(objavljeno pod naslovom ‘Život i smrt Srđana Aleksića’, Vreme broj 1156, Beograd 28. veljače 2012.)

*

U Beogradu smo ovaj put na kratko, samo zbog filma. Melina i Srđan, scenaristi Krugova, čuvaju nam karte, ali gužva je oko premijere, ne možemo se u miru naći, nego u podne odlazimo u Dom sindikata, dvorana 2, na konferenciju za štampu. Tamo će biti njih dvoje, uzet ćemo karte, i bježimo van, na lahku beogradsku košavu, prilagođenu turistima i njihovim turističkim potrebama. Tako je to bilo zamišljeno, ali na kraju, riječ po riječ, korak po korak niz stepenice amfiteatra, i već nas eto u prvom redu, sjedimo i čekamo početak konferencije za štampu. Nisam to htio, o filmu neću pisati, nisam zato došao u Beograd, htio bih da sve ostane vrlo privatno, jer će se o Krugovima ionako pisati na sve strane, pa i u Hrvatskoj, gdje će se film mjeriti po nekim lokalnim aršinima, onako kako se redovito i mjere filmovi iz Regije, kako se danas pristojno i aseptično naziva Jugoslavija. Ne bih da budem, pa ni fusnota, u tom jalovom i upornom nastojanju da se uvjeri sebe i svoju lokalnu publiku kako svi ti srpski i bosanski filmovi nisu baš nešto, nego ih Europljani vole zbog njihove balkanske egzotike. Ne bih to, s obzirom na pretpostavljenu temu Krugova.

I da stvar bude neugodnija, tog jedinog dana našeg boravka u Beogradu, moramo prvo odslušati konferenciju za štampu ekipe filma Ljudožder vegetarijanac. Redatelj Branko Schmidt kaže: “Ja sam danas sigurno najžešći kritičar hrvatskoga društva.” Traje to duže od pola sata, a onda dolazi red na ekipu Krugova. Mnogo ih je, dugo će to potrajati. Hvata me strah da ću čuti nešto što ne bi bilo dobro da čujem. Naime, svi prisutni gledali su film na novinarskoj projekciji, pa u skladu s tim i postavljaju pitanja. Nadam se da nitko neće ispričati kraj. Iako vjerujem da, na žalost, dobro znamo kako je sve završilo u životu Srđana Aleksića.

U jednom trenutku govori Nikola Rakočević, glumac koji je naglo uzletio i obilježio nekoliko posljednjih godina srpske kinematografije, dječjeg lica, minimalističke, a moćne ekspresije. Priča o tome da je imao osam godina kada je počeo rat, i da je pisao pisma ocu na ratište. Tako je u svemu sudjelovao, a da ga nitko ništa nije pitao. Mimo svoje volje postao je dio jedne strašne priče, i taj svoj osjećaj pokušao je razriješiti i radom na Krugovima. Govori jednostavno i vrlo pametno, savršeno nepatetično. To je karakteristično za ljude koji su se naši na pozornici u dvorani 2, na ovoj konferenciji za štampu. Od redatelja Srdana Golubovića i scenarista, do svakog od glumaca, ljudi govore kao da će im svaka riječ zauvijek biti upamćena i upisana u karton u nekoj emocionalnoj i duhovnoj kartoteci. I kao da nitko nijednom ne uđe u prvo lice množine, u neki društveni, socijalni ili politički kolektivitet, nitko da Srđana Aleksića pretvori u neku kolektivističku metaforu ili samo da spomene srpsko društvo, koje je, eto, sazrelo za ovakav film… Naravno, sve bi to bila laž, uključujući i ono najgore, da je neko društvo za nešto sazrelo. Jedino što laž ne može nikako biti jest govor iz jednine i iz vlastitog iskustva. Možda su sazreli samo ljudi sa svojim imenima i prezimenima. Tako i osmogodišnji Nikola koji je pisao ocu na ratište…

Prema Sava centru zaputili smo se rano, taksijem s Topličinog venca, već oko šest. Film počinje u sedam, ali valja uvijek biti oprezan s prelaskom preko beogradskih mostova. To je grad podijeljen kao Bejrut, kao Jeruzalem, kao Mostar, ali samo iznenadnom saobraćajnom gužvom. Ali možda je i ta gužva metafora nečega dubljeg, što Beograd dijeli na dva međusobno tuđa dijela, jedan od kojeg bi pobjegao i na kraj svijeta, i drugi koji ti ne da Beograd da napustiš, ni nakon što si u stvarnosti, ili u vlastitoj glavi, pobjegao na kraj svijeta. Znam pametnih i dobrih ljudi, od postolara do pisaca i slikara, koji govore da nakon rata u Beograd više nisu išli, niti kane ići, a pritom zvuče kao netko tko govori o izgubljenom oku. U Beogradu je sve i počelo, preko ovih su mostova 1991. krenuli tenkovi – dobro, ne baš preko Brankovog mosta – i to se ponavlja, dugo i potmulo, kao da se i dvadeset i dvije godine kasnije čuje njihov tutanj. Nešto bi se moralo dogoditi, sam protok vremena nije dovoljan, pa da ljudi koji su ovdje nekada dolazili kao u svoj glavni grad čuju nešto drugo. Tek tada bi, a ne izgradnjom obilaznice, Beograd prestao da bude podijeljeni grad. Razmišljam što bi se to trebalo dogoditi, i zaista mi ništa ne pada na pamet, jer sve je samo filmska, literarna ili privatna maštarija. Zlo je nepopravljivo, jer dobro zbog kojeg netko izgubi glavu drugim ljudima ne znači ništa… Smisao žrtve u antičkoj tragediji i u Svetom pismu, a valjda i u svim svetim početnicama čovječanstva, sadržan je u iskupljenju onih kojima je darovan život. Isus je, kažu, umro i uskrsnuo za sve nas, jednako… Ali da bi bilo tako, moralo bi se vjerovati u to da je zajednici njegova žrtva nešto i značila.

U Sava centru je sve kao na Festu 1986, na kojem sam bio po povratku iz vojske. Velika, prostrana, ambiciozna arhitektura za jednu nestalu državu. Jedna od najmudrijih stvari koju je Ataturk učinio kada je Osmanlije svodio na Turke, bilo je da Ankaru proglasi za glavni grad. Beograd, kao i Beč, ima taj problem što je i danas, svojom arhitekturom i rasporedom prostora, unutarnjom simbolikom i sjećanjem, glavni grad jedne druge države. I zauvijek će ostati tako. Barem dok je Sava centra ili zgrade Saveznog izvršnog vijeća, dok je tih bulevara odveć prostranih za mjerila koja su se u međuvremenu skupila, a svejedno preuskih za sav taj promet. No, koja bi to bila srpska Ankara?

U kino dvoranu se raspoređuje i smiješta skoro četiri tisuće ljudi. Toliko li ih ono može stati? Golema većina, kao ni ja, ne zna što da očekuje. Možda misle da su došli na neku vrstu filmske komemoracije jednome ratnom junaku, kakve su postojale, i još uvijek postoje, u našim kulturnim tradicijama? Možda oni misle da se dolaze pokloniti Srđanu Aleksiću, i da će to biti to? Dio njih sigurno tako misli i osjeća, što je dobro i plemenito. Znam da nisu u pravu, spokojan sam oko toga, zbog Meline Pota Koljević i Srđana Koljevića, oni takvu priču ne bi ispričali u svom scenariju, a Srdan Golubović je, znam, ne bi snimio. Da je riječ o komemoraciji, ne bi ni Nikola Rakočević razmišljao o pismima ocu na ratište.

Mnoge od ovih ljudi oko sebe prepoznajem. Neke znam s televizije i iz novina, druge poznajem osobno, iz Beograda, ali neka lica sad vidim časak pred konačni zaborav. Izranjaju tu iz neke već vrlo daleke, predratne sarajevske i beogradske prošlosti, pa mi se čini da ih više ne bih ni prepoznao da sam ih vidio za nekoliko dana ili mjeseci. Ali tisuće savršeno nepoznatih, pa i nevidljivih posjetitelja premijere, kojima i ne vidim lica, nego samo kapute, ruke koje izviruju iz rukava, noge, večernje toalete, izgledaju onako kako mi je, valjda, izgledala festovska publika prije dvadeset sedam godina. Tada, međutim, nisam dumao o tome tko su ti ljudi, pojedinačno. Sada me zanimaju njihove privatne biografije, to tko je što mislio, gdje je bio i što je radio, u vrijeme kada je Srđan Aleksić, na trebinjskoj pijaci, valjda i najljepšoj pijaci koju sam ikada vidio, mijenjao vlastitu sudbinu za sudbinu Alena Glavovića. Njemu je bilo upisano da umre pred Srđanovim očima – i da mu padne na dušu – a Srđanu je bilo upisano da živi. Koliko bi ljudi iz ove publike tada, u to vrijeme, bilo na Srđanovom mjestu, koliko bi ih bilo na Alenovom mjestu, a koliko bi ih se našlo na mjestu ubojica? Bilo bi jako loše ako nema ovih trećih među četiri tisuće ljudi u dvorani, iako je jasno da bi velika većina prisutnih samo stajala sa strane i ne bi učinila ništa. Tako je to u Sava centru i u Beogradu, ali i u svakom drugom gradu na svijetu, u Stockholmu, Rimu ili u Najrobiju. Samo što to ne znači ništa, jer Stockholm, Rim i Najrobi nemaju problem koji imamo mi, dok čekamo nekoga tko će iskupiti sve naše grijehe, umiriti savjest i učiniti da vrijeme ponovo poteče, nakon što je zaustavljeno 1991.

