Sarajevo 1904.  – Beograd 1993.

U vrijeme srpske opsade Sarajeva, prije dvadeset godina, u jesen 1993, umrla je u Beogradu Bahrija Nuri Hadžić (rođena 1904). Njezin otac Osman Nuri Hadžić, profesor šerijatskog i doktor svjetovnoga prava, sa bečkim i zagrebačkim studijem, bio je član Državnoga savjeta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Rodom Mostarac, Hercegovac, prosvjetitelj i prozni pisac, pisao je pripovijetke, četveroručno s Ivanom Miličevićem, pod pseudonimom Aziz Osman.

Bahrija je jedna od četiri Osmanove kćeri. U rodnome Sarajevu otac ju je, uz mekteb, dao i na djevojačku školu kod časnih sestara te na učenje klavira i violine. Poslije Prvoga svjetskog rata sele se u Beograd – grad u kojem je, kako je govorila, majka zauvijek skinula zar i feredžu, i koji će Bahriju trajno i formativno odrediti. U Beogradu je počela učiti pjevanje, ubrzo je primijećen njezin iznimni talent, pa je 1923. poslana u Beč, gdje je primljena na studij pjevanja na Muzičkoj akademiju. Pet godina kasnije je, po završetku studija, primljena u stalni angažman u bernskoj operi. U Bernu je ostala tri godine, pjevala je dvadeset tri premijere, između ostaloga glavnu ulogu Salome, u istoimenoj operi Richarda Straussa, koja će ju proslaviti. Čuvši je, Lovro Matačić rekao je da se njezino pjevanje “ne sluša uhom nego kičmenom moždinom”.

Godine 1931. vraća se na velika vrata u Beograd, gdje ponovo pjeva Salome, i – kako piše u tadašnjoj Politici – izaziva moralnu sablazan, naročito u crkvenim krugovima. Među publikom, pa i kod onih koji nisu odlazili u kazalište, bila je slavljena kao velika zvijezda. Ticalo se to Bahrijinog pjevanja, ali i njezine iznimne fizičke ljepote, skladne, izdužene figure i neke rijetke prirođene elegancije. Po fotografijama se to može vidjeti: izgledala je onako kako danas izgledaju velike operne sopranistice, koje povremeno minu i zagrebačkim pozornicama. U stranome tisku, koji ni onda nije vladao znanjima o lokalnim prilikama, naravima i običajima, najavljivana je “lijepa kao slika Turkinja”. Ona je to znala opovrgnuti čak i preko diplomatskih poslanstava, insistirajući da “ona jest muslimanka ali da nije Turkinja”.

Dvije godine nakon tragične smrti velikana ekspresionističkoga glazbenog teatra Albana Berga (umro je od trovanja krvi, nakon uboda komarca), drugoga travnja 1937. u Zürichu održana je premijera njegove nedovršene opere “Lulu”, po libretu Franka Wedekinda. Glavnu ulogu pjevala je Bahrija Nuri Hadžić, a u publici su sjedili Thomas Mann, Darius Milhaud, Conrad Beck, Pietro Mascagni… Tako je u jednome od rodnih mjesta europske avangarde, u Zürichu, na događaju koji će biti upisan u povijest suvremene glazbe i teatra, kao jedan od njezinih vrhunaca, oduševljeni publikum klicao jednoj beogradskoj muslimanki, rođenoj u Sarajevu, od hercegovačke loze… U toj i takvoj identitetskoj mješavini rađala se, istovremeno, europska avangarda, ali i tisuću i jedna čudesna i nevjerojatna bosanska biografija. U brojnim budućim premijernim afišama, knjižicama i najavama Bergove “Lulu”, širom Europe, sve do današnjih dana, spominjat će se ta prva, Bahrijina izvedba.

Dvije godine kasnije, opet u Zürichu, pjevala je Salome u povodu sedamdeset petoga rođendana Richarda Straussa. Svečanom izvedbom dirigirao je sam kompozitor, koji je poslije izjavio da je ovo “Salome koju je čekao trideset pet godina”.

Ubrzo je došao rat, a Bahrija Nuri Hadžić je prestala pjevati. Nije bila navršila ni četrdeset, omela su je povijesne okolnosti, ali mnogo više od toga, nešto što se ticalo njezine naravi. Udala se za poznatoga beogradskog kirurga, koji nije bio voljan da mu se žena bavi pjevanjem. Kažu da je desetak godina gajila piliće i igrala karte. Poslije je nakratko nastavila karijeru u beogradskome Narodnom pozorištu, ali nisu to bile uloge po mjeri i potrebi njezina glasa. Govorila je da nikada nije otpjevala nijednu sevdalinku. Nije to bio njezin svijet. O Bahriji Nuri Hadžić nedavno je pisala Tanja Miletić Oručević, mostarska kazališna redateljica i izvanredna prevoditeljica Gombrowiczeve knjige priča “Bakakaj”, koju je prije nekoliko godina objavila zaprešićka Fraktura.

