Zaslužuje li jedna česma da se o njoj piše priča? Svakako. Pogotovo što ona spašava od žeđi stotine, pa i hiljade duša. A spasiti ljude od žeđi, zasluga je kao i spasiti ih od teških ratnih nevolja.

Pisanje priče o Šumonjićkinoj vodi na početku 1993. godine motivisano je ratnim nevoljama Kakanjaca. Kada nestane električne energije – a to je u ratnom periodu sve učestalije – znači da ni u zgradama i privatnim kućama nema ni vode. Vodene pumpe rade na struju i kad nastupi njena redukcija vrlo brzo započinje nestašica i vode. Pošto u boljim vremenima nismo mislili da nas u budućnosti mogu snaći neke slične nevolje, u gradu su svojevremeno zatvorene javne česme. Danas su “žive” jedino one ispod Benta, sumporni izvor u Dragićima, jedna u Albaniji i još poneka, manje poznata.

O tome ko je bio Šumonja, nisam se raspitivao. Može se pretpostaviti da je stanovao u blizini ove česme, te da se u njegovom dvorištu ili bašti pojavio izvor koji je kasnije neko uredio, a možda i on sam. A tu, na uzvišenju iznad katoličke crkve, odmah iznad zgrade nekadašnjeg Kina “Radnik” a danas Karitasa, preciznije na raskršću ulica: Rudarske, Stjepana Kovačevića i Rudi Čajaveca, ponosno stoji Šumonjićkina česma. Ograđena sa dvije strane nižom betonskom podzidom, iz njene cijevi promjera manjim od desetak centimetara, teče voda u lijepo uređen odvod. Temperatura joj je konstantno ista. Zimi se čini toplom, a ljeti hladnom. Kažu da takva voda izvire iz dubina i da ima stalnu temperaturu, nezavisno od vanjske.

Do rata na lijepo uređenu česmu posjetioci su dolazi rijetko. Najčešće su navraćala djeca da se igraju. Jer, vode je bilo u izobilju u svakom domu. Otvorite slavinu i voda šiklja koliko i kad hoćete. Tada su vodu sa Šumonjićkine česme koristili rijetki posjetioci iz susjednih kuća ili majstori iz rudničke radionice. Vjerovali su u njen kvalitet. Sada kad je zavladala oskudica u svemu, voda se cijeni gotovo kao zlato.

Prolazeći ovuda neki dan sa bratom, on mi priča kako je – ko zna koliko puta – pedesetih godina prošlog stoljeća, dok je bio na izučavanju zanata u Strojnom, dolazio na česmu, točio vodu (naravno i pio), odnoseći je i svojim majstorima. To je za njih u onom vremenu bila najbolja voda u Kaknju. I danas je tako, jer druge nemaju. A kad nema one na koju su navikli, i Šumonjićkina je dobro došla.

Kada nastane redukcija vode, a ona je sve češća, dolaze tada ljudi, a djeca najčešće, na česmu sa raznim posudama (kanisterima, flašama i kantama) da natoče vode. Uhvati se pred česmom red dugačak i po nekoliko metara. Čekaju u redu ne samo oni iz susjednih zgrada i kuća nego i iz gotovo cijelog grada: lamela, nebodera i privatnih kuća. Svakodnevno sam susretao Sifeta, mog poznanika iz Kiseljaka koji iz Bara, gdje je smješten kao izbjeglica, kako ide da natoči ove vode. Iako navikao na mineralnu u Kiseljaku, njemu je sada Šumonjićkina voda najbolja. Jeste da je dokon i ima vremena za šetnju po vodu, ali uvažavam i njegove kriterije za ocjenjivanje pijaće vode.

Priča o Šumonjićkinoj česmi traje i trajat će sve dok je ovog grada i njegovih stanovnika. Podizanje i gradnja česmi iz nekih davnih vremena, kao human čin (sevap je napojiti žednog putnika-namjernika) dobija, eto, čini se najveću vrijednost u ratnom dobu. Nažalost, tu humanost nova generacija ljudi kao da zaboravlja. Izgleda im da je normalno da ovdje, na periferiji grada, postoji jedna dobra i pitka voda, koja Kakanjce spašava od žeđi.

Decembar 1993.

* * *

I kad sam se po završetku rata iz Kaknja vratio u Sarajevo, nikada više nisam prolazio pored Šumonjićkine česme, a niti sam je imao na umu, sve do kraja 2013. godine kad me na nju, svojom briljantnom knjigom “Rod”, podsjetio uvaženi i nadaleko cijenjeni književnik Miljenko Jergović, spominjući tu česmu u priči Strina Jele i Kljujići Šumonje. U toj priči, sadržanoj u poglavlju Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, autor mi je otkrio tajnu ko je bio taj dobročinitelj koji je sagradio česmu: “Marko Kljujić Šumonja bio je čovjek golem, a vrijedan”, piše Jegović pa nastavlja: “Brda bi svojim rukama premještao, samo da ne stoji u mjestu i ništa ne radi. U Gornjim kolonijama sagradio je kuću, a dalje u brdu, iznad naselja uredio je vrelo. Nije bila njegova zemlja, ni njegovo vrelo. Učinio je to za zajedničko dobro, da svi imaju koristi i da svatko može doći na vodu. Ili: navrelo kako će se poslije govoriti. To što je tu sagradio, nadživjet će i njega i njegovu kuću, pa će postojati sve do sedamdesetih-osamdesetih, kad već odavno cijeli Kakanj bude imao vodu iz vodovoda. Zato su age i veziri, vojvode, velikaši, bogata gospoda i svi oni koji su htjeli da im se dugo nakon smrti pamti ime, po Bosni gradili javne česme, uređivali vrela i izvore. Pa iako Marko Kljujić Šumonja nije imao takvih misli, niti je bio neki važan, u knjige upisan čovjek, vrelo koje je uredio zvali su Šumonjino vrelo, i nakon što se više nije znalo ni za Marka, ni za Kljujiće Šumonje.”

A kako vrijeme mijenja ne samo ljude i njihove karaktere nego i nazive ulica, trgova i objekata, tako je Šumonjino vrelo posljednjih četrdesetak godina preimenovano u Šumonjićkinu česmu. No, bez obzira na nešto izmijenjeni naziv ovog vrela, Marko Kljujić Šumonja poodavno je zaslužio da se ovo njegovo dobro djelo upiše u povijest grada. Ako ništa drugo, ono bar da se iznad vrela postavi tabla sa kratkim tekstom kako bi građani znali kome trebaju zahvaliti što ni u najtežim, ratnim vremenima nisu ostali žedni.

Kaže urednik, daj mi jednu onako ne baš pljuvačku, jebiga prošlo je, nemoj ovu ŽMarkićku, probaj jednu pitomu, ma isto na ovo, mislim na temu referendum i oko toga tako, Istra naprimjer, ajde smisli nešto.

Od nedilje ti ja, neka je zimno i južno i burno i tužno, držim rastvoren prozor, klima se zato uvrtila na brže, ali ne zatvaran ponistru, već pušćan, pušćan li ga, zvuk iz njedara youtubea, ovin mojin prvin komšijama, pa hrli tuta forca melodija spomenutima na jedrima zvučnika: Bella ciao, sve varijante, pa kompletni repertoar zbora Crvene armije, pa Hej Slaveni; a kad su proglasili rezultate dodan još, ka uskličnik na pička van materina: Druže Tito, mitise kuneemo. Narafski, tako je završila nedilja, dok od ponediljka, onako ne baš pljuvački, jebiga prošlo je, probajen jednu pitomiju varijantu, u ime istoimenog protesta. Naime, prvi su mi susidi popovi i švore, zgradurina od jedno pet katova, plus penthouse, di “biskupi u miru” glade svoja obišena jaja, zgradurina šta mi krade sunce, liti od tri, a sad zimi već od podne. Tako ja s njima bijen erotsko politički boj, ima tome.

Pa dašta ću nego jednu pitomu, stari mi partizan, moj stari, 28 godina stariji od Pearl Harbora, navršava ćipo sto u subotu, e da je živ, di neću, baš njega radi. Vrte se partizanske, vrti se Bob Dylan, Joan Baez, Cohen, Manu Chao, Modena city ramblers, Zappa, Tom Waits i Bella ciao, nego, pogotovo ona sa lanjske mise u Genovi, i sve tako u kolo.

Kurac Markićka, ne bi je taka moletama, ni jeba niti da mi je kurac ratni zločinac, niti nacrta da mi ruka iska i samo dno pakla droge, neću.

Ej mali, rekla mi je jednom Lepa Smoje, dok je još dolazila na Utorak, da nema tebe dovela bi ja Severinu koji put sobon među vas, ali, znan te, ti bi to odma sredija, a di neš, a i di ti ona ne bi dala, i ja bi ti dala da pitaš a da san mlađa. Ne, nego bi je pustija da mi piva, još bi mi samo to tribalo, odgovorija san, onako u zajebanciji. Eto, viš da te znan, rekla je Lepa, zato je i neću dovest, vas dvoje bi sve pokvarili a ovi tukci ti to ne bi nikad oprostili, e.

Sevu nisan nikad gleda ni sluša, taman posla. Lipa mala, i to je sve.

Onda ove spliske ustašije traže da se maloj otkaže koncerat u Areni jerbo je uvridila sve Splićane, jeben ja takove Splićane, kada je javno bila protiv. A zna se, i srpska je nevista, zar ne. Zaboravlja se da je MMKovaču bilo zabranjeno, ili je bija bojkotiran, koncerti su mu se otkazivali, samo šta je na onin prvin izborima bija na SDP Račanovoj listi. Zato je i izmislija da su mu sina ubili “četnici”, samo da ga novi klero fašistički puk prigrli. Danas je on njima bog.

Mala ne izmišlja, dok rvacki U-stanovi u Vrancuskoj, U-mansarde šta li, vide Dylana, a zakoni, opet rvacki, ne vide Šimunića i još 30000 za dom parićone.

Vidin, ima tome dva tri dana, prijateja kako se kara sa čovikon šta potpisuje za protiv ćirilice. Pusti, zajebajen ga ja, al tako da čovik čuje, neka se potpisuju, kad opet dođemo na vlast, imaćemo spisak, crno na bilo, nećemo lutat i sve ćemo ih u apsanu. Čovik zastane, sluša šta ja to pizdin, pa nije ni potpisa, smrza se i iša ča. E to se zove gol u gostima.

I šta ću ja sa ovin?, veli urednik, ovo nema veze sa nijednin tekston unutar lista. Pa šta ima veze da nema veze sa temon interijera, malo me ljuti, naslovnica ima veze sa stavom redakcije, a i nisan ti ja puki ilustrator teme, znaš me toliko, nadan se. Ali… oće on. Nema ali, ne dan ja, stavi ispod ovoga ZA!, ako je prošli put bilo PROTIV!, sad ide ZA!, jebiga, pametnome dosta. Ma, drugi put ćemo napisat nešto u vezi toga, jer ćemo čitatelje ovako samo zbunit, urednik ko urednik. Nema drugi put, doli u kantunu piše ŠIME 100, nemore moj stari čekat tebe da ima sto godina, sad ili nikad, a drugo, već kasniš ako nemaš reakciju na ovo, nisi turistička revija, jebote, vidin ja da gubin ali još upiren. Onda ništa, kaže on. Onda ništa, složin se ja, jer sa svoga puta ne skrećen.

_____________ Nevenu Pašiću

Ovo je kuća u kojoj nije umrla
Moja majka i nije moj umro otac
Njih su je dvoje sagradili
Otimajući svojim životima
Svakodnevne užitke
Pogodili su je Karadžićevi vojnici
Dvaput granatom iz tenka T 84
S brda Poljine iznad Sarajeva
I nekoliko puta minobacačem 82 mm
Majka i otac umrli su u zimu
Ratne 1993. godine u zeničkoj bolnici
Jedno za drugim u mjesec dana
Danas vjekuju na groblju iznad Tešnja
S bratom obnavljam polusrušenu kuću
2013. godine u kišno i tmurno proljeće
U njen betonski skelet
Ugrađujemo zidove, vrata i prozore
I posebnu roditeljsku sobu
Da u njoj otpočinu njihove duše
Kad se zažele zora ovostranih

Noć sam proveo u apsolutnoj tišini, sâm ispred kompjutera ispravljajući dijaloge u scenariju za kratki film, a ujutro kad sam progovorio glas mi je napukao i hrapav, kao da sam se svunoć s drugima nadvikivao

*

Filmski dokument iz Prvog svjetskog rata: skriveni iza gas-maski vojnici testiraju bojne otrove. Prateći pokrete njihovih ruku jasno prepoznajem ovisnike o duhanu, vrzmaju se, ne znaju gdje bi s rukama, vidi se da su očajni

*

U ovu kafanu svratim svakog dana, gledam u čašu ispred sebe i mislim o događajima i ljudima iz moje bosanske prošlosti. Kafana je nekada bila privatna kuća. U njeno dvorište je svraćao Hemingway na obaveznu večernju vježbu, s parom boksačkih rukavica oko vrata

*

Iz napuštenih garaža kod Muzeja Revolucije gledali smo prozore na okupiranoj Grbavici, a tamo od rijeke čulo se glasno dovikivanje. “Šta je to?” “Ništa” kaže Benjamin “razmjenjuju tijela na mostu”. Dvanaest godina je prošlo i ja prvi put mislim o tom ništa

*

Seliš se, opet. U tvome jeziku za onoga koji zauvijek ode kaže se da je preselio. I tačno je tako, jer se sa svakom selidbom promijeni cijeli svijet. Ali kutije ostaju iste

Neko se rodi u Beogradu pa je Beograđanin, ili u Parizu pa je Parižanin, ili u Donjem Brijanju pa je Donjebrijanjac. To su ljudi sa klasičnim ili stabilnim zavičajnim identitetima. Ja sam se rodio u Skoplju, ali nisam Skopljanac; štaviše, toliko temeljito nisam Skopljanac da o tom gradu ne znam takoreći ništa. Ne pamtim ga uopšte, nema u meni njegovih slika, zvukova, mirisa, baš ničega. Zero. Ili možda ima tek neki nejasan trenutak iliti sfumato prizor, nešto na keju Vardara, ali i taj prozrak mutnog sećanja, fleš nekog milisekunda života, iz ko zna kojeg razloga izdvojenog od bezbrojnih drugih skopskih milisekundnih fleševa, možda je ipak samo privid, varka, naknadni retuš ko zna čega. Skoplja, dakle, nema u meni i za mene, to je grad-fantom, prazan skup, znak bez plus ili minus predznaka, bez naboja, bez dokučivog smisla naposletku. A opet, nikada od njega neću moći pobeći, on je uvek sa mnom mada ga uopšte nema, naprosto zato što me prati kao neizbrisiv “biografski podatak”, klasičan opening za bilo kakav CV (koji, doduše, nikada ne pišem): T. P., rođen u Skoplju 6.7.1965… Bah, Skoplje ovo, Skoplje ono, a zapravo se sve svodi na ime bez težine, isto je tako mogao biti Pnom Pen, Užgorod, Hedmezovašarhelj ili Ulan Bator, ili možda neki onostrani grad iz one aprijatne Borhesove zemlje Uqbar, štagod.

Stvar je banalna u svojoj iščašenosti: oficirsko sam dete. Otac je (Bačvanin i Piroćanac u istom telu) posle završetka školovanja za inženjerca u Karlovcu dobio prvu prekomandu u Skoplje, tamo na poslu stekao doživotnog najboljeg jarana (i budućeg pašenoga, ako se to tako zove), jaran imao ženu iz zajedničkog im – njemu i ženi, naime – zavičaja (slobodarska Toplica), žena imala sestru, sestra joj bila u poseti, zagledala se u prisutnog mladog oficira sa očima iz kojih su sevali anđeosko muško srce i đavolasta muška putenost, i… ostalo je predvidljivo. Onda su se “uzeli”, pa je sledeće godine bio The Zemljotres, a još dve godine kasnije, tek što su ljudski raskrčili ruševine a onaj Kenzo Tange isprojektovao novo Skoplje (avaj, taj kosooki majstor celuloidne loptice iz zemlje izlazećeg sunca nije baš mario za imperatora Aleksandra), eto i mene. Opština u kojoj je smešteno skopsko porodilište zove se – Kisela voda?! Rođen sam, dakle, u Kiseloj vodi… Inače uopšte ne pijem gaziranu vodu, ta tečnost mi je odvratna, ne shvatam u čemu je štos, kamoli zadovoljstvo.

