(Razgovor s Mirkom Kovačem povodom sedamdeset godina života)

* Rođeni ste u selu Petrovići, prosinca 1938. godine, prije punih sedamdeset godina, dakle. Dvije Vas stvari želim pitati odmah na početku. Jedno je pitanje skoro bih rekao metafizičko, a drugo (geo)politički trivijalno. Kako izgleda osvrnuti se na punih sedamdeset godina života, na to “zaokruženo“ vrijeme za koje Biblija tvrdi da nam je od Boga dodijeljeno (otud Dante, znamo, s trideset i pet piše: Na pola našeg životnog puta…)? I drugo: gdje se zapravo, kad u današnjim državnim granicama govorimo, nalazi Vaše rodno selo: u Bosni i Hercegovini ili u Crnoj Gori? U većini biografija stoji da ste rođeni u Hercegovini, u Petrovićima kod Bileće, no neki u posljednje vrijeme, naročito u crnogorskim medijima, gorljivo insistiraju da su Petrovići dio općine Nikšić, dakle – teritorija Crne Gore.

 Da odmah počnem s Czeslawom Miloszem koji o svojih 77 godina govori s čuđenjem i kaže da nikako ne uspijeva sebe ubijediti da je to doista tako. Meni se ponekad učini da je to mnogo i previše godina, a potom nemam za takav osjećaj nekih opipljivih dokaza. A opet, kad ste već citirali Bibliju, u nekoj apostolskoj poslanici stoji da su “sve naše godine tren”, međutim, jedan moj junak, ili sam to ja, ne sjećam se, u ovoj knjizi na kojoj sada radim, kaže: “Ma kakav tren, kakvi bakrači, sve ovo predugo traje, toliko dugo da se užasneš od pređenog puta i prostora, to je razdaljina koja se više nikako ne može sagledati.” Kad se sjetim nekih detalja iz prošlosti, nekih događaja, primjerice, kad me majka vodi u Trebinje kod talijanskog doktora, jer sam imao stalno neke želučane tegobe, imam ih dandanas, onda mi se učini da je to netko drugi, a ne ja, ovaj koji sada jest tu gdje jest i govori o svojih 70 godina. Možda je čudnije što nikad nije bilo predvidivo, ni u jednoj varijanti, da ću ih dočekati ovdje, u gradu Rovinju, gdje sam zapravo ostario, jer ovdje sam došao, ipak u dobrim godinama, nešto prije silazne putanje i početka starenja. Dakle, zadržimo to Miloszevo: “Stalno čuđenje, svakog dana.”

Što se tiče mjesta rođenja, tu nema ničega spornog, to su uredno vođene knjige manastira Kosijerevo na Trebišnjici, to je bio stari manastir iz doba Nemanjića, tu je bio konak, kasnije za vrijeme komunizma, ta je lijepa zgrada konaka pretvorena u bolnicu za grudobolne. Još je bilo nekih manjih zgrada, divnih stabala murvi, velikih krošnji kleka, trešnjevih stabala, sve je bilo tako uređeno, travnjaci su dolazili do samog ruba rijeke. Tu su uvijek bili veliki derneci za mnoge blagdane, a najveći je bio za Gospođin dan koji pada negdje krajem kolovoza. To mi je u djetinjstvu bio omiljeni kutak, žive su mi te uspomene, s lakoćom se sjećam mnogih detalja. Kada je zaustavljena Trebišnjica, tako se to govorilo, dakle kad je počela da se gradi hidroelektrana Grančarevo, konak je potopljen, kao i druge manje zgrade, te jedna lijepa česma koje se živo sjećam, jedino je sačuvan manastir i kamen po kamen prenesen u moje rodno selo Petrovići, i danas je ondje, pokraj još starije crkve Stražnica, smiješno i nakalemljeno djeluje. Kad smo već u ovoj priči, želim reći da dobro poznajem povijest toga kraja, svaki kutak toga prostora, sve obitelji pravoslavne i muslimanske, ali i katoličke, jer smo bili rodinski povezani s nekim obiteljima iz Ravnog, a moj se otac svojatao s nekim Kovačima iz Ljubuškog, neki je Ante Kovač često dolazio u posjet mojemu ocu, govorilo se da smo “istih korijena”, ali ja nikad nisam saznao jesmo li mi od njih ili oni od nas, zapravo me takvo što i nije zanimalo.

Moram reći da je u Petrovićima jedno od najstarijih nalazišta predhistorijskog doba, to je Crvena stijena. Otkriće tih kulturnih slojeva u pećini Crvena stijena, govori o četrdeset hiljada godina postojanja ljudskog života u tim krajevima, a predmeti pronađeni u pećini govore o mediteranskoj civilizaciji. Učenjaci će reći da Crvena stijena sadrži “trideset i jedan kulturni horizont”, slojeve od paleolita do brončanog doba. Inače, cijela ta, da tako kažem, konfiguracija mog kraja postavljena je kao da ju je Marquez projektirao. Primjerice, iz Petrovića putujem vlakom za Trebinje, željeznička je stanica u Petrovićima, i to važna, s tri kolosijeka, tu su se križali vlakovi i postojao je šef stanice, ali ja nisam nikad ušao u vlak na mojoj stanici, nego bih lako trčeći došao na postaju Kosijerevo, jer vlaku treba sat i pol vremena od Petrovića preko Bileće do Kosijereva. Ne znam jesam li jasan? A ja od kuće do postaje Kosijerevo stignem za dvadesetak minuta. Dakle, uštedim četrdesetak minuta, duže spavam, to su bili rani vlakovi, a, što je vrlo bitno, uštedim i pare, jer karta je od Kosijereva do Trebinja mnogo jeftinija. Jedino smo se vraćali iz Trebinja preko Bileće, a to je bila duga vožnja, puna dva i pol sata, ako ne i više. Vraćali smo se preko Bileće zato što smo u Trebinju uvijek nešto kupovali, a uza stranu od postaje Kosijerevo do naše kuće bilo je strašno naporno. Možda sam vas sada malo zapleo u ovu svoju geografiju, ali ja uvijek imam potrebu ponešto razmrsiti.

Dakle, nakon tolike moje priče, Petrovići su nekada u davnini bili u staroj Hercegovini, ja sam rođen u Zetskoj banovini, danas su Petrovići u Crnoj Gori. U vrijeme Zetske banovine i Gruž je pripadao kotaru trebinjskom. Kada sam ja rođen, 26. prosinca 1938. godine, ministar unutrašnjih poslova Zetske banovine bio je otac mog najboljeg prijatelja, velikog pisca, Bore Pekića, Vojo Pekić, dobro sam ga poznavao, bio je krasan čovjek, pričao mi je da je vodio ljuti boj s nekim mladim komunistima iz mog bratstva. Posvuda u mojim knjigama ima natruha iz vlastite biografije, u Gradu u zrcalu, imao sam napisano veliko poglavlje s Pekićevim ocem i njegovim sjećanjem na strica iz romana, Anđelka. Htio sam spajati postojeće ličnosti s fiktivnim, ali to nije išlo, pa sam to veliko poglavlje u tzv. potonjoj ruci izbacio.

Još se ukratko vraćam na svoju biografiju, pa vas više neću gnjaviti, ali dali ste mi šlagvort, što ja tu mogu. Moj se otac kasno oženio, moja je majka iz Lastve kod Trebinja, točnije iz Nudola, ali je njezin djed kupio u Lastvi kuću koja je nekoć pripadala austrijskim oficirima graničarima, jer petnaestak kilometara odatle bila je granica s Crnom Gorom. Moja je majka bila mlađa od mojega oca pune 22 godine, inače je u bliskom rodu s Mirkom Kujačićem, slikarom i boemom, prijateljevao je s Tinom Ujevićem i pravio mu portret, a Tin je prije Drugog svjetskog rata otvarao u Sarajevu njegovu izložbu. O tome će biti riječi u mojoj novoj memoarskoj knjizi Vrijeme koje se udaljava, kažem memoarskoj, a bojim se da je to samo postupak i da naginje jednom specifičnom romanu sa stvarnim živim i mrtvim osobama.

Ispao sam opširan, na ta se pitanja odgovara s dvije ili tri rečenice, ali u posljednje vrijeme javljaju se neki samozvani moji biografi, s netočnim činjenicama i glupim provincijskim zanovijetanjima. Jedan od takvih, ime mu se ne spomenulo, zapravo je dovoljno reći da je crnogorski nitkov, portret te hulje vrhunski je napravio Marko Vešović, piše u nekoj svojoj kupusari da je moja majka bila tužna žena, on, jadan, misli da je tuga nešto sramotno. A zapravo je suprotno, bila je vesela, iako za veselje nije baš imala puno razloga. Kada bih sve to ispravljao što se o meni pisalo, samo bih se time bavio. U toj istoj kupusari ta hulja piše kako se ja stidim Petrovića i pričam da sam iz Bileće, što je suludo i bolesno. Kako je ono Andrić rekao, “svatko se mora negdje roditi”, ali ne vidim zašto je bolja Bileća od Petrovića, pogotovu Bileća iz koje je taj isti gad, zajedno s kamiondžijom i nekažnjenim ratnim zločincem Vučurovićem, progonio muslimane. Uostalom, taj polupisac prvi je put vidio lokomotivu na željezničkoj stanici u Petrovićima. Kupusara vrvi od budalaština i laži da se moraš triput križati i čudom čuditi da je takva spodoba doktor književnosti. Ti i takvi doktori zapravo su i vodili ovaj krvavi posljednji rat.

* Na stranu današnje državne međe, jasno je da je u životu & literaturi Vaš zavičaj onaj prepoznatljivi hercegovačko-dalmatinski areal, ono što Ivan Lovrenović negdje naziva “jednim cjelovitim mediteransko-balkanskim svijetom“. Kako se danas sjećate djetinjstva u tom zavičaju? Kako ste ulazili u “svijet knjige i književnosti“?

 Za mene postoje dva zavičaja, jedan je taj literarni, ili ako hoćete fiktivni, koji doista postoji i za mene je stvaran; drugi je pak taj zavičaj koji jest stvaran, ali za mene odavno ne postoji, a pogotovu ne postoji sada, nakon ovog posljednjeg rata. Ne vjerujem da su neki drugi i nečiji zavičaji bolji, na ovim našim balkanskim pustopoljinama, pa ako sam što činio ovih proteklih godina, onda sam stalno bježao od zvičaja, a on me tako proganjao da sam bježeći od njega sve više postajao njegov zatočenik. Naravno, mislim na svoje knjige, u njima se ponosim svojim zavičajem točno onoliko koliko ga u stvarnosti prezirem. Da nije bilo toga zavičaja ne bih nikad stvorio takve karkatere, takve likove, takve svjetove, niti bih o svim tim mračnim nagonima išta znao. Može se biti pisac i bez zavičaja, ali ja vjerojatno nisam mogao drukčije. Vjerojatno bih umio pisati neke priče na zadane teme, drame iz bračnog života, ili erotske romane, da se razumijemo to ne smatram nižim rodom, ali mene to nije zanimalo, niti me zanima, jer ima pisaca koji će o tome bolje pisati nego ja, ali nitko ne može od mene bolje napisati neke priče iz zbirke Ruže za Nives Koen, neke karaktere iz Vrata od utrobe, niti bilo što od onoga iz Grada u zrcalu.

Singer točno kaže da je književnost povezana s pamćenjem. Ja se katkad užasnem mnogih stvari kojih se sjećam, ali ne možete ih potisnuti, jer što ih više potiskujete, one se sve češće javljaju. Naravno, pisac ne može sve što je proživio unijeti u svoje knjige, ma koliko bio spreman razarati samog sebe. Sve što se više odmičem od djetinjstva, mislim na godine, slike onoga što je davno prošlo postaju sve čišće i jasnije, katkad čujem svoje riječi, točno znam što sam rekao u ovoj ili onoj situaciji, iskrsnu neka poniženja, nešto što vas je zaboljelo, djetinjstvo je nevjerojatan materijal, ali od svega toga moraš uzimati malo i to mijesiti i oblikovati. Katkad mi se učini da sam sve osim djetinjstva zaboravio, premda nije tako, nego je djetinjstvo važna dionica života. I ona s godinama postaje sve važnija.

Što se tiče čitanja, imao sam sreću što sam se rano počeo družiti sa starijima od sebe, bio sam đak, a družio sam se sa studentima književnosti, čak i s pjesnicima. Bio sam u osmom razredu gimnazije u Beogradu kada sam upoznao Kiša ili kao đak navečer u kavanama sjedio s Brankom Miljkovićem i drugim piscima iz “beogradske boheme”, a ujutro išao na satove. Mogao sam imati trinaest ili četrnaest godina, kada sam se domogao nekoliko velikih kutija knjiga određenih za smetlište. Bio je jedan ludi komunist, ideolog, nekoć prije Drugog svjetskog rata štamparski radnik, a poslije rata upravitelj Gradske čitaonice, koji je prema svojim kriterijima čistio čitaonicu od dekadentnih i mračnih pisaca, među njima su bile i neke knjige Tolstojeve i Dostojevskoga. On je meni povjerio da kariolicom odvozim kutije tih knjiga na smetlište koje nije bilo daleko, a ja sam ih odvezao kući i sakrio na tavan. Moja je majka drhtala, “pohapsit će nas”, ali mi je pomagala da ih sakrijem. Prva knjiga koje se tako živo sjećam, koju sam gutao, a kojoj je bila namijenjena lomača, bila je Tolstojevo Djetinjstvo, dječaštvo; mislim da sam je pročitao dvadesetak puta. Onaj njegov uvod kad se obraća čitatelju da se može pisati iz glave i srca, dugo nisam razumio, trebalo je da uđem u književnost da bih to shvatio, ali to je jedna od knjiga kojoj sam se najčešće vraćao. Ja se i danas često vraćam Tolstoju. Treba pročitati u svjetlu čečenskih događaja Tolstojeva Hadži Murata, to je remek-djelo.

* Nedavno ste u Vijencu objavili odlomak iz još neobjavljenih memoara Vrijeme koje se udaljava o otkriću poezije Tina Ujevića koji se odnosi upravo na to vrijeme. Pred kraj tog teksta stoji sljedeća fraza: “Ubrzo sam, još kao gimnazijalac, odmaglio u Vojvodinu, potom u Beograd…“. Možete li se ovdje ukratko prisjetiti vojvođanskih i ranih beogradskih godina Vašeg života?

 I to s Ujevićem je autentično, čak bih rekao da je sve tako bilo, ako se to za književnost uopće smije reći. Tin je dospio u taj tovar knjiga za smetlište, jer je netko pričao ili čuo priču da je Tin Ujević bio na prijemu kod Pavelića i da nije strijeljan zato što je pijanac, pa mu je oprošteno. Koještarije su inače suština naših političkih i intelektualnih naklapanja. Ja sam Tina znao napamet, znam ga i danas, a moja majka, koja je dugačku pjesmu Ženidba Maksima Crnojevića cijelu znala napamet, nakon te moje epizode sa spašenim knjigama, znala je Kolajnu naizust, o tome će biti u knjizi Vrijeme koje se udaljava.

