***

Arapski doprinos matematici kakvu danas poznajemo jest nemjerljiv.

Priča o arapskim brojevima takvo što potvrđuje.

Od kraja grčke antičke znanosti do kasnog srednjeg vijeka nije se dogodila važnija stvar u matematici od prevođenja grčkih tekstova na arapski. No, to nije bila posljedica rimskog naslijeđa, već, ironično – arapskih osvajanja. Na taj su način prevodi starih Grka postali dostupni Europi srednjeg vijeka.

No, puno više od prevoditeljske zasluge jest arapsko unapređivanje matematike u mjeri koje bi se moglo opisati kao pokazivanje poezije (numeričke matematike) ljudima koji poznaju samo prozu (geometriju).

Brojeve koje koristimo danas koristi cijeli svijet, svi ljudi bez iznimke.

Arapske cifre nastale su u Indiji, a korištene su u arapskom svijetu kao jedan od tri brojevna sistema:

– računanje na prste; brojevi se pišu riječima; koriste ga trgovci i računovođe,

– seksagesimalni sustav (osnova sistema je 60, a ne 10 kao u decimalnom); brojevi označeni arapskim slovima; koriste ga astronomi,

– indijski dekadski sustav; znamenke su preuzete iz Indije, a oblici znamenki su nastajali putem, reklo bi se, dugogodišnjom obradom do jednostavnosti, logike i ljepote.

Na kraju imamo cifre kakve imamo i svi ih zapisujemo pomalo na svoju ruku. Natjerajte prijatelje da vam pokažu kako pišu broj 7 ili 4, začudit ćete se.

No, u svojoj logici, originalni arapski brojevi su prekrasni. Oni nastaju prema broju kuteva koji tvore – 1 ima jedan kut, 2 ima dva kuta itd. Znamenka 0 (nula), dakle, bez kuteva, samo podebljava genijalnost ideje.

Arapski brojevi su lijepi, napišite ih jedan po jedan na papir, ali bez povoda. Uživajte u spletu linija, koji vam se vjerovatno oduvijek činio logičan.

Uostalom, arapski brojevi su kudikamo ljepši nego onaj manki, ludo a, et – @. Originalno, bila je to oznaka za amfore među trgovcima u Veneciji. A sad je znak koji dokazuje koliki smo trgovci postali u komuniciranju.

Da se sve dogodilo u nekoj drugoj zemlji i u nekom drugom društvu, ono što ovih dana drma Srbiju bilo bi tek kratka vest kojoj bi veću pažnju posvetili samo žuti magazini. Međutim, sve se dogodilo baš u Srbiji. Dugo najavljivani koncert jedne od najvećih muzičkih zvezda današnjice, Ejmi Vajnhaus, okončao se debaklom. Međutim, tamo gde bi se za druge završilo, za nas je tek počelo. Krenulo je, dakle, od jednog incidenta, neuspelog nastupa na Kalemegdanu, a kraj se ne nazire. Ono što se u početku odvijalo na relaciji Ejmi–publika, dobilo je tolike razmere da su u igri jedna komičarka za koju do pre neki dan u Srbiji niko nije znao, jedan strani biznismen domaćeg porekla, ministar odbrane i ambasador Srbije u Sjedinjenim Američkim Državama. Tu je još i nepregledna masa “nezavisnih mislilaca” sa interneta, jedan porno-snimak i jedna čokoladna torta u obliku penisa. Bilo bi zanimljivo poigrati se sa elementima ove priče. Recimo, povezati porno-snimak i ambasadora, ili biznismena i pevačicu, komičarku i penis-tortu. Svaka od mogućih kombinacija bila bi logičnija i smislenija od one koja je po sredi. Ali, mnogo bi manje govorila o stanju duha ovog društva u vremenu sadašnjem.

Dakle, Ejmi Vajnhaus došla je u Beograd i – zamerila se Srbiji. Uzela pare za karte, a nije pevala. Plate u Srbiji su male, a karte su skupe. U takvoj situaciji, pare za kartu imaju dve grupe ljudi: istinski poštovaoci i obožavaoci muzike Ejmi Vajnhaus i oni koji imaju novca da proprate sve važne gradske događaje, a dolaze da se slikaju i budu viđeni, pri čemu je upitno imaju li pojma gde su došli. Ova prva grupa, izvesno je, zna odlično gde je bila i zna da nastupi Ejmi Vajnhaus godinama unazad izgledaju baš kao ovaj u Beogradu. Među pravim ljubiteljima ove muzičarke teško da ima iznenađenih. Druga grupa je, međutim, rasadnik razočaranja i diskursa koji je u nedeljama nakon koncerta postao dominantan u javnosti i medijima.

Na slučaju Ejmi Vajnhaus odlično se vidi kako se snobizam elita preliva na široke mase i postaje vox populi. Vajnhausova nije “ispoštovala narod”, ponela se “neprofesionalno”, uvredila publiku… Za dogovorenu cenu nije isporučila adekvatnu robu. Proizvod koji je serviran konzumentima nije u skladu sa priloženom deklaracijom. Stvar je, dakle, čista kao suza, osim što je pogrešno postavljena. Jer, Ejmi Vajnhaus, i to bi svi koji se smatraju pozvanima da imaju stav o njenom beogradskom koncertu morali da znaju – nije proizvod. Ona je, kratko i precizno rečeno – umetnik, a to znači da se na njene koncerte ne ide radi zabave po šemi: pesma-aplauz-pesma-naklon-kraj, već iz poštovanja prema njenom autorskom delu.

Onim nesrećnim nastupom na Kalemegdanu, i nehotice je poručila upravo to: da nije vedeta ispala sa fabričke trake muzičke industrije, da nije ničiji projekat i proizvod, nego nezavisan, autentičan stvaralac svoje muzike, biće u isto vreme blagosloveno i ukleto vlastitim talentom. Teturanje i zamagljen pogled, problemi sa alkoholom i narkoticima, disfunkcionalne veze sa muškarcima, sve to ide ruku pod ruku sa prethodnim: ona muzika koja očarava i zavodi obožavaoce širom sveta i zbog koje je Ejmi Vajnhaus jedna od najvećih zvezda današnjice, dolazi upravo iz najdublje dubine jedne emotivno rasturene i nestabilne žene. U doba industrijalizacije i komercijalizacije, te alhemije koja gotovo sve pretvara u novac, Ejmi Vajnhaus dođe nešto poput dragulja, poslednji mohikanac među umetnicima u popmuzici, jedna od retkih preostalih kojima su pogonsko gorivo talenat i inspiracija. U prilog tome ide i činjenica da redovno uprska stvar baš na javnim nastupima, onda kada novac i slava dođu na dnevni red.

Baš kao što je glavna karakteristika njene muzike retrostil, i ona sama, sa natapiranom kosom i haljinicama u stilu šezdesetih, mogla bi da bude retro. Međutim, Vajnhausova nije ni to. “Vintage” nota u njenom izgledu i stilu pre govori o svevremenosti talenta koji poseduje. Ejmi sa darom da sopstveni unutrašnji pakao moćnim kontraaltom pretoči u božanski ton, Ejmi koju isti taj unutrašnji pakao vuče do granica samouništenja, pravljena je od istog materijala od kog su bili sačinjeni najveći i najtragičniji u bluzu, rokenrolu i kantriju, tri muzička pravca koja se prepliću u njenoj muzici. Poput Bili Holidej, Dženis Džoplin, Džima Morisona, Ejmi Vajnhaus je zvezda koja zasija jače nego bilo koja druga, toliko jako da na kraju sama sebe sprži vlastitim sjajem.

Moglo bi se ovde zameriti da je poređenje neprimereno, jer Ejmi Vajnhaus, sa svoja dva albuma i nepunih 28 godina teško da može da se poredi sa legendama. Međutim, bez obzira na samo dve ploče i samo 28 godina, neosporna je činjenica da je Ejmi Vajnhaus svojom pojavom donela promenu, izvršila uticaj na mnoge koji su se na muzičkoj sceni pojavili posle nje i, samim tim, upisala se u istoriju pop-kulture. Upravo njoj muzički kritičari širom sveta odaju priznanje za reafirmaciju i oživljavanje soula, kao i za pokretanje čitavog novog talasa ženskih kantautora. Kao umetnicu koja je presudno uticala na njih, Ejmi Vajnhaus navode Dafi, Lili Alen, Adel, Ledi Gaga… Vajnhausova, dakle, ima talenat, i delo, izvršila je uticaj, a ima i slavu, skandale i ličnu tragiku. Ima sve što je potrebno za rokenrol legendu, pa makar i od samo 28 godina.

A gde je tu ona snobovska ekipa koja je htela da se “provađa” po Kalemegdanu? I dalje ne shvata gde je bila, i dalje nesvesna da su mutan pogled Ejmi Vajnhaus i njeni neartikulisani pokreti rodno mesto njene muzike, još se čudi šta bi onoj “pijanoj i drogiranoj” da im umesto pesme i veselja servira sopstvenu srž. U novembru 2008. vajar Marko Perego, inspirisan likom i delom Vajnhausove, napravio je skulpturu pod nazivom “The only good rock star is a dead rock star” (“Samo mrtva rok zvezda je dobra rok zvezda”). Skulptura vredna 100.000 dolara, izložena u njujorškoj Half galeriji, na granici između šokantnog i neukusnog, predstavlja Vajnhausovu koja leži u lokvi krvi sa rupom od metka na čelu. Objašnjavajući šta je hteo da poruči svetu ovim delom, Perego je rekao nešto što bi bez većih intervencija moglo da se odnosi na beogradsku publiku na Ejminom koncertu i “pridružene članove” koji su se u danima potom utrkivali u reakcijama: “Rok zvezde su žrtvena jagnjad savremenog društva.” Možda to nije slučaj sa svim rok zvezdama i možda ne važi za svako društvo, ali ovom društvu ova rok zvezda je dobro došla da se na njoj iskale mnoge frustracije, lične i kolektivne.