Krugovi su film koji se, u ime sjećanja na Srđana Aleksića, bavi vraćanjem dugova, te pitanjima krivnje i osvete. Mladić kojem je 1993. spašen život, onako kako je spašen stvarnome Alenu Glavoviću, reskira sve, pa i svoju obitelj, ženu i dvije kćeri, za drugu ženu i njezino dijete. On ima svoj razlog – velik i neobuhvatljiv – da svoju sudbinu i sudbinu svojih bližnjih zamijeni za sudbine te žene i djeteta. To za njega postaje uvjet ljudskog postojanja. Nije to hrabrost, nije to ni čestitost, jednostavno se drukčije ne može.

Ubojičin sin dolazi ocu ubijenoga, koji svome sinu gradi zavjetnu crkvicu. Dolazi kao najamni radnik, i ne znajući kome ide. Ostaje, nakon što ga čovjek prezrivo odbije, jer smatra da to nije pravedno. Ali onda se događa nešto što je temelj i okosnica ovoga filma, što priču o iskupljenju, ali i priču o očevima i sinovima, uzdigne do samoga smisla antičke tragedije i katarze. Nije dobro spominjati antičku tragediju, ofucana je od stalnoga trošenja i pogrešne upotrebe, ali boljega termina nema. I sve je, najednom, tako lokalno i tako direktno, do kraja ispričano, a svejedno sa svih strana zaštićeno od svake političke ili kolektivističke konotacije. Srdan je, pričajući Melininu i Srđanovu priču, uspio – na nevjerojatan i nedohvatljiv način – pred sebe izvesti svakoga prisutnog kao čovjeka sa svojom sudbinom, a ne svejedno koju grupu i publiku.

U beogradskoj bolnici, prijatelj ubijenoga, slavni kirurg, ima pred sobom jednog od ubojica. Jedini ga on može operirati, jedini mu on može darovati ili oduzeti život. Ono što od pacijenta traži samo je kajanje, grižnja savjesti, neka emocija. Pacijent mu odgovara cinizmom kolektiva, cinizmom naših naroda i narodnosti i njihovih nacionalnih politika, odgovara mu srpskim cinizmom, tako što mu kaže da je sve to bila jedna velika slučajnost, u koju se ubijeni umiješao kao neka budala.

I onda, je li i Srđan Aleksić bio samo budala? Otac u filmu pita se kakvoga smisla ima u žrtvi njegova sina, ako to krajnje ljudsko dobro drugima, zapravo, ne znači ništa. Ne, ne misli on na mladića kojega je njegov sin štitio, on je dobar i ispravan čovjek, nego misli na ljude među kojima živi, možda na Srbe, a možda i na sve druge koji su sa Srbima kao braća dijelili sve svoje ratove. Kakvoga smisla ima žrtva Isusa Krista za sve ljude, ako se tih ljudi njegova žrtva naprosto ne tiče? Ili ako je nisu u stanju metaforizirati i prepoznati u malim i velikim žrtvama drugih ljudi.

Primjer Srđana Aleksića je velik i svijetao. Ali on, to je sasvim sigurno, nije jedini, niti je jedinstven u ratovima devedesetih. Bilo je takvih, koji su se žrtvovali za drugoga, i kod Srba, i kod Hrvata, i kod Bošnjaka. Kod Srba, vjerojatno, i najviše, jer su oni u tom ratu bili najbrojniji, ali dugo i najagresivniji. Ne mislim samo na one koji su, kao Srđan, dali život za drugoga, nego i na sve koji su dali manje od života, ili koji su, barem, bili spremni živjeti pod prezirom većine u vlastitome narodu. Ali o takvima se ne govori, takvi su zatajeni i ne postoje, zato što nitko ne zna što bi s njima i s onim što su učinili. Njihova žrtva većincima nije potrebna, ne muči ih savjest, nemaju potrebe za iskupljenjem, misle o njima kao o budalama koje su remetile logiku jugoslavenskoga rata kao jednoga velikog nesretnog slučaja, jedne kolektivne prometne nesreće, u kojoj je u hipu izginulo preko sto tisuća ljudi. Srđan Aleksić nije zatajen i skrajnut samo iz jednoga razloga: njegov otac Rade Aleksić, kojemu će, prisutnom, četiri tisuće ljudi u Sava centru, pljeskati dugo, zidao je, sam za sebe, iz tuge i iz potrebe da se u sinovljevoj moralnoj odluci pronađe razlog za dalji život, tu uspomenu na Srđana, koja će zatim prerasti u nešto drugo. Ali ne u srpski mit, u orden koji će ocu uručiti predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Ali ni u građanski i pacifistički mit, u ulice koje su u više gradova prozvane imenom Srđana Aleksića. Zahvaljujući uspomeni Radeta Aleksića, zidanoj poput spomen crkvice na vrhu brda, nastao je ovaj film o katarzi i o iskupljenju.

Krugovi neće ujediniti Beograd, niti će Srbiju učiniti boljom zemljom. Bolji neće postati ni ljudi koji su, okamenjeni i potreseni, izlazili s premijere. Neće se ništa promijeniti ni nakon skorašnje trebinjske premijere, ni nakon što film na ljeto i s jeseni prođe Sarajevom, Pulom i Zagrebom. Ne bi se promijenilo ni kada bi, nekim čudom, svih dvadeset i četiri milijuna ljudi (ima li nas već toliko?), bivših Jugoslavena, danas Regionalaca, vidjelo Krugove. Znamo kakvi su u svakome čovjeku obrambeni mehanizmi pred Zlom, kako se prežive i ratovi, i ratne strahote, i koncentracijski logori, svi ti naši jasenovci, jadovna i dretelji, sve te naše manjače, omarske i trnopolja, ali su uvijek veći i snažniji obrambeni mehanizmi pred Dobrom, pred onim Dobrom koje bi nas moglo uputiti na to da budemo skrušeni i odgovorni, ili, kao što je u svojoj proročanskoj pjesmi napisao Milan Milišić: “Da ne budemo više jedni, nego drugi. Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje.” I tako, braneći se od toga da ne budemo jedni, nego da budemo drugi, dobriji i odgovorniji prema svojim osobnim ljudskim sudbinama, lako ćemo odbiti da shvatimo ono što se događa u jednome filmu.

Međutim, Krugovi su važni zbog nečega drugog: osim što su svojim autorima i protagonistima poslužili kao neka nevjerojatna autoterapija – to je ono o čemu tako tačno i dobro govori Nikola Rakočević – osim što su oni, stvorivši odličan film i uozbiljivši priču do sudbine i tragedije, učinili nešto važno za Srđana Aleksića, ali i za sva naša društva i naše kulture, čovjeku su pružili jedno maleno i čvrsto uporište u ovome balkanskom i jugoslavenskom svemiru, nešto na što će se osloniti kada mu se učini da je nigdje čim je tu gdje jest, i da se ovdje nikome ništa ne da ni objasniti, ni ispričati. Takva nas uporišta smještaju unutar neke kulture i njezinog jezika, i čine ona naša bolja i plemenitija pripadanja i pripadnosti. Napokon, osim Alena Glavovića i njegova života, na ovome svijetu postoji barem još jedan siguran razlog i potvrda da je žrtva Srđana Aleksića imala smisla. A s njom i žrtve svih zaboravljenih, neznanih junaka, čija je moralna odluka promašila i ovaj rat, i njihove sunarodnike, ali je pogodila smisao ljudske civilizacije, smisao Boga, prisutnoga ili neprisutnog.

Prošli smo, na izlazu iz Sava centra, nekoliko koraka od Radeta Aleksića. Nisam mu prišao, zašto da nepoznat i nepozvan uznemiravam čovjeka, kada, zapravo, i ne znam što bih mu rekao. Taksi je brzo stigao, taksist je bio tih, nije progovarao, nego nas je puštao da govorimo o filmu. A mi smo pričali samo o glumcima, o nevjerojatnom Aleksandru Berčeku – Bože, što li je njemu bilo u glavi dok je snimao film i slušao priču o Srđanu Aleksiću?, pričali smo o Nikoli Rakočeviću, koji je na svojim leđima i na svom licu iznio najteži teret priče, o Leonu Lučevu i Hristini Popović, i Vuku Kostiću, u malenoj i rizičnoj ulozi junaka, o Nebojši Glogovcu i o čudovišnom Borisu Isakoviću, o sjajnom danskom Sandžakliji Dejanu Čukiću, o svemu smo mi pričali, samo da pred taksistom ne pričamo o temi Krugova.

Sutra je nedjelja, i vraćamo se u Zagreb, Autoputem bratstva i jedinstva. U Beogradu je toplo i sparno, i tako će biti sve do Jasenovca. Baš od tog mjesta, kao da smo u nekoj filmskoj scenografiji, sve su livade zasnježene, magla je i hladnoća. Ni u tome nema simbolike, samo meteorologija, geografija, povijest. Rasuti život, koji se ponekad tako moćno sabere u film.

Ustajala je prije ostalih ukućana svakim danom,
a nedjeljom, naročito, mnogo ranije,

baš kakve on voli spravljala je štrudle od
jabukovog džema.

Uživala je roncati tokom nedjeljnog jutra o tome
kada će doći njena nedjelja,

u kojoj će se izležavati i Boga se stiditi
za suludo potrošen dan.