Previše bi jednostavno bilo optužiti jednoga anonimnog kirurga za prekid velike umjetničke karijere. Mogla je Bahrija sve, i otići u Ameriku sa svojim partnerom i učiteljem Walterom Herbertom, koji je kao Židov bježao pred holokaustom, ali rođena u maloj, provincijalnoj kulturi, bila je samoj sebi jedini motiv i pokretač. U Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu, svejedno, bila bi sama. Trebala je otići sasvim, odreći se, ciljano, jezika, kulture i podrijetla, zaboraviti sve to, i biti samo Bergova Lulu i Straussova Salome. Njoj se, međutim, nije dalo. Nije to bio moralni, ni kulturni izbor, nego samo život, u kojem umjetnost ne vrijedi uvijek onoliko koliko se nama čini.

Da je vremena, strpljenja i novca, vrijedilo bi pisati knjigu, snimiti film i postaviti kazališnu predstavu o Bahriji Nuri Hadžić. Prepuštam to onome tko bude imao vremena, strpljenja i novca, i tko razumije o čemu Bahrijin život govori. Nigdje na svijetu ne postoji tonski zapis njezina glasa. Nije snimljen.

ova se bajka kazuje postdiplomcima na predmetu ‘Elitna i masovna kultura’…

*

Zatekao je učitelja ispred staklenog zvona kako vidljivo zainteresovan posmatra homunkulusa: – Dođi, priđi bliže – pozva ga, ne okrećući pogled: – Zar ti ne izgleda porastao od sinoć?

Prema uočljivim podočnjacima, očigledno je imao neprospavanu noć, ali su mu oči još iskrile kao nekom živnutom ostarelom ljubavniku: – Vidiš, počeo je da se koprca.

Utisak je bio da pod staklenim zvonom mali čovek, ili to što je trebalo da liči na čoveka, još leži nepokretno. Već su se nazirale usne, dlanovi, polni organ i stopala, nesrazmerno veliki u odnosu na ostalu, takoreći amorfnu masu. – Napreduje, vrlo brzo. Šta misliš, da li nas vidi? – šaptao je Alkibijades, uzbuđen kao dete, ne sačekavši Bonifacija da mu odgovori, a i šta bilo da bi ovaj rekao, odobravajući ili ne, učitelj ga na bi doslušao. Otkako je u petak rano izjutra, pred zoru, ispod vešala, iskopao krupnu mandragoru i zaklonio je ispod zvona, učinio je sve što je potrebno da organizam homunkulusa proradi. Proces, od samog početka, nije jednostavan: potrebno je veoma pažljivo da se koren mandragore odvoji od tla; za tu namenu se koriste jako debele, dvoslojne rukavice od svinjske kože, jer u momentu iskopavanja, mandragora može da reaguje vrlo opasno, ispuštajući otrovne masne kapi. Neki za ovo koriste pse koji zubima izvlače koren iz tla, pa se dešava da kuče crkne u užasnim mukama. Učitelj, iako je još ranije savladao i isprobao veštinu vađenja i prvobitnog negovanja mandragore, bio je, kao i uvek, jako obazriv i precizan. Hranio je i pojio plod medom, mlekom i krvlju mladog, tek zaklanog petla. Od grudvica tla ispod obešenog, u kojoj su još uvek upijene preostale kapi sperme, napravio mu je hranljiv ležaj i obogatio ga četrdesetodnevnom konjskom balegom. To je bio ustaljen postupak kojim je prethodno Alkibijades oživeo nekoliko nemih homunkulusa koje je koristio kao minijaturne sluge ili akrobate za zabavu. Njihova kratkovečnost – trajali su najviše četiri meseca – ipak im nije oduzimala ništa od upečatljivosti u koju su ubeđena samo nekolicina učiteljevih prijatelja kojima je bilo dozvoljeno da prisustvuju prezentaciji čovečuljaka. Za razliku od mehaničkih figura u formi rajskih ptica, pčela ili svirača na lauti, koji bi ponešto procvrčali, probrujali ili bi pokušali da posviraju na dve žice (ali daleko od veštine jednog Frančeska da Milana) da bi, posle tih aktivnih trenutaka, popadali kao odbačene marionete, homunkulusi, iako nezgrapnih i nagrđenih tela i sa nedooformljenim ekstremitetima, jer bi im najčešće jedna ruka ili noga bile kraće od druge, “živeli” su od početka do kraja svog postojanja. Ne može se reći da su njihovo rađanje i njihova smrt ličili na ljudsko ili na bilo koje drugo biće iz živog sveta. Postali od mandragore, iznikli iz sperme nasilno umirućeg – tu je tanatos sasvim preuzeo ulogu erosa – oni su bili prava čeda smrti.