U Vojvodinu sam otišao iz Nikšića, iz nikšićke gimnazije u kojoj sam se sukobio, naravno oko literature, s nekim profesorima. Najprije sam otišao u Vrbas, potom kod jednog slijepog daljnjeg ujaka, zvao se Mitar Kujačić, bio je slijep od rođenja, kolonist iz Klobuka, to je selo odmah iznad Aranđelova i Jazine kog Lastve trebinjske, u tome sam selu proveo dobar dio djetinjstva kod moje bake Jovane Kujačić, koju sam volio više nego majku. Ali kod toga rođaka, u selu Klek kod Zrenjanina, nisam dugo ostao, pa sam kao gimnazijalac stigao u Beograd. Teško bih u ovom trenutku mogao evocirati te uspomene iz Beograda, jer sav sam u tome, to razdoblje ispunjava više od dvjesta stranica ove knjige na kojoj radim.

* Već nakon što ste objavili svoj prvi roman Gubilište našli ste se na udaru onodobnog “ideološkog malja“. Kako je to izgledalo?

 Gubilište je od jednog dijela kritike bilo dobro prihvaćeno, kritičar NIN-a je o pojavi prve knjige nekoga tko u tom trenutku nema još 24 godine, pisao da je malo trebalo da budem događaj godine, odmah iza Seoba Miloša Crnjanskog. U to vrijeme ugledni kritičar Politike, a bome i partijski ideolog, Muharem Pervić, napisao je panegirik. A onda dolazi buka i bijes zavičaja. Malo po malo to prerasta u hajku, a mi smo hajkača uvijek imali, uvijek lov na neke glave. Ja više ne znam kako sam se osjećao, jer je sve to nekako bilo za i protiv, pa se može reći da sam se, kao mlad pisac, pomalo i šepirio. Ali bilo je užasno to što sam se morao svakog tjedna javljati jednom udbašu koji je bio zadužen za mene. Taj se čovjek zvao Lajo Labudović, Crnogorac, najprije sam dolazio u njegov ured, uvijek točno u sekundu, kad on to zakaže. Tako je to išlo prvih mjesec dana, a onda je počeo da zakazuje, najprije u kavani “Drina”, pa na Kalemegdanu, na klupi, a kasnije neka bizarna mjesta, da je to meni sve skupa izgledalo vrlo čudno i privlačno. On bi me vozio na razna mjesta, u neke štale s konjima izvan Beograda, na ručkove u udbaške menze, ali nikakvih grubosti nije bilo, može se reći samo razgovori o književnosti. Bio je potpuno opsjednut književnošću, znao je napamet Majakovskog, recitirao ga je na ruskom, itd. I onda, nakon tri-četiri godine, pada šef jugoslavenske policije Aleksandar Ranković, a s njim i moj Lajo, bio sam prvi kojemu je došao da se jada, jer mi smo se kroz ta ispitivanja zbližili. I doista, kasnije smo postali odlični prijatelji, sjedili smo svakog dana zajedno u kavani hotela “Majestic”, s vedrinom smo se sjećali toga vremena kada mi je bio isljednik. Pričam o ovoj epizodi koja je sada humorna, iako tim humorom ne želim nimalo ublažiti nasilni politički režim i njegove torture; taj je režim školovao sve one ubojice iz ovog posljednjeg rata.

* Priča o “velikoj četvorki“ jugoslovenske književnosti, o prijateljstvu Filipa Davida, Danila Kiša, Borislava Pekića i Vas, mnogo je puta (pre)priča(va)na. Biste li ovdje još jedanput pokušali?

 Bojim se da na tu temu nemam ništa više reći od onoga što sam napisao u knjizi Pisanje ili nostalgija, tu govorim o svima nama, neki su mi predbacivali da sam bio strog prema Pekiću, ja tako ne mislim, bio sam malo začuđen izlaskom njegove korespodencije u kojoj se sam razotkrio. Ali želim nešto reći, bez obzira na te moje zamjerke, pa i te sporne točke njegova karaktera, jedno mišljenje za nas, drugo za Ćosića i Palavestru, ja ga izuzetno cijenim kao pisca, kao osobu sam ga jako volio, mi smo bili nevjerojatno bliski. Ta je moja ljubav prema Pekiću ostala trajna unatoč ovim nesuglasicama koje ipak nisu izazvale nikakvo zlo. Nemamo nijedan njegov tekst protiv Miloševića, jer nije smio od SANU. Ali on je toliko moćna i svjetla figura, da mu neke mrlje apsolutno ništa ne mogu.

* Decenijama ste živjeli u Beogradu. Možete li opisati kako se atmosfera u gradu i društvu mijenjala kroz to vrijeme, a naročito kako se rat približavao. Kako je bilo suprostaviti se kasnih osamdesetih Miloševićevoj politici? Je li bilo teško donijeti odluku o selidbi i zašto ste izabrali baš Istru za svoju destinaciju? Negdje ste kazali da je Kiš krajem sedamdesetih, kad je preseljavao u Pariz, razmatrao i mogućnost da preseli Dubrovnik, no da je rekao da čovjek ne može iz većeg grada seliti u manji. Je li u tom smislu Vama bio neobičan prelazak u Rovinj?

 Beograd je bio, ako tako mogu reći, moj zavičaj po izboru, volio sam taj grad i bježao iz njega, ili točnije od njega, vrlo često i mnogo prije konačnog odlaska. Ja sam dosta vremena živio u Zagrebu, jedno vrijeme u Beograd se više i nisam imao gdje vratiti, jer sam se razveo i napustio stan. I ta naša “četvorka” koju spominjete sve je manje bila zajedno, Pekić je u Londonu, Kiš je lektor u Bordeauxu, David je urednik drame na televiziji, ja sam u toj deceniji 1970 – 1980 napravio zbirku priča Rane Luke Meštrevića, dva romana Ruganje s dušom i Vrata od utrobe, na desetke tv drama, dva tv filma s Lordanom Zafranovićem, scenarije za četiri igrana filma, svaki je snimljen. Stalno sam u pokretu, na putu. Kako sam sve filmove radio za “Jadran-film” iz Zagreba, onda sam više bio u Zagrebu. I povrh svega toga, ponovno sam dospio na crne liste, nagrađen sam za zbirku priča, pa mi je ta nagrada oduzeta. Prljavi feljton o meni izlazi u “Politici”. Sve u svemu, to je bilo burno i plodno razdoblje. I nakon uspjeha romana Vrata od utrobe, i nakon filmskih uspjeha, mislio sam da je došlo vrijeme da se u Beogradu skrasim, sređujem svoj život, zarađivao sam puno kao scenarist, primjerice, od scenarija za film Okupacija od 26 slika, mogao sam kupiti tri golfa, a napose što je film prodat u trideset zemalja i što ga je onda gledalo u Jugoslaviji preko dva milijuna gledatelja, a ja sam od svega toga imao postotke. I onda dolazi to burno razdoblje od druge polovice osamdesetih godina. Pomalja se lice jednog Beograda koje nisam poznavao. Velika većina ljudi s kojima sam prijateljevao, vidi u Miloševiću mesiju, počinje vrijeme razilaženja; već krajem osamdesetih mi smo potpuno na različitim stranama. Moje društvo je manjina, dok je rulja sve glasnija i “narasta kao inflacija”, kako bi rekao Canetti. Ja sam već onda kad je Milošević uzeo vlast u Srbiji odlučio napustiti Beograd i otići u Istru, u neki mali grad, ili čak selo, premda sam Istru poznavao samo ono turistički, obilazio sam je kad god sam dolazio na Filmski festival u Puli, a često sam dolazio. Upoznao sam neke Istrane još na Sajmu knjiga u Beogradu, kao izdavače, Armanda Debeljuha, Aldu Klimana, upoznao sam Milana Rakovca, vrlo brzo smo se sprijateljili i tako mi se Istra otvorila i s te strane. Rovinj je bio slučajan, jedan Novosađanin jeftino mi je iznajmio stan. Ali kako je bilo dosta medijske buke oko mog dolaska, ja sam imao na desetke poziva da dođem u Zagreb, primamljivih ponuda i obećanja, ali sam isto tako bio zgrožen Tuđmanovom politikom. I moram reći da sam uživao kada su mu Istrani zviždali. Sada mirno, u ovim godinama, mogu reći: Istra je moj najbolji izbor, odnosno naš najbolji izbor, jer bez supruge, njezine podrške i njezine inicijative teško da bih u tomu uspio.

* Devedesetih godina pišete angažirane tekstove, vodite prepisku s Filipom Davidom, završavate Kristalne rešetke? U kakvom su Vam sjećanju te ratne godine i doba neposrednog poraća?

 Nisam nikad vjerovao da ću pisati političke i angažirane tekstove, ali kada se pred vašim očima rađa fašizam, onda morate reagirati ma koliko to bilo uzaludno. Jedan moj tekst iz 1989. objavljen u zagrebačkom “Danasu” nosi naslov Rađa li se naše čudovište. Tko bi rekao da će Filip David uzeti političko pero u ruke, ali njegov osjećaj za istinu, njegova pravdoljubivost, otpor prema nacionalistima, čine ga sjajnim piscem političkih tekstova, piše briljantno, britko. Nešto slično se dogodilo u Bosni s Ivanom Lovrenovićem koji je danas nedvojbeno najbolji politički analitičar. Ono što sam počeo u Beogradu i ja sam nastavio u Rovinju pišući dugi niz godina za “Feral”, jer i Hrvatska je pod Tuđmanom bila nepoželjna i mučna; te dvije tadašnje politike, hrvatska i srpska, prelijevale su se jedna u drugu i jedna iz druge. Poslije dvije hiljadite u “Feralu” sam pisao uglavnom književne tekstove, mnogi od tih tekstova ušli u nedavno izašlu novu verziju moje knjige Evropska trulež.

* U proteklih nekoliko godina izdavačka kuća Fraktura objavljuje Vaša sabrana djela. Šta za Vas kao pisca znači činjenica objavljivalja sabranih djela? (Komplet Vaših izabranih djela štampala je sarajevska Svjetlost još prije rata…) Unutar sabranih djela ste u gotovo svim ranije objavljenim knjigama izvršili promjene koje nisu samo kozmetičke, makar su te knjige, na neki način, već bile dio ovdašnjeg književnog kanona. Zašto ste to učinili?

 Ja sam odavno maštao da sve svoje knjige iznova napišem, ne zato što su one loše ili mi se ne sviđaju, ima čak onih koji kažu da su bolja prijašnja izdanja, premda se ja uopće s tim ne slažem, nego sam težio perfekciji, a bolji način nisam mogao naći osim da usavršavam ono što sam već uradio. Da sam kipar to bih isto činio. Da sam slikar također. Da izrađujem nakit radio bih jedan određeni komad u sto varijanti. S knjigom je najteže. Borges je jednom rekao: “Sve bih svoje knjige iznova napisao”. S druge strane, mislim i uvjeren sam, da su moje knjige jako dobile u ovoj hrvatskoj varijanti, oduvijek sam sanjao da pišem na hrvatskom, pa i pisao sam, ne samo Malvinu ili dijelove Uvoda u drugi život, Ruganja s dušom, nego je i ponajbolje poglavlje, ono o kalendarima, u romanu Vrata od utrobe napisano na hrvatskom. Sasvim točno, promjene nikako nisu kozmetičke. Sabrana djela koja Seid objavljuje u “Frakturi” neka su vrsta mog testamenta. Ako ikad itko bude htio objavljivati moje knjige, ili ih, u što ne vjerujem, ubaciti u neku lektiru, onda će se morati obratiti Seidu, samo su ta izdanja dopuštena za objavljivanje, ostala ni po koju cijenu. Uostalom, to već primjenjujemo, prijevodi su prema tim izdanjima, Seid je taj koji to vodi, otuda izdanje u Beogradu na hrvatskom, bez ijednog promijenjenog zareza, ili sada kod istog izdavača roman Malvina koji se ovih dana pojavio, pa u Crnoj Gori Pisanje ili nostalgija također je na hrvatskom. Dakle, u “Frakturi” je konačno testamentarno izdanje, u tome i jest smisao objavljivanje toga mog kompleta u dvije “škatule”, prva ima osam knjiga, druga će imati možda i više.

* Kao dio sabranih djela, premijerno je objavljen Vaš zasad posljednji roman Grad u zrcalu. Njegova je recepcija gotovo nevjerovatano dobra. Ne samo da ste dobili nekoliko književnih nagrada i kritičarske hvalospjeve, nego i jako veliku masmedijsku pažnju. Prija li Vam takva situacija?

 Ugodno sam iznenađen dobrim prijemom te knjige u Beogradu, bila je dugo među najčitanijim, imala je dva izdanja, sretna je okolnost da je to izdavač koji radi na svojim izdanjima. Moram također reći da sam upravo iz Beograda dobio ponajviše pisama, mailova, poruka preko drugih osoba, itd. Piše mi jedna mlada cura, prva godina književnosti, govori o romanu inteligentno, da bi na kraju rekla: “Uživala sam u toj divnoj staroj ijekavici srpskog jezika”. Ili jedan mladić, i sam pisac, inače Sarajlija koji je završio Pozorišnu akademiju u Beogradu, predstavio se imenom i prezimenom, piše mi: “Ne stidim se što sam plakao čitajući vašu knjigu”. Itd., ima mnogo toga. Pitate me, godi li mi. Moram reći da ja i nisam naviknut baš na hvale, sve u svemu mnogo sam više osporavan, a u nekim razdobljima doslovce i pljuvan, pa mi je taj pomak drag. Neću reći da nije bilo hvala, ali obično od onih sladokusaca, od malog broja mojih “dvojnika”, da još jednom potegnem tu divnu Nabokovljevu dosjetku. U Zagrebu, vozim se tramvajem s Filipom Davidom, prilazi mi gospođa, ne pita može li razgovarati sa mnom, ja sam u društvu, nego počne redati scene, “ona posjeta ocu”, “onaj porođaj u vlaku”, “ona nevjesta u vjenčanici u Dubrovniku”, itd. itd., priča i priča, pa tek na kraju shvaća i kaže: “Joj, oprostite, ja sam ovako upala, vi ste u društvu, ali nisam mogla odoljeti.” Filip David, koji je inače duhovit, kad smo izašli iz tramvaja kaže: “Evo, to je moj san, to ja nikad neće doživjeti. Čak i da mi je neka gospođa prišla zamijenila bi me s tobom, ili s Davidom Albaharijem.”

* Započeli smo razgovor spominjanjem Vašeg sedamdesetog rođendana, pa da ga tako i završimo. Nedavno je, baš tim povodom, u Hrvatskom društvu pisaca održan znanstveni skup o Vašem opusu. Faulkner je negdje rekao da romansijer nakon što završi roman prestaje na njega misliti i već misli na neki drugi. Da li ste i Vi, dok ste slušali referate o Vašim objavljenim romanima, već razmišljali o nekom novom koji tek trebate napisati?