Sva je prilika da bi se još istresali na Ejmi i na njoj demonstrirali vlastito slepilo spram duha vremena u kom žive, da se nije pojavila Čelsi Hendler, jedna od najpopularnijih američkih komičarki i svojim grubim šalama na račun društveno-političke stvarnosti u Srbiji izazvala lavinu reakcija. Te su reakcije i ovakve i onakve, oštrije i blaže, osvetoljubive i praštajuće, ali sve ih krasi zapanjujuća nesposobnost za malo autoironije i odmaka u odnosu na same sebe.

Šta se dogodilo? U svojoj emisiji “Čelsi Lejtli”, Hendlerova je ugostila dvojicu kolega komičara, Grega Prupsa i Krisa Franjolu. Razgovor koji je počeo komentarima na debakl Ejmi Vajnhaus u Beogradu, zašao je na teren sprdnje da Srbijom i Srbima. “Koncert nazivaju najgorom stvari koja se ikad desila u Beogradu, a to je zemlja u kojoj su se dogodili etničko čišćenje i genocid”, rekao je jedan od gostiju Hendlerove, na šta je ona dobacila: “Ne mogu da verujem da su Srbima uopšte dozvolili da idu na koncert!” Do Čelsi Hendler u dalekoj Americi stigla je vest da je srpski ministar odbrane Dragan Šutanovac na svom Fejsbuk profilu opisao koncert kao “sramotu i razočaranje”, na šta je ona rekla: “Znate šta, vaša zemlja je sramota i razočaranje.” Baveći se dalje likom i delom ministra vojnog, Hendlerova je rekla da je Dragan veoma popularno boljševičko ime, na šta su njene kolege zaključile da je to onaj tip koji je prebio Rokija (reč je o Ivanu Dragu, liku sovjetskog boksera iz bokserske filmske sage Roki). Zatim su se zapitali ko je dopustio da Ejmi Vajnhaus u onakvom stanju izađe na scenu. “To je ipak Srbija i tamo nema mnogo zakona”, rekao je Prups, začudivši se što je britanska zvezda za početak svoje turneje izabrala upravo srpsku prestonicu: “Verovatno je posle Beograda planirala da ide u Kazahstan.” To je sve. Koliko su se sprdali sa Srbijom i Srbima, isto toliko su se Hendlerova i gosti rugali i sopstvenoj poziciji pripadnika velike nacije koja o manjima ne zna ništa, jer joj se tako može.

Međutim, kad se digne kuka i motika, eto Amerima po medijima muka. Pups i Franjola, suočeni sa brojnim negativnim reakcijama kojima su ih preko društvene mreže Tviter zasuli korisnici iz Srbije, izvinili su se, naglasivši da je sve bilo samo šala. Čelsi Hendler tako nešto, očigledno, nije bilo ni na kraj pameti. Zbog takve arogancije surovo je kažnjena tako što su joj izvesni “predstavnici srpske dijaspore u SAD” na kućnu adresu poslali čokoladnu tortu u obliku muškog polnog organa, sve u nadi da će joj tako doakati. Ovo je Hendlerovu toliko postidelo da je fotografiju torte okačila na svoj Tviter nalog i ljubazno se zahvalila.

Tabloidima i masi sa interneta nije trebalo mnogo da se obruše na Hendlerovu, pa su, između ostalog, iskopali i da komičarka ima kućni porno-snimak koji je, prema njihovim, ispostaviće se kasnije, neistinitim tvrdnjama – skandalizovao Ameriku. Iako je najjednostavnijim postupkom – posetom stranice Čelsi Hendler na Vikipediji – lako utvrditi da nije reč ni o kakvom porno-snimku, već o satiričnom odgovoru Hendlerove na to što holivudske starlete svako malo izbacuju ovakva “ostvarenja”, uvodničare srpske žute štampe to ne sprečava da o njoj pišu kao o “bivšoj porno-zvezdi”.
Razmere halabuke koja se digla oko jedne humorističke emisije, kao i jezik koji ovdašnji mediji koriste u izveštavanju na ovu temu prilično su provincijalni. Da kompletan utisak bude takav, do ponedeljka je nedostajao samo jedan element, da neko ustane i vikne: “Sa’ću da ve tužim!” Taj komadić koji nedostaje ukazao se u liku biznismena Dragana Đogovića, čije tačno zanimanje, prema pisanju medija u Srbiji glasi: “koji ima firme u Dizeldorfu i Beču”. “Podneo sam tužbu protiv gospođe Hendler u moje lično ime i u ime naroda Srbije za naknadu štete zbog uvreda izrečenih na račun našeg naroda. Ne mogu vam za sada otkriti na kom sudu će se voditi proces i koliki će tačno biti odštetni zahtev, ali su u pitanju milioni dolara. Ja ću sam finansirati ceo postupak, ne želim nikoga da opterećujem, a kada budemo od Hendlerove naplatili sve uvrede koje nam je nanela, zadržaću samo novac za troškove advokata, a ostatak ću podeliti u humanitarne svrhe”, izjavio je Đogović za “Frankfurtske vesti”, a srpski mediji, mrtvi ozbiljni, preneli su da će se “proces protiv Hendlerove najverovatnije voditi u jednoj od američkih saveznih država, pošto se u SAD ovakvi procesi najbrže završavaju, a kazne mogu dostići nekoliko desetina miliona dolara”. Svoje velike planove Đogović je još pojasnio: “Ovih dana treba da se precizira tužba, da moji advokati predaju dopunski materijal. Treba utvrditi da li je emisija išla uživo ili je snimljena. Ukoliko je išla uživo Hendlerova će jedina odgovarati, a ako je prethodno snimana, tužba će biti proširena na kompaniju NBC Univerzal, vlasnika kanala ‘E!’ na kome se ova emisija prikazuje, jer i ona snosi odgovornost što pre emitovanja nisu izbačeni delovi koji vređaju srpski narod”, zaključio je on.Image…i ambasador Srbije u Vašingtonu Vladimir Petrović s predsednikom SAD Barakom Obamom

Tako je govorio Đogović, a onda je vrag odneo šalu. Ambasador Srbije u Sjedinjenim Američkim Državama Vladimir Petrović zatražio je sastanak sa rukovodstvom američke mreže NBC Univerzal povodom emisije “Čelsi lejtli”, emitovanoj na kanalu “E!” koji je deo te mreže, objavljeno je na internet stranici naše ambasade u Vašingtonu. U pismu, poslatom u ime srpske vlade, izraženo je razočaranje zbog “potcenjivačkih primedbi” koje je komičarka Čelsi Hendler iznela na račun Srbije i njenih građana posle koncerta Ejmi Vajnhaus u Beogradu, te da je reč o neprikladnom, neukusnom i lošem humoru. Petrović je rekao da će Hendlerova verovatno biti iznenađena kad čuje da je Srbija demokratska zemlja čiji narod uživa velike slobode, a da je Beograd poznat širom Evrope kao grad sa najživljim noćnim životom na celom kontinentu. Izrečeno u pismu, ambasador je dopunio izjavom Tanjugu u kojoj je objasnio da se “medijska slika o Srbiji u SAD teško menja, jer postoje različiti stereotipi koji su rezultat antisrpske propagande iz devedesetih, a koja je nastala kao sticaj različitih okolnosti i političke situacije u Srbiji”. Petrović je naveo i da se postojeći stereotipi teško menjaju, između ostalog, i zato što se u Americi u centar zbivanja dolazi uglavnom negativnim vestima.

Kad se pobroji sve u vezi sa slučajem na relaciji Ejmi Vajnhaus–Čelsi Hendler–Srbija, nemoguće je ne zapitati se kakav je to ishod koji bi usrećio sve aktere ove priče. Sve i da se Ejmi mane “supstanci” i otpeva Hajde, Jano na Kalemegdanu, a Čelsi se izvini i dođe, nevažno da li na Egzit ili Guču, i provede se kao nikad u životu, težak vonj bizarnosti i teške provincijalnosti ostaje u vazduhu.

Priroda i društvo

***

To Goethe: A Complaint

W. H. AudenHow wonderfully your songs begin
With praise of Nature and her beauty,
But then, as if it were a duty,
You drag some god-damned sweetheart in.
Did you imagine she’d be flattered?
They never sound as if they mattered

_________________W. H. Auden

***

Goetheu: Pritužba

Kako si prekrasno započinjo pjesme,
Hvaleći Prirodu i ljepotu njenu,
A onda, ko da se drukčije ne smije,
Dodaš neku prokletu svoju voljenu.
Jesi li mislio da dirnućeš je snažno?
A njima to izgleda nikad nije važno.

_________________W. H. Auden

Slavko Goldstein je zgodno primijetio da “od Byronova vremena nijedan engleski pjesnik nije tako brzo postao nacionalno slavljen kao Auden u tridesetim godinama prošloga stoljeća“. Tih istih tridesetih godina, Auden je napisao čuveno stihovano Pismo Lordu Byronu. Postoji kod Audena snažna svijest o pripadnosti tradiciji poezije engleskog jezika i tradiciji zapadne kulture koja se ispoljava u cijelom nizu pjesama čiji naslovi katkad podsjećaju na sadržaj kakvog udžbenika kulturne istorije. Uz Byrona, i Rimbaud, i Yeats, i Freud, i John F. Kennedy, samo su neki od likova iz naslova Audenovih pjesama. Karakteristično je, međutim, da su kod ranog Audena takve pjesme obično programske i vrlo ozbiljne, a dok su kod kasnog Audena opet lake i zajebantske, na način skoro ogdennešovski.

