Velikani među ljudima redak su prirodni fenomen, dragocen kosmički izuzetak, i pri tome sasvim nepodložan uticaju nas ostalih, običnih egzemplara šarolikosti ljudskog: pojavljuju se kako im se ćefne, kad koji ushtedne, ne pitajući se je li to nama zgodno, ili bi nam bilo zgodno nekako drugačije. Eto, recimo, Bora se Stanković rodio celih sto godina, i još koju pride, pre Novaka Đokovića. I zato je Novak Đoković, kad je bio mali – eto nam utehe: svako je jednom bio mali, čak i Novak – pohađao Osnovnu školu “Bora Stanković” na beogradskoj Banjici. A da je bilo obrnuto, da se Novak Đ. rodio vek pre Vranjanca, tada bi ovaj pohađao OŠ “Novak Đoković”. I niko u tome, je li, ne bi video ništa čudno.

Avaj, bilo je kako je bilo, ali neki među nama ne mire se pasivno sa zadatim stanjem stvari. Tako je, kako novine pišu, “deo kolektiva Osnovne škole Bora Stanković“, a sve na čelu sa direktorkom i plemenitom inicijatorkom, građankom Marjanović Zdravkom, pokrenuo inicijativu da ova škola, u kojoj je mladi Novak svojevremeno vredno učio sve što nikada nije želeo da sazna o peronospori, nepravilnim glagolima i bruto nacionalnom proizvodu Malezije, “promeni ime u OŠ Novak Đoković”. I tako se, je li, dostojno oduži svom najpoznatijem bivšem đaku. Koji ju je, doduše, ne zna se tačno čime zadužio, pošto nesporna činjenica da je ovaj beogradski mladić jedan od najboljih tenisera sveta nema nikakve utvrđene i utvrdive veze s činjenicom da je sve što nikada nije želeo da sazna o obojenoj metalurgiji, složenim jedinjenjima i ulozi derta i meraka u opusu Bore Stankovića učio baš u toj, a ne u nekoj od drugih bezbrojnih beogradskih osnovnih škola, i pošto je takođe nemoguće ozbiljno utvrditi i dokazati da Novak svojim šampionskim igrama “pronosi slavu” baš svoje bivše škole. Jer, naime, Novak nije među šampionima sveta ni u biologiji ni u zemljopisu ni u poznavanju dela srpskih realista, nego u tenisu, koji ne spada među obavezne nastavne predmete u ovoj zemlji.

Biti izuzetan u bilo čemu, bilo da je to pisanje romana ili igranje lopte, nužno znači biti daleko iznad duha Palanke i njenog shvatanja i osećanja sveta, te same sebe u njemu. Što ne znači, dakako, da Palanka neće sebi zadržati pravo da o tebi sudi, mada je njen sud po sebi irelevantan, i kada je pohvalan, i onda kada to nipošto nije. Palanka, naprosto, nema nikakvih pouzdanih merila, a nema ih jer je neozbiljna i površna, jer ništa ne zna, a još manje razume. Palanka je hirovita i povodljiva, lako se da fascinirati nečim trenutno šljaštavim i bučnim, ne poznaje istorijsku perspektivu bilo koje vrste, ne razume koncept kulturnog utemeljenja, strana joj je svaka prosvetiteljska nakana, umesto koje radije bira dražesni spektakluk.

Nije, da se razumemo, taj mladić  koji se vrhunski igra s onom žućkastom lopticom ništa kriv u ovome bizarnom i postiđujućem zamešateljstvu, niti su krivi oni oko njega. Njegova je majka, kažu novine, inicijativu uljudno odbila, rekavši da “sigurno postoje i druge znamenitije ličnosti čije bi ime škola mogla da ponese, pa i da sadašnje ime odgovara ustanovi”. Pametnome dosta, ali pametan ne bi ni pokrenuo ovu nelagodom opervaženu stvar, od koje sada crvene obrazi onih koji tog banjičkog (prazi)luka nisu ni jeli ni mirisali.

U društvu i u kulturi u kojoj se svaka nadobudna malograđanska šuša stalno busa u prsa metanišući o “našim svetlim tradicijama” koje imamo slepo slediti inače ćemo goreti u paklu, zapravo nikakve ozbiljne tradicije ne uspevaju da se zapate i da opstanu jer nema nikakvih ozbiljnih kontinuiteta, jer je sve uvek iznova podložno sumanutoj, neutemeljenoj reviziji, kako već kojem slučajnom prolazniku kroz ovu kulturu prhne. Pa je otuda normalno da nam ulice i trgovi češće menjaju imena nego što se peru. Pa je tako moguće i to da neki ljudi, u formalno-statusnom smislu intelektualci, mrtvi ozbiljni pokrenu inicijativu da se jedna škola (ej: škola!) odrekne imena znamenitog pisca u ime jednog 24-godišnjeg mladića, hvala Bogu živog živcatog i zdravog zdravcatog, koji inače za život zarađuje igrajući lopte. To on radi zaista vrhunski, naklon do zemlje, ali to je i dalje samo igranje lopte: tamo, pa vamo, pa tamo, pa vamo, pa tamo, pa vamo, tup, tup, čok, čok, i tako letnji dan do podne.

A šta bi bilo da se neko od Đokovića nije javio da celu tu stvar elegantno pomete tamo gde joj je mesto? Otišao bi siroti Bora bogu na istinu, lustriralo bi ga s Banjice pre nego što kažeš “Koštana”, i nikome ništa. I sve bi prekrilo ćutanje, ono rečito i večito ćutanje, koje o nama govori još više i još poraznije od svakog mahnitanja pretencioznih filistara.

Amy Winehouse u 28. je godini umrla od droge i alkohola. Na sceni je bila samo osam godina, snimila tek dva albuma, a ostat će upamćena kao jedna od najvećih pjevačica našeg doba. Toliko je bila talentirana. Njezina sreća bila je u tome da je u vrlo kratkom vremenu uspjela učiniti da njezine pjesme zablistaju punim sjajem. Njezina nesreća bila je to što je živjela u Londonu pred očima britanskih tabloida. Njihovim urednicima, od kojih je većina danas pod policijskim istragama zbog prisluškivanja, njezina glazba nije značila ništa. Progonili su je u stopu i izborom fotografija i skandaloznih naslova na svojim stranicama pretvorili je u dežurno čudovište. To što je, za razliku od mnogih njihovih meta, imala jako pokriće, samo ju je činilo pogodnijom za dulje eksploatiranje.

