(bilješke za poemu)

*

6.

Ponekad mislim da je nama
Što zakletva nam nije mobitel
I k tom živimo u pređanjem
Nesvršenome, ko u bogazu,
Sa rječnicima SANU i JAZU,
Stog i na Marsu učimo lički –
Da nam je lako, i da nam je lašnje
Svaki dan, mada, u sibirskom mrazu,
Kašto ličimo na obitelj
Što, s mjesnim kartonom u rukama,
Ulazi u život izbjeglički

Kako bi barem pokoja varnica
Sveštena bila od smrti spašena
Mada je mašta sad, ko zvjezdarnica
Grinička, muzejem proglašena.
Stoga njihov stih je – škripanje tarnica.

I dok se predajem slušanju arija
Moja četiri maternja jezika,
Ne znam koja je od koje starija.
Njima se dozivlju Cetinje i Lika,
Zagorje postaje sujsed Luke Orje,
Sašaptavaju se muslimanski nišan
I djetinjasta bespadženost Niša.
I nije jednom, nego možda stoput,
Obasjala mi njinu baru
Dječjeg spomena svjetlost jaka:
Pjesme im često budu poput
Presanih biljki u herbaru –
Posiđelici nalik svaka.

7.

Jest, volim pjesme sa rimama
Što zastarješe poput rala:
S njima traženje svetog grala
Lašnje se čini, svim zimama

I sibirima svim uprkos,
Lašnje je, ali nije manje,
Znam, ni beznadno, niti grko,
Jer sve ljudsko je – sijevanje

Jalovih munja nad Vranešom.
Ipak slobodni stih nadmeni
Prepuštam onim koji s prešom
Vještice love. A kad meni

Naupadne moj svijet davnji
Učini mi se da u rimi
Ima nečega nalik glavnji
Što na zgarištu još se dimi.

8.

______Не потому, что от Нее светло,
____А потому, что с Ней не надо света.
___________Inokentij Anjenski

Metaforama duša se obraća
Kad ništavilo kadi kao cvijet
Ne zato što joj svaka svijet vraća
Već stoga što s njima ne treba joj svijet.

I sve dok budu me mamile
(Mirisom majčine dušice)
Da dosita provlačim kamile
Kroz iglene ušice –

Biću živ. A odakle su – iz mozga, srca li –
Svejedno je: od njinog blijesa
Jednako su (ne)važni plijesan
Sa kace i lice što mi se zrcali
U lakiranom poklopcu lijesa.

U carstvu sam Titiringi
Koje branim, bez siringi
I gusala, o svom hljebu:
Ponajbolji stih se kuje
Kada duša čardakuje
Ni na zemlji ni na nebu.

9.

Tada, ničim zakritu, zlobu
Pokazuje mi, zaludu, globus

Jer može stati u jednu čašu
Mlijeka – sva planina.
Istina gruba je kao tkanina
Za konjsku hašu.

I vidi duša, iz mesnih tralja,
Da ipak bio jesam,
Čak da često život bijaše detaljan
Ko zvjezdana, iznad Gradine, nebesa.

Od toga ushit
Postaje ustih.
I možebiti estetika
Jest etika.

10.

Zalazak sunca: to s vinom vrč
Prevrnula je nečija noga.
Prečesto pjesma bješe mi grč
Sa lica obješenoga.

Prečesto strofe bjehu ptice
Koje sam tek noću hranio.
Prečesto ne znah, usred tmice,
Šta sam u njima ranio.

Prečesto pitah, kad sna nije,
Nad recima koje sam pisao:
Je li to možda besmislen blijes,
Ili blještavi besmisao?

Prečesto, u njima, pred svim sam predao
Jer ova zemlja luda je.
Ali sam kašto sve zemno gledao
Ko oči željne udaje.

I nikad ne prečuh žut zov cvijeća
S forzicijinog grmlja
A iz opsade sve čega se sjećam
To mogu tek da mrmljam.

Novinar sarajevskoga Dnevnog avaza topi se od milja dok intervjuira Aleksandra Vučića, najmoćniju političku figuru današnje Srbije. Ne topi se što mu je subesjednik nekad bio kolega, pa kao mlad novinar u ratu 1992. radio na Palama iznad Sarajeva, Avazov novinar bi rad da se to nekako zanemari, već se topi i zaljubljeno ibreti pred podatkom da je Vučić lični prijatelj s „bogatim šeikom Muhamedom, suverenom Ujedinjenih Arapskih Emirata“, koji „ulaže ogromne novce u Srbiju, kupio je veliko poljoprivredno dobro u blizini Beograda, suvlasnički ulazi u srbijansku aviokompaniju JAT, odnosno buduću Air Srbija“. To je dogovoreno, kaže Avazovom novinaru Vučić, kada ga je „prijatelj Muhamed“ nedavno primio na svom imanju u Škotskoj.

– Eh, zamisli, a gdje smo tu mi! – misli novinar u sebi žalovito, i pita Vučića budalasto: „Iz ugla Sarajeva doima se neobično da jedna muslimanska zemlja toliko ulaže u Srbiju, a istovremeno zaobilazi BiH. U čemu je tajna?“ Eh, eh, da se je novinarovu gazdi Fahrudinu Radončiću barem samo u putu sresti s „bogatim šeikom Muhamedom, suverenom Ujedinjenih Arapskih Emirata“! Ne toliko iz ugla Sarajeva, koliko iz privatnoga ugla.

No, ovo je samo usputna opaska, u intervjuu mi je zapravo pala u oči priča o porijeklu Vučićeve porodice. „Vučićeva porodica – obavještava nas Avaz – porijeklom je iz Čipurića kod Bugojna. Nedavno je, prvi put nakon 22 godine, boravio u Čipurićima, obišao je zgarišta i grobove svojih predaka. (Čipurići, pa Čipurići – siromah novinar, ne može nego pogrešno, a u tome nije usamljen – taj tip bazičnoga neznanja i nepoznavanja Bosne odlika je „metropolitanskih“ sarajevskih novinara, inače zagrcnutih patriotizmom i ljubavlju prema „jednoj i jedinoj domovini Bosni i Hercegovini“.) – U ovom ratu Hrvati su spalili naše kuće i selo. U Drugom svetskom ratu ustaše su pobile sve muške članove naše porodice. Moj otac preživeo je slučajno. Moja baka bila je izbegla u Beograd, bila je trudna i tako je prst sudbine odredio da ovde u Beogradu rodi mog oca – pojašnjava Vučić. U Čipurićima, u centru mjesta, Vučići još imaju veliko imanje, finu zemlju i livade. Imaju i dosta šume. Ne žele je prodati iako se komšije, većinom Bošnjaci, interesiraju za kupovinu“ – dodaje Avaz.

Za našu priču o Čipuljićima zavirit nam je malo u izvore, a poslužit nam se i osobnim doživljajima.

Na prijelazu iz 19. u 20. vijek kod austrougarske uprave u Sarajevu sjedi Rumunj Teodor Filipescu. On je visoki činovnik u Puncovnom uredu za zlato i srebro, ustanovljenome 13. aprila 1896. kao jedan od baždarskih ureda koje nova uprava sistematski osniva od 1894. godine. Zakonom o mjerama i Redom o mjerama za Bosnu i Hercegovinu utvrđeni su propisi o obliku i sistemu mjera i sprava za mjerenje, te o granicama grešaka koje moraju kontrolirati baždarski uredi. Kantari i ostale stare mjere (oke, aršini, drami) moraju biti povučeni iz javnog prometa, a prekršitelji kažnjeni prema čl. 19. Zakona o mjerama. Sve nove mjerne sprave moraju biti ovjerene službenom puncom (žigom, biljegom); bosanskohercegovačka punca ima oblik zemaljskog grba.

Ništa ne znamo o uredskoj prilježnosti i napredovanju monarhijskog podanika iz Translajtanije, kojega je služba bacila u Sarajevo. Da je radio samo to, njegovo ime, kao ni imena tolikih drugih „švapskih“ činovnika u Bosni, ne bi bilo zapamćeno ni po čemu. Ali Teodor Filipescu bavio se za svoju dušu još nečim: „antropogeografskim“ proučavanjem i opisivanjem vlaških zajednica na Balkanu, osobito u Bosni i Hercegovini. Iako je to bavljenje imalo panrumunjsku političku tendenciju, Filipescu je njime osigurao makar skromno mjesto na jednome polju dalekom od baždarenja i punciranja – u balkanskoj etnografiji. Uz nekoliko manjih radova o rumunjskoj problematici, među kojima je i pregledni članak Karavlaška naselja u Bosni. Etnografsko-antropogeografsko proučavanje (Glasnik Zemaljskog muzeja, XIX, 1907), objavio je svoje životno djelo: Coloniile romane din Bosnia: Studiu etnografic si antropogeografic, Bucuresti 1906. Nas ovdje posebno zanima članak iz Glasnika Zemaljskoga muzeja 1902. godine, čiji puni naslov glasi: Kalajdžije u Čipulićima. Priopćio Teodor Filipesku, hemičar i činovnik punciranja.

Smješteno uz drevni put u samome podnožju prašume Koprivnice, Čipuljići su staro naselje (to je odavno službeni oblik imena naselja, a Filipescuovi Čipulići bit će da nešto vjernije čuvaju rumunski sufiks –ul). Danas je integrirano u grad Bugojno, a do rata 1992-95. nije bilo važno nikomu osim samim njegovim stanovnicima, te arheolozima i etnografima. Doista, malo je takvih naselja: nema ni jednoga razdoblja iz starije kulturne povijesti Bosne koje se u Čipuljiće nije „upisalo“. Tu su pronađeni i evidentirani reprezentativni ostaci iz prahistorije, antike, ranoga kršćanstva, srednjega vijeka. A na lokalitetu Pod nađen je najstariji zapis – vaza s fragmentom pisma, vjerojatno umbroetrurskoga, iz cca 600. godine prije Krista. U obimnoj znanstvenoj literaturi o različitim aspektima čipuljićkih kulturnih slojeva pisali su svi najvažniji bosanskohercegovački istraživači i znanstvenici, od pionirskih zapisa Ivana fra Frane Jukića polovicom 19. vijeka u kojima je Bosna prvi put samu sebe ugledala, do Carla Patscha, fra Otona Knezovića, Marka Perojevića, Joze Petrovića, Marka Vege, Esada Pašalića, Veljka Paškvalina, Pave Anđelića, Nade Miletić, Ive Bojanovskoga, Borivoja Čovića… Nije manje zanimljiva ni čipuljićka demografsko-identitetna priča. No, literatura o tome je oskudna, i tu dolazi na svoje naš „hemičar i činovnik punciranja“ Filipescu: svi koji su o Čipuljićima u vezi s tim išta napisali ili samo zabilježili, kao na primjer veliki Hamdija Kreševljaković, oslanjaju se na njegov spomenuti članak iz Glasnika Zemaljskog muzeja.