Kako god, tek što sam pošteno prohodao naša se čerga pokrenula da se više nikada zaista ne zaustavi; prva selidba u nizu, mali sivomaslinasti SFRJ-ahasverluk bez konca. Imao sam tri godine. Bezbroj godina kasnije, prestaću (možda) da se selim, ali me mesto nikada neće držati: oduzmi pundravce od mene, i šta će ostati? Moguće tek neka teofilolika telesna masa iz koje je ispario sav identitet.

Dok je još bila devojkom, moja je lepa mati Mirjana-Mica neko vreme radila kao kondukterka u Nišekspresu; ima jedna slika, dašta nego crno-bela, gde s valjda koleginicom stoji na zadnjoj platformi praznog gradskog autobusa i smeje se, smeju se zvonko te dva curetka srbijanska emitujući neku bezvremenu lakoću, a uveče će, posle šihte, možda u bioskop, ja li jedna s drugom ja li s kakvim momcima mangupski nagaravljenih nausnica, da gledaju možda baš Ljubav i modu, ko zna; a taj smeh, o da, zvoni kroz vreme i nešto mi njime lepo govori moja dobra mati, koje odavno nema, kao što nema ni oca Sretena, eno ih pogrebenih u bačkoj crnici, oboje su i rođeni i umrli u jesen, u oktobru-novembru, samo je njihovo jedino dete ispalo letnje, ispililo se usred julskog žaropeka, lucprdasto valjda kako i priliči toj sezoni kad čak i neki ozbiljan svet hoda naokolo u gaćama, da te bog sačuva.

U svakom slučaju, kanda mi je sve to – naime, “rođenost” u gradu koji mi ne znači ništa i s kojim ne mogu ni najovlašnije da se identifikujem – nekad i smetalo, ko zna, mladom insanu svašta smeta. Danas mi je svejedno, ako mi nije pomalo i drago, jer nema li u tome mom pomalo apsurdnom skopskom rođenju, u toj natalnoj vežbi iz bezzavičajnosti, nečega pomalo “programskog”? Jer, šta me uopšte može više nervirati od te tupave čovekove vezanosti za krv i tlo, od tog slinavog i iznad svega narcisoidnog, taštog mitologizovanja svog rodnog fragmenta celine, svračijeg zakutka, pa bilo da je to Menhetn ili Maglaj? Selo moje lepše od Pariza, Parizu moj lepši od Mrčajevaca, bla-bla-bla… Ima, jašta, tog užasnog sveta, i ima ga baš mnogo, koji činjenicu da se rodio Ovde ili Onde smatra nekakvom osobitom ličnom zaslugom, dapače i plemićkom titulom, i drži da mu otuda pripadaju neka mistična viša prava nego nekome drugom, neurođenom. Ja takvo drkadžijsko, parazitsko paraplemstvo Urođenih ne mogu biti nigde, osim hajde-de u Skoplju, ali zapravo razume se da ne mogu ni u Skoplju, bilo bi preglupo, jer šta ja uopšte imam sa Skopljem?! Bolje poznajem Portland, Oregon ili Akron, Ohio nego to ajde nazdravje Skopje so sva ta mikroklima, izgor leto & kočan zima. Stvarno, postoji li to Skoplje uopšte? Moraću jednom da odem da proverim. Ko zna šta ću otkriti?

*

Po nekoj pravolinijskoj, biografsko-porodičnoj logici stvari, držim da je trebalo da se rodim u Novom Sadu, u famoznoj Betaniji, uz rutinsku stručnu pomoć babice Eržike iz treće smene, ali eto nisam, nego sam ugledao žarku julsku zvezdu tamo dole u Bostanlendu; pa opet, nije me mimoišlo ni novosadsko ležanje: sedam godina docnije, u Pokrajinskoj će mi bolnici izvaditi sva tri krajnika. Ležao sam tamo sedam dana i noći, sam na svetu, i zurio u one tamo žalosne vrbe u Futoškom parku. Šuštale su na vetru, slušao sam to šuštanje kao da ga odgonetam, a onda bih otšljapkao u onim bolničkim papučerdama nazad u krevet, za nijansu sigurniji da sam ipak živ. Nije to bilo loše osećanje, ej, biti živ, tamo kod Futoškog parka, iza kojeg širokim Futoškim putem fiće i tristaći i moskviči i pežoi u kolonama pičidu što prema centru, što prema Palanci. Posle će me, kad prizdravim, moji voditi gore na tvrđavu varadinsku, na ćevape i gusti sok od jagode (a sebe na ćevape, špricere i Zvonka & Janiku), a bogme i u robnu kuću NORK, taj zemaljski raj gde sam beskrajne sate gledao u veeeliku maketu železnice, sve dok me ne bi silom i molbama odvojili od nje, makar do sutradan. Pa ondak jutrom nanovo. Da sam mogao nekom mađijom da se uvučem u taj minijaturni svet iz makete, u to začarano carstvo železnice na baterije, znam da ni do danas ne bih poželeo da izađem. Pa, kuda, bre, da izađem?! Zar u ovo?! Neka toga vama, ako vam treba. “Lepo je – ko voli”, dobro kaže Lala iz vica.

*

Moj deda, očev otac, zvao se Teofil, po njemu sam dobio ime. Dakako da je ime grčko i da znači Bogoljub, ali deda nije bio Grk, nego običan srpski zemljoradnik iz pirotskog kraja (dalje poreklo loze, još nekoliko generacija unazad, navodno je negde “od Kragujevca”), ali i partizan od decembra 1941. (i drugi deda, Gvozden, bio je u partizanima). Borio se moj Teofil u Ozrenskom partizanskom odredu (to je Ozren u Srbiji, ne onaj u Bosni) i iz rata izašao s “boračkom penzijom”, ali bez bilo kakvih privilegija i društvenih avanzovanja: seljak bio, seljak ostao. I nikada kod njega nisam primetio da bi time, ne daj bože, bio bilo kako nezadovoljan. Nedavno sam čitao da je Konrad Žilnik, otac velikog reditelja i mog prijatelja Želimira, bio komandant Ozrenskog odreda, pa ispada da je bio nadređeni mom dedi. Kažem Žilniku: Željko, pa ti i ja smo brothers in arms po svojim precima! Negde je to, kao, šala-komika, ali nije da mi ne znači. Deda je odmah posle rata “vlakom bez voznog reda” detaširan u Bačku, tamo su odrasli i formirali se moj otac i dve tetke, ali ja ipak rado kažem da sam “prva generacija autohtonih Vojvođana među Pančićima”… I to je šala-komika, ali nije da ne znači baš ništa. To parčence zemlje od Zemuna do Subotice i od Apatina do tamo iza Vršačkog brega: frekvencija na kojoj zrači godi mi beskrajno, i tu sam najviše kod kuće, ili najmanje stranac. Da, to je baš skroz moje. Ipak, s indignacijom odbijam da budem “patriota”, pa makar i vojvođanski.

*

Ima tu nešto na šta niko ne računa, valjda im se ne uklapa u koncepciju “mene” kakvog misle da znaju: eto ti đavola, ja sam kršteno čeljade već četrdeset i sedam godina, od četrdeset i osam koliko živim. Krštenja se sećam koliko i Skoplja, bio sam jošte takoreći beba, ako sam i do prvog rođendana dobacio dobro je, ne znam datum baš napamet a ko sad da se cima i traži kršenicu da proveri? Kako god, krstilo me u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u selu Kaševaru kod Blaca, gde valjda “parohijalno” pripada i Trbunje, selo iz kojeg su moji Tomići, majčina familija. Iz Trbunja je i daroviti i nesrećni poeta srpski i svetski Rade Drainac (“neprijatelj Akademija, Crkava i Muzeja, /Pobornik /trgova i pisoara, /dirigent telegrafskih žica iznad bolnica i/ bordela,/ u hajdučkom liku sa lavovska oka dva:/ Eto, to sam ja!”), a iz susednog ugledni estradni umetnik poznat kao Leo Martin, koji se u civilu nešto drugačije zove, znao sam i kako, ali sam zaboravio. Krstilo me, dakle, te davne 1966., uz zavereničko sasluživanje majke, tetke i babe, a otac je bio ko zna gde, biće da nije ni važno, bitno je da sam normalno kršten “tada kad se nije smelo” iako sam bio sin oficira JNA, dakako i urednog člana SKJ, a uz to i potomak dveju partizanskih porodica, i da se zbog toga nikome od mojih nije nebo obrušilo na glavu. Priznajem da uživam u tom za nijansu možda i bizarnom podatku pomalo inadžijski, jer mi je odavno prepun kua ovih napornih srbopatriota koji su ponajčešće lečeni “Jugosloveni” ali koji s plemenitom idejom Jugoslavije nikada suštinske veze nisu imali jer ništa o njoj nisu ni shvatali, kao i onih namnoženih odvratnih tartifskih moljaca i bogo-moljaca koji su se dali (po)krstiti pod stare dane jer tobože ranije “nisu smeli”. Ma šta mi napriča…

Nisam religiozan nikako, a pogotovo ne u onom “običajnom” smislu. Ipak, negde pred kraj devedesetih, blizak prijatelj zamolio me da mu budem venčani kum; kako je bio pokajani nekrst, uveo sam ga ritualno u hrišćanstvo u Bogorodičinoj crkvi u Zemunu. Pop je odbajao svoje, a onda nam je u slobodnom sastavu i slobodnom stihu poučitelno rekao kako iznad svega treba da se čuvamo svih tih strašnih zala, čuda i pokora koje nam sve odreda dolaze sa mrskog i dekadentnog Zapada. Mi smo poslušno klimali glavama: ma važi, oče, super, oče, okej, oče, gimme five, oče, Allah Akbar, oče, učinićemo tako, Manitua nam, oče. U crkvenom dvorištu kulirala je neka simpatična baka koja je inače tu nešto pomagala, znate već one starije žene koje se povazdan motaju oko crkve. Upustili smo se u razgovor ugodni, ispalo je da je draga gospođa u slobodno vreme rođena baka konceptualnog umetnika, anarhiste, pozitivnog ludaka i mog druga Nuneta Popovića. Eh, srpske devedesete: morbidnost i eklekticizam do balčaka, samo gledaj i čudi se.

Posle sam ih i venčao, moje kumove, u Nikolajevskoj crkvi, tamo dole ka reci; bila je 1998, mobilni telefoni su još bili prilična retkost i bili smo nenaviknuti na njih, a meni je bilo utrapilo jedan (cigletinu, dakako) “po službenoj dužnosti” jer sam tada kratko glavnourednikovao u “Vremenu”. Samo što je ceremonija počela, hodamo ukrug iza mladenaca, idem sa po svećetinom u svakoj ruci, i onda se setim da sam zaboravio da isključim mobilni, a ruke mi nepopravljivo zauzete: šta ako baš sad zazvoni, umreću od muke i bruke? Ipak, nije zazvonio; phuh, koje olakšanje, hvala nebesima, tad umalo da poverujem u Svevišnjeg, ali me brzo prošlo.

*

A gde je, crni Pančiću, “ono što smo od tebe očekivali”, novinarstvo, politika, književnost, tvojih osamnaest knjiga, pisanje i čitanje, sex, drugs & rock’n’roll, Zagreb, 1991, Tito, Sloba, Tuđman, Đinđić, Koštunica, tzv. karijera, Vreme i ostali? Ma, to sve već ionako znate, jel’ da? A ako i ne znate, ima gde već piše.

Životoplov Alberta Einsteina

*

DOKAZANA RELATIVNOST — ELSA & ILSA

1918. GODINA

Početkom godine ponovno zdravstvene, naročito trbušne i crijevne tegobe. S netom konstruiranim rendgenskim aparatom za medicinsku dijagnostiku pronađen mu je aktivni čir na dvanaesniku, što znači sljedeća dva-tri mjeseca strogog mirovanja (u početku u postelji) i odgovarajuća dijeta.

Istovremeno financijske nedaće (između ostalog i zbog iznimno nepovoljna tečaja, u ratnim uvjetima, njemačke marke spram švicarskog franka), u pokrivanju troškova medicinske njege preosjetljivog Eduarda u sanatoriju Höchwald, iako je 17. ožujka dobio i dvogodišnju novčanu nagradu (11.000 njemačkih maraka) Sveučilišta u Göttingenu za najzapaženije njemačke radove u prirodnim znanostima, nisu bile dovoljne, srećom tu je Heinrich Zangger koji priskače u pomoć.

Tek što se malo osovio, početkom svibnja mu je grdo proradio žuč, dobio je žuticu, dakle ponovna striktna dijetalna prehrana (što Elsi dakako ne predstavlja nikakvu poteškoću već dragu obvezu).

Krajem lipnja Einstein sa svojim malim haremom, kako je volio nazivati ženski sastav svoje nove buduće obitelji (ne samo kao metaforu, iz zezancije), Elsu, Ilsu i Margot, odlazi na dvomjesečni oporavak i ljetovanje na Baltičko more, u mirno ribarsko mjestašce Ahrnshoop, bez telefona i dnevnih novina.

U kolovozu Einstein odbija vrlo privlačnu financijsku i istraživačku ponudu Sveučilišta u Zürichu i Politehnikuma (duboko razočaran u bivši fakultet još od diplomiranja 1900., dakle prije 18 godina kad je ponizno i usrdno molio bilo kakvu asistenturu te sadašnji Elsin utjecaj da Alberta drži podalje od Züricha, ipak je prevagnuo), ali pristaje na povremenu profesuru, prije svega da bi bio sa sinovima na državni račun, dva puta godišnje (okvirno, pet-šest tjedana) kao gost-predavač tema koje sam bira uz honorar od 1.200 švicarskih franaka.

Ponovno objavljuje i nadopunjuje teorijsko istraživanje o gravitacijskim valovima, Über Gravitationswellen (Preussische Akademie der Wissenschaften, Sitzungsberichte, 1918., str. 154-167), koji još uvijek nisu izravno otkriveni, mada postoje naznake da izvjesne izmjerene promjene u periodima međusobna kruženja ponekih dvojnih pulsara mogu upućivati na gravitacijske valove. Ta mjerenja (za koje je dodijeljena i Nobelova nagrada 1993.) s poprilično velikom preciznošću pokazuju da se gravitacijski valovi zaista šire brzinom svjetlosti kao što Einstein i u ovome radu predvidio.

Na jesen predlaže kolegu i prijatelja, šezdesetogodišnjaka Maxa Plancka (u Njemačkom fizikalnom društvu održao je povodom njegova okruglog rođendana govor “Max Planck kao znanstvena ličnost”), oca kvantne mehanike i jednog od prvih fizičara koji su uvidjeli značaj specijalne teorije relativnosti (iako, paradoksalno, u početku nije prihvaćao Einsteinovo, njemu blisko, drugo teorijsko otkriće, objašnjenje fotoelektričnog učinka zasnovanog upravo na Planckovu zakonu, njegovoj teoriji, diskontinuirane kvantne energije), za Nobelovu nagradu.

Ilsa Löwenthal, starija kći iz Elsinoga propaloga braka, prihvaća se funkcije Einsteinove službene tajnice u Kaiser-Wilhelmovu institutu za fiziku koji neformalno zasad, pred kraj Velikoga rata, ima sjedište u njegovome stanu (do preseljenja u još nedefinirane ili nove, još neizgrađene prostore). Njihov službeni odnos tri puta tjedno ubrzo prerasta u intimno druženje, u fiziku erosa u Institutu za fiziku, što se (pre)potentnom Albertu jako svidjelo (poglavito intimizirati s dvije generacije, s majkom i kćeri, a k tomu sve ostaje u obitelji, ipak su si rod) pa je tu lijepu navadu nastavio i s budućim tajnicama.

[Ilse Kayser (1897-1934), prije Löwenthal pa zatim Einstein, udala se 1923. za Rudolpha Kaysera (nisu imali potomstva), glavnog urednika časopisa Neue Rundschau i savjetnika nakladničke kuće S. Fischer, germanista i pisca (pod pseudonimom Anton Reiser napisao je još 1930. Einsteinov životopis izdan u New Yorku, Albert Einstein: A Biographical Portrait) te živjela sa suprugom u Nizozemskoj. Preminula je mlada, u trideset i sedmoj, od karcinoma u Parizu.]