Godinama iz ostave vadi i pere prašnjave tegle,
briše i ponovo ih vraća na njihovo mjesto

razgovarajući se s jabukom ispod prozora:
iduće godine – ova me koljena bole,

vratiće se i on sve je manje masovnih,
a njega nisu našli.

Nudili su mi i penziju, ali gdje ću na pravdi
Boga na nemrtvo dijete novce uzimati.

Iduće, on će te obrati,

a ja ću kupiti onu skupu kremu za koljena,
nagodinu ćemo ponovo džem od jabuka raditi.

Izpostavljena misel: Kakšna monstruozna kriza bi morala Kitajce nekoč treščiti po finančno napihnjeni glavi, da bi prišli na revolucionarno idejo, da jim je bilo v prejšnjem sistemu dobro.

Prejšnje poletje je malo manjkalo pa bi se pustil prepričati, da so kapitalizmu res šteti dnevi. Poslušal sem Slavoja Žižka, kako mu je filozofiral v slovo in gledal vedno večje množice, ki so svetu razkrivale kruto resnico o enemu odstotku kapitalistov in 99 odstotkih izkoriščanih in ki so nas, odvisno od dnevne forme, razvrščale zdaj na eno zdaj na drugo stran. Predvsem pa sem začel opažati, da je okoli mene iz dneva v dan več razsvetljencev, ki so nekega dne nič hudega sluteč ugotovili, da jim je bilo v plebiscitarno zavrženem in še nedavno tega skoraj osovraženem sistemu neznansko všeč, ker so v njem namesto privatizacije družbenega premoženja poznali odmore za malico in službe za nedoločen čas.

Ti ljudje so z vedno večjo naklonjenostjo izgovarjali celo besede kot so »es-de-ka« in »samoupravljanje« in zdelo se je, da so se tako zelo naveličali izbirati med sto šestintridesetimi vrstami jogurtov, kakor so se nekoč naveličali voziti se v Trst po kavbojke ter da so iz neposredne bližine spoznali številne pomanjkljivost sistema, o katerem so nekoč sanjali, kakor danes sanjajo o pravni državi in pravični družbi. Nenadoma se jim namreč kapitalizem sploh ni zdel več najmanj slab od vseh obstoječih družbenih sistemov in nenadoma so hiteli svetu dopovedovati, da Marx in Engels še nista primerna za kurjavo in da bi bilo potrebno na novo ovrednotiti delo Edvarda Kardelja. Priznam, skoraj sem jim nasedel in se po tihem začel pripravljati na novo revolucijo upajoč, da bo šlo tokrat brez državljanskih vojn, izbrisov in dvajsetletne tranzicije.

Nato pa sem odpotoval na Kitajsko in presenečen odkril, da v času, ko pri nas kapitalizmu prižigamo svečke, na drugem koncu sveta mrgoli ljudi, ki prav ta trenutek prvič v življenju vstopajo v McDonalds in ki s povsem enakim navdušenjem naročajo svoje prve popkorn hamburgerje kot smo jih nekoč naročali mi, pred davnimi dvaindvajsetimi leti, ko smo še verjeli, da se recept za srečo skriva na dnu milkšejka. Opazoval sem, kako ti ljudje z enakim zanosom gradijo tisoče kilometrov novih avtocest in železnic, kako enako zaslepljeni iščejo smisel življenja v šoping centrih in se na enak način kot nekoč mi veselijo demokracije, čeprav še ne vedo, kaj demokracija je in je ne bodo imeli še vsaj nadaljnjih dvajset let. Videl sem ljudi, ki enako kot mi nekoč verjamejo v to, da so volitve vsemogočne in da lahko politike čez noč spremenijo v predstavnike ljudstva, ki bodo delovali v njegovem interesu.

Iz dneva v dan me je bilo tako bolj strah pomisliti na to, koliko bodo ti sveži zaljubljenci v tržno gospodarstvo potrebovali, da se preobjejo kapitalističnih dobrot in tako kot mi ugotovijo, da to, da lahko človek izbira le med chopsuijem in pekinško raco, ni najhujše, kar se lahko človeku zgodi. In spraševal sem se, kakšna monstruozna gospodarska kriza bi jih morala nekoč treščiti po finančno napihnjeni glavi, da bi prišli na revolucionarno idejo, da jim je bilo nekoč, v prejšnjem sistemu dobro. Lahko ste namreč prepričani, da bodo spomini na kulturno revolucijo in pogubne reforme Mao Cetunga, ki so v smrt pognale na desetine milijonov ljudi, še dolgo časa trdno zasidrani v zavesti Kitajcev, ki zato vidijo odrešitev tudi v tako krutem in nečloveškem sistemu kot je to sedanji kitajski enopartijski kapitalizem, ki bolj kot katerikoli sistem ustreza zgodbi o enemu in devetindevetdesetih odstotkih.

Za stotine milijonov novopečenih pripadnikov kitajskega srednjega sloja, ki s hitrimi vlaki drvi z enega na drug konec svoje domovine in pri tem s prstki veselo boža svoje tablične računalnike in pametne telefone, je namreč diktatura kapitala v obstoječem sistemu eden manjših družbenih problemov. Pred njimi so namreč še leta, ali morda celo desetletja boja za svobodo govora in demokracijo; še leta, ali morda desetletja boja za socialne in delavske pravice najrevnejših slojev prebivalstva v notranjosti te velikanske dežele; še leta, ali morda desetletja boja za vsesplošno enakopravnost.

Potujoč po Kitajski sem sam pri sebi ugotavljal, da veliko lažje kot Slavoju Žižku, ki govori o bližajočem se koncu kapitalizma, verjamem strahovom Slavoja Žižka, ki opozarjajo na nevarnost, da se bližamo zgolj koncu zahodne oblike kapitalizma, ki kljub vsej svoji izmaličenosti še vedno deluje znotraj nezanemarljivo svobodnih in demokratičnih družb. Strahovi Slavoja Žižka govorijo o tem, da nam preti kapitalizem po kitajsko, v katerem država posvoji korporativno logiko delovanja in podredi kapitalu vse ozire posameznikovega življenja.

Zato bi namesto mokrih sanj o povratku v socializem ali otročjega polaganja upov v Obamo in Hollanda, boj za svoj boljši jutri morali usmeriti na daljni vzhod in pomagati Kitajcem, da se izborijo za pravičnejšo in bolj človeško družbo. V takšnem globalnem svetu, kakršen se trenutno izrisuje, je pač zelo verjetno, da bo družbeni sistem, ki se bo v prihodnjih letih izoblikoval na Kitajskem, postal sistem, ki ga bo preostanek sveta prisiljen posnemati. Ali povedano drugače, kolikor socialne države si bodo v prihodnjih letih izborili Kitajci, toliko socialne države bomo imeli tudi mi.

Skrajni čas je torej, da obrnemo svoje evrocentrične glave in pogledamo malo tudi na tisti konec sveta, kjer se v času, ko se mi ukvarjamo z lastno preteklostjo, piše naša prihodnost. Lepo je namreč sanjati nek lepši in pravičnejši svet, a je vendarle potrebno tudi jasno razločevati med sanjami in kruto realnostjo.

Snijeg je padao i padao. Čudno mi je bilo
jedino to da pod prozorima, da pred vratima,
da za sve vrijeme
nitko nije ostavio nikakvih tragova. Nikakvih.
Zatim se otapao i otopio. Sasvim.
Silvestru se više nisam nadao. Nikako.
Podigao sam pogled. Nešto više nego inače.
Nebo me bilo sasvim zaokupilo.
Vjerojatno zato nisam ni primijetio da je došao.
Primijetio sam jedino da je na onom njegovom širokom ogrtaču
otkinut lijevi, dakako široki, rukav. Izrezan do iznad lakta.
Primijetio mi je pogled.
“Zaspao si mi na ruci. Na tom rukavu. Spavao si dugo. Duboko i mirno.
Nisam te htio buditi.
Rukav sam izrezao i ostavio sam ti ga pod glavom.
Sada sam došao po njega”. Rekao je.
Rukav sam mu odmah vratio. Dao mu ga onako kao ruku. Kao ispriku ili
kao priliku.
Bio sam sasvim u neprilici. Izrezani rukav. Jastuk. Znak.
“Nitko nikada”… kazao sam i zastao sam.
“Nitko nikada”, kazao je zatim i Slivestar. Ali kazao je to kao sasvim dovršenu misao.
“Nitko nikada je trajni Cilj”, dodao je odlučno.
Sjetio sam se nečeg iz srednjoškolske logike i rekao mu
da ukoliko je nitko nikada
neki trajni cilj, onda je to zato jer ga nitko nikada nije niti ispunio.
Izvršio. Ili slično.
“Pa da. Upravo je takav. Vidiš: U tome nitko Nikada neki nalaze utjehu. Neki nadu….”
______________________________________________________Zatim je otišao.
Izderani mekani rukav njegovog ogrtača ostao je na mome stolu.
Učinilo mi se, ali to odjednom, da mi je zapravo želio reći… Ali tko ga zna. Nitko nikada.

na Božić 2012.

U Zagrebu nisam bio od davnih dana. Poslednji put, još kao student. Malo zatim, stara se zemlja raspala, počeo je rat, i otići u taj bijeli grad, iz mog Novog Sada, bilo je otprilike kao i otputovati na Mesec, ili, još pre – na onu misterioznu planetu Sunčevog sistema, koju su astronomi netom izmislili. Možda sam mogao da se okačim i na kakvu raketu koja je upućivana negde bliže (recimo, kao cirkuski čovek-đule, ispaljen iz tajanstvenog Teslinog oružja), ali to bi izazvalo svakakve asocijacije, a bio bi to i, ruku na srce, preveliki zalogaj za moje skromne pustolovne kapacitete.