Njihovo napuštanje ovog sveta bilo je takođe nečovečno. Kada bi osetili da im se približava sudnji čas, ova bića, inače izrazito poslušna, postajala bi uznemirena i nervozna, mesto ih nije držalo, već su imali potrebu neprestano da se kreću po celoj kući sa vidljivim nezadovoljstvom na neoformljenim licima. Pošto nisu mogli da govore, ispuštali su neki žaloban, istovremeno besan zvuk, nešto između cviljenja i režanja. A kada bi pao prvi mrak, oni bi počeli, kao mačka ili kuče kad treba da izađu na nuždu, da grebu i udaraju po prozorima. Ono što je Bonifaciju izgledalo najtajanstvenije i najužasnije je što su čovečuljci izlazili i iščezavali iz kuće isključivo noću. Preko dana, i kada je bilo vidljivo da su na izmaku snage, ostajali su unutra. Zavukli bi se u neki tamni kutak i odatle, tiho cvileći, čekali bi da padne noć. Alkibijades je već znao da čekaju sunčev zalaz, kada, teturajući se i šepajući, ne osvrćući se, odlaze zauvek u noć.

– Gde to iščezavaju? U šta? Ima tu nečeg nedorečenog, sa one strane života, i mislim, dobri moj Bonifacijo, da se kod njih zagonetka vremena mora biti rešava drugačije nego kod nas, ljudi. Mada, i to biće se ne bi rodilo bez ljudskog semena, pa makar ono bilo izbačeno u agoniji. Seme umirućeg koje je oplođeno u utrobi zemlje. Što znači, da još pri činu rađanja ovaj omino razbija iluziju o životu kao odsečke koja od početka neumoljivo ide ka svome kraju. Obratno, rađajući se bukvalno od kraja, homunculus se podsmeva surovoj šali nama nametnutoj – da verujemo kako vreme neprestano ide u jednom pravcu. Da je starenje nepovratno. Ovaj omino će pokazati suprotno!

Bonifacijo je bio najneposredniji i zadivljeni svedok ovakve opsednutosti. Učitelj se prosto naprosto nije odvajao od ploda pod zvonom, dohranjivao ga je aronijom, ikrom od soma i kantarionovim uljem.

Bonifaciju je ovo bila sedma godina otkako ga je Alkibijades prihvatio za učenika. Još se sećao prijema – nije bio nimalo jednostavan, iako mu se ujak, jedan od najbogatijih plemića u gradu, lično založio za njega. Učitelj ga je pozvao da dođe kući, gde mu je istovremeno bila i laboratorija. Bonifacijo je već bio napunio osamnajest i tek što je pročitao “De hominis dignitate”, ali mu to nimalo nije pomoglo da se oseća dostojanstveno i samouvereno.

Ispit je trajao tri dana. Na pitanja koja mu je na početku postavljao, naprimer o hronomatiji, o osnovama u rukovanju magičnim kvadratom, o bojenju angramentuma u crveno i kako se zatim rastvara u vodi, o dualističkoj prirodi nišadora, o tumačenju kalendara prema danima, dekadama i Mesečevom kruženju – odgovarao je odmah i jasno, bez zastoja. Kada je učitelj tražio da astromatematiku primeni na konkretnim zdravstvenim problemima, naprimer na funkciji timusa i srca u zavisnosti od sunčevog uticaja, pluća od Merkurovog, oči i žuč od Marsovog, Bonifacijo bi se zamislio, a zatim se trudio da da što koncizniji odgovor, pažljivo slušajući Alkibijadesova objašnjenja.

Ali poslednjeg dana ispita, kada su pitanja prešla u tajne, skrivene sfere, kao naprimer o astralnim duhovima koji naseljavaju nebeska tela i vladaju nama, a preko njih i o ljudskim dušama, o duhovima-graditeljima, onim koji stvaraju energetske lance, i o duhovima-graditeljima, onim koji ostavljaju svedočanstva kako te energije da se koriste za savete, proročanstva i lečenje, Bonifacijo je, dok su mu obrazi goreli kao da uči osnovnu azbuku, uzbuđen i preplašen ćutao, iščekujući što će mu reći učitelj. A ovaj je očigledno bio zadovoljan njegovim ponašanjem.