Socijaldemokrat Philipp Scheidemann s balkona je berlinskog Reichstaga na koncu rata, 9. studenoga, nakon neslavne predaje i generalnoga štrajka, proglasio Njemačku republikom i time označio kraj monarhije na čelu s carom Wilhelmom II. Albert je zdušno pozdravio njemački prijelaz iz Raicha u republiku. Uzgred, taj datum 9. studeni važan je, presudan u njemačkoj povijesti: samo pet godina kasnije, 9. studenoga 1923. u Münchenu su nacionalsocijalisti, na čelu s Hitlerom, pokušali državni udar, petnaest godina poslije, 9. studenoga 1938. u čitavoj Njemačkoj započinje javni nacistički progon židova, povijesno sramotna “Kristalna noć”, ubijani su i hapšeni židovi (26.000), paljene su sinagoge, knjige židovskih autora (naravno, na lomači su bile i Einsteinove fizikalne, popularnoznanstvene i nefizikalne knjige), pljačkane židovske trgovine… i u suvremenoj povijesti (premda ne znam kako povijest može biti suvremena, ali to je uvriježeni termin), 9. studenoga 1989. pao je Berlinski zid.

Završetkom Prvoga svjetskoga rata stekli su se potrebiti uvjeti te je konačno pokrenut brakorazvodni postupak između Alberta i Mileve, u kojemu kao posrednici sudjeluju njihovi privrženi prijatelji Michele Besso i Heinrich Zangger, a za formalno pravna pitanja i ugovorne obveze nakon razvoda zadužen je zajednički poznanik, Milevin züriški susjed, odvjetnik Emil Zürcher. Krajem prosinca Einstein s Elsom putuje za Zürich finalizirati odredbe brakorazvodnog ugovora, posjetiti sinove i održati dogovorena predavanja.

Sedma nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog E. Warburga, F. Ehrenhafta, W. Wiena, M. von Lauea, E. Meyera i S. Meyera u kategoriji kvantne fizike, u kojoj su još Bohr, Paschen, Planck i Sommerfeld. Kao i lani, dodjela Nobela je odgođena, a za 1917. godinu nagradu dobiva Charles Glover Barkla za otkriće karakterističnih spektara X-zraka pojedinih kemijskih elemenata (fizika je snažno zakoračila u kemijsko dvorište).

Objavio je četrnaest znanstvenih radova, većinom kritičkih opaski, bilješki, ispravaka i nadopuna te samo dva prava, izvorna znanstvena rada iz opće teorije relativnosti.

1919. GODINA

Tijekom siječnja Albert je s Elsom u Švicarskoj, u planinskom odmaralištu Arosi i potom kod sestre u Luzernu, jer fakulteti su zatvoreni poradi nedostatka ugljena, a početkom veljače u Zürichu ubrzano predaje tri puta tjedno po dva sata mjesec dana specijalnu i opću teoriju relativnosti (45 studenata i 105 gostiju).

Na Valentinovo u Zürichu, 14. veljače (mjesec dana uoči Albertova četrdesetog rođendana), odvjetnik Emil Zürcher bez nazočnosti supružnika dobiva službeni razvod braka Alberta Einsteina i Mileve Marić: sinovi Hans Albert i Eduard ostali su, dakako, u majčinom starateljstvu, otac Albert se obvezuje na alimentaciju u visini od 8.000 švicarskih franaka godišnje, ukoliko Albert Einstein dobije Nobelovu nagradu njen iznos pripast će obitelji u Zürichu (ali prema presudi ne posve: “Gđa M. Einstein neće imati ovlasti raspolagati glavnicom bez pristanka prof. Einsteina, ali će slobodno raspolagati kamatom.”) i kao jedini krivac za razvod Albert (koji je “priznao da već četiri i pol godine održava intimne odnose sa svojom rođakom iz Berlina”, kako stoji u presudi) se formalno obvezuje da se neće ponovno ženiti sljedeće dvije godine.

Odredba da novac od moguće Nobelove nagrade (za koju nije bilo nimalo sumnje da će kad-tad stići u Einsteinove ruke) pripadne Milevi (i sinovima), nagnala je većinu srpskih povjesničara, publicista, biografa Mileve Marić (tu prednjači Desanka Đurić-Trbuhović s knjigom iz 1966. U senci Alberta Ajnštajna, koja je kasnije bila povodom poplave sličnih površnih i još površnijih izdanja), književnika, dramatičara, različitih feminističkih skupina i ostalih kojekakvih pisaca željnih medijske popularnosti, kako je upravo ta klauzula, brakorazvodna odredba dokaz da je Mileva Marić aktivno sudjelovala i imala poprilično udjela u znanstvenom radu svoga supruga te da je na taj način Albert Einstein začepio usta Milevi i priskrbio sebi svu slavu. No, riječ je o tipičnoj Milevinoj (ili Zürcherovoj) pametnoj ucjeni, sindromu napuštene žene koja je doživotno ostala zaljubljena u prvu, jedinu i životnu ljubav (do smrti se potpisivala i s Einstein), u Alberta, misleći da na klauzulu Nobelove nagrade Albert neće pristati i vratiti se obitelji, a s druge pak strane, ako pristane imat će osiguran život, svoj i sinova, ali Einstein bi na sve pristao i sve na svijetu dao samo da više ne bude s tim “neprijaznim, neduhovitim stvorenjem koje nimalo ne uživa u životu i koje, svojom nazočnošću, gasi tuđu radost življenja”.

Glede Milevine znanstvene suradnje sa suprugom, na čemu srpske spisateljice i pisci (i ne samo oni) neargumentirano inzistiraju (postoji čak, od 1994., i ničim opravdana nagrada “Mileva Marić” Univerziteta u Novom Sadu za najbolje studente matematike), ne postoje apsolutno nikakvi pouzdani (znanstveni) dokazi koji bi išli Milevi u prilog (što su ozbiljni povjesničari znanosti više puta dokazali), samo banalne, priglupe i tanke sumnje (ono što se danas popularno naziva “oralna povijest”, oral history, dakle bez pisanih tragova, što često nije ništa drugo doli običan trač) i ništa više. Osnovno, Mileva nema niti jedan znanstveni rad, ni samostalan ni u suradnji sa suprugom. Bedasta su nagađanja, gore spomenutih, kako je Albert namjerno nije potpisao, jer specijalnu je teoriju relativnosti pošteno posvetio “prijatelju i kolegi Micheleu Bessou za dragocjeni poticaj i odanu potporu” pa zašto ne bi potpisao i tada još uvijek voljenu Milevu, kao što su to činili supružnici Pierre i Marie Curie ili Paul i Tatiana Ehrenfest, jednostavno zato što nije surađivala, uostalom Mileva je bila ispodprosječna studentica (ni Albert nije briljirao, predavanja su mu bila dosadna i radije se, u onome što ga je zanimalo, sam fizikalno obrazovao) i dvaput je pala završni ispit (dakle, nije imala ni formalno zvanje), a u sačuvanim pismima, za razliku od Einsteina, iznimno se rijetko katkad dotakla fizikalnih tema. Zacijelo su Albert i Mileva raspravljali o fizici (još kao zaljubljeni studenti), o njegovim prevratničkim idejama u braku (vjerojatno i u krevetu), ali Mileva ni po čemu nije dorasla Albertovoj pameti, a kamoli da je utjecala na njegov znanstveni rad, ona ga je samo beskrajno i bezuvjetno voljela, do posljednjeg daha.

Vrativši se za svoj četrdeseti rođendan u Berlin angažira se u procesima pomirbe i demokratizacije razjedinjene Njemačke, aktivno sudjeluje, dakako neformalno, u vraćanje općenito izgubljene njemačke reputacije u europske okvire, predaje u Udruzi socijalističkih studenata (naravno o teoriji relativnosti) te podržava nadarenu matematičarku Emmy Amalie Noether u njenim nastojanjima da razbije mušku nadmoć na njemačkim sveučilištima (premda inače nije pretjerano vjerovao u općenito žensku prirodoznanstvenu pamet i kreativnost, no iznimke je vrlo cijenio).

Na proljeće nakon razgovora s berlinskim cionističkim vođom Kurtom Blumenfeldom, Albert kroči u svijet politike kao simpatizer cionističkog pokreta i strastveni zagovornik pacifizma (udjela u tomu svakako imaju i svirepa ubojstva 15. siječnja antimilitarista i utemeljitelja Komunističke partije Njemačke, Rose Luxemburg i Karla Liebknechta), ali i dalje nije član židovskih organizacija ni udruga.

Krajem travnja i u svibnju predaje dogovoreni seminar u Zürichu (posjećenost je slaba, samo 15 studenata i 22 gosta koja su platili predavanje deset švicarskih franaka), druži se sa svojim dobrim švicarskim prijateljima i sinovima.

Ekspedicije Royal Astronomical Societyja iz Londona, jedna pod vodstvom astrofizičara Arthura Stanleyja Eddingtona (1882-1944) odlazi na otok Principe (Gvinejski zaljev, zapadna Afrika) a druga predvođena astronomom Andrewom Crommelinom u Sobral (sjeverni Brazil), izmjeriti, pri potpunoj pomrčini (29. svibnja), otklone zraka svjetlosti, u gravitacijskome polju Sunca. Nakon povratka uslijedile su analize dobivenih podataka.

Drugoga lipnja, iako je još prije samo godinu dana tvrdio najbližim prijateljima da se više nikada neće ženiti jer bi mu drugi brak ugrožavao odnose sa sinovima i iako ga je züriški sud obvezao na neženidbu sljedeće dvije godine, Albert se svejedno gotovo tajno ženi za više od tri godine stariju dvostruku sestričnu Elsu Löwenthal (Elsa je točno trideset dana mlađa od Mileve) i usvaja njene dvije kćeri iz prvoga braka, Ilsu, koju je puno više nego očinski zavolio kao prisnu tajnicu pa joj je također, istodobno kad i Elsi, ponudio bračni suživot želeći s njom imati potomstvo, i dražesnu Margot; ne mijenja adresu jer se još ranije samo preselio u susjedni stan na Haberlandstrasse 5.

[Margot Marianoff (1899-1986) prije Löwenthal pa zatim Einstein, nakon udaje Marianoff pa ponovno Einstein, bavila se slikarstvom i modeliranjem malih skulptura, udala se 1930. za ruskog disidenta, spletkara, ženskara i špijuna Dimitrija Marianoffa (službeno dilera ruskih filmova, nisu imali djece, razišli su se 1933), koji je 1944. zajedno s Palmom Wayne napisao žuto obojenu biografiju, na Albertovo groženje, Einstein: An Intimate Study of a Man, Einstein: povjerljiva studija. Poput Ilse i Margot je bila veoma bliska Albertu u svakom pogledu. Po smrti sestre Ilse 1934, Margot seli u Ameriku (usput se prikrpio i Marianoff, još uvijek formalno suprug do razvoda 1937.) kod majke i očuha, gdje je dočekala lijepu starost i smrt.]

Mjesec dana kasnije Albert ponovno putuje na sedam tjedana u Švicarsku, odsjeo je neko vrijeme, dok je Mileva bila na oporavku, u Milevinom stanu u Zürichu kako bi bio što više sa sinovima, nekoliko puta posjećuje karcinomom oboljelu majku Pauline (rak abdomena) u luzernskom sanatoriju te nakratko, kako bi nešto zaradio kad je već u Zürichu, predaje teoriju relativnosti na Sveučilištu.

Na ljetovanju krajem kolovoza i početkom rujna jedri s dobrim poznanikom kirurgom Moritzom Katzensteinom na Brandenburgškom jezeru, ali ponovno ga muče želučane turbulencije pa ostaje nekoliko dana u postelji.

Iz Nizozemske dok je na jedrenju, posredstvom prijatelja Ehrenfesta prima doista primamljivu ponudu: za prelazak na Sveučilište u Leidenu ponuđena mu je godišnja svota od 7.500 guldena, oko 50.000 njemačkih maraka, i sve privilegije koje uz to idu, ali Einstein svejedno tako izdašnu ponudu odbija pod izgovorom kako nema valjana razloga napuštati Berlin i Njemačku koja je sada politički stabilna te kako ne može okrenuti leđa prijateljima i znanstvenicima koji su mu omogućili slobodno znanstveno djelovanje i ugled u njemačkoj znanstvenoj zajednici, a tu mu je i nova obitelj koja je privržena Berlinu.

Početkom listopada Albert predlaže züriškoj obitelji da se preseli negdje u južnu Njemačku jer mu je financijski nemoguće uzdržavati ih u skupoj Švicarskoj. Mileva odbija prijedlog zbog svoga i Eduardova narušena zdravlja i Hans Albertova dobra školovanja.

Nakon tri godine Albert, sredinom listopada, putuje na dva tjedna u Lieden, svom dragom Paulu i njegovoj supruzi Tatjani Ehrenfest, i naravno posjećuju Lorentza i Willema de Sitera s kojima dogovara tri do četiri tjedna gost-predavanja svake godine na Liedenskom sveučilištu i gdje od Lorentza, a ovaj pak od Eddingtona, saznaje prve (ne)službene rezultate londonske ekspedicije.

Šestog su studenog rezultate ekspedicija na otoku Principe i u Sobrali iznijeli vođe ekspedicija, Eddington i Crommelin, na sjednici Kraljevskog društva u Londonu. Nakon višestrukih provjera rezultati otklona svjetlosti iz Sobrala, gdje uz dobru vidljivost mjereno sedam zvijezda, kretali su se u rasponu 1,98 ± 0,12 lučnih sekundi, dok su rezultati s otoka Principe po oblačnom i kišnom vremenu (koristile su samo dvije upotrebljive fotografske ploče) bili u rasponu 1,61 ± 0,30 lučnih sekundi. Nije bilo sumnji, samo u onih okorjelih skeptika, ekspedicijski rezultati su službeno i formalno potvrdili predviđanja Einsteinove opće teorije relativnosti.

Započinje neobjašnjiva planetarna slava i medijska popularnost Alberta Einsteina (baš u začecima žutog tiska, reportaže, intervjui, fotografije, filmovi…), do jučer nepoznata teorijskog fizičara koji se bavi problemima bez praktički ikakve veze sa svakodnevnim životom. Odmah potom stiže i počasni doktorat Sveučilišta u Rostocku (12. studenog, jedini njemački počasni doktorat).

U Zürichu mu umire, 18. studenog, već duže vremena bolestan (još kao student u Münchenu zarazio se tifusom, patio je od čestih migrena i od 1905. samo s jednim bubregom) prijatelj i bivši profesor na ETH-u, matematičar Adolf Hurwitz.

Razgovara s Kurtom Blumenfeldom, židovskim aktivistom i bivšim generalnim tajnikom Svjetske cionističke organizacije, o njegovoj moralnoj potpori i možebitnim sudjelovanjem u svjetskom židovskom pokretu.

Iz luzernskog sanatorija u pratnji kćerke Maje i medicinske sestre stiže mu krajem prosinca u Berlin paralizirana i metastazirana majka Pauline.

Osma nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog E. Warburga, M. von Lauea, E. Meyera, M. Plancka, S. Arrheniusa, J. B. Perrina, T. Svedberga i L. G. Gouya u kategoriji teorijske fizike pored Knudsena, Lehmanna i Plancka. Nobelova nagrada za 1918. godinu pripala je Maxu Karlu Ernestu Ludwigu Plancku za prepoznavanje emitiranja i distribucije energije u diskretnim vrijednostima ili kvantima, a za ovu godinu dobiva je antisemit, antirelativist i veliki pristaša njemačke čiste fizike, Johannes Stark za otkriće Dopplerova efekta u kanalnim zrakama i dijeljenja spektralnih linija u električnom polju.

Objavio je devet, mahom popularnoznanstvenih radova.

1920. GODINA

Početkom godine njegov kolegij Uvod u teoriju relativnosti na Sveučilištu u Berlinu (asistent mu je Jacob Grommer) postaje turistička atrakcija kojega posjećuju brojni izletnici i nakon petnaestak minuta napuštaju predavanje, što Einsteina nije toliko smetalo (osim pokojeg antisemitskog ispada), koliko redovite studente koji nisu imali slobodnih stolica a zbog učestalog prometa turista i buke nisu mogli pratiti predavanja.

