Имао сам четири-пет година, и свет је у мојим очима био велик и нов, можда и добар. Уз све друге сензације у њему, беху ту и слова, ти замамни хијероглифи које је ваљало одгонетнути: са телевизије или са натписа на кућним апаратима или на производима у фрижидеру мамили су ме они које ћу потом дешифровати као латиничне, а ћирилицу је отац доносио у кућу када би се вратио с посла, тамо негде око ручка: сваког дана Политику, сваког петка НИН и, ура, Забавник. Код рођаке М. увек је било и Дневника, са његовом елегантном ћирилицом која ми заувек мирише на мазна јутра око Булевара уз помфезне и белу кафу, са његовим плавим заглављем које је тако обећавало, и гозба би могла да почне. А тамо доле, на улици, бљештале су фирме социјалистичких гиганата и „малих привредника“ на обaма писмима; упијао сам и једне и друге с прозора на шестом спрату. Заправо, не могу се сетити ни једног тренутка у животу када сам, рецимо, знао ћирилицу, а латиницу не, или обрнуто. Усвајао сам их заједно и научио их некако паралелно, сам од себе, ни не знам како. Само сам их, ето, једног дана већ знао, на изненађење родитељско. Ставио сам их, штоно рећи, пред свршен чин, моју мајку с њеним ћириличним красописом, и мог оца латинично званичног, а опет присног, тог младићког читача Агате Кристи и Рејмона Кеноа у оној првој џепној едицији, сарајевској, коју ћу једном, много касније, открити у једном буџаку као шкрињу с благом. Како год, школа и буквар доћи ће тек две или три године касније, готово као неки сувишак и варијација већ наученог, али буквара се ипак добро сећам, те драге, ћириличне наивности једног потонулог времена.

Ћирилица и латиница део су мог културног идентитета, баш као и вашег. Да нам сада неко изузме из памћења све што смо прочитали на једном од та два писма, било којем, шта би од нас остало, и бисмо ли то још уопште били ми? Питање културе, питање идентитета не може се регулисати, камоли наметнути, ригидним уставима и законима писаним по наруџби једне хистерије: оно је дубоко и неотуђиво наше. Никоме то ваљда не морам да цртам, понајмање у Војводини. Устав то, уосталом, ни не регулише, чак ни један овакав, бар не на нивоу уличних натписа.

Када је ономад преуређен Културни центар Новог Сада, та кадгодашња Трибина младих у Католичкој порти, Ласло је Блашковић, његов директор, дао ставити нови, лепи светлећи натпис своје установе, латиничним писменима. И није тиме погрешио нити се огрешио о било кога и било шта. Баш као што не би погрешио ни да је ставио ћирилични: коме би то нормалноме могло засметати? Када га је Све Ово што се ваља овом земљом од пролетос наумило сменити, ископало му је тобожњи прекршај Устава због латиничног натписа, мада је и само одмах признало да тај разлог је споредан, заправо и сасвим вештачки, јер му се није могло пронаћи ништа друго. А сам разлог, занимљиво, јесте дакако био вештачки, и Ласло би Блашковић једнако био смењен и да је на зграду накарикао сто ћириличних натписа, а опет и није био вештачки, утолико што је наметљива „ћирилизација“ јавног простора уистину програм сваке организоване глупости, насиља и зла у овој земљи у последњих четврт века, један од знамена њеног самолегитимисања.

Пролазим ових дана близу Порте, и угледам тек окачен нови натпис на КЦНС, нешто што ће чак бити прозвано новим „визуелним идентитетом“: личи ми на некакав отромбољени, салвадордалијевски растопљени штит Тужнога Витеза без одбегле Росинанте, а на којем пише велико К и велико Ц, а она два (мада вам предлажем три) преостала поља попуните по својем нахођењу, па доле над галеријом још и пун назив установе, све ћирилично, што не би било ни на који начин и никоме спорно да није контекста, да се не знаде и како и зашто је до тога дошло, и шта то има значити.

А ради се увек и постојано о овоме. Моја је ћирилица – а и вас који ово читате, не сумњам – присна и драга, она је знамен једног идентитета, и тај знамен није са латиницом ни у каквом рату, него заједно творе оно што јесмо. Своју ћирилицу никада и никоме не бих дао, и увек бих је штитио од сваке претње – када би претње икакве било, осим у главама полуписмених фанатика. Свет из које би је нестало више не би био мој. На мојој ћирилици излазе, ево, и моје новине, на њеној лепоти одмарам очи и радујем јој се у белом свету као неком свом. И баш зато, последње што ми у животу треба су надобудни анонимуси, бића без дела и без биографија, која ће ме силом приводити и подводити њој: то што ћирилица и ја имамо једно с другим, њима је несхватљиво и недохватно. Да су то у стању да разумеју и осете, не би ни били то што јесу. Моја је ћирилица писмо просвећености и љубави. Њоме се изричу лепе и важне, баш као и ситне и драге ствари, чак најбоље оно што „не говори се свима, што се само неком шапне: ти знаш“.

А оно што ових суморних дана режи на пролазнике који промичу Портом, то није никаква ћирилица, оно је некаква фајгељица, оно је нешто што је настало да би тријумфалистички симболизовало насиље, покоравање, нетрпељивост, инаџијство, надобудну скоројевићку простоту. Ониме се ништа, или бар ништа добро не може изрећи. Или овако: ониме се изриче Ништа, и то Ништа јалово емитује само себе у дугу и равнодушну новосадску ноћ.

Теофил Панчић

Hiljadudevestodevedesetdruge u našu avliju pade granata
i ubi komšiju Omera, koji se u svojoj brijao.
Nakon dženaze, Naza, Omerova žena, reče majci
kako ni za koga od naše familije ne želi da čuje
jer je naš geler, nama namijenjen
ubio njenog muža.

Dvadeset godina kasnije umrije Naza
a da s majkom ne progovori, ni jednu jedinu riječ.
Umrije od starosti
a majci bi lakše tek kad na smrtovnici pročita njeno godište
i saznade da je umrla žena, od nje skoro dvije godine starija.
Jer kako kaže
ne bi mogla ukabuliti još jednu smrt
koja bere u tuđoj avliji
tuđe jabuke.

Poslije rata zaredale su hladne i snježne zime. Snijeg bi pao oko Svisvetih i nije se topio sve do sredine marta. Ceste nije imao tko da očisti, osim što bi Titovu i nekoliko okolnih ulica u centru grada čistili zatvorenici iz Beledije i Centralnog zatvora, i ratni zarobljenici, dok ih je još bilo. Sve drugo je ostajalo zameteno i ušuškano, kao pod nekim velikim jorganom koji je prekrio svu Bosnu, što bi svijetu bilo baš potaman, kao odmor nakon godina užasa, da pod tim jorganom nije bilo tako hladno i da špajze, hladnjaci, smočnice, trapovi, sušare za meso, tavani i pećnice za kruh nisu bili, uglavnom, prazni.

U tom nizu gladnih i snježnih zima ona iz 1950. nekako je najranije došla. Karlo Stubler u svoj “Kalendar svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika” bilježi da je prvi snijeg pao 11. septembra, i da je “bio težak i gust, pod njegovom težinom salomila se stara trešnja i nekoliko grana na stablima jabuka petrovača”, ali nije dočekao podne sljedećega dana, nego se “otopio i za sobom ostavio svaku štetu po gospodarstvo”. Još jednom je sniježilo 5. oktobra, a onda je deset dana kasnije, u nedjelju petnaestog, zapadao onaj pravi, zimski snijeg, padao je tri sljedeća dana, a kada je “u utorak popodne stao, dosezao je visinu prozora, preciznije metar i sedamdeset dva centimetra, najveći snijeg otkako smo se 1920. doselili u Bosnu i otkako su 1935, s Božjom pomoći, Vilko i Rika sazidali ovu kuću”. (Napomena: kao što već odavna bi zapisano, otata Karlo Stubler bio je savršeno areligiozan, nije vjerovao u Boga, čak nije bio ni praznovjeran, ali je u svoj dnevnik rado upisivao fraze poput ove “s Božjom pomoći”, bilo iz stilskih razloga, bilo iz razloga građanske ceremonijalnosti.)

Snijeg koji je pao sredinom listopada nije se otopio kroz cijeli novembar, premda taj mjesec nije bio studen onako kako to njegovo narodno ime jamči, pa su učestale južine, uz žestoke jutarnje mrazove, ljudima samo otežavale čišćenje snijega i probijanje puteva i prtina oko kuća pa sve do Kasindolske ceste. Po takvom se vremenu snježna masa pretvarala u led, mekani jorgan se kamenio, poput skulptura Ivana Meštrovića, pa nam se činilo da bismo se i mi tako, u jednom trenutku, mogli okameniti i pretvoriti u spomenike, u biste i statue, memorijale vlastite narodne sudbine, muke i trpljenja pod brojnim neprijateljima i zavojevačima. Nakon što se obranila od nacista i fašista, te domaćih izdajnika, ustaša, četnika, balista i slovenskih domobrana, nakon što je Tito, jedini na svijetu, izrekao odlučno Ne! Josifu Visarjonoviču Staljinu i nakon što smo, gladni, goli i bosi, i još obamrli od straha, za njim svi uglas ponovili Ne! Staljinu i zavedenom međunarodnom proletarijatu, na čelu s velikim Sovjetskim Savezom, ostalo nam je samo da se pretvorimo u spomenik, i da Jugoslavija bude europski i svjetski park skulptura, zemlja turizma, bez ljudi i bez života.

Otata Karlo nije se mogao s nama kameniti. On je Nijemac, on je naš  zavojevač, i zato tako star, pomalo već i bolestan, i ovoga jutra razbija led ispred kuće. Kao i uvijek, on je prvi probuđeni, pa njegovi brzi i ritmični udarci gvozdenom pritkom po ledenoj stazici koja vodi prema zečinjaku ulaze u naše snove, razbijaju ih, pa se jedno po jedno, onako bunovni, dižemo iz svojih postelja, jedni se mole Bogu, drugi samo uzdišu ili tiho opsuju, ali ne otatu Karla Stublera, nego onu prvu jutarnju misao, prvu brigu koja im je na um pala i pratit će ih cijeloga dana.