Na kraju ispita mu je rekao: – Znanje je dvosmisleno. Nekad, siguran da znaš, zasićuješ ga prekomernim rečima. Nekad, uplašen da ne znaš, postaješ škrt na rečima ili prećutkuješ. Ali, slično kao u muzici, u prvom slučaju, melodija se prenatrpava, u drugom, nekoliko tonova, upravo zbog pauza, dobijaju na dubini. Od sutra su ti vrata mog doma otvorena. Radićemo zajedno. U početku, rad će ti biti težak, zadovoljstvo možda malo, ali vremenom, kada budeš izgradio temelje svog zamka u oblacima, više nećeš moći da živiš izvan njega.

Alkibijades je zapravo govorio o sopstvenoj životnoj kompoziciji (da napravimo komparaciju sa muzikom, koju je i on sam često koristio), ali je uglavnom bio u pravu: i pored razlike u karakterima, Bonifacijo je u toku ovih sedam godina “ispunio svoj hram skulpturama i harmonijom…”, kao što bi rekao učitelj, “… da bi odsada mogao sam da se preda misterijama Mudrosti”.

I pored zavidno stečenog znanja tokom njihovog zajednički provedenog vremena, on, približavajući se učitelju, nije izgubio ni delić svoje dečije radoznalosti. Neposrednost kojom ga je učitelj uvlačio u svoje eksperimente, znala je da ga preplavi trncima ili nekontrolisanim smehom, u zavisnosti od toga da li su se njegove pretpostavke dvoumile ili potvrđivale.

– Šta misliš, kako on nas vidi? Kakvu li sliku o nama on formira u svojim očima? Da li se pita: Je su li oni pravi? Postoje li? A ja, postojim li ja?

Stojeći sav ukočen uz učitelja pogurenog nad staklenim zvonom, Bonifacijo nije mogao da potisne osećaj da ovoga puta idu u suprotnom smeru i da im se približava opasnost da se sudare sa nečim zastrašujućim i tamnim. Setio se šta mu je rekao učitelj jedne kasne večeri, otkako je pod njegovim nadzorom pripremio nekoliko flašica melema od anisa, crnog luka, maslinovog ulja i bosiljka protiv upale i bola u ušima.

– Eto, sada si naučio da spravljaš i ovaj lek. Kao učenik koji plovi po moru znanja, nadam se da ćeš moći, i uz moju malu pomoć, da stigneš na suprotnu obalu. Ali niko drugi, osim tebe samog, dragi moj Bonifacijo, zahvaljujući svom sopstvenom trudu, predanosti i hrabrosti, neće moći da stigne do suprotne obale koja se zove vreme.

Sada, dok je gledao i slušao Alkibijadesa kako takoreći u ekstazi sledi razvoj homunkulusa, Bonifacijo pomisli da nikad, za razliku od učitelja, neće moći da dostigne obalu nazvanu vreme.

– Za mene, dobri moj Bonifacijo, postoji jedan jedini izazov zbog čega mi je tako važno da ovog čovečuljka napravim da bude mnogo savršeniji od prethodnih. Zbog istine. Da stvorim telo, rukavicu, ali i um, ruku, koja će u celini da odgovara toj rukavici. Već ti je poznato, da kada gubimo telo, ako smo dovoljno napredovali na svom zemaljskom putu, mogli bismo da vidimo astralne delove svih pojava, mogli bismo preko sna, na primer, čak i da delujemo na nečije misli, ali teško bismo mogli da komuniciramo na fizičkom planu, kao telo sa telom. Ali ovako, preko homunkulusa…

– Mislite, preko njegovog drugog “ja”?

– Baš to. Jer će taj, nevino obešeni, ponovo biti svestan vibracija i uticaja na materiju.

– Ali, zar to neće biti obratan proces? Homunkulus, tojest obešeni, da vibrira, da utiče na ovaj svet i na nas?

– To je ono što tražim! – izviknu Alkibijades, uspravivši se, dok su mu oči plamsale nekom podzemnom dubinom: – Tada će istina izaći na videlo!

– Zbog toga znači ulažete toliki napor da čovečuljac progovori…

– I progovoriće. Njegovim glasom. Glasom grofa Mauricija Benedetija. Da bi se doznalo šta se uistinu dogodilo.

– Ali, poznato je, obešen je zbog ubistva – neubedljivo promrmlja Bonifacijo.

– A, po čijoj naredbi je obešen, pitam te? Ko je taj koji je pogubio grofa Benedetija? Ja sam naučnik, dobri moj Bonifacijo, nisam političar. Mene interesuje vlast nad hemijskim procesima, a ne vlast nad ljudima. Ali, i da sam bio političar, ne bih vladao tako nemilosrdno i surovo prema svojim protivnicima kao ljudi sa dvora.