Već šestu godinu opako bolesna Einsteinova majka, Pauline, umire u Elsinom i njegovom stanu 20. veljače; a u isto vrijeme züriška se obitelj raščlanila: Mileva je u Novom Sadu kod bolesnih roditelja, Eduard u sanatoriju Aegeri zbog recidiva njegovih plućnih boljetica dok je Hans Albert ponovno kod obitelji Zangger.

U Berlinu ga tijekom travnja, gdje je gost predavač, prvi put posjećuje danski fizičar, jedan od osnivača kvantne fizike, Niels Henrik David Bohr (1885-1962). Znanstvene rasprave i kvantno fizikalna polemika zbližila je fizičare te ubrzo postaju prisni prijatelji.

U svibnju je u Nizozemskoj, kod Ehrenfestovih u Leidenu te na Amsterdamskoj akademiji, u svečanoj antičkoj auli, drži više nego dobro posjećeno (visoki državni dužnosnici, političari i akademici) i medijski pompozno popraćeno predavanje, Prostor i vrijeme u modernoj fizici.

U lipnju putuje s dragom i voljenom pokćerkom Ilsom (hotelske razonode i opuštanja nije nedostajalo) u Norvešku, gdje na tamošnjem sveučilištu u Oslu ima tri pozivna predavanja, a potom ležerno jedre po norveškim fjordovima, i u Dansku, gdje u kopenhagenskome Astronomskom društvu predaje o općoj teoriji relativnosti i naravno, posjećuje i dobrohotno se, načelno kvantno svađa s Nielsom Bohrom.

Na povratku za Berlin zaustavljaju se u Kielu, gdje također na sveučilištu drži predavanje i posjećuje tvornicu žirokompasa Hermanna Anschütz-Kaempfea s kojim se dogovara o zajedničkim patentima usavršavanja žirokompasa na jedrenju po Kielskom zaljevu. Odlaze, kad su već u blizini, i na mondeni otočić Hiddensee, jedno od prvih nudističkih pribježišta intelektualne i umjetničke njemačke elite (česti su gosti otočića književnik i nobelovac Gerhart Hauptman, psihoanalitičar Sigmund Freud, redatelj Max Reinhardt, glumice Asta Nielsen, Brigitte Helm, Elsa Wagner, Käthe Dorsch, fizičari Gustav Hertz, Max von Laue, književnici Thomas Mann, Rudolf Georg, Ludwig Marcuse, Stefan Zweig, Hans Falada, Max Halbe, Erich Käsner, Herbert Eulenberg, dramski pisac Bertold Brecht, kabaretist Joachim Ringelnatz, plesačice Greta Palucca i Valeska Gert, dirigent Otto Klemperer, slikarica Käthe Kollwitz, arhitekt Max Taut, glumci Willi Forst, Hans Söhnker, Alexander Granach…). Vrativši se u Berlin ostatak ljeta provodi u radnoj sobi (ne bi li ipak štogod fizikalno smislio) i po berlinskim kabareima, a često se odmara jedreći s liječnikom Moritzom Katzensteinom.

Inženjer, novinar, fizikalni šarlatan, ambiciozni političar i nacionalist Paul Weyland i njegova novopokrenuta Arbeitsgemeinschaft deutscher Naturforscher zur Erhaltung reiner Wissenschaft, Radna zajednica njemačkih prirodoslovaca za očuvanje čiste znanosti, na skupu u Berlinskoj filharmoniji 24. kolovoza (i sam radoznali Albert s Ilsom prisustvuje skupu) započinje pokret protiv Einsteina i njegove židovske teorije (najžešći je od ranije poznati kritičar teorije relativnosti eksperimentalni fizičar Ernst Gehrcke), a u obranu staju Max Planck, Max von Laue, Walther Nernst, Heinreich Rubens i ministar kulture Konrad Haenisch. Njemačke (žute) novine objavljuju kako Einstein razmišlja o napuštanju Njemačke.

Polovicom rujna putuje u Frankfurt na Maini, u posjet prijatelju Maxu Bornu (i njegovoj obitelji) koji je odnedavna na ovdašnjem sveučilištu i koji je upravo objavio izvrsnu popularnu i zapaženu knjigu Die Relativitätstheorie Einsteins, Einsteinova teorija relativnosti (knjigu je na hrvatski preveo još 1948. naš matematičar i dobar poznavatelj teorije relativnosti, Danilo Blanuša).

I njemački nacionalist i fizičar, nobelovac Philipp Eduard Anton von Lenard (1862-1947, dobio je 1905. Nobelovu nagradu za istraživanje katodnih zraka, a eksperimentalno je ispitivao neobičnu prirodu fotoelektričnog efekta i otkrio da energija i brzina izbačenih elektrona ovisi o frekvenciji upadne svjetlosti, kojemu je baš te godine Einstein pojasnio zašto se to baš tako zbiva te izveo svoj kvantitativni zakon i razvio teoriju o kvantima svjetlosti, fotonima, što Lenard, mada je to krio, nikada nije oprostio Albertu) na godišnjem Kongresu njemačkih liječnika i prirodoslovaca u Bad Nauheimu 23. rujna, bezuspješno pokušava uvjeriti sudionike i prisutnog Einsteina kako se opća teorija relativnosti protivi zdravom razumu i naravno čistoj njemačkoj fizici.

Početkom listopada sa sinovima Hans Albertom i Eduardom po prvi puta je u južnoj Njemačkoj, u Benzingenu, pa mu ponovno na um pada divna praktična zamisao (financijske prirode naravno, jer njemačka marka rapidno pada i sve više gubi na vrijednosti naspram švicarskoga stabilnog franka) da svoju zürišku obitelj preseli negdje bliže, u ovaj dio Njemačke, ali Mileva ne želi napuštati Švicarsku, Hans Albert ne želi prekidati dobro švicarsko školovanje a ni Elsa nije nimalo oduševljena takvim rasporedom Einsteinovih obitelji.

U takvim neprijatnim uvjetima prijatelj Hendrik Lorentz poziva ga kao gosta predavača na nizozemsko Sveučilište u Leidenu, gdje 27. listopada drži inauguracijsko predavanje pred tisuću četiristo studenata zbunjujućeg naslova Äther und Relativitätstheorie, Eter i teorija relativnosti, jer poznato je da je još 1905. odbacio svako postojanje etera u svojoj teoriji a sada ga ponovno uvodi, doduše u novom kontekstu, više ne kao finu materijalnu sredinu već kao zakrivljeni prostor ili gravitacijsko polje prisutno u prostoru, u opću teoriju relativnosti, najvjerojatnije iz dubokog poštovanja prema Lorentzu koji nije nikada prestao vjerovati, usprkos svim teorijama, u postojanje etera, što su pak Lenard i Gehrcke ubrzo i spremno iskoristili optuživši ga za nekozenkventnost i vlastito protuslovlje; Einstein nije nikada kasnije upotrijebio sličnu formulaciju. Čest je gost i kod prijatelja Paula Ehrenfesta (muziciranje, šetnje i prirodoznanstvene rasprave) koji u Einsteinovo ime honorar od 2.000 nizozemskih guldena za višetjednu gost-profesuru šalje Milevi u Zürich kako bi Albert izbjegao njemački nemali autorski porez, što je činio u više navrata ne samo za leidenska predavanja, već i za buduća engleska.

Berlinski književni novinar Alexander Moszkowski, unatoč napadima na pacifista, Židova i teorijskog fizičara, objavljuje prvi Einsteinov životopis nastao iz njegovih intervjua (tijekom rata u hotelu Bristol), Gesprächen mit Einstein, Razgovori s Einsteinom.

Deveta nominacija za Nobelovu nagradu na prijedlog E. Warburga. W. von Waldeyer-Hartza, L. S. Ornsteina, H. A. Lorentza, W. Juliusa, S. Arrheniusa, P. Zeemana, N. Bohra i H. Kamerlingha Onnesa u kategoriji teorijske i matematičke fizike pored Bohra i Sommerfelda, a Nobelovu nagradu dobiva Charles-Edouard Guillaume za otkriće anomalija u legurama nikla i željeza te invara, legure s vrlo niskim koeficijentom širenja, koja se koristi u konstrukciji preciznih instrumenta.

Objavljuje šest mahom popularnoznanstvenih tekstova i napisa izvan područja fizike.

Dragi moji,

Prvo, ne mogu vjerovati da tako jako tiho šutite, da vas ima samo nekoliko koji imate hrabrosti progovoriti! Ne mogu vjerovati da ne vidite ili nećete da vidite, da odosmo u 7 p.m. ako u nedelju 1. 12. 2013. pobijede ovi koji ne priznaju, koji ne vole, koji mrze, koji ne podnose, kojima se gadi sve što je drugačije od njih.

Danas je to neko drugačije seksualne orijentacije, a sutra, jako brzo, to je žena koja ne može ostati u drugom stanju, dijete koje ima celebralnu paralizu, neko ko nema kosu ili neka prelijepa curica koja nije pristala na seks sa nekim majmunom od prve, istu noć!

Dragi moji, da li vi vidite da ste sutra problem svi vi koji ste drugačiji, a bojite se priznati sami sebi da ste drugačiji. Ali, ne bojte se! Ako oni pobijede, vrlo brzo prepoznat će oni vas i obilježit će vas žutim trakama oko lijeve ruke i jako pristojno objasnit će vam da ste građani drugog reda i da su vaša prava na život i suživot jako, jako ograničena!

Pa tako, dragi moji, promislite, zamislite se i vidite šta ćete i kako ćete.

Od srca i iskreno

Dejan Aćimović

ali nisam se bunio jer nisam bio peder

Najprije su došli po pedere – rekao bi znameniti njemački pastor Friedrich Gustav Emil Martin Niemöller, da se rodio hiljadu kilometara jugoistočnije i stotinu godina kasnije. Najprije su došli po pedere, ali nisam se bunio jer nisam bio peder – napisao bi danas pastor Niemöller na početku svoje glasovite i bezbroj puta citirane, a upravo nikad dovoljno puta ponovljene pjesme.

Čuvene stihove “najprije su došli po komuniste, ali nisam se bunio jer nisam bio komunist”, njemački je pastor napisao nakon Drugog svjetskog rata, sa strašnim iskustvom koje je bilo posve njegovo, privatno.

Bio je među egzaltiranim nacionalnim romanticima koji su 1933. oduševljeno dočekali Hitlerov uspon na vlast, vidjevši u njemu nadu za kršćansku Njemačku, nagriženu rastućim ateizmom kojega su dvadesetih širili socijaldemokrati i komunisti. Vrlo brzo shvatio je duboko protukršćansku narav novog režima, usprotivivši se nacifikaciji njemačke Protestantske crkve osnivanjem opozicijske Konfesijske crkve. Čak i tada, kao protestantska opozicija Hitleru, dijelio je, međutim, popularne antisemitske stavove svoga doba, izrugujući se prevrtljivosti i slaboj vjeri židova što su tih dana prelazili u kršćansku vjeru. Shvatit će na kraju i njihove motive, ali ovaj put na teži način: zbog “protudržavnog djelovanja” i sam će završiti u koncentracionim logorima Sachsenhausen i Dachau, gdje će svjedočiti mučnom raspadu svih svojih uvjerenja. Na slobodu će izaći tek nakon sedam godina, koji dan pred kapitulaciju Trećeg Reicha, kad u logor uđu Amerikanci.

Strašno je važna ta činjenica, jer kad pastor Martin Niemöller piše kako se nije bunio ni “kad su došli po komuniste”, ni kad su došli “po socijaliste”, ni kad su došli “po sindikaliste” – i kako na kraju “nikoga nije bilo da se pobuni kad su došli po njega” – on te potresne stihove ne ispisuje kao retoričku, dobro promišljenu i efektnu opomenu, već kao tragičnu autobiografiju: kao vlastito, proživljeno i preživljeno iskustvo.

Strašno će ta činjenica biti važna svakome tko se u sljedećih sedamdeset godina bude zatekao u vlastitom toplom konformizmu, gledajući kako u susjedstvu “odvode komuniste”. “Komunisti” iz Neimöllerove pjesme su, jasno, metafora – i to točno onoliko koliko to u njegovom iskustvu nisu bili. Najzad, jednako će se u toj metafori prepoznati oni čije će susjede kasnije odvoditi i sami, vrlo dakle nemetaforički i stvarni komunisti: prepoznat će se tek kad na kraju pjesme dođu i po njih.

Da nije tako, ne bi riječi njemačkog pastora citirali svih tih sedamdeset godina, do dana današnjeg, svaki put kad su metaforički SS-ovci nemetaforičkim susjedima pozvonili na vrata. Da nije tako, ne bi riječi njemačkog pastora bile toliko često citirane uzalud.

Strašno je ta činjenica stoga važna i ovdje, danas, punih osamdeset godina nakon što je Martin Neimöller onako oduševljeno dočekao Hitlerov dolazak na vlast. I svaki pak put kad pomislite da je ta usporedba pretjerana, valja se sjetiti da je i tih ranih tridesetih jednako pretjerano zvučala vrlo bliska budućnost. Pastor Neimöller nama se, naime, ne obraća iz njemačke trideset treće, niti iz europske četrdeset šeste – on nam svoje stihove uvijek javlja iz naše budućnosti. Danas, mi ga tako čitamo iz dvije hiljade dvadesete, ili dvije hiljade pedesete, ali iz svoga vlastitog, a ne iz njegova iskustva. Iz vremena dakle kad se više nećete pitati kome to na vratima zvono zvoni: vama zvoni.

Najzad, referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene nije prvi stih Neimöllerove pjesme. Prvi stih pročitali ste sad već prilično davno, onih dana kad ste pojačavali televizore dok su vam odvodili susjede Srbe. Niste se, naravno, bunili, jer Bogu hvala niste Srbi. Ne bunite se tako ni danas, jer niste homoseksualci. Vi ste onaj muškarac ili žena što će biti zaštićeni Ustavom i zakonom – Hrvati, katolici, zdravi heteroseksualci. Većina.

Topla, ugodna većina.

Baš kao što je pripadnik većine bio, jebiga, i Friedrich Gustav Emil Martin Niemöller – čisti, arijevski zdravi heteroseksualni Nijemac, iskreni protestant, uvjereni antisemit i antikomunist. Prije nego što je otkrio kako se čovjek – onog trenutka kad pristane na slobodu definiranu neslobodom drugoga – upisao u manjinu, čijom će se neslobodom jednako sutra mjeriti sloboda njegova apstraktnog većinstva i legitimitet njegovih tamničara.

Jednostavno, ne postoji ljudsko biće koje ne pripada nekoj manjini, priroda je ljudska manjinska, i cijelo je veličanstvo toga bića u njegovoj manjinskoj naravi. Kao što ne postoji totalitarna ideja izvan koncepta većine: nikad njena ambicija nije bila zaštititi većinu od manjine, već vladati većinom u njeno ime, strahom od manjine.

Nikad u životu nećete stoga biti toliko u krivu kao kad mašući većinskom legitimacijom pristanete na teror u svoje ime. Niste o tome, naravno, nikad razmišljali, ali i vi ste manjina. Skladno poredana masa u kojoj stojite tako poslušno, uvjereni da ničim iz nje ne stršite, tek je naime dugačak – red.

Na grub način to su, na primjer, shvatili oni heteroseksualni Hrvati katolici, koji bi sutra bez mnogo razmišljanja na referendumu zaokružili “za” brak kao zajednicu muškarca i žene, a koji iz bilo kojeg razloga ne mogu ili ne žele imati djecu. Takvi, jalovi i posve beskorisni za opstanak većine, odjednom su se našli upisani u metaforičke homoseksualce, iz reproduktivnog tumačenja čovjeka i obitelji podjednako besmisleni kao i pederi i lezbijke, ali i kao svi koji ne ispunjavaju jedinu – ne temeljnu, već jedinu – funkciju obitelji, u društvu dakle samohranih roditelja, razvedenih, ili udovica i udovaca, ukratko svih koji za svoju većinsku legitimaciju nemaju i većinsku funkciju.