Otata će dočekati da se otopi i ovaj veliki snijeg, i umrijet će malo zatim, sredinom aprila sljedeće, 1951. godine, u travnju, kad trava zazeleni cijeli njegov veliki vrt. Ali on to, naravno, ne zna – kao što živ čovjek ne može znati datume svoje smrti i uskrsnuća, naravno ukoliko nije osuđenik na smrt ili Bogočovjek – iako u tom svakojutarnjem čišćenju snijega i razbijanju leda ima nekog iskonskog straha ili uvjerenja, koje biva sve dublje što je otata stariji, da zimu neće preživjeti, nego će umrijeti kad dani budu najkraći i najhladniji, a njegova ljudska nada najtanja. Oni koji u Boga vjeruju, a u domu Stublerovih uvijek je, kao po nekom pravilu, pola vjernika i pola nevjernika, imaju Božić – dan djetetova rođenja – da im čuva nadu i ogrije im dušu i kosti, pa ne moraju ovako kao on u ledeno sibirsko jutro razbijati led na puteljku prema zečinjaku.

Otata Karlo voli zečeve. Zečevi ga podsjećaju na Boszovicz, na njegovo rodno  selo u rumunjskome Banatu, u kojem je svaka švapska kuća imala i svoj zečinjak, a sve su kuće u Boszoviczu bile švapske, i zečeva je bilo barem dvadeset puta više nego ljudi. Kada smo se doselili na Ilidžu, prije nego što su dundo Vilko i teta Rika i počeli graditi kuću, otata je na četiri duluma zemlje isprojektirao svoje ogledno gospodarstvo s voćnjakom, povrtnjakom, kokošinjcem i štalom sa dvije kravice, svinjcem, golubarnikom i pčelinjakom, ali zečinjak je tu bio najvažniji, uz njega je bilo vezano najviše priča, jer nisu u njemu živjeli samo zečevi, niti se u zečinjaku vodio samo zečji život, nego je unutra, u tim kavezima postavljenim slamom, bio i otatin život, sve njegove uspomene, kao i njegova velika grižnja savjesti.

Karlo Stubler volio je zečeve više nego ljude, ali nije im nadijevao imena. I ne bi mu bilo drago ako bismo mi to činili. Ako bi neki zeko, po djeci i dječjoj mašti, postao Konstantin, Eleonora ili Moša Pijade (to je bio jedan maleni i vrlo drčni crni zec, s bijelim krugovima oko očiju, koji su podsjećali na naočale), otata je izbjegavao da o tome išta dozna, jer ukoliko sazna kako se životinja zove, njegova će mu sudbina naleći na dušu i savjest. Tako će biti, jer je svim zečevima u zečinjaku zapisano da jednoga dana, za nedjeljni ručak, budu pojedeni. A la wild ili u pećnici s krumpirićima ili na gulaš ili na pašticadu, svaki će zec završiti razapete kože na vratima pčelinjaka, koja će se tjednima sušiti, da bi se jednoga dalekog dana, u budućnosti koja nikada neće doći, pretvorila u bundu neke od Karlovih kćeri ili unuka. Da nije tako, zečinjaka ne bi ni moglo biti – naročito u ova gladna i oskudna vremena. Uostalom, ni u Boszoviczu nitko nije držao zečeve da mu budu za ukras, da se druži s njima i nadjeva im imena, nego su i tamo svi zečevi bili pojedeni. Ali tada je otata bio dijete, ili je bio mladić, i nije mu bio problem s apetitom prionuti na Božjeg stvora koji ga je još do jučer, s povjerenjem, gledao ravno u oči. Čak bi i gledao kako njegov brat i dvojica bratića kolju zečeve pred Božić ili Uskrs, a zečevi u strahu vrište kao izbezumljena djeca, ostavljena gola na snijegu, i nije ga to nimalo uznemiravalo. Sam nikada nije životinji prerezao vrat, ali je gledao. A sad ne može ni to. Kada, obično subotom popodne, dundo Vilko kolje zeca za sutrašnji ručak, otata se zatvori u sobu na katu, spusti rolete, upali svjetlo i čita Brockhaus. Nasumce otvori stranicu i čita slučajem odabranu enciklopedijsku natuknicu. Tako se on, kažu, opušta. Ali mi znamo da on na taj način od sebe sakriva zečju smrt, još jedno umorstvo za koje je odgovoran, jer je on podigao ovaj zečinjak i naselio ga osuđenicima na smrt.

Odmah po završetku rata, već u jesen 1945, jugoslavenske su novine počele objavljivati izvještaje i reportaže o užasima njemačkih koncentracijskih logora u Poljskoj, Ukrajini i Bjelorusiji, u kojima su, u samo nekoliko godina, pomoreni milijuni ljudi. Otata je oduvijek čitao sve novine do kojih je mogao doći, a u prvim poslijeratnim godinama svakodnevno je kupovao Oslobođenje i beogradsku Politiku.  Osjećao je obavezu, kao čovjek i kao svjesni sindikalist, davni austromarksist, da dozna sve o stradanju tih ljudi. Njih su, kako je pisalo u našim novinama, sistematski likvidirali, pomorili, u dim pretvorili, Hitlerovi nacisti, uz obilatu pomoć domaće, njemačke i europske buržoazije. Otata nije bio nacist, ni buržuj, ali je bio Nijemac. Zašto bi, međutim, kao Nijemac iz Boszovicza, a ustvari s Ilidže kod Sarajeva, osjećao odgovornost za ono što su radili Nijemci iz Njemačke? Ne, njemu to kao ideja, makar bila vrlo humana, intelektualno uzvišena i po svemu ispravna, nije bilo blisko. Više bi se on osjetio odgovornim za ustaška i četnička klanja, iako nije bio Hrvat ni Srbin, ali su mu Hrvati i Srbi uvijek bili tu negdje blizu, vrzmali su mu se oko nogu, bili su njegova djeca i unučad, zetovi, prije i prijatelji, za razliku od svih tih Berlinčana, Prusa pa i Bavaraca, koji žive negdje tamo daleko, na kraj svijeta. Oni jesu Nijemci, ali se njihova njemačka odgovornost razlikovala od njegove njemačke odgovornosti. Tako se to njemu činilo dok je čitao izvještaje iz koncentracijskih logora.

Ali mu nije bilo svejedno kada je pročitao da su svi ti nesretnici, njemački Jevreji, Jevreji iz Poljske, Češke i Galicije, u koncentracijske logore otputovali – željeznicom. Razmišljao bi o svim tim skretničarima, otpravnicima vlakova, šefovima stranice, mašinovođama, koji su svoje putnike sprovodili u sigurnu smrt. Ako Nijemci i nisu svi isti, ako i nije isto biti Nijemac iz Kasindolske ceste na Ilidži, i Nijemac iz kakve pomeranijske vukojebine, svi skretničari ovoga svijeta su isti, i svejedno je rade li na uskotračnom, normalnom ili širokom kolosijeku – kakav je Staljin prosjekao kroz Sibir – u dlaku im je zajednička procedura, na jednak način iščekuju vlakove, provjeravaju skretnice i kuckaju po kotačima, pa nakon što jedan od njih, skretničara, sprovede u smrt kompoziciju stočnih vagona punih Jevreja, svi skretničari odjednom imaju nešto s tim i dok kuckaju po kotačima i pomiču skretnice, i svi vlakovi koji se pomiču svim prugama svijeta u času postaju onaj prvi vlak, ona kompozicija stočnih vagona, koje je prvi među skretničarima proslijedio u logor, u plinsku komoru, u krematorij i u nebo. A nad skretničarem je otpravnik vlakova, a nad njim je šef stanice, a nad šefom stanice je uprava željeznica, konstruktori reda vožnje, direktori, intendanti, ravnatelji, koji slijede stroge željezničke i prometne procedure, ponavljaju iste pokrete ruku, nogu i glave, potpisuju iste dokumente, dijele iste strepnje i strahove od zakašnjenja, kvara na otvorenoj pruzi, nesreće, i svi su oni, užasnut je shvatio otata Karlo, pomicali ruku onoga prvog skretničara, koji je vagone pune Jevreja otputio u smrt.

Iako je već dvadeset godina u penziji, umirovljeni su davno i svi njegovi otpravnici vlakova, skretničari i mašinovođe, Karlo Stubler se osjetio krivim. Nepopravljiva je njegova krivnja, ponijet će je sa sobom u grob i u ništavilo, jer nema načina da on svoju krivnju iskupi, osim da vrijeme odjednom promijeni tok, da se svi skupa vratimo u prošlost i popravljamo ono što smo pokvarili. Tada bi, mislio je, Jevreji spašavali Isusa Krista, a on bi spašavao Jevreje, tako što bi tom skretničaru, čije ime ne zna, i svim drugim skretničarima, pomaknuo ruku na drugu stranu, pa bi, umjesto u logoru, kompozicija završila na mrtvome kolosijeku, među Ciganima, vranama i gradskom sirotinjom, tamo gdje je pitomo i dobro i gdje nema Hitlera ni antisemitizma.

A onda je čitao dalje Politiku i Oslobođenje, pa je pročitao da su nacisti Jevrejima uskraćivali pravo da nose imena i prezimena. Svaka je žena postala Sarah Izrael, a svaki muškarac Juda Izrael. Tako je, barem, pisalo. Kada bi Jevreje iz geta transportirali dalje, u logore smrti, više se ne bi zvali Sarah Izrael i Juda Izrael, nego  bi im u nadlanicu tetovirali brojeve.

