žrtvujem se i trpim za sve vas!“ (Kovač 2003, 42)

Očev poraz u nejednakoj borbi je neizbježan. Kao karnevaleskni lik on je i po svojoj staturi nestalan. Možda je ovdje nužno jedno razgraničenje. Postavlja se pitanje u koliko je mjeri doista očev lik mogućno pripisati karnevalu. Uvodeći u tu problematiku jedno bitno razlikovanje, Renate nam Lachmann iznova može biti od pomoći:

Ako gomila (gradska publika) akceptira jednog jurodivog s njegovim paradoksalnim ponašanjem, kada dovede u vezu nerazjašnjive događaje s njegovim djelovanjem i proglasi ih čudima, kao da se njegovo samoporicanje pobija pripisivanjem identiteta „čudotvorca“ (čudotvorec) i „sveca“ (svjatoj). Kako bi se suprotstavio tome, on poduzima drugo pretvaranje: izabrani novi „identitet“ je tako pocijepan na simulirani ludački, provokativi, „grješni“ (katkada proždrljivi, poročni, zli) i pravi, „pobožni“.¹⁹

Upravo to se zbiva s ocem. Neprihvaćanje od strane vlasti prikriva se njegovim djelovanjem u okvirima mnogostrukog pretvaranja. Na taj način zadržava dimenziju ozbiljnosti koja se prekriva njegovom ludošću. On se kreće između svjetova, ali tako ostaje i prvome (pravoslavnom) i drugome (katoličkom) i trećem (islamskom) zagonetan i nakraju nedosežan. Stoga i može agirati na prostoru između tih svjetova, a da pri tome ne prihvati njihovu ideologiju.

Jedino što mu preostaje (i što ga dijeli od oficijelnih religija i ideologija) jest vjera u vječiti povratak. Ta vjera nije osobito obećavajuća. Stoga prorok ispisuje, u činu promjene medija s usmenosti na pismenost, svoju već spomenutu oporuku. Ona je upućena kako sinu, tako i zajednici. Otvoren po njegovoj smrti, dokument pruža uvid u misli preminuloga ali i u njegove vizije budućnosti čiji je sastavni dio sam sin. Točka šesnaest glasi: „A moj sin, prijestupnik, neka dođe i obasja mi svijećom put iz mračnog zemaljskog života u vječni i bolji.“ (Kovač 2003, 44) Tu se otvara interpretacijska mogućnost povezivanja egzistencijalističkih momenata teksta, čiji je u najmanju ruku privremeni nositelj prijestupnički sin, s njegovom karnevalskom strujom koja je otjelotvorena u liku oca. Između njih dvojice nalazi se Mojsije koji je, kao što kaže njegovo biblijsko ime, zastupnik zakona. Istovremeno je on ujak pripovjedača, sjedinjen s njim u obiteljskom savezu. Kao takav on je i nositelj dodatnoga višeg poretka, patrijarhata. Ta mu je uloga praktički dodijeljena zbog (duhovne) odsutnosti oca.

Taj se trougaoni odnos tematizira u poglavlju Izbavitelj. U odnosu na oca ujak je predočen u čvrstim binarnim kategorijama. On figurira kao njegova suprotnost u svim oblastima svijeta života. Kada bi se tu relaciju htjelo svesti na jednu opoziciju bilo bi najtočnije označiti je kao opoziciju između ortodoksije i heterodoksije. Mojsije je onaj koji zastupa pravu vjeru. Slavljenje se oca (kao nadarenog „zvjezdoznanca i vidara“, 19) odmah ukida Mojsijevim riječima:

[M]oj dobrotvor Mojsije posprdno je o njemu govorio nazivajući ga skitnicom i gataocem koji vara ljude… Mojsije je bio prvi koji ga je nazvao jurodivom i vjedogonjom: to su teške riječi. Jurodiv je otpadnik i osoba duševno bolesna i mahnita u svojemu mističnom i vjerskom zanosu i ludilu. I vjedogonja je opaka zvijer, demon i vampir s kojim se ne bi smjelo razgovarati. To moj otac nipošto nije bio […] Ako je moj otac imao kakve mane, onda su doista bile čedne, pa čak i u zgodama kad se vjetropirasto ponio i prerušio u vampira skakutajući po seoskom groblju. To su neke njegove vragolije. (Kovač, 19. Istakao M.K.)

Sada postaje razvidno da se oko mladića začela borna između ortodoksije i heterodoksije i da se čini da će otac iz nje izaći kao pobjednik.

Upravo u tom momentu pripovjednog teksta donosi se odluka hoće li se on kretati u pravcu egzistencijalizma ili karnevala. Kao što sam već rekao, sin u svojoj isključenosti i bezosjećajnosti, u svojemu izoliranome položaju unutar zatvora, nosi egzistencijalističke odlike. No sučeljavanje s očevom oporukom, kroz koje mora proći u vrijeme pokopa, vodi ga na odlučujući način u pravcu mitološkoga, u kojemu prevlast stječu strukture karnevala, strukture vječitoga povratka. U toj je konstelaciji uloga zmije od središnjega značaja. Ona se pojavljuje i na početku romana, no u toj se fazi njezina simbolika tek naslućuje. Vidi ju se u na slikama umjetnika Benjamina, onog istog koji je ovjekovječio i pripovjedačeva oca. Ono što je prikazano u romanu jest slika Zmije čuvaju Georgija, antički motiv, stara legenda o vojniku-kršćaninu Georgijus, na koga se, kao instrument mučenja, bacaju zmije. No one ga ne grizu, već ga zaštićuju od dželata. Pripovjedač izvještava o razlozima svoje opsjednutosti zmijama:

Kažu da slavni pripovjedači i slikari potječu iz krajeva bogatim zmijama, a to znači da crpe iz dubina, iz pukotina svijesti. Takvi umjetnici čupaju iz tmine, a sve što otuda izvire ima zmijski karakter i oblik, a to mora da se ukroti. (Kovač, 27)

Na ovome mjestu postaje jasno da je u središtu cijeloga romana metafizička interpetacija značenja zmijskoga bića. No istovremeno je ona i životinja koja u kraškom predjelu ne čini nikakav izuzetak. Tom se dvostrukom strukturom na razini pripovjednoga teksta ponavlja ekspresivno povezivanje geografije, biologije i mitologije koje je proželo kulturu jednoga regiona. Poetološki iskaz kojim se cilja na pooopćavanje dopunjuje se jednim ograničavajućim, „regionalizirajućim“:

Kad god mi se javi (u snu ili sjećanju) zavičajni predio, uvijek pomislim kako je moje rodno tlo predodređeno za zmijoliko gmizanje. Otuda i obilje kamenja, ruševina, suhe trave i jarkog sunca; obilje kamenica s ustajalom vodom, ublova, škripova, rapa i šuga, šupljih hrastovih stabala. Sve to zmijama pogoduje. Protiv njih su samo jasen i saransak (češnjak), a to nije dovoljno. Tamo se ne može mirno ležati u travi, štrecamo kad vjetar pirne i prostruji kroz tu suhoću, skačemo brže-bolje s jednom jedinom mišlju: zmija! (Kovač, 2003, 28. Istakao M.K.))

Dvije ambivalentne funktije zmije unutar teksta postale su vidljive u ovim odjeljcima. One svjedoče i o izvjesnoj rascijepljenosti samoga romana. Kao da se ni sam ne može odlučiti u kojemu bi se pravcu trebao kretati – s obzirom na to radi li se o realnost ili o mitu, zmija je s jedne strane biološko, a s druge kulturalno biće.

Ta se ambivalencija održava do kraja romana. Kada ga se dosegne, ona će se konačno riješiti u korist kulture. Već sam naveo mjesto na kojemu pripovjedača ujeda zmija. Od toga ujeda on i umire. Sada tu situaciju treba promotriti iz promijenjenoga kuta. Posebni odnos između ta dva, sada se već može reći – subjekta, pripovjednoga teksta markira se u trideset i drugom poglavlju koje nosi znakoviti naslov Zmija. Kao prvo upada u oči da je zmija u njemu naslikana. Roman inače odustaje od ilustracija, jedini dijelovi koji odstupaju od književno-fikcionalnih jesu preslike natpisa iz vlaka. No zmija se pojavljuje u punome sjaju, uvijena i s uzdignutom glavom, kao da je već spremna za napad. Pripovjedač je susreće na polju, neposredno nakon što se, po očevu pokopu, rastao s Mojsijem.²⁰ Već u trenutku susreta zmija razvija kvalitete za koje se može reći da proturječe njezinim prirodnim osobinama. Ona slijedi pripovjedača na putu do Bileće, hercegovačkog grada koji i sam u romanu preuzima simboličku ulogu. Ona ga proganja, ali postaje sve jasnije da ga ne želi sustići. Progon se pretvrara u neku vrst putovanja u, ako se želi povjerovati u dobronamjernost posljednjeg citata, podezemlje. Gdje je i kakvo je to podzemlje? Pripovjedač na odlučujućem mjestu odustaje od putovanja u dubinu, odlučuje se da ne skuplja informacije o tome svijetu i otkriva da je potpuno dovoljno prelaziti preko površine:

Može li se dogoditi da čovjek u bijegu od zmije prođe kao progonjeni cijelu Herecegovinu i njezinu povijest? To je jedini način kako mi sagledavamo prošlost. Svako je naše saznanje nastalo u bijegu i panici. A naša mirnoća, ako je imamo, u proganjanju. Naše bolesti i sve drugo u neiskazanoj i nesaopćivoj tamnici ovoga svijeta. (Kovač 2003, S. 151. Istakao M.K.)

Kroz tu se poopćavajuću perspektivu mijenja i odnos pripovjedača prema zmiji, neočekivano, ako je se postavi u kontekst zemlje, ona prestaje biti neprijateljem: „[U] Hercegovini je zmija najduševniji i najblagorodniji stvor.“ (Kovač 2003, 152) On i sažaljeva s njom: „bio [sam] siguran da će je u Bileći, ako stignem do tamo, utući štapovima i kamenjem, prignječiti joj glavu kolcem, pobosti ga u zemlju i poduprijeti pločama“. (Kovač 2003, 153)

Kako se može objasniti iznenadni obrat u novonastaloj simbiozi dviju lutalica? Što je natjeralo zmiju da ubije svoga novostečenoga partnera? Čini se da je u momentu stizanja do grada postala svjesna svoje mitološke uloge i da se odlučila promijeniti strane. U kompleksnoj igri rotirajućih pripadnosti i nepripadnosti ona se prebacuje na stranu jačih i postaje bićem iz kršćanske simbolike – izdajnica i zavodnica.²¹ Kao da je mogla predvidjeti da će ljudi više uživati u tome da sam pripovjedač bude ubijen, ona ćuti da čak i kršćanski velikodostojnici akceptiraju njezin čin ubijanja, čak ga i odobravaju: „[C]rkva se stavlja na stranu zmije, a meni se za utjehu sprema oprost grijeha.“ (Kovač 2003, 156) Tim se krug zatvara. Kako bi samo ostalo pošteđeno, mitološko biće ubija. Moć se pokazuje u punoj snazi, ona pobjeđuje i protiv oca i protiv sina. Unatoč tome nekoliko pitanje ostaje otvoreno: Što je ta moć? Treba li je čitati u alegorijskom kodu? Ako da, kako se može opisati odnos između signala i konteksta tipičan za alegoriju?²² Čini se da će mogućna alegorijska interpretacija biti osujećena upravo na ovome mjestu. Reći da grad Bileća zastupa Jugoslaviju i njezin politički sistem bilo bi znak predaje pred izazovom teksta i njegova očita simplifikacija. Upravo takav način tumačenja je i doveo do političke osude romana.

S druge strane nemogućno je poreći da roman operira snažnim simbolima – pa i političkim. Zmija se u tome kontekstu ističe upravo stoga što je njezin položaj u povijesti kulture prominentan. Ipak treba se pitati kakva je uloga gubilišta koje je u romanu istaknuto, naslovom, na najvažnijem mjestu. Tko (ili što) je pogubio pripovjedača? Je li to bila nevidljiva ali ipak osjetna državna moć poput one iz Kafkinog Procesa? Ili je ona neko mitološko biće koje se vratilo iz dubina prošlosti? Prvo bi rješenje ukazivalo u pravcu alegorije. Signali u tekstu govore nešto drugo. Kada se u romanu podigne jedan glas, kojega se ne mora nužno izjednačiti s dominantnim glasom pripovjedača u prvom licu, on kaže da sama moć tematizira strukture vlastitog mogućnog raspada, što je praktički isključuje kao predmet alegorije:

Varoš je zaudarala kao da se u mahali raspadala kakva strvina. Bilo je crkotina napadnutih muhama zlaticama. Bilo je još trošnih i raspadanju sklonih stvari, ali to nije razlog da se država okrivljuje, ni da se poredak zbog toga ruši; trošnog i raspadljivog ima posvuda, čak i tamo gdje je bolje nego ovdje, gdje je vedrije i lakše. Gdje su brige svedene na najmanju mjeru, jer trune se posvuda, pa i tamo gdje bi čovjek rekao da je sve u usponu i rastu. Svuda i u svako doba nešto se raspada. I uvijek netko začepi nos dok ne mine smrad. (Kovač, 142f, istakao D.B..)

