Josip Frančić radi kao elektroinženjer na rudniku. Već je tu kada oni dolaze u Kakanj. Srdačan, vrlo komunikativan i prirodan čovjek, uvijek u razgovoru s rudarima i s nepismenim običnim svijetom po Zgošći. Ne vidi mu se, na prvi pogled, da je gospodin, a jest gospodin, ni da je posvršavao sve te škole u Grazu i Beču. Tamo je upoznao i ženu, tu je sad s njim, u Kaknju. Njoj je ime Marija, ali nitko je tako ne zove. Nadimak joj je za kakanjske prilike i za bosanski govor skoro neizgovoriv, ali svi na njega pristaju, pa i najgora sirotinja, iz poštovanja prema inženjeru, gospođu zove – Muc.

Kako su se Olga i Franjo s njima zbližili, vrlo brzo se toga nitko više nije sjećao. Joža je među rijetkima na rudniku koji ne piju, Muc je iz Beča donijela modne žurnale, rukavice do lakata i šeširiće, herc romane, Karla Krausa i Stefana Zweiga, kristalne servise i koješta drugo što je Olgu zanimalo, pa je, nekako i prirodno, stvorena simbioza – kako je to izrekao Joža Frančić – dviju kuferaških obitelji. Ono što je Olga nalazila u Zehri, ticalo se emocionalnog i duhovnog svijeta, kao i njene ženskosti, dok je Muc donosila kulturu i duh bečkoga hohštapleraja. Kada bi razmišljala o bratu Rudiju, i njegovim dugogodišnjim bečkim i gracerskim študijima, Olga mu je pomalo i zavidjela, tako da joj je Muc svojom pojavom nadomjestila ono što je, možda, i sama mogla imati, da se nije tako rano udavala i rađala djecu.

(Sasvim usput: nije mi mrsko zamišljati Nonu u toj za nju sretnoj okolnosti da 1922. onaj Nonetov spermij nije začeo njezino jajašce, i nije se rodio moj stariji ujak Mladen, nego je ona, umjesto da se uda, pošla u Beč studirati glazbu ili književnost i jezike. Jasno mogu zamisliti njezine bečke godine, i svijet u kojem ne bi bilo ni mojih ujaka, ni majke, svijet u kojem, naravno, ne bi bilo mene…)

Muc govori savršeno jasnim, orođenim i zbliženim kakanjskim govorom. Jezik kuferaša je prepun germanizama, pa tako i njezin. Ali rođena Austrijanka, koja prije dolaska u Kakanj nije znala ni riječi ovoga jezika, i germanizme izgovara onako kako je u Kaknju običaj. Kao da to nisu njene riječi i nije njen jezik.

Prema domaćim ženama odnosi se u skladu sa svojom naravi, hirovito, tako da je neke zovu ludom Švabicom. Zatvaraju prozore kad prolazi čaršijom. Sakrivaju djecu, da ih ne urekne. Ali druge, uglavnom katolkinje, rjeđe muslimanke, smiju se Muc, blesava je, misle, ali draga. I nije zlo ako njena blesavost pređe na njih i na njihovu djecu.

Zehra kaže za Muc: njoj se i dragi Bog čudom začudi kad ju takvu vidi i čuje.

Muc će u toj kasabi nakraj svijeta roditi dvojicu sinova.

U kući, u miru i vrisci porođajnog zora, onako kako rađaju žene u Zgošći. I nije joj, pored svih onih modnih žurnala, palo na pamet da nešto gubi što ne rađa onako kao što se rađa u Beču. Stariji sin bit će Josip. Po ocu, djedu, pradjedu… Najstariji sin uvijek se zvao Josip. Mlađi je Branko.

Joža ti je inženjerska pamet, kaže Franjo, njega politika ne zanima.

Ne obadava on ni kralja ni otadžbinu.

O svemu razgovaraju, ali o politici nikad.

Nakon što godine prođu, i dogodi se sve što se jest i što se nije trebalo dogoditi, često se, od duga vremena, raspreda o tome zašto se Joža pravio lud čim Franjo spomene Stipicu Radića, kamarada Lenjina ili Benita Mussolinija. Gledao je u stranu, zijevao, ili se čudio Franji zašto se on toliko brine oko nečega na što nema nikakvog utjecaja. Nego, bolje mu je da se bavi pčelama i redovima vožnje. A revolucije neka drugi dižu. Na svijetu postoje dvije vrste budala, rekao mu je Joža Frančić, jedni okolo podmeću požare da bi usrećili svijet, a drugi ih gase. Znaš li ti, pitao ga je, kako se u Dalmaciji zaustavlja požar kada, nošen burom, krene prema maslinicima i vinogradima? Kontrapožarom. Makija se polije benzinom i potpali duž crte kojom se kreće požar. Kada se sudare jedan s drugim, kontrapožar obično nadjača.

Dobro je Franjo upamtio tu priču, koju mu je Joža ispričao, ne bi li ga okrenuo od politike. Zašto je to činio? Da ga nečega poštedi?

Frančići u Kaknju ostaju nekoliko godina iza Franje i Olge. Pred rat sele se u Mostar. Veza među njima ne slabi, iako se rijetko viđaju. Razmjenjuju pisma i božićne čestitke, ali ništa od toga nije sačuvano. Olga se nakon Mladenove smrti potrudila da i tih pisama nestane. Kao da je u strahu da bi netko mimo njezine volje mogao sakupiti sve te papire, i rekonstruirati priču, onako kako se odvijala od dana kada su se ona i Franjo sreli, do trenutka kada nepoznati partizan nišani i povlači okidač kao da puca u divlju svinju. Ili je mislila da će, uništavajući papire i fotografije, prebrisati i svoja sjećanja.

Franjo i Joža posljednji put čuju se telefonom 6. travnja 1941.

Sjedio je u svojoj kancelariji, u Direkciji željeznica, kada je oko deset ujutro netko javio da su sve veze prekinute, i da se očekuje novi val njemačkih bombardera. Htio je provjeriti je li to istina, napamet je otvorio notes s telefonskim brojevima, i nazvao Jožu Frančića. Odmah se javio. Razmijenili su nekoliko konvencionalnih rečenica, nisu ni znali što bi jedan drugome rekli, i to je bilo sve.

Koliko će mjeseci proći prije nego što ustaše u Mostaru provale ilegalnu komunističku grupu, na čijem je čelu inženjer Josip Frančić? U ratu vrijeme drukčije prolazi. Logika ratnog vremena takva je da čovjek uskoro više ne zna što se kad dogodilo, tako da ni Olga ni Franjo nisu sigurni kada je do Sarajeva stigla vijest da je Joža osuđen na smrt i pogubljen. Sigurno je da se to dogodilo prije Mladenovog novačenja u njemačku vojsku. Olga je vjerovala da je važno samo to da Mladen bude što dalje od ustaša i od ustaških sudova – dakle, u njemačkoj vojsci. Franjo je mislio da se od Jožine sudbine može pobjeći samo odlaskom u partizane.

Malo ga, ipak, muči zašto se Joža Frančić pred njim godinama pravio da ga politika ne zanima. Je li to ona čuvena partijska konspiracija? Ili je sumnjao u njega, nije mu se činio pouzdanim? Takva pomisao ga vrijeđa, ljuti se na strijeljanog Jožu Frančića, da može, sad bi mu rekao kako to nikako nije u redu. Družiti se s nekim tolike godine, posjećivati ga, igrati se s njegovim sinovima, a istovremeno ga smatrati tako nepouzdanim da mu nikad ne iskažeš svoju vjeru. Bijedno je to, rekao bi on njemu, ali ne može, jer Jože više nema. Više je vjerovao rudarima nego njemu. Sad je to jasno kao dan, Joža Frančić je sve vrijeme agitirao na rudniku. I zadnjem je nepismenom seljaku više vjerovao. A Franjo je mislio da mu je Joža prijatelj.

On je tebe štitio. Iznenada mu je rekla.

Od čega me je štitio?

Od tvoga mahnitanja i lajanja po Kaknju. Jadan ne bio, Joža ti je glavu spasio kad ti nije priznao tko je ni što je!

Muc ostaje u Mostaru, sama sa sinovima. Pred kraj rata mobiliziraju ih, jednog za drugim, kako navrše punoljetstvo. Joža, sin Jožin, i Branko naći će se u onoj beskonačnoj koloni hrvatskih domobrana i ustaša, kancelarijskih činovnika i pokojeg preobučenog koljača, u kojoj će, za upravljačem crnoga mercedesa, biti i sarajevski taksi šofer Orman. Proći će oni tako vrlo dug put, opisat će svojom hodnjom elipsu, koja će po svom smislu i sadržaju ostati neusporediva u njihovim životnim i emocionalnim iskustvima. I što je najteže, zavjetovat će se, ako prežive, na cjeloživotnu šutnju o onome što im se na tom putu događalo.

Branka su prije pustili. Bio je sedamnaestogodišnjak, Poglavnik ga je, kao đaka, obukao u odoru Hrvatskih oružanih snaga, kakvu su nosili i najokorjeliji ustaše, jasenovački koljači, da bi i njega i cijeli njegov naraštaj dječaka rođenih 1927. izjednačio s ubojicama. Podvodio je tako Poglavnik i djecu pod zajedničku hrvatsku sudbinu, nutkajući ih kao jaganjce gnjevu ratnih pobjednika. Partizani su, uglavnom, odbijali generaciju 1927, nego su im skidali uniforme i slali ih organizirano kući.

Joža, sin Jožin, prehodao je, za razliku od brata, od juga Austrije, gdje je zarobljen, sve do juga Srbije, gdje su ga, kao jednoga od rijetkih preživjelih, napokon pustili, a da, zapravo, nisu ni shvatili da on nije ništa kriv. Bila bi grehota pogubiti ga nakon što je živ stigao do Niša.

Jesi li kome rekao što ti je bilo s ocem? Pitala ga je majka.

Nije se imalo kome reći.

Kako nije?

Nije joj znao objasniti kako se u tih hiljadu kilometara što ih je prešao pješke, praćen puščanim cijevima oslobodilaca, nije našao baš nijedan čovjek kojemu bi on, domobranski podnarednik Josip Frančić, mogao ispričati što se dogodilo s njegovim ocem, elektroinženjerom Josipom Frančićem, i da tako otkupi svoju glavu.

Poslije rata, Muc skupa sa sinovima dolazi u Sarajevo. Obojicu ih vodi Olgi i Franji, da pričaju što im se dogodilo. To traje dugo, došli su popodne, a otići će sutradan, prvim jutarnjim tramvajem. Nisu se Joža i Branko tužili – na što bi se, i kome, mogli tužiti u slobodnom Sarajevu 1947. – nisu, makar i od njih dvoje, tražili neku svoju pravdu. Za njih, kao ni za sve druge u priči, za Muc, za Olgu i Franju, i za stotine likova, koji bi se pojavili da je ova priča roman, ili da je cijela, po redu i do kraja upamćena, druge pravde osim revolucionarne, zapravo, niti nema. Ali toj dvojici mladića trebao je netko kome će reći ono što su prethodno izrekli samo majci. Nakon što u jednoj dugoj prosinačkoj noći, malo pred Božić, ispričaju ono o čemu se mora šutjeti prijateljima svojih roditelja, njihovo stradanje bit će završeno. I više se neće spominjati. Vjerojatno nikad.

Marija Frančić živi u Sarajevu kao umirovljenica.

Sjećam se da me je Nona početkom sedamdesetih vodila sa sobom kod Frančićke. Kada je nestalo onoga svijeta u kojem su obje živjele, Olga je Mariju Frančić prestala zvati – Muc. Prekinula je s tim imenom, jer je postalo smiješno. Ili je nju na nešto podsjećalo. Tako je Muc postala Frančićka, ili gospođa Frančić. Glasna i vedra gospođa, uspravnog držanja, i na svoj način šašava. Ona nije mogla bez muškaraca, što je Olgu užasavalo. A kad je ne bi užasavalo, bilo joj je smiješno. Imala je nekoga Stojana, hercegovačkog seljaka, koji joj je dolazio u Sarajevo. Pričala je o njemu zaljubljeno, kao da joj je osamnaest. Olga bi gledala kako da okrene njezinu priču. Ako ne bi išlo, zašutjela bi i čekala da priča prođe.

Onu rečenicu, koju nakon Zehrine smrti Olga izgovara samo jednom, izgovorit će pred gospođom Frančić:

Teže sam podnijela Zehrinu smrt, nego sestrinu. Da mi nije bilo Zehre, ja bih se ubila.

I meni bi bilo lakše da su mi stradala obojica sinova, samo da mi je Joža ostao živ – rekla je Muc, začuđena što se o takvim stvarima uopće i govori.

Pa je duboko uzdahnula, pogledala Olgu, onda Javorku, i veselo započela:

A moj Stojan…

Gospođa Marija Frančić umrla je sredinom sedamdesetih. Eno joj na Barama groba.

Hrvatsko književno kolo

Jesi li čitao
Bosanskohercegovačko književno kolo
Mire Petrovića
Na jergovic.com?

Zanimljivo ga je Petrović opisao.

A, kakvo je tek hrvatsko?
Isto onakvo!
Samo što je sto puta gore!

Bosanskohercegovačko književno kolo

Onaj neće u kolo s onim
Ovaj neće u kolo s ovim
Ova neće u kolo s onim
Onaj neće u kolo s ovom
Ova neće u kolo s onom

1.

Gledano odavde, s ruba terase, noćas u oku Teodora Gakisa ima još toliko mjesta da u njemu bljesne ova poluprazna ulica. I kao da nikad nije ni postojao, samo će se pustoš razliti oko njega i sve će ostati blijedo i tjeskobno. Osvrnut će se još jednom i pogledati po ovim smežuranim staračkim licima što ispuštaju domine iz ruku, vidjet će još hladne i gole zidove iz kojih bije studen i ovaj jasan ponor pod nogama koji ga mami.

Valjda tako bude kad potrošiš život, pa ti ostane još samo onaj produžetak nad kojim se i sam čudiš dok čekaš da Onaj odozgo presiječe tu nit koja te veže za zemaljsko. A smrt se već jednim krakom uselila u njega, osjeti on kako mu zaviruje noću u sobu, pritaji se pod svjetlošću, isklizne nekud, skutri se u ključanice, pa otud palaca jezikom dok se lampe ne pogase… A onda sve iznova.

Zbog toga je noćas odlučan odagnati strah. Zaroniti u ovaj bezdan, nakon čega će za sobom zauvijek zatvoriti vrata života.

2.

Kad se noć primakne krezubim fasadama, a tmina s neba nalegne na sokake, u kafanska vrata ključ udijeva Teo Jabandžić. Uvijek u isto vrijeme i uvijek lijevom rukom. Godinama tako. Isprva se ljudi čudili toj njegovoj navici da kafanu otvara samo noću, a on se osmjehne i ne progovara. Ćeif je njegov i ne misli ga pravdati pred svijetom. Uzvere se uz ove basamke, sipljivo kašlje dok ih ne savlada, kvrcne ključ u bravi i već je tu… Okružen grotlom samoće.

A i ovo što radi – to je od nevolje. Drugog izbora nema do prerano zborano lice svakonoćno gužvati u osmijeh, učestvovati u ovom životu u kojem su sve vrijednosti odavno izgubile i smisao i oblik.

Tu odsjedaju samo puki nesretnici, pa, prepušteni životnoj stihiji, čekaju još samo ukazanje bijelog miša, pa da mirne duše mogu reći kako je konačno gotovo. A dotad valja njemu prozračiti kafanu, oprati čaše od sinoć. Valja mu popiti koju na brzaka; muka je tako podnošljivija. Sad će oni. Samo što nisu. Ne može ih spriječiti ni ova biblijska kiša što se prosipa na grad.