 Moram priznati da sam se čudio jednoj davnašnjoj izjavi Meše Selimovića, kad je rekao da se uvijek uzbudi pri ponovnom čitanju neke svoje knjige. Ja nijedan svoj roman koji je tiskan nisam pročitao, ono kako se čita knjiga, od početka do kraja, možda sam tek letimčno pogledao, ili se na nekom pasusu zadržao, jedino sam čitao kada sam ih ponovno radio ili dorađivao. S prvim dijelom Faulknerove rečenice se slažem, onog časa kad je knjiga otišla iz moje “kovačnice”, prestajem misliti na nju, što ne znači da počinjem misliti na novu, zapravo tiskanjem knjige, istodobno se oslobađam nje i svake druge, potrebne su mi stanke. Plodni pisci, kao Faulkner, naravno da odmah misle na sljedeću knjigu, inače ne bi taj opus tako moćno izgledao.

Taj skup u HDP-u bio je ugodan što su tu bili meni dragi ljudi, moji dobri prijatelji s kojima se uvijek lijepo vidjeti, a sve manje imamo priliku da se viđamo, i sve ćemo je manje imati. Ja sada radim na toj memoarskoj knjizi o kojoj sam maloprije nešto rekao, dugo sam dvojio oko pristupa toj knjizi, počeo sam je pisati u trećem licu, da se oprobam kao objektivni promatrač, ali sam to napustio i vratio se prvom licu. Pričam odavde, iz Rovinja, često se pozivam na svoje mjesto boravka, ali kroz priču o sebi dolazim do ovog vremena, do rata i ratnih godina, posebice rata u Bosni kada u ovaj mali gradić dolaze izbjeglice. Tu ima dirljivih priča i ja uzimam stvarna imena, neka su poznata, neka nisu, ali to su sve bolne, bolne priče, ali u svim tim bolima i jadima nalazili smo smisla za humor. Primjerice, vozim mog pokojnog prijatelja Mustafu Ibrulja, slikara koji je inače opremao moje knjige kod sarajevske “Svjetlosti”, u Trst, moram ga predati jednoj gospođi koja treba da ga prihvati i smjesti u nekom planinskom kampu blizu Perugie, ne znamo je, nikad je vidjeli nismo, samo nam je rečeno da je mala, u crnom i malo šepava. I sad, na jednom velikom pustom platou negdje na periferiji gdje smo ugovorili sastanak, stojimo ja i Mustafa, moja je supruga otišla do jednog kioska da nam kupi neko piće, čekamo bome dugo, nigdje crne šepave žene i najednom, iz daljine, pojavljuje se crni pas, ono ofucan, vidi se da je skitnica, polako ide prema nama, šepa na zadnju nogu, zapravo skakuće, jer nema šapice, ide pravo na nas, i ja kažem Mustafi: “Evo je, dolazi”. I kad je ugledao toga crnog psa, Mustafa se valjao od smijeha, a kad se doista pojavila ta osoba, mi smo se toliko smijali da je ona mislila da smo ludi. Ovo pričam, samo da bih rekao: život mi je ponudio toliko istinitih priča i otežao mi posao, jer mnogo je lakše izmišljati, nego stvarne, istinite priče točno obraditi.

(objavljeno u Novom izrazu, Sarajevo, 2009, no. 45-46)

(Bilješke za poemu)

*

11.

U pjesmi me lako utješiti mogu
Sitnice. Recimo, otisci nogu
Djetinjih na toplom, u Budvi, pijesku.

No ne pišem samo da sam bliži bljesku
Koji još bije od papljanskih breza
Da mi razbije tu tmoru, tu moru,
I ove strofe ne veze tek jeza:
Odvajkada pisanje je meni
Kao u rodnome kraju junsko veče
Kroz koje žuborka potok bezimeni
Što mi je bio sa svijetom veza:
Znao sam da, malen al junački, teče
Ka Crnome Moru.

Il u Kuparima, kad prije milion
Ili više ljeta, konobar sam bio,
Krenula bi bura u svitanje.
Upamtio sam: visoko ko Povljen,
Do Amerike išlo je valovlje
I odnosilo i moje sve znanje
I moje sanje
I moje gatanje.

A ova je slika najbritkija sablja
Što je kuju snovi:
Pjesma je studenac gdje može korablja
Pučinom da plovi.

12.

_________Sjeni Kiprijana Račanina

U tren kad sjednem stihove da pišem,
Precizne, jerbo beskorisne
I, kao baš sve ljudsko, uzaludne,
U koje danas ponajviše
Mećem čemere, priviđenja i sne,
Ne jedared – budne,
U tome času isto mi je ko da
(A ovo kasno postade mi znano)
Diskutiram sa uraganom
Koji duva kroz moj smrtni odar,
A dolazi iz svih zemnih jama,
Čak iz zora što će tek da me ozare,
Iz griva u trku, nalik na požare
Riđe, i koje prema indijama
Aleksandre nose.
Poezija – to su kapi rose.
Ali one iz džehenema.
Gdje rose, bezbeli, nema.

I nikad ne služi ničem (osim ako
Ne priječi duši da je korist sputa) –
Kao što me luna zvala da, onako,
Baš ni zbog čega, po Papama lutam.

I jeste, pjesme, svijete, mijesim
Od zaborava onoga što jesi,
Od zaborava onoga što jesam:
Vječita nesvjesa.

13.

Jest, ozgo nam je sreću slalo:
Naše riječi, čak ni vjeđu
Ne podignuvši, da između
Svih njinih laži prave slalom.

Laži svih onih što svetotatstva
Služe im mjesto svetotajstva.

I znaš, dok od njih napad nervni
Čekaš, da su im i sni rezrevni.

I nije bila – sa tom vjerom
Umrijećemo – rijetkost da maska
Njina od naše ruke s perom
Načini sablju iz Damaska.

Jer nude Hrista s osmijehom
Onih s plakata predizbornih
Što pričešćuju se tmicom i grijehom
Za čin razorni svagda orni.

Oni koji potomcima našim
Svijet će kao oglodanu kost
Da ostave. Oni aminaši
Koji vjeruju da je adski mrak
U njihovim dušama most
Do Boga čak.

A njini pogledi, idealno prazni,
Kažu da Boga nema. No ne zebem
Od toga. I čak odgovorno tvrdim:
Jedared, kad mu dozlogrdi
Njino rzanje, što nam duše gnjete,
Savaot će, evo viđećete,
Začas stvoriti samoga sebe.
Kako bi mogao ih kazni.

Životoplov Alberta Einsteina

*

ŠETNJA FAKULTETIMA — IZVAN BRAKA

1910. GODINA

Na Züriškom sveučilištu Einstein predaje uvod u mehaniku, termodinamiku, kinetičku teoriju topline, vodi fizikalni seminar i zajedno s profesorom Alfredom Kleinerom rukovodi laboratorijskim vježbama. U Zürichu najviše se druži sa starim prijateljima, bivšim studenskim kolegom Marcelom Grossmannom, profesorom geometrije na ETH-u, i liječnikom Heinrichom Zanggerom, a početkom godine susreće dragog školskog kolegu iz Aaraua Adolfa Fischa (planinskog spasitelja), sada profesora u Winterthuru. Već potkraj ožujka dobiva ponudu u više sveučilišno zvanje, redovita profesora Sveučilišta u Pragu.

U francuskom časopisu Archives des sciences physiques et naturelles objavljen mu je prvi i drugi dio opsežne studije (stopedesetak stranica) Le Principe de relativité et ses conséquences dans la physique moderne, Načela relativnosti i njene posljedice na suvremenu fiziku.

Njegov asistent Ludwig Hopf (1884-1939), s kojim je u Annalen der Physik napisao dva zapažena rada o klasičnoj statistici zračenja, bio je talentirani pijanist (Albertu uvijek dobro došla pratnja za sviranje violine), a pored fizike zanimao se i za psihoanalizu pa je Einsteina upoznao s Carl Gustavom Jungom i Eugenom Bleulerom (to sasvim slučajno poznanstvo pokazat će se kasnije vrlo korisnim), direktorom psihijatrijske klinike Burghölzli, koji su bili zainteresirani za neke aspekte teorije relativnosti.

Sestra Maja udaje se u ožujku za pravnika i slikara Paula Wintelera, brata Einsteinove prve ljubavi, i sljedeće se godine nastanjuje u Luzernu.

Početkom proljeća posjećuje ga poznati fizičar i kemičar, poput njega njemački Židov, Walther Nernst (1864-1941) koji je 1905. (u Einsteinovoj godini) otkrio treći zakon termodinamike, radi diskusija o kvantnoj hipotezi, a koncem semestra stiže i Arnold Sommerfeld (1868-1951) po istom pitanju.

Drugi sin Mileve i Alberta, Eduard (nadimkom Tete i Tedel) rođen je 28. srpnja.

[Eduard Einstein (1910-1965), često vrlo boležljivo i osjetljivo dijete, tankoćutne naravi, nakon završene gimnazije (jedan od najboljih učenika; glazbeno i literarno darovit, iznimno inteligentan, fotografskoga pamćenja), proučavajući Freuda upisuje studij medicine u Zürichu, želeći postati psihijatrom. Međutim, ironijom sudbine, 1930. pada u duboku depresiju i dobiva prvi napad agresivne shizofrenije (po svemu sudeći potaknute neuzvraćenom ljubavlju); od tada je na stalnoj skrbi brižne majke (do njene smrti, 1948.) i umobolnice Burghölzli (bezuspješno je liječen elektrošokovima i inzulinskim drastičnim terapijama), gdje i umire u invalidskim kolicima nakon moždanog udara, u Zürichu. Albert svoga sina Eduarda, koji je za svoje duševno stanje najviše krivio oca, nakon emigracije u Ameriku (1933) više nikada nije vidio.]

Krajem rujna je na seminaru i u gostima u Beču kod, njemu prirodnofilozofski bliskim, bolesnoga i otežanog govora zbog inzulta (još od 1898.), Ernesta Macha (1838-1916), fizičara Antona Lampe i Victora Adlera, Friedrichova oca, predsjednika i utemeljitelja austrijskih socijaldemokrata.

Kako Einsteinova primanja nisu pokrivala potrebe četveročlane obitelji u skupom Zürichu, Einsteinovi su iznajmljivali sobe studentima, a Mileva je, pored svih kućanskih poslova za obitelj i njegu boležljivoga maloga Eduarda, pospremala sobe i kuhala tri obroka dnevno za studente. Jedan od studenata podstanara obitelji Einstein bio je i Svetozar Varićak (student kemije), sin profesora na Zagrebačkom sveučilištu i hrvatskoga akademika, matematičara Vladimira Varićaka (srpske nacionalnosti) koji je zarana sudjelovao u proučavanju matematičke interpretacije specijalne teorije relativnosti, napose pomoću neeuklidske geometrije Lobačevskog te je prethodne i ove 1910. godine s Albertom razmijenio desetak pisama na tu temu.

Hrvatski fizičari promptno reagiraju na pojavu teorije relativnosti, u isto vrijeme kada i ostala Europa, koja kasnije postaje uzročnikom učestalih sporova i sukoba (kritika, polemika, fizikalno-teorijski i filozofijskih raspri, od prihvaćanja, osporavanja, do omalovažavanja) prije svega među hrvatskim znanstvenicima, zatim filozofima i, na koncu, dežurnim ideolozima. Dvjestotinjak radova hrvatskih autora o teoriji relativnosti, od kojih više od trećine u inozemnim časopisima, uvjerljivo pokazuje da znanstvena i filozofijska misao u Hrvatskoj nije vremenski zaostajala za svijetom (kao danas). Prvi pobornici, Vinko Dvořák (1848-1922) i Stanko Hondl (1873-1971) u sveučilišnim predavanjima i vježbama iz fizike (optike) već akademske 1908/09. i 1909/10. spominju i objašnjavaju Einsteinovu teoriju iz 1905., a matematičar Vladimir Varićak (1865-1942) od 1910. objavljuje nekoliko zapaženih radova u Physikalische Zeitschriftu (do 1936. objavio je 26 znanstvenih radova o teoriji relativnosti), u ljetnom semestru 1914. predaje dva sata tjedno kolegij Geometrijska interpretacija teorije relativnosti. Nasuprot njima fizičar, Stjepan Mohorovičić (1890-1980, sin Andrije Mohorovičića, seizmologa i meteorologa, čuvenog po najvećem seizmološkom otkriću, diskontinuiranoj plohi u Zemnjinoj kori, po njemu nazvanoj Moho-sloj), otpočetka zadrti neprijatelj teorije relativnosti i zagovornik teorije etera usred Prvoga svjetskog rata objavljuje tri priloga protiv teorije relativnosti (do 1939. publicirao je 29 znanstvenih radova proturelativističkoga sadržaja i razvio alternativnu teoriju). Sličnih stavova bio je i veliki popularizator fizike, Oton Kučera (1857-1931) koji u brojnim tekstovima i na mnogim predavanjima zastupa postojanje etera i pobija teoriju relativnosti. Napadom Stjepama Mohorovičića na Vladimira Varićaka i Stanka Hondla otvorena je duga polemika “za i protiv” teorije relativnosti (stvorena su dva nemala tabora pristaša i protivnika Einsteina), sukob koji se protegnuo sve do 50-ih godina prošloga stoljeća.

Prijateljuje i raspravlja s matematičarom (bivšim profesorom na ETH-u) Adolfom Hurwitzom (1859-1919, s kojim redovito i svira violinu), povjesničarom Alfredom Sternom, pronalazačem parne i plinske turbine Arelom Stodolaom, profesorom krivičnog prava Emilom Zürcherom… Često ide (naravski, bez Mileve) na razna predavanja (primjerice njemu nebitno: Ljubav i njene posljedice na podsvijest), koncerte i ne propušta afterpartyje po kavanama ne bi li susreo simpatične djevojke, njegovim riječima, “rijetke ljepote i šarma”.

Einsteinova djetinjasta znatiželja tražila je (nimalo jednostavne) odgovore na sasvim jednostavna pitanja, poput: Zašto je nebo plavo? Pozabavio se plavetnilom neba i u listopadu objavio sveobuhvatan, izvrstan rad Theorie der Opaleszenz von homogenen Flüssigkeiten und Flüssigkeitsgemischen in der Nähe des kritischen Zustandes (posljednji iz klasične statističke fizike) o svjetlucavosti neba (i općenito o pojavi kritične opalescencije, pojavi koja opisuje sposobnost fluida da veći dio upadnih zraka svjetlosti ne propusti, nego reflektira, odbije), u kojem potanko izvodi i objašnjava jednadžbu proporcionalnosti, na osnovi Smoluchowske teorije raspršenja svjetlosti u plinu ili tekućini iz 1908., između gustoće energijskoga toka rasapa i energijskoga toka upadne svjetlosti iz čega zaključuje da se selektivno raspršenje sunčeve svjetlosti zbiva mahom na molekulama u atmosferi koje pripadaju uglavnom plavom dijelu spektra, što danjem nebu daje karakterističnu modru boju, a podjednako se zbiva i s narančastocrvenom bojom ujutro i uvečer.

Početkom listopada kemičar Wilhelm Ostwald nominira Alberta Einsteina prvi puta za Nobelovu nagradu, a još su nominirani u njegovoj kategoriji (teorijsko i matematičko-fizikalni doprinosi) Gullstrand, Planck i Poincaré, a nagradu dobiva Johanes Diderik van der Waals za njegove jednadžbe stanja plinova i tekućina.