– Naši gospodari? – izlete Bonifaciju, koji odmah shvati koliko je njegova poniznost licemerna.

– Baš ti, naši gospodari. Teško onome ko se usudi da kaže nešto protiv njih. Gospodski će ga nagraditi. Progutaće ga tama, bez traga i glasa. Bezbolno – Alkibijades nije krio podsmeh: – A narodu toliko i treba. Em uplašen do srži, em lakoveran i prost…

– Ali, oni su izgradili… izgrađen je Univerzitet. I u palati su gostovali učeni… iz Firence… Policijano, Fičino, Mirandola…

– Znam, bio sam prisutan i slušao ga ushićeno. Ali i dovoljno kritički. Dobri moj Bonifacijo, taj osećaj za predavanja, svečanosti i gozbe, koji takozvani naši gospodari neosporno poseduju, nema veze sa sirotom servilnošću građana ovog grada, a o njihovoj prostoti da i ne govorim. A grof Benedeti je bio među retkima koji se usudio da glasno prigovori vlasti o njenom paradiranju i realnoj nebrizi o običnim smrtnicima. Složićeš se da ceremonije ne mogu da nadopune život. Iako mogu da se iskoriste za njegovo efikasno zavaravanje. Suđenje grofu zbog ubistva brata i Aleksandre di Prane bilo je baš takvo, namešteno. I niko ne može da me razuveri da se tako vlast na najlukaviji način oslobodila svog protivnika.

Po čovečuljkovom telu je belim percem zapisivao neka slova, tamno-crvena, kako krv, među kojima je Bonifacijo prepoznao latinična, hebrejska i grčka, ali su mu druga bila nepoznata.

Pre nego što će čuti pitanje, učitelj mu odgovori: – Jest, kako, ljudi. To su slova uglaste glagoljice, mlađe od svoje oble sestre, koju je vekovima unazad, zajedno sa moštima svetog Klimenta Rimskog, doneo u Rim Konstantin Filozof, a prvi su počeli da je šire Anastasije Bibliotekar i Gauderik od Veletra. Slova još uvek žive na ostrvu Velja na Jadranu, onom koje Sloveni nazivaju, a i u gradu Zara, pa severno, jadranskim bregom…

Bonifacijo je klimao glavom, iako mu nije bio do kraja jasan ovaj na brzinu izrečen splet podataka. Već je bio naučio da sasluša učitelja i da zapamti ono što mu govori, a zatim da si to objasni pomoću glosarijuma iz biblioteke.

– Glagoljicu označavam pored latinice, grčkog alfabeta i hebrejskih slova da mu usadim logos koji spaja čiste ideje sa stvarnošću. Crtam mu stablo reči. Hranim ga slovima. Grane se izdužuju i prepliću sa drugim rečima – granama zahvaljujući slovima, dopunjavaju se međusobno… zato ih pišem različitim pismima… da ih nauči i da utvrdi oblik, red i upotrebu slova… da može da progovori… zato je i perce kojim crtam slova od labuđeg krila. Labud… postoje magije koje mogu da ga pretvore u čoveka, i obratno… a i Zevs upravo u labuđem liku zavodi Ledu… Crvena boja je sok od cvekla. Gust je, provrijen u devet voda, da može da deluje, dugotrajno i sigurno…

Nanesena vrlo nežno, crvena slova su se sporo upijala u kožu homunkulusa. I posle desetak dana još su bile vidljive linije i obrisi slova. A čovečuljak nije davao ni glas od sebe.

– Učitelju, on još nije progovorio.

– Budi strpljiv, Bonifacijo. Kada Mesečev rog u ogledalu bude okrenut isto kao što je sada, kad mu zapisujem slova, onda će doći vreme kada ćeš mu čuti glas.

– Molim vas da shvatite moju zbunjenost. Ovaj… posao… ipak mi dođe nekako iznenada.

– Tiho! – prekinu ga Alkibijades – Da ga vidiš kako diše!

Svečnjak koji je osvetljavao zvono, postavljen na samoj ivici stola (tako što je Bonifacijo bio jednostavno primoran da ga malo pomeri ka sredini) koncentrirao je scenu sa homunkulusom, koji kao da je bio postavljen na nekom ogromnom, tamnom pravougaoniku, mnogo većem od stola. Ružna, izopačena beba brzo je rasla. Svetlost sveća nanosila je dodatno bledo žutilo na čovečuljčevo lice, ne samo zbog voštane boje, nego pre svega, zbog nepravilnosti crta – jedno, levo oko bilo mu je postavljeno više od drugog, naježeni crveni čuperci kose kao da su bili netom posađeni, prevelike, premeke usne, sve je to davalo licu omina jednu neprirodnu podbulost – izgledao je kao da nije sa ovog sveta. Dok je gledao to lice, i vazduh oko Bonifacija postade nekako gušći, zagušljiv, kao da prostorija nije bila dugo provetravana.