Zagreb i ranije nije bio preterano moj, otprilike kao i mnogi drugi negdašnji jugoslovenski gradovi, u koje nisam zalazio počesto, ali sam ih smatrao svojim, iz nekog osećaja bliskosti i zajedništva, kojima sam, kanda uzalud, učen. (Upravo sam primetio da sam maločas posvojatao i grad u kojem sam rođen i živim, i trgao se, štono kažu, ugizao za jezik, iz iskustva znajući koliko je sve relativno, kako se sve lako menja, osim čovekove puste, samoubilačke želje da završi u nekoj, manje-više udobnoj, možebiti metafizičkoj – rupi.)

Tokom hladnih ili žestokih godina ćutnje ili halabuke, malo šta sam čuo o prijateljima i znancima odande. (Jednom me je, tek što su proradile telefonske veze između Hrvatske i Srbije, iznenadio nepoznati glas devojke čije sam ime smetnuo s uma, umekšani glasić onih karakterističnih zagrebačkih boja koje sam počeo da zaboravljam, koji mi je stigao kao iz sna ili sa drugog sveta, i zatražio od mene priču za neki novi časopis. Bez oklevanja sam pristao i priču poslao faksom (elektronska pošta bila je još ekskluzivna, a drugih puteva skoro da nije ni bilo), sve se nadajući da se agenti tajnih službi obeju strana krive i znoje nad mojim pesničkim slikama, pokušavajući da provale šifru, otkriju moje sumnjivo lice. Ne znam šta se s tim tekstom desilo docnije, da li je stigao do one (nadam se) ljupke Zagrepčanke, fine Mate Hari koju zanimaju pesnici. A možda je priča koju sam joj poslao i bila napisana samo da bi poslužila za ovu priliku, za priču koju, evo, pripovedam.

Kada je naša stvar kako-tako došla na svoje, čuo sam da je, tih devedesetih, o mom romanu Svadbeni marš (koji se bavio malim jugoslovenskim paklom, jednom lako stilizovanom propašću – dokle sam uspeo da doviknem) pisao u Zagrebu Miljenko Jergović, moj prijatelj iz predratnih dana, kada još nisam znao ni kako on izgleda. Kada sam ga, dosta godina potom, konačno lično upoznao, ispričao mi je kako je, tokom rata, imao ovlašćene dilere za knjige koje su izlazile u Srbiji, gle, uglađene vavilonske švercere, koji su, zamisli, prenosili pesničke knjige preko bodljikavih granica, u koferima sa duplim dnom, ili u stomaku, upakovane u prezervativ, ako mogu da preterujem. (I već sam mogao da vidim nekog kolumbijskog kralja kokaina kako iz svojih nevidljivih bisaga vadi Markesovu novu knjigu, cepkajući je, apotekarski, u paketiće od 21. grama!)

Ali ja ovde nisam mogao da naletim ni na jednu hrvatsku knjigu (izgleda da sam previše smotan da bih pronašao podzemlje), i danas je to, čini mi se, najteža stvar, a Magazin si, za sve to vreme, mogao slušati na svim mestima u Srbiji, dok ti ne izgore uši (kako bi rekao moj prezimenjak Franci, koji mi je rođak ili ništa)!

Jednom sam se nazvao gorkim mešancem. (Nisi čist, kažu za onog ko je lud, opaljen mokrom čarapom.) Nekom vrstom nacionalnog Frankenštajna, s čije glave sikću mnogi mrtvi ili zaboravljeni jezici.

Svom pesničkom prijatelju koji je izbegao iz Sarajeva i ispričao mi kako mu je šrapnel pogodio biblioteku i odneo pola naslova jedne knjige, tako da je na hrbatu ostala samo reč besmisao, savetovao sam da tu zgodu nikako ne ispisuje, jer je toliko neverovatna da deluje izmišljeno i namešteno, tako da mu ne verujem ni ja, koji u rukama držim patrljak knjige o kojoj mi je pričao!

Uostalom, takav sam i sâm. Moje poreklo je tako neobično umućeno da ljudi uopšte ne treba da veruju kako postojim.

Ipak, onima koji mogu da me zamisle, ako već moram, velim da bih odviše bio sklon himerama i fantaziranju, ukoliko se ne bih izjasnio kao srpski pisac. Osećam da pripadam tom jezičkom kodu i pamćenju, iako sam, negde u duši, ubeđen u tvrdnju mog pokojnog prijatelja Vojislava Despotova kako najmanja teritorijalna odrednica na koju se normalan (ovdašnji) pisac može svesti jeste – Evropa. (Ali Evropa je postala tako otrcana i lažna slika da mi je od nje muka, a nema više Voje da nam iscrta novu mapu.)

Pisci od kojih sam učio izjašnjavali su se, opet, drugačije: Kiš se izdavao za jugoslovenskog autora, a Tišma za srpsko-hrvatskog. Danas je, barem za mene, to anahrono, bez obzira koliko mi se dopadalo. Ja sam Hazar, nekad je govorio Pavić, i to ti izađe na isto. Ja sam se odlučio za svoj maternji jezik.

Osim toga, znam za vremena kada je Tin Ujević pisao i na ekavskom i na ijekavskom, u službi Ritma koji granice ne poznaje, ma kako bio strog ili vezan.

Nekada sam bio veliki Jugosloven (mada mi je i to veliko, rekoh, bilo malo), ali sam se devedest prve-druge, zbog svoje dece, zakleo da nikada više neću sanjati o jednoj državi. Mada ne bi bilo loše kada bih lako dolazio do hrvatskih knjiga, i mogao da proverim da li je Zagreb još uvek tamo gde sam ga, iza sna, ostavio.

U lipnju smo završili osmi razred, upisali se, kako tko, u srednju školu, i otišli na more. Bilo je to 1980, jedne od onih godina kada su još uvijek svi išli na more. Kada smo se vratili, na pretposljednjim stranicama Oslobođenja stigla nas je vijest da je iznenada umro naš nastavnik srpskohrvatskog jezika Abdulah Šahmanović. U Zaostrogu, dok je plivao prema pučini, ubilo ga je srce. Poslije će se godinama po Mejtašu i po mejtaškim mahalama krivo pričati da se Šahman utopio. Ispravljao sam  ljude, kad god bih to čuo, čak sam, dvadesetak godina kasnije, u jednome nestalom sarajevskom tjedniku u kojem sam objavljivao kolumnu pod naslovom Historijska čitanka, napisao da je Abdulah Šahmanović, nastavnik srpskohrvatskoga, u Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, umro od infarkta, u moru, dok je plivao. Za čovjeka, nije sramota utopiti se, ali za njega bi bila sramota. Šahmana je imala zadesiti neka tvrđa, muškija smrt. I morala je doći iznenada, kako je i došla.

U petome razredu materinji jezik predavala nam je nastavnica Ljiljana Lazić. Krupna, plavokosa žena, koju su svi zvali Lazićka. Bila je blaga i nezainteresirana, insistirala je na gramatici i pravopisu, to joj je bilo jednostavnije od lektire, a i mejtaška balavurdija uvijek je lakše shvaćala sve što je egzaktno, podređeno nekim jasnim propisima, i što se može nabubati napamet. Kao i dobar dio razreda, imao sam kod Lazićke peticu, ali jedva da je se uopće sjećam, nastavnice i njezinih satova.

Ali ono što je uslijedilo, dobro ću zapamtiti.

Kada smo prvoga ponedjeljka u rujnu od razrednika Hrvoja čuli da će nam srpskohrvatski predavati Šahman, bili smo očajni.

– Ali zašto? – netko je pitao.

Kao da smo bili zbog nečega kažnjeni, pa je određeno da nam predaje najstrašniji nastavnik u školi, čija je teška i mračna narav obilježila i nekoliko naraštaja prije nas. Odrasli s Mejtaša, koji su već posvršavali fakultete, poženili se i dobili djecu, govorili su o Šahmanu kao o nečemu najstrašnijem što im se dogodilo tokom cijeloga školovanja. Nakon što Šahmana prođeš, možeš računati i da si doktorirao.

Krv mi se ledila u žilama dok sam ih slušao. Od malih nogu nisam bio naročito hrabar i spreman da se suočim s ozbiljnim životnim preprekama, ali Šahman je bio više od toga.

Na tom satu razredne nastave, na kojem nam je naš dobri razrednik pokušavao što obzirnije saopćiti strašnu vijest, nekoliko djevojčica se rasplakalo. On je slijegao ramenima, širio ruke, i uzaludno tražio način da nas utješi i obodri.

Odmah treba reći: sve što se o Šahmanu govorilo, bilo je apsolutno tačno. Ali bilo je i nečega što se nije govorilo, a bilo je mnogo važnije, barem za nekoga tko je čitao i one knjige koje nisu za lektiru, i tko će nastaviti da čita cijeloga života, ne nalazeći ni jedan bolji i pametniji način na koji bi mogao provoditi vrijeme, a na kraju, ni jedan pametniji način na koji bi mogao živjeti, nego čitajući.

I Šahman je imao kraću nogu.