Dobar primjer potonjih je pjesmica (o) Goetheu. Adresirana je kao pismo; zapravo je bolje, pa čak i tačnije, reći da je adresirana kao e-mail: prvo se navodi primalac, a zatim subject. Primalac je, dakle, Goethe, a subject je – pritužba. Na šta se to Auden žali Goetheu? Na šta se pjesnik može žaliti pjesniku? Na pjesme, naravno. Auden ima problem s (nekim) Goetheovim pjesmama, a problem je tim veći jer nije da se te pjesmu njemu potpuno ne sviđaju. Naprotiv, on u njima vidi sjajan potencijal, ali neiskorišten zbog jedne fatalne Goetheove falinke. Pjesnik Goethe, recimo, po Audenovom mišljenju, svoje pjesme po pravilu započinje sjajno, pohvalama Prirodi i njenim ljepotama. Nakon takve uvertire (ili preambule), međutim, kreću problemi. Umjesto da nastavi kako je započeo, Goethe u svoje pjesme uvlači žene koje mu se trenutno dopadaju. Auden u tome vidi kalkulaciju; Goethe, po njemu, na taj način pokušava da im se umili, da im polaska, da im se dopadne. I vidi u tome dvostruki poraz: s jedne strane to kvari pjesme, a s druge, barem po njegovoj procjeni, to Goetheu ne donosi ni uspjeh kod tih žena, jer participacija u njegovim pjesmama nije nešto što bi ovima bilo značajno.

Poznata je činjenica da je Auden bio homoseksualac. (Zlobna dosjetka Juliana Barnesa iz romana Flaubertova papiga veli da je zalaganje Audena i Christophera Isherwooda za socijalizam bio tek neizravan način borbe za izmjenu zakona o homoseksualnosti.) Ipak, god-damned sweetheart iz četvrtog stiha smijemo prevesti u ženskom rodu, ne samo jer je Goethe bio straight, nego i zbog she iz petog stiha.

Ipak, pogrešno bi bilo čitati ovu pjesmu u mizoginom ključu. Ako bi u njezinu analizu uopšte vrijedilo uvlačiti podmuklo delovanje biografije, logičnije bi bilo pomisliti da se Auden preispitivao koliko je njegovom vlastitom god-damned sweetheart-u, Chesteru Kallmanu, koji je, naravno, (bio) he, bila važna participacija u njegovoj (Audenovoj) poeziji. (Po svjedočenju Christophera Hitchensa, poslije Audenove smrti, Kallman je s prezirom govorio o mogućnosti da se o njemu misli kao o “Wystanovom reliktu“.)  Na tipično engleski način, Audenova ironija dade se, dakle, čitati i kao autoironija.

Hvali prirodu (ili Prirodu), pjesniče, kao da poručuje Auden, jer te ona neće razočarati. U pjesmi napisanoj u maju mjesecu 1969. godine, samo četiri godine uoči svoje svoje smrti, u pjesmi koju je, znači, napisao kao šezdesetdvogodišnjak, više od pola stoljeća nakon što je u engleskoj osnovnoj školi počeo da izučava ondašnju i onodobnu verziju poznavanja prirode i društva, Auden prirodu izdiže iznad društva, baš onako klasičarski. Josif Brodski je Audena prozvao najvećim umom dvadesetog stoljeća i time ga, na neki način, proglasio Goetheom svoje epohe. U dobi u kojoj je Auden napisao svoju pritužbenu pjesmu Goetheu, sam Goethe je napisao Izbor po srodnosti. I to je, čini se, bio izbor po srodnosti koji je odgovarao kasnom Audenu, da svoju eventualno identifikaciju sa Goetheom ne sprovodi po spomeničkoj liniji, nego po liniji zajedničke slabosti. Jer kad je pjesnik slab na neko ljudsko biće, najmanje je bitno je li ono muškog ili ženskog pola. Uostalom, već pomenuti Brodski, u pjesmi Uspomeni T. S. Eliota, pjesmi koja u mnogo čemu zvoni odnovski (Auden-ovski), piše (u prevodu Milovana Danojlića): Strast nije stvar pola nego bola.

Evo me u Podgorici (pravilno je: u Podgoricu) na skupu o Balkanu, koji će nužno prerasti, ako smo iskreni, u skup o “balkanizaciji”, kao simbolu drobljenja i mrvljenja ionako sitnih identiteta, takoreći identitetčića, na još manje, sve dok od te silne fragmentizacije do atoma ne preostane tek Fragment sam po sebi, prazan kao prazan skup u matematici, bez ikakvog sadržaja, oblik bez tela, drečeće parče Ničega.

A u novinama, podgoričkim, bez veze sa samim skupom, a opet, duboko povezano s njegovom temom, čitam kako crnogorski nastavnici srpskog, kako se zvanično zvao taj jezik kada su ga studirali, ovih dana prolaze kroz obavezni ritual “doobuke”, ne bi li se osposobili za profesore crnogorskog. Na onu tvoju staru diplomu, koju si sticao četiri godine – ili šesnaest, ako ćemo pravo – dodaju ti još neku ćagu koja potvrđuje da si prošao kroz Kratki Kurs – i to je to. A da je kurs kratak, vala baš jeste: novine otkrivaju da traje u proseku dva i po sata. Dakle, ako u jedan poslepodne uđeš u učionicu kao profesor srpskog, već oko pola četiri ćeš izaći kao profesor crnogorskog. Pa onda fino na ručak, multilingvalno.

Nimalo ne marim da jezik kojim je pisan ovaj tekst mora biti nazivan srpskim: on to jeste, ali je takođe i crnogorski, ništa manje. I bosanski i hrvatski pride. U tom su smislu one tričave pošalice ovdašnjih lumena na račun crnogorskog jezika kao nekakve novokomponovane izmišljotine sasvim deplasirane. Ali, nemojte me zamajavati da puka razlika u imenu čini i relevantnu razliku u sadržaju? Ne, ne može biti. Razmatrao sam sa kolegama šta li bi to moglo dva i po sata da se “doobučava”, i zaključili smo da je stvar čista foliraža: onih par šminkerskih izmena sa onim folklornim slovom „šj“ i tako to – pa, to se nauči za pet minuta, ako sporije kapirate. Ostalo vreme, pretpostavljam, razgovarate šta će učiniti Đoković tamo u Vimbldonu, ili zašto su Crnogorke izgubile od Turkinja u košarci, a nijesu trebale. Ali stvar, dakako, nikada nije ni bila u sadržaju, ili daleko bilo, u smislu: stvar je uvek samo u ritualu, u ritualnom održavanju tih “balkanizacijskih” normi fragmentarizacije svega, do posvemašnjeg mrvljenja.

A isto nekako baš ovih dana, uhapsilo je nekog Dragana Paravinju, višestrukog silovatelja, a biće i ubicu, koji je godinama legalno izmicao pravdi u bermudskom trouglu između Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine: osude ga jedni, ode kod drugih, optuže ga drugi, skloni se kod trećih, koji ga imaju na tacni, ali odbijaju da ga izruče, a neće da mu sude, jer kod njih još ništa nije zgrešio, a za druge ne mare. Sve dok i kod njih ne počini zločin; pazite dobro, zločin koji ne bi ni mogao da počini da je bio u zatvoru zbog prethodnih zločina! Ali kad imaš dva-tri balkanska pasoša i adrese, sve postaje i stvarno i moguće: tvoj zločin i tuđa pravda takođe se fragmentarizuju i balkanizuju, do neke tačke u prostoru važe, a od te tačke ne, nego si slobodan kao ptica i nedužan kao anđeo. Dragan Paravinja živeo je predugo u najboljem od mogućih svetova za najgore od mogućih ljudi, i za to on svakako nije kriv. Samo je koristio pravila igre koja su postavili neki drugi ljudi. I na kraju se krvavo preigrao, a da nije, živeo bi doveka na slobodi. A da se nisu preigrali oni koja su ta nakazna pravila postavili, jedna bi devojka bila živa i zdrava. Paravinja ju je silovao i ubio, ali u tome je imao svesne pomagače u onima koji su ga spokojno pustili da to učini. A to su, gle, baš oni kojima su Zakon i Pravda prva i jedina briga.

Ako se čudite, nemojte. Ako se zgražavate, opustite se. Nije to, naime, ništa nelogično, pod uslovom da jednom usvojite logiku balkanizacije i fragmentizacije sveta. Ovo su onda sasvim normalne konsekvence, i teško da su najgore od svih zamislivih. Ako ste još devedesetih skoro pa aklamacijom usvojili princip da se zločini, ratni i priratni, vazda dele na “naše” i “njihove”, i da su “naši” vazda nepostojeći ili nepravedno preuveličani, a “njihovi” da su vazda najstrašniji na svetu, ničim izazvani i nepravedno potcenjeni, čemu ste se onda uopšte nadali, čemu ako ne ovom košmarnom svetu od fragmenata, u kojem ste se probudili i ovog jutra?

I

Мodre se srbi u potoku.
Pozelenjeli hrvati na sprženom proplanku.
Crni se usirena krv muslimana u učionici osnovne škole.

Pomračenje Sunca i Мjeseca u ljubičasto podne.
Priroda je okrečena proljetnim beharom, u zasljepljujućoj navali cvatnje.
Bijelim se od stida, i patnje.

II

U oku izvrćenom iz očne duplje maglica svemirnog daha.
Iz prstena na odsječenoj lijevoj ruci mig ljubavi.
Iz prerezanih glasnica bijelog sveštenika
kaplju slogovi imena Alaha.

III

Oči iskočile u prašinu.
Rascopana lobanja na rascopanoj kaldrmi.
Ruke i noge leže unaokolo, same sebi dovoljne,
nezavisne, odsječene od bivšeg jedinstvenog bića
koje se mazilo imenom “čovjek”.
Crvena krvna zrnca razdvojena od bijelih.
Uredno složene misli u mozgu građanina rasule se
po pločniku boje čelika.
Komadi kože lepršaju kao zastavice.
Kompaktna masa leđa odiše moćnim prisustvom.
Iz šarenih krpica plućnih maramica
mjehurići kiseonika vraćaju se u odaje
Boga Tvorca.