Poslušajmo kako Filipescu uvodi čitaoca u svoj rad o čipuljićkim kalajdžijama, njihovom jeziku i etničkom porijeklu:

Ko je u Sarajevu prvi put iz Baščaršije pošao u Kazandžiluk, tog je sigurno iznenadilo silno lupanje, koje dolazi iz radionica kazandžija, pa ako se onda malo okolo obazrio, vidio je kako se desno i lijevo u radionicama živo radi, kao da se svi u poslu nadmeću, ko će više uraditi. U jednoj radionici prave se kotlovi, u drugoj ibrici, u trećoj table i džezve, u četvrtoj se opet finije table, džezve i ibrici kalemle (cizeliraju) i bolje stvari glade (poliraju). Osim ovih radionica, u kojima se samo bakreno suđe pravi, ima jedna radionica, u kojoj se ništa drugo ne radi već se samo ove bakrene stvari i staro bakreno suđe kalajisava. Ova radionica je mnogo jednostavnija od kazandžijskih, jer se tu ne vide oni mnogi nakovanji, kalemi i drugi halat za izrađivanje suđa. U radionici vise obično na klincu šipke od kalaja, koje se iz daleka blistaju, a na podu ima po nekoliko novih suda, starih kotlova, sahanova i tepsija, dimirlija itd, od kojih se nekoji sudovi ribaju ili na vatri kalajisavaju. Ako su bakrene stvari namijenjene da se u njima ma kakovo jelo ili piće čuva, kuha ili peče, moraju se prije svega kalajisati. Kalajisati znači bakrenu površinu s kalajom (kositrom) prevući. Ova prevlaka od kalaja čuva da bakar ne oksidira, ako dode u dodir s jelom i pićem, i da ne nastaju oni bakreni spojevi, koji su ne samo za zdravlje štetni, već i za život ljudski pogibeljni. Pošto kazandžije svoje izrade ne umiju kalajisavati, to ih moraju kalajdžijama odnijeti. Akoprem imade kalajdžija po cijeloj Bosni i Hercegovini, jer oni putuju po svojem poslu od mjesta do mjesta, osobito u jeseni, to sam siguran da je malo ko pobliže na čisto, ko su kalajdžije i kakav je taj jezik, kojim oni među sobom govore, i za to ću ovdje progovoriti o kalajdžijama i njihovom zanatu.

Prilikom jednog mojeg putovanja bio sam u Čipulićima, selu na jugozapadnoj strani od Bugojna. Čim se izađe iz Bugojna cestom, koja vodi u Livno, vide se Čipulici i toranj istočno-pravoslavne crkvice. Selo Čipulići je inače vrlo lijepo, a kuće koje su na cesti čine na prolazećeg putnika dobar utisak, jer su sve bijelo okrečene i lijepo uređene te se ovako Čipulići razlikuju od ostalih sela u Bosni. Veći dio kuća je na brijegu s lijeve strane ceste. Čipulići sa svojih 120 kuća imadu oko 450 stanovnika, od kojih su 2/3 same kalajdžije. Pošto sam se interesirao da vidim, kako ovi majstori rade, otišao sam pred jednu kalajdžijsku radionicu i gledao sam, kako kalajdžijski momak jedan stari kotao sa stučenim kamenom riba, a majstor na vatri drugi kotao okreće i kalaj po kotlu pamukom rastire. Kad je majstor kotao s vatre skinuo, metnuo ga je da se ohladi i uzeo je kotao, kojeg je momak do sada ribao, i pošto ga je iznutra i izvana dobro razgledao, dao ga je opet momku s riječima: „Frjakaj još koldara“ (to znaci: Ribaj još kotao). Momak je na to iznova poceo ribati, docim je majstor odmah vatru redio, a onda uzeo jedan sahan i htio ga na vatru metnuti. Ja sam medutim razmišljao o rijecima „Frjakaj još koldara“, te sam majstora, koji je baš vatru redio zamolio da mi kaže, kakav je to jezik, kojim je on malo prije sa svojim momkom govorio. On mi odgovori, da je to kalajdžijski jezik. Na to sam mu kazao, da sam i ja razumio što je malo prije momku rekao. Pošto mo majstor začudeno pogledao, pitao me odmah, odakle sam. Ja sam mu kazao, da sam iz Sarajeva i zamolio sam ga, neka mi kaže, gdje su oni taj kalajdžijski jezik naučili, pošto me to jako zanima. Sad mi je kalajdžija pripovijedao, da je to karavlaški (rumunski) jezik i da su oni taj jezik od svojih roditelja naučili, koji su ga u kući dobro govorili, ali da sadašnji naraštaj samo u zanatu kalajdžijski govori. Kazao mi je još i to, da samo stariji majstori umiju dobro kalajdžijski, ali da oni nijesu sada u Čipulićima, već da su po svijetu. Na to sam ga opet zamolio, da mi kaže pojedine riječi u kalajdžijskom jeziku, jer sam rad da ih napišem. Isprva ne htjede mi kazati, već me stao ispitivati, zašto mi to treba a kad sam mu rekao, da bi o tome nešto napisao, da svijet znade kako kalajdžije govore, počeo mi je odmah kazivati pojedine riječi, što sam i zabilježio. Osim majstora kazivao mi onda i njegov kalfa, što bi ga ja pitao, ili što je on sam htjeo. Za nekoliko časaka skupilo se oko radionice više mladića i jedan starac, koji su me radoznalo posmatrali kako pišem, što mi majstori kazivaju, te pošto su ispitivanjem od majstora doznali zašto pitam i ko sam, počeše mi i oni ponešto diktirati ali mi nije moguće bilo sve napisati što su mi kazali, jer je svaki od njih ponešto dovikivao te nijesam mogao razabrati sve a kamo li sve napisati, pošto sam za mnoge riječi morao pitati šta znače. Ja ću od riječi, koje sam notirao, jedan dio navesti, ali pošto se te riječi zbog poluvokala ne mogu dobro napisati našom azbukom, to sam prinužden dodati i rumunski pravopis. Čičore (ciciore) = noge, japuša (iapuşă) = kobila, buna sjara (bună siară) = dobro veče, budi buljaca (budi buliaţă) = dobro jutro, kaca (caţaă) = kuja (pseto), porkača (porcacea) = krmača, funtulja (funtulia) = kava, zakre (zacre) = šećer, berbeke (berbeche) = ovan, kapira (capĭră) = koza, vaklja (vaklia) = krava, krcula (crzula) = forinta, dziga (dzigă) = kantar, zur (zur) = budala, lokma (locma) = zemlja, kasa (casă) = kuća, apa (apa) = voda, kuljaša (culiaşă) = mamaliga ili polenta ili pura, tasa (tasa) = pita (gibanica), panje(pane) = hljeb, gorzulja (gorzulia) = kruška, grmare (grmare) = novci, orzula (orzula) = šenica, ivte (ivte) = zob, kubura (cubura) = tikva, mutrala (mutrală)= ogledalo, kacula (caciula) = šubara, purintan (purintan) = musliman, vurgar (vurgar) — kršćanin, šorko (şorco) = katolik, piščatlan (pişciatlan) = ibrik… Iz ovoga se razabire, da je kalajdžijski jezik identičan sa rumunskim jezikom u macedonskom dijalektu. U Čipulićima ima više kalajdžija s rumunskim prezimenima, no ovo je donekle slavizirano; od tih sam evo doznao: Dučić (duce) = odlazi, Prendić (prende se) = započmi, Kojdić (coidică) = repić.

Iz kazivanja svojih domaćina u Čipuljićima, čiju vjerodostojnost nam svjedoči samo njegova riječ, Filipescu izvodi zaključak da je „kalajdžijski jezik identičan sa rumunskim jezikom u macedonskom dialektu“, te „da su kalajdžije u Čipulićima potomci onih macedonskih Rumuna, koji su se svršetkom XVI. i početkom XVII. stoljeća u Bosnu naselili; to je bilo onda, kada su austrijske nadvojvode i Mlečani u pustim predjelima Primorja naseljavali Rumune iz Macedonije“.

Noel Malcolm u svojoj Povijesti Bosne osporava panrumunjske teze „jednoga zanesenog rumunjskog vlahofila“, misleći očito na Filipescua i njegovu studiju iz 1906: „Bilo je pokušaja da se dokaže kako je još na početku 20. stoljeća bilo u Bosni ljudi koji su govorili vlaški. U popisu stanovništva Bosne iz 1910. godine spominju se 16 sela u kojima se govori ‘rumunjski’, a godine 1906. jedan zaneseni rumunjski vlahofil objavio je čitavu knjigu o ‘rumunjskim kolonijama’ koje je ondje otkrio. Međutim, kad je vodeći njemački ekspert za Vlahe, profesor Weigand, otišao sljedeće godine provjeriti te njegove tvrdnje, ustanovio je da u jedinim preostalim vlaškim selima žive ljudi koji su se doselili u 18. stoljeću iz Makedonije i koji su odonda zaboravili svoj jezik. A seljaci koji ‘govore rumunjski’, poznati u tim krajevima pod nazivom ‘Karavlasi’ ili ‘Crni Vlasi’, zaista govore rumunjski, ali samo zato što uopće nisu Vlasi nego rumunjski Romi iz Transilvanije.“

Zef Mirdita, pak, u svojoj velikoj sintezi Vlasi u historiografiji na jednome mjestu ovako kritički sumira: „Jedan od osnovnih nedostataka ovih historiografija, osobito bugarske, grčke i srpske, pa i rumunjske, jest to što se problematika srednjovjekovnog Balkana i njegovih naroda, koji se spominju u povijesnim vrelima toga doba, obrađuje s crkveno-pravoslavnog stajališta, dakako u političkoj funkciji opravdavanja, odnosno utvrđivanja ili proširivanja etnopolitičkih granica tih država.“

O Vlasima, starobalkanskom etničkom elementu koji je prožeo cijelu povijest jugoistočne Evrope i ucijepio se u etnogenezu i kulturu svih balkanskih nacija, napisana je ogromna literatura, a da se o zagonetki njihova porijekla nije došlo do nedvosmislena odgovora. Lingvistička istraživanja pokazuju veze njihovih narječja s latinskom osnovom, te s rumunjskim i albanskim jezikom, jednako kao što je u kasnijim stoljećima kroz socijalna miješanja i prilagodbe poprimio mnoge slavenske, turske i grčke jezične elemente. To je etnikum za koji se može pretpostaviti da je nastao dugim i složenim procesima romanizacije autohtonih balkanskih naroda, pa se u vijekovima slavenskih najezdi sklanjao u središnje planinske predjele, prilagodivši se nomadskom stočarenju, da bi se u srednjem vijeku pojavio kao povijesno „vidljiv“ element, koji kroz novu socijalizaciju i kulturno-jezičnu asimilaciju ulazi u sve društvene procese, što se, potom, nastavlja i u otomansko-islamskom razdoblju Balkana i Bosne i Hercegovine. Baveći se važnim stočarskim i trgovačko-karavanskim poslovima, Vlasi su u Bosni i Hercegovini već u srednjem vijeku bili važan ekonomski faktor, i zauzimali veliki prostor, osobito u Hercegovini. Nakon što su iza turskih osvajanja ostala ogromna pusta zemljišta u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni s kojih su protjerani ili izbjegli starosjedioci, nova vlast na ta zemljišta masovno i planski naseljava vlaške rodove iz stare Srbije i Crne Gore. Taj novopridošli vlaški element u Bosni za prvih vremena turske vlasti mahom je pod vjerskom brigom Pravoslavne crkve, te će to u kasnijim procesima biti osnovom njegova političkog srbiziranja. Sva ta pomicanja i preseljavanja utjecala su na razbijanje starih etničkih struktura i granica, a unosila su i ogromne promjene u teritorijalnu mapu i razmještaj jezika i dijalekata. Jedan dio Vlaha je islamiziran, a bilo ih je također koji su prihvatili katoličanstvo, osobito u onim dijelovima Hrvatske gdje su bili obuhvaćeni katoličkom jurisdikcijom. I za jedne i za druge vrijedi isto pravilo političkoga uklapanja u kasnije nacionalne identitete. Treba samo ovlašno preletjeti bilo koji od naših etničkih imenoslova, da se otkrije u kolikom smo golemomu broju “Vlasi”, i kad smo “najčišći” Hrvati, Srbi, Bošnjaci… Puna je Hercegovina (s ove i s one strane Neretve jednako), Bosna, Lika, Dalmacija, Zagora, Crna Gora rodova i obitelji što se zovu – Balorda, Besara, Bilbija, Boban, Burmaz, Drakul(ić), Kalaba, Kožul, Palavestra, Pešorda, Rkman, Šagolj, Šebez, Šešelj, Šikman, Šolaja, Šormaz, Štedul, Šurlan, Tintor, Varvilo, Vlahović, Vlahutin, Vlaisavljević, Žeželj, Žungul, Žužul, i brojnih sličnih prezimena.