Spustio je pogled na goli grudni koš bez dlaka, koji se širio i opuštao u ubrzanom ritmu kao pri trčanju ili dizanju teškog tereta – brzi i sitni udisaji, koji su se, jureći se, nizali jedan za drugim.

– Da izvadimo poklopac sa zvona… treba mu više prostora da diše… – sugerirao je učitelj, iako je na zvonu bilo dovoljno otvora koji su omogućavali protok vazduha. Ali Alkibijades je bio toliko nestrpljiv da, podižući ga, zamalo da ispusti stakleni poklopac. Odavno, pomisli Bonifacijo, nije video učitelja tako uzbuđenog: – … da… evo ga… ovde je…

Čovečuljevo disanje postade nekako glasnije, sada kao da se mogao čuti i nekakav poluzvuk… agrr…agrr…akr… čak su se mogle raspoznati mutljikave klice oduženih samoglasnika aoo…. koji su se provlačili između roptaja.

– Prepoznajem ga, Bonifacijo. Znam da mu se u glavi već javljaju parčići misli koje su pripadali grofu Mauriciju, prepoznajem njegov nemir… Ne ustručavaj se, pitaj me o onom što te muči: da li će on zaista da progovori? E, pa poštovani Bonifacijo (da li je bilo podsmeha u ovom obraćanju?), razum nam potiče od Boga i zato treba da mu verujemo. Sve što na ovom svetu postoji, zna se zašto postoji. Kompas, da znamo gde smo i kuda da krenemo. Barut, da znamo kako da ubijamo na daljinu. Psoglavi ljudi i amazonke, ne da znamo ko su oni, nego ko smo mi.

Bonifacijo, ispunjen nekom treperavom zbunjenošću, slušao je učiteljevu zanesenu tiradu: – Zato i On od noćas dobija svoje ime. Mauricio (Bonifacijo ga izgovori s njim, u glas). Obraćaćemo mu se kao da je ponovo rođen. Vraćam mu život, Bonifacijo, oživljavam grofa Mauricija.

Prethodne čovečuljke učitelj je imenovao brojevima (što je, prema Bonifaciju, zvučalo previše veselo u odnosu na njihove tužne sudbine): Primo, Sekondo, Terco… Ovaj je homunculus bio deveti po redu, te je trebalo po redosledu da dobije ime Nono, što je bilo sasvim suprotno nameri i značenju koje je učitelj očekivao od njegovog postojanja.

Slučaj sa grofom Mauricijem Benedetijem među većinom stanovnika Republike bio je ocenjen kao smišljeno političko ubistvo, ali je bila velika hrabrost da se to izjavi, pa čak i šapatom, jer su doušnici vrebali iz svakog ugla, a kazne su sledile brzo i nečujno. Porodica Benedeti je bila od onih kojima su decenijama retki bili ravni po ugledu i bogatstvu. Bernardo, otac Mauricija i mlađeg sina Đakopa, dugo godina, do svoje smrti, uspešno je služio gradu kao član Šestorice. Bilo je sasvim očekivano da ga nasledi sin, Mauricijo. Ali se nije tako desilo. Barem ne odmah. Zvaničnici su poslali među narod jedno od onih licemernih saopštenja, u kome su lukavo, neko bi rekli čak podlo, izvestili da je potrebno izvesno vreme da se preispita javno ponašanje grofa Mauricija, koji je u nizu incidenata pokazao svoju nasilnu prirodu, odnosno nepripremljenost za tako visoku i odgovornu dužnost. Mauricijo doista nije imao urođenu plemenitost svog oca, bio je sklon izazivanju svađa i tuča, ali zar nije to odlika ne malog broja mladih, neobuzdanih ljudi koji žive u ovom gradu? Njima je vladao vatreni element, kolera, topla i suva, kao plod nestrpljive mladosti. Ali to što je kod Mauricija kolerični element bio prenaglašen, iskoristili su, prema učitelju njegovi moćni protivnici da ga unište.