1992.

U prvome redu sjedi starija žena, smiješi mi je, kao da se znamo, pozorno prati ono što govorim i na svaku rečenicu koja nalikuje nekom zaključku, nevidljivo kimne glavom.

Pomišljam da se možda poznajemo, ali da je se ne mogu sjetiti. To me uznemiri.

Kako bih mogao poznavati nekoga u Bihaću? Pa još stariju ženu.

I tako me prođe briga.

Uobičajena gužva po završetku književne večeri. Ljudi vrve sa svih strana. Hvatam i stežem ispružene ruke, razgovaram.

Ona priđe, zagrli me i dvaput poljubi.

Ja sam majka Mejra!, kaže.

Okolo je svi znaju i zovu je Majka.

Kada se malo odmakla, netko mi šapće da je u logoru, na Manjači, izgubila dvoje djece. Sina i kćer.

Ona se hitro vraća. Nešto mi je zaboravila reći.

Kaže da stalno putuje. Bila je i u Zagrebu, držala predavanje. A u Beogradu je češće. Ima prijateljice među Ženama u crnom. Po nju pošalju auto i vozača, i ona ide.

Borim se, kaže. Ja sam feministkinja.

Smije se, euforična. Samo kroz smijeh može disati. Bez smijeha bi se ugušila.

Živimo tu blizu. Dedo i ja, kaže.

Onda mi govori dugo o svemu što bi trebalo učiniti da bi se ljudi odrekli mržnje.

Pa me još dvaput poljubi, i tako se rastanemo.

Sve će učiniti da nijedan čovjek ne pomisli da ona nekoga mrzi. Kao da bi s nečijom krivom mišlju, makar i nekoga potpunog tuđina, njezina djeca postala više mrtva. Zato je ona feministkinja, drži predavanja i sjeda u auto, a vozač je vozi u Beograd. Naročito tamo nijedan čovjek ne smije pomisliti da ona nekoga mrzi…

Život u takvom smijehu je nalik paklu.

I uvijek se nađe netko kome treba pokazati da Majka ne mrzi. To zahtijeva težak rad, kao u kamenolomu.

Majci je najteže. Tolike majke potonule su u svoju žalost kao u mehku perinu i ničija ih druga žalost ne zanima. A Majka se jedina smije, da bi svemir mogao u miru žalovati njezino dvoje jedine djece.

Htjela bi se posebna moć imaginacije i uživljavanja, da se barem nasluti kako je to moralo izgledati kada se u prvim danima siječnja godine 1611, prije ravna četiri stoljeća, sarajevski kapelan fra  Matija Divković púti iz Latinluka sarajevskoga u daleke Mletke, preko mora. Nije da mu je to tuđina sasvim, svoje je škole nekad učio u Italiji, možda baš u Mlecima, ali sada ide tamo s glavom punom drugih planova i briga. Nosi svoj rukopis  Nauka krstjanskoga na „jeziku slovinskome kako se u Bosni govori“, ispisan onim tipom ćiriličkoga pisma koje je u Bosni uobičajeno odavno, da ga štampa kod mletačkoga knjigara Pietra Bertana, a ne zna što će ga tamo dočekati, kako će obaviti posao, hoće li se snaći sa slovima koje treba iz temelja rezati i lijevati, i uopće sa cijelom tom tipografskom i knjigarskom meštrijom, te kako li će se, potom, s tovarom knjiga vratiti u svoju tursku Bosnu i u Sarajevo, kako će njegov trud i rad biti prihvaćeni od mecena sarajevskih, od braće franjevaca, i najvažnije – od puka kojemu su prvenstveno namijenjene… Jer, nikada do sad takvo nešto u Bosni nije ni viđeno ni pokušano: štampana knjiga na jeziku kojim narod govori, slovima koja mu nisu nepoznata!

Godina je, dakle, 1611, između Turske i Austrije vlada mir koji su sultan Ahmed I i kralj Rudolf sklopili prije pet godina u Žitvi, uprava Bosanskoga pašaluka je u Banjoj Luci. Tamo sjedi beglerbeg Mustafa-paša Kuršumdži, to jest Olovčić, po svemu sudeći bliži Divkovićev zemljak, rodom iz Olova, pa nam je možda dopušteno zamišljati kako fratru i to ide naruku u pribavljanju dozvola i putne isprave, jol-teskere, da može slobodno putovati u Latine, u neprijateljsku kršćansku zemlju.

***

Ostavljam vas ovdje na trenutak u pokušaju da zamislimo fra Matiju s njegovim rukopisima negdje na vučljivim zimskim bosanskim putovima između Sarajeva i Travnika, Kupresa i Livna, kako se primiče splitskoj luci odakle će lađom u Mletke. Vratit ćemo mu se malo kasnije.

Danas nema nikoga tko se neće složiti s tezom da je rađanje svjetske civilizacije omogućeno izumom pisma: tom sposobnošću da svoj najuzvišeniji dar, dar jezika, vjerno prenese u apstrakciju slova, pisma, i tako ga učini trajno fiksiranim, nepodložnim vremenu i zaboravu, čovjek je učinio sudbonosni korak u vlastitome uzdizanju do bića duha i razuma, sistematskoga mišljenja i sređenoga pamćenja. U starinskim terminima izražena, a primijenjena na povijest civilizacije među Slavenima, osobito Južnima, ta distinkcija između barbarstva i civiliziranosti stoji sasvim precizno opisana već u glasovitoj filološkoj raspravi monaha Hrabra iz 10. stoljeća kada tumači prekretni značaj ćirilometodskoga izuma slavenskoga alfabeta: „Prije Slaveni ne imahu knjiga, nego crtama i rezama čitahu i gatahu, budući pogani.“

Trebali su proteći vijekovi i mileniji od stvaranja pisma u raznim oblicima širom staroga svijeta, dok se u zapadnoevropskoj civilizaciji nije polovicom 15. stoljeća pojavio slijedeći, skoro jednako tako revolucionaran izum, koji će cijelu narednu polmilenijsku epohu, sve do jučerašnje revolucije mikročipa i pojave kompjutora i interneta, označiti kao – Gutenbergovu. Bio je to, znamo, izum pomičnih metalnih slova i tiskarskoga stroja, s kojima se rađa „umjetnost multioriginala“, serijskih otisaka, to jest, vještina tipografije i umjetnost grafike. Staro doba prepisivačkoga umnožavanja knjiga, držanoga u najstrožem monopolu vjersko-političkih centara moći, uzmaknulo je pred dobom masovne proizvodnje knjige, a s njome i dobom velike demistifikacija i demokratizacije  znanja. U posljednjoj rečenici monumentalnoga romana Banket u Blitvi, Krleža, najveći Europejac naše književnosti, u usta svojemu junaku doktoru Nielsenu stavlja misao: „Kutija olovnih slova, […] a to nije mnogo, […] ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.“

Protestantska reformacija u Evropi u 16. stoljeću donijet će još jednu golemu, prevratnu novost: ideju i uskoro veoma raširenu praksu da se sveti tekstovi imaju prevoditi a crkveno bogoslužje obavljati na živim, narodnim jezicima. Između te ideje i Gutenbergovoga unapređenja tipografske vještine dogodila se epohalna podudarnost, ne samo vremenska nego i povijesno-duhovna: posredstvom nove, „crne umjetnosti“ kako su je zvali, postaju svete knjige – prevedene na narodne jezike – dostupne širokim slojevima, pa se i „sveto znanje“ na neki način demokratizira… Nije na ovome mjestu naodmet podsjetiti da su u tom gigantskom reformatorskom pokretu, koji je trajno izmijenio kulturno lice Evrope i zapadnoga svijeta uopće, na veoma istaknut način, baš kao protagonisti, sudjelovali ljudi s naših strana – Slovenci, poput Primoža Trubara, začetnika slovenske pismenosti i književnosti, ili Hrvati, poput Matije Vlačića Ilirika, latinski Flaciusa, velikoga erudita i reformacijskog teologa u rangu samoga Luthera, po svome učenju, flacijanizmu, protestantski dosljednijemu i radikalnijemu i od Luthera. A protestantska štamparija u Urachu kod Tübingena, kojom je rukovodio njezin vlasnik hrvatski plemić Ivan Ungnad, do 1565. godine proizvela je trideset različitih knjiga na hrvatskom jeziku, štampanih na tri pisma – glagoljici, latinici i ćirilici, u preko 25.000 primjeraka! U slovensko-hrvatskom protestantskom krugu oko štamparije u Urachu razmišljalo se o svemu slavenskom stanovništvu pod otomanskom upravom, pa su zbog toga štampane i ćiriličke knjige, čak su razvijane utopijske ideje o političkom suzbijanju Turske putem pridobivanja muslimanskoga stanovništva za protestantizam.

Na koncilu u Tridentu, koji je započeo 1545, Rimska crkva osmišljava i započinje dugoročnu i sveobuhvatnu protuakciju vlastite obnove i oporavka od duhovnih ali itekako i zemnih i političkih gubitaka koje joj je nanijela protestantska reformacija u Evropi. Koincidentno, ali uz neodoljive mogućnosti simboličkih učitavanja, iste godine kada  se završava Tridentski koncil, 1563, rodio se u selu Jelaške u olovskome kraju Matija Divković.