Tada se otata Karlo sjetio svojih zečeva i shvatio je zašto je svih ovih godina izbjegavao da zna njihova zečja imena, koja bi im djeca iz milja nadijevala. Ali svako je ime na svijetu, zečje kao i ljudsko, nadjeveno iz milja. To je prvi čin ljubavi koji djetetu biva upućen po rođenju, tada se počinjemo razlikovati od drugih novorođenih, s imenom bivamo pojedinci, zaštićeni emocijama i moralom jednoga društva. Da bi se ljude tovarilo na stočne vagone, da bi ih se ubijalo zato što su Jevreji, moraju se najprije zaboraviti ili prečuti njihova imena. Jedino je tako moguće, jer kakva bi to savjest morala biti, ljudska, skretničarska, željezničarska ili njemačka, pa da podnese smrt tolikih drugih ljudi. A ako nema imena, nego postoje samo brojevi, tada nema ni ljudi, mislio je otata.

Zečevi su postali njegovi Jevreji, zečinjak je bio koncentracijski logor. I svi su   zečevi bili osuđeni da, kad tad, budu pojedeni. Nije otata bio blesav, ni lud, nije bio   slabih živaca i nestabilne naravi, bio je čvrst i racionalan, pravi Nijemac i željezničar, i uvijek se ponosio time što je takav, ali mu usporedba zečeva i Jevreja nikako nije izlazila iz glave. Životinje nisu isto što i ljudi, jeo je on i dalje zečetinu, ali je bio istinski užasnut otkrićem razloga zbog kojih je oduvijek izbjegavao zečja imena. Kao što su nacisti izbjegavali jevrejska imena. A zašto je uopće i gradio zečinjak? Iz istoga  razloga iz kojega su njegovi roditelji i roditelji njegovih roditelja, i svi ljudi u Boszoviczima oduvijek gradili zečinjake i uzgajali zečeve. Ali zašto su oni to činili? Ljudi u okolnim selima, Rumunji i Srbi, rijetko su uzgajali zečeve. Samo ako bi se poveli za svojim njemačkim susjedima. Dakle oni, mislio je otata, nisu osjećali potrebu da drže zečeve u zečinjacima, u kavezima iz kojih će ih samo jednom pustiti van: kada ih dođe vrijeme za klanje. Postoji li nešto u njegovome njemačkom jeziku, u njegovom Goetheu i u Jochannu Sebastianu Bachu, u njegovom razlikovanju od slavenskih susjeda, što ga je navelo da to čini?  Ako postoji, mislio je, to je, možda, isto ono što je Nijemce navelo da žive ljude pretvaraju u dim i ništa. Nakon što je završio rat, otata nije žalio što njegova djeca i unuci nisu Nijemci. Svi oni su dobro govorili njemački, i dalje su s njim govorili samo njemački, ali srećom po sebe, oni nisu Nijemci. Vjerovao je da će, kada on umre, nestati i zečinjaka u Kasindolskoj.

Zečevi su ga učinili odgovornim za ono što su radili njemački nacisti, ali nisu promijenili njegov odnos prema životu i smrti u zečinjaku. Bio je čvrst i racionalan, naš otata Karlo Stubler, a godine su bile oskudne i gladne, ali mi smo se i dalje svake nedjelje častili svježom zečetinom, dok su na tavanu, uredno složene po velikim kutijama, čas Uskrsnuća svojega, čekale fino i po pravilu osušene kože svih naših pojedenih zečeva, od kojih nikada neće biti sašivene bunde za otatine kćeri i unuke, nego će ih, te kože, desetljećima kasnije, izjesti crvi, moljci i ostala tavanska gamad, ali nikoga za to neće biti briga, jer otatine djece više neće biti među živima.

I svo vrijeme dok mi pričamo o tome kako se mijenjao njegov odnos prema zečevima, kakav je bio njegov stav prema holokaustu i prema vlastitome nijemstvu i željezničarstvu, te posljednje zime svoga dugog i vedrog života, 24. decembra 1950, u rano Badnje jutro, otata Karlo Stubler željeznom pritkom razbija led duž staze prema zečinjaku, a mi se budimo, ustajemo, ali ne izlazimo van, jer je vani minus dvadeset. Najhladniji je dan ove zime, i ostat će najhladniji, jer će odmah nakon Nove godine zajužiti i više neće biti pravih hladnoća, a on, ponovno uvjeren kako živ neće dočekati proljeće, čisti put da se ne polomimo kada budemo išli zečevima da ih nahranimo i napojimo. Ako njega sutra više ne bude, da mu zečevi ne pomru od gladi jer nismo preko leda uspjeli do njih stići.

Nakon što su mu već poplavili prsti na rukama, i svrbe ga nožni palci od promrzlina, otata negdje na pola puta odustaje od razbijanja leda. Odlaže željeznu pritku, zabija je u snijeg da tako stoji do sutra, kada planira nastaviti, i oprezno zagazi na led, pa malo pomalo, sporošću puža ili ostarjelog hodača po žici, nastavlja prema zečinjaku. Da već nismo rekli kako će otata umrijeti sredinom aprila sljedeće godine, kada će travanj zatraviti i naše duše, strahovali bismo da će otata pasti na ledu  i slomiti kuk – kao što je, godinu dana ranije, slomio kuk, a zatim i umro, naš susjed Feliks Šlajher, ložač željezičke ložionice u miru – ali ovako smo sigurni da će, nakon dugog i sporog putovanja, stići do zečinjaka.

– Regina, Regina, dijete! – dozivao je kćer na njemačkom.

– Vilko, majka mu stara, gdje si kad te trebam! – teta Rika se nije javila, pa je prešao na naš jezik, ne bi li dozvao dunda Vilka.

Na kraju oboje su se doklizali u kućnim papučama, nadigla su se i djeca, svi smo padali po ledu sve do zečinjaka, nastala je grdna gužva, a otata je promuklo ponavljao:

– Nema zeca, nema zeca!

Nikada ga nismo takvoga vidjeli. Bio je uznemiren, kao da gubi razum ili je naglo, u trenutku, iščumijehao i ishlapio poput boce kiseljaka, pa ne zna što govori, onako pogrbljen i star, nego stoji pored otvorenog kaveza u kojem je, još sinoć, bio krupni, nestvarno bijeli zec, kojeg smo mi, da otata ne čuje, prozvali Gering. Naime, zec je, onako debeo i plavook, nas podsjećao na Hitlerovog reichsmarschalla, ali ne samo da nas otata nije smio čuti, nego ni omama, ni bilo tko drugi, jer bismo čuli svoje kada bi se saznalo da zeca zovemo po jednom zločincu.

A i plašili smo se da bi taj zeko mogao prvi platiti glavom, da bismo ga već u nedjelju mogli pojesti, kada bi se čulo da se zove kao ratni zločinac. Nakon što je Hermann Göring u Nürnbergu osuđen na smrt, pa je na prevaru pregrizao tabletu s otrovom da ne bi bio obješen, svaki će po njemu nazvan Gering biti pogubljen, čim mu se za ime sazna. Tako se to nama učinilo.

Geringa nije bilo teško pronaći. Iako je vrt bio zaleđen, kradljivci našega debelog bijelog zeca ostavili su za sobom tragove. Ili nisu bili nimalo oprezni, ili su htjeli da ih nađemo, ili nisu znali, niti su o tome ikada razmišljali, da za sobom ostavljamo tragove koje bismo trebalo zamesti, jer će i život i sve priče o životu u suprotnom biti nezanimljivi.

Svi smo se, u koloni, zaputili prema pčelinjaku, po tragovima koji su vodili kroz dubok i zamrznut snijeg cijelac. Zapravo, to i nisu bili tragovi, nego se činilo kao da je prošao neki vrlo krupan i snažan čovjek-tenk, ili je našega zeca ugrabio div,  džin iz priča tete Hasne, samo je sad pitanje je li to dobar ili zao džin, je li Allahov ili je šejtanov sluga…

Otatu Karla Stublera nije bilo briga ni za divove, ni za džinove, nije se više nikoga plašio. Povratila mu se njegova snaga, bio je ljut i spreman da  muški raspravi stvari sa zecokradicom, naravno ako ga pronađe. Tapkao je, gnjevan, na čelu kolone, gubio je dah, posrtao i dizao se iz snijega, i sve je, odjednom, bilo smiješno, i više nikome nije bilo strašno to što smo ostali bez Geringa, nekako smo znali da ćemo ga naći, i nismo se plašili onoga što se tek treba dogoditi. Kad god bi se otata tako razgnjevio, kad god bi postao Švabo i poveo računa o kosmičkom redu i disciplini, svi bismo postajali hrabri, jer smo znali na se više ništa loše ne može dogoditi.  Smijuljili smo se ne progovarajući, i išli za njim sve dok nas prtina nije dovela do pčelinjaka. Tragovi su, kao u nekom nijemom crno-bijelom filmu, išli tačno do drvenih vrata pčelinjaka, a u snijegu se vidio trag njihovog otvaranja i zatvaranja. Nije bilo ama baš nikakve sumnje da je netko unutra, u pčelinjaku. Otata se u trenutku ukočio, ispravio se kao da želi izgledati veći, i pa je odlučno zgrabio kvaku.