I odjednom, eto i njih u manjini. Odjednom, eto onoga Neimöllerovog Gestapoa kako zvoni i na njihova vrata.

I dalje mislite da ste većina? Razmislite još jednom. Hoćete li biti većina kad ista totalitarna prethodnica bude tražila zabranu abortusa ili umjetne oplodnje? Mislite li da će im za sedamsto pedeset hiljada potpisa za taj referendum nedostajati vaš? Mislite li zaista da će im nedostajati vaš potpis kad sutra budu raspisivali referendum za smrtnu kaznu, ili izgon Roma, ili recimo eliminaciju mentalno hendikepiranih, sakatih, bolesnih, starih i nemoćnih, uopće svih koji – baš kao i homoseksualci ili jalovi heteroseksualci – nemaju društveno legitimiranu aktivnu funkciju?

Pretjerujem? Naravno. Baš kao što bi Martin Niemöller pretjerivao da je svoje stihove pisao trideset druge kao opomenu, umjesto četrdeset šeste kao tragično iskustvo. Koncentracioni logori za nearijevce, za Židove, Rome, homoseksualce ili mentalno hendikepirane?! Unglaubliche Absurdität! U besmislenost takvih pretjerivanja pastora Niemöllera nije tada uvjeravao nekakav građanski aktivist ili novinski kolumnist: na audijenciji u Berlinu 1932. godine u to ga je, svečano se zaklinjući svojom čašću, uvjeravao sam Adolf Hitler.

Ako takva budućnost i dalje ne izgleda osobito vjerojatnom, ostanimo u sadašnjosti. Tu su stvari razmjerno lako provjerljive: jednako je u toj sadašnjosti cilj ambicioznog čišćenja Njemačke bio očuvanje zdrave, reproduktivne većine kao tradicionalne vrijednosti i – možda najvažnije – prirodnog poretka stvari.

Pogledajmo kako stvari stoje s obitelji kao tradicionalnom vrijednosti: živimo na prostoru u kojemu su se još naše bake udavale u dogovorenim ili barem društveno – ako vam je već mrska riječ “klasno” – prihvatljivim brakovima, u kojima je ljubav, ako je uopće bilo, proizvedena tek naknadno, kao “dodana vrijednost”. I to tek u boljem slučaju. U svakom od njih, pak – nametnuta. Generacija naših majki i očeva općenito je prva u svih hiljadu i pol godina naše slavne obiteljske tradicije u kojoj je brak dvoje nasumično zaljubljenih postao uobičajena stvar.

Tradicionalna patrijarhalna obitelj, barem ona na koju se pozivaju stražari tradicije, nije okruženje u kojemu biste voljeli odrastati: ne treba nam za to pouzdanijih svjedoka od cijele jedne sveučilišne biblioteke narodne epike o tiranskim očevima, nemilosrdnim majkama, neželjenoj djeci, zabranjenim ljubavima i djevojkama što se leva-leva bacaju s mostova, kula i litica. Za potrebe ovog ogleda neću se niti prisjećati drevnih naših obiteljskih tradicija s nasljeđivanjem imovine, odnosom prema nerotkinjama i drugim ljupkim običajima za žensko ili bolesno potomstvo.

Romantičnu pak tradicionalnu obitelj, onu iz televizijskih reklama i plakata za stambene kredite, osiguravajuća društva i referendume o braku, na ovim je prostorima – možda paradoksalno, ali svakako istinito – ustanovio tek mrski socijalizam, ekonomski oslobađajući ženu da sama sebi bira muža. To je jednostavno tako, i nikakva popovska propovijed tu ništa promijeniti neće.

S prirodnim poretkom stvari – ili Božjim, ovisno s koje strane gledate – stvar je još gora.

Uopće pri tom ne mislim na prirodnost homoseksualnog spolnog odnosa, jedan od najčešćih argumenata odvjetnika LBGT-zajednice. O tome se, uostalom, sasvim dovoljno govorilo. Zanima me “prirodnost” u mnogo širem smislu. U onome, na primjer, u kojemu je definiran sam homo sapiens, nastao onog trenutka kad je intervenirao u “prirodni poredak stvari”.

Bezbroj je, naime, primjera u prirodi u kojima je “tradicionalna obitelj” muške i ženske jedinke zajedno s potomstvom posve nepoznata stvar. Naprotiv, mnogo je lakše nabrojiti vrste koje svoju mladunčad odgajaju po ljudskom, monogamnom i roditeljskom konceptu. Klasičnu obitelj čovjek nije stoga izgradio prateći prirodni poredak stvari, već upravo nasuprot njemu, odvajajući se od ostalih životinja osvještavanjem svoga bića i svojih osjećaja.

Da se, uostalom, za te stvari pitalo prirodu, sad biste negdje sa strane, zajedno s ostalim jadnicima iz susjedstva – ja se ispričavam na neposrednosti – bespomoćno gledali kako vaše žene jebe izbacivač iz obližnjeg kluba, moćni rasplodni mužjak od stotinu dvadeset kilograma mišića, koji opstanku vrste pouzdano garantira zdravo i snažno potomstvo.

Pri tom, možda, čak i musliman ili Srbin: ne samo da u prirodi – sjetit ćete se te lekcije iz biologije – opstaju samo najjači i najotporniji, već je prirodnoj selekciji vrsta posve nepoznat koncept njihove vjere i nacije. Nema tigrova hinduističke vjere ni srdela Hrvatica.

O, da: po ustavu prirode, bez amandmana razumnog i “protuprirodno” osvještenog ljudskog bića, gospodin Slobodan Novak, recimo – koji se u svom eseju o homoseksualcima tako grčevito drži prirodnog poretka stvari – star bi, nemoćan, bolestan i posve beskoristan bio ostavljen u šumi, na gozbu zvjerima i lešinarima. Svoje lijepe godine on duguje upravo “protuprirodnoj” ideji ljudske solidarnosti i empatije nasuprot konceptu opstanka najjačih.

Takav osjećaj prema drugoj jedinki – ženki, majki ili nekom drugom članu “obitelji”, pa tako i starom Slobodanu Novaku – nije, istina, pojava nepoznata u prirodi, ali do pojave čovjeka bila je isključivo nagonska. Čovjekovo “protuprirodno” osvještavanje emocija, iz kojega se na koncu neće više razmnožavati s najsnažnijom, već jednostavno najdražom jedinkom, možda je stoga i najvažniji trenutak u cjelokupnoj povijesti “prirodnog poretka stvari”. Stavljam “prirodno” i “protuprirodno” u navodnike, jer i znanstvenici i svećenici lako će se složiti kako je i ta čovjekova intervencija u prirodu, kao uostalom svaka druga, i sama – prirodni poredak stvari. Ili Božji, naravno.

Važan je to trenutak u raspravi, jer onog trenutka kad se složimo da je ljubav – ponavljam: ljubav, a ne rasplod s najpotentnijim mužjakom – s prirodne ili Božje strane, kako hoćete, onda je s iste strane i ona neuvjetovana rasplodom, ljubav sama po sebi, slobodna obaveze nastavka vrste: ljubav između dvoje prirodno neplodnih ljudskih jedinki, ljubav između dvoje prirodno starih i spolno nemoćnih, pa tako i ljubav između dvoje prirodno istospolnih jedinki. A onda, na koncu, i njihova čista, ljudska ljubav prema usvojenom djetetu.

Ako se pak tako, makar i nevoljko, složimo da je ta stvar ipak prirodna – ne dakle zato što ima i pingvina pedera, već zato što i homoseksualni čovjek osjeća prirodnu ljubav – onda je i svaka intervencija u njegovo pravo na životnu ljubavnu zajednicu, kakvu imaju i njegova većinska heteroseksualna braća – upravo surovo neprirodna.

Naročito kad mu se to pravo odriče u ime prirode.

A upravo u ime prirodnog poretka stvari to su mu manjinsko pravo odricali i nacisti. Iz istog “poretka stvari” odricali su prava, jednoj po jednoj, i ostalim manjinama što su svojom naravi narušavale prirodni opstanak najjačih – zdrave arijske većine: Židovima, Romima, bolesnima ili mentalno hendikepiranima. Iz istog tog poretka stvari, najzad – zaštićen toplom iluzijom pripadnosti prirodnoj većini – nije se bunio pastor Niemöller.

Martin Niemöller kasno je shvatio da apsolutna većina zapravo ne postoji, i da je ta stvar tek apstraktna projekcija totalitarne ideje, kojoj koncept većine treba tek kao sredstvo za vlast nad njom. Da većina zapravo postoji samo kao opsjena za zbroj pojedinaca, nesretni pastor nije shvatio kad je sebe prepoznao kao pojedinca u većini, već kad ga je tamo, dakle u manjini – kao neprijatelja većine per definitionem – prepoznala vlast.

Od pojedinca, naime, od jedinstvene jedinke – strogo matematički – nema manje manjine.

Niti većeg neprijatelja većine.

Svaki čovjek pripada nekoj manjini, i to je poruka potresne pjesme pastora Friedricha Gustava Emila Martina Niemöllera. Posve svejedno je li Židov, Srbin ili Hrvat, je li komunist, socijalist ili demokršćanin, je li heteroseksualac, transseksualac ili homoseksualac, je li dijabetičar, invalid, neplodan, ljevoruk ili plavook, svaki se čovjek, i najprosječniji i najnevidljiviji među njima, metodom dedukcije na kraju ispostavlja kao mala, ali posve jedinstvena i neponovljiva jedinka.

Ona za koju se – kad Gestapo metodom dedukcije na kraju pjesme dođe i po nju – nema više tko pobuniti.

(6.-20. listopad 1980.)

…………………………………………………………………………………………………………

Prije nastavka ovog dnevnika, nekoliko riječi o njegovom višegodišnjem mirovanju u ladici mog radnog stola. Baš se na tom mjestu, neotvoren, u koricama bilježnice načekao izlaska iz njih. Ovdje svjedočim pravu dramu nekih njegovih listova nastalu u vremenu koje je i njegovom autoru prijetilo smrću.

S putovanja po Kini vratio sam se u Beograd 20. listopada 1980. avionom, dan poslije odatle sam vlakom stigao u Sarajevo. Bez inženjera Nedžada koji je Kinezima proricao lošu budućnost. S jednom bilježnicom ispisanom kemijskom olovkom, s nekoliko razglednica i knjiga o Kini, mnogo fotografija s raznih mjesta susretanja naše delegacije pisaca s kineskim, i dvije plavo-bijelo-ružičaste keramičke vaze.

Kad god sam, kasnije, otvarao ladice svog radnog stola, bacao sam pogled i na bilježnicu, ali nikad je nisam ni čitao ni listao. Ostajala je na istom mjestu neotvorena jer se njezin sadržaj nije mogao ni pročitati ni pretipkati na brzinu, a vrijeme za taj posao nikako nisam mogao osigurati. Bilo je u toj bilježnici, pisanoj u hodu, u tijeku dnevnih događaja, samo ponekad i nakon njihova završetka, u hotelu, nedovršenih rečenica, jer su neke riječi prevoditelji izgovarali nerazumljivim poluglasovima, nesigurno, a naknadno sam s njima samo nekoliko puta imao vremena i provjeriti njihovu točnost.

Dočekao sam i minuli rat s odgađanjem pretipkavanja toga rukopisa. Bilježnica je i taj rat započet u Sarajevu 1992. provela u istoj ladici moga radnog stola, kojemu nisam prilazio sve dok je trajao jer je osobito moja radna soba, čiji je prozor gledao u Nedžariće, gdje su bili okupatorski vojnici, bila na meti snajperista, često zasipana i gelerima granata koje su u mome naselju eksplodirale svakodnevno više puta. Bila je od prvoga dana bez stakala na prozoru, koji sam samo nekoliko puta uspio zatvoriti najlonom, puna prašine od stalnih detonacija raznoga oruđa i oružja. Nisam u njoj mogao ostajati dulje, o nekakvom ozbiljnijem radu nije se smjelo niti razmišljati, kao ni u drugim, „sigurnijim“.

I prvih mjeseci nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u Parizu u prosincu 1995. trebalo se posvetiti važnijim poslovima, pretipkavanje Kineskog dnevnika iz bilježnice opet je moralo biti odgođeno. Sve do 2005. godine čekao je taj moj rukopis svoj unos u moje računalo. Uvijek je bilo nešto preče i značajnije od njega, i uvijek sam čekao pogodnije vrijeme za otklanjanje poteškoća u dešifriranju nekih mjesta u njemu. A poteškoće nisu bile male, zbog njih sam bio odlučio da ovaj dnevnik nikada i ne ponudim čitatelju. Da ga zauvijek otpišem, da zauvijek dignem ruke od njega.

Kad sam bilježnicu prvi puta koncem veljače 1996. izvadio iz ladice bez straha, na njezinim je koricama bio debeli sloj prašine koja se bila udomaćila i gotovo na svim njezinim listovima. Bila je slijepljena za njih vjerojatno od vlage koja je u mojoj radnoj sobi carevala i zimskih i ljetnih mjeseci zato što je najlonom zakrpljeni prozor nije od nje mogao uopće zaštiti. Neka mjesta u bilježnici ta slijepljena prašina jednostavno je pojela, listanje ih je dodatno uništavalo jer su se stranice lomile i pucale. I pljesni je bilo na mnogim mjestima. A nije ni čudo: sve vrijeme rata grijanje je u cijelom gradu bilo isključeno, zidovi su zimi mrzli kao i ljudi, ljeti su se otapali sa svim prljavštinama, otopine su se taložile na svemu što je prljavština za nepune četiri godine uspjela dohvatiti i izgristi. A u tome je imala itekakav uspjeh. Bio sam očajan pa sam i te 1996. godine opet odustao od pretipkavanja.

Unosu teksta dnevnika vratio sam se ponovno tek u proljeće 2005. godine i završio ga za tridesetak dana. Bio sam zadovoljan samo s prvih trideset stranica, sve ostale je trebalo još jednom provjeriti na temelju oštećene bilježnice. S već požutjelih njezinih stranica, od kojih su one slijepljene i dalje bile u istom stanju, neke njegove rečenice, pisane kemijskom olovkom, na mjestima izblijedjele i potpuno nečitljive, jedva sam dešifrirao ispod ljepljivih naslaga. Imena nekih posjećenih gradova bila su gotovo izbrisana. (Jesam li ih u ovom dnevniku pravilno ispisao, ne znam, molim oprost svih kompetentnih čitatelja koji utvrde da nisam!)

Tom svom prvom čitanju dnevnika 2005. godine nisam dodavao ništa. Dokument jednoga vremena, zabilježen u hodu, želio sam očuvati u njegovoj punoj izvornosti. U računalu je, potom, čekao još nepunih osam godina. Papir bilježnice iz koje je njezin sadržaj preselio u novi medij počeo se mrviti i cijepati, morao sam ga uništiti i baciti.

Koncem srpnja 2013. godine Miljenko Jergović me je u mail prepisci zamolio da mu pošaljem što više tekstova za njegovu web stranicu. Sjetio sam se i svog Kineskog dnevnika, onih prvih trideset stranica zrelih za objavljivanje. Za www.jergovic.com poslao sam 1. kolovoza 2013. nekoliko žanrovski raznorodnih tekstova među njima i tih trideset prvih stranica Kineskog dnevnika. Nakon toga, zarekao sam se da i sve ostale pokušam dovesti na razinu tih poslanih trideset. Vratio sam se pretipkanom rukopisu ponovno uvjeren da ću na internetu, uz pomoć Googleove tražilice, pronaći imena svih posjećenih mjesta koja sam s nesigurnošću prenio u njega iz pocijepane bilježnice. (Još uvijek nisam siguran da sam tim pretragama otklonio sve dvojbe u pretipkanom rukopisu, mnoge jesam.) Ono što je na mjestima slijepljeni papir, potom i izmrvljen i pocijepan, davno uništene i bačene moje bilježnice, u vremenu izgubio, nije se više moglo vratiti prvobitnom stanju.

Upravo u vrijeme spremanja tekstova za www.jergovic.com učinilo mi se da nemam pravo na odricanje ni od tih problematičnih stranica dnevnika. Ono što je u njemu ostalo čitko – autentično je, ono što je u njemu problematično – ne treba prešutjeti.