Od 15. listopada povećala mu se plaća na 5.500 švicarskih franaka, a Franz Oppenheim, jedan od suosnivača i suvlasnika tvornice Agfa, ljubitelj znanosti i dobrotvor znanstvenih ustanova, želeći ostati anoniman, u studenom mu posredno (posrednik je berlinski kemičar Emil Fischer) daruje, ničim izazvan, 15.000 njemačkih maraka u tri godišnja obroka po 5.000 (posljedica slave).

Objavio je šest znanstvenih radova.

1911. GODINA

Imenovan je 6. siječnja redovitim profesorom teorijske fizike, na Planckovu preporuku, Njemačkog sveučilišta u Pragu, kojega je prvi rektor bio Ernest Mach; nacionalno podijeljenog sveučilišta na većinsko češko i manjinsko, njemačko govorno područje (odnos je 90 naprema 10%) s podosta netrpeljivosti i nesnošljivosti među tim ne samo jezično različitim socijalnim skupinama. Austrougarski ministar religije i prosvjete, grof Karl von Stürgkh, obavještava ga da dekretom cara Franje Josipa od 1. travnja (kad treba prijeći u Prag) ima plaću u iznosu od 9.872 krune.

U veljači u pratnji s uvijek sumnjičavom Milevom (sinove u Zürichu čuva Milevina majka Marija) odlazi održati predavanje u nizozemsko Sveučilište u Leidenu i u prvi posjet nobelovcu i budućem prijatelju Hendriku Antoonu Lorentzu (1853-1928), začetniku nekih elemenata specijalne teorije relativnosti.

Einsteinovi napuštaju Zürich 30. ožujka i sele u Prag (Trebizskeho 1215, kasnije Lesnicka 7), kamo u pripomoć stiže i Milevina majka Marija do dolaska služavke Fanni. Na formalni zahtjev Sveučilišta na kojemu predaje mehaniku i termodinamiku (asistent mu je Emil Nohel), Einstein se po prvi puta izjašnjava članom židovske vjerske zajednice.

U lipnju proučava mogućnost mjerenja savijanja zraka svjetlosti u gravitacijskome polju za vrijeme potpune pomrčine Sunca i izračunava, koristeći se svojom jednadžbom ekvivalencije mase i energije ali koja počiva ustvari na Newtonovoj teoriji i zakonu gravitacije a ne na još nedovršenoj općoj teoriji relativnosti, otklon zrake svjetlosti pozadinskih zvijezda koji bi trebao iznositi 0,87 lučnih sekundi (tu mu se potkrala i aritmetička pogreška, dobio je vrijednost od 0,83 lučne sekunde) što nije ni polovica stvarne, prirodne vrijednosti.

Postaje priznat i ugledan fizičar u europskoj znanstvenoj zajednici. Dobiva ponude sveučilišta u Utrechtu i Zürichu, a u rujnu mu u posjete dolazi liječnik, profesor na Sveučilištu u Zürichu, i prijatelj Heinrich Zanggner (1874-1957) te ga izvješćuje da je i ETH zainteresiran za njegovu profesuru.

Potkraj listopada i početkom studenog sudjeluje, s referatom o problemu specifične topline pri niskim temperaturama i britkim diskusijama o fenomenu kvanta, na 1. Solvayevom kongresu o krizi u suvremenoj fizici u Bruxellesu na kojemu su i Nernst, Poincaré, Hasenöhrl, Planck, Lorentz, Rubens, Langevin, James Jeans, Sommerfeld, Rutherford, Marie Curie… Kongres je pored značajnih znanstvenih rasprava postao poznat i po javnom obznanjivanju ljubavne romanse bivših obiteljskih prijatelja (pariški Le Journal, 4. studenog) na kongresu prisutnih, Paula Langevina (nesretno oženjenog i oca četvero djece), koji je na kongresu iznio zanimljivi misaoni eksperiment izravne posljedice specijalne teorije relativnosti glede diletacije vremena (naširoko poznati paradoks blizanaca), i udovice Marie Curie (Pierru je Curieu u Parizu 19. travnja 1906. konjska zaprega smrskala glavu) što Einsteina nije uopće diralo niti uzbuđivalo kao ostale sudionike i posjetitelje kongresa.

U Pragu (često je u salonu Berthe Fante, praškim pivnicama i kavanama) se druži s matematičarom (i violinistom) Georgom Pickom, arheologom i dobrim poznavateljem sanskrta Moritzom Winternitzom, fizičarom Antonom Lampom, cionističkim filozofom Hugom Bergmannom, književnikom Maxom Brodom (kome je Einsteinov osobiti karakter poslužio za lik mladoga astronoma Keplera, u romanu Tycho Brahes Weg zu Gott, Spasenje Tycho Braha), susreo se i s Franzom Kafkom…

Mileva ponovno sumnjiči Alberta za preljub (naravno, suprug svaku sumnju negira), ovoga puta sa služavkom Fanni koja je neudana i bez poznatog priležnika rodila dijete nepoznata oca; bebu je u početku čuvala Mileva, kaneći je dati na usvajanje ili u sirotište (kao što je prije devet godina kanila sa svojom kćerkom Lieserl), no ubrzo je Fannina majka preuzela skrb o svom unuku.

Objavio je dvanaest znanstvenih radova, komentara, diskusija, napomena i osvrta iz molekularne fizike, mehanike fluida, fizike čvrstoga stanja, specijalne i opće teorije relativnosti, kvantne teorije i statističke mehanike.

1912. GODINA

Na preporuku Marie Skłodowske-Curie (1867-1934), Maxa Plancka i Henria Poincaréa (1854-1912) Einsteinu je ponuđen povratak u Zürich, sada kao redovitom profesoru na ETH-u (30. siječnja).

Sprijateljuje se s Paulom Ehrenfestom (1880-1933), austrijskim znanstvenikom (židovskog podrijetla) s nizozemskoga Sveučilišta u Leidenu za njegove posjete Pragu potkraj veljače, fizičarom koji je doprinio razvoju kvantne mehanike, termodinamike faznih prijelaza te među prvima, pored Plancka, nazvao Einsteinov rad iz 1905. teorijom relativnosti (mada Einsteinu taj naziv nije bio prikladan i skloniji je bio točnijim određenjem: teorija invarijantnosti), a uz to i dobrim pijanistom (često zajedno sviraju).

U travnju je u Berlinu na razgovorima s Nernstom, Planckom, Rubensom, Warburgom i Fritzom Haberom, direktorom novoosnovanog Kaiser Wilhelmova instituta za fizikalnu kemiju i elektrokemiju, ali i kod tri godine starije obiteljske rodice, družice iz djetinjstva, dvostruke sestrične, prva rođakinja po majci i druga po ocu (majke su im sestre, a djedovi po ocu braća), k tomu još razvedene, Else Löwenthal s kojom započinje toplokrevetnu ljubavnu vezu, kakvu je već imao nešto ranije, kako je kasnije priznao Elsi, ali samo kratkotrajnu seksualnu avanturu, s njenom mlađom sestrom Paulom, uz veliku potporu i navijanje majke Pauline (koja je napokon uvidjela pravu zgodu da se Albert konačno riješi primitivne Mileve) i njene sestre Fanny, Elsine majke.

[Elsa Einstein (1876-1936), kći Rudolfa Einsteina (tekstilni tvorničar), bratić Albertova oca, i Fanny Koch, nepoznata formalna obrazovanja, udala se 1896. za trgovca tekstila Maxa Löwenthala u Hechingenu s kojim je imala dvije kćerke, Ilse i Margot. Razvela se 1908. i preselila u Berlin gdje se 1919. udala za rođaka Alberta Einsteina. Umire u Princetonu 20. prosinca 1936. nakon mučnih srčanih i bubrežnih tegoba.]

U Zürichu 24. svibnja umire njegov bivši profesor fizike Heinrich Friedrich Weber (koji mu nije nikada budio lijepe uspomene) što je saznavši, ponukalo Alberta da Zanggeru u pismu iskreno napiše kako je Weberova smrt dobra stvar za Politehnikum.

U srpnju obitelj Einstein odlazi iz podvojenog Praga (ne samo na Njemačko i Češko praško sveučilište) i vraća se u Zürich (Hofstrasse 116).

Dalje razrađuje fotonsku teoriju svjetlosti te emisiju i apsorpciju zračenja u članku Über die thermodynamische Begründung des photochemischen Äquivalenzgesetzes (O termodinamičkom obrazloženju zakona fotokemijske ekvivalencije, Annalen der Physik, ser. 4, sv. XXXVII i XXXVIII, str. 832-838 i 881-884) koju je razmatrao još na proljeće u Pragu s mladim doktorom fizikalne kemije Ottom Sternom (1888-1969).

U kolovozu surađuje s prijateljem Marcelom Grossmannom, pročelnikom matematičke katedre na ETH-u, na formalno matematičkoj aparaturi osnova opće teorije relativnosti (proučavaju primjenljivost Reimannova neeuklidskog prostora i tenzorskog računa) i po prvi puta gravitaciju opisuju uz pomoć metričkog tenzora. U Einsteinovim bilješkama iz toga razdoblja (tzv. züriška bilježnica), koja vrvi samo jednadžbama i proračunima, zapisana je aproksimacija završne jednadžbe polja gravitacije koju Einstein napušta kao zabludu i pogrešan zaključak, da bi joj se vratio i formalno izveo tek tri godine kasnije.

Na ETH-u tjedno predaje tri sata analitičke mehanike i dva sata termodinamike (asistent mu je Otto Stern), a u njegov kabinet na Fizikalnome institutu, bez obzira na strogu zabranu pušenja u zgradi, postaje popularna pušionica svim djelatnicima koji, poput njega, guštaju u kreativnom dimu cigareta.

U Milanu umire Jakob Einstein, dragi Albertov stric koji ga je u dječaštvu i pubertetu uveo u svijet matematike i prirodnih znanosti.

Druga nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog W. Ostwalda, E. Pringsheima, C. Schaefera i W. Wiena u kategoriji teorijske fizike pored Heavisidea, Lorentza, Macha i Plancka a nagradu dobiva nepoznati Nils Gustaf Dalén za pronalazak automatske regulacije paljenja lampi razrijeđenog acetilena na svjetionicima i plutačama (što je po svemu čista nauka, dakle primijenjena znanost u praktične svrhe i sa znanošću nema nekakvih konotacija).

Objavio je šest znanstvenih radova, većinom iz opće teorije relativnosti.

1913. GODINA

Na Einsteinov trideset i četvrti rođendan (14. ožujka), nakon podužeg neviđanja, sestrična Elsa šalje mu srdačnu čestitku čime prekida višemjesečnu šutnju, na što Albert predlaže susret što je moguće prije.

Krajem ožujka putuje u Pariz, na pozivno predavanje o termodinamičkoj dedukciji fotokemijske ekvivalencije, i posjećuje Mariju Curie, Paula Langevina i svoga dragog olimpijca Mauricea Slovinea iz bernskih dana, pisca, izdavača i urednika filozofskih i znanstvenih djela. Na putu ga je trebala pratiti i Mileva (stalna sjena njegove seksualne slobode), ali kako je u svome dnevniku 14. ožujka zabilježila kći Albertova prijatelja Adolfa Hurwitza, kada su ona i majka posjetile Einsteinove, prestravile su se kad su ugledale Milevino otečeno lice u modricama; nije mogla takva na put.

Zajedno s Micheleom Bessoom izračunava pomak Merkurova perihela, s Marcelom Grossmannom nastavlja istraživati matematički formalizam teorije gravitacije i potkraj svibnja zajednički objavljuju, još uvijek nezaokružen rad Entwurf einer Verallgemeinerten Relativitätstheorie und eine Theorie der Gravitation, Zasnivanje poopćene teorije relativnosti i teorije gravitacije, a s Adriaanom Danielom Fokkerom piše o Nordströmovoj teoriji gravitacije.

Pred kraj ljetnog semestra Paul i Tatjana Ehrenfest stižu na dva tjedna u Zürichu, gdje Albert i Paul u svakodnevnim šetnjama po okolnim planinama debatiraju o fizici, poglavito o upravo obznanjenom novom modelu atoma Nilsa Bohra.

Sredinom ljeta u posjet Zürichu dolaze Max Planck i Walther Nernst (uljudno, sa suprugama) ponuditi mu članstvo u Pruskoj akademiji znanosti i profesuru na Berlinskom sveučilištu, što nije nimalo formalno službena i bezazlena već iznimno časna ponuda koju su 12. srpnja potpisali Heinrich Rubens, Emil Warburg, Max Planck i Walther Nernst, a koja je 3. srpnja prošla tajno glasovanje (21 za i 1 protiv) Fizikalno-matematičkog razreda Akademije, posebice zbog toga što se Einstein odrekao njemačkog državljanstva, nije odslužio vojni rok a k tomu je i Židov. Ovu je novost Albert prenio, uz napomenu da se ne prenosi dalje, samo svojoj rođakinji u Berlinu, Elsi.

U kolovozu obitelj Einstein i Maria Curie s djecom na odmoru su i planinarenju u jugoistočnoj Švicarskoj i jezeru Como (svojevremenom mjestu strastvene nepažnje).

Polovicom rujna Einsteinovi su u Novom Sadu i na salašu kraj Kaća. Nestašni i libidom obdareni poznati fizičar prečesto zalazi u kaćansku prodavaonicu mješovite robe (između ostalog, kao notorni pušač, po duhan) kod privlačne i zamamne prodavačice Berthe.

Iz Novoga Sada Albert je trebao, prema planu, sa suprugom otputovati za Beč na Kongres njemačkih prirodoslovaca da 23. rujna drži referat o sadašnjem trenutku gravitacijske teorije, ali uspio se posvađati prije puta (20. rujna) kako bi mogao sam otputovati. Iz Beča putuje za Berlin na opuštanje s ljubavnicom Elsom (jer mu je dosta Mileve, toga “neprijaznoga, neduhovitog stvorenja koje nimalo ne uživa u životu i koje, svojom nazočnošću, gasi tuđu radost življenja”), a čemerna i utučena Mileva u Novom Sadu krsti djecu, Hans Alberta i malog Eduarda, u srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Krajem listopada (od 27. do 31.) prisustvuje na 2. Solvayevom kongresu o strukturi materije u Bruxellesu ali ne sudjeluje referatom već samo u diskusiji.

Potkraj godine (7. prosinca) Einstein prihvaća velikodušnu ponudu Sveučilišta u Berlinu i Pruske akademije znanosti da postane članom njena Fizikalno-matematičkog razreda te pristaje postati ravnateljem budućega akademijskog Kaiser Wilhelmova instituta za teorijsku fiziku i redoviti profesor Sveučilišta u Berlinu ali bez ikakve obveze redovita predavanja (što ga je najviše privuklo) za ukupno 12.900 njemačkih maraka godišnje.

Treća nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog W. Wiena i B. Naunyna, a nominirani su još u kategoriji za teorijsku fiziku Lorentz, Nernst i Planck, međutim Nobela dobiva nizozemski fizičar Heike Kamerlingh Onnes za istraživanja svojstva materijala na ekstremno niskim temperaturama (pronalazak supravodljivosti) i, između ostaloga, za proizvodnju tekućega helija.