Gubilište je sveprisutno. Grad ga predstavlja u istoj mjeri kao i zemlja Hercegovina i cijeli svijet („svuda i u svako doba“). Kada se otac i sin bune protiv te konstelacije i takve raspodjele moći oni to čine s unaprijed izgubljene pozicije. Mitološko se uspijeva nametnuti bezizlaznosti egzistencijalizma. Ono govori o vječitome povratku. Zmija sklapa pakt o nenapadanju sa svjetovnom i crkvenom moći, ali jedan pakt mora uvijek biti dvostran. Sile čine isto znajući da će ih zmija nadživjeti. I karnevaleskne rubne figure to spoznaju. Unatoč tome isključene su iz igre moći. A u jednakoj je mjeri to i roman koji se ne može odlučiti gdje doista pripada.

(Konstanz/Tübingen)

*

1Iscrpnije o tome Koschorke et. al., 2007. Osobito 282f.

2 U akciji tipičnoj za kulturnu politiku socijalističke Jugoslavije knjiga je prvo napadnuta kao neprijateljska od strane omladinske organizacije iz Mostara: knjiga širi neistine o zemlji, u njoj se mogu prepoznati realne osobe, prije svega politički dostojanstvenici. Ona je neprijateljski postavljena prema dosegnućima antifašističke borbe i socijalističke revolucije itd. Taj se uobičajeni tenor napada preuzima od strane prijestolničkoga tiska (Svet, Komunist). Osobito su radikalni bili članci objavljeni u Komunistu (autor im je bio Dušan Bogavac), dok je u Svetu došlo do diskusije u kojoj su do riječi mogli doći i oni koji su podržavali Kovača, pod zaštitom rubrike pisama čitatelja. Sam je Kovač o tome pisao gotovo četrdeset godina kasnije u tekstu (Ne)prilagođen, isprva objavljenom 2004. u Sarajevskim sveskama a kasnije u knjizi Pisanje i nostalgija (2008). Opširnije o cijeloj aferi v. u Ilić 2006.

3 Pozitivno su o knjizi, između ostalih, pisali Muharem Pervić (Politika), Milan Vlajčić (Delo), Pavle Zorić (Svet) i Dušan Puvačić (Književne novine).

4 Najutjecajniji Sartreov tekst u tome je kontekstu, kao što sam već napomenuo, roman La nausée, kojega je Tin Ujević 1952. preveo na hrvatski. Les Chemins de la liberté su objavljene 1958. u Beogradu, u prijevodu Božidara Markovića. Le Mur se pojavljuje iste godine u Zagrebu (prijevod Jerka Belan i Iva Adum). Opus magnum Sartreove egzistencijalističke filozofije, L’être et le néant, pojavljuje se tek 1983. u Beogradu, u prijevodu Milorada Zurovca. Na rubu valja napomenuti da je i Camus neposredno poslije rata iznimno snažno recipiran. L’étranger (1951), La peste (1951) i La chute (1958) prevođeni su na srpski ili hrvatski neposredno po objavljivanju originala.

5 U tome se smislu Gubilište može čitati kao nasljednik utjecajnih tekstova jugoslavenskih nadrealističkih autora (Dušana Matića, Aleksandra Vuča ili pak mladoga Radomira Konstantinovića). Kovačevi kasniji romani, napisani su na tragovima prvijenca, ali istovremeno ukazuju i na stanovito odstupanje od ranije zacrtane poetike.

6 O dvostrukom smislu simbola zmije usp. čuveni esej Abya Warburga Schlangenritual. Warburg, 1988 (izvorno 1923).

7 Tu se iznova nudi usporedba s Radomirom Konstantinovićem. Njegovi eksperimentalni romani iz 1950ih (Daj nam danas, Mišolovka, Čisti i prljavi) nedvojbeni su primjerci demitologiziranoga simbolizma čija se funkcija gasi prelaskom u etički determinirane književne tekstove. Simboli su u toj konstelaciji sredstva za dostizanje pragmatičkih ciljeva kojima se pokušavaju razriješiti tipične dileme revolucije. Pri tome se prije svega radi o pitanju nasilja i njegove primjene u vremenima ekstrema. Osobito je Daj nam danaskonstruiran na taj način. Stoga je i kritika mlađe spisateljske generacije (Kovač ali i Danilo Kiš) koncentrirana na prigovor zloupotrebe estetike u etičke svrhe.

8 Jasmina Ahmetagić se iscrpno bavila problemom biblijske pozadine Gubilišta. Rasvijetlila je paralele uz pomoć raznih biblijskih proročkih knjiga i ukazala na to da je otac nositelj brojnih proročanskih odlika ali i da istovremeno i intertekstualno korelira s tekstovima proroka. No njezina se interpretacija koncentrira samo na izvjesne momente Kovačevog romana koje označava kao antropološke. Pod tim podrazumijeva prije svega metafizičku sliku svijeta kojom se, ponajprije, želi pokazati zlo u čovjeku. Po mom mišljenju tu Jasmina Ahmetagić ne iscrpljuje sve interpretacijske mogućnosti. „Tako su biblijske aluzije istovremeno pomoćna sredstva karakterisanja jer one u načinu svoga prizivanja, imenovanja i razumevanja pokazuju mentalitet hercegovačkog stanovništva. Samo onaj koji je ispunjeni zlom i mržnjom može verovati da i Bog mrzi sve što je zemaljsko a takvi iskazi o Bogu samo su dodatno sredstvo za karakterisanje junaka.“ (Ahmetagić 2007, S. 100-1) Tom se interpretacijom široka perspektiva romana ograničava na samo jednu njegovu komponentu – Hercegovinu. Upravo egzistencijalistička perspektiva pomaže da ga se izvede iz tog tjesnaca i da mu se prida globalizirajuća i univerzalna komponenta.

9 Time i usmenost prodire u prvi plan. Nije slučaj to što se Kovač upravo u odlučujućem momentu romana laća tematiziranja oralnoga.

10 „Antidor“, gr. Antidoron, sa značenjem „umjesto nagrade“, označava blagoslovljeni ali ne posvećeni komadić kruha (posvećeni se kruh zove „Prosphora“) koji se na kraju svete mise dijeli vjernicima. Budući da „Antidoron“ nije posvećen, i nepravoslavni koji prisustvuju misi eksplicitno se pozivaju da ga uzmu.

11 Pripovjedač prorokovanje označava kao „zanat“.

12 Biblija ili Sveto pismo staroga i novoga zavjeta. Preveo Stari zavjet Đura Daničić. Novi zavjet preveo Vuk Stef. Karadžić. Otkrivenje Jovanovo, 1, 18. Beograd s.a.

13 O gnostičkom pogledu na svijet usp.: Stoyanov, 2000.

14 Isključiva koncentracija na profetsko sprječava da Ahmetagić prepozna ulogu apokaliptičkog u Gubilištu. Stoga je dihotomija između dobra i zla za nju nevidljiva. Ona ostaje posvećena isključivo razini antropološki determiniranoga zla koje se može otkriti u riječima likova koje odzvanjaju profetski, ali zanemaruje mogućnost, pa čak i nužnost, novoga početka koju je u apokalipsi nemogućno previdjeti. Usp. Ahmetagić 2007, 105f.

15 Lachmann 1994. S. 49.

16 Na ovome se mjestu nudi zanimljiv interpretativni model kojega, zbog specifičnosti teme kojom se bavim, ne mogu u potpunosti slijediti. Naime, kao jurodivi otac raspolaže slobodom govora i njome se izdašno služi. Tada ga se može promatrati i kao parezijasta, nasljednika tradicije političkoga govora u kojemu se ne preza od toga da se moćnicima istina kaže bez okolišanja i uvijanja. Problemom se parezije najintenzivnije bavio Michel Foucault a po njegovu su mišljenju kinici, s Dionizom na čelu, parezijasti par excellence. Od kinika do jurodivih put nije predug, a na srodnost između njih ukazuje i Renate Lachmann. Nije li onda plauzibilno ustvrditi da je otac iz Gubilišta sljedbenik te tradicije? O ovoj problematici usp. opširnije Foucault 2012.

17 Ovdje dolazi do dodatnog mitologiziranja teksta. Kao što je poznato, kolac načinjen od glogovog drveta efikasno je sredstvo za ubijanje vampira. Napraviti križ od toga drveta, ukazuje na sotonsku naklonost oca i verificira njegov kasniji izlet na područje satanizma.

18 Taj moment pripovjednog teksta treba promatrati na dvije razine: kao simboličko predočavanje aktuelne radnje, pri čemu u preokrenutom svijetu sunce ne predstavlja samo plodnost, već i razaranje; i kao blisko zbilji predočavanje klimatoloških osobina Istočne Hercegovine koja je u kulturalno pamćenje upisana kao zemlja vječitoga sunca. I Žarko Paić ukazuje na tu rascijepljenost Hercegovine kao stalnu temu u Kovačevim djelima. Dvije varijante percepcije zemlje on naziva „mitskom i zbiljskom“. Paić 2009, 63. Razarajuća snaga sunca koja prethodi jednome ubojstvu mogla bi biti i ukazivanje na Camuseva Stranca.

19 Lachmann 2004, S. 402f.

20 Valja zamijetiti: on donosi odluku da se ne vrati u zatvor. Time postaje bjegunac a takve „jedino ovdje, u Hercegovini, […] gone zmijama i vraćaju u aps. A one su u službi demona oduvijek. I one su izum donjeg svijeta.“ (Kovač 2003, S. 150)

21 O podijeljenom shvaćanju zmije u kršćanskoj simbolici usp. J. Chevalier, A. Gheerbrant (prir.), 1983, S. 503f.

22 O takvome označavanju usp. Plett 2000, 189f.

Bibliografija

Ahmetagić, Jasmina: Dažd od živoga ugljevlja. Čitanje s biblijom u ruci: proza Danila Kiša i Mirka Kovača. Beograd 2007.

Biblija ili Sveto pismo staroga i novoga zavjeta. Preveo Stari zavjet Đura Daničić. Novi zavjet preveo Vuk Stef. Karadžić. Beograd s.a.

Chevalier, J., A. Gheerbrant (Hg.), Rječnik simbola. Zagreb 1983.

Foucault, Michel: Der Mut zur Wahrheit. Die Regierung des Selbst und der anderen II. Aus dem französichen Jürgen Schröder. Frankfurt/M 2012. (Francuski izvornik 2009)

Ilić, Saša: „Mirko Kovačs Gubilište: Literarische Subversion und die politische Antwort“, in: Richter, Angela/Barbara Beyer (Hg.), Geschichte (ge-)brauchen. Literatur und Geschichtskultur im Staatssozialismus: Jugoslawien und Bulgarien. Berlin, 2006. S. 361-372.

Koschorke, Albrecht et al.: Der fiktive Staat. Konstruktionen des politischen Körpers in der Geschichte Europas. Frankfurt am Main 2007.

Kovač, Mirko, Gubilište. Preuređeno izdanje. Zagreb 2003.

Lachmann, Renate: Die Zerstörung der schönen Rede. München 1994.

Lachmann, Renate: „Der Narr in Christo und seine Verstellungspraxis“, in: Von Moos, Peter (Hg.), Unverwechselbarkeit. Persönliche Identität und Identifikation in der vormodernen Gesellschaft. Köln, Weimar, Wien 2004, S. 379-410.

Paić, Žarko, „Palimpsest prve ruke“, in: Književna republika 7-9 (2009), S. 62-66.

Plett, Heinrich F. Systematische Rhetorik. Konzepte und Analysen. München 2000.

Stoyanov, Juri: The Other God: Dualist Religions from Antiquity to the Cathar Heresy. Yale 2000.

Warburg, Aby. Schlangenritual. Ein Reisebericht. (prir. U. Raulff) Berlin 1988 (izvorno 1923).
*

Naslov izvornika: „Bedrückende Brüderlichkeit. Drastische Körper-Bilder in Mirko Kovačs Gubilište“. Tekst će biti objavljen u zborniku Tanja Zimmermann (prir.): „Brüderlichkeit“ und „Bruderzwist“: Mediale Inszenierungen des Aufbaus und des Niedergangs politischer Gemeinschaften in Ost- und Südosteuropa. Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen 2014. Preveo autor.

grad Bihać

*

* * O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!

________________Kur’an: Imranova porodica – Sura III, Ali ‘Imran, 43
*

El-istihdad: brijanje dlaka oko stidnog mjesta. Muhamed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ovo naredio određujući ga kao stvar fitre (prirodnosti, sunneta). Časni Poslanikov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, hadis ograničava maksimalnu granicu koju muslimani ne smiju preći: da protekne više od 40 dana a da ne obriju stidna mjesta. To iz razloga što je ovaj dio tijela, bilo kod žena ili muškaraca, jedan od prljavštinama najizloženijih dijelova jer je blizu otvorima za izbacivanje nečistoća van organizma. Ljudi ga stoga zanemaruju i zaboravljaju jer je stidni dio tijela pa je zato pokriven. Pored toga ovo je područje mjesto pojave brojnim masnih izlučevina i znoja što ga čini plodnim tlom za djelovanje izazivača bolesti mikroba i virusa. To nekada dovede do zapaljenja, a ponaosob da ne govorimo o neugodnom mirisu. Lako su moguća brojna zapaljenja i kožne bolesti, kao i bolesti polnih i organa za izmokravanje. Sve ove bolesti se sa pojedinca mogu prenijeti na porodicu i šire društvo putem upotrebe bazena, otirača i slično a posebno među supružnicima. Od Allahove je milosti to što je stvorio dlake koje rastu u ovom području, i naredio nam da ih periodično uklanjamo u bliskim vremenskim razmacima kako nas je zadužio Poslanik, kako bi se neprestano čistili.