3.

Noć je zajahala nebo nad Solunom. Uzverala se i sjeta na srce Teodora Gakisa. Osjeća da će se noćas ispisati iz živih i da će zoru dočekati motreći na hiljade zvjezdanih pjega rasutih po nebeskom licu. Već mu se žmarci veru uz tijelo. A dolje – pust grad. Na ulicama niko; tek onaj ulični svirač sa zvečećom milostinjom u šeširu i jedan kavalir s cvijetom hrizanteme u ruci, oduševljen susretom u koji hrli. I ništa više u njegovo oko ne može stati; ni blijeda Mjesečeva fleka okupana u morskoj dubini ni ono dvoje mladih, što se tu, na njegove oči, ljube. Ništa. Romantika je odavno iščiljela iz njega i život mu se sveo tek na puko odbrojavanje sati dok ga Ona kojoj se u pohode sprema konačno ne prigrli.

Teodor Gakis pripaljuje lulu i tako, dok se oko njega izvija dim i gasne jedan svijet, skanjuje se. Još je u njemu ostalo dovoljno pribranosti da se makar prisjeti. A kad je mrijeti, neka bude uz drage slike. Još i ovo pismo pod srcem, koje ga tako zebe… Godinama ga nije čitao, pomisli, pa naglo strese ramenima.

4.

U kafanu ulaze prvi gosti. Otresaju kapi s kišobrana, pa ih zadijevaju u ćup iza vrata. Klimaju glavama, pa sjedaju, svako za svoj sto. Taj tvrdoglavi svijet. Taj ubogi svijet koji se drži svojih navada sve dok u šutnji ne popije prve bokaliće i tek kad jezik odeblja, pa iz njih sunu riječi, onda je potpuno svejedno i to gdje će ko sjesti i otkud će priča poteći.

Istina, ispočetka se govori tiho i drhtavim glasom, a onda, ohrabreni rakijskom čašom ispred sebe, stanu galamiti. Nerijetko se kafanom prolomi i psovka.

A Teo, jadan, sluša. Zapravo, slušao bi on i večeras, ali nema nikakvog čuda da se desi, da odgodi priču, a kad je tako, moraš pričati o sebi. Dakle, njegov je red da ispriča muku, ali bez psovke. Takvi, i kad ih nevolje pritisnu, gledaju da ih ne podjaruju psovkom, nego svoje kazivanje, ma kakvo je, pletu biranim riječima, kao kroz sito: odbace ono što ne valja, pa ostanu samo one misli koje su jasne same po sebi. Tako se najteže riječi nikad ne izgovore, a muka se lakše podnese.

Mada ga noćas brine upravo to što je o sebi već sve rekao, pa ne zna odakle početi. Pričati o Esmi koja ga je ostavila već u aprilu 1992. bilo bi još jedno bolno ponavljanje i sva njegova besjeda ne bi potrajala duže od pô butelje vina, a to je, bogme, malo. Premalo kad u tebe blehnu nevoljnici; ljudi gladni tuđih usuda.

I ima li sad smisla iz džepa vaditi ovu blijedu papirnu kopiju koju je odavno spakovao u kovertu, pljucnuo na prste i zauvijek je zapečatio, odbio od sebe, pa pustio da luta svijetom, da traži onoga na koga se odnosi i kome je upućena? Još je u njemu tinjala nada da će taj čije je ime stajalo na poleđini biti živ da stigne pročitati kad mu bude uručeno.

Da li da taj sadržaj pisma sad nanovo ispriča i šta bi tim postigao, premišlja se Teo. Da li bi nešto od ovog bremena spalo s njegovih umornih pleća ili bi ga i dalje jednako pritiskalo?

5.

Razmišlja stari Gakis o svom minulom životu; uzalud mu noćas i plakati. A koliko do lani sve je bilo manje bolno. Sve se strpljivije podnosilo. Još lani on je ovako nalakćen stajao na vlastitoj terasi, slušao kako dolje, po mramornim podovima, cvile odlučni Matildini koraci, a sobama se odliježe zarazni smijeh unuke Tanje. A sada – ni Matildinih koraka ni praska Tanjinog smijeha. Ženu je onomad spustio u grobnicu, Tanja se udala, odselila se u Atinu, pa mu kuća postala tek puko groblje uspomena. Zbog toga ni trenutak nije dvojio kad mu se ukazala prilika da je proda Fincijevima. Novac je poslao unuci i bez imalo ustručavanja pokucao na vrata ovog staračkog doma. Od tog dana on živi tješeći se da neće umrijeti potpuno sam, pa makar to bilo i s ovim nepoznatim, senilnim starcima, iako je kajanje ostalo jednako. I još raste. Još buja u njemu.

O tome noćas, zagledan negdje preko mora, nalakćen, s lulom među usnama, razmišlja Teodor Gakis, a onda se dohvaća novčanika. Ispred očiju mu se prenižu slike, nanovo ožive i kao da mu suze skliznu niz lice. Kad bi se na terasi upalilo svjetlo, sigurno bi se vidjele. Ali neće on to učiniti. Tuga je manje primjetna u mraku, zna on to, pa još čvršće među prstima stiska uspomene. Dovoljna je i ova ulična sijalica čije svjetlo dobacuje do njega pa da još jednom sve nanovo pročita. I da niko, sem neba nad Solunom i ovog uličnog svirača, ne bude svjedok njegovog koraka.

6.

Jednom će ga strefiti smrt na ovoj sećiji, a neće se znati od čega je tačno umro. Naglabat će čaršija – ta zbog toga i postoji, ali neće vjerovati da je Teo Jabandžić umro od tuge koju, eto, nikad nije priznao. Naglabat će čaršija i smijat će se kad ga u ćefin zamotaju jer ko mu je kriv što nije imao pameti, pa navego… Ta mogao je.

7.

Prenizao je Teodor Gakis sve svoje uspomene. Ali u misli nije mogao dozvati onoga čija mu slika noćas ne podrhtava u ruci. A i kako bi kad je nikad nije ni imao.

Pa stane misliti na Emiliju, svoju jedinicu, na tu jesen iz 1978, taj hroptaj koji joj se zgrčiona usnama prije nego joj se jezik zaglavio između zubi baš kao kad hoćeš izgovoriti slovo T, a onda su joj graške znoja orosile čelo i riječ se zauvijek skamenila između mrtvih usana.

Razaznaje mu samo ime u ovoj drhtavoj škrabotini ispisanoj na koverti, a sada, kad zaviri među ta nečitka slova, samo će još više produbiti ovo pitanje koje mu pritiska dušu; Bože, pa zašto nisam ništa učinio? Zašto?

I svi napori za odgovorom ostat će uzaludni i ovo sravnavanje računa iz minulog života… sve je već odavno poprimilo obrise smrtnog. Ostao je samo ovaj korak na koji se sprema, ali će još jednom otvoriti kovertu i pred njim će nanovo zaigrati riječi.

8.

Imao je Teo kamo. Na njegovom pasošu, srećom, ne cvjetaju ljiljani. Znači, mogao je… Recimo, u Dansku, pa ovo zlo ne bi ni vidio. Ali nije. Ostao je ovdje, računao “neće ovo zadugo”, s početka, s puškom u ruci, zaneseno trčao preko opustjelih gradskih šetališta, s mirisom rascvalih lipa u nosnicama i strahom u očima, vjerovao da se bori za pravu stvar, psovao za gradskim pobjeguljama, preko snajpera se gledao sa dojučerašnjim komšijama… i kraj rata dočekao s ovim patrljkom na mjestu gdje mu je nekad bila desnica.

Pismo je pisao lijevom rukom.

Istina, više je to ličilo na žvrljotinu, ali nekoga je morao okriviti. Neko je morao ostati obilježen zbog toga što njegova desna šaka više nikad neće osjetiti toplinu tuđih prstiju, podići sliku, poigrati se Esminim pramenom kose… Čitav svoj život spakovao je u tu kovertu i adresirao na tog stranca. On je kriv. On i niko drugi. Jer da nije pustio kćer da po svijetu škole ganja, ne bi se on danas mučio u ovome gradu. Nego, ovako…

Za svoje ime ima biti zahvalan upravo njoj, koja je te godine iz Rima, gdje je studirala savremenu umjetnost, potegnula ovamo kako bi se vlastitim očima uvjerila šta je sve ljudska ruka kadra sagraditi.

Kad je Edib, koji je u to vrijeme pored mosta držao restoran i važio za vodećeg ženskara u gradu, vidio kakva se ljepotica odozgo, sa gelendera, zagledala u rijeku, nabrzinu je skinuo odijelo, s vrata strgao leptir-mašnu, pa stao na vrh luka. Ona ga u čudu pogledala, širom razrogačila oči, pa posegla za fotoaparatom. Prije nego ga je uspjela uloviti u kadar, on je već letio nebom. Kako je samo velik bio u očima te ljepotice kad se iz rijeke izvukao i kao ukopan stao pred nju! Od tog dana ona svakodnevno zalazila u restoran, on trčkarao oko nje, sve dok se iz pupoljka te ljubavi nisu izrodili blizanci.

Teo i Tanja.

Prezime mu ponijela istog ljeta. Vjenčao ih Predrag Subotić, ne propustivši priliku da Ediba pozove ustranu i kaže mu: “Jadan ne bio, gdje ćeš Grkinju pored ovolike naše ljepote”, a Edib ni mukaet.

Prvu godinu poživjeli u ljubavi, a onda se idila u njihovim životima počela trošiti, otapati poput sladoleda ostavljenog na užarenoj kaldrmi. Šta se zbilo među njima Ediba nikad nije pitao, Emiliju nije stigao. One godine kad je rodila, negdje pred doček 1976. otišla i nikad se, evo, nije vratila. Tanju ponijela sa sobom. Za njega, u njenom naručju, nije bilo mjesta.

Kasnije se pričalo kako je Edibu dovde došlo tog južnjačkog tabijata, a prava je istina da ga je ulovila gdje se valja po perinama s Edinom, čistačicom, koja je tih godina spremala u njegovom restoranu, pa sutra ujutro napustila grad, a Edina nakon dva mjeseca prisjela na njeno mjesto.

Otada on samo za muke zna.

“Šta sam ja Bogu zgriješila pa da tuđu djecu liječim”, pobunila se jednom Edina nakon što ga spopade bronhitis, a Edib ni da zucne. Uzeo dijete za ruku, pa pravac dedi Azizu.

U očevu kuću više nikad nije kročio.

Dedo mu prepisa ovu kafanu i poslije kratko poživi. Otada je ovdje. U početku posla bilo da te Bog sačuva. Pogotovo ljeti. Skupi se strani svijet, štrokaju aparatima u ćupriju, kupuju bižuteriju i bakroreze, piju, ali posljednjih 10 godina ništa. Od ćuprije ostale samo iskežene krljušti koje se gledaju preko vode, ali nije to više ni nalik čuvenoj kamenoj obrvi.

Otada on tiho propada. Tone u svoju muku, izranja i sve nanovo.

Za kraj još poručio Strancu da mu pazi na sestru. Da je u njegovo ime upita da li i ona ponekad osjeti tjeskobu u prsima ili joj je svijet ostao širok poput nepreglednog majčinog naručja…

Eto, zbog toga bi on da se kakvo čudo desi, pa da večeras ne mora pričati.

9.

Nebo je umrljano crvenom tintom. Zora. Dogorijeva lula među usnama Teodora Gakisa. Jecaju pitanja u njemu dok pod srce sklanja kovertu. Za ovaj svijet drži se još jednom drhtavom rukom, a onda mu se učini kako mu šešir uličnog svirača prilazi sve bliže.

Ili se možda on približava njemu?

Na jednom od najprominentnijih mjesta u gradu na Rivi, ispred Prokurativa, do 1947.g. stajala je “Monumentalna česma”, fontana velikih dimenzija izgrađena u 19. stoljeću. Bila je postavljena kao spomenik dolasku pitke vode u grad. Fontana je srušena dinamitom i batovima 1947. akcijom komunističkih vlasti. Destrukcija je bila besmislena, nikakovih razloga za rušenje nije bilo, kako sa ideološke ravni tako ni sa urbanističke. Svejedno, fontana je uništena pred očima građana kao simbolički performans nove vlasti i početka novog doba. U sklopu ovogodišnjih Perforacija, Antonio Grgić je danas performansom oslikao sjenu fontane na mjestu gdje bi sjena bila da fontana nije srušena. Sjena naglašava stvarno fizičko nepostojanje fontane, i podsjeća na prostor grada koji je trenutno prazan, a bio je ispunjen monumentalnim oblikovno-simboličkim sadržajem. Također, sjena naglašava da je i dan danas taj prostor zauzet fontanom u doživljaju tog dijela grada od strane starije generacije građana koji se sjećaju fontane ili priča povezanih uz nju. Sjena je bila iscrtana prolijevanjem pitke vode.

Neposredno poslije performansa, pala je kiša.

Ovaj performans je dio većeg projekta Sjene Antonia Grgića, kojima se intervencijama u javnim prostorima propitkuje značenje javnog prostora i simbolički akti nasilje unutar njega.

Foto: Toni Mijač

*

*

*

*

Životoplov Alberta Einsteina

*

ČINOVNIK U FIZICI — U BRAKU

1904. GODINA

Sin Mileve i Alberta Einsteina, Hans Albert rođen je teškim porodom kao iznimno golema beba 14. svibnja u Bernu. “Kad se rodio bio je toliko krupan i jak da su se liječnici u klinici čudili kako je tako sitna majka mogla roditi tako veliko dijete.”, piše sretna Mileva prijateljici Heleni Savić u Beograd (prije udaje 1900. za 130 kilograma teškog Srbina Milivoja Savića, budućeg stratega ekonomskog razvoja stare Jugoslavije, u pansionu Engelbrecht, Kaufler).

[Hans Albert Einstein (1904-1973), Albertov i Milevin sin, diplomirao je tehničke znanosti i doktorirao iz područja hidraulike na ETH-u u Zürichu. Godinama u narušenim odnosima s ocem (ili su u svađi ili ne razgovaraju). Oženio se (uz veliko protivljenje oca, odnosno ako se već ženi savjetuje mu da nema potomstva) 1927. devet godina starijom i patuljastom (149 cm) susjedom, Friedom Knecht s kojom je imao troje djece: Benharda Caesara (1930-2008., studirao je fiziku u Zürichu kao djed i baka, oženio se s Aude Ascher i imao petero djece), Klausa Martina (1932-1938, nije uspio preboljeti difteriju kad je plovio prema Americi) i posvojenu kćer Evelyn (1941?-2011., konfliktna pastorka glede Einsteinova ugleda i njegove ostavštine 80-ih i 90-ih godina: 1984. podiže tužbu protiv maćehe Elizabeth i nećaka Thomasa Einsteina zbog skrivanja obiteljske ostavštine, četiristotinjak pisama Alberta, Mileve i njihovih sinova koja su 1996. na aukciji prodana za više od 400.000 američkih dolara, a od 1993. uvjerava novinare kako je upravo ona vanbračna kći barske plesačice i Alberta Einsteina koji je nagovorio sina Hansa Alberta da je usvoji 1942). Nakon emigracije u SAD (1938) bio je sveučilišnim profesorom na Berkeleyju, stručnjak za očuvanje obradive zemlje i sprječavanje erozija. Supruga Frieda iznenada umire 1958, a udovac Hans Albert već sljedeće godine ženi biokemičarku Elizabeth Roboz (1904-1995). Umro je 26. srpnja 1973. od iznenadna infarkta u massachusettskom Oceanografskom institutu.]

U rujnu Einsteinu, mrzitelju svega militantnog, stiže predivna obavijest, trajno je oslobođen vojne obveze zbog spuštenih stopala i proširenih nožnih vena.