U svojemu bosanskom vjerskom krajoliku Divković se s protestantskom reformacijom nije mogao susresti, pa ni protiv nje boriti, jer ona osmansko-islamsku Bosnu nije mogla zahvatiti ni u najmanjoj mjeri. Na doktrinarno ili bilo kakvo drugo suprotstavljanje islamu, kao dominirajućem vjersko-ideološkom elementu u teokratski ustrojenom Carstvu, nije se moglo ni pomišljati, a borba s pravoslavljem išla je drugim, sasvim pragmatičnim linijama – kroz stalno okapanje između pravoslavnih vladika i franjevačkih starješina   pred turskim sudovima u vezi s jurisdikcijskim ovlastima. Zato u Divkovićevu spisateljstvu nema doktrinarno-teološke kontroverzije i polemike, što su glavne oznake stila i metode u evropskoj literaturi, jednako reformacijskoj kao i protureformacijskoj. Ako za sve što je Divković u svojemu spisateljsko-izdavačkom radu činio ipak možemo reći da je bilo u snažnome suglasju s osnovnim tridentskim duhom katoličke obnove, ali na način posve drukčiji od onoga u evropskim zemljama, to proizlazi iz stubokom različitih vjerskih, političkih, sociokulturnih okolnosti u kojima je njemu i njegovim franjevačkim sljedbenicima dano da rade na učvršćenju kršćanstva i kršćanskoga nauka u Bosni po smjernicama Tridenta i po knjigama glavnih zapadnih pisaca crkvene obnove – Bellarmina, Herolta, Ledesme i drugih. U jednoj stvari Divković, i cijeli krug franjevačkih pisaca koji se na njega nastavljaju, ipak jesu živi sudionici i praktičari novoga evropskog duha što ga je pokrenula protestantska reformacija a jednako zdušno prihvatila i katolička obnova, shvaćajući da jedino tako može uspješno parirati protestantskim protivnicima. Riječ je, kao što smo vidjeli, o potpunoj pobjedi ideje o širenju knjiga na narodnome jeziku, čemu se pridružuje i novi sistem obrazovanja i kulturno-znanstvenoga rada uopće, osobito pod vodstvom isusovaca. Jedan od njih u ovakvoj prilici ne smije ostati nespomenut. To je Divkovićev nešto mlađi suvremenik, Pažanin Bartul Kašić, tvorac prve „ilirske“ gramatike, autor prvoga našeg prijevoda cjelokupne Biblije, začetnik prve naše jezične standardizacije širega obuhvata bazirane na „jeziku bosanskome“, teolog, pisac, misionar, čovjek koji je više puta proputovao Bosnu, Srijem, Slavoniju, Beograd, i koji je papama u Rimu podastirao poslanice o potrebi za novim, mirnim i blagotvornim načinom rješavanja vjekovnog antagonizma i neprijateljstva između Turske i Evrope, između islama i zapadnoga kršćanstva…

U Divkovićevo doba – druga polovica 16. i prva desetljeća 17. vijeka – otomanska Bosna nije onakva kakvu si po ovještalim stereotipima predočavamo iz kasnijih vremena, nakon velikoga poraza Osmanlija pod Bečom 1683. godine, kada Turska gubi teritorije i snagu i graditeljski zamah, i ulazi u dugu i trajnu krizu, a kršćani i franjevci u Bosni, nakon krvave ekspedicije Eugena Savojskoga kroz Bosnu sve do Sarajeva 1697. godine i masovnoga egzodusa u strahu od odmazde, gotovo da prestaju postojati kao demografski i kulturni faktor. Umnogomu različito od te slike, razdoblje koje se poklapa s Divkovićevim životom pada neposredno nakon smrti sultana Sulejmana Zakonodavca, i generalno uzevši vrijeme je političke i ekonomske stabilnosti, te pravnoga sređivanja života u Carstvu, kao i intenzivnijega uspostavljanja trgovačkih i drugih veza s evropskim državama, a franjevačka provincija Bosne Srebrena širi svoje pastoralno i kulturno djelovanje među katolicima raznih nacionalnosti na ogromnome prostoru od Dalmacije do Transilvanije, od Ugarske do Albanije i Bugarske. Kroz 16. stoljeće, s intervalima povremenoga žestokog proganjanja katolika i franjevaca, naprimjer, za prvoga namjesnikovanja Gazi Husrevbega od 1520. do 1526. godine i velikih turskih osvajanja u Hrvatskoj i Ugarskoj, smjenjuju se intervali mira i zaštićenosti, pod istim Husrevbegom u dva njegova slijedeća mandata od 1526. do 1534. i od 1536. do 1541. godine. Kada se lokalne prilike ponovo pogoršaju, sultan Murat III 1586. izdaje poseban ferman o zaštiti kršćana, a onda opet, nakon velikoga poraza turske vojske pod Siskom 1593. i u dugome ratu poslije toga,  nastaju novi progoni. Mir u Žitvi 1606. ponovo donosi trajnije zatišje na međunarodnom i unutarnjem planu – to je ono razdoblje koje se poklapa s najplodnijim godinama fra Matije Divkovića. Kada, pak, 1622. godine janjičari svrgnu i ubiju sultana Osmana II, nastaje za trenutak opće bezvlađe i nered, u kojemu stradavaju i franjevci i katolici u Bosni. Pod sultanima Mustafom I i Muratom IV, zbog čestih lokalnih neprilika, franjevci 1625. i 1627. dobivaju posebne fermane kojima se dopušta da nose građansko odijelo, jašu konje i pašu oružje, da bi se zaštitili od nasilnika i bezakonjaka. U razdoblju do 1635. stanje se vidno popravlja pa će kroz to vrijeme značajno porasti broj katolika, franjevaca i njihovih samostana, ali se prilike ubrzo opet pogoršavaju i postaju sve teže za vrijeme Kandijskoga rata Osmanlija s Mlečanima 1645. do 1669. godine.

U svim tim oscilacijama, međutim, još uvijek se održavaju brojni franjevački samostani, a od osobite važnosti je postojanje jakoga građanskog katoličkog sloja u gradovima. Ti trgovci i poslovni ljudi, poput onih sarajevskih Grgurevića kojima Divković posvećuje svoj Nauk krstjanski, njeguju poslovne veze na dalekim relacijama od Carigrada, Jeruzalema i Dubrovnika, do Beograda, Rima i Venecije, i pojavljuju se kao mecene za vjerske i kulturne potrebe u franjevačkim samostanima i liturgijskim prostorima. Svega će toga – poput kakve male bosanske sociokulturne atlantide – netragom i zauvijek nestati nakon Bečkoga rata na samome kraju 17. stoljeća.

U Divkovićevo doba, dakle, vjerske i konfesionalne prilike u Bosni su podložne općim političkim i ratnim okolnostima, i za kršćane nisu uvijek najpovoljnije, ali to je još uvijek vrijeme u kojemu centralna vlast dobro funkcionira, i u kojemu se drži do zakonitosti i do pravā – danas bismo rekli manjinskih – utemeljenih na zakonskim ispravama i povlasticama. U svakodnevnom životu i u formama profane kulture dodiri i komunikacija među pripadnicima različitih vjera a s istim jezikom i sličnim životnim potrebama sigurno su normalna pojava, i na toj se osnovi stvara neki neformalni sustav običajnih odnosa s određenom mjerom međusobnoga razumijevanja i uzajamnoga prihvaćanja. U duhovno-intelektualnoj sferi, pak, toga nema, jer smo duboko u predmodernom vremenu, u kojemu je ova sfera čvrsto zatvorena u religijske okvire i vjerski ekskluzivizam. To rezultira pojavom da na trima religijsko-konfesionalnim poljima, odnosno četirima ako pribrojimo i jevrejsko-sefardsku religijsko-etničku zajednicu, postoji duhovno-intelektualna i kulturna djelatnost, ali nikakvih dodira ni razmjene među njima nema niti može biti. Za ilustraciju dobro nam mogu poslužiti fra Matija Divković i nešto mlađi Muhamed Hevai Uskufi iz tuzlanskoga kraja. Obojica su pisci, školovani ljudi – jedan u Italiji, na Zapadu, drugi u Turskoj, na Istoku – obojicu zanimaju vjerske, nabožne, moralne teme, žive u istome vremenu i prostoru, ali iz njihovih tekstova i iz njihovoga djelovanja ne može se ni naslutiti da znaju jedan za drugoga, odnosno za ono što jedan i drugi pišu i misle, niti da ih to na bilo koji način dodiruje i zanima. Jedino se kod Hevaije, u onome poznatom pjesničkom proglasu Poziv na viru, javlja refleks odnosa prema drugima, ako i dobronamjeran, a ono svakako zasnovan na prozelitizmu i eshatološkoj isključivosti, to jest na ideji da izvan islama nema spasenja, jednako turobnom kao što je turobna i doktrina druge strane – da spasenja nema izvan Crkve, te da su sloga i miran život mogući samo ako smo svi u istoj, jedinoj pravoj vjeri.

Kako smo vidjeli, Bosna Divkovićeva vremena našla se,  skupa s mnogo širim prostorom otomanskoga Balkana i slavenskoga istoka, u fokusu obnovljenoga i pojačanog interesa Rimske crkve, s namjerom da na toj strani nadoknadi ono što je u sudaru s protestantizmom izgubila u Evropi. U izradi tih novih strategija obnovljeno je  klasično antičko ime Illyricum, Ilirik, s preinačenim teritorijalno-političkim sadržajem, kojim se u crkvenome pojmovniku sada označavaju sve zemlje i krajevi Balkana u kojima ima katolika ili na koje se računa kao na mogući prostor sjedinjenja s istočnim crkvama a pod vodstvom Rima. Ovdje je neizbježna napomena da je u moderno doba hrvatska crkvena i nacionalna historiografija pojam Ilirika i atribut ilirski sinonimno izjednačila s hrvatskim nacionalnim imenom i prostorom, i tako ga ideološki suzila a sadržajno osiromašila.