_________________Sahihul-Buhari, Buharijina zbirka hadisa, 5891
*

*

Suprotno svim očekivanjima, te rane jeseni rijekom Unom još nisu zaplivale kalifornijske i potočne pastrve, jer nekoliko je mjeseci prije i desetak kilometara uzvodno tvornica celuloze u Drvaru konačno prestala s radom. Međutim nitko tako snažno nije poželio vidjeti leš Tihomira Bubala kako umjesto riba pluta rijekom, kao što je to one mahnite večeri želio Bogdan Latinović.

Spomenuta mučna epizoda, koju bi bilo najbolje zaboraviti, dogodila se u gradskome parku, pokraj spomenika Narodnom heroju Voji Stanareviću koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata, tada još kao osmoškolac, sa zapaljenom bocom alkohola bacio na njemački tenk. Tko s više umijeće zna promatrati, reći će da je to mjesto pomalo usiljeno romantično: brončano poprsje s kratkom biografijom golobradog heroja okruženo je Napoleonovim vrbama i jednom željeznom klupom iz istoga doba, a desetak metara dalje vijuga poplavni kanal rijeke Une.

I pored debelih i ogromnih naočala koje mu magle salasto lice, Bubalo Tihomir nikada nije uspio naučiti pisati i čitati. Fizički bio je znatno veći od svojih vršnjaka, ali previše debeo i ravnih tabana teško pokretljiv. Uvijek je bio odjeven u onih nekoliko varijanti kariranih košulja ispranih boja i plavu trenirku s četiri uzdužne bijele trake po strani marke Adidas visoko navučene preko tustog, kao trudnog trbuha.

Ali i takav je Tihomir bio milosnik svih četiriju generacija bihaćke Gimnazije.

Njegova majka, gimnazijska profesorica matematike, bila je nemilosrdna prema onima koji bi mu se narugali. Jer kada već Božjim stvarima nije mogla upravljati Bubalo Kasandra rođenjem sina potpuno je promijenila svoju blagu narav provodeći od tada neku zakašnjelu i teško dokučivu pravdu koja se sastojala od korjenovanja, derivacija i integrala. Ta oštećenja koje je nosio u sebi njenog su sina učinila pomalo dražesnim – kao da se bolest zaustavila tamo gdje treba i na vrijeme – jer da je kojim slučajem još malo napredovala učinila bi ga neprihvatljivim za širu okolinu i samog sebe. Ovako, mnogi su se u njegovoj blizini svađali ili ljubili: toliko je bio bezazlen i djetinjast. Ravnodušan za sve što se pred njim događa ponekada bi prišao nekoj grupi, skupini vršnjaka ali nikada bliže od dva-tri koraka. Nitko nije ni pokušao s Tihomirom uspostaviti neki prisniji kontakt jer to je, naprosto, bilo nemoguće. Šuškao je nekakve čudne, piskutave samoglasnike ili opsesivno ponavljao samo njemu razumljive riječi. Pamet mu je bila tako kratka da bi, jadničak, odmah zaboravio sve što se maloprije dogodilo.

Ali bez obzira na dobrotu i bezazlenost koja je izbijala iz tog nesretnog stvorenja neki su ga se oprezno klonili. Zapravo, nisu ga držali za ljudsko biće. I doista, po rasporedu crta na njegovom licu i dubokim borama na prerano ostarjelom, vlasištem i obrvama stiješnjenom, čelu, po obliku njegova spljoštenog nosa, pogledu bez suosjećanja i topline odmah se moglo naslutiti da se s tim stvorenjem priroda gadno poigrala. U njegovoj blizini, poput daha iz usta, odmah se osjeti ona neugodna, zapravo uznemirujuća prisutnost kretenizma.

* * *

Kao po naredbi zamirisala je voda Une u kanalu. To naglo proljeće pozivalo je tijelo na kretanje, na neko putovanje bez cilja i želje za povratkom. Samo da se nekamo ode i promijeni mjesto vođeno nesigurnim zvijezdama ili divljom vijugavom rijekom i stazama uz nju koje su se počele ukazivati ispod smrznutog i pocrnjelog, već raspadnutog lišća.

Bogdan Latinović i Lejla Hađiosmanagić većinu su vremena provodili naslonjeni na drvenu ogradu riječnog kanala zagledani čas jedno u drugo a čas u bistru vodu pod sobom. Za to vrijeme nisu razgovarali ni o čemu posebno. Zapravo, većinu vremena uopće nisu razgovarali. Ali nisu ni morali, jer jedino onima koje zapahne miloduh ljubavi riječi prestaju biti važne.

Te večeri na rastanku Lejla otvori svoju školsku torbu i iz nje izvadi dunju. Voćka je bila prezrela, intenzivna i pomalo zagušljiva mirisa i obrasla sitnim, jedva primjetnim dlačicama.

– Dunja, u ovo doba? Pa još nije jesen! – začudi se Bogdan.

– Nije odavde, ali može se pojesti! – reče sa smiješkom Lejla.

Bogdan je šutio. Pogledavao je čas u djevojku, čas u žutu i mirisnu voćku u njenim rukama.

– Uzmi, dajem ti je! – reče ova napokon. Bogdan uze dunju.

– Hvala ti, ali neću je pojesti. Sačuvat ću je.

– Kako ćeš je sačuvati – pitala je Lejla glasom, očima, obrvama, neznatnim kretnjama glave.

– …kao uspomenu na ovu večer! – završi Bogdan tiho.

– Pazi da te priroda ne prevari – upozori ga tada nježno.

– U vrijeme kada je moja rahmetli nana izgubila posljednji zub imala je preko devedeset godina. Ali tada je zapala u neku tugu iz koje se više nije povratila. Sjedeći u kuhinji i igrajući se zubnim protezama u rukama po cijele dane i noći govorila je kako je vrijeme rijeka bez obala kome ni čovjek ni mamlaz ne mogu ništa.

– Vrijeme rijeka bez obala?! – upita Bogdan.

– Pa kako drugačije? Vremenu ne možeš ništa, kao ni žaba orahu! Loše stvari koje se dogode ne možeš ispraviti. Pogledaj one ribare – pokaza prstom na nekoliko uspravljenih štapova na rubu kanala.

– Tamo su već danima. Čekaju, sjede i zabacuju u praznu vodu.

– Glupost! – pomisli Bogdan prateći Lejlin ispružen prst.

– Jednom, vratiće se pastrmke.

U tom trenutku, pomalo bolno, javilo se zvono sa stare sahat-kule. Rekavši samo: “Bogdane vakat je”, Lejla na brzinu pokupi svoju školsku torbu i ode. Naslonjen na drvenu ogradu i s dunjom u ruci Bogdan je zaljubljeno promatrao kako se Lejla polagano udaljava: pletenice su joj mirovale na plavoj glavi a mrak pustih drvoreda lijepio za stopala, sa svakim sitnim korakom.

S dunjom u ruci, kao da nosi oružje, nestalo je svakoga straha i postao je siguran u noć koja se pred njim otvarala, siguran u oživljenu zemlju po kojoj je hodao, slakovinu koju je gazio. Ni Bihać se više nije činio malim gradom. Dvorišta i kuće postali su labirinti s tisućama još neodgonetnutih tajni. Prolazeći pored autobusne stanice postao je svjestan tekijskog kamena na kojem ponedjeljkom i srijedom odmaraju đaci-putnici; postao je svjestan cijelog kraja u kojem je dotada mrtvo živio. Na kraju uočio je i skrivenu ljepotu blagog uspona Hadži-Zafirove ulice u kojoj je stanovao i iza otvorenih prozora mrak sretnog počinka. Život se preodjenuo u novo ruho oduvijek pripremano za tu večer – večer koju mu nitko, ni mrtvaci koji leže pod ukrašenim kamenjem, ni pijane lutalice umotane u sjeni doksata, ni sumorni križevi na Stojića brdu, nitko nije mogao oduzeti. A nisu ni imali prava na to jer – oni su svoje odživjeli. Pred Bogdanom Latinovićem otvarala se noć koja ga je uvodila u svijet živih kojima je jedini i neoboriv dokaz da su to što jesu taj neponovljivi, nikad dokraja opisan, niti na jednom platnu jasno oslikan, onaj jednostavan a tako uzvišen i neizreciv osjećaj prve ljubavi.

* * *

Svakodnevno nakon škole Bogdan se nalazio s Lejlom pored uvijek iste klupe, one jedine preživjele “napoleonke” u jednom od skrovitijih predjela (ma koliko se njima u to doba činilo) nevelikoga gradskog parka. Tamo su izmjenjivali zaljubljene poglede i pokoju sramežljivu nježnost. No ubrzo je Bogdan počeo s daljnjim i mnogo intimnijim napredovanjem u kojem je bilo i nježnih hrvačkih pokreta. Lejla bi se prepuštala tome osjećaju slatke bespomoćnosti, ali onda, kao trgnuta iz sna, nekako bi smogla snage da se odbrani od te slatke napasti, da sama sebe stiša nježno ga odguravajući, da dođe do daha, da se pribere, da uživa u toj slatkoj patnji, da prizna i uživa u priznanju:

– Nemoj Bogdane, ubićeš me dodirima!

Ponekada nisu bili sami jer bilo je dana kada im je prilazio Bubalo Tihomir.

Kao navođeni projektil zateturao je prema njima i na nekoliko koraka udaljenosti, zaustavio se. Gledao ih je osmjehujući se a zatim, ponovo ničim izazvan, okrenuo se i nastavio nekuda dalje. Kada su ponovo ostali sami Bogdan nastavi svoje sporo napredovanje prema središtu Lejline milosti, kako je Ofeliji govorio Hamlet, nesretni danski kraljević.

– Ne boj se, neće se dogoditi što oboje ne želimo! – uvjeravao je.

– Tebi je lako govoriti, ali to dole je sve što imam – reče Lejla.

– Ako je tako, onda ni to ne treba. Za uzvrat, imaćeš mene! I to cijelog! Vjeruj mi, neću za sebe ni mrvu ostaviti!

– Vidiš kako ne razumiješ – odgurnu ga Lejla uvrijeđeno.

– Nagovaraš me kao da sam luda. Govoriš da me voliš, ali čitavo vrijeme ti ne misliš na mene. Sebičan si kad ne znaš da na to malo krvave opne među nogama što je mi je ostalo leži sav moj obraz i sva moja ženska čast.

– Ja sam, znači, sad i siledžija. Manijak! Pa dobro, onda mi ti reci kako ćemo dalje.

– Nemam ti šta za reći. Idi prošetaj do kule. Ili do novog sata. Glavu da smiriš!

– Nemaš mi ništa za reći pa da zato prošetam do kule i sata? Baš kao pravi manijak. Evo ga: Još jedan Tihomir Bubalo u Bihaću!

– Ali mala šetnja bi ti odgovarala. Vjeruj mi.

– Onda je, znači, gotovo?!

– Ma šta je gotovo? Šta to pričaš?

– Pa ti si tako maloprije rekla.

– Koliko se sjećam, rekla sam ti da se prošetaš do sata, ali nisam rekla da se ne vratiš. Zato sada idi! Nećemo ni ja ni klupa nikuda! Imam i ja na ovoj klupi svoj dio muke za probaviti.

– Dobro, onda idem. Ali kad se vratim…

– Ma hajde već jednom kreni… – pomalo ljutito odmahnu Lejla rukom pokazujući u pravcu kule i sata.

Trenutak kasnije gledala je kako se Bogdan udaljava nervoznim, tvrdim koracima šutirajući lišće ispred sebe.

* * *

Nekoliko dana kasnije Lejla je nakon početnih milovanja bila izvan one stare kontrole prepuštena struji Bogdanovih dodira koji su je bespomoćnu nosili vrtlozima. Na trenutak ličila je na utopljenicu što pluta riječnim kanalom za kojom se nitko ne osvrće. Na pamučnim gaćicama Bogdan osjeti izdajničku vlažnost kojom Lejla nije vladala. Bio je već na prst udaljen od cilja, ali u tome trenutku, negdje iz lisnatoga polumraka, opet se pojavi Bubalo Tihomir. Poput utopljenice za koju se do maloprije ništa nije moglo učiniti, Lejla još jednom dođe do daha.

– Tihomire! Tihomire! – viknu s klupe malaksalo.

Idiot se zaustavi i okrenu staklastu glavu. Dah mu je zamaglio naočale, skine ih i prebriše vrškom košulje, vrati naočale na nos i još jednom pogleda prema klupi.

– Dođi! Sjedi s nama!

– E da znaš da je ovo pravi grijeh što sada radiš – uzbuđeno će Bogdan.

– Kada bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće – odgovori Lejla i pritom pokretima ruke i dalje poziva Tihomira.

– Hajde, što je? Dođi, ne boj se!

Tihomir je oklijevao. Prvi put se našao u situaciji da ga netko poziva da sjedne s njima. Vidjelo se, razumije što znače Lejlini pokreti, ali kao da još nije vjerovao toj podignutoj ruci koja mu kažiprstom pokazuje na ono otvoreno, između dviju do maloprije čvrsto stisnutih tijela, sada ponuđeno mjesto.