Tekstovi koji je ispraćaju nakon što je u subotu pronađena mrtva u svom stanu u Camdenu nužno su mješavina divljenja nekim od najljepših pjesama koje smo čuli i lamentiranja o samouništenju kojemu smo svjedočili.

Amy Winehouse otkrili smo 2003. kad je objavila debitantski album Frank. Već prva pjesma, “Stronger Than Me”, najavila je da se događa nešto značajno. Producirala je album sa Salaamom Remijem, Jimmyjem Hogarthom i Mattom Roweom i nazvan je “frank” kao iskreno, jer su takve bile pjesme. Djevojka je pjevala s dušom, velikim tamnim glasom punim bolne ironije, a njezine su riječi zvučale istinito. Naše priče o sponzorušama, o prevari, glupim uletima, usamljenosti i vječnoj potrebi za bliskošću i slobodom, o ranjivosti, dobile su retro soul zvuk koji im je nedostajao. “Fuck me Pumps”, “In My Bed”, “Take The Box”, “You Sent Me Flying”… svaki singl s tog albuma govorio je nešto što smo znali i osjećali, a nitko nam još nije otpjevao. Sve su te pjesme postale evergreeni.

U jednom od prvih intervjua koje je dala, na BBC-jevoj web stranici na kojoj su predstavljali nove talente, Amy je objasnila da je odrasla s glazbom. Njezin otac, londonski taksist i jazz entuzijast, učinio je sve da razvije Amyn dar. Odmalena je išla na gaže, pjevala s jazzerima i komponirala. U tom je intervjuu tvrdila da se ne smatra osobito nadarenom, već da naprosto treba određenu vrstu glazbe, ali je nigdje ne može pronaći pa je pravi sama.

Amy Jade Winehouse rođena je 14. rujna 1983. u dobrostojećem sjevernom dijelu Londona, Southgateu. Glazbu je učila od osme godine u prestižnoj umjetničkoj školi Susi Earnshaw i već je sa 10 godina s najboljom prijateljicom osnovala rap band. Njezin talent svi su oko nje shvaćali ozbiljno. U osmom razredu već je komponirala. Prvi ugovor, s kampanijom Island/Universal, dobila je kad im je njezin bivši dečko poslao snimku na kojoj Amy pjeva s jazz bendom, a ubrzo je s kućom EMI sklopila ugovor za album. “Frank” je nominiran za nagradu Mercury, dobio je britansku nagradu Ivor Novello za tekst pjesme “Stronger Than Me”, a Amy je postala zvijezda, iako još nije bila ni blizu svjetskoj slavi koju joj je 2006. donio drugi album “Back to Black”. Na njemu je također surađivala s Remijem, ali album je dobio i ruku producenta Marka Ronsona koji ga je pretvorio u sočni svjetski hit, a publika je ponovno pozlatila svaku pjesmu. Iduća godina bila je presudna. Amy je bila najveća senzacija, svi su njezini termini za nastupe bili bukirani, kritičari su joj pjevali ode.

U veljači 2007. na Brit Awards je proglašena najboljom glazbenicom, MTV Europe u studenom ju je proglasio umjetnicom godine, kasnije je osvojila Grammy, a život joj se počeo raspadati. Amyna ovisnost o alkoholu i drogi razokrivena je već s promocijom albuma “Back To Black”, kad je u Charlotte Church Show na britanskom Channel 4 došla potpuno pijana. Tabloidi je nisu ostavljali na miru.

Najproblematičnija točka njezina života bila je fatalna veza s Blakeom Fielder-Civilom. On je loš frajer, nasilan i beskoristan, ali Amy je bila luda za njim. Stalno su prekidali i vraćali se jedno drugome, a kad bi bili skupa, nikad se nisu trijeznili. Amyn otac i javno je tražio od kćeri da ostavi Blakea. Ona se, pak, potajno udala za njega u Miamiju 2007. uživajući u uspjehu albuma “Back To Black”, koji je inspirirao upravo jedan od njihovih prekida. Razveli su se nakon dvije godine, u kojima je Amy stajala uz supruga u svim nevoljama koje je izazivao.

Nakon razvoda započela je prvo od svoja četiri odvikavanja. Treće je izgledalo kao uspješno, ali onda je ponovno srela Blakea i počela se drogirati više nego ikad. Kad joj se dalo govoriti o tome, bila je prilično otvorena i o drogiranju, i o sklonosti samoranjavanju i poremećajima prehrane. Bila je emocionalna bomba, zločesta djevojka dobrog srca.

Uz pop klasik, po kojemu je nazvan album “Back To Black”, na ploči je i pjesma “Rehab” koja govori o Amynoj ovisnosti, s puno autoironije, njezinim uobičajenim oružjem protiv patnje. Amy je vrijeđalo to što se svaki njezin nastup najavljuje kao događaj visokog rizika, ali nije se mogla othrvati drogi. Pamte se mnogi senzacionalni nastupi, kojih se publika i danas sjeća, kao onaj na dodjeli Mercuryja 2007., ali i drugačije situacije, kao na festivalu u Glastonburyju, kad je udarila čovjeka jer ju je pokušao dotaknuti, ili kad je prebila plesačicu na humanitarnom balu u Londonu. Jednom je, za vrijeme intervjua za američki časopis Spin, krhotinom ogledala urezala Blakeovo ime u trbuh. Novinari nisu mogli doći sebi.