Albert 16. rujna dobiva ugovor o stalnom zaposlenju u Patentnom uredu (plaća mu je povećana za 400 franaka te iznosi 3.900 švicarskih franaka), gdje je od ljeta, na njegov prijedlog i preporuku, zaposlen i njegov najbliži prijatelj inženjer Michele Besso (sadržajni razgovori o fizici i filozofiji).

Milevin otac, Miloš, doputovao je na jesen u Bern posjetiti mlade supružnike i unuka, ali i uručiti (prema nekim srpskim biografima Mileve Marić), premda sa zakašnjenjem, Albertu nimalo simboličan miraz, koji je po vojvođanskim (i srpskim) običajima sastavni dio braka, od 100.000 austrougarskih kruna (oko dvadesetak tisuća američkih dolara). Albert je, ugodno iznenađen, uljudno odbio punčevu ponudu, ali je Mileva ipak zadržala 10.000 švicarskih franaka za crne dane.

Originalni rad iz teorije topline i statističke mehanike: Zur allgemeinen molekularen Theorie der Wärme, Prema općoj molekularnoj teoriji topline (Annalen der Physik, sv. XIV, str. 354-362).

1905. GODINA: Annus mirabilis

Možda velike spoznaje i mudrost (jedina odrednica civilizacijskoga i kulturnog dostojanstva), kao odraz svekolikoga povijesnog iskustva i lukavosti svjetskoga uma, imaju priliku spoznati i svijetu obznaniti samo probrani pojedinci, ako je tomu tako, tada fenomen i legenda iznimne pameti, čije rezultate razmjerno razumije obrnuto proporcionalan dio populacije u odnosu na planetarnu popularnost, svakako pripada Albertu Einsteinu. Što se zbivalo, kuhalo u Albertovoj glavi, Einsteinovom (raz)umu, jedinom laboratoriju kojeg je posjedovao i uvijek nosio sa sobom dražesna je nepoznanica, no zasigurno bio je oslobođen (svih) predrasuda i uvriježenih obrazaca, uz neospornu nadarenost, posve slobodan pristup problemima, duboku vjeru u intuiciju, eruptivnu kreativnost, prevratničke fizikalne ideje (“Znate, ideje su nešto što čovjeku dolazi tako rijetko”, rekao je nekom zgodom Paulu Valéryju), svježinu znanstvene mašte i tko zna što još sve, odlike koje su izrodile u samo pola godine, šest mjeseci, od ožujka do rujna 1905. (u povijesti je znanosti uistinu jedinstven i usamljen slučaj misaonoga napona, umnog grča…) slapove teorijskih otkrića, spoznaje za koje je nepojmljivo da dolaze od jednog čovjeka, jednog znanstvenika. Čudesna i nevjerojatna godina Einsteinovih značajnih znanstvenih, fizikalno-teorijskih otkrića. U atmosferi i razdoblju fizikalnih revolucija i novih teorija te u osebujnoj, hermetičnoj, zatvorenoj znanstvenoj zajednici međusobno potpomažućih i (u)poznatih fizičara, od potpunoma nepoznata 26-godišnjeg činovnika Patentnog ureda, doktoranda (dakle, još uvijek srednjoškolskog profesora, Fachlehrera), vodećem njemačkom (europskom i svjetskom) časopisu Annalen der Physik (urednik je Paul Drude) stižu četiri rukom pisana epohalna znanstvena rada:

Über einen die Erzeugung und Verwandlung des Lichtes betreffenden heuristischen Gesichtspunkt (primljeno 18. ožujka, objavljeno 9. lipnja, ser. 4, sv. XVII, str. 132-148), O heurističkom pogledu na stvaranje i pretvorbu svjetlosti – novo razumijevanje strukture svjetlosti u objašnjenju fotoelektričnog učinka (pojave izbijanja elektrona s površine osvijetljenog metala) uvođenjem Planckove originalne hipoteze o kvantima energije (ovim je radom hipoteza potvrđena: zračenje energije nije kontinuirana, već diskretna, diskontinuirana pojava), pretpostavlja da se svjetlost (i općenito elektromagnetsko zračenje) ponaša kao roj čestica (kasnije su prozvani fotonima), kvanata svjetlosne energije u međudjelovanju s tvari, a da se rasprostire valovanjem, dakle pokazuje dualnu prirodu, valnočestičnu dvojnost, i čestice i vala. Valnočestična dvojnost, ne samo svjetlosti već većine mikropojava, u prirodi je danas neprijeporno polazište i motrište fizikalne stvarnosti.

Über die von der molekularkinetischen Theorie der Wärme gefoderte Bewegung von in ruhenden Flüssigkeiten suspendierten Teilchen (primljeno 11. svibnja, objavljeno 18. srpnja, ser. 4, sv. XVII, str. 549-560), O zahtjevima gibanja čestica raspršenih u stacionarnoj tekućini kako to nalaže molekularno-kinetička teorija topline – objašnjenje Brownova gibanja, kaotičnog gibanja čestica peluda (ili nekih drugih sitnih čestica) suspendiranih u tekućini, nasumičnog kretanja i srazova mikroskopskih čestica pomoću kinetičke teorije (Bolzmannova statistička molekularno-kinetička teorija topline) koja objašnjava toplinu kao učinak neprestanog kretanja molekula i atoma (što je ujedno i njihov posredni dokaz) kao osnovnih djelića materije.

Zur Elektrodynamik bewegter Körper (primljeno 30. lipnja, objavljeno 26. rujna, ser. 4, sv. XVII, str. 891-921), O elektrodinamici pokretnih tijela (ovaj je najopsežniji rad znanstveno pošteni Einstein posvetio “prijatelju i kolegi Micheleu Bessou za dragocjeni poticaj i odanu potporu”) – ustvari, specijalna teorija relativnosti, teorija koja se temelji na dva postulata, načelu Galilejeve relativnosti pravocrtna gibanja i konstantnosti (stalnosti, nepromjenjivosti) brzine svjetlosti kao najveće moguće brzine uz radikalno odbacivanje, zahvaljujući, dakako, i svojoj ideji o kvantima svjetlosti, teorije etera (nekoga zamišljenog, finog sredstva ili medija za titranje kako bi se svjetlost mogla rasprostirati svemirskim prostorom) iz čega proizlazi relativnost (svake) pojavnosti: nova koncepcija prostora i vremena (koja odbacuje Newtonovu apsolutnost prostora i vremena, sve, u fizikalnom smislu, postaje relativno, jer gibanje se može mjeriti samo u odnosu na promatrača: duljina i vrijeme mijenjaju se pri brzinama bliskim brzini svjetlosti, duljina se sažima, kontrakcija dužina, a vrijeme sporije protječe, dilatacija vremena, samorazumljiva istodobnost iz klasične mehanike nestaje…), prostornovremenske slike svijeta čije posljedice dalekosežno mijenjaju uvriježene odnose u gotovo svim područjima fizike (dinamike, kinematike, elektromagnetizma, termodinamike…) i filozofije.

Ist die Trägheit eines Körpers von seinem Energieinhalt abhängig? (primljeno 27. rujna, objavljeno 21. studenoga, ser. 4, sv. XVIII, str. 639-641, da, na dvije, samo dvije stranice), Ovisi li tromost tijela o njegovu energetskom sastavu? – posljedica je specijalne teorije relativnosti koja uvodi međuzavisnost mase i energije, dvije različite manifestacije jednog te istog fenomena: masa je oblik energije i obrnuto, energija je oblik mase, a pretvorba mase u energiju, koja se odnosi na sve vrste energija, odvija se prema čuvenoj relaciji, formuli E = m∙c², što je po svemu izravna, logički dosljedna, erektivna anticipacija vlastite sintagme “mašta je važnija od znanja”, budući da se tada, te 1905., o prirodi enormne količine energije čuvane u (tek daleko naslućenoj) atomskoj jezgri još nije ni slučajno predmnijevalo.

I to nije sve, k tomu je još krajem travnja predao doktorsku disertaciju Eine neue Bestimmung der Moleküldimensionen, Novo određivanje molekularnih dimenzija – gdje je pokazao kako se određuje Avogardov broj i veličina iona u otopini mjereći osmotski tlak i difuzijske koeficijente, na Sveučilištu u Zürichu, kod profesora Kleinera, koja je prihvaćena u srpnju (doktorski je rad Einstein posvetio “mome prijatelju gospodinu dr. Marcelu Grossmannu”).

No, ni to nije sve, pored ovih pet temeljnih, fascinantnih radova (koje budućnost čeka s hvalama) Einstein je te 1905. godine napisao ni manje ni više nego 21 kratki prikaz, kratke recenziuje (stranicu dvije) raznih članaka, znanstvenih radova, brošura, knjiga redom sve termodinamičke tematike za Beiblätter zu den Annalen der Physik.

Zanimajući se za Brownovo gibanje u posjet mu dolazi liječnik, profesor forenzične medicine Sveučilišta u Zürichu, Heinrich Zangger (1874-1957), jedan od utemeljitelja hitne medicinske pomoći i međunarodni heroj (zahvaljujući njemu upravo su te 1905. godine spašene stotine rudara u Courriersu; točno je pretpostavio da bez obzira na silinu eksplozije nisu svi rudari nastradali i da treba nastaviti sa spašavanjem jer većina je preživjelih u zračnim džepovima rudnika), susret je zbližio znanstvenike te ubrzo postaju bliski, prisni prijatelji.

Potkraj ljeta (krajem kolovoza) obitelj Einstein odlazi najprije tjedan dana u Beograd i izletište Kijevo, u posjet kod Milevine prijateljice iz studentskih dana Helene Savić i njenog supruga Milivoja, a nakon skupljene hrabrosti i na konačno upoznavanje Alberta s Milevinim roditeljima i braćom u Novi Sad (i salaš u Kaću). Kod obitelji Einstein u novom, većem domu na Besenscheuerweg 28 (današnja Tscharnerstrasse) kratko boravi Milevin brat, student medicine Miloš Marić, s kojim Albert katkad svira violinu.

1906. GODINA

Tek početkom godine, što je Einsteina poprilično razočaralo, stiže ohrabrenje za njegove lanjske fizikalno teorijske radove, najvažniji onodobni fizičar Max Planck piše mu pismo u kojemu hvali teoriju relativnosti jer je kvantitativno postavila brzinu svjetlosti na razinu fundamentalnih prirodnih konstanti.

Sredinom siječnja dodijeljena mu je doktorska titula Sveučilišta u Zürichu, a već spomenutu disertaciju Eine neue Bestimmung der Moleküldimensionen, Novo određivanje molekularnih dimenzija, još je ranije poslao u Annalen der Physik (primljena 19. kolovoza 1905, objavljena 8. veljače, sv. XIX, str. 289-305); zanimljivo, u to vrijeme najčešće citiran Einsteinov rad.

Walter Kaufmann, eksperimentalan fizičar sa Sveučilišta u Bonnu u opširnoj studiji Über die Konstitution des Elektrons, O ustrojstvu elektrona, objavljenoj u siječanjskom Annalenu, uspoređujući slične, nedavno objelodanjene, teorije elektrodinamike tijela u gibanju s eksperimentalnim rezultatima, prvenstvo daje Max Abrahamovoj, zatim Alfred Buchererovoj, a kao najlošije su Antoon Lorentzova i Einsteinova teorija (potpune eksperimentalne potvrde Einsteinove specijalne teorije relativnosti stigle su tek tridesetak godina kasnije: pretvorba mase u energiju u nuklearnim reakcijama i eksperimentalno potvrđena diletacija vremena).

Prvog je travnja promaknut u tehničkog eksperta drugoga reda pri Patentnom uredu u Bernu (plaća mu je povećana na 4.500 švicarskih franaka).

Neosporni njemački fizikalni autoritet Max Planck u članku Das Prinzip der Relativität und die Grundgleichungen der Mechanik, Načelo relativnosti i osnovne jednadžbe mehanike, javno podupire Einsteinovu Elektrodinamiku pokretnih tijela kao fundamentalnu i konzekventnu fizikalnu teoriju.

Sredinom proljeća obitelj Einstein ponovno seli u veći stan u Aegertenstrasse 53.

Često se dopisuje s novim urednikom Annalen der Physik, Wilhelmom Wienom, koji je zasjeo na upražnjeno mjesto iznenada preminulog Paula Drude, glede buduće suradnje i o problematici ograničavajuće brzine svjetlosti i signala.

Na Dan mrtvih, 1. studenoga, mučna tragedija koja je zadesila obitelj Winteler u Aarau snažno je pogodila Einsteina: jedan od Jostovih sinova, Julius Winteler (po zanimanju brodski kuhar) nakon povratka iz Amerike u Aarau, potpuno rastrojene pameti najprije je devetmilimetarskim revolverskim hicem u glavu ustrijelio šogora Ernesta Baucha, supruga sestre mu Rose, zatim je s dva hica usmrtio majku Pauline i na koncu je okončao krvavu obiteljsku dramu samoubojstvom.

Objavio je još šest što originalnih, što dodatnih i nadopunjavajućih radova o Brownovom gibanju (ne poznavajući ove posljednje Einsteinove radove iz termodinamike, osnivač statističke fizike i veliki zagovornik atomistike Ludwig Boltzmann, koji je zbog svog uvjerenja u hipotezu o postojanju atoma imao mnoštvo znanstvenih protivnika, tankoćutan i sklon mračnim depresijama u sve učestalijim napadima fizikalnih neistomišljenika, na ljetovanju je 5. rujna te godine u Duinu pokraj Trsta, dok su se supruga i kćer praćakale u Jadranskome moru, skončao s omčom oko vrata), gravitaciji, termodinamici, specijalnoj teoriji relativnosti i elektromagnetskoj teoriji svjetlosti.

1907. GODINA

U radu Die Plancksche Theorie der Strahlung und die Theorie der spezifischen Wärme, Planckova teorija zračenja i teorija specifične topline (Annalen der Physik, sv. XXII, str. 180-190, korekcija sv. XXII, str. 800), Einstein je prvi Planckovu ideju kvanta proširio i na čestice s masom (mada mu je izračun bio samo približan), što su fizičari mnogo lakše i brže prihvatili nego njegove prijašnje (iz 1905) kvante svjetlosti, a taj značajan korak prema uspostavi kvantne mehanike kasnije su uporabili Nils Bohr za svoj model atoma (1913), Luis de Broglie za valove materije (1923), Heisenberg za mehaniku matrica (1925) i Schrödinger za valnu mehaniku (1926).

Posjet fizičara, vršnjaka Maxa von Lauea (1879-1960), asistenta Maxa Plancka (1858-1947), koji je kasnije objavio dvije značajne knjige iz specijalne teorije relativnosti i s kojim se Einstein ubrzo, ne samo znanstveno, sprijateljio.

Sestra Maja u ljetnom studijskom semestru, nakon studija romanskih jezika i književnosti kao gost-studentica u Berlinu (jer se djevojke u Prusiji tada nisu mogle redovito upisati), stiže na stan kod voljenog brata u Bern, gdje nastavlja studij na Sveučilištu i ujedno priprema doktorsku disertaciju o starim francuskim rukopisima s čestim višemjesečnim boravcima u Parizu.

Zahtjev habilitacije (Habilitationsschrift) na Sveučilištu u Bernu za Privatdozenta s objavljenom temom Zur Elektrodynamik bevegter Körper (dakle, specijalna teorija relativnosti) odbijen je 17. lipnja, jer znanstveno nije dovoljno utemeljena pa Einstein izabire novu, ne toliko kompromitirajuću a komisiji prihvatljiviju, temu iz teorije zračenja.