Pčelinjak je, zapravo, bio duguljasta daščara, petnaestak metara duga i tri i pol  metra široka, koju je Karlo Stubler sam sagradio ljeta 1940, nakon što se stari pčelinjak pokazao premalenim i nekonformnim za sve njegove pčele. Jelove daske nabavio je u pilani u Olovu, o čemu je u “Kalendaru svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika” ostavio ovakav zapis – koji je, kao i sve citate iz Kalendara preveo njegov sin Rudolf: “Po obrađenu drvnu građu za pčelinjak, izrezanu po nacrtima koje sam osobno načinio i odaslao ih poštom gospodinu Konstantinoviću, na dan 27. mart o.g. pošli smo jutarnjim ubrzanim vlakom za Zavidoviće, i dalje, uskim kolosijekom prema Olovu. U Olovo smo sretno stigli u 13 i 57 (zakašnjenje po redu vožnje 12 min.), gdje nas je čekao g-din Konstantinović s radnicima. Utovar uredno izvršen, kao i pretovar u Zavidovićima, tako da smo se u Sarajevo vratili u 21 i 12 (zanemarivo kašnjenje od 2 min. kombinirane kompozicije iz Zagreba). Sutradan ujutro, kamionom je građa sretno dopremljena u Kasindolsku…”

Svoju precizno projektiranu građevinu Karlo Stubler sklopio je u jednome danu. Duže mu je trebalo da je, zajedno sa susjedom Aleksom Božićem i sinom Rudijem, pokrije crepovima, nakon čega je u uselio devet košnica, koje su prethodno bile raspoređene na planinskim pašnjacima iznad Fojnice. I tako je, prema  otatinom Kalendaru, 1. kolovoza 1940. svečano otvoren novi pčelinjak porodice Stubler. Prije nego što će doći jesen, otata će svoju građevinu premazati nekom svojom mješavinom željezničke kolomasti, koja će konzervirati drvo i sprečavati truljenje, ali će nakratko, na dva-tri dana, mirisom uznemiriti pčele. Izgubljeno će i mamurno zujati po vrtu i bašči, otata će stajati sa strane i zabrinuto ih pratiti pogledom i sluhom, sve dok se nisu konačno smirile i prihvatile svoj novi dom.

Od jeseni te 1940. sljedećih deset godina pčelinjak je živio svojim urednim pčelinjim i štublerovskim životom, po čeličnom kalendaru otate Karla i po strogim pčelarskim ceremonijalima, koji su isti posvuda u Europi, a možda i na svijetu, i zasnovani su na onoj istoj tačnosti i urednosti kao i željeznica. Što je pčelar uredniji i tačniji, i što bolje vodi računa o vremenskim promjenama i o kalendaru godišnjih doba, to je med kvalitetniji, pčele zadovoljnije, a život sređeniji. Ista stvar je i s vlakovima, voznim redovima i prugama, ista je stvar s Direkcijom željeznica, koja je nalik na jedan veliki pčelinjak. Samo što u tom pčelinjaku pčele moraju sve same urediti, jer – po otatinom mišljenju – žive i rade bez svoga pčelara, iako polovica Stublera smatra da i u Direkciji željezničara postoji višnji pčelar, u sveprožimajućoj i  sveprisutnoj Osobi dragoga Boga.

Otata je pritisnuo kvaku i odlučno gurnuo vrata. Vrata su glasno tresnula, a on je stao na ulazu, čekajući da mu se oči priviknu na mrak.

Tamo su, u dubini pčelinjaka, na slami, skrivajući se od svjetla i od naših pogleda iza posljednje košnice, sjedili starac i starica. Ona je na krilu držala našega bijelog zeca.

– Kolčak, o mili moj Bože, jeste li to vi admirale! I Nataša, ljubim ruke, gospođo, kakav divan susret! – pritrčao je otata kao da se u trenutku pomladio, pa je starici ljubio ruku, pruženu kao da baš svakoga dana tako oficirima i gospodi pruža ruku na rukoljub.

– O, pa nije li to Nikolaj, draga Nataša, već je to veliki dečko, tko bi rekao, a sjećam se, kao da je bilo jučer, kad ste ga, s Božjom pomoći, iznijeli na ovaj naš zbunjeni i nesretni svijet! – brbljao je otata Karlo i milovao našega bijelog zeca, kao da je djetešce, a ne domaća živina…

Okrenuli smo se i krenuli trkom prema kući. Otatin sin Rudi, naš  Nano, pokušavao nas je zaustaviti, smijao se i govorio da je sve u redu, da je sve dobro, da i mi trebamo pozdraviti generala Kolčaka i njegovu Natašu, i da će im biti drago ako pomilujemo njihovog sina Nikolaja, ali mi ga nismo čuli, derali smo se kao da nam kožu s leđa deru, bježali smo, i bili smo sigurni da je otata Karlo Stubler konačno sišao s uma.

Nije ga bilo duže od sata, a kada smo ga čuli da ulazi, posakrivali smo se po kući. Bili smo u panici, plašili smo se rođenog otate, dok smo, izvirujući ispod sećije, iz ormara i s tavana, iz mraka ljetne bašte i dvaput zaključane kupaonice, prisluškivali  kako dundu Vilku i teti Riki radosno priča da su se vratili admiral Kolčak i gospođa Natalija, i da će ovo biti divan Božić s njima i s malim Nikolajem.

Bio je to najneobičniji Badnjak u kući Stublerovih i u našoj cjelokupnoj štublerovskoj povijesti. Otata je kitio bor, veseo kakvog ga dugo nismo vidjeli, ili ga nikada nismo vidjeli takvog, i bez prestanka je govorio. Radovao se božićnom ručku, govorio je da moramo razvući veliki trpezarijski stol, jer će nas biti više nego inače, dolaze nam admiral i njegova gospođa…

Te smo noći sanjali svoje najstrašnije djetinje snove, zamišljajući admirala Kolčaka, Nataliju i našega zeca, koji je sad beba po imenu Nikolaj, kako sjede za našom božićnom trpezom i s otatom Karlom razmjenjuju ludosti. Kada si dijete, onda se bojiš mahnitosti, bojiš se ludila i strašnih snova, više nego odrasli. Kada si dijete, tada si lud i mahnit, i svaki je san strašan san. U međuvremenu, neki će se među nama pretvoriti u obične, zdrave i na sve spremne odrasle ljude, u normalne ljude, koji s ludima nemaju nikakvog posla, jer su ih posakrivali u ludnice. A drugi, eh, drugi, oni će, u skladu sa svojom štublerovskom tragikom, tek kada odrastu shvatiti admirala Aleksandra Vasiljeviča Kolčaka i gospođu Nataliju Aleksandrovnu, i to da je njihova stvarnost, kao i ova priča o Božiću 1950, zapravo i jedina ljudska stvarnost. Sve drugo je obmana, laž, tuga i nesreća. Sve drugo je mržnja i pustoš praznih srca, koju za sobom ostavljaju pobjednici. A pobjednici su oni koji su tog Badnjeg dana, u mraku pčelinjaka, na majčinskom krilu Kolčakove Nataše vidjeli zeca Geringa, a ne njihovog sina, čovjekova mladunca.

Tačno u jedan, kao i svake nedjelje u kući Karla Stublera, kao i svakoga Božića, svi smo bili za svečanim stolom. Na čelu su sjedili otata i omama, uređeni kao da su pošli u kazalište, a na začelju gospodin i gospođa Kolčak. On, u pukovničkoj uniformi ruske carske vojske, koji su temeljito izjeli moljci i rastočilo je vrijeme, ona u bijeloj haljini, nalik na vjenčanicu, sašivenoj od zavjesa, u naručju drži našega zeca, a svog sina Nikolaja.

Mi šutimo, zadubljeni u svoje tanjure, a odrasli razgovaraju. O ratovima, o svadbama i pogrebima, o dječjim bolestima, o gradnji kuće, o klimatskim razlikama između Petrograda i Sarajeva, o Tolstoju i Dostojevskom, o bolešljivom Petru Iljiču Čajkovskom, koji je skladao najljepšu muziku na svijetu (otata laže, laže ko pas, on ne voli Čajkovskog, laže da ugodi gostima), i u svim tim pričama admiral Kolčak i njegova gospođa djelovali su normalno i razložno, čak i pomalo dosadno, na način na  koji su dosadni svi oficiri na ovome svijetu, pa su, vjerojatno, i oni pomalo lagali, e  samo da ugode domaćinima.

Bio je to jedini Božić bez zečetine. Dvije stare i žilave dvorišne kokoši platile su glavom prvu pojavu djeteta u našoj kući. Jer dok smo ih tako slušali, obične, odrasle i pametne, Kolčakovicu i njezinog muža, počeli smo u čudu primjećivati promijenu: naš Gering više nije bio Gering, i nije bio zec, nego je postao pravo malo Rusče, dječak, drekavac, beba, novorođenče jedne starice i njezinoga muža.

Tako je, eto, prošao posljednji Božić u životu našeg otate Karla Stublera, banatskog Švabe, austromarksista i sindikalista, koji je, kao šef stanice, podržao štrajk željezničara u Dubrovniku, pa je otpušten s posla i protjeran u Bosnu, nakon čega ćemo se svi mi rađati kao Bosanci i čekati čas svoga progonstva u neku drugu, još dublju i beznadniju Bosnu.

Nakon što su Kolčakovica i Kolčak, ruku pod ruku, nestali u ledenom ilidžanskom sumraku, na prtini koja je preko livade vodila prema Butmiru, mi više nismo vidjeli našega debelog bijelog zeca. I nismo za njega pitali. Uskoro su se nakotili novi zečevi, Geringov kavez je ponovo naseljen, i život se nastavio po redu i ceremonijalu pčelinjaka i željeznice. Kolčake više nismo vidjeli, ali smo znali da negdje na ovom svijetu, skupa s nama, raste dječak Nikolaj.

Godinama poslije otatine smrti po kući se pričalo nešto u što nikada nismo povjerovali, ali što vrijedi zabilježiti, makar i kvarilo priču o proslavi Božića s admiralom Aleksandrom Vasiljevičem Kolčakom, gospođom Natalijom i njihovim sinom, koji je ime dobio po ruskome caru Nikolaju, koji će mu, dat će Bog, jednoga dana biti kum.