Naime, grof Mauricijo Benedeti bio je već treću godinu u braku sa najlepšom ženom u gradu. Bonifacijo je imao retku mogućnost da doživi kako Aleksandra di Prana, kasnije grofica Benedeti, prolazi kraj njega na ulici i tada, kao uostalom i svako koji je to doživeo, bio jednostavno zatečen njenom neobičnom privlačnošću. Ona je bila pet-šest godina starija, što se nasuprot momačkog doba Bonifacija, smatralo kao izrazita razlika u godinama, ali se njena lepota održavala netaknuta vremenom, kao ona Jelene Trojanske ili one Simonete Vespuči. Potpuno je zaslužavala nadimak po kome je bila poznata u gradu. La Bella. Lepotica. Naglašeno bele puti, što je još više dolazilo do izražaja zbog bujne crvene kose, ukrašene bisernom dijademom. Devojke i žene u gradu nisu žalile para da bi postigle barem približno takvo bledilo kože (za Bonifacija nije bila tajna da zavidan deo učiteljevih prihoda dolazi od narudžbi dama za belila). Kod Aleksandre di Prana to delikatno bledilo lica, kao i tamnoplamene lokne njene kose, sve je to bio dar od prirode ili od Boga. Ono što se pred ushićenim posmatračem (posramljenim otvorenošću svog ushićenja) razotkrivalo kao treće čudo lepote, bile su izdužene, bademaste svetlo-kafene oči, koje su se mogle oceniti čak i kao melanholične, ako iz njih nije izranjao smeo, otvoren, čak pronicljiv pogled što je još više zapanjivao.

Još kao dete, Bonifacijo je slušao priče o La Belli, koje su kružile gradom – prvenstveno o njenoj lepoti, al i o njenom prekrasnom pevanju i muziciranju na gambi i flauti. Pričalo se i da piše stihove o ljubavi sa nežnom, ornamentnom elegancijom, koje zadržava za sebe i svoje najbliže. Otuda, objava o njenoj udaji za grofa Mauricija Benedetija, namćora i robusnika bez stila, izazva opštu začuđenost. Možda je bila prinuđena da se uda zbog grofovog bogatstva, načula su se zlobna ogovaranja među sredovečnim damama. Alesandra di Prana je pripadala jednoj od najstarijih, ali izrazito osiromašenih porodica i ovo je bila poslednja prilika da se ona udomi u bogatoj kući. Ali zašto joj onda njen otac, produžavala su ogovaranja, nije odabrao mlađeg grofa Benedetija, Đakopa, koji je za razliku od njegovog starijeg brata, bio po duhu živahan, ljubitelj umetnosti i u svakom slučaju je mnogo više odgovarao da postane muž lepoj Alesandri. Jer, to je bio odgovor, grof Mauricio je onaj koji kao prvorođen nasleđuje bogatstvo Benedetijevih, i jer je već duže vreme on sam planirao baš nju, prelepu plemkinju, za majku svoje dece.

U ovom gradu koji se dičio svojom slobodoljubivošću i šaljivim, vrcavim canzonettima i frottolima, ženama posle šest godina bračnog života bilo je naređeno da prestanu da nose šarene tunike i da se oblače u crno. Bilo im je dozvoljeno i dalje da nose visoke, nabrane kragne i široke rukave, ali posle dvanaest godina i ovi su morali da iščeznu.

– Ne pravimo svetogrđe, ako te to plaši, Bonifacijo. Mi, ne samo što oživljavamo čoveka, nego to činimo da bi ispravili veliku nepravdu koja mu je bila naneta. Bog više ceni onog koji se trudi, koji nastoji da ispuni neku svoju misiju, ili ako želiš nazovi je dužnost, u životu, nego onog koji nepokretan i pasivan, misli da je redovno odlaženje u crkvu njegov jedini zadatak. Kao što je napisao izvanredni Piko: – Bog je čoveku dao izbor sam da odluči u kom obliku će postojati na Zemlji. Ako izabere život kao biljka, biće biljka, ako izabere da živi kao pas, biće pas. Ali ako izabere da bude čovek, onda odabere i način na koji će postojati. Kao i čovekovo telo, i ovo homunkulusovo je smrtno i konačno, i to mnogo kratkovečno, ali će nam omogućiti da vratimo dušu grofa Mauricija, da bi saopštio ono u šta sam čvrsto ubeđen – da je nevin!

Kada se dogodilo ubistvo, to je u Republici, iako već oguglaloj na mračna dešavanja, bilo primljeno sa užasom. Najlepša, najdraža Alesandra di Prana i otmeni grof Đakopo, bili su surovo zaklani!