– Ti bi da te idiot razumije – reče grubo Bogdan, ali na te riječi Tihomir u dva krupna koraka pređe dotadašnji ponor i uglavi se između njih. I sama pomalo iznenađena, Lejla ga prijateljski zagrli.

– Tako treba, prijatelju moj! – reče, tapšajući ga po ramenu.

Bogdan je bio u šoku. Uspjelo joj je pozvati ga da sjedne! I sljedeći put učinit će jednako, pomisli u panici.

Došavši kući ostatak večeri morao se za nešto uhvatiti, stvoriti mir i uobličiti ga u neku formu. Kao Židov koji sa sebe dere dijelove odjeće u prisustvu onoga koji huli na njegovog Boga i on se morao osloboditi te napetosti koja u njemu, čak i dok spava, odavno pušta svoj nevidljivi, otrovni korijen. U posljednji trenutak, prije nego što će od nemoći vrisnuti, sjetio se darovane dunje.

Bogdan posegne za blago mirišljavom dunjom iznad uzglavlja kreveta i vrhovima jagodica, poput mjesečara, pređe prstima po nježnim dlačicama. Odjednom cijelom šakom snažno stisnu dunju. Pod pritiskom njena starački voćna kora se namreškala ispustivši nekoliko kapi prozirnog soka. Bile su guste i ljepljive kao sirup protiv kašlja.

Vrativši dunju na mjesto odvukao se do kupaonice. Oprao je ruke a zatim, skinuvši hlače kao da će mokriti, namjestio se iznad školjke. U lijevoj ruci držao je nekoliko presavijenih listova papira. Nakon nekoliko žustrih pokreta iz njegove desne šake podigao se intenzivan, pomalo mliječni miris. Kao da istražuje, namočeni papir primaknu je nosu i ustima. Na kraju ga baci pred sebe u vodu, navuče hlače i još jednom opere ruke.

U kuhinji majka mu za večeru ponudi krišku kruha namazanog džemom od šljiva i šalicu bijele kave. Dobrano ogladnio maloprijašnjim pražnjenjem Bogdan sjede za stol i počne piti i jesti.

– Večeras nemoj dugo – upozori ga majka.

– Do kasno u noć sjediš ispred televizora a ujutro ne možeš ustati. Jednom ću te ostaviti da se sam probudiš i odeš u školu.

– Jebe mi se za školu – pomisli Bogdan zagrizavši u džem, ali tu misao ne izusti već se okrenu prema majci i reče glumački molećivo:

– Ma dobro, znaš da neću. Vidjet ću šta ima na televizoru i za pet minuta sam u krevetu. Ajde sad, pusti me da jedem.

– Laku noć, dušo – poljubi ga majka i ode. Bogdan nekako izdrža taj poljubac. Jadnik, pomisli netom kasnije, imaš toliko godina a još te uvijek samo rođena majka ljubi i dodiruje!

Večeravši, ustane od stola i upali televizor. Zatim uzme novine i pogleda u televizijski raspored:

19.00 – Male tajne velikih majstora kuhinje sa Oliverom Mlakarom

19.25 – Crtani film

19.30 – Dnevnik rtz

20.00 – Teme iz kulture i zavičaja: Prvo zasjedanje Avnoja

21.40 – Dalas, serija

22.20 – Muzički intermezzo

22.30 – “Carstvo čula” – ciklus erotskog filma

– Ciklus erotskog filma! Ma kada je to krenulo?! – pažljivije promotri stranicu i pročita kratak sadržaj.

Film proslavljenog japanskog autora, remek-djelo erotskog žanra, večeras vas vodi u drevni Japan i priču staru nekoliko stotina godina. U srednjovjekovnom Japanu jedna udana žena u carstvu čula poželi drugog muškaraca što ubrzo saznaje njen ljubomorni suprug. Nije preporučljivo mlađima od 18 godina.

Pogleda na sat. Još samo deset minuta do početka.

* * *

Pola sata kasnije, na nekakvoj platformi od bambusa, okružena posudicama s mirišljavom vodicom, brončana leđa oznojena Azijata podijeljena istetoviranom zmijom zavlače se i uvijaju oko svoje žrtve poput ranjene nemani. Malo zatim, glasno uzdahnuvši, mišićni stroj se napokon zaustavio i malaksalo okrenuo na leđa.

– Svršio je – pomisli Bogdan zavaljen u fotelji.

Teško i ubrzano dišući muškarac se podiže te kimonom poče brisati znoj s trupa, lica i čela. To je Tvon-Tse, lutajući seoski pastuh, a žrtva pored njega je davna prijateljica, možda bliska rođakinja. Preživjeloj ženi oči su širom otvorene i vlažne kao sirove školjke, a usnice neprirodno male, kao da će ih progutati njena napuhana azijatska glava. To je Msuki-Yo, seoska pralja, koja u toj zabačenoj kući okružena neprohodnim baruštinama vani i mirišljavim svijećama unutra s Tvon-Tseom nezakonito provodi svoje udano vrijeme. Premda je i ona do maloprije stenjala i uživala, lice joj najednom postade zabrinuto, napeto, kao da će defecirati ili zaplakati.

– Vratiti će se krajem tjedna, osjećam to! – glasom prehlađenog mladunčeta i ne mičući usne reče Msuki-Yo te ustade s izjebane platforme. Imala je ravnu kosu dugu do guzice, nerazvijene sise djevojčice, širok struk, kratke i snažne noge atletičara i raskošan, katranast busen među njima.

– Kakva šumetina! – pomisli Bogdan i nastavi gledati kako Msuki-Yo posprema neku drečavu ponjavu na kojoj je do maloprije raskrečena ležala. Kada je i to završila odjene kimono i s onim istim zabrinutim izrazom na licu počne nešto petljati oko posuda sa svijećama.

– Zima će ove godine ranije. Neki dan, vidjela sam znakove u vrtu! To znači da karavana iz Kiota može krenuti svaki dan.

Zatim se preplašeno okrenu prema oznojenoj zmiji na leđima.

– To znači da ću te vidjeti tek na proljeće!!!

– I ja sam se iznenadio kada sam vidio znakove – odgovori Tvon-Tse mirno.

– Možda zimu ne možemo odgoditi, ali nešto ipak možemo učiniti.

– Što predlažeš – na rubu teške žalosti upita Msuki-Yo te se ostavi svijeće i kao maloprije onu ponjavu, počne skupljati rasutu kosu. Na kraju je probode nekom dugačkom i zakrivljenom iglom.

– Morat ćemo biti oprezniji – reče oznojeni Tvon-Tse, još uvijek se brišući.

– On ništa ne smije primijetiti! Je li jasno: Baš ništa!

– Mudro govoriš, veliki i mudri Tvon-Tse! On ništa ne smije primijetiti!

– Tako je. Ništa! – ponovi Tvon-Tse uzbuđeno. Njegovom brisanju znoja kao da nema kraja. Za to vrijeme i on napeto razmišlja. Kao i maloprije Msuki-Yo i njegovo lice poprima onaj neugodni izraz tromih crijeva i neuredne probave.

– Za početak, morat ćeš se obrijati! – reče napokon olakšano.

– Neee!!! Tek tada će saznati! – kriknu Msuki-Yo i presavije se od bola kao da joj igla u kosi probada slezenu. Zatim tužno, nekako mekano janjeći zameketa tresući uskim ramenima, a svoje velike i vlažne oči otvorenih školjaka pokrije crvenim zmajevima na rukavima kimona.

– Moraš! – zaurla Tvon-Tse i podigne se s bambusova poda. Bio je ljutit i bijesan kao da ga samuraji napadaju.

– Neee! Neeee!

Prišavši, uhvati je za ramena i razdere kimono, a zatim manijački počne tresti to kolebajuće i uplakano, dlakavo klupko.

– Brijanje! Brijanje! – režućim glasom ponavljao je uzbuđeno, dok je naga Msuki-Yo plakala u kratkim, grčevitim trzajima, njišući katran među nogama.

– Šta to, jebemti, da primjeti? – pitao se Bogdan zavaljen u fotelji.

– Brijanje, znači, uništava sve dokaze! Da li se te promjene na dlakama vide samo kod Japanaca? A šta je s nama Bosancima? – razmišljajući, ponovo se sjetio raširenih, strastvenih očiju raščupane Msuki-Yo i na kraju zaključi da Japanke uživaju na neki poseban, pretjeran i divlji, pomalo neprirodan način koji za sobom ostavlja tragove. Zato se i briju, da unište dokaze!

* * *

Sutradan na sastanku Lejli je prepričao pojedinosti sinoćnjega filma. Kada je završio ona nekako ponosno podiže glavu, nasmije se i s puno razumijevanja za dalekoistočne filmove nagnu se prema njegovom vratu. Šapne mu, pomalo tajnovito.

– Ti ne znaš da ti je Japan sada bliži nego što bi ikada pomislio.

* * *

Tih prekretničkih dana Bogdan Latinović razmišlja kao zarobljenik koji se sprema pobjeći. Razmišlja kao da već dugo nije zarobljen u toj tamnici kojoj ne vidi zidove niti razočaran porotom vodi računa o dužini kazne. Razmišlja kao da su sati do sljedećeg obilaska straže i okašnjeloga svitanja postali presudni. Nakon duge muke traženja plan je napokon bio gotov – i to sa svakom pojedinosti, naglašenim interpunkcijama, očekivanim dijalozima i lažnim stankama.

I toga se puta Lejla branila od Bogdanovih pokušaja kao i inače pa mu je ruka čitavo vrijeme jalovo grebala po tvrdom platnu farmerica. Iznerviran, Bogdan ustane s klupe i zavuče ruku u džep.

– Ti pušiš!? – nekoliko trenutaka kasnije čudila se Lejla.

– Kupio sam ih za svaki slučaj, jer sam bio siguran da će ovako završiti.

– Šta će to završiti?

Bogdan je šutio otpuhujući dimove koji su se gubili u mračnim, rascvjetanim krošnjama.

– Sjećaš li se dunje koju si mi poklonila? – upita napokon.

– Kako da ne! – s oduševljenjem prisjeti se Lejla.

Bogdan iz torbe izvadi dunju.

– Gle, stvarno si odlučio da je sačuvaš! Ali, nekako mi čudno izgleda? Kao da je…

– …izbodena! – dovrši Bogdan.

– Baš tako, izbodena! – potvrdi Lejla – Ali čime?

– Nožem! – reče Bogdan pripaljujući novu cigaretu. Onda se okrene prema Lejli i završi polako, naglašavajući svaku riječ:

– Izbo sam je umjesto tebe!

– Bogdane, ti bi me ubio? – skoro zaplaka.

– Ne bih! – reče uhvativši se grubo za međunožje.

– Odvratan si.

– Možda jesam, ali više ne mogu raspolagati sobom! Shvaćaš?!

– Razgovarajmo, kroz riječi će nam biti lakše – zamoli ga.

– Lakše? – bio je ciničan.

– E pa onda ću ti reći nešto od čega će ti odmah biti lakše. Kažem ti, ako se ovo natezanje i dalje nastavi možda više neću bosti samo voće.

– Ne razumijem. Što će se dogoditi?

Tresući pepeo i poigravajući se upaljenom cigaretom Bogdan je šutio.

– Boga ti, nemoj me više plašiti, reci šta ti je na pameti! – zamoli ga sva ustrašena i uzdrhtala.

Bogdan iz drugog džepa izvadi nožić i otvori ga. Neka zalutala zraka sunca odbije se od naoštrena metala i oživi oštricu kratkim, hladnim bljeskom. Zatim s nožićem napravi nekoliko kratkih i znakovitih pokreta. Lejla zadrhta.

– Šta to radiš, nesrećo?

– Ništa – odgovori Bogdan mirno.

– Umjesto dunje, na red bi moglo doći i neko čeljade! – zatim, jednako onako kako ga je i otvorio, zatvori nožić i spremi u džep. Lejla ga ubrzo više nije vidjela ali je, gotovo fizički, mogla osjetiti kako podigle trave i otvoreno cvijeće parka ne ublažavaju snagu njegovih odlučnih, sada naoružanih koraka.

– Pomozi noći, zaštitnice svijeta – zavapi tiho.

* * *

Lejla je bila djevica. Još od vremena prvih dlačica svakih četrdeset dana brijala je međunožje. Činila je to onako kako ju je uputila njena majka, ne pridajući mu pritom neku posebnu važnost.

Ritual je uvijek isti.

Televizor je ugašen, vani se čuje još samo pokoji noćni automobil, dovikivanje pijanih prolaznika ili lavež pasa. Ostavši sama na čitavom poznatom svijetu Lejla još jednom provjerava da li u kući svi spavaju i da na hodniku nema nikoga. Ulazi u kupaonicu, zaključava se i skine sa sebe donju odjeću. Iznad kade s mlakom vodom najprije polagano navlaži međunožje. Zatim na dlan istisne malo očeve pjene za brijanje. Pod nježnim pritiskom iz tube curne skrućeni bijeli mlaz i polaganim kružnim pokretima razmazuje pjenu po Venerinom brežuljku, usnama, sve do čmara. Potom uzima ručno ogledalo i pažljivo namješta na rub kade – između nogu, raširenog, sada nasapunanog međunožja. Uzima britvicu i, odozgo prema dolje, polaganim pokretima žileta skida pjenu iza koje ostaje samo obrijana, glatka koža. Uskoro dolazi do najdelikatnijeg dijela intime koju prstima druge ruke prilagođava nezgrapnoj formi žileta. Najprije lijeva usna, pa onda desna. Kada je i to sretno završilo onda još više raširi noge i počne izbrijavati dio oko anusa. Zatim se mlakom vodom dugo pere i obrijana mjesta maže kremom.