Bilo kako mu drago, i tko god porijeklom bili stari stanovnici nekad urednog i prosperitetnog prigradskog naselja Čipuljići, ono nasilje i istrebljivanje kojemu su opetovano bili izlagani u 20. vijeku zaslužuje sjećanje i spominjanje. Netko će možda reći da je mnogo i premnogo naselja i gradova u Bosni i Hercegovini sa sličnom sudbinom. Jest, mnogo ih je, nažalost. Ali, svaka od tih sudbina ima vlastitu tragičnu jedinstvenost i pojedinačnost, i ne smije se utapati u općost, u klišej; ako pristanemo na takvu predodžbu, pristali smo na tupi nehaj i zli zaborav.

Dvadeset godina nakon posljednjega rata, bugojanska ratna priča još čeka da bude ispričana. Od ’91. i nikad razjašnjene pljačke milijuna dojčmaraka, stečenih u prijevari građana putem ilegalne “konverzije” jugodinara u organizaciji HDZ-a, pa preko prvih ratnih dana bošnjačko-hrvatske sloge u obrani od Karadžićevih topova i aviona (kojima je glavni cilj bila tvornica municije „Slavko Rodić“, da je barem razruše kad je već nisu mogli zauzeti, a u neposrednoj je blizini Čipuljića), potom preko egzodusa Srba i pljačkanja njihovoga naselja Čipuljići, do strahovlade Dževada Mlaće i zločina nad Hrvatima – sve je jedna mračna i krvava historija, za koju teško da će se ikad naći pouzdan i objektivan prikazivač i tumač.

U kasnu zimu ’95, još uvijek u ratu, zadesio sam se stjecajem bizarnih okolnosti u Bugojnu, i o tom putešestviju napisao reportažu pod naslovom Ein heiliges Land! Tu sam tek u skici opisao kako smo se našli na večeri i konaku pod krovom bugojanskoga župnika, a taj krov bijaše pravi refugium, utjeha duši i hrana tijelu, za sve bugojanske ratne nesretnike i potrebnike. Evo fragmenta iz toga teksta:

Iste večeri nakon kalinskoga predavanja o toleranciji (misli se na islamsko-ideološko ispiranje mozgova kod svemoćnoga Dževada Mlaće u hotelu „Kalin“) skupilo se kod fra Janka šareno društvo s koca i s konopca, prava „multikultura“, čak i Srbin iz Čipuljića. Ako i jedan, ali – pravi Srbin. Doduše, pokušavao je “umekšati”, izjašnjavajući se kao Jugoslaven, i ne videći svu ironiju i kontraproduktvnost takvoga umekšavanja. Ono što sam čuo te večeri, bili su isječci prave ratne historije Bugojna: i kako su u početku, za vladavine HVO-a, Muslimani bili osuđeni i apsolutno zatvoreni, ne mogući izaći nikamo iz grada, osim na front prema četnicima, i kako se situacija obrnula nakon poraza HVO-a u sukobu s Armijom BiH, o vjersko-etničkoj strahovladi koja je tada nastala, o općem poremećaju odnosa i vrijednosti, u kojemu su itekako stradavali i Muslimani koji po novoideološkom kratkom kursu nisu bili dovoljno Muslimani. Tada sam saznao i istinuti priču o Čipuljićima, kompaktnom pravoslavnom prigradskom naselju, nastalom u doba austrougarske uprave kolonizacijom Rumuna iz Podunavlja, ubrzo etnički srbiziranih, koji su bili vješti kalajdžije. Do rata o Čipuljićima se moglo čuti tek kao o lokalitetu na kojemu su pronalaženi vrijedni arheološki ostaci prethistorijskih kultura: to je ono naselje koje vidite na lijevu ruku kad izlazite iz Bugojna i zaputite se put Koprivnice i Kupreških vrata. Kada je Karadžić zaigrao krvavo kolo po svoj Bosni, pa i na Kupresu, tukući odozgor po Bugojnu, Čipuljići i njegovi stanovnici našli su se između dva mlinska kamena. Pod pritiskom prvo hrvatskih vlasti, a zatim muslimanskih, malo pomalo, naselje je brzo opustjelo, a onda postalo svojevrsna “samoposluga”: iz njega je uzimao štogod je tko htio i trebao…

A kada sam tri godine nakon rata, kako bi rekao Filipescu, „prilikom jednog mojeg putovanja bio u Čipulićima“ s filmskim režiserom Ahmedom Imamovićem snimajući seriju kratkih tv-putopisa, prokrstarili smo kroz naselje uzduž i poprijeko. Bila je to slika pustoši, kakve sigurno u cijeloj opustošenoj Bosni nije bilo. Sliku je pojačavala ljuta zima s maglenim nebom koje je palo na zemlju. Od najmanje dvije tisuće kuća, sve samih solidnih obiteljskih katnica, ostali su samo goli, termitski očišćeni zidovi. Sve je to bio čist ručni rad, samo je crkva, smještena usred naselja, bila srušena ritualno, eksplozivom. Ne znam da je u bosanskohercegovačkoj javnosti o Čipuljićima itko ikada išta kazao, ni političar, ni novinar, ni vjerski službenik, ni kakva intelektualna udruga, najmanje da je netko tražio istragu.

Nije mi teško zamisliti i razumjeti što osjeća Aleksandar Vučić kada u Čipuljićima obilazi zgarišta i grobove svojih predaka. Nije to teško zamisliti stotinama hiljada ovakvih, čije su kuće i zavičaji u Bosni – zgarišta i grobovi. No, ono što ne znam jest: ima li u emociji Aleksandra Vučića empatijskoga mjesta za te stotine hiljada i za njihovu emociju. Bilo bi dobro da ima, jer je on moćan političar koji za sebe voli reći da ima viziju i ideju…

*

ivanlovrenovic

Ima tome oko mjesec dana kako sam tražeći nešto, u stanu, po prenatrpanim ladicama, u jednoj od njih naišao na uokvirenu fotografiju u koloru, s koje me je gledalo lijepo nasmijano dijete veselih okica i punačkih rumenih obraščića. Sjedilo je na nekakvoj velikoj drvenoj kocki. Bila je to moja slika snimljena kad mi je bilo oko godinu dana. Promatrao sam je nekoliko minuta pokušavajući sebe uvjeriti da smo to djetence i ja, osamdesetogodišnjak, ista osoba. Ne sasvim siguran da sam u tome uspio, vratio sam sliku na njeno mjesto i zaboravio na to.

Ali jedne od sljedećih noći, pored mog kreveta, dok sam spavao, pojavilo se Dijete. Njegovu sam prisutnost tako snažno osjetio da sam se probudio. Bilo je isto tako lijepo kao ono davno ja, ono dijete s fotografije. Ali ovo Dijete bilo je starije; moglo je imati dvije ili tri godine. Obrazi mu nisu bili ni rumeni ni punački, niti su mu nogice bile onako debeljuškaste. Ni oči mu se nisu mogle nazvati “okicama”: bile su to ogromne tužne oči koje bi, da iznad njih nije bilo velikog čela, zauzimale skoro trećinu lica.

To me je Dijete dugo promatralo, nijemo, u tišini, u polumraku u kojemu njegove oči kao da su svijetlile, a njegov mi je pogled govorio: “Pratit ću te.”

Ujutro, probudivši se, pomislio sam: “Kako sam čudan san usnio.”

Međutim, izašavši na ulicu da prošetam, primijetio sam kako pedesetak metara iza mene, među prolaznicima kojih je bilo dosta na pločniku, ide Dijete. Ono Dijete koje sam vidio prošle noći. Okrenuvši se, u nevjerici, pošao sam k njemu, ali ono kao da je istog trena nestalo, izgubilo se među svijetom kojim je bilo okruženo. Ipak, činilo mi se da su njegove oči, ogromne oči, tu negdje ostale, i da me još gledaju.

To isto ponavljalo se i sljedećih dana. Dijete me je pratilo, a oči su mu svakog dana bivale sve veće. Primijetio sam također i da mu ruke i noge bivaju sve tanje. Viđao sam ga samo kad smo bili u mnoštvu u kojemu bi se ono izgubilo čim bih mu se pokušao približiti.

Sanjam li budan? pitao sam se. Ali to Dijete, bilo ono dio sna ili stvarnosti čudnije od sna, govorilo mi je, na svoj nijemi način, o sudbini. Govorilo mi je tako da me je to punilo strašnim nemirom, nemirom koji je iz dna u dan rastao kao što je mršavost Djeteta bivala iz dana u dan sve veća: njegove su se oči širile na sve užem licu, njegovo se tijelo tanjilo, a kosti su mu skoro probijale kožu. Ono više nije bilo u stanju ni da me prati. Pojavilo bi se na jednom mjestu i tu ostalo dok ja ne bih pošao k njemu, a zatim bi, kao uvijek, iščezlo.

Onda se jednog dana prestalo pojavljivati. Da li je ovo priviđenje nestalo iz mog života? upitao sam se.

Ta moja upitanost trajala je do onog dana kad mi je palo na um da je ovaj moj košmarni doživljaj vjerojatno u nekakvoj vezi s onom mojom dječjom fotografijom koju sam našao, skoro zaboravljenu, u nekoj ladici.

Otvorio sam ladicu da opet vidim tu sliku. I ugledao dječji kostur s ogromnim očnim dupljama, kako sjedi na velikoj drvenoj kocki.

dne 16. juni, Arena

Preko parkirališta, prema podzemnoj garaži, crveni Suzuki Swift, splitskih registracija kroz prozor ispušta balone od sapunice. Dijete kroz prozor crvenoga Suzuki Swifta splitske registracije ispuhuje balone od sapunice.

U hladu garaže, dvoje mladih izlaze iz crvenog auta. Ona u zelenoj kratkoj haljini. Djeteta nema

U kafiću neka žena glasno govori španjolski.

*

dne 18. juni, Vinogradarska

Brazilija, Kup konfederacija, utakmica između Nigerije i Tahitija. Početak ljeta, kao davno. Vrućina se širi od grada, preko turopoljske ravnice. Zagreb u daljini svijetli kao Trpanj.