Objavio je šest znanstvenih radova uglavnom iz opće teorije relativnosti, što ga posljednjih godina trajno zaokuplja.

Nakon što je duže od pola vijeka ostala zarobljena u lokalne okvire, bošnjačka akademska satanizacija Ive Andrića izišla je u svijet, što se kaže, na velika vrata. U julskom (ovogodišnjem) broju uglednog američkog časopisa “East European Politics & Societies” objavljen je prilično obiman studijski esej Rusmira Mahmutćehajića indikativnog naslova “Andrićizam: estetika za genocid” (u originalu: “Andricism: An Aesthetics for Genocide”). Riječ je o čudnovatom i prilično teško prohodnom tekstu koji zapravo, na osebujan način, varira i sintetizuje sukus dosadašnjih bošnjačkih zamjerki Andriću kao tobožnjem “mrzitelju muslimana”.

Mahmutćehajiću se ipak, kad je riječ o proučavanju Andrićevog djela, u jednoj stvari mora priznati prvenstvo. On je zapravo skovao (izmislio) termin “andrićizam”. Ovo je lako dokazati. Ukucamo li u google pretraživač frazu “andrićizam” (svejedno da li originalno engleski “Andricism” ili u naškoj prevedenoj varijanti) dobićemo jedva dvocifren broj rezultata, a praktično svi se odnose na Mahmutćehajićev esej. Na neki bizaran način to na prvi pogled može izgledati skoro kao kompliment. Mora da je riječ o velikom piscu ako od njegovog prezimena na taj način kreiramo imenicu. A ipak, ne postoje ni šekspirizam, ni tolstojizam, ni geteizam. Jedini termin koji odmah pada na pamet, a da je skovan po analognom modelu, jest “makijavelizam”. Opet, mada termin “makijavelizam” nosi konotaciju bezobzirnog djelovanja radi vlastite koristi, i njena je negativnost dosta blaga ako je usporedimo sa negativnošću koju sa sobom nosi sintagma “estetika za genocid”. Ono po čemu se Mahmutćehajićev pristup ponajviše razlikuje od pristupa Šukrije Kurtovića i Muhsina Rizvića (na koje se, usput rečeno, u svom tekstu ponegdje je i poziva), jest činjenica da je njegova argumentacija više teološka (u nekom neobičnom teozofsko-ekumenskom ključu), negoli sociološka ili književnoteoretska. U svom radu on gotovo nigdje i ne referira na bogatu i raznovrsnu literaturu o Andriću, osim što na nekoliko mjesta neskriveno polemiše sa recentnim esejom Ivana Lovrenovića “Ivo Andrić: Paradoks o šutnji”. Mahmutćehajićeve analize “Pisma iz 1920. godine” i “Na Drini ćuprije” pune su nelogičnosti i ishitrenih zaključaka. Ipak, u kolumni niti ima dovoljno prostora da se takva mjesta pobroje i analiziraju, niti je, u krajnjem slučaju, kolumna žanrovski pogodna za takvo što. Uostalom, oni koji bi s Mahmutćehajićem po ovom pitanju eventualno polemisali trebali bi to takođe uraditi na engleskom jeziku i u nekom globalno relevantnom akademskom časopisu. U tom smislu teško se može očekivati da se Mahmutćehajiću suprostavi književni teoretičar koji se u ovdašnjim parohijalnim okvirima (što bi političari rekli “na lokalu”) proslavio kao temeljni bošnjački akademski andrićobranitelj – Enver Kazaz.

U nepuna dva mjeseca otkad je Mahmutćehajićev tekst objavljen javno ga je, barem u ovdašnjim medijima, dosad komentarisao jedino Denis Kuljiš (u “Nezavisnim novinama”). U podugačkom tekstu (objavljenom u dva nastavka) pod naslovom “Ivo Andrić – teoretičar genocida?” Kuljiš najprije iznosi zanimljive zaključke bazirane na kombinaciji trača i istraživačkog novinarstva iz fotelje. Najprije će ponuditi odgovor na pitanje otkud uopšte Mahmutćehajićev tekst u tako uglednom časopisu. Veli Kuljiš: jedan od urednika časopisa je Ivo Banac, a Mahmutćehajić je “stari Bančev prijatelj i drug iz osebujnoga sarajevskog kruga koji je u doba rata u Sarajevu na antimiloševićevskoj i antituđmanovskoj platformi okupio učene vrhbosanske franjevce, te neke prijašnje partijske književnike i intelektualce, ljude jako obrazovane, kojih nije dotakao plamteći nacionalizam”. (Inače, oni s boljim pamćenjem, naročito ako su čitali zagrebački časopis “Gordogan”, sjetiće se i ranije Kuljiševe opsesije “osebujnim sarajevskim krugom”.) I mada je hvalevrijedna Kuljiševa namjera da pokaže i dokaže kako je Mahmutćehajićev tretman Andrićevog djela besmislen, tekst mu je pun golemih, sasvim kuljiševskih, grešaka i promašaja. Jedna je ilustracija sasvim dovoljna; piše, dakle, Kuljiš: “Sam Ivo Andrić, porijeklom Hrvat, koji je pohađao franjevačku gimnaziju u rodnom Travniku, što je u međuvremenu postalo jedno od glavnih uporišta vahabita, zbrisao je kao mladić iz Bosne odmah u Zagreb, koji mu se, pak, učinio otužnim i provincijalnim, a zatim u Beograd (…)”.

E sad, nije najveći problem to što Andrić nije pohađao franjevačku gimnaziju u rodnom Travniku (nego Prvu mušku gimnaziju u Sarajevu), nego to što u Travniku ne postoji niti je ikada postojala – franjevačka gimnazija. Isusovačka jest, ali to su dvije sasvim različite stvari i dva sasvim različita crkvena reda. Franjevačku gimnaziju iz Visokog Kuljiš “baca” u Travnik samo da bi u istoj rečenicu sastavio franjevce i vahabite u svrhu negativne egzotizacije Bosne i Hercegovine. Paradoksalno, u svojim knjigama, pa i u gore pominjanom tekstu o Andriću, Bosnu i Hercegovinu egzotizuje i Mahmutćehajić, ali uz suprotan, pozitivan predznak, kao nekakvu “dobru Bosnu”. I tako, Andrićeva Bosna, i književna i stvarna, ni dobra ni loša, ni najbolja ni najgora, zemlja kao i svaka druga, neobična, istini za volju, ali sve su zemlje neobične na svoj način, stoji i dalje između dvije vatre, između dva nerazumijevanja i dvije ignorancije, naoko suprostavljene, a zapravo prilično bliske međusobno. Kako Bosna, tako i Andrić sam.

Umro je Marcel Reich-Ranicki, “papa njemačke književne kritike”, preživjeli iz Varšavskog geta, poljski Židov, koji se, kako pripovijeda u svojim memoarima, nakon rata vratio u Njemačku samo iz jednog razloga: iz ljubavi prema njemačkoj književnosti. Bio je aktivan do kasnih životnih doba, pisao je, polemizirao, sudjelovao u redovitoj televizijskoj emisiji, podnosio udarce protivnika, pisaca ozlojeđenih njegovim kritikama, antisemita i upristojenih, salonskih neonacista, koji su nalazili načina da mu daju do znanja da je u Njemačkoj i u njemačkoj književnosti – tuđin.

Posljednji put javno je nastupao 27. siječnja 2012, na Dan sjećanja na žrtve holokausta. Svjedočio je o onome što je doživio, pred zakonodavnim, izvršnim i sudskim vlastima Savezne Republike Njemačke. (m. jergović)

Govor u prijevodu Anne Kathrin Godec

***

***

Poštovani predsjedniče Savezne Republike,

poštovani predsjedniče parlamenta (Bundestaga),

poštovana kancelarko Savezne Republike,

poštovani predsjedniče Saveznog vijeća,

poštovani predsjedniče Saveznog ustavnog suda,

poštovane dame i gospodo, dragi gosti!

Ja danas trebam držati govor povodom godišnjice sjećanja na žrtve nacional-socijalizma. Ali neću govoriti kao povjesničar nego kao svjedok vremena, točnije : kao preživjeli iz Varšavskog geta. 1938. deportiran sam iz Berlina u Poljsku. Do 1940. su nacionalsocijalisti pretvorili jednu varšavsku četvrt u takozvano “židovsko stambeno područje”. Tamo su živjeli moj brat, moji roditelji i ja. Tamo sam upoznao svoju suprugu.

Od proljeća 1942. učestali su incidenti, postupci i glasine, koji su najavili promjene uvjeta u getu. Dana 20. i 21. srpnja svakome je bilo jasno da geto čeka najgore: Na ulicama su ubijali ljude, mnoge su uhitili kao taoce, među njima nekoliko članova, i načelnika “Židovskog vijeća”. Članovi “Židovskog vijeća”, najvažnije službene osobe u getu, nisu bili nimalo omiljeni. Svejedno je stanovništvo bilo potreseno: Brutalno uhićenje doživljeno je kao mračni znak za sve koji su živjeli iza zidova geta.

22. srpnja ispred glavne zgrade “Židovskog vijeća” pojavila su se dva osobna automobila i dva kamiona s vojnicima. Zgrada je opkoljena. Iz automobila je izašlo petnaestak policajaca SS-a, među njima i neki viši oficiri. Jedni su ostali dolje, drugi su se hitno uputili na prvi kat, do službenog ureda povjerenika Adama Czerniakówa.

U zgradi je nastupila tišina, zaglušujuća tišina. Htjeli su, tako smo mislili, uhititi još talaca. I stvarno se ubrzo pojavio Czerniakówljev ađutant, koji je trčao od sobe do sobe i objavljivao njegove naloge: Neka se svi članovi “Židovskog vijeća” odmah jave kod povjerenika. Malo kasnije ađutant se vratio: neka se i svi načelnici jave uredu povjerenika. Pretpostavili smo da je traženi broj talaca veći od broja prisutnih članova “Židovskog vijeća”, najviše njih bilo je uhićeno već dan ranije.

Ubrzo nakon toga ađutant je došao treći put. Sada su mene zvali, sada sam ja na redu, mislio sam, da nadopunim broj talaca. Ali sam se prevario. Kao uvijek kada sam išao povjereniku, uzeo sam notes i dvije olovke sa sobom. Na hodnicima sam vidio stražare s automatskim puškama. Vrata do Czerniakówljevog ureda bila su, suprotno nego inače, otvorena.

Stajao je, okružen nekolicinom viših SS oficira, iza radnog stola. Jesu li ga uhitili? Kada me vidio, obratio se jednom od SS oficira, krupnom i ćelavom čovjeku – bio je to policijski vođa glavnog odjela SS-a, poznatog kao “komanda istrebljenja” – , SS Sturmbannführer Höfle. Njemu me predstavio Czerniaków i to riječima: “On mi najbolji korespondent, najbolji prevoditelj.” Znači, nisu me zvali da budem talac.

Höfle je htio znati da li znam stenografirati. Pošto sam zanijekao, pitao me da li sam u stanju dovoljno brzo pisati da bih protokolirao sjednicu koja će se sada održati. Kratko sam potvrdio. Naredio je da se pripremi susjedna konferencijska soba. Na jednoj od dugačkih strana četverougaonog stola posjedalo je osam SS oficira, među njima Höfle, koji je predsjedao konferencijom. Na drugoj strani sjedili su Židovi: uz Czerniakówa pet ili šest još ne uhićenih članova “Židovskog vijeća”, osim njih komandant židovskog vijeća redara, generalni tajnik “Židovskog vijeća” i ja kao protokolant.

Na dvoja vrata koja su vodila do konferencijske sobe postavili su po dva stražara. Imali su, mislim, samo jedan zadatak: da šire strah i užas. Prozori su po takvom lijepom sunčanom danu bili širom otvoreni. Tako sam mogao prilično dobro čuti čime su se policajci SS-a ispred kuće pored svojih automobile zabavljali: Očito su imali gramofon u kolima, aparat u kovčegu vjerojatno, i slušali su muziku koja čak i nije bila loša. Bili su to valceri Johanna Straussa, koji doduše sam nije bio arijevac. Ali to policajci SS-a nisu mogli znati, jer je Goebbels naredio da se ne baš čisto rasno podrijetlo njegova omiljenog skladatelja prešućuje.

Höfle je otvorio sjednicu riječima: “Na današnji dan počet će preseljivanje Židova iz Varšave. Poznato vam je da ih ima previše. Vama, Židovskom vijeću, naređujem ovu akciju. U slučaju dobre izvedbe oslobodit ćemo taoce, u suprotnom slučaju sve ćemo vas tamo objesiti. Pokazao je prstom na dječje igralište na suprotnoj strani ulice. Bio je to za mjerila geta lijep park koji je nekoliko tjedana prije svečano otvoren. Mali orkestar je svirao, djeca su plesala i vježbala, držali su se govori. Ali sada je Höfle prijetio “Židovskom vijeću” i svim u konferencijskoj sobi prisutnim Židovima vješanjem na tom igralištu. Osjetili smo da taj krupni čovjek, čiju sam dob procjenjivao na najmanje četrdeset godina – a zapravo je jedva imao 31 godinu – neće imati ni najmanji problem da nas odmah ustrijeli ili objesi.

Već je njegov (očito austrijski) njemački jezik pokazao primitivizam i vulgarnost tog SS oficira. Kako je nepristojno i sadistički otvorio sjednicu, tako je službeno diktirao već pripremljeni tekst s naslovom “Javne obavijesti i uvjeti za Židovsko vijeće”. Doduše, čitao je prilično teško i tegobno, ponekad se zaustavljajući. Nije on napisao ovaj dokument, niti ga je redigirao. Poznavao ga je samo površno. Šutnja je bila zastrašujuća i rasla je s neprestanim zvucima: klepetanje mog starog pisaćeg stroja, zveckanje kamera nekoliko SS vođa koji su svako malo nešto fotografirali i ta iz daljine dolazeća tiha i nježna pjesma o lijepom, plavom Dunavu. Jesu li ti marljivo fotografirajući oficiri znali da sudjeluju na povijesnom činu?

Ponekad bi mi Höfle dobacivao pogled provjeravajući stižem li sve napisati. Da, stizao sam, pisao sam da se sve “židovske osobe” koje su živjele u Varšavi, “bez obzira na njihovu starost i rod”, preseljavaju prema istoku. Što to znači, ta riječ “preseljavanje”? Što im je bio istok, iz kojeg razloga su se varšavski Židovi morali seliti? O tome se u Höfleovim “Javnim obavijestima i uvjetima za Židovsko vijeće” ništa nije reklo.

Nabrajalo se, međutim, šest vrsta ljudi koji su izostavljeni iz akcije preseljenja – među njima svi Židovi sposobni za rad, oni su trebali biti zatvoreni; sve osobe u službi njemačkih državnih institucija, osoblje “Židovskog vijeća” te zaposleni u židovskoj bolnici. Kod jedne rečenice sam naćulio uši: Supruge i djeca tih osoba također neće biti “preseljeni”.