Te večeri pošto se obrijala i legla u krevet Lejla je upalila noćnu lampu. Kao pred strijeljanje, pokušava se ohrabriti citatima iz Kurana: Bog vidi i prašta onima koji se vole! Bog vidi i prašta onima koji se vole! Za to vrijeme, negdje u mraku parka i kao na pokvarenoj filmskoj traci, u njenoj mašti Bogdan s nožem u ruci čeka na prvog prolaznika da mu iz osvete prereže grkljan.

– Bože, hoću li ja biti kriva ako se to jednom dogodi? To se može spriječiti samo na jedan način! – zaključi na kraju.

Tiho pjevajući, u tome trenutku neki pijanac prođe ulicom. Lejla se ustane i stane do prozora. Čovjek je nije primijetio. Samo je ponovo zateturao, još jednom promijenio svoju pjevnu tužbalicu i nastavio nekuda dalje.

– Budalo, zahvali mi se – pomisli zatvarajući prozore – možda sam ti noćas spasila život!

Sutradan je Lejla bila obučena u kratku majicu s koje se smiješio Mickey Mouse. Njene krupne, čvrste grudi malo su izdeformirali tijelo obožavanoga dječjeg junaka.

Ovoga puta borba je kratko trajala. Lakše nego ikada do tada Bogdanova ruka probila se kroz rijetki gustiš Lejlinih odbacivanja i ubrzo se našla u središtu milosti. Ali tamo, umjesto očekivane kosmatosti, Bogdan je naišao samo na sluzava pužića koji mu je migoljio među prstima. Kao ošinut, prestane s napredovanjem i povuče ruku. Nekoliko trenutaka gledao je u Lejlu, preneraženo. I ona je gledala u njega, još više zbunjena iznenadnim uzmakom. Nije znala kako da se ponaša niti što kazati. Nekakav stid prođe joj cijelim tijelom, kao da je počela gubiti ravnotežu. Mučnu šutnju prekine Bogdan.

– Ti si…!

– Reci! Šta sam to ja?

– Mala lažljivica!

Lejla nije znala što znače ove riječi. Činilo joj se da sanja i da će sve završiti sretnim buđenjem.

– Zašto? – upita ga kao da će zaplakati.

– Gola si… – odgovori ovaj nekako promuklo, kao da ga je auto udario a zatim se polako ustane i teturajući poput onog pijanca sinoć nestade negdje u mraku.

Ostatak večeri Bogdan hoda gradom kao da ga progone japanski meleki i bosanski anđeli. U nevidljivom potresu približiše se Bosna i Japan kao pijani blizanci. Tko bi pomislio da će se opet sjetiti do iznemoglosti izjebane Msuki-Yo i njenoga plačljivog pristanka da se obrije i ukloni tragove. Cijelo vrijeme pokušava nekome od već poznatih lica namaknuti oznojenu masku Tvon-Tsea koji se podiže s basamaka i kao mahnit urla: “Brijanje! Brijanje!” Ali uzalud. Odjednom, postalo je svejedno tko si, kako se zoveš, tko su ti roditelji i gdje živiš. Večeras možeš biti japanski a već sutra bosanski rogonja koji se vratio sa službenog puta iz Kjota ili Bihaća i na kućnom pragu pozdravio nasmijanu i obrijanu ženu.

– O nebesa, o nepravedni bogovi! Svijete, zašto si se smanjio i poružnio? – pitao se uspinjući Hadži-Zafirovom ulicom koja nikada nije bila strmija. Ali bilo je već kasno… Demon ljubavi već se prepustio svojoj nesretnoj sudbini, kao pognuta glava na tragu hladne katane.

* * *

Sljedeći tjedan Bogdan predloži Lejli da se nađu pored spomenika.

– A mogu li znati zašto? – upita. Sada je već bila mnogo bolje raspoložena i učinilo joj se da je među njima i dalje sve u najboljem redu. Nije slutila, nije znala da su se njih dvoje već odvojili kao što se santa leda odvaja i lomi, zauvijek, bez mogućnosti za ponovnim spajanjem.

– Vidjet ćeš, samo dođi.

Lejla je na sastanak došla ranije. Više nije razmišljala o onome što se neki dan dogodilo. Bila je odlučna da tu nejasnu epizodu ostavi iza sebe. Kišica je i dalje padala navlačeći prerani sumrak. Odmah je primijetila da je od uporne kiše voda u kanalu nadošla. Izgledala je prljavo i pomalo zlokobno noseći naplavljeno granje i poneku plastičnu bocu. Pod zelenkastoškrtom svjetlošću uličnih lampi vrtlozi na površini tajnovito su nestajali i prijeteći se opet pojavljivali. Naslonjena na mokru ogradu kanala i čekajući da sa sahat-kule otkuca sedam sati sjetila se pjesme Jacques Préverta u kojoj po Seni plivaju oblaci kao mrtva štenad. Bila je sigurna da će se Bogdan svaki trenutak pojaviti, ali ipak se tako sama, dok u kanalu iza njenih leđa voda klobuča i otkinute grane izranjaju kao leševi, nije osjećala ugodno. Malo zatim spazi iz mraka – netko ide. Srce joj snažno zaigra, cijelo tijelo joj na trenutak potrese snažan osjećaj. Ali onaj koji je išao prema njoj nije bio onaj koga je očekivala: bio je to Bubalo Tihomir. Kretao se prema njoj polako, bolno se klateći na ravnim tabanima.

Lejla ubrzo shvati da se Tihomir ne namjerava zaustaviti. Svojim zanjihanim i teškim tijelom, ovoga puta bez poziva, ponovo je zakoračio u do tada zabranjen teritorij tuđe blizine. Više nije imala kamo nego uz klizavu ogradu, opasno se nagnuvši nad prijeteću vodu. Spriječena da pozove u pomoć, uskoro je po vratu, licu i čitavom tijelu osjećala njegove goleme ruke, bolne kao pandže.

Tek u dogovoreno vrijeme Bogdan je odlučio biti pored spomenika. Niti minutu prije! Putem nije primijetio kako su oblaci na za ljubav uvijek nesretnom bosanskom nebu bivali sve gušći i bremenitiji kišom. U ruci je nosio dunju. To više nije bila ona, prije nekoliko mjeseci, mirisna dunja. Bio je to nekakav smežurani komad izbodenog i penicilinskom patinom prekrivenog voća načet vremenom, znojem dlanova i kišom. Dok je prilazio spomeniku nije primijetio ni Bubalo Tihomira kako iz svoga brloga pod borom sijeva na njega ogromnim, staklenim očima. Učinio je to tek kada se ovaj podigao i energičnim koracima, tek jedva primjetno zastajkujući da odmori tabane, pojavio iz mraka. Bogdan je osjetio uzbuđen, težak dah iz usta i miris oznojenog, tustog tijela iz raskopčane košulje. Instinktivno, stisnu šaku u kojoj je držao dunju. Zatim je pogledao prema ogradi. Tamo nije bilo Lejle. Tamo nije bilo nikog.

Konačno, sa svoje desne strane začu korake. Kada je okrenuo glavu mrak se pred njim otvorio: išla je Lejla. Odjeća joj je bila zaprljana lišćem i blatom a mokra kosa zalijepljena za lice. Kada mu se približila promatrala ga je šuteći, njemu se činilo čitavu vječnost. Gledala je čas u njega, čas u Tihomira. Bogdan poželi da dunja što je drži u ruci nije ona boca rakije kojom je Vojo Stanarević razvalio švapski tenk. Srce ga je gušilo dok se ruka, sama i bez njegove volje, podizala prema Tihomirovom licu.

Kada je grmljavina bila već sasvim blizu Lejla je i dalje zbunjeno gledala čas u Bogdana, čas u Tihomira koji ošamućen udarcem leži na zemlji. Naočale su mu ispale negdje na travu, a iz nosa i usana curila je krv. Bogdan ispruži ruku. Tamo je bio ostatak onoga što je nekada bila darovana dunja. Izobličena kišom i vremenom Lejla je nije prepoznala. Zbunjena, osjećala je samo otvorenu ranu među preponama i iznenadnu hladnoću u stopalima. Bilo je to od nadošle Une koja se brzinom oslobođene zmije izlijevala iz korita.

– Šta nam se to desi, moj Bogdane? – zavapi Lejla.

Bogdan je šutio. Odjednom, pored njegovih nogu nešto oživi i on, ispustivši dunju, baci se na koljena i rukama pročešlja tamnu vodu. Na kraju izvuče pastrvu, živu, možda i samu zbunjenu naglim izlijevanjem korita.

– Šta nam se desi?! – opet jauknu Lejla i nemoćno kleknu pored njega u vodu i blato.

– Gledaj! – kroz pljusak i grmljavinu mahnito viknu Bogdan i pokaza ribu.

– Naša prva pastrmka! Sve se još može popraviti! Tvoja glupa baba, rahmetli nana nije bila u pravu!

Slučilos čto dolžno bilo slučitsja, rekao je Putin zavrnuvši slavine. A zavrnuo ih jer EU nema para za plin, a nema para za plin jer su štediše iz njemačkih, britanskih, francuskih banaka povukle u sedam dana sve svoje štedne uloge, i prebacile ih u cetinjsku UBALKBANK – United Bank of Balkan, koja na štednju daje 12 posto kamata a na oročenu 15 posto; nakon što je je euro devalvirao za 30 posto, a demonstranti svrgnuli vlast u Njemačkoj, Francuskoj i Britaniji. Zapravo, demonstranti nisu nikog svrgnuli, nego su vlade same padale jedna za drugom, jedva čekajući da ELP, European Left Party, sa 41 zastupnikom u Euro-parlamentu, formira privremenu europsku manjinsku vlast…

Europska unija proglasila je stečaj i razdruživanje, a za mirni razlaz imenovana je komisija Albanegra, federalne države u sastavu: zemlje ex-Ju, plus Albanija, Bugarska, Rumunjska, Grčka, Turska i Cipar, ujedinjene federacije nakon bankrota Grčke, Hrvatske i Srbije, nastale inicijativom Crne Gore i Albanije, a naziv federacije ALBANEGRA u anketi na internetu odabrali su sami njeni građani. Federacija i nije točna riječ, asocijacija, možda, zapravo se očekuje, dok pišem ove retke, da će biti prihvaćen većinski prijedlog iz iste internet-ankete, da se nova zajednica nazove CiFA Albanegra, Građanska slobodna asocijacija Albanegra, ali u preambuli neće pisati još i AS, anti statal, antidržavna, zbog protivljenja hrvatskih i srbijanskih zastupnika u konstitucionome vijeću Albanegre. ELP je već poslalo aplikaciju sa željom ex EU da se učlane u novu asocijaciju slobodnih građana. Albanegra je privukla ne samo euroštediše iz EU u UBALKANK, visokim kamatama, nego i zahtjeve za priključenje iz Čilea, Novog Zelanda i Južne Afrike, zacijelo zbog najavljenih reformi; osniva se AGORA, u zamjenu za parlamente, raspuštaju se sve armije i diplomacije, policijski posao preuzimaju građani-vigilanti… I premda su najavljene mjere zacijelo samo glasine, očito su veoma privlačne…

I PROSTOR I VREME

Kada razmišljamo o prostoru, mislimo da je određen time što u njemu postojimo, zaboravljajući da on postoji sam po sebi, nezavisno od našeg prisustva. Dakle, mi zloupotrebljavamo kosmički prostor, nesvesni toga da ovde nismo neophodni.

Upravo je umetnost data da razotkrije prostor (a samim tim i vreme) u kojem možemo biti i ne biti. Naša je zabluda ubeđenje da smo svuda prisutni. Jedna od tajni umetnosti jeste u tome da nam dokaže da postoji svet i bez nas, svet uprkos nama. Ali i da svet ne postoji.

Iako se govori da je prostor praznina, odsustvo, da je virtualan, da istovremeno postoji i ne postoji, ne znači da je to tako. Da li je ovo saznanje besmisleno?

Vojo Stanić dokazuje, paradoksalno, i da jeste i da nije. Iako je prostor na njegovim slikama ispunjen ljudima i predmetima, isto tako bi prostor postojao i bez ljudi i predmeta. Svet se u prostoru menja, nastaje, nestaje, priviđa se. Ali je prostor beskrajan i večan. Živeći u vremenu, mi nismo u stanju da se odreknemo prostora. Kada je pesnik Ovidije izgnan iz Rima, on nije zavapio zbog toga što umire i što mu je vreme isteklo, nego zato što je izmešten iz svog rodnog prostora i što je izgubio vezu s duhom mesta, što više nije u onom prostoru u kojem je bio srećan i ispunjen, u kojem je bio Veliki Pesnik.

Zbog toga su slikari De Kiriko i Magrit razmišljali o prostoru; prvi je prostor shvatio kao onostrano, drugi kao predeo varke. Vojo Stanić prostor naseljava da bi ga potvrdio. Njemu je prostor naličje ideje da svet može nestati. On, poput one dvojice, prostor shvata kao postojeće i nepostojeće, kao dolazak i odlazak, kao prisustvo i odsustvo.