S lijeve strane vrata, skače Tahićanin, loptu pogađa glavom. Radost neočekivanog gola. Rezultat 6:1 za Nigeriju.

*

dne 19. juni, Vinogradarska

Mladić koji je djelovao normalno, ali ga zatvaraju na psihijatriju jer tvrdi da je poznavao Antuna Gustava Matoša. Bilo je to šezdesetih. On, jedva tridesetogodišnjak. Sasvim normalan, osim što je poznavao Matoša koji je umro 1914.

Pustit će ga kad tu stvar zadrži za sebe.

*

dne 21. juni, Limun

Miris lipanjske tržnice. Po uglovima visoke kupole u zgradi tržnice vrište ptice. Nestaje struje, u okolnim kafićima ne rade kafeaparati.

*

dne 24. juni, Vinogradarska

Gundulićeva ulica, ljetni pljusak. Masna pojava zalijeće se u mene, viče: “Kaj govore Jugoslaveni!” Šutke prolazim. Ne nosim kišobran.

Mesnata američka glava Radoslava Artukovića, na suđenju ocu, osamdeset i neke. Volujska imaginacija.

*

dne 25. juni, Avenue Mall

Refren: O smrt, smrti, smrtičice

M. Krleža stajao je 1941. smrtimice i prema jednima i prema drugima.

*

dne 28. juni, Limun

God. 1945. u Varšavi poljski zubari sovjetskim oficirima ugrađuju zube od lažnoga srebra načinjenog od limenki američkih mesnih narezaka. Mjesecima strahuju hoće li pacijenti dobiti premještaj prije nego što im počnu hrđati zubi.

*

dne 29. juni, Trst

Cijeloga su jutra moji školski drugovi ubijali princa.

Krov hotela. U zaljevu deset teretnih brodova čeka istovar u lukama Trst i Koper. Ranžirni kolodvor. More premreženo željezničkim šinama. Logori na otocima.

Novo nalivpero. Kupljeno u malenom dućanu Parker, na Piazzi Unita. Trgovac pita je li za mene ili je poklon. Za mene, kažem. Već dugo nitko nije sebi kupio nalivpero.

*

Popodne 29. juni, Pula

Na Forumu, prvi put nakon Javorkine smrti.

Ručak, nelagoda od privatnih odnosa, potreba da se bude daleko.

*

Dne 30. juni, Pula

Poslije ponoći mladi Englezi pjevaju divlje pivske pjesme. Na zidu stare kuće na Forumu projekcija šarenih svjetala. Proba za noć ulaska u Europsku Uniju.

*

Večer 30. juni, Vinogradarska

Hotel u dalmatinskom zaleđu.

Na recepciji dvojica gostiju traže lozinku za internet.

HEROJ ANTE GOT

Pruža im papirić mrki u crno obučeni mladić.

Poslije zamišlja kako u svoje kompjutore upisuju:

HEROJ ANTE GOT

Jedan gost je snimatelj, porijeklom Arapin. Drugi je najveći srpski glumac.

*

Dne 1. juli, Vinogradarska

Sjetni pjesnici, amateri.

Sjetne krave, na livadi uz prugu.

M. S. u životu nije učinio velikog zla samo zato što je bio užasno lijen.

“Nije Lenjin gnjida da se dade čizmom zgnječiti.” Miroslav Krleža

Sivo-crni blok, kožnih korica, 42 stranice. Dnevnik rojeva za 1935, 1936. i 1937. godinu. Format 20,3cm X 15,8cm. Pisan olovkom. Pojedine stranice izblijedjele pa se teško čitaju. Grafit se sa njih osuo. Rukopis uredan, uravnotežen, lijep. Svaka stranica rukom paginirana.

“Iz košnice 6 istjeruju trutove.”

*

dne 3. juli, Vinogradarska

Ustaški šef policije Kvaternik iz sigurnosnih razloga nije dopuštao da ga fotografiraju. Hrvatsko se novinstvo držalo njegova naputka. Fotografiran samo jednom, na majčinom sprovodu.

Novinski urednici i promičbenici smatrali da ga je žalost za siroticom majkom izobličila do neprepoznatljivosti. Savršena krinka monstruma.

*

Dne 6. juli, Vinogradarska

Godine 1923. Krleža je u povodu posjete kraljice Marije protjeran iz Dubrovnika.

Tri godine ranije protjeran je moj pradjed, koji nakon toga više nije navraćao u Dubrovnik.

*

Dne 10. juli, Limun

Umro Malnar. Kraj sezone trešanja. Grad se prazni. Noćas opet padala kiša. U jednostavnim rečenicama izraziti svijet. Bez veznika. Veznici imenuju osjećaje.

*

Dne 12. juli, Arena

Ljeto. Terasa iza trgovačkog centra. Mjesto gdje sam sjedio dok mi je umirala majka.

Nije Lenjin gnjida da se dade čizmom zgnječiti, u sparnu ljetnu večer mladi Rade Šerbedžija na Hrvatskoj televiziji citira Krležu.

*

Dne 14. juli, Limun

Noću spavam uz otvorena vrata iza kojih je šuma. U snu čujem svaki zvuk, ptice, grane, vjetar, kišu.

*

Dne 20. juli, Arena

Izlog galerije Forum, u Teslinoj ulici. Tuđmanov diplomat, dvadeset godina na destinacijama na kojim se za male novce nađe utjeha u dvanaestogodišnjim dječacima, katolik, melankolik. Došao je na izložbu klasika hrvatskoga kiparstva, koji izlaže debele zlatne kurčeve. Njima se umjetnik oprašta od publike, pred najavljeni put u vječnost.

Iza leđa vodoskok. Voda pljušti po cimenti.

Dječak je prolio sok po stolu. Otac, mišićavi tip u crnoj majici bez rukava, reagira mirno. Kajka da zvuči vedrije. Podsjeća na čuvara konclogora u istočnoj Poljskoj, nakon svršetka radnog vremena.

Žena stoji ispred vecea i viče dječaku unutra:

– Samo nemoj ništ’ dirati, Patrik!

*

dne 23. juli, Van Gogh

Ženske noge, štikle, na terasi ispred kafića. Vonj kanalizacije. Ulica se urušava u podzemlje.

*

Dne 24. juli, Forum

Vicolo Augusto/Augustov prolaz

Uličica od Foruma prema moru.

Tu sam posljednji put razgovarao s majkom.

Bio je 1. prosinca 2012.

*

dne 25. juli, Circolo

Nakon filmske projekcije ozareni ljudi izlaze iz kina. Kao ozračeni drugom pričom. Mi nismo gledali film – samo pijemo schweppes.

Edi Mišić osuđen na petnaest godina, jer da ubojstvo nije okrutno i nije iz niskih pobuda.

*

Dne 26. juli, Forum

Djeca skaču po montažnoj pozornici za ljetne koncerte, postavljenoj na antičkom trgu. Tezge na kojima se prodaju med, ulje i slanina.

*

Dne 27. juli, Vinogradarska

Uz vrata stare kamene kuće pokraj ceste negdje u Istri, naslonjen stoji poklopac za mrtvački sanduk, načinjen od svježe blanjanih dasaka. Stolarov dom ili kuća u kojoj je netko umro?

*

dne 28.juli, Koranska

Ljeto, dani i noći bez daška vjetra. Kad usred noći jednom propuhne kroz sobu, kao da proleti jato duhova.

Nekome govorim da je umro Dragan Babić.

Tko je to? – pita.

Čekam da naiđe netko tko zna.

*

Dne 29. juli, Koranska

Srđanu su na silasku s barke u luci naočale pale u more. Jesu li skupe, pitao je netko. Rejbanke, odgovorio je. Skočio je Gorčin da ih izroni. Sav se izrezao na školjkama, ali nije došao do naočala. Skočio je Danijel, u donjem vešu i s naočalama za ronjenje, i izronio rejbanke. Bilo je to krajem maja, kada su u Danijelovoj kući na Braču slavili njegov rođendan. Četvorica razrednih drugova iz Prve gimnazije. Od mature je prošlo dvadeset osam godina.

*

Dne 30. juli, Limun

Žena i muškarac za susjednim stolom razgovaraju kao da razmjenjuju citate iz romana Paula Coelha.

Penzioneri svakoga jutra piju kavu i razgovaraju o bolestima. Samo pred izbore pričaju o politici. Tiho dan-dva. A onda opet o bolestima.

Tuberoza, kakav je to cvijet?

*

Dne 4. august, Galerija

Zajedničko Andriću i Krleži česte su žalbe na nesanicu. Nikada nisam ne spavao.

*

Dne 8. august, Vinogradarska

Na dlan svetome Vlahu slijeću helikopteri. Pedeset metara visok, od betona izliven kip, u ruci više ne drži grad. Investitoru se isplatio helidrom.

*

Dne 12. august, Bogovićeva, ispred Profila

Sapun iz Alepa, gdje više nema živih. “Silk Road”, slavni sirijski sapuni.

*

Dne 15. august, Avenue Mall

Što se se više nastavlja, povijest porodice samo se širi. Da ju je pustiti, rasla bi na hiljade stranica i povukla za sobom cijeli život.

Pero glatko klizi niz papir.

*

Dne 16. august, Limun

Čuo se s Ivanom. Kaže: majstori u kući napravili požar. Srećom, bio Josip, pa gasio. Zatim pričali o K. Ivan kaže da ga je uvijek smatrao miljenikom sudbine. A sad ovako. Sudbina nema smisla za kontekst. Sudbina je bez poetike.

U Kini su živjeli kukci koji su ovu civilizaciju sudbonosnije odredili nego Džingis kan i svi kanovi prije Hitlera. Hitler kan.

*

Rovinjske skaline

Ima li psovača Boga, oca među borovima?

Ima li Boga oca, među borovima?

Ima li Boga, oca borovima?

Ima li Boga, oca?

Ima li Boga?

Ima li?

Ima?

*

Dne 19. august, Limun

Dogo argentino, ženka. Leži pod kafanskim stolom i drijema. Napada je muha. Uzalud je pokušava uloviti. Čuje se kako škljocaju jaki pasji zubi, u Zagrebu, krajem ljeta. Kastanjete.

*

dne 21. august, Van Gogh

– Čestitam ti na tuzi. – kaže M. D. preko telefona, na tekst o K.

*

Dne 22. august, Koranska

“Na srpsko Priobraženje priobrazi se i gora i voda. Dodajem, kao neko ljetno džemre.” Ivan Lovrenović

*

dne 23. august, Limun

Vi Bosanci imate iskrivljeno mišljenje, govori mi, i prstom vrti oko sljepoočnice. Naročito o Hrvatima, naglašava.

*

Dne 24. august, Rovinj

U konobi kod K. Od mora se čuju galebovi. Svježe je, kasno ljeto. Nered na stolu. T. Bernhard: Moje nagrade. P. Lucić: Gusle u magli.

Dvaput između jedanaest i pola dvanaest, dok traje sahrana, u kući zvoni telefon. Što bi se dogodilo kad bih se javio? S druge strane K, iznenađeno pita: Otkud ti kod mene? Ne zna da ga sahranjuju, pa mu moram lagati.