Početkom kolovoza obitelj Einstein planinari desetak dana po švicarskim Alpama (Zweisimmen), a u rujnu su na odmoru u Novom Sadu Mileva i Hans Albert; tata Albert ostao je u Bernu raditi u Patentnom uredu, razmišljati o fizikalnim problemima uz povremena trenutke opuštanja koje provodi svirajući na kućnim organiziranim koncertima i, naročito, u intimnim susretima s glazbenicama poslije koncerata.

Prve zamisli o poopćenju specijalne teorije relativnosti na jednoliko ubrzane sustave i o načelu ekvivalentnosti trome i teške mase (“najsretnija misao moga života”), Einstein spominje u poglavlju Načelo relativnosti i gravitacija u podužem preglednom članku (pisanom u rujnu i listopadu), po narudžbi urednika Ljetopisa za radioaktivnost i elektroniku Johannesa Starka, Über das Relativitätsprinzip und die aus demselben gezogenen Folgerungen, O načelu relativnosti i zaključci koji iz njega slijede (Jarbuch der Radioaktivität und Elektronik, sv. 4, str 411-462, korekcije sv. 5, str. 98-99). Razmatrajući Maxwelove elektromagnetske jednadžbe u homogenom gravitacijskom polju dobiva točan izraz za crveni pomak, a za zrake svjetlosti u gravitacijskom polju pravilno zaključuje da se zakrivljuju, ali, kako kaže, taj efekt je tako malen i odveć neznatan da bi ga bilo moguće prepoznati i izmjeriti.

S braćom Paulom i Conradom Habitchom, matematičarom i inženjerom, Einstein se zabavlja i igra eksperimentalnom fizikom te zajedno krajem godine konstruiraju Maschinchen (strojčić, makinicu, kako su mu tepali), probnu verziju osjetljiva voltmetara za mjerenje malih napona (do 0,5 mV) kojeg su sljedećih godina usavršavali i objavljivali priloge o svom eksperimentalnom radu.

Objavio je još šest znanstvenih, dodatnih, preglednih i nadopunjavajućih članaka mahom u Annalen der Physik iz statističke mehanike, termodinamike, fizike čvrstog stanja i specijalne teorije relativnosti.

1908. GODINA

Iz drugog pokušaja, 28. veljače, Einstein ipak habilitira. Sveučilišna je komisija naglo shvatila i ubrzala habilitacijsku proceduru uvidjevši da je kandidat poznatiji od članova komisije. Postaje privatnim docentom teorijske fizike Sveučilišta u Bernu (habilitacijska tema o teoriji energetske raspodjele zračenja crnoga tijela, nije publicirana).

Početkom proljeća, dok je Mileva s Hans Albertom u Vojvodini, dolazi mu u posjet matematičar Jacob Johann Laub (1872-1962) sa Sveučilišta u Würzburgu te nastaju tri zajednička teorijska rada iz problematike specijalne teorije relativnosti.

U ljetnom semestru na Sveučilištu u Bernu za znatiželjne studente utorkom i subotom u sedam sati ujutro (posao u Patentnom uredu počinje u osam) predaje izborni, neobvezni kolegij iz molekularne teorije topline kojeg naravski ne prate pospani studenti, već samo trojica odanih: prijatelj Michele Besso, kolega Heinrich Schenk i olimpijac Lucien Chavan. Jednako se ponovilo i u zimskom semestru na teoriji zračenja, mada su predavanja započinjala u pristojnije vrijeme, u sedam sati navečer.

Njegov bivši profesor matematike na ETH-u Hermann Minkowski (1864-1909), koji baš i nije pretjerano simpatizirao Alberta tijekom studija zbog njegove nonšalantnosti na predavanjima (nazivao ga je lijenim psom), objavljuje i predaje (napose zapaženi referat 21. rujna na simpoziju Naturforscher u Kölnu, samo četiri mjeseca prije prerane smrti od upale crvuljka) o matematičkim osnovama specijalne teorije relativnosti, u kojoj ukida zasebnost i nezavisnost prostora i vremena te uvodi novi entitet: četverodimenzionalni prostornovremenski kontinuum.

I ove godine Albert s obitelji ljetuje u švicarskim Alpama (Mürren i Isenfluh).

Francuski fizičar Paul Langevin pojednostavio je Einsteinove jednadžbe za Brownovo gibanje i izravno povezao gibanja čestica u tekućini s difuzijom, dok je Jean Perrin, mladi fizičar sa Sorbone, započeo s nizom preciznih eksperimenata određivanja veličina i promjera kuglica raspršenih u tekućini te velikim brojem mjerenja do 1911. godine dokazao da nema prostora za sumnju u točnost Einsteinovih predviđanja u opisu Brownova gibanja.

Objavio je još tri znanstvena rada iz specijalne teorije relativnosti (u suautorstvu s Jacobom Laubom) u Annalen der Physik.

1909. GODINA

U veljači drži dobro posjećena predavanja za Physikalische Gesellschaft, Udrugu fizičara u Zürichu, a s privatnim docentom iz Göttingena Walterom Ritzom (1878-1909) koji nije prihvaćao specijalnu teoriju relativnosti, u travnju piše kratku nadopunu na svoj prvotni rad o problematici zračenja. Nedugo potom talentirani Walter umire od sušice.

Postaje izvanredni profesor teorijske fizike Sveučilišta u Zürichu (izabran je 7. svibnja, s jednakom godišnjom plaćom kao u Patentnom uredu, 4.500 švicarskih franaka, ali ne radi osam sati dnevno, već predaje šest sati tjedno; kandidat za to mjesto s dobrim preporukama bio je i neodlučni ljevičar, između filozofije, fizike i politike, Friedrich Adler koji je velikodušno prepustio katedru svome prijatelju i kolegi kao boljem kandidatu).

Na 350-u obljetnicu utemeljenja Sveučilišta u Genevi, 8. srpnja, svečano je proglašeno 110 počasnih doktorata, honoris causa, između kojih, pored Marie Curie i Wilhelma Ostwalda, i najmlađi, tridesetogodišnji Albert Einstein, njegov prvi od budućih tridesetak počasnih doktorata.

Zapaženo predavanje (Über dir Entwicklung unserer Anschuungen über das Wesen und die Konstitution der Strahlung, Razvoj naših pogleda o prirodi i sastavu zračenja, 21. rujna) u kojemu je predvidio budući razvoj kvantne mehanike i naslutio načela komplementarnosti i korespondencije, uznemirujuću valno čestičnu dualnost svekolikog zračenja, na njegovom prvom međunarodnom kongresu prirodoslovaca, Naturforscher, u Salzburgu (poznanstva i prijateljstva s Planckom, Paulijem, Starkom, Sommerfeldom, Bornom, Wienom, Epsteinom, Frankom, Lampom, Franckom, Hahnom, Gockelom, Hasenöhrlom, Hopfom, Meitnericom, von Laueom, Landerburgom, Mieom, Rubensom, Schaeferom, Voigtom…, prestižnim fizičarima toga vremena).

Napušta Patentni ured u Bernu (15. listopada) i obitelj Einstein seli u Zürich (Mussonstrasse 12, susjedi su Friedricha Adlera i njegove litvanske supruge Kaće, a Hans Albert igra se s vršnjakinjom Assinkom, Adlerovom kćerkom).

Pristupno, službeno inauguracijsko predavanje (O ulozi teorije atoma u novoj fizici) na Sveučilištu u Zürichu (11. prosinca). Postaje aktivnim članom Udruge fizičara u Zürichu.

Mileva opravdano sumnja na Einsteinovu ljubavnu avanturu s dugogodišnjom dobrom poznanicom iz Mettmenstettena, sada već udanom, Annom Meyer-Schmid te burno reagira na Anellina (kako ju je Albert ljupko oslovljavao) pisma i piše njezinom suprugu te jednako tako i od Alberta zahtijeva da prekine svaku vezu s Annom: “Žao mi je što sam vas uzrujao svojim nemarnim ponašanjem. Reagirao sam suviše srdačno i tako ponovno probudio staru privrženost koju smo osjećali jedno prema drugom…” (jedino poznato pismo u kojemu se Einstein potpisao punom akademskom titulom). Einstein se žali prijatelju Bessou kako mu Milevina narav i ciganska krv svakodnevno zagorčavaju sposobnost znanstvenog mišljenja. Postoji mogućnost i sumnja, kako navode poneki Einsteinovi biografi, da je Anelli zanijela na nekom od tajnih susreta s Albertom, jer je nakon devet mjeseci (u ožujku 1910.) rodila svoje jedino dijete, kćer Eriku. Što se pak Mileve tiče, tu sumnje nema, krajem je godine zanijela treći put.

Nekoliko dana prije Božića (21. prosinca) Albertova miljenica, sestra Maria Maja Einstein postala je Fräulein Doktor, tada rijetka ženska titula, doktorirala je romanske jezike i književnost na Sveučilištu u Bernu.

Objavio je ukupno te godine devet znanstvenih i popularnih radova, napisa, diskusija, ispravaka, nadopuna, iz specijalne teorije relativnosti, elektromagnetizma i kvantne teorije u Annalen der Physik, Physikalische Zeitschrift i Deutsche Physikalische Gesellschaft, Verhandlungen.

Vidjeh gimnastičarku kako pade s grede
U okretu htijuć da preskoči sebe.
Potom, kako, nevesela, grede
S pogledom dičnog viteza iz Tebe

I dadoh za pravo Njutnovome mnijenju
Da sam Bog i anđeli nose silu teže;
O tom ćuti pilot pri prvom uzlijetanju,
Na vrhu alpinista dok rub stijene steže

Znaju to Saturn, Merkur i Venera –
Da im treba notni sistem za muziku sfera.
Jer Mjesec je mjesec – iz Sunčevog ugla

Pa i vrtlog Mliječnog puta, utvara arguska
Puževe je kućice samo prazna ljuska.
Svaka tačka, i u knjizi – koturajuća kugla.

(6.-20. listopad 1980.)

Što znam o Kini?

To je pitanje koje postavljam sebi u ime svih onih, sličnih meni, koji o ovoj velikoj zemlji znaju tek ponešto, dakle, ništa. A biblijsko proročanstvo o žutim mravima kao budućim vladarima svijeta sve je bliže godini koja će ga inaugurirati. Do dvije i tisućite tek su dvije decenije.

Još kao srednjoškolac naučio sam da je Kina prostrana i mnogoljudna zemlja, da je njezina kultura starija i od rimske i od grčke, najznačajnijih u povijesti čovječanstva. S tim podacima, kao temeljnim, mnoge godine prespavao sam kao svilena buba u ugodnoj čahuri, i ne pokušavajući da o Kini saznam još nešto, neodvojivo od njezine veličine. Koliko god sam za to tražio krivnju u sebi, toliko sam je nalazio i u toj zemlji, u njezinoj samodovoljnosti i zatvorenosti za svijet od kojega se razlikovala i po tome što mu, otkako je postala republika, pa sve do nedavne smrti Mao Zedunga, nije dozvoljavala pristup i što nije pokazivala nikakvo zanimanje za njega. Istina, bilo je u tom razdoblju moje nezainteresiranosti za Kinu sijaset beznačajnih činjenica o njoj, bolje reći, o njezinoj politici, do kojih sam dolazio posve slučajno, ali sam i s njima ostajao na razini svog srednjoškolskog znanja.

Onda su došle prve godine druge polovice osamdesetih kada sam počinjao osjećati da se Kina budi iz svoga sna samodovoljnosti, sa sviješću da je posljednji čas da se konačno pripremi za prvu vladaricu svijeta, a zajedno s njom budio sam se i ja, ali s dozom straha od buduće vladarice. Pratio sam njezin suvremeni život, posebno onaj kulturni, u užem smislu, književni, opet iz novina, dešifrirajući njegove kodove pomoću enciklopedija, koje su sažimale njezinu povijest i kulturu. Ni ti me napori nisu oslobađali zbunjenosti: u silnim podacima samo sam se gubio, njezine mnogobrojne dinastije samo su me razbacivale po svome vremenu, čiji je prostor bio nesaglediv, neuhvatljiv kao cjelina. Kina mi je bila sve dalja, nepoznatija, umjesto bliža, shvatljivija.

Konačno sam odustao od knjiga i novina, koje su sve otvorenije govorile o njezinu postrevolucionarnome životu, kulturnom i društvenom, i opredijelio se za ljude. Kineze sam sve češće susretao i na sarajevskim ulicama, na aerodromima, u vlakovima, uvijek u skupinama, šutljive i nepristupačne, i njihovo ponašanje govorilo mi je o zemlji iz koje su dolazili mnogo više od knjiga i novina. Počeo sam se s njima susretati i službeno: jednom je to bilo u vrijeme Sarajevskih dana poezije, 1978, drugi put, dvije godine kasnije, sunčanog i toplog kolovoza, u Strugi. Govorili su o sebi malo, gotovo ništa, s izuzetnim strpljenjem slušali druge. U svoje otvorene notese bilježili su sve što im se činilo zanimljivim, rijetko su mi se obraćali pitanjima, kao da je pitati nekulturno, a na svako moje pitanje, trepćući očicama, najčešće su se osmjehivali, kao da ništa ne shvaćaju. U svemu su imali mjeru, sve su činili bez neuroze, kao da su pred sobom imali tisuće godina života, a iza sebe još ništa toliko važno da se od toga već moglo oblikovati neko iskustvo, koje je vrijedilo prenijeti i drugom. Sličili su dobro odgojenoj djeci, kojoj su roditelji, napokon, dopustili odlazak u susjedstvo, tek da provjere što je u njemu novo, vrjednije od onoga što već imaju u svome domu. I kad su im moja pitanja tražila da nešto kažu o sebi kao piscima, oni su govorili o drugima, o djelima umrlih, čije su vrijednosti bile neupitne, o sebi ništa. U vrijeme domjenaka, zajedničkih ručaka, pili su veoma malo, najčešće sokove, tek da ovlaže usne. Nisu pušili. Bili su uredni i čisti, iako odjeveni skromno. Njihovo ponašanje svodilo se na pravilo: dati šansu drugima da se iskažu i dokažu, za nas ima vremena. Tako sam upoznao Huang Kanga i Yen Chun Chana, prve goste Sarajevskih dana poezije i njihova prevoditelja Lija, koji je hrvatsko-srpski učio na Sveučilištu u Banjaluci. Na centralnoj književnoj večeri u Sarajevu, u Domu mladih, bili su sve trojica na tribini, među desetak stranih i petnaestak naših pjesnika (kakav omjer!). Bio je to prvi nastup kineskih pjesnika pred sarajevskim ljubiteljima poezije, u gradu na Miljacki, kako se to uobičajeno kaže, otkad on postoji. Očekivali smo da će Huan Kang i Yen Chun Chan, kao i drugi, pročitati više svojih stihova, ali to je učinio samo jedan, kratko, ne oduzimajući vrijeme drugima, kazavši nam uz pomoć prevoditelja Lija, da su to stihovi nekog kineskog pjesnika-klasika. Bio je to obrat koji je publika u takvoj prigodi isključivala. Prevaliti tolike kilometre, doći prvi put u jedan mali grad, i ne kazati ništa svoje, to je bilo izvan svih pravila koja su diljem svijeta svi pjesnici smatrali svetima. Ova neobična gesta kao da je još više probudila moju radoznalost za takve ljude, koji se gotovo sasvim odriču značenja vlastite ličnosti, u korist onih kojih više nema, a bili su značajni za povijest i kulturu zemlje iz koje su nam dolazili. Moji budući vladari, koje najavljuje Biblija, izgleda da neće biti loši, bilo je prvo što sam tada pomislio; od žutih mrava ne treba strahovati, neka dođu i prije dvijetisućite!