Prostor za slikara predstavlja mesto obračuna sa svime–što–postoji. Njemu je važno da upotrebi linije i boje ne da bi prikazao svet onako kako on izgleda, nego da svoju predstavu o beskonačnim mogućnostima vidi našim očima, jer su naše oči suština njegovog plana, plana da naseli prostor. Šuma, ljudi u šumi, šumska božanstva, Bog na nebesima, Bog na zemlji, putevi, putnik na putu, Madona, deca, Madona s decom – sve je to privid koji nas opčinjava, koji nas prožima i doprinosi potrazi za smislom, sve je to lice našeg unutrašnjeg i spoljašnjeg haosa, haosa našeg života, pomoću kojeg umetnik opisuje kosmos. Umetnost je žudnja za beskrajem, za ne-prostorom. Ona je opsena koja nas održava u životu. Zato što je naš život kosmos o kojem ne znamo ništa. On je sedenje u noći osvetljenoj podsvesnom predstavom o našoj unutrašnjoj noći. Umetnik koristi prostor i vreme da bi dokazao da oni ne postoje!

Možda smo se nekad zapitali zašto na slikama Voja Stanića ne postoji vreme? Vreme na njegovim slikama ne postoji jer je izgubljeno u prostoru. Prostor ga je prekrio, skleštio, zatvorio – i ono ne protiče. Na njegovim slikama videćete stare, mlade, lude, dokone, majstore, turiste… dakle one koji su večni, večni u svojoj prolaznosti. Čudi me što Vojo Stanić nikada nije naslikao portret svetog Avgustina, koji je rekao da zna šta je vreme kada razmišlja o njemu, ali ne zna da objasni šta je kada ga neko pita o tome. Eto paradoksa oko kojeg se sve vrti!

Da se još na trenutak vratimo De Kiriku i Magritu. Moglo bi se zaključiti da oni misle da je umetnost predstava o nepostojanju prostora i vremena. De Kiriko je govorio da je grad Ferara najmetafizičkiji prostor. Magrit je govorio da je prostor ono što je ostalo na komadima razbijenog prozorskog stakla kroz koje smo gledali neki predeo. Ja mislim da je prostor u stvari ono što je ostalo od Ferare na komadićima raspuklog stakla.

Polazeći od te neosnovane teorije, mislim da je Vojo Stanić slikar nevidljivog u vidljivom. Sve je sadržano u svemu.

MAGRIT

Uočljiva je sličnost između poimanja sveta Magrita i Voja Stanića. To je pre svega neposredan odnos prema svetu, to je svet onakav kakav jeste, ma koliko da je jeretički ovo reći za Magrita, budući da je odnos predmeta na njegovim slikama, na prvi pogled, paradoksalan. Ali svet sam po sebi jeste u svakoj svojoj pojavi paradoksalan i protivurečan. Mi predmete i pojave gledamo utilitarno, onako kako nama odgovara, iako je svet u svojoj suštini protivurečan, sagrađen na suprotnostima. U to će nas uveriti i svaka slika Voja Stanića. Sve na njegovim slikama jeste puka realnost, sve je viđeno i doživljeno, samo što sve to prikazano na jednom mestu, u jednom trenutku, prelazi granicu mogućeg, a u stvari postoji. U ovome je tajna fantastičnog, a ne u nekakvim izmišljenim bićima ili događajima. To je “magični realizam”, kao, na primer, kod Markesa ili, sofisticiranije, kod Borhesa. Tako je i kod Magrita, o čemu je i sam jednom prilikom rekao: “Ono o čemu mislim da je reč na mojim slikama jeste univerzalno. Realan svet, svet stvarnosti, a ne moj svet, to je ono o čemu je reč. Nisam u pitanju ja, budući da ja nisam zanimljiv. Nemam zanimljivih ideja koje bih saopštio ljudima, niti neka neobična osećanja. Ja sam čovek koji je, sve u svemu, normalan, običan. Ja vidim samo ono što svako vidi – nebo, drveće, planine. Ne vidim nevidljive stvari kao ljudi koji imaju vizije.”

Magrit je jedne noći, 1936, spavao u sobi u kojoj je bila jedna ptica u kavezu. Probudivši se, ugledao je jaje u kavezu. Kaže da mu je bilo jasno da se nalazi “pred novom, zapanjujućom poetskom tajnom”. Umetnici kao što su Magrit i Vojo Stanić sposobni su da između različitih delova realnosti pronađu veze, podudarnosti, “afinitete”, zajednički imenitelj – oni uvek dobiju Jaje Smisla iz kojeg je sve stvoreno. Umetnik je nepoznati ili nevidljivi roditelj sveta, koji vaspitava svoju decu posredstvom intuicije.

Magrit stvara iluziju koja bi mogla postojati u našoj percepciji, a Vojo Stanić stvara iluziju od onoga što jeste u našoj percepciji. To su dva različita pogleda na svet: kod Magrita je moguć nemogući svet, kod Voja Stanića nemogući je moguć svet. Razlika je ista, ali je prisustvo u svetu različito. Taj paradoks potvrda je da je svet, u stvari, nesaznatljiv. Da li je to poruka umetnosti: da svet postoji od jednog do drugog pogleda na njega? Da li je zbog toga svet nesaznatljiv, da li je nerealan, nestalan, promenljiv, da li izmiče saznanju? Da. Zato što je u tome njegova suština. Setite se Heraklita Mračnog.

Za Voja Stanića važi da kao umetnik, za razliku od drugih, teži nepoznatom. Sama ta težnja ga izaziva, draži ga da pomoću onoga što ima, dakle posredstvom poznatog, dopre do nepoznatog. On je kao astronom koji od onoga što ima ovde, na ovoj planeti, pokušava da spozna Univerzum, da od realnog sastavi nepoznato, da pomoću vidljivog objasni i ugleda nevidljivo. Jednostavno da jednostavnije ne može biti! U suštini, umetnik uvek postavlja opšta, univerzalna pitanja, a realnost mu služi kao povod za to. Njemu je poznato put ka nepoznatom, a ne obrnuto, kao što misle neupućeni. To je prosto zato što je i sam položaj čoveka u kosmosu takav: čovek je, u stvari, na ovom svetu naopako nasađen. Ali da nije tako, i svet i čovek bili bi neodrživi. Gledajući svet oko sebe, mi nismo ni svesni da je on u svojoj suštini nevidljiv jer je sazdan od materije koja je nevidljiva. Kakav paradoks! Lotreamon je govorio o susretu kišobrana sa šivaćom mašinom na stolu za seciranje. Za nekoga je ta mogućnost nezamisliva, suluda i budalasta, ali za umetnika je taj susret “idealan splet okolnosti”. Vojo Stanić – kao i Magrit – upravo polazi od toga ne da bi taj susret prikazao kao mogućnost, ili realnost, ili nekakav događaj, nego da bi rekao nešto drugo. Šta je to drugo? To zavisi od gledaoca – neko će osetiti strah, neko humor, neko igru, neko mržnju… Umetnik od realnosti ne pravi drugu realnost; on stvara atmosferu, osećanje, uznemirenje, pobudu koja je lični doživljaj onoga koji posmatra. U tome je tajna umetnosti: ona nas otkriva u nama samima. Možda ovo može da razreši mnoge zablude i nedoumice.

DE KIRIKO

Kod De Kirika i Voja Stanića postoji nešto što me posebno privlači, nešto što otkriva tajanstveno dejstvo predmeta. I kod jednog i kod drugog slikara događa se da se neki predmeti nađu na neuobičajenom mestu. Nađu se tamo ne zbog toga što time slikar želi da postigne nekakvu metaforu ili da slici dâ simbolično ili metafizičko značenje. Ne, ti predmeti prosto su izneti i ostavljeni na mestu na kojem nismo navikli da ih vidimo, tamo gde mi mislimo da oni ne pripadaju po nekom pisanom pravilu i protokolu. U toj pomerenosti i neuobičajenosti, međutim, i ti predmeti i njihova okolina dobijaju drugi, nekad otkrivalački, nekad lepši, nekad uznemirujući smisao, pa nam se sve učini uzvišenijim u tom poremećaju nepisanog redosleda i rasporeda. Tada shvatimo da svet, u stvari, ima bezbroj varijanti, oblika i izgleda koji se mogu dobiti rušenjem i menjanjem redosleda stvorenog našim predrasudama. To kod ove dvojice slikara deluje fascinantno u svojoj neuobičajenosti. To je lepo formulisao Žan Kokto: “U tom pejzažu videli smo dva zastora i jednu stolicu. Bilo je to suprotno ruševini. Fragmenti palate budućnosti.” A i De Kiriko je nešto slično rekao povodom nameštaja iznetog iz soba: “Nameštaj, napušten tako usred prostranog predela; to je nevinost, nežnost i ljupkost usred slepih i rušilačkih sila, deca i čiste device u cirkusu s gladnim lavovima; zaštićeni svojom nevinošću, oni su tu daleki i usamljeni.” Kod Voja Stanića volim svet izmešten, svet raseljen, svet u rasejanju, jer on ima snagu da taj svet na bilo kom mestu udomi kako bi u novim okolnostima – do tada nepojmljivim – sinuo u svoj svojoj lepoti i svrhovitosti, prepun novog smisla. Nekad će taj novi poredak biti uzvišen, a nekad demonski. To zavisi od nas samih, a slikar je samo siroti demijurg.

De Kiriko se plaši punine, Vojo Stanić takođe se plaši punine. Svuda je prisutan strah. De Kiriko je govorio da je Ferara najmetafizičkiji grad na svetu. U tom gradu bio je u vojsci, u njemu ga je zatekao rat. Metafizičko uvek prate usamljenost, odvojenost, tuga i čežnja. Vojo Stanić živi u svom Gradu, živi u metežu, na Mediteranu, koji je stecište, sabirni centar, jaka struja. To je idealno mesto za melanholiju, mesto za izdvajanje, za misli u kojima jedna daljina traži drugu, tu je prisutna čežnja za. Iako postoji sličnost između dvojice slikara, ta sličnost ne može se uporediti sa te dve duše, dva duhovna kompasa. Oni su dva vetra – jedan duva ka, drugi od. Jedan duva u vreme, drugi u prostor.

BALTUS

Govoreći o slikarstvu, Baltus je rekao da je slikarstvo oblik poniznosti i da “treba sebi stvoriti priliku da zarobiš delić svetlosti”. Istovremeno uzvišene i ponizne reči! Tu poniznost čovek iskazuje i postiže molitvom, molitvom da se čovek prosvetli i posveti nevidljivoj sili kreacije da bi mu ona otvorila puteve spoznaje – spoznaje samog sebe i spoznaje sveta koju želi da prelomi kroz prizmu svoga duha. Ovo je pred–čin stvaranja.

Interesantno je to što se pojam molitve često javlja u umetnosti. Kafka je rekao da je “pisanje oblik molitve”, a Šejka je tu misao parafrazirao rekavši da je “slikarstvo oblik molitve”. To isto govori i Baltus: “Uveren sam da je slikarstvo način molitve, put za pristup Bogu”, priznavši pre toga ovo: “Mnogo polažem na to da je molitva neophodna. Treba slikati onako kako se čovek moli. Na taj način pristupa se tišini, onoj nevidljivoj strani sveta.” U jednom svom zapisu (u knjižici U dokolici) Vojo Stanić govori o tome kako on prilazi slici: “Zamolio sam Boga da mi pomogne ovog puta i bio sam srećan jer se slika stvarala spontano i divno… Ubrzo sam shvatio da je moje ushićenje bilo zabluda – ali sam i dalje bio zahvalan Bogu što mi je poklonio tu zabludu.”

LED I VATRA

Jedna od tema Baltusovih slika i slika Voja Stanića jeste ulica (Baltus: Tržni prolaz Sent Andre, Ulica; Vojo Stanić: Pjaca, Monte Mario, Balkon, Herceg Novi, Perspektiva). I Baltusove i Stanićeve slike na prvi su pogled realistične: prikazani su događaji, likovi, kretnje. Na njihovim slikama ima tematskih sličnosti; reklo bi se – ulica kao svaka ulica.

Na Baltusovoj ulici, međutim, prolaznici i zbivanja kao da su uhvaćeni u trenutku nekakve sleđenosti, nekakvog odsustva, samozaborava, kao da se prekinula veza između njih i prostora, uprkos tome što svako u tom prostoru ide svojim putem, za svojim poslom, sa svojom brigom. Kao da se svet ulice raspukao na individualnosti, kao da se taj svet skamenio i rastavio na mnogo zasebnih svetova. Prvobitna atmosfera svepovezanosti i atmosfera otuđenosti i razdvojenosti kao da su sistola i dijastola jednog događaja, jednog trenutka. Baltus je bio majstor da prikaže dvostrukost života u jednom jedinom trenutku; znao je dvostruke igre. Neko je za Baltusove slike rekao: “Čini nam se da vidimo neki neobičan san čiji su akteri mesečari i neka teskobna atmosfera izbija iz te savršene kompozicije.” Baltusov odgovor na to jeste da njegovo slikarstvo “pokušava da zarobi skrivenu napetost stvari, unutrašnju nasilnost bića i da vremenu kaže da prekine svoj nasilni tok”.