*

Dne 30. august, Cavtat

Bilo mi je loše u Trebinju. Nervozan, nisam mogao govoriti. Grad je prazan, iako je posvuda gužva. Goran je u Londonu. K. je umro. Nigdje nije toliko mrtav kao u Trebinju.

*

Dne 4. septembar, Nikšić

Proputovao kraj od Trebinja do Nikšića. Zelenilo i mnogo vode. Nigdje automobila ni ljudi. Lastva vodena, vodena kao Venecija. Pomislio bih: raj, da latinični nazivi mjesta nisu prebrisani. Kao u znak K-ova nestanka, progonstva.

Muzička škola u Nikšiću. U predvorju bista Stanislava Ćana Koprivice, dobrotvora crnogorskog. Njega K. naziva prijateljem. Prvih izbjegličkih mjeseci spominje ga s nadom i pouzdanjem.

Životoplov Alberta Einsteina

*

DEBATNI KRUŽOK — LIESERL

1898. GODINA

Započeto simpatiziranje s kolegicom, jedinom studenticom na studijskoj grupi, neuglednom, hromom, šutljivom, samozatajnom i potištenom, ali intelektualno (i približno svjetonazorno), prirodoznanstvenim i matematičkim obrazovanjem umalo ravnopravnom, pravoslavkom Milevom Marić, Srpkinjom iz Novoga Sada, postupno prelazi u studentsku ljubav i strastvenu ljubavnu vezu.

Šest godina stariji prijatelj Michele Besso oženio je Annu Winteler (Albertova zasluga, upravo ih je on upoznao), stariju sestru njegove već zaboravljene prve ljubavi Marie (podsjetio ga je na tjelesne razbibrige i užitke, na aarauske tinejdžerske dane).

Usprkos i unatoč više nego prijateljskoj privrženosti Milevi Marić, Albert ne zapušta i ne propušta svakojaka ženska društva, tako se rado druži, svira violinu i jedri po züriškom jezeru s mladom učiteljicom u osnovnoj školi, klaviristicom Susanne Markwalder, kćerkom svoje gazdarice.

Pored ne baš revnosnog praćenja predavanja (za polaganje ispita posuđuje Grossmannove pedantne bilješke s predavanja koja je izbjegavao, poput recimo Newtonove mehanike koja se slušala zajedno sa studentima tehničkih usmjerenja ili njemu tada dosadnih matematičkih kolegija), samostalno proučava teorijsku fiziku i ponešto filozofije. Na preporuku Bessoa i po vlastitom izboru čita i studira Ernesta Macha (Die Mechanik in ihrer Entwickelung: Historisch-kritisch dargestellt, Razvoj mehanike: povijesno kritički prikaz i Die Prinzipien der Wärmelehre: Historisch-kritisch entwickelt, Načela teorije topline: povijesno kritički pristup), Friedricha Alberta Langea (Geschichte des Materalismus, Povijest materijalizma), Eugena Dühringa (Kritische Geschichte der Prinzipien der Mechanik, Kritička povijest načela mehanike), Ferdinanda Rosenbergera (Isaac Newton und seine physikalischen Prnzipien, Isaac Newton i njegova fizikalna načela), Arthura Schopenhauera (Parerga und Paralipomena; Kleine Philosophische Schriften, Parerga i Paralapomena: kratki filozofski spis), Helmholtza, Boltzmanna, Kirchhoffa, Wiena i Jamesa Clerka Maxwella, čija elektrodinamika i čuvene jednadžbe elektromagnetske teorije polja, tada već stare tri desetljeća, profesor Heinrich Friedrich Weber nije predavao ni obrađivao jer ih je smatrao nepotpunom i kontraverznom idejom za studente.

U rujnu i listopadu s Grossmannom, iz njegovih bilješki, uči i sprema ispite te početkom listopada uspješno polaže prijelazni petodijelni međudiplomski ispit Übergangsdiplomprüfung (usmeno odgovara pet predmeta). Najbolji je u klasi (iako nemaran i tipičan kampanjac) s prosječnom ocjenom 5,7 (šestica je maksimum), a revnosni Grossmann s 5,6, koliko se god trudio, dospio je iza Alberta. Mileva nije stekla uvijete za Übergangsdiplomprüfung.

1899. GODINA

Einstein je čest (stalan) gost pansiona Engelbrecht (Plattenstrasse 50), kako i priliči zaljubljenim studentima, u Milevinom studenskom sobičku na četvrtom katu i usput (na trećem katu) njenih prijateljica Helene Kaufler (poput Mileve bila je sitna, 48 kilograma, i jedne kraće noge), bečke Židovke, studentice povijesti i Milane Bota: “Mica i ja se rijetko viđamo zbog toga njenog Nijemca koga mrzim…”, kako piše studentica psihologije majci u Kruševac. Tri i pol godine starija Mileva bez ikakvih ljubavnih iskustava (koliko je poznato, a iz znanih činjenica razumljivo), posve seksualno neiskusna (osim vjerojatnih samoinicijativnih istraživanja), nije odoljela Albertovim čarima i prohtjevima, Albert joj je Einstein postao središte svijeta, bila je zaljubljena, neotporna i podatna.

Profesor eksperimentalne fizike Jean Pernot uredovno prijavljuje Alberta Einsteina studenskoj službi (što ga baš i nije suviše pogodilo) zbog arogancije, uvredljivog ponašanja i neredovite nazočnosti na njegovim satovima fizikalnoga praktikuma (naravski, ocijenjen je najnižom ocjenom, jedini ispit na studiju koji Einstein nije isprve položio) te poručuje Albertu da se okuša u nekoj drugoj znanosti jer fizika je očito pretežak studij za nj. Početkom srpnja ozlijedio si je i spržio ruke prilikom malene eksplozije u laboratoriju.

Odavno je znao, i bez Jeana Pernota, da eksperimentalna fizika nije za nj, zato misaono eksperimentira, što ga potpuno zaokuplja i zanosi, zamišlja (mašta) putovanja brzinom svjetlosti, teorijski razmišlja o nedosljednosti klasičnog prikaza elektrodinamike tijela u gibanju, problematici brzine svjetlosti i (be)smislu etera. Sve mu je to nejasno, još nedohvatljivo, u magli, nedostupno dostignutim mu fizikalnim spoznajama, ali shvaća problem inercijalnih sustava, prostora i vremena.

Na ljeto, dok se Mileva u Vojvodini pripremala za međudiplomski ispit i smjerno mislila na “osjećaje koje se bude na najmanji dodir, čak i kad je prisjećanje na neki konkretni detalj nesvjesno, pa se stoga svaki put čini da sam ponovno u svojoj sobi” te bolovala i liječila od difterije, Albert je otputovao na ljetovanje s majkom i sestrom u Mettmenstetten (mjestašce između Züricha i Zuga) gdje druguje i planinari (ponovno po Säntisu) sa starom i dragom poznanicom Juliom Niggli, a navečer svira i pleše sa zgodnom gostioničarevom nećakinjom, sedamnaestogodišnjom Annom Schmid koja je svakoga ljeta na odmoru kod barbe u gostionici Paradies (Raj) gdje su Einsteinovi odsjeli. Zatim na dva tjedna odlazi u Aarau posjetiti obitelj Winteler i ispratiti sestru Maju (ostaje na školovanju u Aarau) i naravno provodi se s Julijom Niggli, omiljenom klaviristicom s kojom provodi većinu vremena a ponekad i svira. Na povratku za Milano Alberta je po prvi puta zabolio trbuh, povremena kronična boljetica koja će ga vjerno pratiti do smrti.

Mileva s godinom dana zakašnjenja ne baš uspješno (jedva, ali ipak) polaže prijelazni petodijelni međudiplomski ispit s prosječnom ocjenom 5,05.

Službeno je zatražio, 19. listopada, švicarsko državljanstvo.

Nastavlja sa samostalnim izučavanjem teorijske fizike, čita Ludwiga Boltzmanna (Vorlesungen über Gastheorie, Predavanja iz teorije plinova), Hermanna von Helmholtza (Wissenschaftiliche Abhandlungen, Znanstvena rasprava), Heinricha Hertza (Untersuchungen über die Ausbreitung der elektrischen Kraft, Istraživanje o rasprostiranju električne sile), Hendrika Antoona Lorentza (Versuch einer Theorie der elektrischen und optischen Erscheinungen in bewegten Körpern, Pokušaj jedne teorije električnih i optičkih pojava tijela u gibanju), Augusta Föppla (Einführung in die Maxwellsche Theorie der Elektriztät, Uvod u Maxwellovu teoriju elektriciteta)…, a napose ga se dojmila i svježinom misli iznenadila knjiga Physik des Äthers auf elektromagnetischer Grundlage, Fizika etera u osnovama elektromagnetizma, mladoga njemačkog fizičara Paula Drude, i prati recentne fizikalne časopise.

1900. GODINA

Tijekom studija na ETH-u svaki je student imao obvezu svake studentske godine fakultativno odslušati barem jedan kolegij po vlastitom izboru izvan područja svog studija, Albert je izabrao predavanja: prethistorija čovjeka, geologija planina, Goetheova književnost, politička i kulturna povijest Švicarske, Kantova filozofija i teorija znanstvenog mišljenja.

Završetak studija: na usmenom dijelu diplomskog ispita (Schluβdiplomprüfung), 27. srpnja Einstein odgovara teorijsku fiziku, eksperimentalnu fiziku, teoriju funkcija, astronomiju i brani diplomski rad (Diplomarbeit) o toplinskoj provodljivosti (pod mentorstvom Webera) s donekle zadovoljavajućim prosjekom ocjena 4,91 (Albert je posljednji prema diplomskim ocjenama, Kollrosov je prosjek 5,45, Grossmannov 5,24, Ehratov 5,14, a Adler još nije diplomirao na Züriškom sveučilištu). Jedina iz generacije koja nije uspjela diplomirati bila je Mileva Marić s nedovoljnim prosjekom od 4,00. Ukupan Einsteinov prosjek ocjena tijekom cijeloga studija nije bio baš briljantan, iznosio je na koncu, za njegove potencijale, samo 4,60.

Istog dana u petak, 27. srpnja, Einstein putuje na dvotjedni odmor u Melchtal, turističko mjestašce južno od Luzerna, gdje ga čekaju majka, sestra Maja i ujna Julia iz Genove, zatim odlazi kući, u Milano, gdje je često s prijateljem Micheleom Bessom i njegovom suprugom Annom (Michele je zaposlen kao tehnički savjetnik u milanskoj Societá per lo Sviluppo delle Industrie Elettriche in Italia, Društvo za razvitak električne industrije u Italiji), pa prati oca na poslovnom putu u Cannetto sull’Oglio pokraj Mantove i Isolu della Scala u blizini Verone (Hermannova firma postavlja uličnu rasvjetu u tim mjestima), razgledava Veneciju, te koncem ljeta planinari po okolnim brdima jezera Maggiore. Mileva je nakon neuspjeha na diplomskom ispitu, dakako, otputovala u Vojvodinu.

Pokušaj asistenture krajem rujna i početkom listopada kod profesora Adolfa Hurwitza i Heinricha Webera na ETH-u nije uspio (ipak nisu zaboravili, čemu se usrdno nadao, njegovo aljkavo pohađanje predavanja i nonšalantni odnos spram profesora). Od svih četvero studenata iz klase koji su diplomirali jedino Albert Einstein nije dobio mjesto asistenta na ETH-u.