Ali dok je nastavnik muzičkog Ismet Pilav veselo pocupkivao, i ta mu je kraća noga bila kao nešto što se obavezno dobiva kada se studira muzika, kao što doktor dobije stetoskop, da sa njom pleše niz hodnik, umjesto da dosadno hoda, kao drugi nastavnici, Šahmanova noga bila je noga nekoga hromog antičkog boga. Dok je hodao, kao da se pod njim zemlja tresla, kao da je zemlju opominjao i kažnjavao, udarajući je tom svojom kraćom nogom.

Već na prvi pogled, izgledao je strašno: muškarac srednjega rasta, u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim, u kuti koja je vazda bila umrljana kredom, snažne, dobro nasađene glave i velikih, crnih prodornih očiju. Lice mu je bilo grubo isklasano, kao muška lica Meštrovićevih skulptura, što je, kao i sve drugo, djelovalo prijeteće. Tada bih, da me je pitalo, rekao da je Šahman ružan kao sam vrag, ali s vremenom štošta se u čovjeku izmijeni, odraste i sazre, pa tako i pojam o ljepoti ljudskoga lica, tako da bih danas rekao da je imao jednu od najljepših muških fizionomija koje sam vidio. Njegova ljepota bila je, kao i ljepota Meštrovićevih kamenih muževa, u izražajnosti, upečatljivosti, gruboj pravilnosti i simetriji svih dijelova lica. A oči, kao dva bunara u kojima ćeš se utopiti.

Nastavnik Abudlah Šahmanović predavat će nam pune tri godine, i izvest će nas u život. S njime ćemo završiti obavezno školovanje, ali i veći dio obaveznih stvari u životu. Dalje je sve bilo naš izbor. Osim što se još moralu u vojsku, ali to je vrijeme još bilo daleko.

Njega gramatika i pravopis jedva da su i zanimali. Ispredavao bi nabrzinu velika i mala slova, prostoproširene, složene i zavisne rečenice, i ne bi nas oko toga previše gnjavio, niti su gramatičke greške pretjerano utjecale na ocjenu pismenog rada. To je odlikaše naročito frustriralo: nijedne jednine greške u slobodnom sastavu, a ocjena: 2+ .

U tjednome rasporedu, na srpskohrvatski je otpadalo čak šest sati. Uz matematiku, najviše. I svih tih šest sati Šahman je trošio na pradavanja o Ivanu Cankaru, Branku Ćopiću, Anđelku Vuletiću (“Klesar Tadija Tegoba”), Ivi Andriću (“Aska i vuk”), Miroslavu Krleži (“Djetinjstvo u Agramu”)… Ako nije predavao, onda nas je usmeno ispitivao, ili smo pisali kontrolni rad. A svaki kontrolni rad u te četiri godine bio je, naravno, analiza književnoga djela. Za razliku od svih drugih nastavnika tog vremena, Šahman nije branio da učenik pišući zaviri u čitanku ili u knjigu. U Americi je, kažu, to oduvijek normalno. U našoj školi bilo je normalno samo kod Šahmana.

“Jest, možeš da gledaš u knjigu, jer ti kod Šahmana ionako ne mogu pomoći ni knjiga, ni čitanka, ni Alah Pejgamber…” – govorilo bi se učenicima drugih razreda, koje nije zadesila ta nesreća da im predaje Šahman. U tim je riječima bilo manje žaljenja, a više nekoga čudnog ponosa zbog vlastitih muka i iskušenja. Valjda su tako ponosni vojnici Legije stranaca, kad dođu u zavičaj, na godišnji odmor.

I stvarno, bilo je uzalud gledati u knjigu, okolo se raspitivati, prepisivati, jer bi Šahman prepoznao svaku prijevaru, i za svaku bi smanjio ocjenu za jedan poen. Na kraju, većina razreda bi imala ocjene ispod nule.

On, zapravo, nije tražio ništa drugo, osim razumijevanje književnoga djela i sposobnost učenika da to što je razumio pretoči u jasne rečenice, bez naučenih fraza, napisane probranim jezikom. Baš ništa drugo, ali već to je bilo – nemilosrdno.

Za početak, naš mejtaški i sarajevski problem s jezikom! Jednom je, vrlo ljut, posve nepedagoški uzviknuo da svako seljače u okolini njegova rodnog Plava bolje poznaje i govori srpskohrvatski jezik nego cijeli naš razred. Odlikašice su uzdrhtale od užasa, razredni propaliteti i jalijaši su, iako inače posve nezainteresirani, to shvatili  kao tešku uvredu, jer, eto, nastavnik im je rekao da ne znaju govoriti, što, valjda, znači da su gluplji od seljaka, a meni će trebati godine, pa i desetine godina, da shvatim kako je Šahman, zapravo, bio u pravu. Pročitat ću i cijeloga Marka Vešovića, i svu poeziju Radovana Zogovića, i romane Zuvdije Hodžića, a ovih dana sam se ponovo sjetio Šahmana, čitajući roman Karnera, pjesnika Milorada Popovića, i uvijek bih mislio o njemu, i o tome da svaki čoban oko Plava bolje zna srpskohrvatski od našega razreda, od škole Silvije Strahimir Kranjčević, a, bit će, i od cijeloga Sarajeva.

Ali nismo mi, jadni, bili krivi što smo jezik učili preko televizije i od blagajnica u samoposluzi… Šahman nas je, naime, tretirao kao teške krivce, zlikovce skoro, jer poganimo svojim neznanjem nešto tako sveto i lijepo kao što je ovaj jezik. “Čovjek je stvorio sve. Čovjek je i sebe od majmuna stvorio. I raketu što ide na mjesec, čovjek je stvorio. Ali nikada nije stvorio, i neće, nešto veće i ljepše od jezika.” Tako je on, po mom sjećanju, govorio, s inkantacijama i čestim ponavljanjima istih riječi, uvijek u ritmu, kao da riječi slaže u deseterce, tako da bi nekako ušle u naše tvrde i gluhe glave.

Na moju nesreću, Šahman je imao vrlo lijep rukopis. (I rukopisa mu se nakon tolikih godina sjećam – bio je skoro djevojački.) I dok je, valjda, smatrao da će gramatika i pravopis ući učeniku u glavu, da to ne treba silom utjerivati, na učeničke je švrakopise bio vrlo osjetljiv. Bio bi lično uvrijeđen tom ružnoćom i rugobom. Bez ikakva snebivanja, i zbog rukopisa je smanjivao ocjenu za jedan do dva poena.

Ja sam imao najružniji rukopis u razredu. Najružniji u Jugoslaviji. Imam ga i danas. U prvome razredu, još u Drveniku, dolazio je iz Makarske školski psiholog, da me pregleda i presluša zbog mog neshvatljivo ružnog rukopisa.

Bio je to tako ružan rukopis da je nastavniku bilo nemoguće dovoljno smanjiti ocjenu iz svakoga pismenog rada, na račun rukopisa, pa je primijenio novu metodu: iz sadržaja petica, iz rukopisa jedinica. Bio sam jedini kojem je otpočetka, u šestome razredu, davao petice. Poslije su se priključile još dvije djevojčice, ali jedva jedvice. I ne uvijek. Naravno, obje ocjene unosio je u dnevnik, peticu i jedinicu. Jednom ili dvaput se, međutim, dogodilo da mi da čistu jedinicu, uz pismeno obrazloženje u dnu rada kako je rukopis toliko ružan da ga nije mogao pročitati. Sjećam se, povrijedilo me je što sam dobio jedinicu iz pismenog o priči Zije Dizdarevića Majka. Ima li još koga da pamti taj kraj i svu njegovu ljepotu, u ona vremena jugoslavenskoga socijalizma: “Sjećam se: polazio sam ‘na škole’. Mati je grcala ispraćajući me:

– Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom đade, satraće te štagod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde ‘nako, ‘nako…”

Dalje nije znala. Ili nije mogla?…”

Dan dani sav se naježim od te priče, ili od njezinog protoka kroz moj život – unatraške, kao što me je svog obuzimala i tad, a Šahman moj rad nije ni pročitao, nego mi je samo zveknuo jedinicu – zbog rukopisa. Ili ga je, možda, ipak pročitao?  Ne znam, a volio bih znati.

Na polugodištu mi je zaključio dvojku.

Teško je i zamisliti moj užas. Ali i potmulo slavodobitno uživanje onih razrednih drugarica i drugova, koji su prethodnih mjeseci patili zbog mojih petica. Eto, konačno sam bio sveden na svoju stvarnu razinu, bio sam jedan od njih, jer su i svi oni, većinom, imali zaključene dvojke, uz more jedinica i, možda, tri ili četiri trojke. Ono njihovo podmuklo smijuljenje tada me je strašno vrijeđalo, ali mi je poslije pomoglo u životu. Ustvari, pomogao mi je Šahman, kad mi je na polugodištu zaključio tu dvojku. Puno godina kasnije, kada se na mene ostrvila zagrebačka bagra, na čelu s Andrijom Hebrangom, Velimirom Viskovićem i nekom sitnom i bijednom hrvatskom piščadi, pa kad im je bratski, vezujući svoje pogane barjake u jedan čvor,  ruku dao i poneki sarajevski jadnik, doživio sam od nekih bivših drugova i prijatelja, književnih ispisnika, istu vrstu podmukloga smijuljenja. Da nije bilo one dvojke, možda i ne bih znao o čemu se tu radi. Ovako znam. Naša književna, a ponekad i ljudska veličina najpouzdanije se mjeri tom podmuklošću. Kada se pogan nada u hajku, a drugovi i drugarice okolo se izmiču, čovjek bolje nego ikad može da shvati kako samo književni tekst ima smisla, ali i kakvu mržnju može izazvati književni tekst koji ima smisla. Bogu hvala na mom ružnom rukopisu…

U drugom polugodišnju nastavilo se isto: petica za sadržaj, jedinica za rukopis. Pred kraj godine bio sam pomiren s dvojkom, ali nisam bio nimalo ljut. Čak bi se moglo reći da sam se opustio na Šahmanovim satovima. Nisam drhtao od straha poput drugih, niti me je plašila njegova povremena vika, a još manje implicitne uvrede na učenički račun. Osim što su me, možda, i zabavljale, rano sam shvatio  kako u svemu što Šahman govori zapravo ima istine. Ili: sve što on govori je istina sama. Istina o književnosti i o koječemu drugom.