Velika akcija katoličke obnove na Balkanu, ako iz rimske perspektive i nije rezultirala nekim većim ostvarenjima primarnih crkveno-političkih ciljeva i planova, donijela je za našu jezično-literarnu i kulturnu historiju krupne plodove neprolazne vrijednosti. Divković kao začetnik, i njegovi nastavljači u 17. i 18. stoljeću, stvorili su u bosanskohercegovačkoj povijesti cijelu jednu književno-jezičnu i kulturnu formaciju, pa profesor Midhat Begić sa suvremenoga književnohistorijskog stajališta Divkovića definira kao „utemeljitelja kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine“. Divković i njegovi sljedbenici prevode, prerađuju i kompiliraju obimnu evropsku teološku literaturu, služe se i književnim radom dubrovačkih i dalmatinskih pisaca, a njihov književni dar i uspjeh može se mjeriti prema stupnju pripovjedačke živosti i uvjerljivosti, koja kod Divkovića zna biti na razini najvrsnijega književnog pripovijedanja. Njihova kulturna zasluga je, između ostaloga, i u tome što su u bosanski literarni i kulturološki horizont uveli mnoge motive, topose i likove iz evropske književnosti. Njihove knjige su bile jedino pučko štivo toga vremena, doživljavale su mnoga izdanja i brojne kasnije prerade, te su se duboko ukorijenile u kolektivnom pamćenju. U povijesti književnosti Bosne i Hercegovine spisateljska praksa koju je začeo Divković utemeljila je najvažnije književne žanrove i prozodijske obrasce: umjetničko pripovijedanje, dramski dijalog, versifikaciju, diskurs rasprave i eseja. I u jezično-standardizacijskom i pravopisnom pogledu Divković postavlja temelje jednomu dalekosežnom procesu. Jezik njegovih besieda je čist bosanski ijekavsko-ikavski govor, ali Divković ne ostavlja „prirodni“ govor u sirovom obliku; on ga s veoma razvijenim osjećajem mjere nastoji oplemeniti i učiniti gipkijim tako što u svoj bosanski jezik integrira sve hrvatske književno–jezične tradicije: slavonsku, dalmatinsku, dubrovačku, te tako stvara idiom višega reda i dometa, prihvatljiv i razumljiv na cijelome štokavskom području.

Napokon, u historiji poput bosanske, koja u starijim razdobljima gotovo da uopće ne participira u gutenbergovskoj civilizaciji, fra Matija Divković figurira kao jedan od pionira i na tom polju. Doduše, u Goraždu je između 1519. i 1523. radila mala pravoslavna štamparija u kojoj su braća Đurađ i Teodor odštampali tri vjerske knjige na crkvenoslavenskom jeziku, poslije čega je njezin rad ugašen. Također, prije Divkovića u Mlecima su, koliko se danas zna, štampane dvije male knjižice bosanskom ćirilicom – 1571. Libbelus calendarium i 1578. prijevod Ledesmovog katekizma. No, Divković je prvi bosanski tipograf, urednik i izdavač koji taj posao radi sustavno, usavršavajući sve njegove likovno-grafičke, pravopisne, tehničke, knjigovezačke  aspekte prema potrebama bosanskoga puka i jezika. Poslije intenzivnih ali bezuspješnih nastojanja fra Ivana Frane Jukića polovicom 19. stoljeća oko pokretanja štamparije u Sarajevu, Bosna i Hercegovina će se u „Gutenbergovu galaksiju“ uključiti prvi put u svojoj historiji tek 1866. godine, kada bosanski namjesnik Topal Osman paša daje koncesiju Ignjatu Sopronu, štamparu iz Zemuna, da u Sarajevu pokrene Vilajetsku štampariju.

Nakon prvoga boravka u Veneciji radi štampanja Nauka krstjanskoga 1611. godine, Divković će se još jedanput otisnuti u Italiju po istome poslu, štampanju svojega životnog djela, Besieda Divkovića svrhu evangelia nedieljnieh priko svega godišta, i drugoga izdanja Nauka krstjanskoga. Najprije će u Rimu 1615. godine pribavljati dozvole, a slijedeće godine u Veneciji raditi svoj slagarski i tiskarski posao, već posve savladan i usavršen, na tim dvjema knjigama. Tada je on pedesetgodišnjak, o čijoj prethodnoj biografiji imamo vrlo malo podataka, kao što ih mnogo više nema ni iz kasnijega razdoblja. Znamo da, nakon sarajevskoga  kapelanstva, u Kreševu 1612. i u Olovu 1614. piše Besiede, da je 1623. lektor u samostanu u Gradovrhu (Tuzla). Zadnji je podatak iz sutješkoga Nekrologija – da je umro u samostanu u Olovu 1631. To je uglavnom sve što znamo o životu ovoga književnoga začinjavca i velikana.

***

… Ako smo još u mislima s fra Matijom na njegovu prvom putu u Mletke, možemo ga zamisliti, recimo, kako je stigao na sam kraj Bosne, u Klis: rastovario je svoje zavežljaje da osoblje kliškoga dizdara i kadije provjeri što on to nosi i pronosi, sve je to već obavljeno, njegove su isprave uredne, nije nađena nikakva smetnja, i on se sprema na konak u kliškome hanu, pa će rano jutrom u Split. Sada stoji na onoj visokoj zidini iznad vrletne stijene i vrti mu se u glavi od širine i dubine: nadaleko uokrug svuda samo otvoren prostor, beskrajan horizont, a pod nogama, duboko dolje, nazire se svjetlina mora i mrki obrisi otoka… Ništa ne znamo, niti išta možemo znati – kakve misli obuzimaju fra Matiju u tom času, s Bosnom za leđima a s tim golemim, prostranim svijetom koji se otvara pred njim kao zov i izazov. Sve što nam je dano da znamo, tvrdo i pouzdano, to su fra Matijine knjige, i činjenica da ih je išao sam, svojim rukama praviti, i sam donosio u Bosnu. I podatak poslije fra Matijina života – da su njegove knjige u narodu i među franjevcima čitane, slušane, učene napamet, ponovo izdavane i preštamapavane, drugo izdanje Nauka krstjanskoga iz 1616. godine čak u dvadeset i pet izdanja, sve do duboko u osamnaesto stoljeće, te su odredile cijeli jedan posebni bosanski tip religioziteta i jezično-izražajne tradicije.

(Govor 26. svibnja 2011. u Franjevačkom kulturnom centru u Sarajevu na svečanoj akademiji povodom 400. godišnjice Nauka Krstianskoga fra Matije Divkovića,  prve štampane knjige na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini)

Sisak iz vremena u kojem ga pamtim bio je siv i tmuran i smrdeo je na nešto na šta je smrdelo i Pančevo, i Smederevo, ali pomešano: nije ni čudo, imao je i železaru i rafineriju nafte. Hemijsku industriju pride. Zvala se “Radonja”, a tako su u rodnom kraju moje majke nazivali volove, pa mi je to bilo smešno. I svi oko nas radili su u železari ili rafineriji, čak i u Radonji, u smrdljivim industrijama od kojih je disao i hleba jeo ceo grad sa okolinom, jedino je moj otac radio u vojsci, a majka u Sisciji, tekstilnoj industriji. Baš se u takvim sivonjavim gradićima koji nakiselo smrde, ali tamo gore u Engleskoj, tih dana kuvalo ono što će postati pank.

Imao je Sisak i dva fudbalska, zapravo nogometna kluba: Segestu i Metalac, postojane trećeligaše, i tri bioskopa, zapravo kina, od kojih se jedan kanda zvao Sloboda. A jedan je bio u Domu JNA, istom onom u čijem smo dvorištu, u debeloj hladovini, porodično proždirali ćevape za dugih nedeljnih popodneva. Sve drugo je bilo isto kao i ranije, osim što je moj ćale promenio titulu i postao Stari, i kilo belog sa sodom zamenio litrom bijelog s mineralnom; ćevapi će, u to doba, još nastupati pod izvornim imenom, mada će jednom kasnije i ono privremeno nestati. Biće to vreme kada će u Sisku, i ne samo u njemu, nepovratno nestajati čitavi ljudi, na stotine njih, pa za brigu oko nestanka ćevapa stvarno niko nije imao volje.

Kako god, to je vreme bilo beskrajno daleka, nespoznatljiva i nezamisliva budućnost kada smo se, u ranu jesen 1974. – naša socijalistička otadžbina tek je bila donela onaj Ustav koji će jednom u budućnosti nekim ljudima biti Kriv Za Sve – doselili u taj Sisak, u tu savršenu nepoznanicu sa one strane iskustvenog. Prvi sam put u životu, osim ponekog kratkog letovanja u Baškoj Vodi ili tako gde, dospeo u ijekavske krajeve, i sve mi je bilo novo i neobično i drugačije. Pitao sam mamu koriste li ljudi ovde iste pare kao i mi tamo odakle smo došli, i svi su mislili da je to jako, jako smešno. Brzo sam naučio da je hleb od sada kruh, da je mleko mlijeko, a u školi da je sunđer spužva, da je tabla ploča i da su papuče šlape. U Hrvatskoj smo, koja je sastavni deo naše zbratimljene otadžbine, ali je ipak i drugačija, i to treba poštovati. Pa sam poštovao, zašto ne bih?

Stanovali smo prvih meseci u potkrovlju lepe kuće na Zibelu, malko iznad grada, između klizališta i obale Kupe. Stariji sin naših stanodavaca Krnjaića bio je u vojsci, pa su iznajmljivali njegov prostor, a mlađi je bio tu, sprat ispod nas: hipik duge ravne svetle kose, ćutljiv, večito udubljen u neko štivo, sav mističan. Ni za ručkom se ne bi odvajao od knjige. A kada bi nešto rekao, činilo ti se da iza svake izgovorene reči stoji još pet neizgovorenih, a mnogo važnijih, onih koje ćeš čuti i shvatiti samo ako i ti jednom budeš kao on. Učlanio sam se u biblioteku za gluvoneme (?!) i udarničkim čitanjem nastojao da postanem pametan i rečito ćutljiv kao Darko.