Drugi moj susret s Kinezom čudakom bio je u vlaku, u spavaćim kolima, na relaciji Sarajevo – Zagreb. Bila je prohladna noć, grijanje još nisu uključivali. On se u kabini, pri slaboj svjetlosti, sićušan, izrazitih jagodica, već spremao za spavanje. Živahnim crnim očicama pogledao me je prijateljski i nastavio obavljati svoj posao bez riječi. Povukao sam se i ostao u hodniku; tu sam popušio cigaretu, neprestano se sklanjajući putnicima koji su s prtljagom tražili svoje kabine. Kad sam, napokon, pokucao, nije se odazvao. Odmah sam pomislio da je zaspao, jer je vlak već jurio i jer sam pred kabinom dugo oklijevao da uđem, plašeći se da moj francuski neće biti dobar za sporazumijevanje s Kinezom. Odugovlačio sam s namjerom da mu ostavim dovoljno vremena da zaspe, a da potom uđem, da se raspremim bez buke i uvučem pod pokrivač bez riječi. Neočekivani susret s njim kao da je sve učinio nestvarnim od samog početka moga putovanja: i ono njegovo svlačenje u kabini i to njegovo prisustvo u njoj, onaj njegov svijetli pogled iz polumraka, sve je to bilo nešto izvan okvira uobičajenog. Pokucao sam drugi put i tad sam čuo neki glas (ha, hu ili he, ne znam točno), ušao sam i ugledao ga na gornjem ležaju s nekom knjigom u ruci, malo osmjehnuta, obasjana svjetlom noćne lampe, koja je žmirkala, trpeći zahuktalo kretanje kotača po neravninama šina. Jednako su žmirkale i njegove oči dok su me promatrale kako se spremam na spavanje; sudeći po njima, čekao je da uđem prije, želio je prije sna da porazgovara sa mnom. Kako sam za zakašnjenje bio krivac ja, pokušao sam ga prvi i smanjiti: upitao sam ga govori li francuski, jezikom na kojem sam jedino mogao komunicirati sa svijetom, a on, kao da je i to znao, samo niječe sitnom glavicom, oduzimajući mi nadu da se s tim svjetskim jezikom još nešto može u svijetu moćnijeg, engleskog. Ostajemo u kabini nemušti stranci, osuđeni da dijelimo isti prostor sna, bez ikakvog izgleda na obostrano razumljiv govor. I tad se u meni pokrenula neka dotad nepoznata poliglotska strast, pa sam počeo da ga propitkujem govori li engleski, koji ja uopće nisam znao, ili njemački, koji sam u gimnaziji učio pune četiri godine. Na englesko pitanje samo je ponovno zažmirkao, a na njemačko je okrenuo oči raskriljenoj knjizi i nastavio čitati. Ne znam zašto, ali bio sam i dalje uvjeren da on sve te jezike govori, a, opet, i ljutit što takvo priznanje uopće očekujem od njega. Odlučio sam da se neugode riješim na taj način što ću se i sam zavući pod pokrivač, uzeti novine i zašutjeti. Tako sam i učinio. Dok sam listao novine, jednako sam mislio kako je glupo, u tako uskom i hladnom prostoru, biti sa strancem iz tako daleke zemlje, a ne znati o njemu ništa, neprestano iščekujući da će i sam ipak nešto učiniti da se tog osjećanja oslobodim. Zaspao sam ne ugasivši svjetlo iznad glave, neko vrijeme nakon što je to učinio on, sa sviješću da je to i moja obveza, koju san nije gasio, i s prijekorom da nisam štedljiv, da noćne lampe ne gase samo oni koji se plaše duhova, a njih u mojoj kabini nema, i tome slično. S tom sviješću borio sam se svunoć kao sa živim bićem, a ujutro, nakon što sam s kondukterom razmijenio nekoliko riječi dok mi je vraćao pred spavanje oduzete putne isprave, i ponovno utonuo u san, borbu je okončala sitna ruka Kineza, već obučena i spremljena da napusti kabinu, koja me je gurkala, odvajajući me od novog sna.

– Drugar, diži se! Ostalo ti je neugašeno svjetlo! – govorio je stojeći kraj mene.

Glas mu je bio tanak i zvonak, sve je izgovorio u jednome dahu, kao da je strahovao da mu se riječi ne raspu u neki drugi smisao, pa ih je tako hitro usmjeravao onom koji su imale samo kad su bile na okupu. Trljao sam oči kao da se borim s priviđenjem i ništa nisam shvaćao, a on je još stajao kraj mene i uporno mi se smješkao.

– Zaboravio si sinoć, drugar, da me pitaš govorim li hrvatski. Ja

sam učio hrvatski na Sveučilištu u Zagrebu. Četiri godine.

– Pa, nisi mi rekao…

– Nisi me ni pitao. Ne bih bio u tvojoj zemlji, sam, da ne znam tvoj

jezik. To ti nije palo na pamet.

– Mislio sam…

– Da si mislio, drugar, bilo bi drukčije. Ponizio si svoj jezik, odbacio

si ga, a tako i mene koji ga govorim. Ti si prvo govorio francuski, pa engleski, pa njemački, a tek sada, s kondukterom, i svoj materinski, hrvatski, to jest, hrvatsko-srpski. Dok nisi progovorio s kondukterom, nisam mogao znati koji je tvoj materinski jezik, je li tako?

Bila je to druga lekcija budućeg vladara svijeta, koja mi je govorila da će vladar poštivati tuđe samo u onoj mjeri u kojoj tuđin poštuje sam sebe.

Prošlo je od te noći nekoliko mjeseci do jedne druge, pretople, kolovoške, u Skopju, u hotelu „Kontinental”, gdje se dugo jelo, pilo, sviralo i pjevalo, u društvu pjesnika iz cijele Jugoslavije, domaćinima kolega iz trideset zemalja svijeta, na svečanom prijemu, kojeg je priredio Mateja Matevski. Bio je to završetak Struških večeri poezije, još jedna noć međunarodnog prijateljstva, u kojoj su makedonsko kolo uporno igrali crnac i crnkinja, brzo savladavši njegov složeni ritam, noć svakojakih zdravica, izgovorenih na gotovo svim jezicima svijeta. Bila su tu i dva Kineza, pjesnik i prevoditelj, jedva primijećeni u tom opijenom, razdraganom i potpuno opuštenom svijetu, mirni, usredotočeni na sve samo s jednim ciljem: da sve vide i zapamte, čemu je bila prilagođena svaka njihova gesta. Kako je noć odmicala, veselje je raslo, kolo se širilo, jedino je raspoloženje Kineza bilo isto, stabilno, nepomjereno iz centra svoje osi. Istina, njihove sitne crne oči, već umorne od neobičnih slika života, sve su češće žmirkale, boreći se da još nešto vide prije nego li se sklope za počinak, za koji su bile zrele. Sa svojim susjedima za stolom razgovarali su iz polusna, koji je već bio na njihovim ozbiljnim licima, bez ijedne geste ruku, samo očima okrenutim sugovorniku, iz kojih se ništa nije moglo saznati određeno, kao da su bili potpuno oslobođeni svih osjećanja. Dok sam ih promatrao tako otporne na sve ljudske manifestacije u bučnoj i razigranoj dvorani, pitao sam se znaju li se radovati, što li je to potrebno da i oni pokažu svoju radost, i nije li ta njihova superiornost smiješna i glupa ako do nje više nitko ne drži? Napustio sam dvoranu negdje iza ponoći, pomalo i sam ošamućen od pića i dima, spreman za odmor i san. Noć je bila blaga, nebo osuto zvijezdama, zrak čist, opojan. Ušao sam u autobus koji nas je čekao pred hotelom da bi nas odvukao u drugi, skromniji, gdje smo svi bili smješteni, i, tražeći slobodno mjesto, ugledao sam Kineze kako već spavaju na svojim sjedištima. Budući vladari svijeta su umorniji od onih kojima će vladati, prednost je, dakle, na strani onih koji će im biti podčinjeni, bila je misao koja je jednostavno izletjela iz slike usnulih na autobusnim sjedištima. Brzo smo pošli, vozili smo se petnaestak minuta kroz grad koji je već bio pust, uz glazbu radija, već svi premoreni, osim pokojeg noćobdije, koji je tek počinjao živjeti, podgrijan pićem i rasanjen makedonskim kolom. Kad je autobus stao, brzo se počeo prazniti i uskoro su sva sjedišta bila prazna, osim onih, zadnjih, na kojima su spavali Kinezi. Prišao sam im i jednog od njih potapšao po ramenu, prisjetivši se pri tome sličnog događaja u spavaćim kolima. U isto vrijeme progledali su obojica i klimnuli mi glavom u znak zahvalnosti. Pustio sam ih da prođu i napustivši autobus posljednji se uputio za njima u hotel.

Od te večeri dijelio me je samo mjesec dana do mog prvog putovanja u Kinu, o kojoj sam znao tek ponešto, o njezinim ljudima ništa. Kako se ona otvarala prema svijetu, tako sam se i ja otvarao prema njoj, prateći novine, čitajući knjige, ali još nisam mogao tvrditi da mi je svojim otvaranjem nešto više govorila o sebi, niti sam ja o njoj mogao reći nešto pouzdano.

5. i 6. listopada

U kolima za spavanje sredovječnom suputniku, inženjeru „Energoinvesta“, koji sutra iz Beograda leti za Moskvu, ispričao sam svoj doživljaj s Kinezom od prije nekoliko mjeseci. Slatko smo se smijali mojoj nespretnosti i Kinezovoj mudrosti. Inženjer u Kini nije bio, ali je Kineze susretao u zemljama arapskog svijeta, kamo je često putovao poslovno, i tamo u skupinama, rijetko same, kao i u našim gradovima. Govorio mi je da o njima zna malo, kao i o njihovoj civilizaciji, ali, začudo, s takvom sigurnošću je ponavljao svoje uvjerenje da od njih ne očekuje ništa veliko i značajno.

– Ja mislim da su oni živi mrtvaci, što su imali dati svijetu već su mu dali. Svijet je otišao tako daleko naprijed, oni ga više nikad ne mogu stići. Od njih ne strahujem – govorio je ležeći na krevetu ispod mene. – Jer, budući vladari svijeta bit će oni čija tehnologija bude bolja. Što oni danas imaju? Ništa. Sirotinja koja šuti, politička birokracija koja vlada opčinjena je sama sobom. Samo očekujem drukčiju revoluciju, ali tko će je izvesti? Seljak? Možda, jer je najmnogobrojniji, jer mu je, kako saznajem iz novina, zasad najteže. Radnička klasa? Ona je tamo slabašna za velike stvari. Inteligencija? Pa, ona je najviše pretrpjela u kulturnoj revoluciji, bila je tada samo vrlo poslušna žrtva. Ako se i odluči na nešto slično, bit će to kratkog daha i s mnogo žrtava. Nešto bi mogla učiniti jedino politika, što sada i čini…

Ali, inženjer ne vjeruje ni u kakva čuda bez demokracije, koje tamo nema, kao ni kod nas. Mi smo dva tipa istog sustava koji demokraciju, jednostavno, ne podrazumijeva. Ali mi smo mlad, žilav, još nepotvrđen narod, a oni star, ugledan, a nemoćan.

– Mi taj narod još i ne poznajemo – promrmljao sam u jednome trenutku. – Rano je o njemu govoriti kao da ga dobro poznajemo.

– Sve se o tom narodu zna, sve – nije se dao zbuniti moj sugovornik.

Samouvjereni svjetski putnik, prije nego što je zaspao, izrekao je još mnogo toga s čime se nisam slagao. Naprotiv, niti jedno njegovo mišljenje nisam u sebi podržavao. Ujutro smo u kutu uzanog hodnika, kraj bifea, popili kavu, razgovarajući o običnim, „našim“ stvarima, kao da niti jedan niti drugi ne putujemo u tako daleke zemlje. Slučajni susret ostavio mi je samo njegovo ime (Nedžad), sve drugo, pa i moja neiskazana pobuna protiv neistina koje je iznosio o onima koje uopće ne poznaje, i u čijoj zemlji još nije bio, nekako se brzo istopilo. Nisam proturječio njegovoj smiješnoj aroganciji i neuvjerljivoj superiornosti jer sam o toj zemlji i njezinim ljudima bio i sâm poluobaviješten, i jer mi je njegova samouvjerenost bila toliko smiješna da mi se, zbog toga, činilo da sama sebe uništava.

Na aerodromu „Surčin“ dugo sam čekao prijatelje s kojima je trebalo da poletim za Peking točno u 19,00 sati. Osjećao sam i strah i radost istovremeno, mučile su me razne misli i pokušavao sam da odgovorim na razna pitanja, koja su mi dolazila iz raznih kutova tog mog jadnog stanja. Može se srušiti avion, može ga pogoditi zalutala raketa iznad Iraka i Irana, gdje borbe ne prestaju, mogu se smrtno razboljeti od bolesti za koju nemam certifikat… Jesam li prikladno obučen za tamošnju klimu, hoće li moj želudac, koji se skuplja od neuroze, podnijeti kinesku kuhinju, koju hvale oni što su je kušali, u kakvim hotelima ćemo spavati, koje ćemo gradove posjetiti? Bio sam u nekoliko gradova Sovjetskog saveza (Moskva, Erevan, Tbilisi), bio sam u Pragu i Bratislavi, sedam dana u Budimpešti, isto toliko u Parizu, ali nikad se pred putovanje nisam osjećao gluplje, neizvjesnije, posve izgubljeno. U spomenute gradove odlazio sam kao kad čovjek obuče kaput da bi izašao na ulicu, a sada je bilo sve drukčije, s mnogo mogućih zamki i šifara. Sjedio sam u dimljivoj čekaonici i promatrao lica putnika, onda sam, po tko zna koji put, otvarao novine, iako nespreman da ih čitam, bilježeći samo najkrupnije naslove: Irak i Iran produžavaju rat, u Afganistanu su još sovjetske trupe, u Poljskoj je, nakon višemjesečnih štrajkova, sve mirnije, u Italiji su „Fiatovi“ radnici vraćeni na posao, u Americi se nastavlja predizborna kampanja, u Njemačkoj tragaju za teroristima… Svijet je uzburkan, jedva održiv u svojim kontradikcijama, a ja sam sve živčaniji, jer prijatelji ne dolaze, jer sam, nestrpljiv, pošao na aerodrom prije svih.

Svijet u koji idem je mrtav, on odavno životari, nema tehnologiju za utrku s drugim, on, dakle, ne može biti ničiji gospodar, pokušavam sažeti riječi svog suputnika u vlaku koji je već odletio za Moskvu.

Onda opet naslovi: iračko-iranske ratne operacije vode se u najužem sektoru, poljska ujedinjena radnička partija ocjenjuje uzroke i karakter krize u zemlji; neonacistički teroristi, nakon Münchena i Bologne, izvršili atentat u Parizu. Uprava „Fiata“ i sindikat nastavili pregovore nakon što je „Fiat“ saopćio da će provesti plan o otpuštanju 23. 000 radnika. Njemački izbori decenije i dalje ostavljaju otvoreno pitanje: Schmidt ili Strauss, dok se u Americi, pred izbore, Regan dodvorava radnicima, a Carter hvali mali američki automobil… Tajnik CK KP Kine Van Jen Chun izjavljuje da je „demokracija prazna riječ ako narod nema pravo da sudjeluje u upravljanju poduzećima i državnim poslovima”. Što reći o ovome, druže inženjeru u avionu za Moskvu? Što reći za Poljsku i njezin socijalizam? Je li to već nešto počelo da se lomi u samome sustavu, koji, jednostavno, ne podrazumijeva demokraciju? I, napokon, sad kad smo bez Tita, što će biti s nama?