Za razliku od nekih drugih nastavnika, koji su ocjene zaključivali javno, na  nekom od posljednjih satova u polugodištu, Šahman bi zaključne ocjene upisivao u  zbornici. Sjećam se tog posljednjeg šestog sata, u četvrtak, pred kraj školske godine, kada su na satu razredne nastave vječno znatiželjne djevojčice navalile na razrednika Hrvoja da nam pročita šta je nastavnik Šahmanović kome zaključio. Ja sam se pokušavao buniti, nije mi trebalo ni to suočenje, kao što ću u životu i inače izbjegavati suočenja s lošim vijestima, ali sam, na žalost, bio usamljen.

Razrednik je krenuo čitati zaključne ocjene, uglavnom očekivane dvojke, trojke, poneku četvrticu. Češći su bili uzdasi očajanja, nego krici veselja (premda je bilo i toga). Bio sam broj sedamnaesti u dnevniku (da, stvarno se toga sjećam, kao što se sjećam, skoro po redu, imena i prezimena baš svih s kojima sam tokom školovanja išao u isti razred…), i nije trebalo dugo da do mene dođe. Iskreno govoreći, nadao sam se, potiho, trojki…

Svojim mirnim, ravničarskim glasom Hrvoje je izgovorio:

– Jergović, pet.

– Ne, ne, pogledajte još jednom! – viknuo sam, sada već siguran da je trojka u  pitanju, jer je broj 3, kada se napiše sličan broju 5.

Razrednik je slegnuo ramenima i okrenuo dnevnik prema curama iz prvoga reda. One su potvrdile.

Nisam se toj ocjeni obradovao, kao što bih se obradovao nekoj drugoj. Doživio sam je kao kompliment, najveći do tada, koji će se kasnije moći usporediti s nekim drugim komplimentima. Jesenas, u Wroclawu, dok je ruska pjesnikinja i disidentica Natalija Gorbanjevska govorila o mojim romanima, ja sam samo mislio o Šahmanu.  Dogodi se tako često da pomislim na njega: ili kada mi je da povraćam od književnoga života, ili kada mi je sve veliko od književnosti.

Ali prave stvari tek su se trebale dogoditi.

U sedmome razredu Šahman je, i mimo plana i programa, počeo da nam govori o Njegošu. Njime je bio opčinjen, ali to nikada nije bila priča samo o književnosti i o pjesništvu, nego, i više od toga, o etici, pogledu na svijet, doživljaju drugih ljudi. U tome je, kao i u svemu drugom, nastavnik djelovao vrlo isključivo. Bude mi čudno dok slušam o modernoj pedagogiji i obrazovanju – takve teme me samo slučajno mogu potrefiti, jer me zbog nečega iritiraju, pa ih izbjegavam – i dok slušam kako s  učenicima treba razgovarati i otvarati im lepezu različitih mogućih mišljenja i stavova. Toga kod Šahmana nije bilo. Njegova pedagogija je, kao i njegov razgovor o Njegošu, bila zasnovana na mukotrpnoj i muškoj potrazi za onom mogućnošću, tezom ili idejom koja je jedina, među svim idejama, etički i književno ispravna. Ne može biti dva ili tri, kod Šahmana je uvijek bilo samo – jedno.

Sjećam se, u osmom razredu, dok je predavao o Gorskome vijencu, pred mejtašku je dječurliju postavio ovakvu zagonetku. Što je Vuk Mićunović  mislio kada je ovako vladiki Danilu govorio:

“Junaštvo je car zla svakojega –
a i piće najslađe duševno,
kojijem se pjane pokoljenja.”

Ovi stihovi prethode onom, mnogo poznatijem, jednom od najcitiranijih stihova iz Gorskoga vijenca, preko kojega su toliki nastavnici i profesori u južnih slavena jezikom mlatili, tupeći tako zube i blebećući svašta, sve dok od stiha nisu načinili opće mjesto:

“Blago onom ko dovijek živi,
imao se rašta i roditi!”

Ali Šahmana je zanimalo što učenici misle o onom prethodnom: što bi to moglo značiti, u jednome junačkom spijevu, i u životu, da je junaštvo car zla svakojega?

Prozivao nas je, jednog po jednog, rekao je tko je što imao, nekima smo se potiho smijali, jer nam se činilo da pričaju gluposti, ali je, uglavnom, kao i uvijek na Šahmanovim satovima, vladala grobna tišina. On je samo odsutno klimao glavom, nije komentirao ono što bi čuo – što je, inače, činio – i samo bi insistirao da svatko kaže nešto svoje, a ne da ponavlja nešto što je netko već rekao.

Ne sjećam se je li do mene došao, niti mogu zamisliti što bih sa svojih trinaest godina kazao na tvrdnju kako je junaštvo car zla svakojega.

Ali pamtim dobro i danas ono što je Šahman rekao kao zaključak svoje analize jednoga Njegoševog stiha. Iako nije citat, nego moje sjećanje, stavit ću te riječi u navodnike, nadajući se da je u njima preživjelo nešto od Šahmanovog duha:

“Nisu ovaj svijet ojadile i unesrećile kukavice. Jad i nesreću kukavice održavaju i ne popravljaju. Ali jad i nesreća nastali su iz nečijega krivog junaštva.

Junaštvo može biti krivo, i na to Vuk Mićunović upozorava, jer bez toga ne bi valjalo ono što slijedi, i ne bi se znalo koji to junak dovijeka živi, jer ima i takvih junaka čije se junaštvo pamti po jadu i nesreći koje ostaviše za sobom. Samo iz jednoga junaštva ne nastaje jad i nesreća, nego vječni život u sjećanju svih budućih pokoljenja: iz junaštva kada se zbog slobode i pravde udara na jačega od sebe! Na slabijega, nikad! Ko god je ikad udario na slabijega, izazvao je jad i nesreću. Kao što je jad i nesreću izazvao svaki onaj koji je udarao previše i predugo, i nije osjetio trenutak kada je jači i veći postao manji i slabiji. Da je na vrijeme stao, svijet bi bio sretniji. Tada ne bi važilo ono što veli Vuk Mićunović: ‘Junaštvo je car zla svakojega, a i piće najslađe duševno, kojim se pjane pokoljenja.’ Tada bi se pokoljenja pjanila pravdom i poštenjem!”

Tako je nekako govorio moj nastavnik srpskohrvatskog jezika Abdulah Šahmanović.

Vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš, najveći južnoslavenski pjesnik svih doba, za njega je bio obogotvoreni gospodar jezika i stiha, ali i morala, načina na koji čovjek treba provesti svoje vrijeme na zemlji. Kao da je sve njegovo došlo iz Njegoša, a on ga je sebi pripustio bez imalo zazora i straha, onako kako pravi čitatelj pripušta književnoga genija. Do kraja, potpuno i ponizmo, uz spremnost da do kraja brani sve što njegova književnost jest, ali i da jasno pokaže što njegova književnost nije.

Kada je, godinama kasnije, u vojnim manevrima pred buduće ratove, koji su se vodili na književnome polju, uglavnom među diletantima i neznalicama, Njegoš u Sarajevu oglašen kao antimuslimanski pjesnik, negator bratstva i jedinstva, i kasnije, kada je u ratu Gorski vijenac korišten kao pogonsko gorivo mržnje, klanja i progona, i kad su se koljači na Njegoša pozivali, a preživjeli su Njegoša krivili, držao sam se onoga što nam je o njemu govorio Šahman. Čak i kada bih pristao da zatajim ono što sam nalazim u čitanju Njegoševih stihova – a vrijedi to zatajiti da vas kakav ustaški ili balijski ološ nanovo ne proglasi za četnika – ne bih mogao to učiniti, jer bih time zatajio Šahmana, i sve ono što je Šahman u životu bio.

Ne bih to mogao učiniti, upravo zato što je život jednoga djeteta veći i važniji od sve umjetnosti ovoga svijeta – kako to često umiju ustvrditi oni koji bi ponekog nedoličnog pjesnika ukinuli i zabranili, jer je, na ne znam kakav sve način, pridonio nekom ratu. Istina, Šahman nije bio dijete, i više nije živ, ali meni je ostao veći i važniji od svega što bi itko mogao reći protiv Gorskog vijenca. Pritom, znam i da bi sve što bi se iz takve perspektive reklo protiv Gorskog vijenca bilo savršeno krivo, pogrešno, promašeno.

Evo, kako odgovara vladika Danilo Vuku Mićunoviću, uz napomenu pjesnikovu i didaskaliju da govori “među svima kao da je sam”:

“Đe je zrno klicu zametnulo,
onđe neka i plodom počine;
je li instinkt al’ duhovni vođa,
ovde ljudsko zapinje poznanje!
Vuk na ovcu svoje pravo ima,
ka tirjanin na slaba čovjeka;
al’ tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava
to je ljudska dužnost najsvetija!”