Dolje su međuvremenu promijenili ploču. Ne jako glasno, ali se mogao čuti drugi valcer koji je pjevao o “vinu, ženama i pjesmi”. Mislio sam: Život ide dalje, život Nežidova. I mislio sam na onu ženu koja je u malom stanu zauzeta grafičkom radom, mislio sam na Tosiu, koja nije bila zaposlena i zato nije izostavljena iz akcije “preseljenja”. Höfle je dalje diktirao. Sada je govorio o tome da “preseljeni” smiju ponijeti petnaest kilograma prtljage, kao i “sve vrijedne predmete, novac, nakit, zlato, itd.” Da li smiju ponijeti ili moraju ponijeti? – pomislio sam. Već istog dana, 22.srpnja 1942., židovska služba redara, koja je provodila akciju pod nadzorom “Židovskog vijeća”, morala je pratiti 6000 Židova na jedno mjesto pokraj željezničke pruge, mjesto prekrcaja. Otamo su se vlakovi uputili prema istoku. Ali nitko nije znao kamo su transporti otišli, što je čekalo “preseljene”.

U posljednjem odlomku “obavijesti i uvjeta” bilo je rečeno što čeka one koji eventualno pokušaju “zaobilaziti ili ometati mjere preseljenja”. Postojala je samo jedna kazna koja se ponavljala kao refren nakon svake rečenice: “… bit će ustrijeljen”.

Nekoliko trenutaka kasnije esesovci su napustili kuću. Čim su otiši, mrtva tišina pretvorila se u galamu i metež. Brojni zaposlenici “Židovskog vijeća” i jednako brojni molitelji još nisu poznavali nove naredbe. Ali činilo se kao da su već znali što se upravo dogodilo, da se sudilo najvećem židovskom gradu Europe, i da je presuda bila smrtna. Brzo sam otišao u svoj ured jer se dio “obavijesti i uvjeta” u roku od nekoliko sati trebao plakatirati po cijelom getu. Morao sam se odmah baviti poljskim prijevodom. Polako sam diktirao njemački tekst koji je moja suradnica Gustawa Jarecki odmah prepisivala na poljskom u mašinu.

Znači, njoj, Gustawi Jarecki, diktirao sam dana 22. srpnja 1942. smrtnu presudu koju je SS policija izrekla Židovima Varšave.

Kada sam stigao do popisa grupa osoba koje su trebale biti izostavljene iz “preseljenja” i kada je uslijedila rečenica koja se odnosila na supruge, Gustawa je prestala tipkati i rekla, bez da je podigla pogled s mašine: “Trebao bi se još danas vjenčati s Tosiom.”

Odmah nakon diktiranja poslao sam kurira kod Tosie: Zamolio sam je da odmah dođe i da ponese rodni list. Došla je jako uznemirena, jer je panika na ulicama bila zarazna. Brzo sam s njom spustio u prizemlje gdje je u povijesnom odjelu “Židovskog vijeća” radio teolog s kojim sam se već dogovorio. Kad sam rekao Tosii da ćemo se vjenčati, bila je samo blago iznenađena i kimnula je potvrdno.

Teolog koji je bio ovlašten da vrši dužnosti rabina nije radio nikakve probleme, dva činovnika koji su radili u susjednoj sobi fingirali su svjedoke, ceremonija je kratko trajala i ubrzo smo u rukama držali dokument na kojemu je pisalo da smo se već 7. ožujka vjenčali. Ne mogu se sjetiti jesam li u toj žurbi poljubio Tosiu. Ali sjećam se točno osjećaja koji nas je obuhvatio: Strah – strah od toga što će se u sljedećim danima dogoditi. I sjećam se Shakespeareovih riječi koje su mi tad pale na pamet: “tko se ikad u toj nevolji ženio?”

Istog dana, 22. srpnja, vidio sam Adama Czerniakówa posljednji put. Došao sam mu u ured da pokažem poljski prijevod obavijesti kojim je trebao informirati stanovnike geta o “preseljivanju” koje je počelo nekoliko sati prije. I taj je put bio ozbiljan i sabran kao i uvijek.

Nakon što je pročitao tekst, napravio je nešto vrlo neobično: Korigirao je potpis. Kao i obično, pisalo je: “Povjerenik Židovskog vijeća u Varšavi – diplomirani inženjer A. Czerniaków”. Prekrižio ga je i umjesto toga napisao: “Židovsko vijeće u Varšavi”. Nije htio ponijeti osobnu odgovornost za smrtnu presudu na plakatu.

Već prvi dan “preseljenja” Czerniakówu je bilo jasno da doslovno nije imao šta reći. U ranim poslijepodnevnim satima bilo je jasno da milicija, koliko god se trudila, nije bila u stanju odvesti naređeni broj Židova na mjesto prekrcaja. Tako su u geto ušle teško naoružane grupe vojnika u SS uniformama – nisu bili Nijemci, nego Letonci, Litavci i Ukrajinci. Odmah su otvorili vatru iz strojnica i stjerali stanovnike iz stambenih zgrada prema mjesta prekrcaja.

U kasnim poslijepodnevnim satima 23. srpnja postigao se željeni broj u “Akciji Reinhard”, od 6000 Židova na mjestu ukrcaja. Svejedno su se kratko nakon osamnaest sati pojavila dva oficira iz “Akcije Reinhard” u kući “Židovskog vijeća”. Htjeli su razgovarati s Czerniakówom. Nije bio tu, bio je već u svom stanu. Razočarano su jahaćim bičem pretukli zaposlenika u službi “Židovskog vijeća”. Vikali su da povjerenik treba odmah doći. I Czerniaków je došao.

Razgovor je bio vrlo kratak, trajao je samo nekoliko minuta. Sadržaj se može razaznati iz poruka koje su poslije nađene na Czerniakówljevom radnom stolu. SS je naredio da se broj Židova koji je sljedeći dan trebao doći na mjesto prekrcaja poveća na 10.000 – i nakon toga na 7000 dnevno. Nije se tu radilo o slučajnim brojkama, nego su očito ovisili o broju raspoložih vagona za stoku koji se obavezno trebao napuniti. Ubrzo nakon što su SS oficiri napustili sobu, Czerniaków je pozvao uredsku služavku. Zamolio ju je da mu donese čašu s vodom.

Blagajnik “Židovskog vijeća”, koji se slučajno nalazio u blizini Czerniakówe radne sobe, malo kasnije čuo je kako je tamo više puta zvonio telefon i nitko nije podignuo slušalicu. Otvorio je vrata i vidio tijelo povjerenika “Židovskog vijeća” u Varšavi. Na stolu je stajala prazna bočica s cijankalijem i poluprazna čaša vode.

Na stolu su bila dva pisma. Jedno, upućeno ženi, glasilo je: “Naredili su da vlastitim rukama ubijem djecu mog naroda. Ništa drugo mi nije preostalo nego da umrem”. Drugo pismo je bio upućeno “Židovskom vijeću”. U njemu kaže: “Odlučio sam odstupiti. Nemojte misliti da je to djelo kukavice ili bijeg. Ja sam nemoćan. Puklo mi je srce od tuge i sažaljenja, ne mogu to više podnijeti. Moj čin pokazuje istinu, a možda i pravi put djelovanja…”

O Czerniakówljevom samoubojstvu geto je saznao drugoga dana – već rano ujutro. Svi su bili potreseni, čak njegovi kritičari, protivnici i neprijatelji. Razumjeli su njegovo djelo, da je to zamislio kao znak, signal, poruku da je situacija varšavskih Židova beznadna.

Tiho i skromno je otišao. Onemogućen boriti se protiv Nijemaca odbio je biti njihov alat. Bio je čovjek s principima, intelektualac koji je vjerovao u ideale. Ovih ideala i načela htio se držati čak pod nezamislivim uvjetima. Ta, u prijepodnevim satima 22. srpnja 1942. započeta, deportacija Židova iz Varšave u Treblinku trajala je do sredine rujna. To što se zvalo “preseljivanje” Židova bilo je samo jedno iseljavanje – iseljavanje iz Varšave. Imalo je samo jedan cilj, jednu namjeru: smrt.

Sunce je teplilo šetiembra
miljardevetstokvarnarisiedme
Smo trgali grojze i ala u kaštelanu
Smo zobali i kantali
O Maramao perche sei morto
Inglieži su se smijali španjuleti bi nan dali i mi njima grozd
Zona A e Zona B e le lire co’l samer
Naše korijere su se stale ma se nisu pofrmale
Jena kontra druge su pasale via Trieste e via Pola
Smo se gledali spod oka kako i bisni brieki
E Tito a Pola e i Baccoli in cariola
Ja osan san hi ima a ti četrnajst
Ja prez oca e ti senssa pare
Mi scampavo de voi
Ti scampavi de noi
Aj poveri voi aj poveri noi
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
Ma ča se nismo baratali jeni drugima pripoznali da je mista za čovika da je Istra za sve
O Sergio

Smo bižali sprid vas
Ste bižali sprid nas
Ste nas žive nažgali
Smo vas u jamu kalali
E ‘desso paghemo i conti i colpevoli e inocenti ingornati e barufanti ma piutosto tutti quanti
Vi u smihu mi u suz
Mi u smihu vi u suz
Cimitri puni naših kosti ma ča nikad nan ni dosti
E mi tegno una pistola co’i oci bianchi e neri mi tegno una pistola caricada
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
I sad ti pišem dva tri vierša i Tamara to kompona ma iera meio se ti restavi qua
O Sergio

Camisse nere dei squadristi
Oio de ricino e pugnal e benzina e gnente farina ma solo benzina e daghe fogo
Ai s’ciavi d’ Antignana e ai comunisti bumbabri de Dignan
E eiaeia alala i na juriš na juriš i živio i na smrt
Bomba’a’man i žica špinana
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
E chi magnera nostre nespole žižule nima ki pobrati mrtvi nan neće drugo žeti ni kositi ni vaditi
__________________________________________________________________boksit
‘sta nostra storia puttana rufiana ča nas je rashitala a Woolongong Missisaga Kumanovo Niš Varese
O Sergio

Bandiera rossa e stella che iera rossa anche ela progressisti e comunisti e ruffiani voltacabana
Oltre’l confin i riconi magnafogi e vendicassi
E tutta la reassia
I svi ča nisu naši
E tutti gli italiani
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
E ‘desso magnemo merda grossa
E picio Sergio co’la chitara impegnada i lipo intonana
Coltiva una rosa bianca
Per Elisa, Elisa, Ellisa
Cantando per la sua gente
Quella de la
E quella de qua
Endrigo blues Endrigo blues Endrigo blues
O Sergio

na kolokviju iz političke filozofije
tomica hobbes igra tenis i govori mi
sinko da nema države
ne bi ni petog seta
bilo bez ubojice

pa odigra duboku slajs paralelu
tenis sviju protiv svih

u prirodnom stanju tenisač je
uplašen za svaki svoj bekhend
tenisač je tenisaču vuk

država je nastala na tom strahu
i na strahu od krivo dosuđene
meč lopte

što više straha to više države
što više tenisa to više ubojica
državnih ubojica
državnog tenisa

“Besmislica ili nesmisao odnosi se na nešto što je glupost ili bez smisla. To može biti izuzetno nejasan, nelogičan ili neobičan događaj ili fenomen koji je suprotan umu pojedinca i suprotan smislu primjerice značenja. Dva stara sinonima su gluposti ili ludilo.”

Gornji pasus nije, kako biste pomislili, odgovor malog Ivice na pitanje učiteljice “Ivice, reci nam što je to besmislica?”, niti je to njegov odgovor na pitanje “što je pjesnik zapravo htio reći?”, kad su ono na satu hrvatskog učili stihove Zrinka Tutića i velečasnog Zlatka Sudca “Nema smisla u besmislu”. Otkriće da je besmislica “nešto bez smisla” plod je dugogodišnjeg istraživanja stručnjaka iz hrvatskog izdanja Wikipedije, i njihova definicija pojma “apsurd”.

Apsurd, jasno, nije isto što i besmislica: razlika je u tome što je besmislica, primjerice, “tvrditi da je besmislica isto što i apsurd”, dočim je apsurd, primjerice, “tvrditi da je apsurd isto što i besmislica”.

Tvrditi pak da je “apsurd, primjerice, tvrditi da je apsurd isto što i besmislica” jest, primjerice, Camusov paradoks apsurda, ali zašto bi se uopće mladi hrvatski enciklopedisti zamarali Albertom Camusom i “suprotnim smislovima primjerice značenja”? Da su krenuli tumačiti “apsurd”, još se ne bi makli od slova “A”. Ovako su elegantno “apsurd” definirali kao “besmislicu”, “besmislicu” kao “nešto bez smisla”, i evo ih već na slovu “C”, “crvena boja”: “Nastaje miješanjem magente i žute, jedna je od liturgijskih boja, znak Duha Svetog i mučeništva.”

Na engleskoj Wikipediji, recimo, pojam “apsurd” objašnjen je na pet-šest kartica teksta, uz pomoć rečenog gospodina Camusa i Sørena Kierkegaarda smješten u odnos nihilizma i ateističkog i monoteističkog egzistencijalizma, dok je na hrvatskoj, eto, matematički precizno definiran kao “besmislica bez smisla”, a filozofski rastumačen kao “neobičan događaj suprotan smislu primjerice značenja”. Odnosno, stručnom terminologijom, “glupost i ludilo”. Kratko i jasno. Nema tu “ili-ili”, jebo vas Kierkegaard.

Albert Camus, da je živ, ostavio bi se pisanja i vratio na gol juniorske ekipe alžirskog Racing Universitairea. Ne bi on tu imao što dodati.

A to bi otprilike bilo sve što se ima reći i o hrvatskoj Wikipediji, o kojoj se zbog skandaloznog tretiranja Drugog svjetskog rata, i svih pojmova u kojima se uopće spominju Hrvati, posljednjih dana govori čak i više nego o ćirilici. Hrvatsko izdanje popularne internetske enciklopedije – koju puni gotovo stotinu dvadeset hiljada suradnika, dakle sasvim pristojan sociološki uzorak – od samog je svog početka, međutim, ogledalo tužnog, hm, općekulturnog, hm, “stanja nacije”.

Nije, naime, hrvatska Wikipedija jednostavno ksenofobna, šovenska i filofašistička, već je, još gore, jednostavno ignorantska i nepismena. “Još gore” zato što ksenofobija, šovinizam i fašizam ne nastaju iz enciklopedija – nije NDH 1941. nastala na upravo odštampanom prvom svesku Ujevićeve Hrvatske enciklopedije – već iz neobrazovanosti, neznanja i nerazumijevanja. Ukratko, iz “gluposti i ludila”.

Prije nekoliko godina na hrvatskoj sam Wikipediji naišao na jedinicu “Drugi svjecki rat”. Baš tako, “Drugi svjecki rat”. Ništa što je neznani marljivi enciklopedist napisao pod tim naslovom više ne može biti strašnije. Od imbecilnih članaka o Hrvatima i Srbima, ustašama i četnicima, fašizmu i antifašizmu, strašnije je kad hrvatski internetski povjesničari, recimo, u članku o Petru Krešimiru IV spominju njegovu kćer Nedu, iako je nesretna Neda samo romantični lik iz romana Eugena Kumičića.