Ovako je išla ta priča, koja je ovoj, upravo ispričanoj, nepotrebni višak, ali mora biti ispričana, u skladu s etikom pripovijedanja i ceremonijalom koji je uspostavio Karlo Stubler u “Kalendaru svakodnevnih događaja, prihoda, troškova i meteoroloških prilika”: u vrijeme kada je val ruskih emigranata zapljusnuo Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i kada su, dobrotom kuće Karađorđevića manje nego fanatičnim antikomunizmom regenta Aleksandra, dočekani svi ti nevoljnici, dobrostojeći i siromasi, univerzitetski profesori, generali, pisci, muzičari, balerine i apotekari, ali i probisvijeti, lopovi, očajnici, provincijski šusteri, šloseri i šnajderi, u Sarajevu se, u odori pješadijskog pukovnika, pojavio i Mihail Karlovič Štark-Kempinski sa ženom Natalijom Aleksandrovnom Kručonih. Par savršenih luđaka, duševnih bolesnika za koje je bilo čudo kako su uopće i uspjeli stići od Petrograda, preko pola Europe, sve do Kraljevine SHS i Sarajeva. Sarajevo je uvijek bio željno mahnitih, umno zaostalih i poremećenih, gladno svake ljudske nesreće i puno spremnosti da se sa svakom nesrećom suživi i sjedini, da u nesreći, tuđoj i svojoj uživa i nesrećom se brani od vlastite nemoći i nezadovoljstva.

Tako su, dakle, pukovnik Štark-Kempinski i njegova žena, koju su, tko zna zašto, svi zvali po latinsku dona Nataša, ostali u gradu, čije su im vlasti dodijelile jednu malu, ali dovoljno čvrstu i solidno sazidanu kućicu u ciganskome naselju Gorica. A Cigani k’o Cigani, lako su se na njih prilagodili i prihvatili ih kao svoje, skupa s pukovnikovom aristokratskom i vrlo dosljednom, čak bi se moglo reći i sasvim racionalnom, mržnjom prema – Ciganima.

Ta ga je mržnja tjerala da s donom Natašom silazi u grad, među građanski svijet i čaršijske gazde, te da im pred noge izlijeva svu svoju nesreću. Dona Nataša bi tako negdje iskopala dječju lutku i nosala je okolo, pokazivala je govorila – ovo je moj Nikolaj, moj sin, car će mu, nakon što sve ovo prođe, biti kum! Zato ga još nismo krstili!

Drugi put bi pronašla ošuganog psa lutalicu – sina Nikolaja.

Mrtvoga goluba – sina Nikolaja.

Slijepo mače – sina Nikolaja.

Onih dana kada je cijela Jugoslavija žalila kralja Aleksandra, kojega ono ubiše na pravdi Boga, dona Nataša okolo je išla s povelikom cjepanicom u njedrima – pogledajte moga Nikolaja!

A pukovnik ju je zaljubljeno držao ispod ruke, jer je on više volio nju nego rođenog sina Nikolaja.

Jesu li Mihail Karlovič Štark-Kempinski i Natalija Aleksandrovna nekada rodili živoga čovječjeg sina, kojega su zatim izgubili, to nitko nije mogao pouzdano znati. Ali to da su oboje sišli s uma, čaršiju je držalo u uvjerenju da je Nikolaj zaista postojao. Umro je ili je nestao u ognju revolucije, ubili su ga boljševici, skončao je u onim kolicima koja se i dandanas kotrljaju niz stube Ejzenštajnovog filma, ili se dogodilo nešto još strašnije što je u istome trenutku salomilo duše oboje roditelja, svatko je o toj stvari imao svoju teoriju, i svatko je mogao pustiti mašti na volju, jer se pouzdano znalo da se istina nikada neće doznati.

Za predratne Sarajlije, pukovnik Štark-Kempinski i dona Nataša bili su bića mašte. Njihove stvarne ljudske sudbine, njihov čovječanski bol, malo koga su se ticali.

Početkom rata, aprila 1941. kao da su propali u zemlju.

Nestali su, nitko ih nije viđao, niti se išta o njima znalo. Odveli ih gestapovci, ustaše ih kao pravoslavce zaklali na Vracama… I to je bilo sve. Nije se čak o njima puno ni pričalo.

A onda su se pojavili u našem pčelinjaku, pred posljednji Božić  otate Karla Stublera, godine 1950. Tog dana je nestao naš bijeli zeko Gering. A sutra smo, za ručkom, u naručju tete Nataše vidjeli maloga, tek rođenog dječaka Nikolaja, kojem će, jednoga dana, kum na krštenju biti sam ruski car. Svega je drugog nestalo, svi drugi su mrtvi, sigurno je još samo to.

Na visoravni, molim,
na visoravni,
u bistroj zemlji,
u izbistrenom zviježđu.

U ničijem prostoru,
u zvonkoj praznini,
čist od zavičajâ,
čist od istorija.

U dvojcu sa onom
koju ljubih
dok bijah ovdje –
u nesnosnoj radosti dvojine.

U kristalu bez imena,
bez svojine.

Dvoje ledičnika
u ledenici
pod modrom krpom nebeskom.

U bistrom ognju zvjezdanom. U bezdanu.
Svoji. Na svom.

1992.

Uz dodjelu nagrade Kočićeva knjiga

Pjesnik, pripovjedač, romansijer Vladan Matijević uspio je da, čak i u vremenu nenaklonjenom knjizi, kada i na globalnom planu prijeti pandemija nečitanja, skrene pažnju sve malobrojnijih žitelja Gutenbergove galaksije kvalitetom svojih djela. O tome svjedoči značajan broj najvećih literarnih priznanja, nagrada za književna ostvarenja nastala na jeziku sa kojim dijeli ljudsku i stvaralačku sudbinu. U Matijevićevoj kolekciji nalazi se i Andrićeva nagrada za zbirku priča Prilično mrtvi (2000. god.), Ninova nagrada za roman godine (Pisac izdaleka, 2003. god.), dok je roman Vrlo malo svetlosti (2010. god.) osvojio čak tri odličja: nagrade “Meša Selimović”, “Borisav Stanković” i “Isidora Sekulić”.

I sada, u svojoj 50. godini (pisac je rođen u Čačku 1962. god.), Matijević je smatrao da je došlo vrijeme da u punoj životnoj i umjetničkoj zrelosti, sa “visoke tačke” dosegnutog uspona, obuhvati pogledom vremena i nevremena, pejzaže života i stvaranja, iscrta kartu svojih literarnih pohoda, iz tame i tišine, prema visovima otkrivenog smisla ljudske egzistencije koji se, iz sumračja svakidašnjice opterećene borbom za elementarni opstanak, puko preživljavanje i ne nazire. Pisac je zato tu da, poput Danka Maksima Gorkog, svjetlošću svoga srca, svjetlošću koja se rađa i zrije sa bolom, ukaže na mogući izlaz iz tamne šume otupjelosti, osujećenosti, dezorijentacije, samoće, besperspektivnosti, apsurda kao bitnih kvalifikativa egzistencijalne situacije savremenog čovjeka. Pri tom pisac sa strašću želi da, kako sam kaže, “zagrebe” u živo tkivo stvarnosti bez obzira što taj “zarez” i njemu pričinjava bol. Pisac je zaljubljenik i zarobljenik istine.

U najnovijem djelu Matijević je napisao svoje memoare, ono što je doživio, doznao, iskusio idući svijetom, gledajući, slušajući, pamteći, otvorenih očiju i otvorena srca. Naravno, kako se radi o umjetniku kome je stvaranje jedini pravi, autentični sadržaj života, to će memoari otkrivati upravo taj dio njegove ličnosti. To ne znači da će tamnom predjelu amnezije ostati stvari koje bodu oči i sapliću korake uspravnog hoda. Pisac izričito tvrdi da se ne bavi politikom, ali u jednom krajnje ispolitiziranom vremenu u kojem političke konotacije ima čak i izlazak u šetnju, odlazak u prodavnicu ili na roditeljski sastanak, ni on ne može ostati neokrznut. Pisac živi o svome dobu, piše o mnogo čemu: raskopanim ulicama, zastrašujućim fontanama, nebrizi društva za kulturni napredak, mećehinskom odnosu prema knjizi i njenim poslenicima koji, uprkos odsustvu podrške i poštovanja, stvaraju djela značajne vrijednosti, crpeći snagu iz strasne vatre kreativnog ostvarivanja. Stvaralaštvo je, duhovito zaključuje Matijević, neka vrsta ovisnosti, kao i narkomanija, ovisništva kome čovjek ne može (a vjerovatno) i ne želi da se odupre.

Najveći dio memoara otkriva piščevo biće sagledano u odrazu čina stvaranja i faktu ostvarenosti njegovog djela. Njegovo JA je, kao i kod jednog velikog svjetskog majstora lijepe riječi, JA KOJI PIŠEM. Sav je u tekstu: pisac je u rečenicama, njihovom značenju, intonaciji, dinamici, riječima, valencijama njihovog smisla i povezivanja s drugim riječima, glasovima i tišini, najzad njegovoj interpunkcijskoj “signalizaciji” koja je, na naše čuđenje, sama u stanju da otkrije smjerove stvaraočevih interesovanja, karakter i dubinu promišljanja, intenzitet emocije…

“Mnogi me prepoznaju u mojim riječima, u slovima, ćiriličnim i latiničnim, naziru me u zarezu, znaku pitanja, malo ređe u uzvičniku, češće u tri tačke. U poslednje vreme kažu da me nakratko primete i u tački.”

Riječi, iskazi i razmišljanja, pauze u kojima se uzima dah i razmišlja o sljedećem potezu (zarez!), vječita zapitanost o svrsi ljudskog napora u okruženju sveopšte neizvjesnosti (upitnik!), rijetki munjeviti prosjevi spoznaje (uskličnik!), slutnja da sve mogućnosti ipak nisu iscrpljene (tri tačke) i najzad sama tačka – kraj i početak.

Matijević je, vidimo, interpunkcijom i “sitnom prašinom riječi” dao svoj mini- portret, dok je krajiški bard Đuro Damjanović, boem i literarni srodstvenik velikog zemljaka Petra Kočića, svoj naučni kapacitet potvrdio magistarskim radom o zarezima kod Miloša Crnjanskog.

Matijević piše o mnogim relevantnim pitanjima svoje poetike, svojim temama i junacima, stvaralačkom postupku, svojim afinitetima i odnosu prema žanrovskom naslijeđu koje u doba postmodernizma sve više gubi oslonac i opravdanje u savremenoj književnoj produkciji.