Da bi se na kraju, nakon dugoga poziva na boj, rat i na krvaviju neviđenu, monolog vladike Danila završio, opet, vrlo poznatim stihovima, koji će završiti kao opće mjesto, po nadgrobnicima i spomenarima naše spaljene, upljuvane i iščezle zajedničke domovine:

“Neka bude borba neprestana!
Neka bude što biti ne može;
nek’ ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje!”

Nastavniku Abdulahu Šahmanoviću se, kao ni meni, njegovome učeniku, kao ni većini njegovih učenika, nije ispunilo ono zbog čega vladika poziva u rat: “Đe je klicu zrno zametnulo, onde neka i plodom počine”. On je počinuo u Sarajevu, od Plava daleko, među svijetom koji je slabo govorio njegovim jezikom, ostavljajući svoj plod uplašenim svojim đacima. Ako ima Boga, i prema njemu će Šahman biti jednako strog, kada su književnost i etika u pitanju. Gramatika i pravopis dođu sami po sebi. Ako ga ima, Bog ima lijep rukopis, kao i svi besmrtni. U našim je ružnim rukopisima, u svakom tom malom, ružnom slovu, zrcalo je jedne smrti.

Abdulah Šahmanović morao je umrijeti iznenada, jer je, sljedeći Njegoša, svaka njegova riječ bivala kao da mu je posljednja. Njemu je smrt stvarno bila bliža od ovratnika na košulji. A imao je lijep rukopis, nije joj se dao.

Stanovao je u Ulici Fadila Jahića Španca. Još dugo je tamo, na istome mjestu, bio parkiran njegov volkswagen buba. Po prozorima auta već je bila popadala prašina, a onda ga je nestalo. Imao je ženu i jednu malenu djevojčicu. I on je bio mlađi nego što sam ja danas.

Nijednu pohvalu ne shvaćam previše ozbiljno, o knjigama koje sam napisao ne možete napisati ili izreći ništa što bi me povrijedilo, a još manje zaljuljalo. Mjera i jednom i drugom, i pohvali i teškome šamaru, meni je Šahman. Mjera visoko postavljena, pa ju je teško dohvatiti.

“Šta je čovjek? Ka slabo živinče!” Kaza vladika Danilo.

Srbija možda jeste velika tajna, ali su savremeni srpski pisci još veća. Na globalnoj svetskoj mreži njih gotovo da i nema. Stiče se utisak da su odlično skriveni – skoro kao teroristi.

U filmu “00:30 – Tajna operacija”, potraga za Bin Ladenom predstavljena je dobrim delom kao pretraga podataka: operativci CIA-e bezuspešno češljaju dojave, svedočenja, priznanja pod iznudom, listinge telefonskih poziva. Gorljiva pripravnica nabasaće na fotografiju Bin Ladenovog kurira, sedam godina staru, za koju se ispostavlja da je ključni dokaz – do tada izgubljen u milionima podataka koje je trebalo proveravati i proveravati. Biće da informatičke tehnologije imaju samo jednu, ali neoprostivu, manu: upitnu svrsishodnost. One omogućuju nesmetan pristup beskraju podataka – ali, sve te podatke ljudsko biće mora umeti da nađe, i upotrebi.

Kao prostor globalnog znanja, Internet je već odavno sporan, jer nudi mnoštvo informacija koje se neće same od sebe sistematizovati. Iako je na Mreži prisutno navodno sve, ona neukom tragaču zadaje više problema nego što donosi koristi. Krenete li u potragu za savremenim srpskim piscem, videćete da nema dobre tehnike traganja, jer, ma kako ključne reči bile znalačke ili maštovite, gotovo da nema šta da se nađe.

Zahvaljujući specijalizovanim i dobro održavanim sajtovima, poput istorijskabiblioteka.com, naći ćete mnogo toga o srednjovekovnoj književnosti, čak i o srpskim istoričarima književnosti. Ali ako tragate za Katarinom Brajović i Vojom Čolanovićem (da pomenem samo skorije finaliste NIN-ove nagrade), ostaćete kratkih rukava. Okrajci usputnih vesti i tekstova, poneki štur intervju zalutao na godinama neažuriran sajt, i to je uglavnom sve.

Da parafraziramo Oskara Vajlda: kad pisac shvati da ga nema na Internetu, on će da jadikuje (ako je slabić), zakupiće odmah sopstveni domen (ako je energičan), ili će da ažurira svoju odrednicu na Vikipediji (ako je pametan, odavno je ima). Jadikovanje ne pomaže kod prosečnog srpskog izdavača, jer on je svoju savest odavno umirio otvaranjem naloga na Fejsbuku: a opšte je znana istina, da sada parafraziramo Džejn Ostin, da se na Fejsbuku ne kupuje, već lajkuje. Domen sa imenom pisca nije najsrećnije rešenje, jer se on retko pojavljuje na vrhu Guglove liste pretraživanja; međutim, ima dragocenih primera mudrog i kreativnog korišćenja domena (videti pod David Albahari).

Mali broj domaćih pisaca sistematski brine o svom prisustvu u okeanu podataka tako što ažurira svoju odrednicu na Vikipediji: iako osporavana, ona je prva stanica potrage, i uvek je visoko pozicionirana na pretraživačima. Ova strategija može biti korisna, ali nije pouzdana: uporedite li podatke o istim piscima na nekoliko jezika, naići ćete na bezmalo konfliktne verzije njihovih biografija. Da nisu navedena ista objavljena dela, pomislili biste da su Dragan Velikić na srpskoj i Dragan Velikić na nemačkoj Vikipediji dve različite osobe!

Rešenje je dobar, vidljiv, specijalizovani sajt pod pokroviteljstvom najviših državnih instanci: ne kao jedan od onih sajtova posvećenih pojedinačnim akcijama za razvijanje kulturnih potreba koje na Mreži nisu uspevali da nađu ni njihovi tvorci. Kao dobar uzor može da posluži mađarski portal litera.hu, gde su dostupni podaci o piscima i knjigama, blogovi i intervjui, kalendar književnih događaja. Oni koji ne znaju mađarski, mogu pristupiti sajtu hlo.hu (Hungarian Literature Online), gde piše sve o piscima i delim,izdavačima, elektronskim bazama podataka, bibliotekama, prevodiocima, književnim festivalima i stipendijama. Britanski savet ima književni “ogranak” literature.britishcouncil.org, na kome postoji dragoceni Writers Directory: u njemu je trenutno predstavljeno oko sedam stotina živih anglofonih pisaca. Naći ćete njihove biografije, spisak objavljenih dela, spisak nagrada, i tzv. “kritičku perspektivu” – sažet i informativan prikaz ukupnog opusa i autorove poetike.

Čemu književnost u ovakva ili onakva vremena, to će vas depresivci i lenjivci uvek pitati. Jer, eto, malo se čita, još manje zna, pisci i njihova dela pokriveni su paučinom anonimnosti koliko god da ih štampamo ili umrežavamo. Ali, ima li iko na svetu da je svima znan, a da nije imperator, ili bandit? Pisac koji misli da nije dovoljno popularan, uvek ima poternicu kao rešenje. Njegovo će ime tada znati baš svi.

Gunar Ekelef

(Gunnar Ekelöf)

*

Poetika

Tišina je to što ćeš slušati,
tišina iza apostrofa, aluzija,
tišina u retorici
ili u takozvanom formalnom punjenju,
ovo je potraga za besmislom
u smislenom
i obrnuto
i sve što ja pokušavam umjetnički opjevati
jest zapravo nešto umjetnosti lišeno
i čitavo punjenje je prazno
to što sam napisao
napisano je između redova

*

Mačke

Mačka nije čovjek, kažeš
nije hrišćanin –
ja sam vidio mnoge!
Igrale su se s poljskim mišem koji je sjedio na repu
cijučući,
docnije bi mu dozvolile da ode
i lipše u šoku
bez ičega drugog do malih tragova kandži
malih ljubavnih ugriza.

*

Herakles

Dom: šta ne posjedujem!
Ali šljem, golubova pun,
poput mojih šćeri sjedi na motki
u golubjem skupu

Ne užasavaju me
lobanje na stublju
ali očne duplje šljema
i golubovi koji otud
sijevaju kao pogledi!

*

Grčka

O bijelo oblijepljene kapele
sa ikonama oguljenim cjelovima!
Tvoja su vrata zatvorena
tek s jednom čivijom i vunenim koncima
kakvi se nalaze između čičaka
i namotavaju oko prsta
Bočica ulja priložena
i masna lojanica i tanjir
za one koji traže
za one koji imaju šibice

Stare i nove ikone
sigurno od majki
– prilike nisu manjkale –
za one koji su još u tjesnacu
za one opljačkane od janjičara
za one čije su očne duplje prazne
za one nestale sa Markosom –
sirotinjski otisci pod staklom
veliki kao ovčji torovi:
tvoja su zvona ovčje klepetuše
što zveče negdje gore po bregovima
kapela čiji je katanac od vune

*

Ovo veče u Phálironu

Ovo veče u Phálironu
– des hautes glaces –
mahnita auta niz obalski put
i Šesta Flota iluminirana
ogleda svoje biserne redove lampi
u blistavoj, crnoj vodi

Veliki petak
Grci još poste
i ja vidim na šta im liče brodice:
neka vrsta lampama preosvijetljenih vrtuljaka
ili lunaparkova ze tehnokrate
svaki nakrcan elektronskim automatima za igru
radijskim i radarskim džuboksovima, uvijek u promjeni

još uvijek daleko od ponoćne prozivke
od ponoćnog poljupca.