Potražnja za Amynim nastupima od 2006. nije se smanjila, ali već je 2008. postalo jasno da definitivno neće moći držati ritam. Dijagnosticiran joj je emfizem i izgubila je kredit kod kritičara, počeli su je uništavati nakon upropaštenih nastupa. Amyna majka Janis novinarima je rekla kako je, kad je posljednji put vidjela kćer, 24 sata prije nego su je našli, shvatila da je njezina smrt “samo pitanje vremena”. Još je prije tri godine, u intervjuu koji je bilo mučno čitati, otkrila užas roditelja koji gubi bitku za svoje dijete. Tada je rekla da se neće iznenaditi ako njezina kći umre prije vremena. “Jasno mi je da bi mi kći mogla umrijeti za godinu dana. Gledam kako se polako ubija i pomirila sam se sa smrću. Skupila sam dovoljno snage da je pitam na kojem groblju želi da je pokopamo jer droga će je srediti ako ostane na ovom putu. Kao da gledate prometnu nesreću kad netko tako odbacuje sav dar koji ima.”

U lanjskom intervjuu Harper’s Bazaaru Amy je također bila mirna. Na pitanje ima li još neostvarenih ambicija, odgovorila je: “Ne! Da sutra umrem, umrla bih kao sretna cura”. Tada je već bila u vezi s redateljem Ragom Travissom, za koju su se njezini roditelji i prijatelji ponadali da bi joj mogla spasiti život. Traviss je, navodno, očajnički želio spasiti Amy. Zbog njega se prijavila na posljednje odvikavanje u kliniku Priory, zbog čega je odgođena promocija njenog trećeg albuma, i počela se tiho vraćati glazbi, manjim nastupima organiziranima prošle godine koji su je ohrabrili za povratničku turneju po Europi.

Amy je mogla naslutiti da nešto nije u redu još lani kad je zaprosila Travissa, a on ju je odbio. Ostavio ju je prije nekoliko mjeseci, jer je prekršila tko zna koje obećanje po redu i opet se počela drogirati. Amyni susjedi iz Camdena, koji su se redovno družili s njom u pubu koji je otvorila u kvartu, tvrde da ju je Travissovo odbacivanje gurnulo u smrt. Kažu da je bila shrvana i da je, kad je shvatila da ju on definitivno ostavlja, prekinula liječenje i počela se drogirati kao netko tko se želi ubiti.

Našli su je mrtvu u subotu ujutro. Upravo kako je i htjela, nikad nije postala žrtva. Industrija je nikad nije ni pokušala stvarno ugurati u svoje kalupe. Radila je što je htjela, pjevala što voli. Imali su nespornu globalnu zvijezdu, jednu od rijetkih koja je mogla spojiti ozbiljnu umjetnost s golemim komercijalnim uspjehom, ljubav publike i respekt kritičara. Amy Winehouse je stvorila novi model, vratila talent kao imperativ među pop zvijezde i time otvorila put za novu vrstu mladih glazbenica, pa su uskoro stigle Adele, Lilly Allen, Katy Perry i mnoge druge koje bi stale pod Amyn stih “I told you I was trouble”.

Tragično je da je umrla tako mlada, puno gubimo što nam više neće pisati pjesme, ali s Amy se ionako nikad ništa nije mjerilo našim racionalnim građanskim okvirima. Bila je super i baš smo sretni što nam je pjevala i ovoliko.

Bljesnu asfalt, i trg, dječjim mozgom prskan,
al’ i jednoj mački zadnji trap je smrskan

Virka svijet vani, odskočilo sunce,
moj bože, prosuše iz majke mladunce

Drhture mačići, na zraku još lednom,
goli u svemiru, u prostoru krvožednom

Vidjeh mačkin pogled, tišten, preužasan,
više no ikada život bi mi jasan

A sjećam se i rodiljina prednjeg trapa
u nebo izbačenih, obasjanih šapa

I sjećam se mjauka – u gluvilo zaparan,
stvarniji no ja što sam sada stvaran.

1993.

__________________________________________Aleksandri Mudrovčić

Nisam povjerovao da mu je, kako kaže, svejedno dok rijetke velike kapi, poput umjetnih suza za oči padaju noćnim rubom na kojem sjedi: umjesto da prihvatim njegove razloge, vratio sam se u sebi  korak  unazad, prema  Damjanu Judi  kojega  je  maločas  spomenuo, pa povukao. – Zove se tako nekako –  hinio je nesigurnost, kao da se knez Damjan Juda mogao zvati drukčije. Rekao bih da su sva ona duga popodneva poslije jutarnje smjene, a kada bi satnica pala ujutro značilo je to i subotom,  protjecala između kapi, no ako to i nije posve točno sigurno bi u sumrak u Ulici kneza Damjana Jude pod iza prolaznika bio prošaran stopama Drugoga, ma kako preskakao prazninu zatečeni je ostavljao dvostruku sjenu. Kada bih o tome pričao kao Neni, a bilo je to u Engleskom parku u Muenchenu, strepio sam od odmaka, ali vraćali smo se iz piljarnice gdje je kupovala šampinjone na komad: makar je Černobilj netom eruptirao, svijet se još činio održivim kao vlastiti izbor.

Ne znam jesu li Nenu u Grad poslali iz korporacije za koju dizajnira tuđe poglede ili je sama predložila da se jave na poziv što ga je gradsko vijeće raspisalo za idejno rješenje pristupa kompleksu Pustijerne, tek me nije začudilo što se javila sa skalina za koje sam joj onda rekao da su ostavljeni kao privremeni, od Katedrale do Damjanove kuće u pustinji u pravilu se prolazilo privremenim usponom. Začudila se što sam pristao doći, nije mogla znati da joj želim pomoći tako da odustane, zaboravi priču o ulici kroz koju se ulazi u kuću kneza Damjana Jude, premda je ta ulica koja još  nosi i njegovo ime slijepa i bez kućnih brojeva.