Došli su prijatelji, došao je Lu Chang Hsu, iz kineskog veleposlanstva u Beogradu. Odlazimo u Free Shoop, razgledamo, ništa ne kupujemo, onda opet sjedimo, pričamo. Lu Chang Hsu kaže da svi mnogo pušimo. U Kini žene ne puše, u Jugoslaviji žene puše mnogo. Učimo kineske riječi koje će nam tamo, s obzirom na naše navike, biti neophodne. Piti rakiju – bajdžo (bái jiŭ). Vino je u Kini slatko – ne piti. Pivo se kaže pidžo (pī jiŭ), vino – putaudžo (pú táo jiŭ). Cigareta – sjanjan (xiāng yān). Šibice – huočaj (huŏ chái). Naša priča se odvija zbrdazdola, u njoj ima svega i svačega, i svakodnevice i povijesti, najviše neuroze jer još ne znamo u koje vrijeme polijećemo i iznad kojih gradova letimo. Joža Horvat nastavlja priču o alkoholizmu. Kaže: Mi u Hrvatskoj imamo 14,5 nepismenih, a 40 posto alkoholičara. Onda, smiješeći se, dodaje: Naravno, sve ove brojke sam izmislio samo da bih bio duhovitiji. Lu Chang Hsu nam daje još neke upute: rakiju u Kini prave od pšenice i sijerka. Novčana jedinica je mao. Deset fena jedan mao. Deset maoa je jedan juan. Joža Horvat bježi u povijest: Slavni Kublaj-Kan na svoje prijeme pozivao je uz muževe i njihove žene. A kad je išao u lov, vodio je sa sobom oko 50. 000 vodiča. Asanović dodaje: I ove podatke, naravno, opet si izmislio samo da bi bio duhovitiji. Lu Chang Hsu kaže da je razlika u vremenu Beograd – Peking (Beijing) sedam sati.

Umjesto u 19,00 polijećemo u 21:20, ne iznad Karajia, već iznad Dubaia. S nama su u avionu 140 Talijana i samo četiri Kineza. Do Dubaia let traje pet sati, a od Dubaia do Pekinga devet, saopćava stjuardesa. Krnjević i Horvat već su razbacali karte, Stardelov je najšutljiviji; bolestan je, pije antibiotike. Sjedim s Jasićijem i Asanovićem, iza nas su Pavček i Popnovakov. Kompletna delegacija. Oslonjen na jastučić za glavu Talijan ispred mene već spava. Dvojica šeću i živo razgovaraju u hodu. Stjuardesa napominje da okretom dugmeta ispod ručke naslonjača možemo izabrati kanal i slušati glazbu. Za to se plaća dva dolara, u što je uračunato i gledanje filmova na prvom kanalu. Iščekujem večeru, ali još je ne dijele. Pokušavam razgovarati s Asanovićem, ali on je odsutan, kao da me samo povremeno čuje pritisnut odgovornošću koju ima kao šef delegacije. Jasići je miran, uvijek sa smiješkom u uglovima usana, tek povremeno izgovara pokoju riječ. Zadubljen je u knjigu „O etnogenezi Crnogoraca“. Pavček i Popnovakov iza nas spavaju. Dok stjuard dijeli slušalice onima koji su se opredijelili za glazbu i film, stjuardesa najavljuje večeru i moli da se za vrijeme dijeljenja objeda ne šeće između sjedišta. Prošla je ponoć, po našem vremenu započeo je 6. listopada. Sada smo negdje na sredini leta Beograd-Dubai. Stjuardesa se opet oglašava: Slijedećih nekoliko minuta let će biti nemiran, treba da se vežemo na svojim sjedištima. Gdje smo, što se dešava na visini od 8. 000 metara na kojoj leti naš moćni avion?

Sve se dobro završava, slijećemo u Dubai u pet i trideset po ovdašnjem vremenu. Ranojutarnja temperatura već je 28º C. Imamo odmor od nepuna sata. Beton je vreo, zrak zasićen, vlažan, težak. U zgradi aerodroma, uz air-condition, veoma je prijatno. Lica egzotična: Kuvajćani, Indonežani, Maležani, Japanci, Crnci. Prostorije kao umivene. Kako su lijepe Indonežanke i Maležanke, moj Bože!

Umjereno oblačno, sparno. Dižemo se iznad Dubaia, s raznoraznim sitnicama u vrećicama, kupljenim u Free Shopu, koje smještamo u torbe, usput komentirajući prizore iz aerodromske zgrade. Asanović me pita zašto me je policajac onako dugo zadržao na izlazu, kažem mu da ne znam. Možda zato što sam prenapadno buljio u egzotične žene. Njihova ljepota me opčinila, buljio sam u njih i dok me je pipao, ne govoreći ništa. Možda si mu se dopao, smiješeći se, kaže Jasići, onda promatramo panoramu Dubaia: kao da je tek izgrađen, grad djeluje kao maketa, čija razigrana arhitektura isijava svoju bjelinu. Prometnice su široke, zelenila je dosta. Ima ga i između zgrada, onda na sve strane crvenkasti pijesak. Grad se gubi, ostaje u sjećanju s tek nekoliko svojih slika, bez bjeline, jedva dodirnut okom. Već smo iznad Perzijskog zaljeva i stjuardesa nas obavještava da ćemo do Pekinga letjeti devet sati, a da je sada 11,15 po pekinškom vremenu. Oko petnaest do devet bit ćemo na tlu zemlje kojoj je Svjetski putnik (Nedžad) prorekao jadnu budućnost, iako je čuo za njezino stoljetno blago, jedinstveno u svijetu. U avionu je živo, Talijani su prebrodili početnu putnu krizu, ispijaju viski, sve su bučniji, neki čak i plešu između sjedišta. Pokušavaju da uspostave kontakt s mirnim Kinezima i Arapima koji su se ukrcali u Dubaiu, ali i s nama, kao s članovima obitelji koji su konačno shvatili da im je avionski prostor zajednička kuća. Razmišljam o tome kako čovjek na putovanjima pomalo razumije sve jezike, iako jedino zna svoj, materinski. Prilike ga načine internacionalcem, poliglotom, i on se sa strancima sporazumijeva s veoma malo riječi, uvjeren da su njegove od samoga rođenja. Njegov razum kao da pri tome koristi nešto više procenata snage mozga, nego li uobičajeno, njegova čula su izoštrenija, hvataju i neuhvatljivo.

Osjećam umor, bol u nogama i kralježnici. Povremeno prohodam, odem do toaleta, operem ruke, osvježim lice. Moje tijelo je omlitavilo, mnoge njegove funkcije su usporene, čak se i ona prvobitna znatiželja, potaknuta mišlju da se putuje u tako daleku i tako nepoznatu zemlju, nekuda povukla. U početku je sve bilo ekskluzivno, sada je sve normalno, kao da u Kinu putujem tko zna koji put i kao da u njoj već sve dobro znam.

Napokon: Peking noću. Ogromno prostranstvo grada, išarano svjetiljkama, s mnogo mrkih rupa. Vežemo se, buljimo kroz prozorčiće kao očarani. I u Pekingu je temperatura 28º C, vrijeme: 20:08. Dugo smo iznad prostranstva čije se mrke rupe smanjuju kako avion mijenja visinu leta. Moja znatiželja ponovno se budi, u glavi mi je pravi košmar. Sve što sam pročitao o Kini najednom postaje važno, ali tako da sam nemoćan za bilo kakvu selekciju. Sve što sam doživio vezano za Kinu i njezine ljude, miješa se s pročitanim; onaj Kinez iz kola za spavanje odnekud me pita: A govoriš li hrvatski, drugar? Vidim umorne, usnule Kineze u skopskom autobusu, čujem Svjetskog putnika kako uporno tvrdi: To su mrtvi ljudi, to je mrtva zemlja. Rulanje kotača po pisti odvaja me od košmara. Talijani skaču od radosti što je let sretno okončan, nazdravljaju jedan drugome iz flaše viskija i grle se. Moji prijatelji šute, skidaju prtljagu, motre Talijane, iznenađeni su njihovim bučnim ponašanjem, ali i uzbuđeni kao i oni. Gdje sam to doputovao, što me u ovoj zemlji narednih petnaest dana očekuje?

Na carini prava zbrka. Kinezi ne shvaćaju otkud na našim putovnicama različiti pečati, ako smo svi iz Jugoslavije. Zgledaju se, zaviruju u putovnice, zbunjeni su, razgovaraju između sebe žustro, panično, a mi se smijuljimo, mirni smo. Eto to je socijalizam na jugoslavenski način, skup različitih štambilja. Kinezi ga uporno proučavaju, drže ga uzornim u svijetu. Uče od nas, tako svugdje izjavljuju, ali sad su zbunjeni našim republičkim štambiljima u našim i po formatu i po sadržaju različitim putovnicama. Napokon, puštaju nas da prođemo. Rukujemo se s piscima iz Kineskog saveza koji su sve ovo iza ograde strpljivo promatrali. Svi nam se klanjaju, otimaju se za našu prtljagu, ne dozvoljavaju nam da nosimo ni lakše stvari. Ulazimo u prostran i čist salon, uvaljeni u velike fotelje, već pijemo sokove. S nama je potpredsjednik saveza Feng Mu (ima ih dvanaest, a predsjednik je jedan, Mao Dun). Tu su i pisci Huang Kang i Yen Chun Chan. Promatram sićušnu Kineskinju koja nam donosi nove sokove. Na suprotnom zidu je veliki reljef od slonove kosti. Fotelje su prekrivene bijelim ručnim radovima, sve je tako čisto. Pozdravljamo se s našim veleposlanikom, Mirkom Ostojićem, i njegovom suprugom. U salon ulazi i Vasko Popa, koji je već završio svoj posjet Kini. Razgovor je uobičajen: kako smo putovali, kako je u Jugoslaviji, jesmo li previše umorni? Popa nas brzo napušta, ostajemo s našim veleposlanikom i domaćinima. Stardelovu i meni dodijeljen je prevodilac Gao, koji govori francuski. Yang Dazhou je prevodilac za sve, na hrvatsko-srpski. Brigu o našoj prtljazi preuzimaju domaćini, odlazimo kolima u kojima ćemo do hotela. Sa Stardelovim, kojeg bolest i lijekovi još uvijek drže neprirodno mirnim i nezainteresiranim, i prevoditeljem Gao Xingjian smještam se na zadnje sjedište automobila. Na prednjem sjedištu kraj šofera je Branko Merle, koji je studirao kineski u Pekingu, a sada radi u našem Veleposlanstvu na poslovima kulture i unutarnje politike. Gao nam se odmah povjerava: Mnogo je problema u njihovom književnom životu. Kulturna revolucija, četveročlana banda, posljedice svega toga velike. Prva otvaranja svijetu, nesnalaženje, strah od svega, strah da se ne ponovi prošlost koja je tek minula, a u ljudima ostavila trajne tragove. Uče od Jugoslavena, naš boravak im je dragocjen…

Ulice su gotovo puste, prostrane, s nekoliko traka, prave avenije. Na jednom skveru neobičan prizor: grupa muškaraca sjedi i igra šah. Merle objašnjava da su takvi prizori u Pekingu uobičajeni u vrijeme većih vrućina. Ljudi napuštaju stanove, izlaze na ulicu, igraju karte, šah, a ponekad to čine i uz rashlađenu lubenicu. Izlazimo na bulevar Vječnog mira, na kojem se nalazi i naš hotel „Peking“. Gao kaže da je sagrađen prije pet godina i ispričava nam se što nećemo imati svatko svoju sobu, jer je hotel neprestano pun turista. Mnogo ih je iz svih krajeva svijeta posljednjih godina u Kini, a malo hotela. Šofer zaustavlja auto pred samim ulazom velike zgrade, uobičajene formalnosti obavljamo brzo, sobu dijelim s Pavčekom, a njezini prozori gledaju u Zabranjeni grad. Prva kineska večera u salonu broj šest: juha gotovo providna, s komadićima slanine i zeleni. Ukusna je, premda malo bljutava. Riža, kuhana u vodi, bez kapi ulja, kao prilog. Meso, sitno isjeckano, malo papreno, u sosu, mirisa divljači. Nešto slično špagetima, pa opet nešto slično tome, ali s više umaka od soje. Kruh donose na kraju. Pivo (pidžo) je izvanredno. Gao jede halapljivo, kao da mu je to prvi obrok nakon nekoliko dana gladovanja. Kaže da ćemo imati europski doručak, onda nas, nakon večere, odvodi u salon, gdje ćemo, točno u devet, imati prve razgovore s kineskim piscima. Razgovoru će prisustvovati dva potpredsjednika kineskog Saveza pisaca, od kojih je jedna žena, a sutra popodne susrest ćemo se i s predsjednikom, Mao Dunom, u njegovoj kući. Ponovno napominje da budemo točni. S Krnjevićem, Pavčekom, Stardelovim i Jasićijem izlazim na Trg Vječnog mira. Zaustavljamo se ispred mauzoleja Mao Zedunga, udaljenog od hotela nekih tisuću metara. Nasuprot je ogromna zgrada, crvena, s portretom umrlog vođe. Pred mauzolejom je vojnik na vječnoj straži, ukočen, poput kipa, s puškom u ruci, u polumraku. Okrećemo se prostranom trgu, gotovo posve pustom. Pokoji biciklista, pokoji autobus japanske proizvodnje, pokoji pješak. Cisterna koja puzeći rasipa vodu po trgu. Mlitavo tijelo, otupjela čula. Soba čija vrata nemaju ključa. Usnuti u Kini prvi san.

7. listopada

Što sam sanjao? Policajca na aerodromu Dubai. Ne mogu proći carinu sve dok mu ne odgovorim je li doista želim da sa mnom pođe i lijepa Indonežanka. Pijani Talijani zatrčavaju se u avionu da izljube moju djevojku. Ona je sramežljiva, sklapa oči i kad je ljube moji prijatelji. Onda, na kineskoj carinarnici, opet iste nevolje: Ne može sa mnom, ostaje iza ograde i plače.

Na sedmom katu hotela „Peking“, u velikom salonu specifičnih mirisa, Chen Huangmei, jedan od potpredsjednika kineskog saveza, prima darove od Asanovića. Nekoliko knjiga Miroslava Krleže i Edvarda Kardelja, brošura Osmi kongres saveza književnika Jugoslavije. Chen Huangmei zahvaljuje, ističući kako su nas dugo očekivali: mi smo prva jugoslavenska delegacija nakon dugotrajnog razdoblja potpunog zatišja, bez ikakvih oblika suradnje. Prije nas bio je samo Ivo Andrić, odmah poslije oslobođenja Kine. Svrha našeg prvog razgovora je da se dogovorimo o našem programu boravka u Kini. On govori sažeto, bez uljepšavanja, izravno. Nema ni jedne metafore u njegovom govoru koji je veoma kratak, dok je Asanovićeva zahvalnica na dobrodošlici duga, s mnogo fraza iz političkog rječnika i s mnogo ispraznih pjesničkih ukrasa, koja ništa nisu promijenili na Huangmeiovom ozbiljnom, tvrdom licu. Pljesak. Neugodnu tišinu koja potom nastupa opet prekida Huangmei. Mi se sada borimo protiv birokratizma, kaže, a program koji vam predlažemo možda je ipak birokratski, jer se ne može mijenjati. Drugi put, ako dođemo, nada se da će sve biti drukčije, da će dotle birokraciju uništiti kao zmiju (prva pjesnička figura), a sada se i mi i oni moramo zadovoljiti onim što je odobrilo njihovo Ministarstvo kulture. U Pekingu ostajemo do prvog današnjeg leta u Guangzhou, iz kojeg vlakom putujemo za Shanghai, a odatle se vraćamo na petodnevni boravak u Peking. Tijekom današnjeg prijepodneva imat ćemo još jedan razgovor, a popodne koktel na koji će doći značajni kineski pisci, nekoliko i mladih. Moli nas da na svim susretima govorimo otvoreno o svim problemima književnog stvaralaštva, jer će to za njih imati veći značaj. Naša iskustva su im dragocjena. U Guangzhou, kojeg nazivaju rajem na zemlji, posjetit ćemo jedno jezero, u Shanghaiu značajne muzeje, a u Pekingu, kad se vratimo, Zabranjeni grad, Kineski zid.