Pisac izričito tvrdi da nije za modernizam po svaku cijenu, te da je pristalica tradicionalnih vrijednosti. On zna, npr., da je vrijeme velikih romana prošlo, da su, kako je pisao još Gaset, velike teme iscrpljene, ali taj podatak ga ne brine. Svjestan je da nema ničeg apsolutno novog pod suncem, da se novina poznatih stvari otkriva drugačijim osvjetljenjem i oneobičavanjem ugla gledanja i fokusacije nekog starog pitanja, te da se upečatljiv efekat može postići izmijenjenom formulom poznatog. Stvar je u mašti i hrabrosti.

S tim u vezi Matijević tvrdi, a svojim djelom to i pokazuje, da nema problema s pronalaženjem tema koje, kao što je svojevremeno tvrdio i Momo Kapor, traže njega.

Interesantna su i originalna piščeva zapažanja o priči koja svojom malom svjetlošću, poput iskri, obasjava djelić ljudske tame. Mene je naročito dojmilo piščevo minuciozno i nadasve duhovito sagledavanje romana, složene strukture u kojoj se, kako reče jedan kritičar, ogleda kosmos u nastajanju, fuzija atoma u uzbudljivu složenost i neodredivost svijeta.

“Roman će”, piše Matijević, biti “sastavljen od mnoštva priča povezanih i nepovezanih. Svaka priča će sadržavati još manje, i sve tako dok ne stignemo do rečenice koja će i sama biti priča za sebe. U stvari, roman će ličiti na veliki moderni grad čijim ulicama možemo ići bez mape, ili sa njom, kako god želimo, ali pri tom moramo biti spremni da prihvatimo nemogućnost ovladavanja njime, što će reći, u slučaju romana, da nikad nećemo potpuno ovladati njegovim tekstom, ma koliko po njemu tragali. I moći ćemo neprestano da tragamo i uvek ćemo u njemu iznalaziti nešto što nam je u prethodnom čitanju promaklo.”

Upravo u tome što nam je promaklo i pored naše usredsređenosti da do toga ne dođe ili ga bude što manje, leži bogatstvo izrečenih ili nagovještenih sadržaja ove knjige koja zahtijeva obavještenog, “vertikalnog” čitaoca.

Inteligentna, edukativna ili neobavezna, zabavna, duhovita, šarmantna, ozbiljna i ironična, autopoetična i sasvim lična, knjiga će okupiti čitaoce i zadržati njihovu pažnju bez obzira na nijanse ili drastične različitosti njihovih književnih afiniteta, jer ona te različitosti podstiče, ali i objedinjava svojim nesvakidašnjim bogatstvom.

Još od dubrovačkih vremena, otata Karlo kupuje enciklopedije. Od ranoga proljeća, do prvih jesenjih kiša, u hladu, na dvorištu, ispružen u ligeštulu, ili za vrtnim stolom, proučava natuknicu koju mu je tog dana nanijela rijeka vremena. Umro je Mahatma Gandi. On u njemačkim i jugoslavenskim enciklopedijama, leksikonima i priručnicima traži njegovo ime. Nakon što sve prouči, preći će na nove natuknice: Indija, hinduizam, budizam. I tako do sljedećeg dana, i popodnevnog odmora, kada će ga neki novi događaj, sitnica iz svakodnevnog života, navesti da započne s proučavanjem hidrauličnih pumpi, visokih peći ili čileanskih nalazišta salitre.

Nakon što o tome sve nauči, otata prelazi na pojmove koji ga asociraju na hidraulične pumpe, visoke peći ili čileansku salitru. I tako se šire njegova znanja, koja nikada neće biti iskorištena, ukoliko neka korist nije što mu ta znanja pomažu da misli.

Na svoju djecu i unuke otata Karlo prenio je uvjerenje da je čitanje samo po sebi vrlo korisna stvar.

Nedjelja je, popodne, ljeto 1947, on sjedi za stolom u vrtu i petogodišnju unuku uči novu pjesmicu. Šezdeset pet godina kasnije, ona je teško bolesna i izluđena starica, ali pamti svaki stih:

Crvenkapa muhara
i debela puhara
vrganj i paprenjača
kišobrane otvorile
dragom Bogu se molile:
kiše, kiše, daj nam kiše
da nas bude sve to više

Ali ona se ne sjeća naslova pjesme. Nazvat ćemo je Molitva gljiva. Gljive su najzagonetnija živa pojava. Samo se stvore u vlažnom dijelu šume, u sjeni bjelogoričnih stabala. Ne zna se da je itko ikada vidio gljive dok niču.

Otata Karlo u Boga ne vjeruje, ali svoju nevjeru nikada ne reklamira i ne prenosi je na bližnje. Pogotovo ne na djecu. Dobro je da djeca vjeruju u maloga Isusa,  u anđela čuvara, u dragoga Boga i u sve drugo. U nevjerovanju nema sreće. Ima samo razuma.

Ne zna se iz koje je knjige otata unuku učio Molitvi gljiva, ni kako se zvao pjesnik koji je ovu pjesmu napisao. Ali negdje u kući Stublera, uz Kasindolsku cestu, na Ilidži, ispred sedimentnih stijena vremena, okamina starih novina, odjeće i dokumenata, zidnjaka Marije Brane, fotografskih albuma, liječničkih nalaza, izblijedjelih snimki tko zna čijih pluća, magazina za uređenje vrta i magazina za ozbiljnu glazbu, sigurno još postoji, zatrpana i okamenjena knjiga s tom pjesmom, s Molitvom gljiva, ali pod nekim drugim, običnijim naslovom, primjerenijim svijetu dječjih pisaca.

Nered svake kuće posljedica je nereda ljudskih života, njihova preplitanja, nadovezivanja i preuzimanja. Najbolje bi bilo kada bi moglo biti da se svi drugi isele, čim otac kuće umre, i da se nasele u druge kuće, u kojima bi nastavili svoje živote, uz nove ormare, psihe i nahtkasle. Ovako, živi preuzimaju sudbine i živote mrtvih. I nikada do kraja ne isprazne ormare, nego na njihove mrtve košulje, koje više nikada neće biti nošene, slažu svoje žive košulje, i kuća se, s jednom po jednom smrću, pretvara u grob, živi sanjaju snove pokojnika, more ih njihovi strahovi, sve dok im na nepce ne počnu stizati slatki, slani i gorki okusi njihovih raspadajućih biografija.

Nered u kući Stublera sačinjen je od pedesetak, možda i više, proživljenih i neproživljenih života, oko figure Karla Stublera, našega bezazlenog patrijarha. Nikada ta kuća nije sređena i počišćena. Svako je čišćenje, svako brisanje prašine ili bacanje starih stvari, nasilje nad čovjekom i njegovim životom. Svako je čišćenje obračun s vlastitom biografijom ili s biografijama bližnjih. Čas smrti naše i podsjećanje da ništa nije trajno i da će sve biti zaboravljeno.

Treba imati hrabrosti, ili biti bez duše, pa obrisati prašinu.

Ali ovaj je nered i veličanstvena metafora životnih interesa i zanimanja Karla Stublera, koje nisu bili u stanju odbaciti moji rođaci koji su nastavili živjeti u toj kući, preuzimajući njegove mrtve stvari i njegovu sudbinu. Iako kuća u Kasindolskoj nije moja kuća, njezin nered je moj nered. Kada bi ga se moglo srediti, da imam tu snagu i volju, da imam to vrijeme, pisao bih roman u kojem ne bi bilo nijednoga izmišljenog imena, lika ili događaja. U središtu bi bio Karlo Stubler, a okolo, poglavlje za poglavljem, svi Stubleri za koje znam ili za koje ću tek saznati, oni koji su živjeli s njim i oni koji ga dobro poznaju, iako su se rodili nakon njegove smrti. Zatim bi se, u koncentričnim krugovima, širila priča o prijateljima i sudjedima, o ljudima koji stanovali uz Kasindolsku cestu, tu dugu periferijsku ulicu uz ledinu koja se prostirala sve do novoga butmirskog aerodroma, o njima koje su Karlo Stubler i njegovi dobro poznavali, a zatim i o njihovim životnim sudbinama, što su se splele s njegovom, i o životnim sudbinama svih njihovih potomaka, do dana današnjega.

Takvom bi se knjigom, kada bi ona bila moguća, sredio nered kuće u Kasindolskoj, nered naših duša, nastao od viška sjećanja, ali i zato što nismo brisali prašinu, da nam sve bude čisto, kao novo.

Kada ne bi listao enciklopedije i od natuknice do natuknice stvarao mrežu asocijacija i beskorisnih znanja, Karlo Stubler čitao je stručne knjige. O pčelama, o uređivanju vrta, o voćarstvu i agronomiji, o parnim lokomotivama, dizelkama i manevarkama, o željezničkim procedurama, stručne knjige o svemu što je moglo biti predmet njegovih interesa. A sve što bi se moglo rukama napraviti, popraviti ili prepraviti, njega je zanimalo. Svaki mehanički stroj, električna naprava, automobil, kamion, avion, bili su mu toliko interesantni da je mogao s najvećim zanimanjem proučavati vrlo složene specijalističke knjige i fakultetske udžbenike, uživljavajući se u materiju kao u neki vrlo uzbudljiv kriminalistički roman.

Dok bi, u neko vruće ljetno predvečerje, muškadija negdje u hladu igrala preferans, a žene se rashodale po bašči ili se razišle po komšijskim kafama, on bi zalegao u svoj ligeštul i proučavao funkcioniranje motora za hidrofor ili upotrebu betona u mostogradnji. Nikada nije modrovao o onome što bi pročitao, čak i kad bi ga se o nečemu pitalo, pomalo stidljivo je odgovarao da ne zna, da nije za tu stvar stručan. Većina onoga što bi naučio, ostajala mu je, arhivirana, u glavi, a da nikada nije iskorištena. Ali zar je u koristi smisao? O motorima i o betonima Karlo Stubler je čitao s istom vrstom zanimanja s kojom se čita Tolstojev Rat i mir. Pa nitko tu knjigu nije čitao da bi postao veliki general ili veliki ljubavnik.