Napor je, objektivno uzevši, bio suvišan. Nena a ni njezina korporacija na pozivu ionako ne bi prošli i to nije bilo teško dokučiti. Nisu njihovi slabi izgledi dolazili od posebnog stjecaja ili pogodovanja, zapravo je bilo dovoljno i površno poznavati motive naručitelja. Upitno je tada bilo čak i to raspisuje li novi gradonačelnik Pustijernu kako bi se odabrano rješenje izvelo ili mu je stalo tek do stapanja pogleda. Pothvat je doduše izveden, ali na predvidiv način, da tragovi ostanu nevidljivi a staza povratna, takva s koje se uvijek može vratiti, kako se ne bi moralo stići. Grad se u sastavljanju poziva nije potrudio ni toliko da točno navede ime arhitekta čije su temeljno, zaboravljeno rješenje s polustoljetnom patinom prijavljeni trebali konzultirati, a nije se zvao Damjan Glanz, nego Vinko Glanz. Ako činovnike uopće treba zbunjivati, bilo je na malom prostoru ionako odveć Damjana: uz nesretnog kneza Damjana Judu i crkva niskoga svoda čuvala je uspomenu na sveca koji bar u molitvenim zazivima nije sam, Kuzmu i Damjana. To nije naša tema, pa tek usput, da bi priča bila prohodna, spominjemo kako gradonačelnik nije imao loše namjere, gradska su mu društva i procedure išli na živce, u Glanzovu projektu je odmah uočio privremenost te naručio konstrukciju za koju ne trebaju studije ni dopuštenja, do Pustijerne je trebalo doći montažnim prijelazima kakvi ne zadiru u sjećanje.

Prolazeći poslije tunelom od sitno pletene mreže – kojim se od onih stuba odakle se Nena javila duž Ulice kneza Damjana Jude ide do tvrđave Sv. Ivana, pa onda sve više da bi se izmaklo rubu što ga postavljaju zidine, ne bi li se nadomak Pustijerne njima ovladalo opet mi, nad ponorom – nije bilo žao što sam Nenu odvratio. Naime ne što sam ju odvratio, jer sam se zbog toga i vratio u prostor nedovršene priče, nego okrutnog načina na koji sam to učinio.

Problem je – rekao sam joj – što nitko ne može dizajnirati uzvodnu rijeku. Što ćeš s vodom kada je dovedeš do izvora, kako u istoj točki osmisliti izlaz i ulaz. Knez Damjan Juda izašao je iz Pustjerne i otkad ga nema nitko se više odande nije vratio sam.

Dok bismo hodali do Pustijerne, Nena je snimala, u Ulici od Pustijerne to je išlo rutinski, ali u Ulici kneza Damjana Jude morala je tražiti kutove i birati svjetlo iz donje, žablje perspektive. Jest, jednom se popela na skelu uz Biskupovu palaču pa joj se opet nije otkrilo. No kada bi se vraćali, bez obzira na pravac, Nena nije snimala. Prvo sam tražio da to učini, a onda i namjerno usporavao povratak, najposlije se uopće nije htjela sama vratiti. Čuo sam da je poslije govorila o uhodi: Stegne je u prsima kada ga osjeti, u potiljku. Najgore je bilo to što su joj skice bile dobre pa je sve više prijetilo da joj se dogodi, zapravo da se opet dogodi isto što se zbilo s Vinkom Glanzom, kojega su preimenovali u Damjana, da to nedovršeno dobro postane novo pravo, a ne montažno Privremeno, bez Damjana, kneza Jude. Plah i svoj, kaže legenda, knez iz Epidaura, s granice nije se dao birati ispočetka. Držao je, možda pogrešno, da su mu dali riječ. A oni su to, što su smatrali tek osobnim doživljajem, razriješili izdajom. Prepričali su ga Drugome. Na tuđu galiju knez je došao sam, oni su ostali, pa je sve što su o tome što se na galiji dogodilo poslije pričali, najblaže rečeno, tek doživljaj usporediv s knezovim shvaćanjem riječi. U njegovoj priči nema uhoda sve do broda koji naglo isplovi kada on stane na palubu. Prema njihovoj priči Damjan Juda se trgnuo na zvuk lanaca i umjesto tame odabrao svjetlo, prasak glave o jarbol. Udarao je glavom sve dok se nije rasprsla što je teško ispričati, i u priči u koju bi onaj tko priča vjerovao, pa još i da je dobar pisac.

Ne vjerujem u priču o knezu koji lupa glavom u zid iz dva razloga. Takva glava ne puca, a Damjan Juda nije naknadno nestao. Osvrnuo se tek na galiji i u praznom pogledu s kojim se sreo postalo je svejedno gdje će ga iskrcati. Po svoj prilici učinjeno je to odmah na Lokrumu, između dvije ćelave masline. Dizajn uhode u Ulici kneza Damjana Jude, plastični utori stopa s brojevima u očekivanim i neočekivanim veličinama zrcalio bi toga izgubljenog i privremenog Damjana Judu pa sam grozničavo tražio sve žešće nijanse krvavih kapi koje su se cijedile kroz staklene niti prolaza što će ga dizajner japanskih kućica za ptice tek postaviti, a da to nisam mogao znati, te ih unatoč Neninim odgovorima da više ni ne otvara moju poštu a potom i šutnji uporno emajlirao: – Da – u pravu ste, to je težak prizor – odgovorio je pisac scene nabijanja na kolac u romanu o mostu s jarbolom. Samo da znate: nisu pisci ti koji izmišljaju stravu i užas na ovome svijetu. Postojala su dva opisa nabijanja na kolac. Po savjetu sam napokon uvrstio nešto blažu, privremenu verziju. Ali tada nisam mogao ni da spavam, ni da jedem, pa sam ostao pri svome.

Ne znam, samo sam uvjeren da je pisac a ne ja preveo Nenu u zaborav, ono što je važno ionako znamo, na poziv se nije javila. Društvene su se mreže na otvaranju krletke uglavnom bavile bosonogom pratiljom projektanta, dizajniranu cipelu dovoljno velikoga broja nisu mogli naći. Žuljale su je, ali u podljevima nije bilo krvi, dok je hodala po žici iznad Ulice kneza Damjana Jude cijedila se tek slana voda.

Ljeto je i ljudi ljeti šalju razglednice.

Sad ima tviter i fejsbuk gdje možeš reći evo me na Paliću ili evo me u Grčkoj i, što prijateljima što provalnicima, dati informacije o svojoj lokaciji.

U svakom slučaju, slanje razglednica je stvar ukusa a ne godina. Kad sam mu spomenula razglednice, jedan mi je 40-godišnji poznanik nedavno rekao: Zar to iko sad radi?, dok je prijateljica čije godište počinje sa 9 rekla da s ljetovanja uvijek pošalje desetak razglednica.