Sve dvojbe riješio sam označavanjem takvih mjesta italicom umjesto fusnotama. Dvojbe se ponajprije odnose na imena nekih osoba i gradova: udaljenost grada Fushena (ili Foshana, ili Jingdezhena) u mome oštećenom rukopisu nisam mogao sa sigurnošću utvrditi ni uz pomoć Googleove tražilice, kao ni njegovo ime. U dnevniku su ostali dijelovi slova koji su povezani mogli značiti sva tri naziva koja ovdje navodim: u blizini Guangzhoua pronašao sam grad Foshan, grad Fushen nisam mogao pronaći. U Foshanu, međutim, nije spominjana tvornica keramike i porculana. U gradu Jingdezhenu, također u blizini Guangzhoua, u provinciji Jiangxi, istican je Keramički institut kao jedini institut visokog obrazovanja u Kini posvećenog proučavanju keramičke umjetnosti i razvoju i proizvodnji kineske keramike. Tvornica keramike i porculana ni u tome mjestu, pak, nije spominjana, a institut narodne umjetnosti jest.

Jesam li za ovu zbrku, kao zapisivač, jedini krivac ja ili bi krivnju sa mnom za to trebali podijeliti i službeni prevoditelj delegacije Yan Dazhouu s mojim i Stardelovim prevoditeljem Gao Xingjianom s kineskog na francuski jezik, ni danas nisam siguran. Sve dvojbe oko točnih naziva pojedinih mjesta, pojmova i institucija u ovome Dnevniku označio sam također italicom.

……………………………………………………………………………………………………………

9. listopada

Sunčano jutro, nešto svježije. Pola osam. Europski doručak: bijela kava, hemendeks. U deset do osam silazimo pred hotel gdje nas čekaju domaćini. Nevjerojatna točnost u svemu. Putujemo u grad udaljen od Guangzhoua trideset (ili šezdeset) kilometara, u tvornicu porculana i keramike. Obilazimo bicikliste, kamione, tricikle. Osunčane njive riže (na redu je druga žetva), na kojima, po uskim stazicama, seljaci napasaju bivole. S nama je u kombibusu i novinarka Jou, tu su i tri predstavnika Saveza (jedan muškarac i dvije žene). U predvorju tvornice dočekuje nas zamjenik direktora, Li, s kojim ulazimo u prostorije s mnogo vitrina, prepunih porculanskih i keramičkih predmeta raznih oblika i ukrasa. Sjedamo za veliki stol, jedan službenik nas upoznaje s poviješću Fushena (Foshana ili Jingdezhena). Spominje broj stanovnika u tom gradu, priča o njegovoj povijesti dugoj oko 3.000 godina. Stare grobnice, iskopane na njegovim prostorima, govore, međutim, da je to mjesto bilo nastanjeno i prije 4-5.000 godina. Iskopane grobnice pripadaju dinastiji Sung. Fushen (Foshan ili Jingdezhen) nije poznat samo po proizvodnji keramike, već i svile. Malo kasnije direktor Li nam kaže da ćemo u prijepodnevnim satima posjetiti i Hram pradjedova, a popodne Institut narodne umjetnosti.

Dok pijemo neizbježni čaj, Li nam govori o tradiciji proizvodnje keramike, dugoj više stoljeća. Obilazimo nekoliko radnih prostora i upoznajemo gotovo sve faze proizvodnje. Mnogo je figurica raznih ptica (svrake, golubovi), ali i životinja (pande, majmuni, tigrovi). U prodavaonici, koja je pod krovom tvornice, kupujemo keramičke i porculanske predmete i opraštamo se od direktora Lija.

Ispred Hrama pradjedova prvi put susrećemo dva dječačića prosjaka. U jednoj prostoriji dočekuje nas kustosica koja nam kaže da je Hram star oko 1000 godina. On je taoistički. Upoznaje nas s jednim reljefom, koji pripada dinastiji Ching (Mandžurija), posljednjoj u Kini, zatim s jednom vazom iz razdoblja dinastije Ming, teškoj više tona. Prolazimo kraj pozlaćenog drvoreza, na koji se stavljaju darovi, potom kraj nekoliko ogledala iz dinastije Ming. Pozlaćene figure činovnika i generala, pravljene od lana i laka. Dok se približavamo centralnom dijelu Hrama, gdje se nalazi figura boga taoizma, kustosica nam objašnjava konstrukciju krova, koji je oblika lastavičjeg repa, tipično za starokinesku arhitekturu. Figura pred kojom se zaustavljamo je impozantna.

Vuk Krnjević se šali: – Buda nema brkove, a ova figura ih ima. Kustosica mu kaže da u taoizmu nema Bude, postoji samo Bog. Budistički Bog, kaže Vuk, nema brkova, a taoistički ga ima. Kustosica kaže da se ovaj Bog zove Chen Vu (Bog vode). Njegova figura je od bakra.

Prilazimo eksponatima raznog oružja koje je pripadalo vojnicima iz pratnje Boga Chen Vua. U dvorištu razgledamo krov Hrama, na čijoj je najvišoj točci figurica ribe, simbol izobilja. Kustosica nam skreće pozornost i na reljef sa 152 figurice, koje pripadaju raznim legendama. Govori nam o zmaju, kao simbolu carstva i vlasti. Šećemo oko bazena čija je voda prekrivena nekim sitnim biljkama. Malo dalje od njega je skulptura kornjače na kojoj je zmija. Kornjača je simbol dugog života i sreće. Mnogo je sitnih novčića na njezinoj skulpturi.

Ručamo u hotelu nedaleko Hrama pradjedova, posluženi smo s mnogo raznih jela.

S predstavnicima Saveza Guangzhoua, kasnije, razgovaramo o broju njihovih članova (ima ih oko 410, od toga je samo deset žena, a 80 ih je u članstvu Svekineskog Saveza). Obavještavaju nas o novim prodorima u kineskoj suvremenoj književnosti i spominju dva mlada autora, bivše radnike, koji su dobitnici i nekih svekineskih književnih nagrada. O tiražu njihovih knjiga: o njima odlučuju uredništva izdavača na temelju pretplate, a unaprijed ispituju tržište. Većina njih, kao i kod nas, ne živi od svog književnog rada.

Pitam Yan Dazhoua je li u kineskoj prošlosti postojalo razdoblje kad se ljudi nisu rukovali i kad je bilo nepristojno smijati se. Da, sve do 1911. godine. Od tada se rukuju, a Kinez se ne ustručava da svoje oduševljenje nečim ne izrazi i grohotom.

Ručak traje dugo, kao i svi do sada, bogat je, hrana po okusu nešto blaža nego u Pekingu. U jelovniku je bilo dosta plodova iz mora i rijeka. Sve lagano, iako preobilno. Primijetio sam da domaćini miješaju pivo i sok.

Na ulazu u Institut za proučavanje kućne radinosti dočekuju nas lavovi, oblikovani od papira i pozlaćeni. Figure su ogromne, nitko ne bi ni pretpostavio da su od papira. Umjetnost izrade predmeta od papira veoma je duga, 2000 godina. Neki predmeti, međutim, nisu samo od papira, već i od svile, od papira i trave, čak i od sezama. Pokazuju nam veliku masku, sačinjenu od desetak vrsta papira. Ima predmeta koji su pravljeni od kosti hobotnice, koju je teško razlikovati od slonove kosti.

Iz kombibusa, pred hotelom, izlazimo s mnogo predmeta kupljenih u prodavaonicama Hrama pradjedova. Ulazeći u hotel, gotovo svi zapažamo da su slike Mao Zedunga i Hua Kuofenga skinute sa zida i zamijenjene novim, tipičnim kineskim pejsažima. Dnevna politika kao da je još nestabilna, kakva li će biti kad se ustali?

Većina odlazi na kratak popodnevni odmor u svoje sobe. Joža i ja se ne odmaramo: odlučili smo poći oko 16,00 sati u obilazak prodavaonica. Točno u zakazano vrijeme čekaju nas kraj kombibusa novinarka Yan i prevoditelj Gao. U prvoj prodavaonici su prekrasni predmeti koji pripadaju raznim dinastijama. Iznenađeni smo njihovim visokim prodajnim cijenama. Joži zapelo oko za jedan keramički tanjur iz 1842. godine, ali skup je, cijena mu je 150 juana.

Gao je nešto smušeniji od ostalih domaćina, ali je točan, predusretljiv, kao i svi drugi. Vrijeme kad treba da budemo u hotelu i kad odlazimo na večeru ispisao je na dlanu svoje lijeve ruke i neprestano ga okreće, krišom provjerava hoćemo li zakasniti. Pogrešno nam prevodi, ali se trudi. Joži obećava da će pokušati sniziti cijenu tanjura, upućuje nas da razgledamo druge predmete.

Vrativši mu se, Joža ga pita je li uspio sniziti cijenu, on ga uvjerava da tanjur ipak nije skup, stavlja se potpuno na stranu prodavača. Joža reagira smiješkom, ipak pristaje, jer mu se tanjur dopao.

Gao predlaže da pođemo do još jedne robne kuće, govorimo mu da hoćemo u hotel, ali on je uporan. Pred ulazom u robnu kuću, kaže nam da imamo za posjet samo deset minuta. Što smo onda dolazili? Morali smo ispuniti neki njegov plan, i to je sve.

U hotelu nam kaže da treba da se u holu nađemo u 18,15. Nakon večere u hotelskom restoranu, idemo kod predsjednika provincijskog Saveza. U redu.

Dizalom se penjem do svoje sobe, na brzinu zapisujem događaje u svoj dnevnik. Prekida me kucanje na vratima: Yan Dazhou me opominje da je već bilo vrijeme da siđem. Govorim mu da nam je Gao objasnio drukčije. Čekamo na hodniku Asanovića, jer i on kasni, razumjevši dogovor drukčije. Naručio je buđenje kod portirke, a nije joj kazao kada da ga budi.

U veoma lijepom restoranu, sa separeima drvenih ograda, dočekuje nas predsjednik Saveza pisaca Guangzhoua. Stariji čovjek, pisac prve generacije, kao i Mao Dun. U ponašanju ima nečeg diplomatskog, i njegova dobrodošlica je sa stilom. Trpeza je opet bogata, konobari bdiju nad svakim gostom. Raspoređeni smo za dva velika okrugla stola, na kojima su natpisi naših imena na kineskom i hrvatsko-srpskom. Yan Dazhou je s predsjednikom Saveza, Asanovićem, Pavčekom, Horvatom i Krnjevićem, sa mnom, Jasićijem, Popnovakovim i Stardelovim je dopredsjednik Saveza, jedna drugarica koja govori njemački, i neizbježni Gao.

Pričamo o običnim stvarima, na francuskom, pomalo i na njemačkom. Nakon Krnjevića, zdravicu govori i Pavček, onda Yan Dazhou prilazi i našem stolu i pita hoće li tko od nas da nešto kaže. Već prozvan, nešto nevoljko izgovorim, na čemu predsjednik zahvaljuje s nekoliko rečenica, kratko. I Asanović, začudo, govori kratko. Opraštamo se od predsjednika pred hotelom, gdje nam Yan Dazhou obrazlaže sutrašnji program: u 8,15 naći ćemo se u holu na sedmom katu hotela „Tung Fang“, u pola devet sa spakiranom prtljagom napuštamo hotel i odlazimo na željezničku postaju, odakle vlakom krećemo za Shanghai. Do 8,15 treba da doručkujemo i da se spremimo za dug put. Putovat ćemo 33 sata, proći kroz četiri provincije na dužini od 1.500 kilometara!

Gao Xingjian ne nastavlja putovanje s nama, vraća se u Peking. Opraštajući se od nas, progovara ruski. Što li to – pitam u sebi i odgovaram samome sebi: – Eto, to je pravi Gao.

10. listopada

Na željezničko postaji osjećam se kao da sam u Sarajevu. Njezinu zgradu kao da je projektirao isti arhitekt. Nešto je veća, ali tako slična onoj sarajevskoj. Zadržavamo se na kratko u jednom salonu s masivnim foteljama i uključenim ventilatorima, potom nas stjuardesa izvodi na peron. Ulazimo u vlak, u kupeima nas također dočekuje paklena vrućina. Temperatura je 34º C. Glazba: Strauss, nakon njega nešto s Havaja. Opraštamo se od naših domaćina na hodniku kupea. Dok vlak polazi, Yan Dazhou pravi nam čaj. Voda je u termosici, koju nam je donijela stjuardesa, vrela, potom pijemo brandy, kojim nas časti Popnovakov. Raspoređeni smo u dvije kabine, u svakoj po četvorica. U jednoj su kartaroši i šahisti: Horvat, Krnjević, Pavček i Stardelov, u drugoj su sa mnom Asanović, Jasići i Popnovakov. Yan Dazhou nam navraća, ulazi, izlazi. Divan čovjek, vrlo obrazovan. Joža s Popnovakovim, u našoj kabini, igra šah. Stardelov ih prati. Asanović je u kabini naših domaćina.

Penjem se na krevet na katu, jer su donji zauzeli drugi, s namjerom da se opustim i zaspim. Začudo, ne osjećam se umornim, samo sam ošamućen. Kad sve ovo mogu podnijeti, mislim, zdrav sam, veoma, iako sam na put krenuo malo poljuljanog zdravlja. Proradio moj ulcus duodenum. Prethodnu noć nisam uopće spavao. Pokušavao sam čitati, pred zoru sam čuo pijetlove u dvomilijunskom gradu. Lješkarim, opet ne spavam. Ulazi Vuk i pita ima li tko nožić da oguli jabuku. Dajem mu onaj što sam ga kupio u „Grand“ hotelu, u Skopju, u vrijeme boravka u Strugi, na Struškim večerima poezije. Uspoređujem ponašanje onih Kineza u Strugi s ovim koji su nam domaćini. Ovdje se ne odvajaju od nas, stalno su nam na usluzi, u Strugi su bili sami sebe dovoljni i rezervirani.

Yan Dazhou nas obavještava da će nas u Shanghaiu dočekati Pa Kin. Bio je u mladosti anarhist, u vrijeme kulturne revolucije godinu i pol u kažnjeničkoj brigadi. Kaže mi da to zapišem, svojim šeretskim pogledom šeće po Popnovakovim koji također vodi svoj dnevnik. Tako i njega opominje na važnost svoje najave.

Joža gubi prvu partiju šaha od Popnovakova, Vuk nas napušta. Yan Dazhou dolazi s liječnicom i pita Jožu je li se osjeća bolje. Zbog grčeva u želucu nije jutros doručkovao. Liječnica mu daje tablete i moli ga da ih popije. Stradelov i ja pitamo liječnicu kako se može nabaviti lijek protiv čira Sai Mei An. Ima ga u Shanghaiu, kaže ona. Mlada je, u bijeloj bluzi i plavim hlačama.

Joža odlazi u svoju kabinu da popije lijek, sada šah igraju Popnovakov i Stardelov. Jasići ih promatra s cigaretom u ruci. To je čovjek koji od svih nas najmanje govori.

Dok vlak ostavlja iza sebe zanimljive krajolike, opet pokušavam rezimirati svoja zapažanja o Kinezima. I sinoć, za večerom, primijetio sam da vrlo rijetko postavljaju pitanja svojim sugovornicima. S njima razgovaraju otvoreno, uvijek im pri tome gledaju u oči. Ni u čemu ne pokazuju prekomjernu radoznalost. Teško je odgonetnuti što misle, iza svega stoji neka nedokučiva tajna. Na ulicama svi nekamo žure, iako se stječete dojam da vrijeme nije njihov problem. Oni su u njemu vrlo komotni, kao da ga imaju na pretek. Kad vam postavljaju pitanja, precizni su, na isti način očekuju i vaš odgovor. Na njihovim licima ne možete pročitati bogatstvo njihovih emocija, gotovo da su sva samo s jednom: onom koja izražava zapitanost i brigu. Predusretljivi su, žele pomoći čovjeku, a gostu daju sve. Vrijedni su, čisti, skromni, gotovo se nikad ne hvališu, ni s čim se ne razmeću. Lijepo osjećaju na svoj način, to potvrđuju i kroz svoju umjetnost svih žanrova. Do tradicije drže, ali je ne hvale pretjerano. O ljubavi gotovo nikako ne govore, ona je za njih, izgleda, suviše ozbiljna i ne prljaju je riječima. Za cijelo ovo vrijeme još od Kineza nisam čuo niti jedan vic, pošalicu, anegdotu. Vole jesti, ne piju mnogo, rijetko alkohol.