Sredinom listopada Mileva (prati je sestra Zorka) vraća se na fakultet u Zürich, a Albert nakratko, honorarno predaje (8 sati tjedno) astronomiju i nebesku mehaniku na Züriškoj zvjezdarnici (tečaj, nekoliko tjedana).

Majka Pauline nije nimalo oduševljena (zapravo je razočarana, ogorčena i očajna) kad je doznala da Albert kani oženiti tri i pol godine stariju, hromu, neprivlačnu, sitnu, jedva metar i pol visoku, još uvijek nediplomiranu kolegicu s fakulteta Milevu Marić, strankinju pravoslavne vjeroispovijesti.

Max je Planck krajem godine, važan datum u povijesti (ne samo fizike): 14. prosinca 1900., na susretu Njemačkog društva fizičara u Berlinu obznanio i predstavio rad (“nastao kao rezultat očaja”) Zur Theorie des Gesetzes der Energieverteilung im Normalspektrum, Prema teoriji zakona raspodjele energije u normalnom spektru, o problemu spektralne distribucije zračenja crnog tijela, i u njemu empiričku formulu, jednadžbu zračenja crnoga tijela na pretpostavci kvantiziranosti oscilatora (proučavanjem entropije oscilatora u idealnom crnom tijelu), kojom je uveo kvantnu hipotezu, načelo diskontinuiteta u fizici, prekretnicu u budućem razvoju fizike: energija zračenja može postojati samo kao cjelobrojni višekratnik određenih kvanata energije, dakle, u mikrosvijetu, na atomskim razinama, energija se može apsorbirati i emitirati samo u diskretnim obrocima, u porcijama, kvantima energije. Rođena je kvantna mehanika, potom proširena kvantna fizika, osnova na kojoj će Einstein pet godina kasnije briljantno riješiti stari problem fotoelektričnog efekta.

1901. GODINA

Nakon svih formalnih, administrativnih, službenih procedura, ispunjavanja obrazaca, preporuka, potpisivanja uvjeta (poput onog bizarnog da nije i neće biti alkoholičar), svakojakih potvrda (jer on i roditelji su rođeni u Njemačkoj a žive u Italiji i tako redom) i uplate od 200 švicarskih franaka, napokon 21. veljače dobiva švicarsku domovnicu, državljanstvo koje je Einstein, ako je bilo potrebno, jedino isticao, a putovao je i prelazio granice isključivo sa švicarskom crvenom putovnicom u džepu.

Objavljen mu je prvi znanstveni rad, pregledni i objedinjujući napis o kapilarnim silama (po kasnijem općem sudu, šlampav i u pojedinim dijelovima pogrešnih konstatacija), Folgerungen aus den Capillaritätserscheinungen, Rezultati promatranja kapilarnih pojava, u uglednom europskom fizikalnom časopisu Annalen der Physik (Leipzig, ožujak, sv. IV, str. 513-523).

Na liječničkom pregledu za vojnu obvezu dan prije dvadeset i drugog rođendana, 13. ožujka, Albert je privremeno oslobođen novačenja zbog spuštenih stopala i proširenih nožnih vena (a tjelesne su mu karakteristike: visina 171,5 cm, težina 63 kg, opseg grudnog koša 87 cm i duljina podlaktice 28 cm).

Vraća se u Milano i sredinom ožujka do kraja travnja bezuspješno po sveučilištima šalje molbe za asistenturu: profesoru eksperimentalne fizike Ottu Wieneru i profesoru fizikalne kemije Friedrichu Wilhelmu Ostwaldu (njega uljudnim pismom, bez Albertova znanja, moli i otac Hermann) u Leipzig, profesoru Heike Kamerlingh Onnesu u Leiden (Nizozemska), profesoru Eduardu Riecku u Göttingen, te profesoru Carlu Paalzowu u Berlin.

Ni s Milevom više nije tako često u fizičkom, njemu važnom tjelesnom doticaju, za Milevu zauvijek a za Alberta samo nekada zaljubljeni par, poradi relativno dugog neviđanja (njihovim fizikalnim rječnikom: prostorne i vremenske distance), postupno mu jenjava žudnja, ali prilikom kratkoga zajedničkog susreta početkom svibnja, tijekom trodnevna izleta na još uvijek snijegom pokriveno jezero Como i okolna pastoralna mjestašca po Alpama (Splügen Pass), žudnja se noćima ponovno rasplamsala i Mileva je, kako to neplanirano, posvema nepredvidivo znadu nepromišljenost, (Albertova) nepažnja, zanos i strast iznjedriti u hladnoj noći dok sniježi (“Cijelo je vrijeme vrlo veselo padao snijeg…”, napisala je kasnije prijateljici Heleni), slučajno zanijela.

Od sredine svibnja dva mjeseca predaje (na zamjeni) deskriptivnu geometriju na Tehničkoj školi u Winterthuru (sobičak mu je u Schaffhauser Strasse 38), dvadesetak kilometara sjeverno od Züricha, zatim se pridružuje majci i sestri na ljetovanju u Mettmenstettenu (dobrodošla utješna i, napose nakon što je saznao za Milevino stanje, radosna druženja s Annom Schmid), vraća se u Winterthur pisati doktorsku disertaciju, a potom se ponovno od listopada uspijeva privremeno zaposliti kao osobni tutor i profesor engleskom učeniku koji kani upisati arhitekturu na Politehnikumu, u privatnom Muškom domu u Schaffhausenu na Rajni, tridesetak kilometara sjeverno od Winterthura.

Mileva, nakon što je morala opet službeno upisati posljednji semestar na ETH-u, ponovno ne uspijeva položiti diplomski ispit (26. srpnja), te ostaje bez diplome (i još sramotnije za onodobnu neudanu ženu: bez mjesečnice) i vraća se roditeljima u Vojvodinu sa, blago rečeno, ne baš veselim vijestima.

Koncem ljeta i početkom jeseni trudna Mileva i Albert sastaju se krišom u Steinu na Rajni (negdje na pola puta između Schaffhausenu i Züricha), ne bi li nekako razriješili nastalu, neplaniranu i nimalo ugodnu situaciju (k tomu još, Albertova majka Pauline sluteći nevolje, možda, ili pak nimalo slučajno, piše neuljudno, oštro i prijeteće pismo Milevinim roditeljima u Novi Sad). U petak 8. studenoga, u šestom mjesecu trudnoće, Mileva je ponovno u Steinu (18 kilometara od Schaffhausena) te strpljivo i ponizno čeka Alberta nekoliko dana u priprostom hotelu Steinerhof. No, Albert nema vremena, prepun je obveza, jednostavno je odbija vidjeti (šalje joj tek knjige o hipnozi u trudnoći), iako je u Stein doputovala isključivo radi njihove budućnosti. Razjarena Albertovom ravnodušnošću, “ako ne namjeravaš doći, ja ću odmah otići…”, piše mu 14. studenog, i vraća se prkosno kući, bez abortusa (ilegalni pobačaj nije joj padao napamet, a spontani, kojega je tako željno, silno iščekivala, nikako da opravda svoj naziv) i bez braka, osramoćena, poput trudne kurve, putuje u Novi Sad. Mileva ostade sama, potpuno sama s doživotnom sramotom, svojom i obitelji Marić.

U studenome Albert prijavljuje doktorsku disertaciju o molekularnim silama Sveučilištu u Zürichu, kod profesora Alfreda Kleinera (po svaku je cijenu htio izbjeći profesora Heinricha Webera s Politehnike, nadasve nakon njegovih tako blistavih preporuka za asistenturu).

Novu je godinu veselo dočekao sa sestrom Majom (koja je stigla iz Aaraua) u omiljenom mu Mettmenstettenu (tu je dakako druželjubiva i simpatična Anna Schmid), u njima dobro poznatoj gostionici Paradies.

1902. GODINA

Potkraj siječnja ili početkom veljače rađa se negdje u Vojvodini (najvjerojatnije u Novom Sadu, Subotici, Titelu ili pak u nekom od obližnjih sela), kako su je sami iz milja prozvali, Lieserl (ili službenim imenom možda Elizabeth?, Erzsebeth?, Ljubica?) Marić Einstein, izvanbračna kći Alberta i Mileve. Nigdje službeno zapisana djevojčica (nepoznata imena i prezimena, ako je uopće igdje zapisana) ili je, manje vjerojatno, posvojena ili je najvjerojatnije umrla od šarlaha ne navršivši ni drugu godinu života. Taj je podatak objavljen tek 1986., kad su konačno obznanjena ljubavna pisma Alberta i Mileve u kojima se ne baš često spominje njihovo prvo potomče, mala Lieserl. Albert nikada nije vidio svoju jedinu kćer Lieserl.

Povlači doktorsku disertaciju (vraćena mu je uplata od 230 švicarskih franaka) i početkom veljače seli se u Bern (do svibnja je u Gerechttigkeitsgasse 32, do kolovoza u Thunstrasse 43a i do kraja godine u Archivstrasse 8) gdje, čekajući obećani posao, skromno preživljava dajući privatne poduke iz matematike i fizike.

Krajem travnja Albert Einstein, filozof Maurice Solovine (1875-1958) koji se javio na Einsteinov oglas za podučavanje matematike i fizike, te matematičar Conrad Habicht (1876-1958), dobar znanac iz Züricha i Schaffhausena, formalno osnivaju “Akademie Olympia”, debatni kružok gdje se čita i raspravlja o filozofiji, znanosti i književnosti. Studiraju se i analiziraju autori: Ernest Mach (Analyse der Empfindungen und das Verhältnis des Physischen zum Psychischen, Analiza i odnos od fizičkog do psihičkog doživljaja, i Die Mechanik in ihrer Entwicklung, Mehanika i njezin razvoj), Karl Pearson (Grammatik der Wissenschaft, Gramatika znanosti), Richard Dedekind (Was sind und was sollen die Zahlen?, Što su i što trebaju biti brojevi?), Henri Poincaré (Wissenschaft und Hypothese, Znanost i hipoteza), John Stuard Mill (Logik, Logika), David Hume (Traktat über die menschliche Natur, Rasprava o ljudskoj naravi), Baruch Spinoza (Ethik, Etika), André Marie Amperé, Hermann Ludwig Helmholtz, Sofoklo (Antigona), Richard Avenarius (Kritik der reinen Erfahrung, Kritika čistog iskustva), Charles Dickens, Miguel de Cervantes (Don Quijote)… Povremeno im se kasnije kao slušači pridružuju Mileva, Michele Besso, Marcel Grossmann, Paul Habicht (Conradov brat) i Lucien Chavan (1868-1942), a sastaju se najčešće u Einsteinovom stanu ili u Caféu Bollwerk. Akademija Olimpija spontano se gasi odlaskom najprije Conrada Habichta (srednjoškolska profesura u Schaffhausenu) a zatim i Mauricea Solovinea (odlazi na Sveučilište u Lion) iz Berna krajem 1904. ili početkom 1905.

Od 23. lipnja privremeni je namještenik Švicarskog saveznog ureda za intelektualno vlasništvo – Patentnog ureda u Bernu (tehnički ekspert trećega reda s godišnjom plaćom od 3.500 švicarskih franaka); posao je dobio zahvaljujući intervenciji Grossmannova oca koji je poznavao direktora Patentnog ureda, Friedricha Hallera.