Vrata našeg salona su otvorena, a i prozor iznad Huangmeiove glave, opet je sparno i pretoplo. Lica Kineza su suha, naša znojna. Jutros je u Pekingu puhao slab vjetar, sada se sve smirilo. U naš razgovor, koji postaje sve nekonvencionalniji, konstantno „ulijeću“ sirene automobila, kao da vozači nikako ne skidaju ruke s njih. Uz Huangmeia, u razgovoru sudjeluju još tri kineska pisca, jedna žena. Fotograf uporno škljoca. Vuk predlaže okvirni program suradnje za naredne dvije godine otipkana na „našem“ jeziku i predaje ga Huangmeiu da ga do našeg povratka u Peking razmotri u Kineskom savezu.

Posluženi smo sokom, kikirikijem i listićima prženih morskih rakova. Na svakom stolu je vlažan ručnik, s nama je i Fen Mu, drugi potpredsjednik Saveza. On kaže da je Savez kineskih pisaca samo nominalno savez, u mnogo čemu, osobito u financijama, on je, u stvari, Vladin savez, jer je od nje potpuno ovisan. Eto, program koji su nam predložili, Vlada još nije prihvatila, ali se nada da će to učiniti tijekom dana.

Dok razgovaramo radnik hotela zalijeva cvijeće.

– Savez kineskih pisaca tek je nedavno obnovljen – uključuje se u razgovor Huangmei. – Kulturnoj revoluciji i četveročlanoj bandi on je bio velika smetnja. Ocijenjeno je da je sada potreban i da je dobro da imamo suradnju i s jugoslavenskim piscima. Ta suradnja je u zaostatku u odnosu na državnu. Ove godine ja sam bio u Jugoslaviji, a sad ste vi ovdje…

– Ali ništa se ne zna – nastavlja Fen Mu. – Poslije oslobođenja naša revolucija išla je cik-cak linijom, kako će dalje… Odnos pisca i partije još je nejasan. Mi smo dugo godina bili pod utjecajem Sovjetskog saveza, a sad nemamo s njima odnose, utjecaj je opet prisutan. Dogmatizam i birokratizam su žilavi. Imamo četiri generacije pisaca, a nijedna još nije oslobođena raznih dogmi. Prvoj generaciji pripada Mao Dun, koji već ima 84 godine, njega ćemo posjetiti. U tu generaciju spada i veliki Lu Sin. Mao Dun je veoma lošeg zdravlja, ali kada je saznao da dolazite rekao je da će vas obvezno primiti. Prvi potpredsjednik Saveza Ba Jin također je u prvoj generaciji. Chen Huangmei je u drugoj, ali je i najmlađi u prvoj. U njegovoj generaciji su pisci ratnici, oni su brojni, ali su već stari, oko šezdeset godina. Jedan broj njih izrastao je u oslobodilačkoj vojsci, drugi su radili pod vladavinom Changai Cheka. Pisci treće generacije (1949.-1966.) najgore su prošli u kulturnoj revoluciji, većina njih je veoma talentirana, ali je i maltretirana u nekoliko političkih kampanja. Upravo su u prodaji izvanredna djela čiji su autori baš oni. U četvrtoj generaciji su pisci koje je javnost upoznala tek poslije svrgavanja četveročlane bande, najmlađi. Inače, mi nemamo tako mnogo pisaca – svega 1. 400 ih je u našem Savezu, ne uključujući one iz provincijskih udruženja, koja su smještena u 29 administrativnih jedinica. Između generacija postoje i razlike i zajedničke crte. Najpoznatija žena pisac u Kini je Din Lin, bit će s nama na ručku. Gotovo dvadeset godina nije mogla objavljivati. Bila je obilježena kao desničarka.

………………………………………………………………….

Uz Din Lin, na ručku su isti kineski pisci. Pridružio nam se i veleposlanik Ostojić sa suprugom. Ručamo u restoranu „Pekinška patka“ u kojem istovremeno može objedovati 6.000 ljudi. Bezbroj je specijaliteta samo od patke, ručak je preobilan i raznovrstan. Raspoređeni smo za dva okrugla stola, za mojim su Fen Mu i Feng Zhi. Chen Huangmei i Asanović razmjenjuju zdravice. Pitam Feng Mua kako to da je u kineskom Savezu samo 1.400 pisaca, mi ih imamo više od 2.000?! Koje su nove teme u kineskoj književnosti danas, kakve su promjene na estetičkom planu?

– Pisci koji su članovi Saveza imaju rang pisca nacije – odgovara Feng Mu. – Za one koji to još nisu, a žive u provincijama i djeluju u tamošnjim udruženjima, osnovni je kriterij da steknu takav rang kvaliteta njihova djela. Nove teme obuhvaćaju položaj intelektualaca u socijalizmu, neke se dotiču i plana četiri modernizacije, a u posljednje vrijeme ima dosta mladih autora koji pišu o ljubavi. Estetičkog plana što se tiče, Deng Siaoping je rekao da se politika u umjetnost ne smije miješati, da za književnost odgovaraju književnici, ali vidjet ćemo kako će to biti. Prevladava realizam, ali ima primjera i modernizma, kao i romantizma. Mlađi pisci trpe utjecaje i zapadne književnosti, ali su dobro primljeni.

– A odnos prema tradiciji?

– Sve što je vrijedno treba da se ponovno prizna kao vrijednost.

Ručku nikad kraja. Najspektakularniji prizor: ulazak kuhara s pečenom patkom koju pronosi između naših stolova, onda se vraća u kuhinju. Isjeckanu, potom, donosi je naše stolove u dvjema zdjelama.

Na ulicama nas dočekuju vjetar i prašina. Merle priča kako protiv prašine nema zaštite: ona ulazi i kroz prozore, sliježe se po stvarima i u ormarima. Vjetar je počinje raznositi s pustinje Gobi upravo u ovo vrijeme, onda to traje, ponekad, i do veljače. Toliko je sitna da je vidljiva tek u sloju. Prodire u sve, u nos, oči…

Vozimo se prema kući Mao Duna. Domaćin nas dočekuje u dvorištu punom cvijeća. Vjetar je snažan, njegovo staračko tijelo je oslonjeno na štap. Kraj njega je neprestano sredovječna žena koja prati svaki njegov usporeni pokret. Jedva se smještamo u prostoriju u koju nas uvodi. On sjeda polako, ne ispuštajući štap iz ruke. Mali je rastom, mršav, obučen u plavo. Prosijedi brčići, kosa na tjemenu prorijeđena. Srdačan je, iskreno obradovan. U licu izgleda dobro, ne bi se reklo da mu je punih 84. Unutrašnjost prostorije je skromno uređena, prevladavaju crvena i zelena boja. Mao Dun govori da kineski pisci odavno žele uspostaviti suradnju s jugoslavenskim piscima, ali to čine tek sada. Rado bi pročitao djela naših najboljih pisaca, ali još nisu prevedena. Zna da je naša zemlja mnogonacionalna i da je naša delegacija takva. I Kina je takva. Prije oslobođenja velikohuanski apsolutizam nije dozvoljavao drugim nacijama da dođu do izražaja. Tek poslije oslobođenja upoznao je pisce iz nekih drugih nacija, Mongole, na primjer.

Priča živo, pogled mu je uprt prozoru, u dvorište, gdje se vjetar poigrava s cvijećem. Moli da netko upali svjetlo, jer je u sobi već polumračno.

Netko ga pita kako u ovim godinama razmišlja o životu, što je njegovo iskustvo? On kaže da će prvo nešto reći o svojim pogledima na život i ističe da je intelektualac podrijetlom iz sitnoburžoaske obitelji. Od 1927. godine, kad je počeo pisati, neprestano uči, jer i danas smatra da pisac mora neprestano učiti. Kad je bio mlad, studirao je klasični kineski jezik i čitao djela klasične kineske književnosti. Pamti 1919. godinu i sve ono što je tadašnji pokret „4. svibanj” imao za cilj. To je bio prvo književni, a potom i antiimperijalistički pokret, koji se, pored ostalog, izborio i za mnoge promjene u jeziku. Njegova gledanja na život i književnost slična su Lu Sinovim, koji je od njega stariji petnaest godina, a kojeg neobično cijeni. Kada je počeo pisati romane, namjera mu je bila prikazati društveni život u Kini u njegovim revolucionarnim promjenama. S današnjeg gledišta, njegovi prvi romani, tako okrenuti kineskom čovjeku, možda nisu dobri, ali književni kritičari ih uzimaju za primjer, jer nemaju boljih takve orijentacije. Govore i o velikoj revoluciji 1927. Poslije neuspjeha ove revolucije pobjegao je u Japan gdje je ostao cijelu jednu godinu. Tamo je napisao roman „Duga” o pokretu „4. svibanj” i štrajku shanghaiskih radnika (30. svibanj 1925.). U svom stvaralaštvu često se oslanjao na grčku mitologiju. Napisao je i roman „Praskozorje”, o životu šangajske buržoazije bez perspektive, pod vladavinom Changai Cheka. Naslov je simboličan: blizu zora, blizu uspjeh revolucije. Po ocjeni mnogih kritičara, ovo je njegovo reprezentativno djelo. On je jedini kineski pisac koji je pisao o kineskoj buržoaziji. Pored romana, napisao je dosta pripovjedaka, eseja, književnih kritika. Poslije oslobođenja bio je i prvi ministar kulture. Tada se mnogo bavio administracijom i nije imao vremena za pisanje. Napisao je i roman o antijapanskom ratu, u vidu dnevnika, koji se zove „Korupcija“.

Pavček ga pita kako gleda na najnovije razdoblje procvata kineske literature?

– Mnogo je vremena izgubljeno u razdoblju kulturne revolucije. Mnogi, koji su proživjeli kao žrtve, stradalnici, sada pišu o tome. Tih deset godina ipak je jedno književno doba, prazno, neplodno. Da nije svrgnuta četveročlana banda, za mlade pisce još ne bismo znali. Oni, ipak, ne bi smjeli ostati samo na autobiografskim temama iz kulturne revolucije. Trebalo bi da se malo više okrenu suvremenom životu Kine. Njihova je obveza da se okrenu životu naroda, vremenu najnovijih promjena. Druga im je obveza da uče, što dosad nisu mogli, da čitaju strana književna djela, uključujući i jugoslavenska. Rekao bih da im je zadatak slavan, prilika dobra, ali moraju uložiti više napora. Ja sam optimist, vjerujem da će mladi učiniti više od svojih prethodnika.

– Kako ste vi prošli u vrijeme kulturne revolucije i jeste li tada nešto napisali? – pita ga Popnovakov.

– Nisam stradao zato što me štitio Chuen Lai. Drugi razlog da nisam stradao je i u tome što sam vanpartijac, a četveročlana banda nije mnogo obraćala pažnju vanpartijcima. U mladosti sam bio član partije, i prije njezina osnivačkog kongresa.

Razgovor se nastavlja uz televizijsku rasvjetu i zujanje kamere. Mao Dun je pomalo umoran, a i naš program ima strogu satnicu. Asanović mu zahvaljuje na prijemu, Mao Dun predlaže da izađemo u dvorište i da se tamo zajednički fotografiramo. U hodu mu opet pomaže ona žena, ali i štap. Rastajemo se od starca koji se sa svima rukuje, druga kineska noć već je blago zakoračila i u njegovo dvorište. U kolima nam Merle govori o prostranstvu koje pripada Pekingu: sjever – jug 200 kilometara, istok – zapad preko 200. Poslije večere odlazimo u teatar, na predstavu „Visoki činovnik“. Visoki činovnik je u nekim velikim dvojbama, ženu mu odvode u zatvor. Mao i njegova žena? Možda. Vraćamo se u hotel pješke, prolazimo kroz jednu ulicu u kojoj radnici ruše kuću. Čine to golim rukama, bez ikakvih strojeva. Opet mi pada na pamet Svjetski putnik („Visokim tehnologijama pripada vladavina svijetom“). U Kini je, sudeći po prvim dojmovima, sve još uvijek bez takve tehnologije, a sve je nekako tako blago, usporeno, ljudski utemeljeno, s energijom koja tinja. Nema straha od budućih vladara. Strah me je od Svjetskog putnika i njegove tehnologije.

8. listopada

Spavao sam dobro. Umor je nestao. Dan je sunčan, još vjetrovit. S Pavčekom sam se dugo zadržao na balkonu, promatrajući Zabranjeni grad i pričajući o moći kineskih careva. Doručkovali smo oko osam, potom smo spakirali stvari i spustili se dizalom u prizemlje. Drugovi iz Saveza, zajedno s prevoditeljem Yan Dazhouom, već su tu, ali još ima vremena do polaska na aerodrom. Prizemlje je hotela pravi mali trgovački grad, s poštom, bankom, ljekarnom, prepuno skupocjenih vaza. Kupujem razglednicu i javljam se supruzi pred let za Guangzhou. Ulazim u kola s Gaom Yingjianom, službenikom Saveza, prozaistom i prevoditeljem na francuski jezik. Razgovaramo o programu narednih dana u Guangzhou i Shanghaiu, potom o svemu, najviše o tome gdje se u Jugoslaviji govori kojim jezikom. Neprestano mi je na umu Krleža i onaj njegov tekst s likom Kineza Vu San Pejom. Gotovo ista situacija s Gaom. Priča mi, na kraju, sav zbunjen mojim objašnjenjima, o tome da je oženjen, da mu žena radi u bolnici i da ima sina. Volim li djecu? Da, mnogo, ali ih nemam.

Domaćini se na aerodromu opet otimaju za naše stvari. Ne dozvoljavaju nam da bilo što radimo kao putnici, vode brigu i o našim ispravama, sve je u njihovim rukama. Mnogo vojnika u zelenim uniformama. (Hoće li oni jednoga dana pokoriti svijet?) Polijećemo točno u 10,00 sati. Sunčan, veoma lijep dan. Kroz prozor promatram nepreglednu ravnicu, strogo označene parcele zemlje, puste, bez vegetacije. Sjedim s Popnovakovom i prevoditeljem Yan Dazhouom. On nam pokazuje svoj prijevod knjige Koste Nađa „Susreti s Titom“. Preveo je i naše ustave iz 1963. i 1974., Dedijerovu „Izgubljenu bitku“, Mićunovićeve „Moskovske godine“, prozu Josipa Kozarca, Radoja Domanovića, Franca Fižgala, Ivana Cankara, Petra Kočića, Antonija Isakovića, Rodoljuba Čolakovića, Ive Andrića, Ćopićevu „Pjesmu mrtvih proletera“, Kaštelanovu „Pjesmu o Titu“. Ovih dana završava prijevod Kardeljevih „Memoara” s još pet prevoditelja.

S nama su u avionu i Pi Suvan, pjesnik, zamjenik šefa odjeljenja za međunarodne veze (debeljuškast, nizak, veoma komunikativan, živahan, europski obučen, govori engleski), drugarica Fan Baoči, zamjenica šefa administrativnog odjeljenja.

– Letimo iznad Jangcengsjanga – govori Yan Dazhou, a naši pogledi, tražeći iza prozorčića veliku rijeku, registriraju guste oblake, potom, samo na trenutak, i žuto prostranstvo vode, išarano brodovima, svedenih na nepomične točke, koje ubrzo zamjenjuje brdoviti predio.