Prema kartanju je bio ravnodušan. Nije imao ništa protiv da se oni kartaju, ali on nije znao pravila nijedne kartaške igre. Osim, ako ih je, možda, naučio iz nekog priručnika ili udžbenika. Ali to znanje nije namjeravao koristiti.

U to vrijeme, tridesetih, četrdesetih, pedesetih godina kartanje je bilo vrlo rašireni način za suzbijanje dokolice, ali se, općenito, smatralo činjenicom lošeg ukusa, nižeg kulturnog i društvenog statusa, pa su ljudi često potajice kartali. Karlo Stubler nije dijelo predrasude svog vremena. Bilo mu je svejedno što se mi kartamo. Možda ga je čak i veselilo da se tako družimo, sretni smo, imat ćemo se čega sjećati… O kartanju nije imao ama baš nikakvo mišljenje. Nije kartao i gotovo.

Karlo Stubler ni šah nije igrao. Nije bio sklon nikakvim društvenim igrama. Sve je radio sam, a drugi su mu trebali samo za razgovor. Pripovijedao je i pažljivo slušao pripovijesti drugih, nastojao je da ništa u njihovim pričama ne poremeti, ne skrene ili, ne daj Bože, ne preusmjeri. Ni tu se nije htio igrati.

Bilo mu je važno da djeca nauče neke važne stvari, koje će pamtiti dok su živi. Recimo, Molitvu gljiva.

Buđenje je, stoji u Zakonu, obaveza svakog radnog čovjeka. U zadnje vrijeme, međutim, niko se ne pridržava ove jasne, spasonosne odredbe. Gradska uprava danonoćno apelira na svijest svakog pojedinca, preduzima oštre mjere i postupke, bez ikakvog uspjeha. Na radnim mjestima, umjesto ljudi, sve je više umrlica i potvrda o ukopu.

Gospoda iz Pogrebnog zadovoljno trlja ruke. Posao im cvjeta, ugled raste, jagma mušterija upravo je zastrašujuća. Mi stariji nekako se i držimo, ali omladina je poludjela.

Već od ranog jutra skuplja se u jatima ispred kapije pogrebnog i šenluči. Ređaju se bukači na bini, odliježe smijeh i muzika, a kad stignu kamioni s novim sanducima, nastaje urnebes. Otvaraju ih i prenose kroz grad sa ruku na ruke.

Na trgu Ka´asa Krotitelja ređaju ih u dva duga, savršeno postrojena kruga. I počinje aukcija.

Čak je i sin Afasija Berga, fotografa, sebi sanduk dobavio. Poznato je da su oni Helamiti i da svoje mrtve spaljuju. Stari Afasije sjedi ispred svoje radnje i plače. Za to vrijeme njegov sin fotografiše drugove i njihove nove, ulaštene igračke.

Izmislili su novu igru: postrojavaju se u dvije vrste ispred podignutih, otvorenih sanduka. Na komandu s bine, prva vrsta ulazi unutra i predsmrtnim pripremama oponaša mumije. Druga vrsta prilazi, meće i zabravlja masivne poklopce. Pa zavlada šutnja.

Ne mogavši izdržati, neoprezni roditelji zalijeću se onamo i golim rukama ili držaljama od barjaka otvaraju sarkofage. Ali, avaj!

Izvučene naglo na dnevnu svjetlost, mumije se smjesta u prah raspadaju.

U povodu jednog hrvatskog simpozija o Ivi Andriću

Nedavno je Hrvatsko društvo pisaca u zagrebačkoj vili Arko organiziralo skup “Čiji je Andrić”, povodom 120-te godišnjice književnikova rođenja. U iskazima nekih diskutanata dominirala su krajnje neprilična tumačenja Andrićeva lika i djela, čime je hrvatska kultura prinijela još jedan klas dijaboličnim javnim projekcijama slavnoga pisca. Tim smo povodom razgovarali s piscem i urednikom Ivanom Lovrenovićem, jednim od najboljih suvremenih Andrićevih poznavatelja. Za uvodnu studiju “Ivo Andrić, paradoks o šutnji” dobio je bijenalnu nagradu za esej “Midhat Begić”; uredio je i Andrićeva izabrana djela za sarajevsku Maticu hrvatsku, a za nakladu Ljevak priredio je izbor iz Andrićevih pripovjetki “Ispovijed i druge priče”.

Davor Krile: Prema pojedinim izlaganjima na raspravi u HDP-u, poput ekspozea povjesničara Ive Banca, mogao se steći dojam kako je travnički nobelovac bio svojevrsni literarni preteča Franje Tuđmana, jer je Bosnu doživljavao kao tešku bolest i kao zemlju neizlječive mržnje?

Ivan Lovrenović: Ne znam što se sve govorilo na tome skupu, tek po šturim medijskim izvještajima vidim da su se gospoda bavila i tom otrcanom temom „bosanske mržnje“. Biva, Andrić je „Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“, a „svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta  svoga književnog dvojnika Maksa Levenfelda“. Ovakvo mesarenje književnosti odavno se nije čulo s tako visoke književne adrese. Badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta. A tek to da je Andrić „Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Da ovdje ne duljim o drugim važnim implikacijama, svatko tko je pročitao ovu prozu, sjetit će se sjajnoga relativizacijskog obrta na kraju, kada doktor Levenfeld gine pod fašističkim bombama kao liječnik-dobrovoljac u bolnici s ranjenicima španjolske republikanske vojske negdje u nedođiji Aragonije, a pisac zaključuje: „Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.“

Glavnina Andrićeva književnog opusa posvećena je Bosni, on je tu zemlju „doživljavao“ u tako širokoj amplitudi osjećaja i poznavanja kao nitko prije i poslije njega, i, kako sam napisao na jednom mjestu, Andrić je jedini autor u povijesti književnoga bavljenja svijetom Bosne koji je nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti. Nitko u književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić – sav taj svijet. Evo, uostalom kako se o tomu javno ispovjedio: „Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem“, da bi još dodao: “Sve moje je iz Bosne.“ E, pa, što to sve skupa i Andriću i nama vrijedi, kada najnoviji prijeki sud iz vile Arko glasi: „Andrić je Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“!

Međutim, još je zanimljivije kako se ovo ubogo, ideološki smračeno tumačenje književnosti i konkretnoga teksta dobro, makar i nenamjerno, usklađuje s tumačenjem kojemu su pripovijetku Pismo iz 1920. godine podvrgnuli Radovan Karadžić i njegovi „eksperti“, kada su je početkom rata u Bosni opsesivno na međunarodnim konferencijama turali pod nos raznim lordovima-pregovaračima, kao „dokaz“: eto, najveći naš pisac, jedini naš nobelovac, davno je napisao kako je Bosna zemlja mržnje, i kako se mora raspasti… I, da, u pravu ste, ni Tuđmanov „doživljaj“ Bosne nije bio drukčiji od te matrice. Ne znam je li se itko u vili Arko našao da se razložno usprotivi ovome zulumu nad piscem i književnošću. Bilo bi dobro da jest, a nije se čulo da jest.

* U kojoj mjeri stoje teze o Andrićevom navodnom antimuslimanstvu, i tvrdnja da „nema dvojbe da je sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam, a muslimanski junaci, poput Alije Đerzeleza i braće Morića, u njegovom su djelu zapravo dehumanizirani”?

– Stara je to ploča, sasvim izlizana, i postalo je već dosadno navoditi argumente koji je čine neistinitom i književno irelevantnom. Andrić jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac. Citirani iskaz očigledno nekritički preuzima omiljeni element iz diskursa jednoga dijela današnje bošnjačke interpretacije osmanske povijesti BiH, u kojemu se ona idealizira, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd. Obuhvaćajući, kako rekoh, svojim imaginacijsko-istraživačkim pogledom cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu – ubiti donositelja loših vijesti.

Fama o tobožnjem Andrićevom negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima i islamu stvorena je na osnovi pogrešno usmjerenoga čitanja Andrićeve sklonosti istraživanju i oblikovanju nesretnih, bizarnih, pa i mračnih i morbidnih ljudskih karaktera i sudbina, te anatomiji vlasti i njezinih protuljudskih mehanizama, što je on, uostalom, radio i s temama iz drugih razdoblja, i ne samo s muslimanskim likovima, a to se u ovoj interpretaciji sustavno ignorira. Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj, pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s uživljavanjem i s takvim tragičkim ko–sentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana, kao Andrić. Pisac koji je napisao remek–djelo kakvo je Most na Žepi, ili Smrt u Sinanovoj tekiji, koji je napisao malo poznatu a sjajnu priču Ruđanski begovi o dvojici braće što ginu u obrani rođene zemlje antički pomireni u samrtnome času, pisac koji je modelirao moćni lik Hamdi-bega Teskeredžića, koji je tako maestralno književno replicirao čudesni višegradski most, a unutar toga djela stvorio plemeniti tragički lik Alihodže Mutevelića, da ne nabrajam dalje, a mogao bih nabrajati k’o Šeherzada — taj pisac je toliko bitno bosanskomuslimanski, da je doista nerazumno i neistinito proglašavati ga antimuslimanskim. Napokon, Andrić je u poetičko-filozofskom ali i u praktično-životnom smislu usvojio, kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine, neke od postulata i tekovina eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. A u meditativnoj minijaturi Staze, koja ima ton i karakter duhovnoga creda, Andrić piše: „U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje.“ Kako se može antimuslimanstvo pripisivati piscu, koji u svome najsublimnijemu ispovjednom tekstu za svoje vjerništvo ne uzima nijednu drugu sliku, nego baš središnju sliku iz islama: “kao vernik molitveni ćilim”? Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića „dehumanizirani“, kada stvar stoji upravo obrnuto: u Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne pjesme bivaju deheroizirani, delegendarizirani, „spušteni na zemlju“, i tako prikazani kao ljudi, „krvavi ispod kože“ kao i svi stvarni ljudi, dakle – humanizirani. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao „dehumaniziranje“.