Mileva je iz Novoga Sada doputovala u Bern voljenom Albertu već polovicom lipnja i ostala dvadesetak dana, ponovno dolazi 9. rujna i ostaje dva mjeseca, koliko joj je trajala privremena dozvola boravka (boravišna viza) u Švicarskoj, te opet stiže sredinom prosinca pokušavajući s Albertom riješiti goruću životnu nedaću – brak i malu Lieserl. Namjerno je zanemarivala kćer, znala je i bila svjesna postojanja velike mogućnosti, poznavajući njegovu vrckavu narav i upitni moral, ukoliko nije često s njim, stalno Albertu za petama, kako joj voljeni može zauvijek uteći, nestati iz života, jer tada bi vjerojatno ostala samohrana majka na skrbi obitelji zatvorena u posramljenoj kući, negdje u Vojvodini.

U Milanu, kamo je Albert otputovao početkom listopada, nakon infarkta i kasnijih srčanih tegoba 10. listopada umire mu otac Hermann koji na samrtnoj postelji ipak, znajući za Lieserl, nekako odobrava Albertu brak s Milevom koja ga pokorno čeka u Bernu (ni tada nije otišla u Vojvodinu vidjeti kći).

Uza sve probleme i nevolje Einstein svejedno objavljuje dva znanstvena rada: Über die thermodynamische Theorie der Potentialdifferenz zwischen Metallen vollständig dissociierten Lösungen ihrer Salze und über eine elektrische Methode zur Erforschung der Molecularkräfte, O termodinamičkoj teoriji razlike potencijala među metalima i potpuna disocijacija otopina soli i o jednoj električnoj metodi istraživanja molekularnih sila (Annalen der Physik, sv. VIII, str. 798-814) i Kinetische Theorie des Wärmegleichgewichtes und des zweiten Hauptsatzes der Thermodynamik, Kinetička teorija toplinske ravnoteže i drugi glavni zakon termodinamike (Annalen der Physik, sv. IX, str. 417-433).

1903. GODINA

Bez privole obiju obitelji (poglavito Albertove majke Pauline: “Toj se ženi ne smije omogućiti pristup u našu pristojnu obitelj…”), u utorak 6. siječnja, Albert i Milena ozakonjuju brak bez ikakve svečanosti u bernskom Matičnom uredu, a kumovi su im članovi Akademije Olimpija, Maurice Solovine i Conrad Habicht. Mladi bračni par s izvanbračnom tajnom smjestio se u apartmanu na Tillierstrasse 18.

Albert Einstein 2. svibnja postaje članom Prirodoslovnog društva u Bernu, Naturforschende Gesellschaft, a 5. prosinca članovima Društva drži zapaženo predavanje o teoriji elektromagnetskih valova.

Potkraj kolovoza, na vijest kako je mala Lieserl (i dalje njihova strogo čuvana tajna, nitko od njihovih najbližih prijatelja nije znao, nije pojma imao za kćer, jer vanbračna su djeca u ondašnjim, tradicionalnim i konzervativnim prilikama i kod kasnije vjenčanih roditelja sramotna i ponižavajuća društvena pojava) oboljela od šarlaha (u to doba često pogubna bolest za djecu tog uzrasta), Mileva odlazi u Vojvodinu vjerojatno posljednji puta vidjeti kćer (posljednje spominjanje Lieserl u sačuvanoj korespondenciji je 19. rujna kada Einstein piše Milevi u Kać neka se čuva šarlaha budući je tek zatrudnjela…). Kći Mileve i Alberta podlegla je šarlahu polovicom ili krajem rujna (prema istraživanju Michele Zackheim 21. rujna 1903., dakako, kao i rođenje, smrt nije nigdje zapisana), a ako je kojim čudom, zaista čudom, mala Lieserl i preživjela šarlah najvjerojatnije je Miloš, Milevin otac, već unaprijed dogovorio konspirativno usvojenje svoje prve unuke. Ta mala, potpuno neizvjesna, po svemu sumnjiva, jedva postojana mogućnost otvorila je neozbiljnim Einstenovim životopisačima, šarlatanima, ezoteričarima i inim mističarima svekolike spekulacije (pišu se knjige, kvazistudije, pseudoznanstvena istraživanja, publicistički žuti tekstovi, snimaju reportaže…) koje nisu vrijedni spomena.

Potkraj listopada obitelj Einstein, očekujući prinovu, seli u veći stan na drugom katu kuće u Kramgasse 49.

Još jedan pregledni rad iz termodinamike: Eine Theorie der Grundlagen der Thermodynamik, Teorijske osnove termodinamike (Annalen der Physik, sv. XI, str. 170-187).

Kažu da je Orson Vels, tražeći lokaciju za snimanje filma po Kafkinom Procesu, odabrao zagrebački Gornji grad zato što je baš on bio najbliže onome što je tražio, a što mu je bilo dostupno: trebao mu je grad srednjoevropske atmosfere, ali istovremeno i onako socijalistički mračnjikav i zapušten i nekako birokratski (tj. kafkijanski) teskoban, a da istovremeno nije na onoj strani Gvozdene zavese, gde je Kafka tih ranih šezdesetih još bio zabranjeni, tj. prećutani autor. Dvadesetak godina kasnije, malo se šta bilo izmenilo u tom gradu gde je Orson ganjao Kafkine duhove, tako da je baš on bio pravo okruženje za inscenaciju Emigranata Slavomira Mrožeka, pisca koji je na neki neuhvatljiv ali i nepobitan način bio baš to: poljski Kafka sa iskustvom svetskih ratova i “realnog socijalizma”. U mojim prvim, zagrebačkim Emigrantima igrali su Radoslav Milenković i Sreten Mokrović, klub je uvek bio prepun, a kako i ne bi: komad nam je govorio nešto o čemu su “naši” pisci uporno ćutali jer su, kao i mi ostali, odnekud voleli da veruju da smo mi već “iznad” toga. Jer, šta su Emigranti bili tada, u vreme Hladnog rata, a šta su danas? Gle, pa zapravo su isto, mada se u međuvremenu štošta promenilo; tako je to sa literaturom koja vredi, ona je made to last, tu uvek ima onaj fundament otporan na vreme. U zagušljivom suterenu zgrade u nekoj velikom zapadnom gradu, neurastenički intelektualac, politički emigrant željan “slobode” živi u nervoznom sustanarstvu s priprostim i nezgrapno, sitno koristoljubivim gastarbajterom, sa “zemljakom” s kojim osim porekla ne deli ništa. Ili možda ipak deli – izgubljenost bačenosti u “veliki” svet u kojem nikome nije potreban? Pri čemu i njegova naizgled neupitna intelektualna i moralna prednost nad gotovo nepismenim zemljakom s vremenom počinje opasno da se rastače… Emigranti su, dakle, jedna od najsnažnije rezonirajućih priča trajne teskobe one “druge Evrope” Česlava Miloša, a ta je teskoba jedna od osi dramskog, proznog i esejističkog dela nedavno preminulog Slavomira Mrožeka, pisca koji je i kod nas i kojekuda dugo bilo vrlo u modi, pa posle nije bio toliko u modi, ali kada se realno odmeri težina njegovog dela, teško da može biti sumnje: Mrožek spada u najelitnije društvo velike poljske literature XX veka, baš tamo gde su nesumnjivo Gombrovič, Miloš, Andžejevski, Šimborska, Herbert, možda Vitkaci, Herling-Gruđinjski…

Igran je Mrožek mnogo na našim scenama, od onih najvećih pa do amaterskih i prigodnih (neki su mu komadi vrlo zgodni za no budget igranje…), ali je samo pet njih – a napisao ih je preko trideset! – doživelo milost oknjiženja: Petar Vujičić preveo je i izabrao Drame (Nolit 1982), i tu su se našli: Policajci, Tango, Emigranti, Grbavac i Pešice. Jasno je da su prevođeni i drugi, ali to je ostalo rasuto po scenama, radiju, možda ponekom časopisu… Kako god, Policajci su komad koji je Mrožeka proslavio kod kuće i u svetu: priču o poslednjem političkom nezadovoljniku koji dobrovoljno “revidira” i tako cela zemlja (koja zemlja? Nema bližih vremensko-prostornih ili barem “ideoloških” odrednica, niti su potrebne) postaje jedna velika idila u kojoj su svi redom srećni, zadovoljni i prepuni lojalnosti i divljenja za Vlast, pa tako policajci moraju da kao provokatori izvikuju antirežimske parole ne bi li se neko upecao, jer u protivnom samo postojanje policije postaje besmisleno, u ono je vreme nužno čitana kao “politička alegorija” na aktuelne prilike (mada se pisac opirao tome), ali novo čitanje pokazuje da joj izmena okolnosti ništa ne oduzima na snazi, jer se bavi nečim dubljim i trajnijim od ovog ili onog “izma”. Takođe i Tango, možda i najsloženiji od dostupnih nam Mrožekovih komada (taj vapije za novim postavljanjem ovde!), izvanredan scenski traktat o zamci permisivnosti i pobune: šta biva kada ukinemo sve tabue i tako obesmislimo pobunu? Tada je pobuna moguća samo kao ponovno uvođenje tabua! Osim što zapravo nije: pokazuje se da je povratak mitologizovanim “starim vrednostima” uvek opasna utopija… Grbavac, pak, dovodi svoje joneskovske protagoniste u jednu naizgled čehovljevsku (ladanjsku) situaciju, a zatim je razgrađuje tako da ogoli frivolnost njihovih odnosa, površnost Istina na kojima egzistiraju i olakost idiotskih predrasuda kojima se ponose. Pešice je, netipično za Mrožeka, precizno vremenski-prostorno smešten (Poljska u Drugom svetskom ratu), i možda nam tek čitanje piščeve autobiografije daje odgovor na ovaj uslovni “presedan” koji je rezultirao kratkim, ali nezaboravnim komadom…

Znatno pre nego će se proslaviti na “daskama”, Mrožek je počeo kao novinar u rodnom Krakovu, ne baš slavno, jer je po vlastitom priznanju pisao propagandističke socrealističke tekstove; njegovo “lečenje” od propagandnih budalaština nekako je bilo i lečenje od novinarstva, pa će se Mrožek etablirati kao pisac kratkih priča i “humoreski” (od koje se žanrovske odrednice s razlogom ježio!), koje će evoluirati u ne osobito obiman, ali prvorazredan opus, kod nas najiscrpnije dostupan kroz zbirku Proleće u Poljskoj, takođe u izboru i prevodu Petra Vujičića (Rad 1979). Zbirka se otvara i zatvara dužim pripovetkama U mlinu, u mlinu dobri gospodine i Moniza Klavje, a između njih je petnaestak sjajnih kraćih proza, većinom pravih dragulja “mrožekovštine”; završna je priča osobito važna kao moćan primer Mrožekovog (mal)tretmana zbunjenog “poljakčića” u susretu sa “velikim svetom” pred kojim groteskno teži da ne ispadne drugorazredan – i baš zato baš takav ispada… Kratke proze kao što su Iz mraka, Deca, Labudovi, Lav, Građaninov put ili Nada, kroz različite žanrovske registre mapiraju apsurd egzistencije – kako onaj opšti i svevažeći, tako i onaj kojem su izloženi ljudi u apsurdističkim i naglavačke porecima, o čemu je svaki Poljak po prirodi stvari znao mnogo, ali je samo jedan Poljak – Mrožek… Zato dan-danas u Poljskoj za neku nadrealnu (a ipak stvarnu) situaciju kažu: kao kod Mrožeka…