Na aerodromu nas dočekuje tropska vrućina, od koje bježimo u japanski kombibus s air conditiom. Dok se vozimo, promatram prizore na ulicama. Žena je mnogo više u suknjama nego u Pekingu, parkiranih bicikla na trotoaru također. Naše putovanje do hotela je kratko, dizalom se penjemo do sedmog kata, gdje, u tišini hola, dugo čekamo brojeve naših soba. Tu stižu i naši koferi. Jedna drugarica nikako mi ne dozvoljava da sam ponesem svoj. Soba je dvokrevetna, u njoj ću spavati sam. „Filipsov“ kolor televizor, frižider s dvije flaše piva, radni stol, toaletni stol s tri ogledala, dvije fotelje, jedna stolica, tabure. Na noćnom stoliću je telefon. U prostranom kupatilu, na zidu, zatičem i drugi telefon. Na brzinu se umivam, presvlačim donje rublje i košulju. Oblačim se lakše, odlazim u restoran na istom katu gdje ručamo (rakovi škampe i još mnogo sličnih jela, sjajno aranžiranih i sjajno pripremljenih). Yan Dazhou prilazi mome stolu i saopćava program: u deset do tri polazimo u grad u obilazak značajnih povijesnih i kulturnih spomenika. Navečer ćemo posjetiti Kulturni centar, gdje ćemo razgovarati s piscima i građanima.

Toyotinim kombibusom vozimo se prema Muzeju Guangzhoua. Ovaj grad ima dva milijuna stanovnika, a provincija Kanton, kojoj pripada, 56 milijuna. Ulice su veoma žive, mnogo je pješaka, automobilista i biciklista. Prevladava uniformiranost u odijevanju, ali ima i odstupanja, mnogo više nego u Pekingu. Dosta je žena u laganim sandalama, s velikom petom. Stranci su rijetki, ali ih ipak ima.

Pred ulazom u zgradu Muzeja, starog 600 godina, fotograf nas slika. Na prvom katu zastajemo ispred dva glazbena instrumenta, slična štitovima, koji pripadaju 3000. godini prije nove ere. Skulptura krave, iskopane iz grobnice stare 2000 godina pr. n. e. dočekuje nas na drugom katu. Tu je u jednoj vitrini i minijaturni dvorac nekog veleposjednika, pronađen u njegovoj grobnici. Promatram portret jednog Indijca iz Kašmira koji je u Guangzhou doputovao 401. godine i tu sagradio svoju pagodu, odlučivši da se više ne vraća u svoju zemlju. Maketa broda dinastije Tau s kojom su 704. godine plovili u Indiju, Iran, Irak i Pakistan. Fotografija dijela staroga grada Guangzhou iz vremena te dinastije. Ogromno zvono iz 15. stoljeća, svila proizvedena za cara. Fotografija Chu Pechia, znamenitog matematičara, astronoma i geologa, koji je tvorac i prve foto-kamere u Kini. U njegovoj blizini je i Fun Rua, koji je 1909. napravio prvi kineski avion. Crtež učesnika „Bokserskog ustanka“.

Na terasi Muzeja pijemo čaj. Znoj kipti. Ispred brežuljka, na kojem je spomenik palim borcima, nogometni stadion. Panorama velikog grada. U dvorištu Muzeja topovi iz „Opijumskog rata“. Jedna djevojka i mladić penju se na top da se fotografiraju.

U parku Inji Šju (najljepše mjesto u državi, prev.) penjemo se do velikog spomenika – skulpture, simbola grada. Pet koza u kompoziciji, na kojima su, kako legenda kaže, davno, davno, sišli bogovi s pšenicom i rižom, simbolom blagostanja.

Spomen park Suni Jesenu, tvorcu nove Kine, kod kojeg je Changai Chek jedno vrijeme bio tajnik. Ispred glavne zgrade su pagode, velike, impozantne. U jednom dvorištu vojnici vježbaju s puškama. Ulazimo u centralnu zgradu, u kojoj je teatar, s velikom pozornicom i 5000 sjedišta. Večeras je na programu neka baletna predstava. Neko vrijeme sjedimo, ne ide nam se napolje, u vrelinu, iako se i tu znojimo. Domaćini nam kažu da ćemo sada u posjet školi u kojoj je Mao Zedung 1920. (pretpostavka) bio predavač. Prisjećam se ulaska u hotel i velike Maove slike s grupom radnika na nekom proplanku, na jednom zidu u prostoru recepcije.

Kustosica nam objašnjava da je Mao u ovoj školi držao tečajeve za kadrove koji su se bavili problemima sela. Uvodi nas u Maovu radnu i spavaću sobu: sve je tako obično, skromno, autentično. Dvije stolice, radni stol, krevet i kraj njega dva bambusova kofera s kojima je Mao doputovao u Guangzhou. Prozor nasuprot vratima je izrezbaren; to je tek mali otvor u zidu za cirkulaciju zraka. U desnom kutu pored vrata je stolić i na njemu čajnik. Pod je od kamena, bez ikakve prostirke. Prostorija, u cjelini, preuska, slična isposničkoj ćeliji. Susjedna prostorija je veća, u njoj su boravili polaznici škole. Na zidu je slika devetnaestorice učitelja. U produžetku – kreveti „učenika“, na kat, kao vojnički, od drveta, po njima složene uniforme. Kraj kreveta đačke papuče, slične našim putravcima. Učiona je još veća, sa slikama Engelsa, Marksa i Lenjina. Nema stropa, vidi se krov. Do nje je menza, sa stolovima i klupama.

Izlazimo u dvorište: tu su dva stabla, stara preko sto godina. Jedno je posječeno, ali je truplo olistalo, usprkos čovjekovoj presudi na smrt. Tone Pavček i Yan Dazhou započinju razgovor o Konfuciju. Dazhou kaže da je on konzervativan i citira jednu njegovu misao koja kaže da se mlade djevojke ne smiju rukovati s muškarcima. Ali, Tone se protivi: Konfucije je, po njemu, izuzetno snažan u kontemplaciji.

Predah kod direktora Muzeja, u otvorenom salonu, s pogledom na bašču. Dva velika ventilatora šalju nam svjež zrak. Netko ga pita je li Muzej posjetio još koji Jugoslaven? Bilo ih je više, odgovara, čak je i naša televizija nedavno bila tu. Službenice nas poslužuju sokovima i čajevima. Kakvo je sada vrijeme u Jugoslaviji, pita direktor. Kiše, odgovara netko. U Guangzhou je kišno razdoblje u ožujku i travnju, kaže direktor. U drugim mjesecima kiša rijetko pada. U srpnju i kolovozu vrućine su najveće. U tim mjesecima ove godine živa gotovo da nije padala ispod 38º C.

Šećemo Parkom poginulih boraca (Brijeg crvenog cvijeća). Vegetacija bujna i raznovrsna. U njemu je mnogo svijeta. Na jednoj klupi, podignutih nogu, izuvena, mlada žena čita knjigu i drži olovku u ruci. Grobnice poginulih su u stilu pagoda-vidikovaca, kupolastog oblika. Cvrkuću ptice u eukaliptusima. Jedna djevojka sjedi mladiću u krilu i prstom nešto šara po njegovom čelu. Veliki brežuljak trave – to je zajednička grobnica poginulih, čiji se točan broj ne zna. Brežuljak je opasan kamenim zidom. Svaki metar tog zida ukrašen je po jednom skulpturom lava.

Spuštamo se stepeništem prema pagodi čiji je jedan dio na kopnu, drugi na jezeru. Na vodi je nekoliko mostova polukružnih lukova. Mnogo svijeta, najviše djece.

Premoreni smo i vraćamo se u hotel. Vožnja je usporena, s mnogo zastajkivanja, kao da se nitko ne pridržava uobičajenih pravila, ni biciklisti ni automobilisti. Prizori različiti: na trotoarima, ispred zgrada i svakojakih radnji ljudi jedu, jedna žena kupa dijete u lavoru.

U sobi zapisujem dojmove i doživljaje od kojih sam ošamućen. Zbrka u glavi, zbrka u duši. Kasnim na večeru, ali ipak stižem na vrijeme pred kombibus kojim se dugo vozimo do Parka kulture. Tu je kao u košnici. U paviljonu, blizu otvorene tribine, na kojoj traje operna predstava, razgledamo izložbu narodne umjetnosti. Strpljenje i mašta u svome vrhuncu. Publika prati operu stojeći, jedna žena prodaje sladoled (pin čili), ringišpil je upravo počeo da se vrti s djecom u avionima-igračkama.

Vozeći se kraj rijeke čije je ime u prijevodu „biser“, promatramo velike brodove, ploveće restorane, kolone ljudi u šetnji obalom. Zaustavljamo se ispred jednog kafea i častimo domaćine sokovima i čajem. Kratak predah uz europsku i kinesku glazbu kao da pojačava naš umor… doista naporan dan. A sutra ćemo posjetiti tvornicu porculana i razgovarati s piscima ovoga prelijepog grada.

*

(Iz neobjavljenog KINESKOG DNEVNIKA, 6.-20. listopad 1980.)

Za našu Vladu rat je možda gotov, ali za nas nije!, izjavio je novinarima Krunoslav F. (37), predsjednik Stožera za obranu hrvatske Dalmacije, koji je proteklog vikenda u Pisku kraj Omiša čekićem razbio više od četrdeset tabli na njemačkom i talijanskom jeziku, uglavnom s natpisima “Zimmer frei“ i “Camare“, ali i one kojima su se turistima nudili “schnapps“ i “prosecco domestico“.

“To što premijer izjavljuje da je Drugi svjetski rat gotov prije dvadeset godina… poručujemo mu da rat nije gotov sve dok majke traže svoje ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju po Dalmaciji!“, obznanio je Krune, predvodeći deset tisuća prosvjednika dalje, magistralom prema Brelima, razbijajući putem na apartmanima, hotelima i restoranima natpise na njemačkom i talijanskom jeziku.

Dobro, tko je pažljivije pročitao gornju vijest, lako je mogao zaključiti da se prosvjedi duž omiške i makarske rivijere ipak nisu dogodili ovoga vikenda.

Da je “Drugi svjetski rat gotov prije dvadeset godina“ premijer je, naime, morao reći još sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, dvije decenije dakle nakon završetka najkrvavijeg rata u povijesti ovoga i svih ostalih prostora, recimo onog davnog vikenda kad je Jadranska magistrala svečano otvorena, a u malim se, do tad mirnim dalmatinskim mjestima, pojavili prvi nezgrapni, težačkom rukom nažvrljani natpisi “Zimmer frei“.

Masovni prosvjedi protiv tih natpisa nisu se, međutim, dogodili ni tog vikenda, ni sljedećeg, niti ijednog u svih sljedećih pedeset godina. Svakako, bilo bi to posve besmisleno i onih dana, a kamoli danas.

Pa ipak: “To što premijer Milanović izjavljuje da je rat gotov prije dvadeset godina… poručujemo mu da rat nije gotov sve dok majke traže svoje sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju po Hrvatskoj!“, obznanio je ratni veteran Tomislav Josić, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, koji već danima u tom gradu vodi rat protiv dvojezičnih hrvatsko-srpskih tabli, i uveo tako zanimljivu političku inovaciju – objavio rat što je završio prije osamnaest godina. Štoviše, objavio dobiveni rat. Jednako bi stoga smisla imalo da je poveo demonstrante da čekićem razbiju natpis na sjedištu vukovarske Udruge Nijemaca i Austrijanaca i njihova zbora Drei Rosen. Ili table “Zimmer frei“ po Dalmaciji.

Svakako, da “rat nije gotov sve dok majke traže svoje ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju“, prilično je točan sinopsis unutarnje drame mnogih hrvatskih majki, i ne samo hrvatskih. I u Dalmaciji i u Slavoniji ima živih devedesetogodišnjih starica kojima još nije gotov ni Drugi svjetski rat, ima takvih majki i u Francuskoj, i u Japanu, i u Rusiji, i u Koreji. Nije njima gotov ni rat u Vijetnamu, ni građanski rat u Kambodži, ni eritrejski rat za nezavisnost, niti ijedan rat u posljednjih sedamdeset godina. A najmanje gotov od svih ratova jest upravo Drugi svjetski rat. I u Njemačkoj i u Italiji, i u Japanu, i u Americi, Rusiji, Kini ili na Filipinima, ima naime živih devedesetogodišnjih staraca kojima se još ponekad u nemirnu snu javi onaj dan kad su u nekom selu u vražjoj materi na bandere uz cestu objesili dvadeset seljaka, pa slušali njihove majke i žene kako kukaju i plaču.

Ima o tome u mojoj obiteljskoj povijesti potresna jedna priča, o sestri moje bake iz Segeta Donjeg, kojoj su talijanski crnokošuljaši na seoskoj banderi objesili muža. U svojoj upravo antičkoj unutarnjoj drami ona je nakon rata otkupila zemlju s banderom na kojoj se mrtav klatio njen čovjek, pa na toj parceli sagradila kuću – eno je i danas, uz cestu iza Trogira. Ni po čemu putnik namjernik to ne može znati, ali u toj kući, jednoj od hiljada istih betonskih kocki posutih pod Kozjakom, ostao je tako cijeli jedan svjetski rat.

Ubojica njenog muža, kao i hiljade njih iz mračnih četrdesetih, nikad nije odgovarao za taj zločin, do kraja svog života uzgajao je rajčice negdje po Calabriji, ili umorno udarao pečate na nekoj željezničkoj stanici u Apuliji, svejedno, nikad to nećemo znati. Njegov je rat odavno bio završio, ali mojoj teti nije. Ostao je pod njenim krovom, i tamo trajao još desetljećima, svake noći. Svake jebene noći.

Sve dok mnogo godina kasnije u jednoj neuglednoj kući u Segetu kraj Trogira nije tiho završio Drugi svjetski rat. Od svih svjetskih medija tu je vijest objavila jedino Slobodna Dalmacija, na stranici s osmrtnicama.

Nije, naravno, moja nesretna teta bila jedina. Pa ipak, onih dana kad je sagradila kuću, da se u njoj živa sahrani pored muža, već su na ostalima nicali natpisi na njemačkom i talijanskom, pozivajući dojučerašnje “krvnike“ da iznajme sobu i kupe domaće vino.

“Rat je bio gotov prije dvadeset godina“, samo par stotina koraka niže “ubojice“ su se brčkali u moru, ali mojoj teti, baš kao i onim vukovarskim pedeset godina kasnije, to više ništa nije značilo. Ako je pak i duboko, iskreno mrzila Talijane, i njena je mržnja, kao i cijeli njezin rat, ostao u toj kući.

Danas, tih pedeset godina kasnije, netko bi iz tih kuća opet pustio rat. Malo ga je bilo. Ovaj put, trajat će “sve dok majke traže ubijene sinove, a njihovi krvnici slobodno šetaju“. Znači, do kraja posljednjeg od naših i njihovih života. Treba li zbog toga prestati tražiti nestale sinove i njihove ubojice? Naravno, ne. Hoćete li ih sve pronaći? Naravno, nećete. Jer baš nikad, ni u jednom ratu u povijesti nisu pronađene sve nestale žrtve, niti su osuđeni svi ubojice. Nijedan rat nikad nije završio, pa neće ni ovaj.

Široko dakle rastvorite prozore na kućama mrtvih, pustite rat na slobodu, pustite mržnju, pobijte nas njome sve do posljednjeg. Razbijte sve ćirilične natpise, povješajte na dubrovačkim zidovima “Srbe o vrbe“, ispratite reprezentaciju Hrvatske u Beograd kao na front, zapalite automobile s neprijateljskim registracijama, platite misu zadušnicu istim onim ubojicama i zločincima što su prije sedamdeset godina hrvatske kuće napunile ratom kao zimnicom. Podignite spomenik ubojici tetinog muža. Srušite joj kuću i podignite vješala. Ne dajte šansu miru.

Jer, što ćemo – gluho bilo – ako rat jednom završi?