Suprotno Baltusu, Vojo Stanić na ulicu unosi neprekidno kretanje, temperaturu meteža, zanos gungule. Kod njega je sve u pokretu, u zanosu nekog posla ili nekog dokoličarenja – sve stremi večnim promenama, otkrićima, sve je s nekom namerom; sve je neprekidan dijalog razloga i posledica tih razloga. Time se postiže totalnost sveta, mikrokosmičko jedinstvo: jedan pokret opravdava drugi, jedna namera uzrokuje drugu. Njegov je svet pod temperaturom, to je kazan nad vatrom sveta koja se s merom pali i gasi. Baltusovo je slikarstvo led koji u sebi čuva kristale večnosti. Slikarstvo Voja Stanića vatra je čiji se treperavi plamen podiže u visine i spušta u dubine. I jedno i drugo slikarstvo, kako bi Bodler rekao, jesu “duboka ogledala”.

SENKE gledaju

Na slici Voja Stanića Sjenke (1986) prikazane su Dve Senke koje sede ispred otvorenog prozora – verovatno muškarac i žena – i gledaju u umereno oblačno nebo. Ali taj otvoreni prozor u stvari je slika okačena na zid, na kojoj je prikazano prazno nebo. Prostor u kojem se nalazi ta slika prazan je, a Dve Senke – takođe dve praznine – gledaju prazno nebo na slici. Mi gledamo te Dve Senke koje gledaju sliku, a nas, dok gledamo sliku koja to prikazuje, gleda neko treći… Dve Senke su dve večnosti koje gledaju beskraj, gledaju svet, ali gledaju i njegov privid, sliku sveta u realnosti i sliku sveta u duhu umetnika. U čemu je razlika između ove dve predstave sveta? Slikar nam kaže da razlika ne postoji, da su stvarnost i simulacija stvarnosti kao dve senke pred očima one Dve Senke. Da li smo mi u svetu ili je svet u nama, pitanje je na koje nam Vojo Stanić neće odgovoriti, jer zna da odgovor na to pitanje nema nikakvog smisla u večitom kretanju svega.

*

Tekst iz kataloga izložbe Voja Stanića u Galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti, prenesen u tjedniku Vreme od 26. 09. 2013.

_________________Ako igraš poker, a ne kontaš ko je za stolom popušio – ti si!
_____________________________________________________Pol Njumen

*

U suštini: bio sam zadužen da konstatujem stričevu smrt.

Setio sam se toga večeras dok sam vozio prema staroj porodičnoj kući. Merili su vreme, dodirujući vrhovima prstiju kazaljke na starom ruskom budilniku. Kada se stric ne bi pojavio 24 sata, poslali bi me da proverim da l’ je živ. Na papiru istrgnutom iz blokčića krasnopisom ispisali bi maršrutu – kao da već nisam znao budžake po kojima je bacao karte.

Dok sam koračao ka baštama seoskih kafana ili okretao pedale trkačkog bicikla po kolskom putu do salaša (tamo se igralo u veću lovu!) – strica sam najčešće zamišljao u poziciji leša.

Mislio sam da ću ga pronaći u hladnom podrumu prazne kafane. Prostreljen kuršumom, leži na stomaku, ruku raširenih iznad glave, kao da spava u stražnjoj sobici. Ili, pak, likvidiranog kao u klasičnoj sačekuši, još uvek vezanog sigurnosnim pojasom, na prednjem sedištu crvenog juga 45. Ili negde na njivi, stotinak metara dalje od vozila koje je parkirano kraj polja kukuruza.

Uprkos svemu, bio je živ! Stručnjak za finansije, direktor lokalne banke i pisac jednog novinskog članka o hiperinflaciji – najčešće je mirno sedeo za kafanskim stolom u skupocenom odelu i italijanskim cipelama. Iscrpljen od nespavanja, zaleđenog pogleda, ali preplanulog lica, sa odvezanom kravatom u džepu sakoa, pratio je kruženje karata.

Kad bi me ugledao, mirno bi podigao kažiprst. (Dobro je znao: došao sam da vidim da li diše.) Zatim bi spustio plastične karte na sto i desnom rukom odvojio nekoliko novčanica sa uredno složene gromile koja je stajala pred njim.

Uzeo bih novac (uvek je bio široke ruke) i nekoliko minuta sedeo pored njega. Najčešće bih se vratio sam, osim ponekad, kad je partija bila blizu kraja: sačekao bih ga, pa bismo zajedno otišli kući.

Još dok bi odlagao najlonske kese sa suhomesnatim proizvodima, voćem, bombonjerama i tortama koje smo usput kupili u samoposluzi, svlačio se na terasi. Natopljen duvanskim dimom, osušen, spaljen, brzo je skidao odelo, sve dok ne bi ostao u čarapama, belim gaćama i atlet majici. Košulju, sako i kravatu odlagao je na ofinger sa koga su već visile pantalone, a onda bi sve to okačio o krovnu konstrukciju terase – sa ulice je izgledalo kao da se neko obesio. (Upravo zbog dima, odustao je od kocke; nije se kartao deceniju i po.)

Setio sam se svega toga kada sam ugasio motor automobila i stao na kvaku dvorišnih vrata kako bih preskočio kapiju. Žena koja je poslednjih godina održavala staru porodičnu kuću nazvala me je pre nekoliko sati. „Nije se pojavljivao duže od nedelju dana, susedi ga nisu videli, nezgodno je, prevalio je osamdesetu.“

Trudio sam se da ovog puta promenim poziciju i da ga ne zamišljam pokošenog metkom, izbodenog nožem, spaljenog kantom benzina, ali stare slike, kojih sam se setio, sada su me uplašile.

Evo, prvi put ga ne zamišljam mrtvog, kao u dobra stara vremena – kad smo igrali „našu igru“. Sad, kad verujem da je živ ili bar poluživ; strah mi za čas ukoči kolena. Sevnulo je, a potom se iz daljine začula grmljavina.

Čim sam sišao sa kapije, pokušao sam uključim električni fenjer koji je bio postavljen uza stazu, pored šimšira. Kako to nije uspelo, naslonio sam ruku na zid i polako koraknuo kroz mrkli mrak. Hodao sam sve dok pod nogom nisam osetio prvi stepenik. Pazeći da se ne okliznem, peo sam se sporo, naglas brojeći korake.

U trenutku kad sam se setio da u prtljažniku imam baterijsku lampu (mogao sam put osvetliti i mobilnim telefonom, ali sam ga zaboravio na sedištu) – naleteo sam na nešto. Nešto što je visilo, nešto što se njihalo. I upleo sam se, duvao je vetar, toliko jako da sam se jedva iskobeljao.

U mraku sam, očigledno, naleteo na baštensku stolicu, sapleo se i sručio na pločice. Nikada nisam bio naročito hrabar. Stavio sam kažiprst na podbradak i proverio puls. Srce mi je tuklo kao ludo.

Ne znam koliko sam dugo tako sedeo, ali sam bio siguran da vetar do mene donosi prepoznatljiv miris: miris ustajalog duvanskog dima.

Kada je sledeći put sevnulo, primetio sam, nadohvat ruke, nešto crno i izduženo, nalik zmiji. Tragao sam šakama po pločicama, sve dok pod dlanovima nisam osetio prijatnu mekoću štofa. Bila je to stričeva kravata koju sam očigledno maločas srušio sa ofingera.

Podigao sam je i stavio pod nos.

Hm, pomislio sam, očigledno se vraćam na staru maršrutu sa ceduljice.

Dan koji će upravo minuti, ostalo mu je još dvadeset minuta, međunarodni je dan prevoditelja. Slavi se širom svijeta, organiziraju se svečane akademije, dijele se nagrade i odlikovanja. Ponavlja se da je službeni jezik Europe (ili Europske Unije) jezik prevođenja, kao i to da je u Americi samo tri posto prevedenih knjiga, i da je, otprilike, toliki američki interes za druge i njihovu kulturu. Tripostotni.

Neki su veoma uzrujani zbog toga kako je u Americi, premda ne žive u Americi. Uzrujani su jer ih nema u tih – tri posto. Amerika nije toliko velika, koliko su oni, pojedinačno, mali.

Danas je moj prijatelj Siarhiej Šupa dobio nagradu za najbolji umjetnički prijevod proze na bjeloruski jezik u 2012. godini. Nagrada je predana u Minsku, dodjeljuje je internetski časopis Prajdzisviet, što bi, govori mi Siarhiej, doslovno značilo Probisvijet, ali isto tako znači i – prođi svijetom.

Svečanost je održana u knjižari lohvinaU. Iznad velikoga U, kojim se završava riječ, trebala bi stajati ista kvačica kao na slovu Č, ali nje nema među “posebnim znakovima” dostupnim u našim kompjutorskim programima. Bjeloruski jezik slabo je frekventan, bjeloruska slova i znakovi nisu važni. Šteta, jer je to U, sa kvačicom kao na Č, najbjeloruskije slovo bjeloruske azbuke, ono koje nemaju ni Rusi, ni Ukrajinici. Tako mi je objasnio Siarhiej. Knjižara je nazvana po osnivaču izdavačke kuće koja je otvorila i knjižaru. Nezavisne i slobodne izdavačke kuće.

Siarhiej Šupa nije prisustvovao dodjeli. Bio je spriječen. Nagradu je preuzela prevoditeljeva majka. Biva tako da prevoditelji budu spriječeni: poslom ili – ne daj Bože – bolešću, ali Siarhiej nije toliko zaposlen, a – hvala Bogu – nije ni bolestan. Nije mogao doći, jer nije dobio bjelorusku vizu. Živi u Pragu, slobodan i nezavisan kao jedna dobra knjižara u Minsku.

Meni je, reći ću to, makar zvučalo i patetično, važnije što u Europi postoji zemlja Bjelorusija od toga što je u Americi samo tri poslo objavljenih knjiga prevedeno s nekoga svjetskog jezika. I nekako me se više tiče što je Bjelorusija takva kakva jest, i što u njoj postoji knjižara lohvinaǓ. I više mi smeta što među znakovima u mome kompjutoru nema U sa kvačicom od Č, nego što hrvatskih knjiga nema u Americi. Ne bih drukčije mislio niti da mojih knjiga nema u Americi.

Siarhiej Šupa nagrađen je za prijevod knjige “Inšallah, Madona, Inšallah”, koja se iz specifičnih stilsko-jezičnih razloga rijetko prevodi. Radio je dugo i predano. Divio sam mu se, vjerujući da bih i sam mogao biti tako uporan i predan oko nečega do čega mi je stalo. Smisao prevođenja je u tome da se jedna teško prevediva knjiga prevede na bjeloruski. Smisao se ne mjeri u postocima.

Danas sam bio ponosan što sam tu knjigu napisao.

Osim Siarhieja Šupe, nagrađeni su i Ljavon Barščeŭski, za prijevod Euripidove Medeje (u kategoriji poezija) i Aljaksiej Žbanaŭ, za Hoffmannovu “Mademoiselle de Scuderi” (za prijevod objavljen u časopisu).

Na slici je Siarhiejeva majka, u knjižari lohvinaǓ, među bjeloruskim probisvijetima. (m.jergović)

*

*

(Bilješke za poemu)

*

14.

Metafora mnoga me sjeća
Na paralelne tragove skija:
Znak, što trajaće barem do proljeća,
Da kroz taj Sibir prošao sam i ja.

Bila stara ili nova riječ –
Svejedno, ali nek lažna nije:

Ona koja ti u duši uždi
Snove brokatne, kao duždi.

I možda čak do tebe, Krime,
Moje se tada čuju rime

Ko borba da sasvim ne dojadi
Duši u mesu nalik nà dim.

I da nad glavom se nebo maveni
Kad život crn je kao toz kaveni.

Iz njih mi limskih vala sneni
Šum kaže: još si u vaseljeni.

U njima živi tvoj sjen, oče.
U njima žive još sni o raju
Gdje još uvijek konjske ploče
Zlatne otiske ostavljaju.

15.

Kad god sam pisao, ma što,
Dotjerivao sam strpljivo i dugo,
I po dvanaest puta, kašto.
Slatka muka.

Ali to što živjeh, moja tugo!
Sve je ostalo – prva ruka.
Sve mrtvuljavo ko prevod doslovni.

Nije moguća nikoja dorada.
Čak ni ispravljanje grešaka slovnih.
Stoga moj život toliko je jadan:

Sve nasumična žvrljotina puka
Nad njima mi često dođe da zakukam –
Zar da jedna ruža pustinju zakiti?

I danas, ako osmotrim sa vrha
Kojeg i nema, može biti,
Ne znam više kako da nazovem
To što ne živjeh nego ko da sanjah
A nikada mi ne nadmaši snove
A sto puta je teže od pisanja
Što me, ko snijeg lisnu granu, krha.

U stihovima, što me često kaznom
Nagrade, a nikad ne sroči ih šaman,
Ni vidjelac, nego obično neznanje
Svijeta, i mržnja spram sveg što je prazno,
Najčešće stoje spomeni i sanje
Kao kipovi u nišama.

16.

Ima pjesnika koji ćute
biblijski strah od predaje:
ne okreći se, mogu te
zle sile u jednom trenu
kao Lotovu ženu
prometnuti u kip od soli:
njihovu dušu kao da boli
sve što traje.

Ne razumijem njina prëdānja
od predánja:
jer mojoj duši je od njih,
ponekad, kao da lijeće
ponad mrakova zagospodnjih
u svjetlu svijeće,
ne no svijeća, tisućgodnjih.

I kako da se pjesniku ne divim
što vjerovaše: tamnice da sruše
mogu ekserom urezane,
u njihove zidove, riječi –
to mi pomaže da lakše živim
praznih ruku i prazne duše
ove prazne u nigdini dane
ili barem rast pustinje priječe.