Pozdravi iz ….. (popunite prazninu) sa odgovarajućim slikama vise prikačeni na plutane table barova i iznad ponekog uredskog stola. Neko nema ni ured ni sto, ali ima e-cards. Ja, recimo, takve razglednice obično brišem. Nije isto virtuelna razglednica i papirna.

Razglednice i njihov dizajn danas su ljepši nego ikad i neke su vrlo nepraktičnih fromata. Ima kemp razglednica na sasvim ozbiljne teme, kao 3D razglednica Varšave koja pod određenim uglom prikazuje srušenu Varšavu za vreme 2. svjetskog rata, dok u drugom vidimo obnovljen i dotjeran grad.

Razglednice barataju klišejima, što je sasvim na mjestu jer je klišej dobar jedino da ga se proda.

Najdraža mi pjesma s razglednicom Postcard from Italy genijalnog benda koji se zove Beirut. Kad sam ih čula kod Džulsa Holanda, pjesmu Nantes, nisam mogla to veče da spavam

http://www.youtube.com/watch?v=X61BVv6pLtw&NR=1

I što je takođe dobro, pjesmu su jednako kvalitetno obradili genijalni Florence&The Machine.

Ove su godine Beirut svirali na Exitu, i to Đurđevdan. Vokal Beiruta je inače (pojavom) nešto između Oskara Vajlda i Gorana Bregovića. Ili, još bolje, to je glas operskog pjevača u tijelu dečka koji može da pripada i Hogwartsu, ali i vanvremenskom romanu Tomasa Mana o Veneciji. U Parizu je svirao i sa makedonskim  limenim bendom Kočani i kad je glavnom čovjeku Beiruta ispala truba, neki je Makedonac, koji nije govorio ni riječi engleskog ali su se sporazumjeli mimikom, uzeo trubu i izravnao je pivskom flašom. Živjeli stari zanati.

Već  smo odavno navikli da nas zbunjuje dvostruka priroda umetničkog angažmana Milete Prodanovića – ona vizuelna i ona pripovedna. Roman Ultramarin možemo da čitamo kao ilustrovani, autobiografski esej, ali i kao roman-putopis: negde u tom žanrovskom zbunjivanju nalazimo najveće bogatstvo knjige koja je i opora i nostalgična, i kritička i eskapistička. Pred nama je autobiografski pikarski roman, putopis po predelima i modelima koji na bajkovit, eteričan način sažima poetiku Milete Prodanovića – u njemu se nostalgično esejiziranje prepliće sa oštrim potezima društvene kritike i lucidnim opažanjima umetnika.

Ova dvodelna knjiga-projekat nastavak je tendencija nove hipertekstualnosti u srpskoj prozi. Ultramarin od čitaoca traži  aktivno učešće, razumevanje i prepoznavanje, traži nesvakidašnju vizuelnu investiciju ali ga ne vodi u predele snova, već u prošlost, stvarnost i politiku. Važnost vizuelne identifikacije reči u opusu Milete Prodanovića odavno je vidljiva i zaslužuje da se njome šire pozabavimo, kao što je uočljiva i potreba srpske proze da se tematizuje kroz upotrebu crteža, ilustracije, fotomontaže ili bilo koje druge vizuelne intervencije. Čitavu paletu vizuelnih strategija otkrivaćemo u prozi generacijski bliskih ali poetički sve više udaljenih pisaca poput Save Damjanova, Sretena Ugričića, Đorđa Pisareva, Mirjane Đurđević.  Sve njih, međutim, povezuje politička alegorija; eskapističko se pretvara u političko, odnosno u neopolitičko, pa tako dobijamo jednu vrstu retroalegorije – politički komentar realnosti sklizne ili u prošlost, ili u fantastiku.

Ultramarin preispituje figuru oca kao kontinuiranu i tajanstvenu opsesiju srpske kulture, analizira maskulinitet i identitet, sazrevanje i političku artikulaciju. Ovo je roman o svevidećoj i svevodećoj figuri oca, o umetnosti kao nadogradnji ljubavi  i tehnologiji kao oruđu za snove. Mističnost tehnologije, bilo da govorimo o tehnikama slikanja ili pak moćnim mašinama poput automobila i brodova, kod Prodanovića jeste odlučujući faktor saznavanja sveta.

Ultramarin se nadovezuje i na one Prodanovićeve knjige koje su, bar prividno, poetički udaljene – nadovezuje se na ironični rimejk lirsko-refleksivne partizanske proze Crvena marama, sva od svile tako što demontira ideološke varke i razobličava vulgarno banalizovanje nacionalnih i socijalnih ideala. Kao i zbirka priča Agnec, Ultramarin ima svoju kontrolnu metaforu: tranziciju, prelaz i putovanje kao sliku stanja duha. Poput putopisne knjige Povorka čudesa, Ultramarin je smesa autobiografije i istorije, samo što, za razliku od esejističkog travelogue-a koji spaja umetničko i bizarno u pokušaju da predstavi savremeni turizam, Ultramarin stapa umetnost i turizam da bi predstavio bizarnost istorije. Kao i roman Kolekcija, Ultramarin upozorava na opasnost od eksploatacije umetnosti u ime kratkotrajnih političkih ciljeva. Slično kao Vrt u Veneciji, Ultramarin je putovanje kroz vreme i smisao, ali dok  je Vrt u Venecijizdružio Veneciju i Beograd u priči o dugoj istoriji propadanja, Umbrija i Toskana u Ultramarinu postaju hronotop kontinuiteta vrednosti nasuprot ljudskom životu u kom se smenjuju “opsesivna bezbrižnost” (Miletina dijagnoza osamdesetih godina prošlog veka u Beogradu, šire primenljiva!) i neumitno raspadanje. Za razliku od Eliše u zemlji svetih šarana roman Ultramarin odbija da bude ciničan prema političkim institucijama i makijavelizmu pojedinca, i za razliku od bulgakovljevski nestašnog romana Ovo bi mogao biti vaš srećan dan (slatka replika na Pseće srce) roman bez slika i roman bez reči neće igrati na kartu političke basne.