Od kretenskog tumačenja pojma “Za dom spremni!” kao “hrvatskog pozdrava” meni je, eto, strašnije kad njegovu navodnu tristo godina staru ukorijenjenost u hrvatskom narodu dokazuju romanom(!) Josipa Eugena Tomića “Za kralja – za dom”, čija se radnja(!) odvija u 18. stoljeću. Radnja romana, halo!

Jedinica “apsurd”, odnosno “besmislica”, nasumičan je pak uzorak tkiva takve enciklopedije i zorno pokazuje o čemu je tu riječ. Zorno, naime, pokazuje sve što nije u redu s inače sjajnom idejom internetske demokracije, i što s tom idejom nije u redu u Hrvatskoj.

Jednostavno, postoje stvari koje ne može svatko. Ne može svatko operirati srce, ne može svatko napisati “Stranca”, dokazati Fermatov teorem, sklopiti putnički avion ili predriblati sedam engleskih igrača i dati gol. Naročito ne može svatko pisati enciklopediju.

Da su prije dvjesto pedeset godina čuvenu Francusku enciklopediju umjesto Rousseaua, Voltairea, D’Alamberta i društva pisali sveznalice iz pariških krčmi, a umjesto Denisa Diderota uređivao neki nadobudni administrator pod nickom ViveLeFrans09, ne bi pedesetak godina kasnije u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina stajalo da “svi građani imaju pristup javnom položaju i službi u skladu sa svojim mogućnostima”, niti bi pisalo da sve to mogu “bez obzira na razlike, osim u vrlinama i talentu”.

Svi bi građani mogli sve, bez obzira na mogućnosti, vrline i talente, baš onako kako mogu pisati i enciklopediju. Svakako, danas bi vam trebalo mnogo sreće pred operaciju srca: zaista, kolike bi bile šanse da vas od svih entuzijasta u državi operira baš onaj sa završenim medicinskim fakultetom i specijalizacijom iz kardiokirurgije?

Koncept demokratske enciklopedije bez sumnje je neobično plemenit, a u nekom drugom svijetu i fantastično praktičan, jer se temelji na zamisli da bi članak o apsurdu u slobodno vrijeme sastavio neki profesor filozofije, netko tko je pročitao Kierkegaarda i Camusa, članak o molekularnoj biologiji molekularni biolog, a članak o Drugom svjetskom ratu kakav ozbiljan profesor povijesti. I da sve zajedno uređuje – naročito da sve zajedno uređuje! – ozbiljan tim ozbiljno obrazovanih ljudi.

Koncept apsolutne slobode ne može spriječiti budalu da se dohvati pisanja i uređivanja enciklopedije, ali u prosvijećenim društvima taj je problem tek načelan. Nije, jebiga, problem kad neobrazovana budala ima nerealnu ambiciju, već kad ima realnu mogućnost. Zato neprosvijećena društva, baš kao i njihove Wikipedije, uređuju neobrazovane budale.

Ima dobri, stari Kierkegaard – iskoristimo priliku da mu čestitamo dvjestoti rođendan – jednu pametnu o tome. “Ljudi”, veli on, “traže slobodu govora kao zamjenu za slobodu mišljenja, koju tako rijetko koriste.

Ono šta se reče, pametnome dosta. Ostalima, jebiga, hrvatska Wikipedija.

Šehidi, hej šehidi – hrana za perad, sirovina za šampone

Uvjeren sam da me sjećanja ne varaju: Krajem decembra 1996. godine gledao sam na BBC-iju morbidnu vijest koja je počinjala pitanjem: Did people in Afghanistan dig up bones for money? (Da li su ljudi u Afganistanu iskopavali kosti za pare?).

Naravno, kosti u ovoj vijesti jesu ljudske kosti, to jest, kosti šehida Afganistanaca i tzv. internacionalnih mudžahida i ratnika (ili uglavnom njih) poginulih u odbrani Afganistana od sovjetske ruske okupacije s kraja 1979. godine naovamo. Takvih je grobalja tamo koliko vam je volja. Kako sam vidio iz ove BBC-ijeve vijesti, jedan cjeloviti ljudski skelet prodavao se za dvanaest rupija. Po tadašnjem kursu, za četiri prodana šehidska skeleta mogao se dobiti okruglo jedan američki dolar! A za jedan američki dolar tada se u Kabulu mogao kupiti jedan oveći komplet dječijih pelena za jednokratnu upotrebu.

Kuda su išle ove iskopane, pa potom prodate šehidske kosti? Odgovor je, također, morbidan. Kosti su bile isporučivane tvornicama za spravljanje koncentratske hrane za farme i industrijske komplekse koji uzgajaju perad, a sve to u Islamskoj Republici Pakistan!

Ovu strašnu vijest o sramotnoj trgovini ja sam tada čuo i pogledao, ali nekako brzo i gorko smetnuo s uma.

Dva su glavna razloga zašto sam postupio tako. Prvi, tada su moje oči bile prezasićene ljudskim kostima, jer u Bosni i Hercegovini su se baš u to vrijeme počele iskopavati masovne grobnice i, kako mediji obično kažu, kosti i smrtni ostaci počeli su se dostojanstveno sahranjivati. Drugi razlog zašto sam potisnuo ovu BBC-ijevu vijest nahodi se u tome što sam, makar izdaleka, reagirao muslimanski. Imao sam, naime, u vidu i realnu mogućnost da nama, muslimanima, taj zapadni BBC nešto podlo podmeće, da nas muslimane tako BBC želi dodatno ocrniti. A mi, naravno, nismo takvi. Zna se, a i vjerujemo, da nismo takvi.

Ali, na svijet je uskoro došla 1998. ili 1999. godina Gospodnja. Na ambicioznoj al-Jazeeri (koliko se sjećam i na MBC-iju) vidio sam vijest u trajanju od dvije ili tri minute: Afganistanska djeca rumenih obraza nose ljudske kosti u sepetićima i u vrećama, potom kosti razvaguju, pa ih sasipaju kao suha ogrijevna drva u parkirane šlepere. Čuje se veseli dječiji žamor i nevina graja, jer se prodaja ljudskih (šehidskih!) kostiju odmah kešira, pare se broje na licu mjesta, trgovina je unosna, prođa je vidljiva! Sve pošteno, iz ruke u ruku (yeden bi yedin) – kako bi kazali stručnjaci za šerijat. A oni parkirani šleperi te ljudske kosti voze u tvornice šampona – opet direktno u Islamsku Republiku Pakistan!

Sada nisam imao kuda, sumnji nije bilo mjesta. Jer, vijest je emitovana na našoj muslimanskoj al-Jazeeri.

Istina, pretpostavlja se da porijeklo ovih kostiju sada nije imalo samo rusko-sovjetske okolnosti, već se radilo o šehidima iz beskrajnih međumuslimanskih sukoba u Afganistanu oko pravoga islama i prave zajednice, to jest oko vrle i kreposne islamske države.

Nepotrebno je spominjati da u toj nesretnoj afganistanskoj zemlji sunitski talibani (pravi muslimani) već godinama napadaju druge sunite (neprave muslimane ili muslimane s falinkom!). I u samom Pakistanu već nekoliko potonjih godina talibani ili pravi muslimani napadaju neprave muslimane (šiije, sufije, sekularne sunije, itd.). A i ovi, onda, uzvrate ponekada njima. Tako džamije i džemati lete u zrak, baš kao i tekije, hanikasi, turbeta, drevni mauzoleji i mezarovi evlija. Propagandisti pravoga islama na taj način svakodnevno vrše čišćenje povijesti, odstranjuju novotarije, higijeniziraju narodne ili pučke tradicije islama, ugone mlitave muslimane u suru. Jednom riječju, oni su ti jedini koji znaju kako izgleda prava vjera u Boga, svi drugi su nevjernici i pokvareni ljudski šljam vrijedan trijebljenja i ubijanja!

Odakle da pođe naša teologija, naša teozofija, naš akaid i tefsir?

Danas svi gledamo Siriju, taj ponovljeni Afganistan, iz dana u dan. Vijesti su strašne. Ši‘ije i sunije se međuse trijebe kao zvjerovi.

Kad gledam Siriju i kad slušam kako se uz gromoglasno Allahu akbar! ispaljuju rakete, topovske kanonade i salve, uvijek se sjetim onih kostiju afganistanskih šehida i toga kako su postale unosan resurs za izradu industrijske hrane i vitaminskog koncentrata za sretnu cvrkućuću perad. Bože, u kakvim li će velikim mlinovima (i da li će) biti samljevene kosti današnjih sirijskih šehida, za par godina?! U kojim li će mračnim ždrijelima i želucima miliona industrijske peradi biti svarene te kosti?!

Danas, u haotičnom muslimanskom svijetu, svako među nama ko gleda u naše vjerske islamske knjige, ili ko ima makar trunku edeba, ahlaka i morala, trebalo bi da donese jednu važnu odluku: Gotovo sve naše islamske teologije, gotovo sve naše teozofije, sufizmi, irfani, akide’i-sahihe, zamalo pa svi ti naši današnji komentari Kur᾿āna i tefsiri, sve te naše nabožne debate i magle – sve to moralo bi se preispitati unutar ovog surovog međumuslimanskog prolijevanja krvi, i razmotriti u vezi sa ovom bizarnom trgovinom ljudskim kostima spomenutom na početku ovog eseja.

Istovremeno bi, prije bilo kakve rasprave, trebalo obaviti jedan dugotrajni zavjet na šutnju i dugotrajni post. Jer, zapravo, ima li od šutnje, nijemosti i plakanja boljeg odgovora na sve ovo sektaško divljaštvo u današnjem muslimanskom svijetu?!

Ipak, govoriti i pisati o svemu ovome moramo i trebamo. Pri svemu tome se u govoru i pisanju o današnjem sunovratu međumuslimanskih odnosa moramo držati starog pobožnog pravila islama: Naš govor o nasilju ne smije i sam pobuđivati daljnje nasilje!

Vrijeme je da se muslimanski alimi i intelektualci osvijeste usred jedne ružne činjenice: Naime, još i prije, a napose nakon tzv. “Arapskog proljeća“, sindrom Afganistana kao kuga umnaža se diljem muslimanskog ummeta! Ši‘ije i sunije u Iraku posvađani su na nož za narednih pola milenija! Krv teče ulicama Tripolija (i libijskog i libanskog), umire se masovno u lokvama krvi pred kamerama svjetskih medija na ulicama Kaira, Bagdada, Damaska, Homsa, Haleba… Afganistanske i pakistanske gradove koji osviću u krvi međumuslimanskih sukoba gotovo da nije moguće ni pobrojati. Sutrašnje samoubilačke eksplozije već danas su posve stara i ubuđala vijest!

U haosu u kojem sudjeluju ruke i politike velikog broja današnjih muslimana i njihovih predvodnika nema pravila, nikakvog. Ubijaju se muslimani međuse bilo da su ih okupirale “Amerika i Engleska“, ili kada “Amerikanaca i Engleza“ (i njihovih armija) tu uopće nema! K tome, nikad se kod današnjih muslimana ne zna kad će i koji će među njima američku intervenciju smatrati srećom, a kada i koji nesrećom!

Ipak, autoru ovih redaka previše bi bilo baviti se krupnim svjetskim pitanjima i razlozima za očiti pakao u današnjem nepreglednom muslimanskom i islamskom svijetu. Osim toga, u našoj javnosti imaju znaniji i pozvaniji od mene da nam sve te ogavne planetarne stvari u politici potanko objasne. Gospoda Hajrudin Somun, Zlatko Dizdarević, Nusret Čančar, Neven Kazazović, Nerzuk Ćurak… kompetentniji su od potpisnika ovog eseja da nam objasne geostrateške, neoblokovske, hladnoratovske, američke, ruske, britanske, francuske, saudijske, iranske i druge politike i njihove razloge zašto danas veliki dio muslimanskog ummeta tako prezreno umire, strada, skapava, trpi i rida u krvavim suzama. I zašto ždere krvave zalogaje.

Sve što na ovim stranicama želim pokušati reći tiče se moguće veze onih šehidskih kostiju, koje se pakuju u šlepere, i današnjih muslimanskih i islamskih sektaških teologija, teozofija, irfana, sufizama, tefsira, mezheba, akidei-sahiha…

Naravno, kao ni mnogim drugima koje sve ovo boli, ni meni nije nepoznato da su krvave drame u muslimanskom svijetu umnogome posljedica svjetskih kretanja. Rekli bismo kako u svoj ovoj krvi koju muslimani jedni drugima prolijevaju vidimo samo vrh ledenog brijega.

Ali, ipak, nije sve do bijeloga svijeta, ima makar nešto i do tih samih muslimana.

Makar ima na tom vrhu ledenog brijega jedno parče koje pripada muslimanima, i za njega su sami muslimani odgovorni. Kad se pametan i ozbiljan čovjek nađe na vrhu ledenog brijega, on nastoji svoje stanje što prije srediti i umiriti na tom malom prostoru gdje se obreo, sve prema prilikama gdje se našao.

Kad lađom plovimo rijekom, morem ili okeanom, posve je jasno da smo srazmjere lađe spravili prema sebi i svome stanju u kojem jesmo kad plovimo, te prema svojoj potrebi da se preplovi i preživi. Nismo lađu spravili prema beskrajnim dubinama okeana i tektonskim strujama koje kolaju osam milja pod morem.

Zato smatram da se vjerske elite i vjerski prvaci u muslimanskim zajednicama i društvima trebaju baviti poglavito ovim područjima današnje opće muslimanske tragedije, područjima koja jesu po naravi muslimanska (mezhebi, sekte, sljedbe, vjerskopravne škole, propagande o odbrani tobožnjeg pravog i čistog islama, itd…). Jer, stotine miliona muslimana danas usred su tragedije koja je u gotovo svim svojim dimenzijama pripravljena rukama samih muslimana, ili njihovih bahatih vjerskih i političkih lidera, koji posežu za stranicama Kur᾿āna, posežu za samom vjerom i za ranom islamskom poviješću da bi činili zlo i sijali nered, haos i užas po zemlji.

Novim Sifinima ćemo vas istrijebiti!

Dok gledamo današnje muslimane u krvi i haosu, da podsjetim one čitatelje koji su možda zaboravili: Sifin je mjesto gdje su prvi muslimani vojevali jedni protiv drugih, boj na Sifinu odigrao se 26. jula 657. godine po Isau, a.s. Sifin je, kasnije, postao paradigma krvavih međumuslimanskih sukoba. K tome, Sifin je nesaglediva tragedija, jer su se tu posvađali i pocijepali ne samo obični muslimani, već su i sami Drugovi Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., zauzeli nasuprotne strane i okrenuli mačeve jedni protiv drugih. Zveket mačeva tu je bio jači od milozvučnog glasa Kur᾿āna. Želja za vlašću na Sifinu je nadjačala prefinjenu vjeru. Drugim riječima, Muavija je nadmudrio Aliju, rat je varka, vlast je davno rekla da vladar nema brata.