Ivan Lovrenović (Zagreb, 1943.),  Hladna voda na sanjivo lice

Ivan Lovrenović je i prije rata pisao vrlo lucidne analize našega ukupnog života, posebno akcentirajući u njima suvremene kulturne prilike i našu kulturno-povijesnu prošlost. To je nastavio i u ratu i poraću. I u tome razdoblju napisao je bezbroj izuzetno pametnih tekstova o našoj zbilji, kasnije vrlo znalački raspoređenih u autorske knjige, s kojima je u publicistici naše regije svrstan u vrhunske autoritete. Teško je naći tip intelektualne analize najbitnijih tema naše stvarnosti sličan njegovome. Ivan Lovrenović je od prvih dana u takvoj svojoj ulozi dosljedan vlastitom moralnom i umjetničkom konceptu svjedoka vremena čije su kritičke prosudbe vrlo cijenjene. Sve što je do sada u ulozi takvoga svjedoka i kritičara svoga vremena Lovrenović uradio označeno je visokim stupnjem intelektualnog poštenja i prema sebi i prema drugom i drugačijem. Rijedak je autor koji u toj oblasti ima vlastiti program i strogo izgrađene kriterije vrednovanja od kojih ne odstupa ni u najtežim trenucima. Motivaciju za stajališta koja brani uvijek pronalazi u svojoj ljubavi prema ovoj zemlji i njezinoj kulturnoj prošlosti, na koju podsjeća s velikim znanjem i sjajnim poznavanjem njezinoga duha. Lovrenovićeve analize su britke i precizne, gotovo nepogrešive u procjenama. U njima ne dozvoljava emociji da ga zavede, uvijek nastoji biti objektivan i dobronamjeran. Temeljit je i izrazito svoj u svakome povodu, bilo da piše o aktualnoj politici, društvenim zbivanjima, kulturi, umjetnosti bosanskohercegovačkog prostora ili prostora bivše nam države, pa i izvan njih, prostorima Europe i svijeta. U svakome svome tekstu potvrđuje se i kao veliki stilist i jezični znalac. Sve njegove analize naših političkih prilika, kako onih u ratu i poraću tako i onih ispred njih, imaju i književnu težinu. To su male studije, eseji o našim naravima i aktualijama u kojima se ne mogu naći nikakvi jeftini i površni sudovi, u kojima je njihov autor duboko zamišljen nad sudbinom svakoga građanina ove zemlje.

Ni u svojim književnim ostvarenjima, s pravom, Lovrenović ne želi isključiti svoj intelektualni ego i njegov dragocjeni kapital. Tip njegovoga književnog djela je u svemu antitradicionalan, svi njegovi atributi računaju na neko pismenije vrijeme od vremena u kojemu je nastao. Zato njegova književna djela i jesu u tome smislu vrlo specifična, njihova budućnost, čini mi se, tek treba doći. Nažalost, nisam ih sva pročitao, najviše sam pratio njegove polemičke tekstove s kojima je hrabro ulazio u različite bitke, ne gubeći ih nikad. Dobivao je s njima briljantne pobjede, a tjerao na poraz vrlo ugledne autoritete, kao i nacionalistički ostrašćene opskurne nasrtljivce. U polemičke bitke nikad nije ulazio zapjenjen, usmjeravao je svoju raspravu na predmet, nije jurišao na čovjeka. Juriš ad homo njemu je posve stran.

U književnom životu javio se s poetskom prozom Obašašća i basanja (Sarajevo, 1975, Zagreb 2004.). U njegovome književnom opusu, pak, posebno mjesto zauzimaju romani Putovanje Ivana Frane Jukića (Mostar 1977, Sarajevo 1984, Zagreb 2003, Banja Luka 2005.) i Liber memorabilium (Zagreb 1994, 2003.). Objavio je još šesnaest knjiga eseja i kulturnopovijesnih eseja, kronika, polemika, putopisne proze, pregleda kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, kao i ilustriranih monografija. U svim ovim knjigama Lovrenović je iskazao svoju sjajnu naobrazbu, izrazit dar umjetničkog kazivanja čiji je temeljni ton obojen tragičnim iskustvom što je odlika gotovo svih nas s ovih prostora, zaljuljanih njegovim povijesnim turbulencijama. Postigao je do sada vrlo ujednačen opus koji još nije ocijenjen, jer je malo onih koji su mu dorasli.

Iz sarajevskog stana na Grbavici, iz kojeg je u ratu protjeran, nestali su njegovi dragocjeni rukopisi za više novih knjiga, od kojih mu je tek nekoliko vraćeno u poraću. Na temelju njih nastalo je njegovo djelo Nestali u stoljeću objavljeno 2013. godine u zaprešićkoj Frakturi i zagrebačko-sarajevskom Synopsisu.

Dijelio sam s Lovrenovićem više radnih godina u predratnoj vrlo moćnoj izdavačkoj kući Svjetlost, sve navedene odlike njegove stvaralačke ličnosti upoznao sam izbliza. Bilo je to vrijeme velikih dometa u izdavaštvu, kojemu je Lovrenović u toj izdavačkoj kući dao izuzetan doprinos. Jedan veliki izdavački projekt potpisivali smo zajednički (Lovrenović kao glavni urednik, a ja kao odgovorni urednik) u vrijeme kad je u spomenutoj izdavačkoj kući, na čelu njezina izdavačkog dijela bio Gavrilo Grahovac. Bila je to biblioteka Savremeni yu roman koja je pokrenuta 1988. godine. U četiri godine trajanja u njoj je objavljeno 27 romana od 17 autora. U tom zlatnom razdoblju izdavaštva zajednički smo potpisali više izabranih i sabranih djela najznačanijih pisaca s prostora bivše države, među kojima su i izabrana djela Mirka Kovača.

Kao autor, Lovrenović je gotovo u svim književnim oblicima u kojima se do sada ostvarivao istovremeno i umjetnik i znanstvenik. Perfekcionist. U njegovome stvaralačkom temperamentu duh znanstvenika stalno održava svoju ulogu: ona je kao hladna voda kojom se zapljuskuje sanjivo lice da ne bi ostalo krmeljavo i bunovno. Da bi u dan među ljude krenulo što čistije. Svijetla obraza u svakome pogledu. S nesumnjivim vrijednostima ma o čemu govorila kreacija.

*

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.), Pobjednik

Malo je pisaca koji sve svoje protivnike pobjeđuju tako lako. Usput. Jedan od tih rijetkih jest Miljenko Jergović. Istina je, zapravo, da Jergović protivnika i nema mnogo, kao vrlo čitan i cijenjen pisac, poštovalaca ima kudikamo više. Njegov je najveći protivnik onaj u njemu samome: on mu ne da mira kad bira teme svojih djela a ni kad ih umjetnički oblikuje. On je u njegovome temperamentu, ali i u osjećanju pravičnosti i pune slobode i demokratičnosti. U tom smislu Jergović je vrlo nemilosrdan spram svih tabua i predrasuda. Nemilosrdan je i spram takvih taloga nasljedstva u samome sebi, u svom intelektualnom i stvaralačkom biću. Izlaže se svim opasnostima kada ih pronalazi u društvu i pojedincu, ponajprije u programima institucija svih profila. Napada žestoko sve što je u njima nazadno, neprimjereno vremenu i dosegu demokracije. U svojim vrlo čitanim prozama, ali i u kolumnama, ne štedi ni sebe ni svoje najbližnje, u svim životima pronalazi i nakaradno i poetsko. Ne razmišlja mnogo je li ili nije stoposto u pravu, nastoji zatalasati sve što je u žabokrečini. Pišući preispituje vlastitu savjest, ali i savjest hrvatskog društva u svim njegovim ćelijama. Čini to vrlo hrabro, prodire u najosjetljivije društvene teme čak i kad piše pjesme. Žanrovski je vrlo razuđen, s intelektualnom energijom rasipan. U tom je smislu pravo energetsko vrelo, a teško je utvrditi kako je postao njegov vlasnik. Kako je stekao to ogromno znanje kojim ga napaja. U tom svom intelektualnom vrelu posjeduje znanje starca s više završenih fakulteta, a koristi ga poput rasipnog mladića koji je odlučio u svim oblastima života zavesti potpuno novi red.

Otkako je iz Sarajeva preselio u Zagreb njegova hiperproduktivnost me i zadivljuje i zbunjuje i čudi. Dokle će se u javnosti uspjeti održati kao tvornica za proizvodnju tekstova? Dokle će se tako nemilice rasipati i po novinama? I dokle će izdržati i pohvale i osporavanja? Hoće li ga uspjesi uspavati, osporavanja ušutkati?

Pratim ga s radoznalošću kako i o čemu piše i uvijek zaključujem da sve obavlja profesionalno i vrlo uvjerljivo. Vrlo otvoreno piše o svemu. Briljantnim stilom. Bez kalkulacija. Ni o čemu bez dobrog poznavanja materije. Ne čitam baš sve što njegovo pero napiše, povremeno se zaputim u šumu tih njegovih briljantnih tekstova i zašutim. Čitam kritike o njegovome peru, na temelju svega toga slažem u sebi sve komponente mišljenja o njegovome radu. Dugo taj proces u meni traje, završava konačnim prihvaćanjem svega što radi. I sve što radi branim u sebi šutke, bezrezervno. Ponekad ne smijem ni samome sebi priznati to potpuno prihvaćanje. Onda ga opet ga nastavljam pratiti s divljenjem s kojim sam sebe šutke častim. I tad se pitam: kad je to taj mladi čovjek stigao tako dobro prostudirati, kad je o tome o čemu piše uspio izgraditi tako precizna stajališta. Nema kod Jergovića ni u jednoj obrađenoj temi praznih prostora, i o onoj najbanalnijoj ispisuje sjajne studije sa snažnim osobnim pečatom. Za svoje godine napisao je dosta proznih djela, kolumna nevjerojatno mnogo. Ali, niti u jednom svom tekstu nije ostavio neprofesionalizam, niti u jednom nije ziheraš i nekreativac bez vlastitog stava. Pa se često i zamislim: hoće li ga njegova nekalkulantska mišljenja koštati skupo, hoće li zbog njih nastradati od primitivaca koji ne poštuju ničiji drukčiji govor.

S mnogim njegovim stajalištima, dakako, može se polemizirati, ona su izazovna u svakome pogledu, ali ona svome autoru, prvenstveno argumentima i uvjerljivom obranom demokratskih normi i civilizacijskih dostignuća, čvrstinom i zrelošću stajališta o svemu tome, unaprijed osiguravaju obranu, a protivniku poraz. U svakoj temi hrabro gazi duboku vodu bez straha da će ga dubine povući i potopiti.

Počeo je s poezijom (Opservatorija Varšava, 1988.), nastavio s pričama (Sarajevski Marlboro, 1994.), člancima, ogledima, esejima, dramom (Kažeš anđeo, 2000.), novelom (Buick Rivera, 2002.), pa tek petnaest godina kasnije i s romanom (Dvori od oraha, 2003.) nakon kojega su došla još četiri. Sve druge njegove knjige pjesama, priča, članaka, ogleda, eseja, novinske kronike, kolumna, feljtona, projekata, skica, nacrta i izabranih priča gotovo je nemoguće na malom prostoru i ispisati. Od 1988. do 2013, u tih 25 godina stvaralačke prisutnosti, sve je to javnosti darovao s duhom čovjeka čija je energija neiscrpna. Gotovo sve što je Jergović do sada napisao prevedeno je na više stranih jezika (21) i počašćeno s više međunarodnih nagrada. To je veliki uspjeh ovoga mladog pisca.

Gotovo svih tih proteklih godina koliko ga pratim nisam se ni ja prestajao čuditi toj njegovoj produkciji bez osjećanja da žuri (eh, da nisam žurio, danas bih sigurno imao bar jednu savršenu knjigu, i dosta!), ali i čuđenje i moje osjećanje da žuri pobijedio je kvalitetom. Iako nikad nisam bio njegov protivnik, iako sam uvijek bio samo njegov radoznali čitatelj, poražen sam i raznovrsnošću tog njegovog opusa. I njome me je pobijedio, ali i svojom sjetom, duhovitošću i provokacijom. I njima je pobijedio i moju povremenu uzdržanost i moj povremeni oprez. Tako je pobijedio i sve koji su njegovo intelektualno i umjetničko rasipništvo svrstavali u manu, kao i njegovu žurbu. Koji su erupciji njegovoga dara proricali skoru sušu. Sve je pobijedio Miljenko Jergović, pa i sama sebe, jer je za 47 zemaljskih godina sjajnim stilom, lucidnom mišlju, savršeno uradio mnogo više i vrjednije nego li što su to neki izvikani hrvatski pisci za dvostruko više ljeta života. Pobijedio je sve svoje protivnike Miljenko Jergović, baš sve. A njegovi protivnici nisu samo osobe koje se povremeno jave da mu ospore ovo ili ono, njegovi protivnici su razni životi koje je proživio on i koje su proživjeli drugi i koje književno oblikuje stalno. I kad spava i kad je budan. I kad piše i kad s prijateljima uz kavu dodiruje razne teme.

Pobijedio je sve sitne duše, svojim bogatim i vrlo uvjerljivim i vrlo postojanim opusom, dakle, Jergović je već pobijedio i vrijeme. Već. A toliko je godina pred njim, još. Još!