Naš je domaćin-senior, kad bi se uzrujao, imao uzrečicu “jebem ti državu”, i jednom je to i meni rekao, a ja sam se zabrinuo i ljutnuo da koju on to državu meni jebe? Da nije to nešto, je li, nacionalistički? Kroz smeh mi je objašnjeno da je to samo nedužna uzrečica, a da nacionalizma tu nema, uostalom, naši su domaćini takođe Srbi kao i mi, pa kako onda da budu nacionalisti prema nama? Hm, Srbi, a govore, spontano i bez pretvaranja, kruh i bijelo i mlijeko i žlica? Zar Srbi nismo mi koji kažemo hlebmlekobelokašika?

Posle nekog vremena dobili smo “svoj” stančić kod hotela Panonija, a naši dobri Krnjajići su ostali niz slika iz jednog sentimentalnog vaspitanja. Ubrzo ćemo i otići iz tog Siska, jedva sastavivši u njemu sedamnaest meseci. Na odlasku nisam žalio. Nismo se, da budem iskren, nešto baš ukačili, taj Sisak i ja. U Zagrebu ću u prvih sedamnaest dana steći više prijatelja nego u Sisku za sedamnaest meseci.

Pa ipak, još ću se jednom naći tamo, tri godine kasnije. Tri godine nisu mnogo, ali razlika između 11-godišnjaka i 14-godišnjaka sva je razlika ovog sveta. Doći ću iznova tamo na mesec dana, usred vrelog leta, kao brigadir na “ORA Sisak ’79”. A u brigadire sam morao, jer je to bio jedini meni dostupan način da dobijem neophodnu potvrdu da sam “obavio radnu praksu” u školi-šuvarici. I sve je bilo kao u dobro poznatoj priči: ustajanje u četiri, himna i pozdrav zastavi, dirinčenje i socrealistička ikonografija, već tada smešno anahrona, ali i odlasci “u partizane” (ko zna, zna), i ostale slobodne aktivnosti u akcijaškom naselju, u bratskoj brigadi Trnje-Zemun.

Celu jednu epohu kasnije, u Sisku će početi da nestaju čitavi ljudi, na stotine njih, i više ih nikada neće pronaći, ni žive ni mrtve. Ti ljudi su, kaže se, bili Srbi, što je otprilike jedino što sa njima “nije bilo u redu”, iako su svi odreda govorili kruhbijelomlijekožlica, ne što bi ih neko terao na to, nego što je to njihov jezik, jezik naroda toga kraja, svake moguće vere. Nikada nisam saznao šta je bilo sa Krnjajićima, sa dragim Jebačem Države, sa mističnim D. i pragmatičnim Ž., i ostalima. Jesu li živi ili ne? Jesu li ovde ili tamo? Da li je ona kuća – verujem da bih je i danas raspoznao – i dalje njihova?

Ovih je dana uhapsilo tri ništaka i tikvana, lokalna moćnika iz Strašnih Dana – nekog Đuru Brodarca i još dva lokalna nitkova – optužena da su odgovorni za ubistva još nedefinisanog broja sisačkih Srba: između stotinu i šest stotina, kažu novine. Sabirni logor i mučilište bilo je, gle, baš u akcijaškom naselju, gde smo išli “u partizane”. A nekako baš sutra, vama je to nekako baš juče, sedamdeseta je godišnjica formiranja slavnog Sisačkog partizanskog odreda, prvog u Jugi. Taj se odred borio protiv svih onih koji bi odvodili ljude u proždrljivi mrak samo zato što se nekako pogrešno zovu. U ratovima koje će naša generacija dočekati, jedino partizana nije bilo. Svi drugi: ustaše, četnici, ljotićevci, balisti & co. bili su na broju. Zato svih ovih godina strepim za moje Krnjaiće, i za sve ostale dobre ljude, kako se god zvali. I zato ništa, baš ništa nije preoštra kazna za ubice, zvali se oni brodarci, mladići ili kako mu već drago.

Wystan Hugh Auden (1907-1973)

Mudri profesor Eugen Pusić često je znao opčiniti sugovornika lucidnom opservacijom vrijednom dugačkog eseja, a on bi je sažeo u jednu rečenicu. Sjećam se tako jednog razgovora o povijesnim epohama, u kojem je Eugen kao usput rekao: “Dobra historiografija može nam približiti neku povijesnu epohu, ali teško da će definirati njenu bit. Obično to bolje uspijeva dobrome romanu, Tolstojevom ili Thomasa Manna, ali najviše ponekad kažu stihovi dobroga pjesnika.”

Tog trenutka sjetio sam se stihova nesretnog Branka Miljkovića –

Hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj

Čitali smo i prepričavali te Brankove stihove kasnih pedesetih godina prošloga stoljeća kad smo već znali da sloboda ne pjeva i ne želi pjevati kao što su nekad sužnji pjevali o njoj. U prigušenim jadikovkama, u krugovima bliskih prijateljstava, jedan smo drugome povjeravali svoja razočaranja tom slobodom koja to nije bila i pitali se hoće li to ikad postati. Senzibilni Branko lomio se između razočaranja i nade. Dijelom je još uspijevao povjerovati u moć poezije, pa u knjizi pjesama, kojoj je 1960. godine dao naslov Poreklo nade, poput fanfara zvuče stihovi “ali jednoga dana… u ljudskom govoru neće biti takvih reči / kojih će se pesme odreći / Poeziju će svi pisati … Nekad samo pesnicima dostupne tajne / biće proglašene svojinom naroda”. Svega godinu dana kasnije u jedno rano jesensko jutro, veliki pjesnik Branko Miljković nađen je kako obješen visi s jednog stupa na zagrebačkom Ksaveru. Bilo mu je tek navršenih dvadeset i sedam godina. Netko mi je pričao da je te noći, u terevenki uoči samoubojstva, Branko često mumljao Kranjčevićeve stihove “I umrijeti ti ćeš, kada počneš sam, u ideale svoje sumnjati”. Upravo sumnja, Branko je to sigurno znao, bila je snaga u njegovoj refleksivnoj poeziji, snaga koju je nezaboravno sažeo u distihu o slobodi koja ne pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj. Takva sumnja može dati snagu ne samo poeziji, nego i životu, kad preraste u čvrstu obranu od sirenskog zova varavih ideja i zastava, ali Branku Miljkoviću nažalost nije bila od pomoći. Očigledno je bila jedna od sastavnica, sigurno ne jedina, koja ga je odvela u smrt na Ksaveru.

U istome razgovoru profesor Pusić upozorio me na Wystana Hugha Audena (1907-1973), pjesnika epohe. S mnogo muka i životnih lutanja pjesnički je sjajno uspio prebroditi razočaranja koja su mu ubila aktivističke zanose iz mlađih dana. Bio je jedan od zanesenjaka koji su 1936-1938. godine iz cijelog svijeta stizali u Španjolsku da brane demokratsku republiku od najezde fašističkog nasilja i gube glave na prilazima Madridu i na obalama Ebra. U travnju 1937. spjevao je znamenitu pjesmu “Španjolska”, epsku himnu opće vjere u sutrašnjicu. U 108 stihova konfrontirao je sve što je bilo “jučer” sa svime što nastaje “sutra”, ali između toga “jučer” i tog “sutra” postoji “danas” u kojem je misao vodilja “borba” bez koje neće nastati “sutra”.

Engleska je jedna od rijetkih zemalja u kojoj je angažirano pjesništvo još i u prvome dijelu dvadesetog stoljeća imalo stanovitog utjecaja na formiranje javnoga mišljenja. Poslije pjesama “Španjolska”, “U doba rata” i njima srodnih, Auden je u javnosti stekao epitet “dvorskog pjesnika britanske ljevice” i “proroka nacionalne sudbine”. Iz tog su doba i stihovi “Nasloni svoju snenu glavu, ljubavi” o kojima postoje mišljenja da su najljepša ljubavna lirika dvadesetog stoljeća: “iako vjernost zamire poput raspršenih vibracija ponoćnog sata”, “i sve će biti plaćeno po zloslutnih karata računu”, “iz ove naše noći nijedan šapat, nijedan pogled ni misao, nijedan poljubac nikada neće nestati”.

Od Byronova vremena nijedan engleski pjesnik nije tako brzo postao nacionalno slavljen kao Auden u tridesetim godinama prošloga stoljeća. Međutim, pri samome kraju tog razdoblja nastupila su razočaranja, uzastopno, jedno za drugim.

U ranu jesen 1938. godine britanski premijer Neville Chamberlain dva puta je pošao na noge Hitleru i 29. septembra u Münchenu, zajedno s francuskim premijerom Eduardom Daladierom i talijanskim duceom Benitom Mussolinijem, potpisao je Hitleru carte blanche da proguta demokratsku državu Čehoslovačku. Kad se Chamberlain iz Münchena vratio u London s poklikom da je žrtvujući Čehoslovačku “spasio mir za naše doba”, gomila Londončana ga je dočekala odobravanjem i slavljem. Auden je to doživio kao sramotu svojih sugrađana, ružnu izdaju koju je počinila njegova domovina prepuštajući jednu mirnu i nedužnu zemlju na milost i nemilost osvjedočenom krvniku. U februaru 1939. napisao je u pjesničkom nekrologu W. B. Yeatsu da živimo u vremenu i zemlji “netrpeljivoj prema hrabrima i nevinima” koja “oprašta kukavičluk i svoje poštenje baca pod noge” opasnom silniku.

Početkom 1939. Auden je preselio u New York, s namjerom da se više ne vraća u Englesku ni u Europu, koja mu je ubrzo priredila još jedno razočaranje: sovjetska Rusija, u koju se pouzdao kao ipak nekakvu branu nailazećem fašizmu, paktom Molotov – Ribbentrop od 23. augusta 1939. postala je Hitlerov saveznik! Jedva tjedan dana kasnije počeo je Drugi svjetski rat. Auden je odmah, istoga dana, napisao znamenitu pjesmu “Septembar 1, 1939” kojom je obilježio raskid sa svojim dotadašnjim konceptom angažirane poezije koja “uzalud popravlja pogreške oboljelog svijeta”.