Sve otkada postoje sunije i ši‘ije, a u zametku postoje od uspostave muslimanske zajednice u Medini i prvih pravovjernih halifa (632. – 661.), ta su dva bloka suprotstavljena, Sifini (i svi kasniji Sifini) uvijek su samo posljedica nemoći muslimana (njihove uleme i ajatullaha) da uspješno zatvore pretince prošlosti. I nemoći da relaksirano i izmiriteljski gledaju na prošlost.

Jer, naime, u čemu se sastoji, i kakvo je to golemo dobro, koje nam doista dolazi iz evociranja uspomena na Sifin?! Odgovaram: Nikakvog dobra nema u kontinuiranom proizvođenju nove sifinske mržnje i podjele među muslimanima!

Uostalom, sud o Sifinu i o Kerbeli muslimani trebaju prepustiti eshatologiji, Sudnjem Danu i dragome Bogu. Pa, Bog ima i postoji baš i zato da se ne bi sve prepustilo ljudima i njihovim malim mozgovima.

A sami muslimani bi na Ovom svijetu iz sifinskog slučaja, kao i iz kerbelanske katastrofe, trebali da izvedu i promoviraju dalekosežne projekte mira kako među sobom, tako i između sebe i drugih vjera, kršćanstva i judaizma prije svih drugih.

Recimo, zadaća je današnjih muslimana da mire, stalno i uporno, halifu Muaviju i halifu Aliju. Je li to moguće? Naravno da jeste. Evo jednog skromnog savjeta iz ove zabite Bosne, jednog moga kratkog prijedloga: U Teheranu bi današnji iranski moćnici mogli podići veliki internacionalni univerzitet pod imenima “Hazreti Alija i hazreti Muavija“. A u Kraljevini Saudijskoj Arabiji mogli bi na sve univerzitete uvesti redovno i dobrohotno proučavanje i komentiranje filozofskih i teozofskih djela Mula Sadre Širazija ili Mir Damada. Tu je izlaz, ili jedan od izlaza. U mirenju davnih zakrvljenih muslimana, a ne u otvaranju novih sifinskih priča.

A i za Jezida, sina halife Muavije, za kojeg se tvrdi da je vodio muslimanske vojske koje su na Kerbeli umorile Husejna, unuka Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., dakle, i za samoga Jezida treba naći makar neki eshatološki izlaz. Recimo, muslimani danas, i ši‘ije i sunije, trebaju organizirati zajedničke ceremonijalne dove na kojima će moliti dragoga Boga dž.š. da oprosti Jezidu i njegovim vojskama.

Tražim li ovim prijedlogom previše?

Mislim da nije previše. Evo, podsjećam nas sve redom: Već godinama se islamska ulema i kršćanski i drugi svećenici sastaju u Assisiju (u Italiji) i mole za mir i oprost! Zašto se, onda, sami muslimani ne bi sastajali, i ši‘ije i sunije, jedne godine u Kerbeli, druge u Medini, treće u Komu, četvrte u Damasku… i zajedno (kao izmirena tužna braća) molili dragoga Boga da oprosti nediscipliniranim i nestašnim muslimanima iz prošlosti, pa time i Jezidu?!

Ponavljam pitanje: Da li ovim tražim mnogo ili nešto ružno?! Ako neko misli da jeste mnogo, treba da zna da je od moga zahtjeva daleko više, i daleko i nesagledivo skuplje, prolijevati krv nakon ši‘ijskih ceremonija proklinjanja Muavije i Jezida, zbog događaja koji su se zbili prije nekih hiljadu i četiri stotine godina! Od moga prijedloga daleko je groznije sunijsko proklinjanje ši‘ija koje se sve donedavno vršilo sa minbera u jednoj većinskoj ehli-sunijskoj zemlji!

Pišem ovo sve sa željom da se relaksiraju pogledi na muslimansku prošlost. Mi moramo osloboditi današnje generacije muslimana, posebno omladinu, od ideoloških i mezhebskih čitanja islamske vjere, kulture, tradicije. Tako ih oslobađamo od opasnosti da sami zapodijevaju i vojuju nove Sifine.

Spominjem Sifin (i to kako ga mirom prevazići) naprosto zbog toga što sindrom Sifina i njegova ponavljanja nije muslimanima proizveo niko drugi (nikakva “Amerika i Engleska“) osim samih muslimana.

Jednako tako, tumačenje islama, tumačenje Kur᾿āna, potom tumačenje davnih vremenskih i civilizacijskih prostranstava islamske i muslimanske povijesti – sva ta područja su danas prije svega u rukama, u glavama i u odlukama samih muslimana. Drugim riječima, ako “Amerika i Engleska“ određuju muslimanima cijenu žita, nafte, satelitskih medija, informacijskih tehnologija, cyber izuma i oružja, te tipove raketa kojima vrše intervencije po muslimanskim zemljama, nije valjda da im “Amerika i Engleska“ određuju i samo ratoborno i mrzilačko tumačenje mezheba, rigidno tumačenje Kur᾿āna i islama?!

Nije valjda da im “Amerika i Engleska“ određuju čak i samo tumačenje povijesti islama i ranih predanja o sifinskim sukobima davnašnjih ši‘ija i sunija, kao i bezbrojnih davnih muslimanskih bitaka i davnih sifinskih trvenja?!

Na to, baš na to, ovdje upozoravam, baš o ovom međumuslimanskom nasilju želim pobuditi odgovornu šutnju naše uleme, mnogobrojnih doktora, akademika, profesora. Šutnju prije svega, a za pametan govor biće vremena kasnije.

S tim u vezi, s gorčinom želim svratiti pozornost na hiljade današnjih džamijskih minbera (govornica) u tradicionalnim zemljama islama, sa kojih muslimani jedni druge spremaju u džehennemske komore baš kao što su nekada nacisti otpremali jevreje. A te se poruke sa džamijskih minbera umnažaju i kao kuga šire internetskim stranicama, razulareno emitiraju, prijeti se smrću, bijesovi rata se potpiruju, nered je, kako to kaže Kur᾿ān, zahvatio “i kopno i more“!

Ali je taj nered prvo zahvatio duše mnogih muslimanskih elita danas, onih elita koje su na vlasti ili su vlastima bliske, na univerzitetima, u medijima, u politikama. I baš kao što naša današnja muslimanska teologija treba poći od morbidne činjenice onog spomenutog trgovanja ljudskim kostima, jednako tako mora poći od činjenice da su se muslimanske elite u tradicionalnim zemljama islama danas prodale sektaškim vlastima, štaviše, cijena im nije veća od one već spominjane cijene vreće kostiju za koju se može kupiti oveći komplet dječijih pelena za jednokratnu upotrebu.

Današnje muslimanske elite u tradicionalnim zemljama islama, muslimanska ulema, doktori, profesori, akademici – oni su prvi odgovorni za sukobe ši‘ija i sunija, za međumezhebska krvoprolića, za distribuiranje ideologije anatemizma i tekfirizma među muslimanima. Te elite, ulemanske i druge, glavni su krivci pa se danas muslimani surovo krve oko pravoga islama, oko čiste vjere, pravoga mezheba, oko zaslužnih i manje zaslužnih Drugova Božijeg Poslanika, Muhammeda, a.s.

(Jedan naš diplomata nedavno mi je pričao sljedeće: Bio je na džumi u Dušanbeju i osobno vidio i čuo da ehlisunnetski imam sa minbere više ne spominje halifu Hazreti Aliju! Samo spominje Ebu Bekra, Omera i Osmana! Tu je na djelu nevjerovatna ehli-sunnetska redukcija okrenuta protiv ši‘ija!)

Jednako tako tvrdim da su šejhovske, ulemanske, ajatolahske i druge vjerske elite glavni krivci za mrzilačko čitanje povijesnih vrela islama i za pakosno tumačenje davnih sifinskih bojeva i bitaka, baš kao što su te elite odgovorne i za sve pogane napore da se te sifinske bitke uvijek iznova zapodijevaju, rasplamsavaju. Tako se Sifin, na veliku žalost muslimana, multiplicira na potezu od gorja Hindukuša do planina Atlasa.

Skromni potpisnik ovih redova često učestvuje na simpozijima sa sunijama i ši‘ijama po bijelom svijetu, u svijetlim hotelima i njihovim salama. I kad god se spomene ko je na Sifinu bio upravu, Alija ili Muavija, osjetim da je najpametnije pred tim tako učenim ljudima, sunijskim bijelim ahmedijama i ši‘ijskim crnim turbanima, navesti samo jednu jedinu arapsku poslovicu: “Prošlost je nalik izmuženom mlijeku. Baš kao što se izmuženo mlijeko ne može vratiti u vime, nije se rodio ni onaj ko će vratiti prošlost!“

Dakako, svi znademo jako dobro (i jasno nam je kao dan) da mnogi alimi i šejhovi, ajatulasi i hudžetulislami ne tumače davnoprošle događaje ranoga islama e da bi došli do istine! Cilj im je sasvim drugi: Potrebno je tim zadriglim tumačenjima prošlosti sebe ustoličiti za glavnog nasljednika tog nevinog prvog doba islama, tog zlatnog vremena islama (kako mu obično tepamo).

Tu su glavni razlozi zašto danas sunovrat doživljava i ši‘ijska i sunijska ulema. Umjesto da običnom narodu, prostome vjerničkom puku, tumače islam kao radost, kao Božiju utjehu muslimanima na Ovom svijetu, oni im islam tumače kao gromoglasne ideologije bilo ši‘izma ili sunizma.

Ši‘izam je odavno već prestao da se tumači kao normalan islamski vjerski duhovni pravac. A i sa sunizmom je odavno ista stvar, i sunizam je postao gruba ideologija napumpana petrodolarima. Oboje se svelo na frontovske grudobrane, na bizarne ideološke izme. Ši‘izam je danas upregnut da promovira ideološko iranstvo, a sunizmu su stavljena uzda kako bi ga se vodilo u smjeru promocije ideološkog arapstva. Na Bliskom istoku je tako, nažalost. A često i drugdje, nažalost.

Ši‘ije, sunije – šanse za izmirenje

Ne pišemo ove stranice da bismo kazali kako razlike među mezhebima treba ukinuti, te kako treba izbrisati i mezhebe same. Ne, nipošto. Nisam ja ni za kakva čišćenja. Nasilno čista stanja najčešće su metlom (tenkom, sarinom) počišćena stanja! Htjeti izbrisati prirodno nastale mezhebe i škole tumačenja, htjeti ukinuti ši‘ije, sunije, sufije, hanbelije, ibadije… – značilo bi pristati na ono isto nasilje reducioniranja islama kakvo vidimo diljem današnjeg muslimanskog svijeta. Naprotiv, valjano i moralno opredjeljenje danas treba biti u relaksiranju odnosa među muslimanima različitih mezhebskih, kulturalnih, jezičkih i civilizacijskih zona.

Ali se naša zadaća danas sastoji i u otvorenom stavu koji treba uvijek zastupati, naime, da je danas Islamska Republika Iran najodgovornija zemlja za pretvaranje ši‘ijskog mezheba u jednu besprizornu ši‘ijsku ideologiju ili u otvoreni iranizam, baš kao što treba kazati da je i Kraljevina Saudijska Arabija najodogovornija za pretvaranje sunijskog islama u ogoljeli sunizam kao ideologiju, u neku vrstu ideološkog arapstva. Na obje ove ideologije, i njihovo promoviranje, troše se milijarde dolara, onako – a bezmalo u vjetar!

A, zapravo, obični muslimanski ummet i islamska sirotinja očekuju kako od Irana, tako i od Saudijske Arabije, da mire muslimane i muslimanski ummet, da među njima šire sulh, naravnanje i relaksaciju.

Jednako tako, muslimanski ummet očekuje od allame Jusufa al-Qaradawija, kao i od njegovih pandana što sjede pod crnim turbanima u Iranu, da mire muslimane, a ne da ih zavađaju. (Na ovom mjestu predajem rahmet Mahmudu Šeltutu, rektoru al-Azhara, on je još sredinom XX. stoljeća pozvao u Kairo iranskog ajatullaha Burudžerdija, otvorio je dijalog među muslimanima, nadao se da će taj dijalog doprinijeti svjetskome miru općenito! Nadao se da će od tog mira imati koristi ne samo muslimani, već i jevreji i kršćani! Ali, nažalost, današnji muslimanski svijet nema Šeltuta.)

Ustanoviti programe očuvanja naše bosanskohercegovačke tradicije islama u našoj Islamskoj zajednici

Potrebno je ovdje uputiti nekoliko savjeta samima sebi, našim obrazovnim institucijama, našoj Islamskoj zajednici.

Mi, bosanskohercegovački muslimani, utemeljili smo – tokom gotovo šest stoljeća – jednu lokalnu mikrohanefijsku muslimansku kulturu i duhovnost. Naša Islamska zajednica takvu duhovnost treba brižljivo i predano čuvati.

Sve to s nekoliko lijepih ciljeva:

Da afirmiramo naše stare džamijske običaje, da čuvamo naše mukabele, da vratimo ugled našim tradicionalnim bosanskim medresama, da njegujemo i širimo naše tradicionalne bosanske mevlude, zikrove (uz tespihe od bosanskohercegovačke lijeske), dove i dovišta, kao i tihe bosanske ezane.

Da čuvamo sve one naše stare i skromne bosanske džamije i tekije, da čuvamo svaki onaj šutljivi tekijski zid, ili džamijsku tetimu – sve to ne na korist nekakve napuhane ideologije bošnjaštva, već u ozračju naše lijepe i otvorene duhovnosti islama kakvu je bosanskohercegovački musliman znao njegovati.

Da lociramo stare lokalitete gdje su naši preci obavljali ceremonijale kišnih dova. Da čuvamo izvore rijeka gdje su oni klanjali namaz. Da poštujemo pećine ispred kojih su se okretali prema dalekoj Mekki. Da pronađemo evlijanske mezare diljem Bosne, pa da ih obilježimo i čuvamo. (Jer, zla su vremena, Bog znade hoće li više biti novih evlija u Bosni).

Da oživimo čitanje naših domaćih alima i autora koji su pisali o islamu. Za nas su djela Mehmeda Džemaludina Čauševića ispred ši‘ijskih tefsira, za nas su fetve Huseina Đoze ispred fetvi Bin Baza iz Arabije!

Da ustanovimo mnoge dane sjećanja na naše bosanskohercegovačke alime, hafize, šejhove, sufije, književnike, pjesnike. Da se tako sjetimo hafiza Saliha Gaševića, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića… autora bosanskih mevludskih spjevova. I Teufika Muftića, velikog poliglote, autora voluminoznog Arapsko-bosanskog rječnika, prevodioca kapitalnih djela…

Sve to naše lokalno bosanskohercegovačko mnogo je vrijednije od onog što nam danas može stići iz zavađenog islamskog svijeta.

Čuvanjem naše drevne i domaće bosanskohercegovačke tradicije ehli sunneta ve l-džema’ata mi ćemo čuvati oba draga mošusa, i onaj od Hazreti Fatime, ali i onaj od Hazreti Aiše.

I tako pomoći da se naša Ajka, Bošnjanka iz Šturlića, u radosti sjeti dragoga Allaha, i u miru veze svoj lijepi vez na đerđefu.