* Ne bi li, također, bilo istinito reći da je Andrić bio Jugoslaven? Zašto se unatrag delegitimira takvu političku osobnost?

– Postoji važna razlika između jugoslavenstva kao Andrićeve političke opredjeljenosti i jugoslavenstva kao načina na koji je sebe samoga „smještao“ književno. Ono prvo je nešto što je kod Andrića politička konstanta od najranijih dana iz sarajevske gimnazije. Negdje sam napisao da je Andrić, kao uostalom i Krleža, imao sreću što nije morao dočekati ono što smo dočekali mi: raspad Jugoslavije i klaonicu 1991-95, jer bi obojica bili pred nemogućim osobnim izborom; obojica su, naime, bili politički Jugoslaveni, samo prvi integralnoga, drugi federalnog tipa. To, naravno, nije bila nimalo nevažna razlika ali, opet, ne takva da bismo ijednomu od njih danas mogli odricati jugoslavenstvo. To je naprosto tako. Književno, pak, za razliku od uvriježenih tvrdnji o „odricanju“od hrvatske književnosti i „izjašnjavanja“ za srpsku, Andrić – vrlo indikativno i za njega karakteristično – nigdje izričito ne negira svoje pripadanje hrvatskoj književnosti, kao što ni pripadništvo srpskoj ne naglašava kao izričit stav. Ante Kadić bilježi na jednome mjestu Andrićev odgovor na svoje pitanje – kako je „od hrvatskoga postao srpskim piscem“: „Kad bi postojala jugoslavenska književnost, on bi se proglasio jugoslavenskim književnikom (u tom je duhu govorio u Stockholmu kad je primao Nobelovu nagradu); budući da živi isključivo u srpskoj sredini te piše srpskom varijantom, razumljivo je da ga Srbi smatraju svojim.” Vidimo: optiranje za jugoslavensku književnost (a i to tek kondicionalno) u Andrića je neka vrst izlaza pred nemogućnošću da sebe vidi definiranim bilo kojim od partikularnih nacionalnih pripadništava. Što dubinski vrlo tačno izražava i duh njegove književnosti, koja je – u današnjim terminima rečeno – najblistaviji izraz interkulturalnosti u našim književnostima uopće.

* U kojoj je mjeri mrtvi Andrić metafora žive Bosne i odraz njezinih suvremenih muka?

– Onako kako Andrića nije moguće definirati po uskim nacionalnim mjerilima, tako je i etnonacionalne kulture u Bosni nemoguće prikazati ekskluzivno. Način na koji se one prepoznaju kao zasebne, i kako se u isti mah preklapaju, ulaze jedna u drugu i uzimaju jedna od druge, opisao sam negdje kao identitet duge: mi možemo raspoznati svaku boju u spektru, ali ne možemo odrediti tačnu granicu između pojedinih boja. Granica kao mjesto istovremenoga razdvajanja i sjedinjavanja, kao nad-identitet!? Da. Andrić je, u stvari, umjetnički jedinstveno preradio tu kompleksnu historijsku i kulturološku stvarnost Bosne i Hercegovine. Zato je njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu “pripada” – danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini proizvodi kulturnu (i političku!) situaciju u kojoj je takva vrsta složenoga identiteta nepoželjna, izdajnička. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni. Srećom, na margini kulturnoga života, ali veoma važnoj, nešto kao da se počinje mijenjati. U Travniku, gradu koji bi na vlastitu sreću i korist mogao biti sav „brendiran“ Andrićem, održana je, recimo, ove jeseni izvanredna međunarodna slavistička konferencija na lokalnom fakultetu sva posvećena novim čitanjima Andrića. Tu su došli do izražaja rezultati višegodišnjega pedagoškog i istraživačkog rada teoretičara poput prof. Envera Kazaza, kakvih nema mnogo, ali je njihov rad utoliko dragocjeniji.

* U kakvim su relacijama Ivo Andrić i hrvatska književnost?

– Spram Andrića se u hrvatskoj kulturi njeguje postojana odbojnost i nelagoda. Do danas njezino porijeklo i karakter nisu nikada sustavno analitički ispitivani. Za takav stav ne postoji niti jedan ozbiljan književni razlog, ni u općem smislu, jer je Andrić naprosto svjetski pisac, ni u posebnom smislu, jer je Andrić veliki književni tumač bosanskoga svijeta, ipso facto i načina na koji je taj svijet i hrvatski, te, napokon, Andrićevi formativni književni počeci itekako su vezani i uz hrvatsku književnost, pa bi bilo logično da hrvatska kultura prema Andrićevu djelu ima prisniji odnos i dublje razumijevanje. Taj nevoljki odnos analogan je odnosu hrvatskoga kulturnog mainstreamaa spram bosanske književnosti i kulture u cjelini, kao i spram hrvatske komponente te književnosti i kulture. Taj se odnos zorno očituje u svim velikim pregledima i povijestima hrvatske književnosti unatrag stotinu godina, a njegova suština je optičko izobličenje, po kojemu se bosanskohrvatska problematika promatra, ako se uopće promatra, uvijek i u svemu kao dodatak, i to nižega reda. A riječ je o polmilenijskom korpusu i kontinuitetu književno-jezične memorije jednoga svijeta i jedne zemlje što su uvijek bili vitalnom osnovom hrvatske kulturne povijesti! To izobličenje posljedica je vladanja metropolitanske paradigme u hrvatskoj kulturi (model centar – periferija), koji joj je potpuno neprimjeren, jer se ona povijesno i tipološki oblikuje kao policentrična i plurimorfna. A sa svojom balkansko-orijentalnom facetom hrvatska kultura, očigledno, ni danas ne zna što bi; umjesto da joj se pokuša otvoriti, ona ju uglavnom previđa. Na to se može svesti i odnos spram Andrića.

Iz ovoga turobnog pogleda na književnost i na Andrića poniknula je davna teza po kojoj bi se Andriću još nekako i moglo priznati književno hrvatstvo, ali dozirano. Bio bi to samo Andrić s Hrvatskom mladom lirikom, Ex Pontom i Nemirima, dakle, do 1919. godine kada je otišao živjeti u Beograd i „posrbio se“. To se, kažu autori ove teze, podudara i s njegovom „promjenom jezika“: od tada je ostavio ijekavicu i prešao na ekavicu. Ovi „argumenti“ naprosto nisu tačni. Andrić je ijekavicu i ekavicu naizmjence koristio od svojih gimnazijskih dana, ijekavske tekstove objavljivao je u vrijeme kada svi viđeniji hrvatski pisci pišu ekavski (Krleža, A. B. Šimić, Ujević, Krklec…), a neke od svojih vrhunskih pripovjedaka, napisane i objavljene davno nakon što je „prešao u Beograd“, napisao je ijekavski i nikada kasnije nije pristao da budu ekavizirani. Uopće, što se jezika tiče, Andrić je baštinik one ogromne tradicije koja je kao svoj osjećala i jezično-literarno nastojala artikulirati cijeli štokavski univerzum, i to u svim njegovim varijetetima, a koji se u klasičnim bartolkašićevskim terminima stoljećima zvao: ilirski, ili u starih pisalaca franjevačkih u Bosni: bosanski, ilirički aliti slavobosanski (Matija Divković, Stipan Margitić Jajčanin, Filip Lastrić i dr.). Takav je bio Andrićev osjećaj vlastitog kulturno-jezičnoga identiteta, a treba li uopće i naglašavati kako je u srcu takvoga osjećaja svojega svijeta – Bosna, i zašto je Bosna tako važna u Andrićevoj povijesno-antropološkoj imaginaciji i u njegovoj literaturi!

Objavljeno u Magazinu Jutarnjeg lista

sanjam police pune
kafkinih knjiga koje ne postoje.
lijepe su.
izdavačko poduzeće zora.

sanjam novi ormar za hodnik.
sutradan, ormar je tu, preda mnom.
ja podižem svoje male ruke
i sklapam ga dopola.
za drugu polovicu nema prostora.
rasklapam, prenosim ga u dijelovima na drugo mjesto,
potpuno neprikladno drugo mjesto, debakl volje.
zatvaram zatim oči i zamišljam svijet
kao svoju volju i predodžbu.
otvaram oči.
Ništa.
ormar stoji nepomućen,
otporan na solipsizam.
ni probudio se nisam.
porazio me predmet.

tko se još sjeća rafaela lemkina?
to sam pitanje sanjao.
sanjam da tata i ja nekim dostavnim vozilom, biciklima
idemo na misu.
ulazimo posljednji, sjedamo, napredujemo i pjevamo,
i ponavljamo,
vljamo,
ljamo,
jamo.
crkva je puna snebljivih leđa.
mi smo jedini komunisti.
lijevo od nas, u nekoj niši, ništini,
siguran u sebe odobrava misu purpurni biskup.
odjednom, tako mi dođe, i ja se ustremim,
zgrabim ga za damast, dignem
od čega se sastoji ukupna njegova težina,
zaurlam a šta vi,
šta nam vi vozite biskupe,
čime ste nam vi došli na misu.

—

(JEDNO PRIZNANJE: tata mi je teško bolestan. protiv svoje bolesti on se bori stavom. kuha, karta remi, čudi se golemim ljudskim gubicima kroz povijest, druži i govori da je sve u redu, kad ne šuti. ono što ne može kompenzirati stavom i tihom voljom, on za lijepa vremena kompenzira biciklom, na primjer, hodanje. nedavno mu je iz zaključane šupe netko ukrao bicikl. taj netko je imao ključ, sigurnu ruku i razrađen plan. taj netko je mom tati nedavno ukrao noge.)