Dugo je, kako je sam rekao, Petar Vujičić tragao za izdavačem za Mala pisma, zbirku eseja, feljtona, podlistaka i sličnih non-fiction uradaka Mrožekovih (KOV, 1990), a pri novom se čitanju ova “neobavezna” kolekcija nameće ne samo kao uvek uzbudljivo i mestimično čak očaravajuće štivo, nego i kao sam sukus, pa čak i best of Mrožek: ovi tekstovi različite dužine, meandrirajući na sve moguće teme od najtrivijalnijih do visokoparnijih, a s naglaskom na svojevrsno autopoetičko (i po-etičko!) razmatranje tada već zrelog i “ostvarenog” pisca (većina je tekstova nastajala poznih sedamdesetih i osamdesetih) podjednako dobro danas funkcionišu i kao “uvod u Mrožeka” i kao furiozni apendiks, brevijar i praktikum prvorazredne esejistike, dodatna poslastica za ljubitelje, a najbolje zapravo kao dijagnoza duha vremena iz pera mudraca koji je upravo od takve uloge s razlogom bežao i podsmevao joj se…

I tu je negde bilo stalo interesovanje naših izdavača za Mrožeka, došli su valjda “pomodniji” pisci, šta li, a onda je 2002. pisac doživeo moždani udar, praćen afazijom, tj. ozbiljnim gubitkom sposobnosti govora, razumevanja, pisanja… U Zagrebu je objavljena, u prevodu Mladena Martića, Mrožekova autobiografija Baltazar (AGM 2008), nastala inače na podsticaj Mrožekove doktorke, tj. kao deo terapijskog procesa! Mrožek je – ukazavši se jednom u snu samome sebi pod novim imenom i identitetom, kao Baltazar – postepeno i mukotrpno rekonstruisao život onoga pisca koji je rođen 1930. i koji je napisao Emigrante i sve ostalo, a koji i jeste i nije onaj koji sada piše Baltazara… Kako god, izvanredno je ovo svedočenje piščevo pre svega o (malo)građanskoj i seljačkoj Poljskoj jednog vremena, o ratu, nasilju i mržnji, potom i o komunizmu i “inženjerstvu ljudskih duša” i o naporima jednog nadobudnog nadarenog mladića da se iz te kaljuge izvuče (tu me najviše podseća na mladog Tišmu)… A kad krene neki ozbiljniji “uspeh”, pa bogme i međunarodna slava i život na Zapadu, tu kao da prestaje Baltazarov interes za Mrožeka, pa ostatak njegovog života tek smandrljava na nekoliko stranica, što je opet tako mrožekovski…

Bio Baltazar ili Slavomir, taj koji je umro 15. avgusta ove godine veliki je pisac, a velike pisce njihovo delo s lakoćom nadživljava – baz obzira na to ima li u našem svračijem zakutku dovoljno onih koji će se to udostojiti da primete, i da ga vrate što među korice knjiga, što na pozorišne scene. Mrožek je “poznavalac i pesnik straha”, reći će Jan Blonjski, a strah, baš kao i samozadovoljna niskost i varvarstvo (takođe piščeve opsesije) su tu, sa nama, i tu će i ostati.

Vreme, 29. VIII.

Obavijen velom kafanskog dima, prijatelj mi priča kako je,
boraveći u egzilu, uzduž i poprijeko pregazio Ameriku.

Njegova egzotična putovanja razumijevam na posve
drugačiji način od onog koji mi sugerira njegova
zadivljenost tim dalekim svijetom:

poučen ratnim iskustvom Izbjeglice, ne mogu se oslobobditi
osjećaja da biti Izbjeglica znači doživljavati svijet isključivo
kroz odvojenost od mjesta iz kojeg si prognan.

Riječi mu zaudaraju na vlažne suterene i jeftine kurve s
ugojenim trbusima, na male meksičke restorane iz Fanteovih
knjiga i prljave klozete u praznim pustinjskim motelima.

Gledajući kako rukama oblikuje autokartu egzilantskog života,
shvatam da se ljudski osjećaji mogu izraziti običnim
kretnjama – mojim rukama, na primjer, za takvu
rječitost nedostaje prostora.

Zbog toga o njima nikada neće nastati pjesma –
njihovi pokreti tek su odraz tektonskih
poremećaja u duši čovjeka kojem
Bog (ni u egzilu)
ne dade da ga ogrije
Sunce Nijagarinih vodopada.

Sve do trenutka kad je stigla vest o Mirkovoj smrti, verovala sam da će on i tu opaku bolest da savlada, baš kao što su svojedobno pesnik Brana Petrović i on savladali trbušni tifus u završnom stadijumu. Sećam se pričao je kako su se bolničari, zamotani i blindirani kao astronauti, bojeći se fatalne zaraze, glasno kladili da li će dvojica njihovih sirotih tifusara izdržati do jutra. Međutim, izdržala su ta dva nadčoveka. Smrt je izgubila plen, a neko od bolničara opkladu. Zato sam se nadala da će i ovoga puta Mirko biti jači.

A bio je tako jak u svojoj samobitnosti. Nije se udvarao publici koja aplaudira samo delima za čitanje u bašti i na plaži, ni javnosti koja zahteva svakakve podobnosti i podozreva sve što je imalo drugačije, ni kritici koja postavlja model kao kriterij, pa odbacuje sve što se ne podudara. Udvarao se samo ženama i to galantno i uspešno.

Mirko Kovač je bio i ostao svoj, samo sebi svojstven, i u vlasti samo svoga eruptivnog talenta za dubinsko raščitavanje, nimalo za to podatnog, svečoveka, svoga književnog junaka. Neustrašivo je zalazio u sve njegove pojavnosti, tražio ga u javnom i skrivenom, u uzletima i slabostima, u pravcima i krivinama, u zagonetkama i lucidnim otkrićima i u svim tim bojama i dimenzijama ga prikazivao u svojoj visoko naponskoj prozi.

Knjige Mirka Kovača bile su i jesu u našoj literature svojevrsne književne prekretnice. Romani Ruganje s dušom i Vrata od Utrobe su romani breše. Kovač je u njima otvorio drugačije novelističke pristupe, oslobodio prozni tekst svakojakih nasleđenih inhibicija. Napustio je dosledno jednolinijsko pripovedanje, razbokorio narativni tok prateći posledične nastavke, uveo diskurzivne pasaže uz poetska sažimanja i jezički obogatio dijaloge, ispitujući reči na Borhesovski način. Danas je ta majstorski izbrušena, foknerovski prednapregnuta, teško prevodiva proza dragocena Mirkova zaostavština u našoj i svetskoj literaturi.

Nezasiti čitalac književnosti je bio, usto nepogrešiv u oceni šta je dobra knjiga.

Duhovit usmeni pripovedač. Pekić se žalio da je Mirko za dan i noć koje je proveo u zatvoru imao više odličnih doživljaja nego on za četiri godine robije. Dogadjaj kojeg Mirko nije usmeno opričao, nije imao razloga ni da se dogodi, branila sam ga ja. I zaista tako mislim.

Neponovljiv sagovornik u raspravi o Fokneru, Borhesu, Hani Arent, ili Floberu, to su neki od pisaca koje je voleo. Mogao je satima da govori pesme svojih omiljenih pesnika,Tina Ujevića, na primer. Malo je njegovih stihova, ako imalo, koje nije znao napamet. A recitovao ih je s nekim posebnim osmehom, pomalo u zanosu i sa finim znakovitim stankama. Moderno, a na način starinski, što bi rekao Kiš.

Poznavao je kao malo ko najtajnije žile kucavice filma. Bio je nenadmašan u analizama sekvenci, kadrova, ponekad bi u raspravi premontiravao čitave delove, žustro se zalažući za lepotu dugih kadrova. Nije čudo što je kao scenarista u svoje vreme bio bez premca. Uvek sam žalila što nije predavao film na nekoj dobroj školi. Zamišljam kakvi bi to časovi bili, kakvi razgovori, kakve lekcije.

U kratkoj biografskoj belešci, uz pogovor za jednu svoju knjigu, napisao je i rečenicu: sve što sam postigao u književnosti, bilo je s mukom i kasno. Mnogo smo tada razgovarali o toj rečenici. Ne, nije to bio nikakav lament. Daleko od toga. Mirko Kovač, nezaustavljivi pisac-remorker, do zadnjeg trena u punom zamahu svoga vrhunskog književnog dara i, kao sečenica žileta, britke inteligencije, torpe- dovao bi svojim razornim pogledom iskosa svaku natruhu samosažaljenja u svemu što je pisao i živeo, Ta rečenica je bila vrsta prkosno bačene rukavice. Samo brzi osvrt unazad, pitanje: šta hoćete vi od mene. Fleš- rezime, pred otvaranje nove sekvence, novog poglavlja.

Smislila sam tada rigorozan retuš za tu rečenicu i u toj mojoj obradi ona je glasila: sve što sam postigao u književnosti bilo je s ove dve ruke i strasno. Šalio se da bi korektorka stvar još više pogoršala, jer bi, da je kojim slučajem to tako napisao, reč strasno prepravila u strašno, kao što mu se mnogo puta desilo. Nisam ni slutila da će se ta rečenica jednoga dana naći u ovakvom tekstu. Crnjanski je pisao da je on pisac bez predaka, jer je zapravo sam sebe rodio. Mirko Kovač je bio od istog kova. Sam je svoj predak i potomak, rodio je sam sebe svojim rukama i strasno i time postigao da stane tik uz samorodjenog Crnjanskog.

Sa setom se danas sećam naših, kako ih je Mirko zvao, čitalačkih seansi. On bi čitao naglas, razgovetno, lagano, besprekornom dikcijom, a Kiš i ja smo pomno slušali, s povremenim upadicama ili dužim komentarima. Tako smo zajednički pročitali mnoge tekstove i knjige, a ponajpre rukopise njihovih knjiga. Kišovu zbirku priča: Grobnica za Borisa Davidovića pročitali smo dva dana pre no što je rukopis odneo izdavaču. Sećam se kako je Kovač povremeno zastajao posle neke rečenice, ili pasusa, podizao pogled, pridržavajući rukom naočari i s nekim posebnim ushićenjem u glasu govorio: Genijalno, čoveče, slušaj, Stari, ovo ti je genijalno. Ne, ovo je stvarno dobar poso! Je li Vića! (to je bio njegov nadimak za mene). Na vrat na nos smo večerali, žurili smo da se vratimo čitanju i završili negde skoro pred samu zoru.

I eto, sve je to davno prošlo i sad staje u ciglo jedan ubitačno apsolutni stih E.A.Poa: Nikad više.

Mirko sad živi u svojoj literaturi, na slikama svoje voljene Bobe i u našim pričama. A ja ga evo i na ovaj način pitam, ima li razloga da čovek zavidi onima koji veruju da se ne bi trebalo rugati s dušom.

*

Objavljeno u Kulturnom dodatku Politike 31. VIII.