Znojim se, tražim maramicu da se obrišem. Bila je na šibicama, koje su se od nje ovlažile. Opet liježem, slušam neke stare, poznate melodije, nekadašnje europske hitove iz zvučnika u kabini. Kad se leži, na gornjem krevetu je nešto svježije, ali opet neizdržljivo.

Zaspao sam, bolje reći, utonuo sam u polusvjesno stanje. Kad sam iz njega isplivao, prije nego što sam otvorio oči, morao sam obrisati kapke, jer su bili potopljeni znojem. Bilo je već mračno, zakoračili smo u noć.

Došao je Dazhou i rekao da je vrijeme za večeru. Otišli smo u restoran, u kojem je bilo nekoliko Kineza, jedna obitelj, dvije žene i dva muškarca, a u uglu nekoliko mladića, koji su pili slatko pivo, sjedeći u potkošuljama, kao i većina nas.

Šef restorana je ljubazan, stalno nas obilazi, stalno nam se smješka. Konobari su hitri, veoma poslovni. Nekoliko kuhara odmara za stolovima, obavili su svoj posao i promatraju nas pažljivo. Pečena piletina, svinjetina na dva načina, gljive u odrescima bambusove trske, juha u kojoj ima i luka.

Siti, vraćamo se u svoje kabine. Joža leži, nije večerao ništa. Donijeli smo mu zdjelicu riže i sok od naranče. Sjedimo na krevetima i pričamo. Vuk i ja pjevušimo seljačke pjesme, pričamo viceve. Kažem Asanoviću da ću ipak morati popiti neki sedativ da bih prespavao ovu noć u vlaku. On mi odgovara da ih i on uvijek sa sobom nosi. Pitam ga koji sedativ pije? Librium, najblaži. Kažem mu da je on nešto teži slučaj, jer librium je jak i kad je u najblažoj dozi. Ovo „teži slučaj“ ga vrijeđa. Iznenađen sam da je tako osjetljiv. Govorim mu o tome da sam, liječeći čir na dvanaestercu, pio librax gotovo dvije godine i da znam što su sedativi. Teško ga uvjeravam da nisam mislio ništa loše.

Pregledavši tašnu, ustanovim da imam samo jedan sedativ – lexilium. On mi daje četiri svoja. To je također lexilium, greška je samo u tome što je pogrešno zapamtio ime svoga lijeka.

Nakon pola sata, penjem se na svoj gornji ležaj, uzimam „Herzoga“ i pokušavam čitati. Ležim u pidžami i čarapama, debeli jorgan mi je pod nogama. Popnovakov i Stardelov još igraju šah. Sedativ djeluje, spuštam knjigu kraj jastuka i sklapam oči. Nakon pola sata, budim se. Pavček, Asanović i Stardelov još razgovaraju, nitko još ne spava. Tijelo mi je teško, ostajem ležati. Sklopljenih očiju, slušam glasove, opet sam u nekom polusvjesnom stanju. Oko ponoći silazim s kreveta i pušim. Na kratko se zadržavam kod Horvata. Dogovaramo se da pogasimo svjetla i da svi pođemo na spavanje. Popevši se, na ležaju sam ponovno sa Saul Bellowim „Herzogom“, u kojemu raspeti židovski intelektualac piše pisma Nietzscheu, svojoj bivšoj ženi i Bogu.. Onda spavam, budim se više puta, pred zoru tražim jorgan, osjećam hladnoću. Gledam kroz prozor, krajolici su još mutni. Svi čvrsto spavaju, pridružujem im se, to je ipak najpametnije na ovom dugom putovanju.

11. listopada

Doručkujemo. Za stolovima, osim Jože, nema ni Asanovića, Stardelova i Jasićija. Preskaču doručak da bi još spavali. Juha s rezancima i omlet. Dazhou nam kaže da smo sada u provinciji Chiang Shi, odakle je počeo „Veliki marš“ na jugu Kine. Ta je oblast poznata po sudjelovanju u revoluciji.

Žedan sam, u kabini pijem čaj, tri šalice odjednom. Promatram krajolike: ravnica, tek pokoje brdo. Sva je zemlja obrađena i zasijana nekom kulturom. Mak, riža. Ljudi su već na njivama. Jedan sjedi u sredini svoje parcele riže. Zemlja je na mjestima crvena, sitna, na mjestima siva, besplodna, prošarana gomilicama raznih kultura.

Promiču naselja, ljudi ispred kuća, u dvorištima, s bivolima na ispaši. Kuće su zbijene jedna uz drugu, slične malim utvrdama, građene od cigle, koja je pocrnila.

Nailazi rijeka, čista, svijetlo-zelena, čistija od drugih rječica i kanala koje smo već prošli. Obala joj je pjeskovita, vidim grupu ljudi, malo dalje od njih jedan kamion. U korpama na utegu od drveta na ramenima prenose pijesak do kamiona. Na vodi su patke. Kraj pruge je tek asfaltirana cesta. Pada kiša. Više nije onako toplo u kabinama, čak je i svježe. Zaustavljamo se na jednoj postaji. Na klupama je, ispod nadstrešnica, mnogo putnika sa stvarima. Jedan stoji kraj kutije na kojoj piše „television“. Nekoliko putnika promatra tu kutiju s radoznalošću.

Gledam na sat: 9,00 sati. Još trinaest sati putovanja, kažem prijateljima u kabini. Onda dodajem: – Sad je dva iza ponoći u našoj zemlji. Popnovakov opisuje svaki krajolik koji hvata okom, nešto mrmlja. Sreten i ja razgovaramo o Frojdu. Povod je to što mu se pokatkad desi da mu se zamuti vid, osobito kad je premoren i napet. Tvrdim da je to od neuroze. U susjednoj kabini Vuk, Joža, Stardelov i Pavček kartaju uz prepirku. Sreten odlazi kod njih. Stjuardesa nam donosi toplu vodu u velikom čajniku i sipa je u našu termosicu. Daje nam i nove vrećice čaja, odlazi. Na hodniku su čistačice, u kabini je sve prijatnije, temperatura je 28º C.

Primjećujem da su kuće u selima građene čvrsto, ali bez estetike.

U odnosu na parcele obrađene zemlje, koje sliče baščama, naselja su kao sklepana. Na nekoliko mjesta graditelji novih kuća. Razbacane cigle, poljoprivredne alatke. Nastupaju predjeli niskih, rijetkih šuma. Na dva – tri polja snopovi požnjevene riže. Zemlja pod njima još nadojena vodom. Na rječicama nekoliko mostova, dva-tri s polukružnim lukovima. Čvrsti i snažni. Na puteljcima između parcela uvijek je više seljaka.

Sreten se vraća iz druge kabine, liježe i prekriva se kaputom. Jasići čita „Etnogenezu“. U vlaku je mirno, čuje se pokoji kineski glas iz drugih kabina.

Vrijeme ipak teče.

Dolazi Gao i kaže da je vrijeme za ručak. Riža, juha, svinjetina, gljive.

Dok jedemo, pričamo o kineskim ženama. Vuk meni i Popnovakovu govori svoje zapažanje o kineskoj ženi: ona s muškarcem razgovara kao sa svojim drugom, ne koketira, nema ničega u njezinom ponašanju što bi misli muškarca skrenulo na nešto drugo. Prisjećam se jedne pošalice Popnovakova kad smo s Dazhouom izlazili iz nekog restorana. Upitao ga je li vara svoju ženu? Ne, odgovorio mu je sa smiješkom. To je nenormalno. Nije se nimalo naljutio, kao što se Vuk ljuti na neku bezazlenu Popnovakovu primjedbu o njegovoj težini. Kaže mu da se na račun njegove debljine ne šali, da je njegov osnovni princip ne šaliti se na tuđi račun, da to, kad čini, uvijek čini na svoj račun. Ne bih rekao.

Vlak je stao. Dazhou i Asanović izlaze da prošeću. Putujemo već puna 24 sata. Zanimljivo, još nitko nije izrazito neurozan. Samo kad se zatvorimo u svoje kabine, prasne pokoja ljuta riječ kojoj je osnova dosada, premor.

Gledam kroz prozor: dva mala Kineza, đaci s torbama. Drugi vlak upravo nailazi kraj našeg. Đaci se utrkuju s njim.

Jasići se u kabini opet prihvaća knjige Špire Kulišića „O etnogenezi Crnogoraca“.

– Logor Kuomitung bio je u ovom mjestu gdje stojimo – kaže nam Dazhou s vrata naše kabine kraj koje se zaustavio. – Mjesto se zove Shang Lao.

Nastavljamo putovanje. Parcele su na mjestima stepenaste. Na jednoj žena i muškarac nešto rade. Ciglana. Pa parcele šećerne trske. Zgrada škole i pred njom, u dvorištu, djeca. Duga prizemnica, s nekoliko vrata, istrošena, stara. U dvorištu mrežica za košarku. Pa predio s brežuljcima, na kojima je razrijeđeno, sitno drveće, kržljavih krošnji. Na svakom brežuljku po nekoliko parcela. Sparno je, opet se znojim. Parcele soje. Jedan čovjek sjedi na sporednom makadamskom putu i nešto plete od trske.

Pokušavam da sredim dojmove o tome što sam do sada vidio i doživio u Kini. Ništa se ne da svesti na nešto pouzdano i konačno. Izlazim na hodnik. Dazhou i njegova prijateljica iz Saveza sjede na pomoćnim klupicama i razgovaraju. Jedna Kineskinja s vlažnom maramicom ispred sebe promatra krajolike kroz prozor vlaka. Mladić, sjedeći, nešto ispisuje u svoj notes.

Vraćam se u kabinu i uzimam „Herzoga“, čitam. Potom spavam sat-dva. Vlak je naglo zakočio, budim se. Dočekuje me glazba, bržeg ritma od one koja me je uspavala.

Dok stojimo, drugi vlak juri pored nas u suprotnom smjeru. Nebo je tmurno, kao da će kiša. Vlak kreće, novi prizori: radovi su u jeku, svi se obavljaju bez mehanizacije. Jedna djevojka s tipičnim slamnatim šeširom na glavi nosi iz susjedne rječice vodu u dva vedra obješena na štap pod kojim je iskrivljeno njezino rame. Kako se približavamo Shanghaiu, predjeli izgledaju bogatije, plodnije, na poljima je sve više radnika. Jedan radnik, stojeći na drljači, koju vuče bivol, vođen kajasom svog gospodara, obrađuje tek uzoranu parcelu. U moje promatranje sličnih prizora uvlače se mirisi s kojima me je dočekala ova zemlja. Njih sam osjetio već na pekinškom aerodromu, a onda i u hotelu. Diditi me je tamo gušio, hoće li tako biti i u Shanghaiu? Mirisi su bili specifični i u hrani, reakcije na njih snažne, sada su se već izgubile. Ali, više mi nijedan miris nije stran, kao da su svi moji.

Na brežuljku, tik do vlaka, tri žene napajaju bivole i nešto pletu.

Dazhou nas informira što u ovo vrijeme Kinezi odgajaju na svojim parcelama: krumpir, lotos, kupus (ima ga više vrsta), salatu, šećernu trsku, jutu, soju koja se sade po ivičnjacima s rižom… Najplodnija je zemlja oko Shanghaia, na njoj rastu vrbe, borovi, dud, bagrem, maslina, naranča, breskva, kruška, višnja, trešnja, mandarina, vinova loza, japanska jabuka, jablan. Pitam ga kako se zovu nosila za zemlju s dvije korpe i bambusovim štapom. Bjen tan, odgovara.

Skele graditelja novih kuća su od bambusa, jer je tvrd, pouzdan. Jedna ispravka, nastavlja Dazhou, od Guangzhoua do Shanghaia je točno 1811 km, taj je podatak malo prije dobio od konduktera. Objašnjava nam da je sustav navodnjavanja, zasnovan na kanalima koji vodu uzimaju iz rijeka, urađen tek poslije oslobođenja. Parcele su ovim načinom pretvorene u poljoprivredne bašče. A vjetar koji smo doživjeli u Pekingu s prašinom dolazi iz pustinje Gobi. Njihova je televizija, nastavlja Dazhou, u funkciji politike, ali i opće kulture: kratkim spotovima upozorava na čistoću, štetnost pušenja, na čuvanje dragocjenih spomenika. U vrijeme našega boravka u Pekingu, na primjer, mnogo se govorilo o jeziku, o psovkama u njemu…

Nastavilo smo razgovor s Dazhouom i o odnosu Kineza prema Jugoslaviji, o socijalizmu, obrazovanju, politici, plaćama (kaže da nije tajna da Hua Kuofeng ima plaću od 400 juana, generali više od njega, radnik-početnik 40), o prijemu Tita prilikom boravka u Kini (takav doček nije nikad nikome do tada priređen). Za Teng Siaopinga Dazhou kaže da je genijalan, za Chuen Laia da je primjer za sve, jer je uvijek bio u kontaktu s narodom, za Maoa da je teoretičar. Razgovarali smo s njim i o šminkanju njihovih žena, o disciplini njihovih radnika, o prostituciji, lopovima, džeparošima, svim vrstama delikventa.

Oko jedanaest sati stižemo na željezničku postaju Shanghai. Dočekuju nas tri dužnosnika njihova Saveza i jedna dužnosnica. Po izrazima njihovih lica, sretni su što nas vide. Rukuju se s nama s obje ruke. Prijevoz naše prtljage preuzimaju dva mladića. Pred hotel „Ching Chiang“ stižu kombibusom kad i mi. U ovom hotelu, prigodom boravka u Kini, spavao je i Tito. Dobivamo brojeve svojih soba, ja sam u sobi 853 s Popnovakovom. Pozdravljamo se s ljubaznim domaćinima pred dizalom. Raspakiranje, kupanje, brijanje. Dva mladića donose nam u sobu bijelu kavu s dva kolača. Jedan je sat iza ponoći.

12. listopada

Doručkujemo oko pola devet. Dan je tmuran, svjež. Točno u devet naši domaćini nas čekaju kraj auta pred hotelom. Opet se rukujemo. Vozimo se ulicama velikog grada. Svijeta je na ulicama mnogo. Posjetit ćemo prvo park Hun Ko, gdje je spomenik Lu Sina i njegova grobnica.

Dok prolazimo gradom svi se sklanjaju našemu autu „Shanghai“. Upravo smo na mostu preko rijeke Su Djon. Danas je za neke dan odmora i zato je svijeta toliko na ulicama. Pred ulazom u park grupe ljudi nas promatraju znatiželjno. Stalno nas fotografiraju. Park je velik, mnogi u njemu sjede na travi. Djeca šutaju loptu. Neki mladići se mačuju. Jedan starac, usporenim pokretima ruku, obnavlja tradicionalnu tjelesnu vježbu. Mnogi nešto slično rade.

Vuk me upoznaje u parku s Luom Fa Lienom. Hrvatsko-srpski naučio je od Dazhoua. Radi u shanghaiskoj luci, kao graničar, pregleda putovnice. Kaže da je u luci trenutno i naš brod „Moša Pijade“.

Zaustavljamo se pred spomenikom Lu Sina (1881.- 1936.), zatim pred njegovom grobnicom, na čijoj je ploči Mao napisao: „Ovo je grobnica Lu Sina“. Tijelo Lu Sina nije bilo na tome mjestu, preneseno je s drugog.

Fotografi nam daju u ruke jednu djevojčicu, žele da nas fotografiraju s njom. Chuen Laiove riječi ispisane na ulazu u spomen-muzej Lu Sina.

Pijemo čaj u jednom salonu. Stogodišnjica rođenja Lu Sina proslavlja se slijedeće godine i za nju se u Muzeju već pripremaju. Mole nas da im pošaljemo njegova djela na našem jeziku za izložbu. Prolazimo odjel u kojem je dokumentarni materijal o životu i revolucionarnom putu ovoga pisca. Umro je od tuberkuloze. Na mnogim slikama Lu Sin je s cigaretom. Rukopisi nekih njegovih djela. Lu Sin s naprednim studentima, vođama pokreta. U vrijeme Kuomintenga svi su strijeljani, a među njima je i muž spisateljice, koju smo upoznali u Pekingu na ručku u restoranu „Pekinška patka“. Lu Sin sa stranim piscima, među kojima je i Bernard Šo. Mnogo je na izložbi i posjetitelja-Kineza.