*

13

Ja, crna žena
sa bijelim djetetom u naručju
zaspi zaspi
Spavaj spavaj, ti čovječe
Ali ti si zabrinut
želiš li sisu?
Zaspi, spavaj
koliko te žalim
Bijelo dijete umire
Bijelo dijete je umrlo
Ne shvatam
Bijelo dijete neće sisu
Ja ću te ugrijati na mom trbuhu
Ja ću te ljuljati u krilu
Ja ću ti oči cjelivati
jedno po jedno
da vidim hoćeš li kapke otvoriti
jer ništa ne razumijem
Ovo je dijete umrlo
Šta da ja, prosta žena,
činim sa ovim bijelim djetetom
ja nemam čak prava ni da ga ukopam
– Okreni se, ti psu!
Ti ovo ne razumiješ.

*

Pjesnički put Gunara Ekelöfa (1907-1968) skoro da je lišen svakog kompromisa. Asketska, egzistencijalna poezija u nemilosrdnoj polemici sa tradicijom, sa “mrtvima u nama samima”.

Debitovao je zbirkom dockan na zemlji (sent po jorden 1932.) uvodeći neuobičajene izvore i uticaje u ovdašnje poetske tokove: orijentalna poezija i mistika, Ibn al Arabi, Rumi, Bizant i njegova tamna religija.

Njegove prve zbirke, uz antologiju 5 mladih (čelne figure Artur Lundkvist i Harry Martinsson) takođe su i prvi autentični proboji modernizma u skandinavskoj književnosti.

U docnijim knjigama primiče se romantičnom pogledu na prirodu i raskida s modernizom: umjesto Remboa, priziva Blakea.

Naredne zbirke donose mu više uspjeha i triježnjenje, uprkos sebi samom (alkohol) i otvaraju novu fazu: stroža forma i stvarniji sadržaji. Ovdje biva jasno izražen filozofski materijalizam koji će tinjati i držati vatru u njegovom cjelokupnom stvaralaštvu. Za rečeni filozofski okret, dužnik je učenjima Lao Cea, Epikura, Lukrecija.

Uz materijalizam stoji drugi ključni pojam: besmisao. Ekelofovo stajalište: besmisao daje smisao životu, podiže ga s njegova svakodnevnog nivoa do mantre.

U Strountesu (1955) besmisao dobija jedan bitan element: apsurdnost. Ova anti-estetska linija pripremana je kroz nekoliko zbirki, preciznije naznačena ovdje, a potpuno izvedena u zbirci “Noć u Otočcu” (En natt i Otočac, 1961). Težnja da se reducira estetsko, da se piše ogoljeno, ne bez cinizma i dadaističke lepršave igrarije.

*

Kritičan je protiv hrišćanstva kao institucije, njegova religioznost lišena je konfesionalnosti. Antika i Bizant, uprkos brutalitetu, stoje mu najbliže.

Zbirke “Opus Incertum” (1959) i čudesna “Melna-eliegija” (En Mölna-elegi, 1960) prekoračuju kanonizirane jezičke i žanrovske konvencije. U zbirku su ugrađeni citati, stihovi, pa i cijele strofe, drugih autora Horacija, Dantea, Ibn al-Arabia, Strinderga, Rimbauda, Edit Sedergran, Emanuela Swedenborga, itd., forme što se tiče, građena je prema muzičkim principima, aluzivnom tehnikom, s vodom kao centralnom temom koja podsjeća na Eliotovu i još više Ponudovu i s miješanjem vremena i kulture s koloritnim i zvukovnim nanosima koje pjesnik osluškuje na ostrvu Lidingo, u ljeto 1940. godine.

*

U posljednjoj fazi, pod snažnim utjecajem orijentalne i bizantijske historije, piše “antipoetsku” trilogiju, koju čine “Diwan o vladaru Emghiona” (Diwan över fursren av Emghion, 1965), “Bajka o Fatimeh” (Sagan om Fatimeh 1966) i “Vodič kroz Podzemlje” (Vägvisare till Underjorden, 1967). Ona se ubrajaju u klasična djela skandinavske književnosti. Valja ipak zaključiti kako se ne može donositi krajnji sud o mnogostrukom, protivrječnom djelu Gunara Ekelefa, jer se ono nalazi u stalnome vrenju, u stalnoj orbiti.

CD Vidarica

Vidarice su, kaže predanje, posvećeni izvori kojima treba otići kada se poremeti stanje ravnoteže tela i duha, bića i sveta. Jer, kada ravnoteže nestane, nastaje bolest. Ako vam nije jasno o čemu se tu radi – pogledajte kroz prozor. Ako i dalje ne razumete, uključite radio ili televizor. Ili, bolje – nemojte. Isuviše je opasno… Bolje je i “biću i svetu” ugodnije poslušati Vidaricu braće Teofilović (ja lepog prezimena) i Miroslava Tadića (Helicon publishing 2012).

U “podnaslovu” ovog albuma stoji “Traditional folk songs from the Balkan region”. Podnaslov na engleskom upućuje na međunarodne ambicije izvođača, sasvim uostalom opravdane kvalitetom muzike. Ali, gle, moglo bi tu da dođe i do izvesnih nesporazuma. Naime, šta je “Balkan region”, i šta je njegova muzika, dakako u svesti prosečnog (polu)zapadnog konzumenta egzotike za poneti? Balkanci su, u tom imaginarijumu, neki sirovi i bučni ljudi, vesele – ali i prgave, pa i zajebane – larmadžije koje agresivno emituju sebe na sve strane i u svakoj prilici, pa im je i muzika – bilo tradicionalna ili nova – isto takva. Da, to je onaj Balkan “Guče” i sličnih skrnavih derneka kao svojevrsne industrije kodifikovanog prostakluka kolji su nam uvalili kao tobožnji znamen identiteta, to je ona naporna, eksploatacijska bregovićasta predstava “balkanskog” kao nečega beslovesno-ekstatičnog, koje u osnovi dobija (samo i jedino) na ritam, zapravo na larmu. I drugo ništa nije važno, drugo ni ne postoji, jer se ne uklapa u taj bedan, suštinski “autošovinistički” kroj.

Četrnaest pesama i pedesetak minuta muzike u kojoj se prekrasno pevanje Ratka i Radiše Teofilovića očaravajuće dobro, prirodno i lako prepliće sa izvanrednom, bogatom a opet nimalo “egzibicionističkom” ili presviravajućom gitarskom pratnjom maestra Tadića, donose nam u kuću onaj zatajeni Balkan, onaj koji ni najmanje ne odgovara “balkanističkim” predstavama napravljenim za malograđansku turističku bulumentu iz nekakvih Gornjih Radgona, Bišopshofena i ostalih Garmišpartenkirhena, a koje treba što kvalitetnije opelješiti po beogradskim splavčinama i sličnim mestima iz pakla.

Vidarica je, naprotiv, tiha i nežna ploča. Ona vas ne napada nego vas zavodi, i u nju se zaljubljujete tako da vam brzo postaje nejasno kako ste do sada uopšte živeli bez nje. Jer, šta? Vidarica vas zapravo podseća na nešto što ste oduvek znali, ali ste pomalo zaboravili, izmaltretirani nasilnom kvazibalkanizacijom svega balkanskog, u režiji nekolicine nesnosnih južnoslovenskih barbarogenija i bezbrojnih im epigona i parazita. Vidarica je, dakle, ploča lepote, finoće i elegancije. To su njeni osnovni “sastojci”, to je ono čime isijava i oplemenjuje onoga ko je sluša. A ta lepota, finoća i elegancija, dakako, dolaze od tih glasova i od tih čarobnjačkih prstiju, ali ne bi, ipak, mogle biti takve da im takav nije muzički predložak, da to nije “upisano” u te pesme, u to čudo Balkana. Pri tome, važno je napomenuti, oni ničime i nikako ne “izneveravaju” te pesme, ne čine ih nasilno nečim što one nisu, ne šećere ih i ne dodaju im veštačke aditive, kao što na primer neretko biva kad izvesni operski pevači uzmu da pompezno i samozaljubljeno, upravo nepristojno, “operizuju” tradicionalni folk. I to je jedna prevažna poruka: nepristajanje na “Balkan” kao šifru za sebe-ponosno-prostaštvo. Vreme je da se Balkan otme od svojih kidnapera, i da nam se vrati! A Teofilovići i Tadić to rade impresivno, na ovom albumu moćno istražujući bisere južne Srbije, Kosova, Makedonije i Bosne (recimo, Gusta mi magla padnala, Oj ovčarče, Kraj potoka bistre vode, Navali se Šar planina, Snošti go vidov, Mome Stoje, Stojane sine Stojane…), ali bogme i Dalmacije (Majko igla i bičvica, Zaspalo je siroče), a posebno božanstveno otkriće njihova je reinterpretacija Sagradiću šajku; majko mila! Slušajući je iznova i iznova, maštam o tome da ova tri musketara snime ceo album sa svojim viđenjima panonske pesmarice, onoga što obično nazivamo “sabrana dela Zvonka Bogdana”…

Vidarica je čist dragulj. Ništa lepše i bolje nećete sebi pokloniti ove jeseni, koliko god da tražite.