Postojana tematizacija patnje i iskušenja, čuda i kazne nije sasvim zavejana nostalgijom, kao što bismo mogli pomisliti. Prodanović i dalje osvetljava groteske političkog trenutka ili istorijskog poretka, ali se sada u njegovoj prozi po prvi put uspostavlja stamena, nepokolebljiva figura moralnog i etičkog autoriteta, figura koju smo nazreli u liku sveštenika iz  Crvene marame.

Proza Milete Prodanovića je, kao i njegov ukupan umetnički doprinos, ironično-sentimentalni vodič kroz naše vreme; ona beleži sve naše divlje revolucije i etičke promašaje. Mileta Prodanović je, odista, redak srpski pisac koji ima i topos i misiju, i estetički i etički angažman, pisac koji poetiku i politiku spaja na najefektniji način.

U vremenskom rasponu od oko jedne godine, u eri digitalnih tehnologija, dva istaknuta autora za simbole svojih najnovijih spisateljskih ostvarenja promovisali su pisaću mašinu: Miljenko Jergović je u ljeto 2010. godine pisaći stroj instalirao za ikonu (home page) svog internetskog portala www.jergovic.com, dok je prof. dr. Enes Kujundžić iz Sarajeva, proljeća 2011., naslovnicu svoje knjige “Humanistička baština, institucije memorije i digitalno doba” ilustrovao uništenom pisaćom mašinom iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, smještene u sarajevskoj Vijećnici, koju je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu s brda spalila karadžićevsko-miloševićevska paravojska, želeći na taj način Sarajlijama uništiti kolektivno pamćenje i svijest o vlastitom identitetu. Ne posuđujući ideju jedan od drugog – jer prof. dr. Enes Kujundžić do svoje kreacije nije bio otkrio Jergovićev web dok mu nisam na to skrenuo pažnju – ova dva priznata i uvažavana autora u svojim sredinama su očito u razradi ideja korenspondirali na istom fonu, smatrajući da je pisaća mašina simbol pismenosti i ukupnog spisateljskog stvaralaštva, kao što je to svojevremeno bilo guščije pero, kojim su se (umakanjem u tintu) pisali i prepisivali dokumenti. Mada je danas PC (persponalni computer) suvereno zamijenio pisaću mašinu simbolizujući naše doba, nazvano digitalno, i pismenost, ni dva pomenuta autora, kao ni globalizirani svijet, nisu kompjuter postavila na pijedestal i prihvatila ga kao ikonu ukupnog stvaralaštva (mada to zapravo jeste), što samo ukazuje na činjenicu kako čovječanstvu – uprkos saznanju da smo ušli u eru digitalizacije – treba podosta vremena da prihvati i usvoji određene civilizacijske simbole.

Sve do pojave PC-a pisaća mašina je, od svog izuma, dakle duže od stoljeća, svoju dominaciju u pismenosti i ukupnom korporacijskom poslovanju predstavljala revolucionarnu pojavu koja je promijenila svijet, ubrzala progres, te obogatila nacionalnu pismenost pa i informatičku tehnologiju, baš kao što je to u 18. stoljeću učino parni stroj James Watt (1736 – 1819) u industriji i krajem 20. stoljeća kompjuter. Osnovu za taj napredak, bez sumnje, utemeljio je sredinom 15. stoljeća Johannes Gutenberg (1397 – 1468) otkrićem štamparskog sloga i omogućavanjem tiskanja neograničenog broja primjeraka knjiga. Prvi konstruktor pisaće mašine, tog u početku mehaničkog a kasnije i elektroničkog uređaja – sa setom dugmadi sa slovima, brojevima i interpukcijskim znacima, čijim pritiskivanjem štampa tekst na papiru – pojavio se znatno kasnije, i to 1855. godine u ulozi advokata i pod imenom Đuzepe Ravica iz italijanskoga grada Novare, a prvi takav industrijski proizvod stiće iz “Remingtona” u SAD-u 1873. godine, da bi 1896. godine na tržištu bio lansiran pisaći stroj marke “Andervud” u formi kakvu danas poznajemo.

Iako se kroz decenije inovacijama stalno usavršavala, tipke (tastatura) na njoj i način rada tipkovnice gotovo da su ostali isti do danas. Sve proizvedene, od prve do posljednje serije, na tipkovnici su imale, uglavnom, klasični raspored slova, brojki i interpukcijskih znakova, nazvan po rasporedu šest slova u prvom gornjem redu – QWERTY . Takav raspored ostao je i na današnjoj kompjuterskoj tastaturi, pozamljenoj upravo sa pisaće mašine.

Da će od starta pisaća mašina biti desna ruka (ponajviše) piscima, najavio je to jedan od prvih njenih kupaca, američki književnik Mark Twain (1835-1910), plativši za to zadovoljstvo 1874. godine u Bostonu 125 dolara i napisavši na njoj svoj čuveni roman “Avanture Toma Sojera”. Kasnije će na raznim markama pisaćih mašina stvarati poznati autori. Među prvim korisnicima revulucionarnog izuma bili su brojni pisci i filozofi, a najpoznatiji među njima je bio Friedrich Nietzsche (1844-1900), koji ju je veoma često koristio za stvaranje svojih djela.

No, vremenom pa i kroz historiju, mašina je postala sastavni dio njihovog života, te se zna i marka na kojoj su tipkali svoja djela: James Jonse na “Vossu”, Eugen Ionesco na “Hermes 3000”, Franz Kafka na “Oliveru 5”, Ernest Hemingway na “Corona 3”, William Faukner na “Royaj KHM”, Bob Dylan na “Royal Safari de luxe” (Olivetti), Agatha Cristie na “Remington Porta No. 2”, George Bernard Shaw na “Remington No Seless Portalble”, George Simeon na “Royal 10”, Tennessee Williams na “Corona Sterling” iz 1940 i na “Royal KMM”, a režiser Alfred Hitchcock je neko vrijeme pisao svoje scenarije na mašini “Royal Arrow” i “Gabriele” iz 1950. godine, itd.

Novinari su, opet imali svoje omiljene serije mašina, a Olivetijeva “letera 22” postat će ikona aktivnog novinarstva (što je tada bila jedna vrsta laptopa), nagovijestivši skoru pojavu izvještača sa lica mjesta.