“Septembar 1, 1939” smatra se graničnom pjesmom u stvaralaštvu W. H. Audena: do tog datuma postojao je mladi, borbeno angažirani i zapaljivi Auden, poslije tog datuma nastupa smireni, pomalo i rezignirani, u svoje misli duboko uronjeni Auden. U stihovima “Septembar 1, 1939” ta se oba Audena još isprepliću: nakon početnih razočarenja, dok mu u “valovima gnjeva i straha” na kraju “nečasnog prljavog desetljeća gasne domišljatija nada”, pjesnik u završnim stihovima još želi da bi mu “u poricanju i očajanju” ipak još “potvrdan zasjao plam”.

Već u trodijelnoj poemi “More i zrcalo”, napisanoj 1942-1944. godine, Auden je temeljito iznio svoj novi (reformirani) pjesnički credo. I nadalje, do same smrti 1973. godine, sve ga je zanimalo – davna i bliska povijest, i pojedinac i cijelo društvo, sudbina čovjeka i čovječanstva – ali više ne s potrebom ni nadom da to popravlja, već samo da nad time razmišlja. Pisci o njegovoj poeziji i životu gotovo jednoglasno zaključuju: bio je veliki pjesnik dvadesetog stoljeća, njegov najlucidniji pjesnički izraz. Prije “Septembra 1, 1939” plijenio je buntom i poletom, u kasnijim godinama tjerao nas je u smirenu meditaciju.

Ali sam Auden bio je znatno kritičniji prema pjesništvu svojih mlađih dana. Kad je u kasnijim godinama sam sastavljao zbirke svojih pjesama, izostavljao je slavne aktivističke pjesme poput “Španjolske” i njoj odgovarajuće. Izostavio je i “Septembar 1, 1939”, jer je držao da svojim duhom i, posebno, u završnim stihovima, ta pjesma još uvijek odiše nepotrebnom čežnjom za deplasiranim pjesnikovim aktivizmom. Međutim, poslije Audenove smrti, baš te pjesme vraćene su na istaknuta mjesta u izbore i antologije koje su sastavljali novi sastavljači. Joseph Brodsky, koji W. H. Audena ocjenjuje najvećim pjesnikom 20. stoljeća, u svojim izabranim esejima “Less than one” (Penguin Books 1987), pune 52 stranice posvećuje pjesmi “Septembar 1, 1939”, koju pomno analizira, od stiha do stiha. U posljednjoj pjesmi koju je napisao mjesec dana prije smrti 1973. godine, Auden ruje po cjelokupnoj prošlosti civilizacije i pjesmi daje naslov “Arheologija”, a zaključuje stihovima: “Jer ono što nam knjige nazivaju Historijom / nije ništa čime se možemo dičiti / jer djelo je kriminala u nama – ali dobrota je vječna.”

Potaknut citiranim razgovorom s prof. Eugenom Pusićem, kojeg cijenim kao jednog od mojih intelektualnih uzora, povremeno navraćam nekim pjesmama W. H. Audena, a kad smo Eugenova kćerka Vesna i ja 1993. pokrenuli časopis Erasmus, zamolio sam Luku Paljetka da nam prevede “Septembar 1, 1939”. Njegov prijevod objavljen je u Erasmusu broj 3/1993, a s Lukinom dozvolom donosim ga i na Ajfelovom mostu, paralelno s engleskim originalom.

Wystan Hugh Auden

September 1, 1939

I sit in one of the dives
On Fifty-Second Street
Uncertain and afraid
As the clever hopes expire
Of a low dishonest decade:
Waves of anger and fear
Circulate over the bright
And darkened lands of the earth,
Obsessing our private lives;
The unmentionable odour of death
Offends the September night.

Accurate scholarship can
Unearth the whole offence
From Luther until now
That has driven a culture mad,
Find what occurred at Linz,
What huge imago made
A psychopathic god:
I and the public know
What all schoolchildren learn,
Those to whom evil is done
Do evil in return.

Exiled Thucydides knew
All that a speech can say
About Democracy,
And what dictators do,
The elderly rubbish they talk
To an apathetic grave;
Analysed all in his book.
The enlightenment driven away.
The habit-forming pain,
Mismanagement and grief:
We must suffer them all again.

Into this neutral air
Where blind skyscrapers use
Their full height to proclaim
The strength of Collective Man,
Each language pours its vain
Competitive excuse:
But who can live for long
In an euphoric dream;
Out of the mirror they stare,
Imperialism’s face
And the international wrong.

Faces along the bar
Cling to their average day;
The lights must never go out,
The music must always play,
All the conventions conspire
To make this fort assume
The furniture of home;
Lest we should see where we are,
Lost in a haunted wood,
Children afraid of the night
Who have never been happy or good.

The windiest militant trash
Important Persons shout
Is not so crude as our wish:
What mad Nijinsky wrote
About Diaghilev
Is true of the normal heart;
For the error bred in the bone
Of each woman and each man
Craves what it cannot have,
Not universal love
But to be loved alone.

From the conservative dark
Into the ethical life
The dense commuters come,
Repeating their morning vow,
“I will be true to the wife,
I’ll concentrate more on my work”,
And helpless governors wake
To resume their compulsory game:
Who can release them now,
Who can reach the deaf,
Who can speak for the dumb?

All I have is a voice
To undo the folded lie,
The romantic lie in the brain
Of the sensual man-in-the-street
And the lie of Authority
Whose buildings grope the sky:
There is no such thing as the State
And no one exists alone;
Hunger allows no choice
To the citizen or the police;
We must love one another or die.

Defenceless under the night
Our world in stupor lies;
Yet, dotted everywhere,
Ironic points of light
Flasch out wherever the
Just Exchange their messages:
May I, composed like them
Of Eros and of dust,
Beleaguered by the same
Negation and despair,
Show an affirming flame.

1. rujan 1939.

Preveo Luko Paljetak

Sjedim u jednoj od krčmi uz čaše
U Pedeset i drugoj ulici
Kolebljiv i uplašen sada
Dok o nečasnom prljavom desetljeću
Gasne mi domišljatija nada:
Valovi gnjeva i straha
Kruže nad svjetlom i moć
Tame nad tlom zemaljskim šire,
Opsjedajući živote naše;
Ogavni zadah smrti
Vrijeđa Rujansku noć.

Istraživanjem pomnim bi se
Iskopati mogle uvrede sve
Od Luthera do naših dana
Koje su razbješnjivale kulturu,
Otkriti što se zbilo u Linzu,*
U što iščahurio
Umobolni se bog:
I ja i javnost znamo ono
Što uče u školi djeca sva,
Da oni kojima zla su nanesena
I sami čine zla.

Prognani Tukidid znáde
Sve što se govorom** reći da
O Demokraciji,
I što diktatori rade,
Starački gluposti zbore
Bešćutnom jednom grobu;
Sve proučeno u njegovoj je knjizi,
Otjerana prosvijećenost sva,
Uprava loša i jad,
Bol koja naviku stvara:
Sve njih nam opet valja snosit sad.

U ovom neutralnom zráku
U koji se tupi neboderi viju
Iskazujući punom visinom
Snagu Kolektivnoga Čovjeka,
Jezici svoje tašto suparničko
Opravdanje liju:
Ali tko može toliko biti živ da
U euforičnom istraje snu;
Iz zrcala ih u koje zure gleda
Lice imperijalizma
I međunarodna krivda.

Licu uz bar
Svakidašnjem svom danu drže se za skut:
Svjetla se ne smiju gasiti nikad,
Glazba se mora stalno čut,
Sve te konvencije zajednički se
Trude da stvore snažan privid
Ugođaja doma;
Da ne bismo shvatili u čemu je stvar,
Da smo izgubljeni u šumi gdje ima sila
Sablasti, kao djeca koja se noći boje,
Koja nikad sretna ni dobra nisu bila.

Najispraznije ratoborne trice
Što ih Značajne Ličnosti viču
Nisu grublje od naših želja:
Ono što ludi Nižinski piše
O Djagiljevu
Vrijedi i za normalno srce;
Jer zabluda što je prirođena zna se
Svakoj ženi i svakom muškarcu
Žudi ono što ne može imat,
Ne univerzalnu ljubav
Nego ljubav tek zá se.

Iz konzervativnog mraka
U moralni život i stanje
Putnici stižu čitavo vrijeme
Ponavljajući svoje jutarnje obećanje:
“Bit ću vjeran svojoj ženi,
Posvetit ću se više svom poslu”,
A bespomoćni se namjesnici bude
Da nastave svoju prinudnu igru:
Tko može ih otpustiti sada,
Tko može utjecati na gluhe,
Tko može naći jezik za nijeme?

Samo glas imam sad
Da srušim laž koja nagomilana vreba,
Romantičnu laž u svijesti
Osjetljivog običnog čovjeka
I laž Vlasti
Čije se zgrade penju do neba:
Nema ništa Državi slično
I nitko ne može opstati sam;
Ne dopušta izbirljivost glad
Građaninu ili policiji;
Voljeti moramo se, ili nam umrijet treba.

Nezaštićen u noći
U mrtvilu leži naš svijet;
Ipak porazbacane svuda
Točkice svjetla podrugljive moći
Blješte na svakom mjestu gdje Pravda
Mijenja njihove poruke:
O kad bih i ja, sastavljen kao i one
Od Erosa i praha,
Opsjednut i sam
Poricanjem i očajanjem
U potvrdan zasjao plam

___

* Linz – grad u kojem je Hitler proveo djetinjstvo
** govorom – poznati Periklov govor na grobu Atenjana palih u ratu