Pred zgradom se opraštamo s domaćinima Muzeja. Opet ista slika u parku: gimnasticiraju i starci i mladići. Saznajemo da Kinezi nose bluze od 1911. godine, upravo u znak poštovanja ličnosti prvog tvorca moderne Kine, Lu Sina. Pisao je pod pseudonimima (imao ih je 150). I Lu je pseudonim, prezime majke, kao i Sin.

Posjećujemo hotel s čijeg jedanaestog kata promatramo panoramu ovog desetmilijunskog grada. Urbanistički mravinjak. Puše snažan vjetar. Ulice su još žive, na nekim kao da sve zamire. Čuju se sirene automobila na sve strane. Grad presijecaju dvije rijeke: Hon Pu i Su Djo. Hon Pu se ulijeva u more, Su Djo je zagađena. Mnogo je brodova, brodića i čamaca na njima. Krovovi zgrada mrki, najupečatljivije odaju starost ovoga grada. Malo je visokih građevina.

U posjetu smo kompleksu Starog grada. Bajka. Stojimo pred restorančićem za meditaciju. Rezidencija veleposjednika koji je izgradio park da bi izrazio svoje poštovanje prema ocu. Rezbarija od gline. Dvorana iz koje se promatra rezbarija. Rađena je precizno i ima visoku umjetničku vrijednost. Iznad nje je Zid zmajeva. Ima ih pet u kompoziciji.

Idemo prema vidikovcu. Govore nam da je sve restaurirano nakon oslobođenja, dotle se u ovaj grad nije uopće ulazilo. Paviljon koji je građen kao brod. Konfucijski.

Stojimo pred kamenim hramom, koji je kao skulptura, starim preko 1000 godina. Kustosica nam priča povijest kamena od kojega je građen. Svaka stvar ovdje ima svoju dugu povijest.

Dok zapisujem zanimljivosti, nekoliko Kineza se nadnosi nad moj rukopis. Nasuprot je dvorana za promatranje kamenog hrama, namještaj u njoj predivan, pun figura zmajeva i tigrova. Prevoditelj Lu, koji zamjenjuje Dazhoua jer je otišao kod roditelja (žive ovdje, ima jednog brata i četiri sestre), priča nam jednu kinesku poslovicu: Osam bogova plovi preko mora, svaki podučava kako treba ploviti. To nam priča pred pločom koja prikazuje tih osam bogova od kojih je svaki znalac za jednu vrstu plovidbe.

Kao da sanjam dvorac iz bajke. Proljetna dvorana (u Kini proljeće znači sreću). Srebreno drvo, bijelo voće, staro 400 godina. Na više mjesta u Starom gradu mali bazeni s crvenim ribicama.

Kod Pa Kina. Kaže da je bio u Jugoslaviji, u Beogradu. Posjetio je i grob Josipa Broza Tita. Čuo je da je u travnju ili svibnju bio sastanak PEN-a i da su kineski pisci dobro primljeni. Salon u kojem smo s njim veoma je ukusno namješten. Mnogo je slika na zidovima.

Nakon Asanovićeve riječi, Pa Kin kaže da mu je drago što se susreo s nama, jer nije imao vremena, kad je bio u Beogradu, da se susretne i s piscima. S nama je i Kon Luoshen, član sekretarijata Saveza pisaca i glavni urednik časopisa „Kultura i umjetnost“. Pa Kin kaže da o našoj književnosti znaju dosta zahvaljujući i Kon Luoshenu. Mi treba da još učimo od vas, govori i dodaje da su tek poslije svrgavanja četveročlane bande obnovili rad svoga Saveza, te da je kulturna revolucija bila katastrofalna za kineski narod. Svjesni su da imaju dosta grešaka u svome radu i rado bi čuli naše primjedbe. Asanović odgovara da bi se primjedbe mogle uputiti i nama, jer smo malo radili na prevođenju kineske književnosti.

Ponovno nas časte čajem. Ja sam zagledan u slike na kojima su stilizirane ptice.

Pa Kin nastavlja: U prošlosti su naše pisce Kinezi prevodili s engleskog i esperanta. Malo je prevoditelja i danas. U kolovozu, kad je bio u Beogradu, posjetio je i Avalu. Bila je gusta magla, ali je, i pored toga, Avala ostavila na njega snažan dojam.

Krnjević govori o potrebi neposredne komunikacije naših literatura i predaje Pa Kinu knjigu o našem Kongresu, te časopis u kojemu je članak o njemu.

Pita ga, potom, u kojem su smislu svjetske književnosti utjecale na njega? Najviše su na njega utjecali neki kineski pisci, a onda i svjetski, posebno europski. I njegov je jezik europeiziran. U mladosti je, uglavnom, čitao romane. Od 4. svibnja 1919. Kina je otvorena zapadnoj književnosti. On je u Francuskoj dobro upoznao književnost zapadne Europe. U ono doba većina je mladih Kineza u Francuskoj tražila pomoć za Kinu, pa i on. Čeznuo je tamo za domovinom i pisao je o tome. To je bilo 1927. i 1928. Najveći utjecaj tada su na njega imali ruski pisci, a onda i francuski, Ruso i Victor Igo, Emil Zola. Njih smatra svojim učiteljima. Međutim, on još uvijek u svojim tekstovima podvlači da nije književnik, već samo borac za istinu. Njegova su književna djela, kaže, samo slučajnost. Slučajno je, davno, napisao tekst koji je ocijenjen kao književni i od tada je u književnosti. Urednik časopisa koji ga je kao književnika otkrio još živi u Pekingu. Prigodom jednog posjeta Japanu pitali su ga zašto obožava Zolu? Zato što, kao i Zola, voli istinu.

Prestaje pričati o sebi, govori o kolegi koji je napisao roman „Crveno sunce“ („Hu Che“). Kaže da je u vrijeme kulturne revolucije bio kritiziran, nepravedno.

(Ova njegova priča o drugom, umjesto o sebi, podsjeća me nakratko na onog kineskog pisca koji na manifestaciji Sarajevski dani poezije, na koju je doputovao s kolegama, nije čitao svoju pjesmu već nekog davno preminulog kineskog klasika. Ti davni sarajevski dani, to prvo upoznavanje Kineza.)

Pa Kin je sijed. S naočalama. Blagog lica, također u bluzi.

Posljednje je dvije-tri godine stanje u kineskoj književnosti dosta dobro, vraća se Pa Kin stvarnosti. Pokrenuti su novi časopisi, u svakoj provinciji najmanje dva. Ima ih ukupno 147. U njima se objavljuju kvalitetni tekstovi. U Shanghaiu su dva takva časopisa, jedan je općenitog sadržaja, drugi objavljuje samo najnovija ostvarenja. Pripremaju i treći časopis. Pisci dosta pišu, vratili su samopouzdanje. U idućem mjesecu svekineski Savez će održati svoj sastanak u Pekingu. Shanghaiski Savez ima oko 300 članova, oko 70 ih je u svekineskom.

Na rastanku kaže nam da nismo mi njemu oduzeli vrijeme, već on nama. Pitamo ga prije odlaska namjerava li možda pisati roman o kulturnoj revoluciji? Da, kulturna revolucija je bila strašna, velika glupost i paradoks. Ako završi taj roman, završit će i svoj književni život.

U vrijeme večere, prvi put otkako sam u Kini, jedem jela pripremljena na europski način. Izvanredno. Nakon večere, šećem s Popnovakovim i Jasićijem. Pola je devet, rano za spavanje. Prizori na ulici: mladići i djevojke u šetnji, jedna obitelj u jednom haustoru upravo se oprašta od svojih gostiju, četiri muškarca nasred trotoara igraju domine, biciklista je još uvijek mnogo, automobila sve manje.

Puše vjetar i vraćamo se u hotel. Na našem osmom katu, u trpezariji, Krnjević, Horvat i Stardelov razbacuju karte. Jasići i ja naručujemo pivo, Popnovakov je pošao u sobu da piše svoj dnevnik. Krnjević zove Dazhoua da dođe iz svoje sobe i popije pivo, on ubrzo dolazi s Luom. Neće pivo, sjedaju kod mene, u salon u kojem je radio-aparat. Lu mi kaže da mnogo voli Sarajevo, ali da vjeruje da smo i mi zavoljeli Kinu. Priča mi gdje je sve u vrijeme svoga boravka u Jugoslaviji bio: osim u Sarajevu, bio je na Plitvicama, u Zagrebu, Kninu, Splitu, na slapovima Krke. Spominje Stipu Šuvara, predsjednika Skupštine grada Zagreba, u kojemu je stekao dosta prijatelja. Divan čovjek, otvorena srca, očaran svime što je vidio kod nas.

13. listopada

Probudio sam se oko osam. Nakon nekoliko noći nesanice, dobro sam spavao. Prvo pomišljam da je započeo neki praznik, a onda u dvorištu, oivičenom trokatnicama, otkrivam mnogo ljudi u pokretu. Radnici na kolektivnoj jutarnjoj tjelovježbi. Komande za njihove pokrete dolaze iz zvučnika.

Dok doručkujemo, Dazhou nam saopćava da dolazi tajfun.

Razgovor s kineskim piscima u prostorijama njihovog Saveza. Ima ih oko četrdesetak. Naš ulazak pozdravili su burnim aplauzom. Ispred svih, riječi dobrodošlice upućuje nam Vu Chau. Asanović nas predstavlja, zatim predaje knjige njihovom Savezu.

Promatram lica domaćina: ima pisaca svih naraštaja, nekoliko žena mlađeg i najmlađeg naraštaja. Svi su mirni, gotovo nenaravno. Ispred svih su šalice čaja, pred nekima su teke i olovke. Dvorana je lijepa, s velikim lusterom na sredini stropa. Svi prozori su otvoreni. Vidim kroz njih mnogo zelenila u dvorištu.

Asanović im govori o nekim odlikama našega socijalizma. Dok govori, kineske kolega, većina njih, marljivo zapisuju. Stardelov ih upoznaje s prinosom književne riječi u revolucionarnim procesima, o našoj socijalnoj književnosti, o sukobu na ljevici, Krleži i njegovom „Pečatu“, poslijeratnom razvitku pisane riječi, izgradnji socijalizma, Krležinom referatu na ljubljanskom Kongresu Saveza književnika Jugoslavije 1953. godine, o uvođenju samoupravljanja…

Dok govori, nijedan pokret u dvorani.

Potom ih Krnjević upoznaje sa suvremenim trendovima u našim književnostima, a onda ih poziva da nam i oni nešto kažu.

Šute, ne usuđuju se.

Pavček nastavlja o slobodi stvaralaštva, Horvat ih ponovno potiče na razgovor.

Vu Chan ispred svih kaže da je ono što je čuo kazano tako precizno da se ne da nastavljati. Postavlja pitanje odnosa partije i književnosti. Govori o potrebi čišćenja tragova kulturne revolucije u kineskoj književnosti, uvjeren da će toj njihovoj borbi dobro doći i to što je čuo od članova naše delegacije. Predstavlja nam istaknutije članove njihove četiri generacije, među kojima je i jedna lijepa djevojka, pripadnica četvrte generacije, i to s majkom. Kaže da je ovo vrijeme za njih vrijeme borbe za bolje uvjete stvaranja, posebno za one koji tek dolaze, te da je Jugoslavija za njih blistav primjer, a da se ovdje i prema njoj griješilo. Ali, drago mu je da je ta ružna prošlost već zaboravljena.

Vode nas, kasnije, u dvorište u kojem je kip žene s djecom koja drže ribe. Netko od njih napominje da je ovaj dio grada nekad bio francuski i da zato na ovom mjestu možemo vidjeti kip gole žene. Zgrada iz koje smo izašli dijeli više udruženja: glazbeno, redateljsko, folklorno. U dvorištu upoznajemo još dvojicu Kineza koji rade u luci i uče naš jezik. Ma Licjun ima 21 godinu, Fang Ping s njim također radi u luci.

Više od jednoga sata proveli smo na ulici ispred našega hotela. Prošli smo gotovo kroz sve prodavaonice koje se tu nalaze.

U vrijeme ručka prvi put razmišljam o Kineskinjama. U početku sam im malo obraćao pažnju kao ženama. Dvije mlade konobarice nukaju me na to. Lijepe su na svoj način, da su odjevene drukčije možda bih ih i gledao drukčije.

Razgovaramo na brodu s mladom spisateljicom Vau Anji, onom s majkom u dvorani Saveza. I majka je spisateljica. Puše snažan vjetar, još smo u luci. Van Anji piše kratke priče za djecu. Još nema objavljenu knjigu. Ima 26 godina, kaže da smo u Savezu lijepo govorili. Neki problemi za koja smo mi pronašli rješenja, kod njih su još prisutni. Pita nas o čemu kod nas pišu mladi pisci? Sve je zanima. Pišu li naši pisci o proturječnostima društva? U vrijeme kulturne revolucije bila je na selu. Pričamo o tome kako se omladina Shanghaia zabavlja (malo), pleše li (voli da pleše, ali čini to rijetko), o tome gdje stanuju njihovi mladenci (kod jednog od roditelja). Sha Yeshin također je mladi pisac, razgovaramo i s njim. Ima 40 godina, piše pripovijetke. Kaže da mu je susret s nama dragocjen. Piše zato da bi kazao istinu. Napisao je nekoliko kazališnih djela, jedna njegova drama izvodi se u Shanghaiu. Na žalost, nije stigao doći na naš razgovor. Koje velike pisce u Kini cijeni? Je li čitao neke strane pisce? Američkog pisca O`Haru, kineskog Lao Cea.

Ploveći, obilazimo mnoge brodove, putničke, teretnjake, iz mnogih dijelova svijeta. Plovimo prema ušću rijeke Hon Pu. To je velika rijeka, široka je i mutna.

Stalno slušamo glazbu. Čas je to neka kineska melodija, čas neki svjetski šlager (Moj Džoni), ali i ozbiljna kompozicija.

Zovu me da mi nešto pokažu. Stigli smo do ušća rijeke Hon Pu. Tu se otvara širina rijeke Yangceng Yang u koju se Hon Pu ulijeva. Izgleda kao more kojem smo tek prišli. Mnogo je brodova na njezinoj pučini.

Vraćamo se u shanghaisku luku. Imamo sat vremena za kupovinu. Činimo to u ulici, koja je, kako kaže Dazhou, najživlja u Kini. Uspoređuje ju s Knez Mihajlovom u Beogradu kad je u pitanju trgovina. U jednoj robnoj kući, u prizemlju, kupujem kineske lijekove. Na brzinu, obilazimo još nekoliko robnih kuća, u 18,25 moramo biti u hotelu gdje ćemo zajednički pogledati neku televizijsku emisiju u kojoj će biti i naš susret s Pa Kinom.

Večerat ćemo u hotelu „Park“ na petnaestom katu, u salonu u kojem smo sami s domaćinima. Čekamo večeru u susjednom salonu i ćaskamo uz čaj. Asanović pita je li izreka koju će kazati točna: „Na nebu je raj, na zemlji je on u Huangzhou i Hangzhou“. Da, točna je. Pričaju nam o ljepotama Shanghaia. Krnjević ih pita: Je li četveročlana banda uspjela uništiti i taj raj na zemlji? Slatko se smiju, ali odgovaraju ozbiljno: Jest. Nešto su i tamo rušili.

Najbogatija večera do sada. Kinezi su umjetnici u pripremi jela. Serviraju nam jelo sa skulpturom patke sačinjene od bundeve i figuricom feniksa koju nazivaju caricom, juhu u bundevi na kojoj su izrezbareni različiti ornamenti, šampinjone u crvenom celofanu… Za večerom je i Kong Luoxin koji je u Jugoslaviji bio prije 24 godine. Sjeća se Mladena Oljače i Aleksandra Vuče.

Opraštamo se od domaćina pred dizalom hotela. Sutra treba da se dignemo u pet sati da bismo u 6,10 otputovali vlakom za Hangzhou, a odatle, popodne, avionom u Peking.