Mi u Jugi voljeli smo pisati na slovenačkoj “Olimpiji”, a kasnije na “Biseru” (popularno nazvan “biserica”) iz Unisove Tvornice biro mašina iz Bugojna, koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća godišnje producirala i po 200.000 komada.

Pojava kompjutera naznačila je konačan kraj upotrebe pisaće mašine. Zapravo, sama pisaća mašina je kumovala svom odlasku, usavršavajući se do te mjere da je krajem 20. stoljeća Amerikanac Stiv Voznik obavijestio javnost o izumu svog prvog PC nazvanog “Apple 1”.

Mada je od izuma prve pisaće mašine prošlo oko 120 godina, manji broj starije generacije pisaca i naučnika ostao joj je vjeran, ne prihvatajući kompjuter, valjda iz nekog straha pred njim i njegovom složenom tehnologijom. Nedavno u televizijskoj emisiji HRT-a „Pola ure kulture“ poznati hrvatski akademik priča kako i dalje stvara na ovom mehaničkom stroju, te tvrdi da je pisanje na njemu pravi obred: od razmišljanja nad njim o začetku ideje o temi, razrade teza, pa do tipkanja po njoj sa dva prsta.

I zaista, pisanje na starom stroju predstavljalo je ceremoniju koja je mnogima postajala česta obaveza. A za taj novinarski ritual (što je bio svakodnevna obaveza koja je zbog kratkih rokova i brzine pisanja prerastala u pravi stres), sjećanja me vežu za niz raznovrsnih događaja iz raznih perioda mog novinarstva.

Prvu pisaću mašinu na kojoj sam se učio tipkati, a čije marke se ne sjećam, pokazao mi je kakanjski novinar Rade Jovanović, od koga sam i počeo učiti ovaj zanat, u tadašnjem „Glasu rudara“, u staroj direkciji Rudnika. Te 1961. godine pokazao mi je u najkraćem taj stroj koji je u mračne rudarske podzemne hodnike, putem pisane informacije, rudarima unosio svjetlost u radu, a onda rekao: „Kad ja nisam u redakciji, sjedi za sto i piši svoje tekstove.“ Kasnije, pošto sam naučio dobro tipkati, a kad su već postojale dvije u Redakciji, urednik je dozvoljavao da onu staru nosim i kući i družim se s njom u slobodnom vremenu umjesto s djevojkama.

Ni sam ne zna na koliko sam tipova mašina otada sve pisao, ali dobro pamtim muke koje su mi zadavale kad se iz ležišta izvuče traka (ribon) pa mi je valjalo uprljati prste dok je osposobim za ponovni rad.

A kad sam 1984. godine, u tada tek sagrađenoj zgradi sarajevskog „Oslobođenja“ u Nedžarićima, na drugom spratu nebodera u „Poslovnim novinama“ počeo uređivati rubriku Svjetska privreda, shvatio sam da novinari nisu baš naklonjeni tehnici i vještom rukovanju strojem kad nešto na njemu zariba. Ponekad sam od saradnika dobijao djelimično blijedi tekst, proistekao iz nerada valjka koji vuče traku te ona stoji u mjestu. Ponekad su bile neujednačene margine na stranici, što je ukazivalo na neurednost autora. Kroz tehnički izgled teksta (mada je sadržaj bio dobar) počeo sam suditi o manje bitnoj osobini autora (o njihovoj urednosti, nervozi, brzini pisanja i sl). U tom kontekstu posebno mi je bio interesantan dopisnik iz Beograda (danas pokojni) Joža Finci koji je tih godina (sredinom osamdesetih prošlog stoljeća) u žurbi – jer je radio mnogo – ponekad tekst započinjao na jednoj, a završavao na drugoj mašini, što sam zaključivao na osnovu vrste slova (danas bi se reklo vrste fonta). Kemal Kurspahić mi je iz tog perioda ostao u sjećanju po pisanju na mašini koju je donio nakon završene misije dopisnika u Washingtonu. Njegova mašina imala je netipična slova, što je ovom autoru davalo još veću, ionako prefinjenu urednost. Posljednjih godina pretposljednjeg decenije 20. stoljeća (tada već vrsni književnik) Radivoje Papić, u poodmaklim godinama života, pisao je tekstove kod kuće na nekoj staroj mašini, istrošenog ribona, te je zbog toga neka slova morao ponavljati olovkom. Ja ovdje ne govorim o vrsnim, dubokomisaonim tekstovima ovih poznatih novinara, već samo o tehničkom izgledu teksta kako bi čitaoci shvatili koliko su tehničke mogućnosti i ograničenja olakšavali ili otežavali autora u izražavanju misli.

U sjećanju su mi ostale i određene anegdote, proizašle na osnovu tipkanja po pisaćoj mašini, i to pozatih novinara „Oslobođenja“. Tako sam od starijih kolega u „Oslobođenju“ saznao, naprimjer, anegdotu iz ove redakcije da je pojavom zvonceta na mašini, koje se oglašavalo na kraju upisanog reda, taj zvuk književnika Ćamila Sijarića asocirao na zvonjavu telefona, pa je u početku – dok se nije na to navikao – u spisateljskom zanosu kod imalo jačeg zvuka zvona s vlastite mašine mislio da zvoni telefon, te je skakao sa stolice da podigne telefonsku slušalicu kako bi se javio.

Godine su prolazile i donosile kompjutere, koje su neki, prije svega, stariji sarajevski novinari, teško i s velikom mukom prihvatali. Među njima je bio i sportski novinar Tomo Počanić koji je, čini mi se, posljednji novinar „Oslobođenja“ koji je i u prvoj deceniji 21. stoljeća, umjesto na kompjuteru, tekstove pisao na mašini. Kolege koje su navraćale u Sportsku redakciju, u kojoj je honorarno radio i nakon penzionisanja (mada je u tom trenutku svoje tekstove pisalo više novinara), mogle su čuti samo jake udarce tipki Počanićevog stroja po papiru.

A onda 2004. godine svjetske agencije objavile su vijest o zatvaranju posljednje tvornice pisaćih mašina u Indiji. “Godrej end Bojs” je proizvela posljednjih 200 mašina za arapsko tržište, zatvorivši – nakon otvaranja 1950. godine – svoje kapije.

S odlaskom pisaćeg stroja u povijest neki njeni zaljubljenici ne mogu se ni danas pomiriti, a među njima je i Amerikanac Richard Polt, profesor filozofije s Havijer univerziteta u Sinsinatiju, koji je jedan od najpoznatijih kolekcionara pisaćih mašina u svijetu; sakupio ih je oko 200 izuzetnih primjeraka, od kojih neki datiraju čak iz 1889. godine. Svoju bol za strojem iskazao je ovako: “Ovaj odlazak pisaće mašine u penziju je bolan za mene, kao zaljubljenika u mašine, ali sam svjestan da je kraj neizbježan. Za kreativne ljude, posebno književnike, ovo je bila jedna veoma lična veza s oruđem rada. Kada postanete ovisni o kompjuteru, onda imate osjećaj da gubite nezavisnost, jer ovisite o struji, o hardveru i softveru, i više ništa nije tako romantično kao što je bilo s pisaćom mašinom”.

Ova historijska i tehnološka neminovnost ponukala je neke da osnuju i muzej pisaćih mašina, te danas u susjedstvu, uz ostale gradove, Beograd ima jedan takav, čiju zbirku čine 102 mehanička, električna i elektronička stroja. Kum ovog muzeja je Vojislav Andrejević, zahvaljujući kojem je i formirana zbirka s najstarijim “Smith Premier Typewriter, mod 10” iz 1908. godine sa dvostrukom ćiriličnom tastaturom za mala i velika slova.

Koju godinu prije ovih događaja kupio sam „Olimpiju traveller C” sa četiri reda tipki, a onu iz ratnog perioda, marke “biser” poklonio prijatelju Rešadu Prežiću, po vokaciji pravniku, da na njoj može pisati tužbe i žalbe radnicima Rudnika koji mu se obraćali radi rješavanja njihovih zahtjeva za povratak na posao nakon završetka rata (1992-1995). No, „Olimpiju“ sam veoma brzo „arhivirao“ jer sam krenuo prvo na „Sorošev“ workshop“, a kasnije u “Irex ProMedia” na kojima sam se obućavao za kompjuterske programe Word i Exel te internetsko novinarstvo. Potom je uslijedilo danonoćno surfane po inetrnetu i pohranjivanje ogromne baze podataka koja mi je zamijenila moju staru (papirnatu) novinsku arhivu. Ušao sam u eru digitalizacije mojih tekstova pisanih na mašini, a „Olimpija“ – mada veoma malo korištena – sa njenim olovnim slovima, zauvijek je zauzela muzejsko mjesto u mojoj novinarskoj karijeri, zajedno sa prvim diktafonom, kupljenim 1994. godine u Ljubljani. Time je za mene, kao i za većinu kolega, definitivno pisaća mašina postala muzejski eksponat, sjetno me podsjećajući na novinarske dogodovštine i decenije potrošene u nadmudrivanju nad ovim strojem.

Pjesme o pticama

Propodne, najgore kad je upržilo, stiže poziv za Maricu da se sutra, rano ujutro, javi u Invalidsko.

Nije bilo telefona, brzojav neće na vrijeme stići, nema druge nego poći u Split, na ruke Marici nositi poziv.

Od Grude do Zvekovice netko ju je povezao kamionom. Od Zvekovice dalje načekala se, tako da je u Dubrovnik stigla u zadnji čas. Kad tamo, autobus pun.

Ali na šalteru je radila jedna poznata, pa joj je nekako našla mjesto u punome autobusu.

Bio je vruć dan. Za takvih dana ljudi se danas ruše od sunčanice. Onda nisu, jer je bilo normalno.

A ona u konavoskoj nošnji, nije imala drugo za takav put. Ljudi gledaju, što je autobus dalje od Konavala, sve više gledaju.

Jedna ju prepozna, pita kamo ide.

U Višku.

Kaže da zna na koju stranu je Viška ulica.

Split je velik grad, teško je uvijek znati šta je na koju stranu.

Padala je večer kada je autobus stigao na splitski kolodvor. Okolo ljudi vrve. Poznata ju vuče za sobom, upire prstom, tamo je Viška, kaže.

I pokazuje joj suprotno od prave strane.

Ali ona je po prilici znala na koju je stranu Viška ulica, pa je po prilici i krenula, čim je poznata zamakla.

U Marice je stigla oko osam.

Stigao poziv za Invalidsko, govori joj.

Poslije su pošle u posjete. Sramota je ako se čuje da je došla iz Konavala i nije se javila.

Sjedili su tako kod jednih ispred televizora i gledali Amerikance kako se spuštaju na Mjesec.

Po tome je zapamtila i sve drugo.

Oni među nama koji nisu sišli s pameti pokušavaju da štede.

“Odavde će nas najuriti, jebe se nekom za balkanske muslimane”, tvrde, i za put se pripremaju. Štedjeti se može jedino na hrani.

Ko nikad nije mijesio, sada mijesi. Umijeće naših žena doista je za svaku pohvalu. Više se ovdje izjelo pita za dvije godine no dolje za deset; djeca nam se, mjesto sa grudvama, gaðaju sa mantijama; hurmašice, jufčice, flije, u bokoru, poput gljiva, niču po avliji. Ovdje je hljeb prilično skup, ali je zato brašno jeftino. “Vete mjol” je marka koju kupujemo. Nije mekovno, dobro se tanji i pakovano je u vrećama od 5 kg.

Brašno, šećer, so i ulje.

Jedno kratko vrijeme, bilo je problema sa zeljem. Spanać u listu ne može se dobaviti. Postoji doduše onaj mljeveni, dobar za “kašu garibu i boniku a ne za kolpitu!”.

Štediše su brzo taj problem riješile. Iza azilantskih zgrada pružaju se silna polja sa uljanom i stočnom repicom. Mlado lišće jedne od tih repa ništa nije gore od lišća spanaća i pazije. I sve do decembra, glave kuće obnoć posjećuju narečena polja i obdan se za zeljanik tanke jufke suču.