Odmah su na mesto zločina pozvali Alkibijadesa koji je bio visoko cenjeni kao poznavalac medicine, sa znanjem Hipokrata, Galena, Aristotela i učitelja salerno-monpelijanske škole, koje je efikasno primenjivao lečeći bolesne: – Žena je već bila mrtva, a grof Đakopo, sa veoma oslabljenom životnom energijom i gotovo nečujnim srčanim ritmom, a pulsom kao mišjim repom… (tu se Bonifacijo brzo preispitao u sebi o “mišjem repu”: “kada postaviš tri prsta na žilu, pod prvim prstom jedva ćeš osetiti pulsiranje, pod srednjim on je jasniji, pod trećim još jasniji. Ovakav puls ukazuje na fatalan ishod.”)… strašan prizor, duboki rez u gornjem delu vrata, odmah ispod brade, presekao je žile i tetive kao da je bio zadat preciznošću profesionalca. Iz rane je još uvek liptala krv. Čovek je bio širom otvorenih očiju i pokušavao nešto da kaže, nešto nerazumljivo kao da su mu natrupali krpu u usta. Nadneo sam se nad njim i nekako uspeo da razumem: “C’e una speranza di salvezza”. Ima nade za spas. Da, dobri moj Bonifacijo, rekao je baš to: “Ima nade za spas”. I to su mu bile poslednje reči, zatim jedino ropac dok se najzad nije predao smrti.

Grof Mauricijo je bio odmah uhapšen, pod optužbom za dvostruko ubistvo zbog ljubomore. Sledilo je brzo suđenje i presuda – smrtna kazna vešenjem. Nisu pomogla zalaganja njegovih da se da vreme sudskom postupku da bi se sakupili eventualni protivdokazi.

– Mada je bilo mesta sumnji, dobri moj Bonifacijo. Zašto bi grof Đakopo bio likvidiran na takav način, a ne u dvoboju, što bi se očekivalo od temperamenta koji je njegov brat imao. I zašto je Alesandra di Prana takođe ubijena? Mauricijo Benedeti bi se razvikao, možda bi i vređao, ali nikad hladnokrvno ne bi zaklao ženu.

Samo nekoliko dana posle ubistva Alesandre i Đakopa, grof Mauricijo Benedeti je koračao ka vešalima sa gnevom u očima i psovkama na usnama: – Vratiću se, ništavila jedna, kunem se, osvetiću vam se! – vikao je pre nego što su ga obesili.

I ode besan, uz krik i oganj.

Čovečuljku više nije bila potrebna zaštita zvona. Ubrzo je počeo da se kreće, teturajući se slično prethodnim homunkulusima, samo, pošto je bio veći, stupanje mu je bilo teško, a korak usporen. Tako trapavo, pod Alkibijadesovim pokroviteljskim okom, klatio se po kući jednom dužom, a drugom kraćom nogom, mrmljajući i zadržavajući se sa zanimanjem ispred gvozdenog kreveta, biblioteke sa starim rukopisima, policama sa staklenim epruvetama. Pokušao je čak da uzme jednu od epruveta (srećom praznu, pomisli Bonifacijo), koja mu skliznu niz prste i lomeći se tresnu na pod. Učitelj odmah dotrča da pokupi srču: – Jesi li dobro Mauricijo? Da se nisi povredio? – zabrinuto ga je pitao. – Aka. – Molim? – Akua. – Acljua! – uzviknu učitelj : – Bonifacijo, rekao je acljua. Hoće da pije vodu. Sve mu je jasno! – i poče da skače kao dete.

– Odsada, pa nadalje, Bonifacijo, on će sedeti sa nama za trpezom – izjavi svečano, otkako se primiri – i ješćemo zajedno. Ovo za trpezom Bonifaciju je bilo malo smešno, jer je Učitelj, često zanesen radom, preskakao obroke, a i kada bi jeo, to je obično bila kriška hleba sa glavicom luka i čašom lakog vina. Ali ovoga puta, sav gord, on postavi trpezarijski sto sa izvezenim čaršavom iz Flandrije i iznese svečan srebrni pribor za jelo. Obrok je počeo kašom od suvog povrća koju je čovečuljak posrkao u slast. – Još – promrmlja dok je žvakao poslednji zalogaj. Učitelj je izgledao presrećan: svaka nova nazalna polureč koju bi čovečuljak procedio dok je gutao zečije u garumu, sosu od fermentirane ribe i kupusa začinjenog lukom, on bi prosledio burnim oduševljenjem. I pored još uvek nejasnog izgovora, Bonifacijo je bio zapanjen tačnošću kojom je čovečuljak pogađao reči, kao da ih je već odranije znao.

Na kraju obroka, Alkibijades je nalio medovinu, piće sa nežnim dejstvom, puneći do vrha srebrne pehare sebi i Bonifaciju, a čovečuljku Mauriciju, kome se obraćao imenom i sa “grofe” napuni pehar do pola. Ali ovaj, otkako ispi medeno piće u jednom gutljaju, odmah zatraži, začuđujuće dobro izgovarajući, “crno burgundsko”. Večera je ispunjena čovečuljkovim ogromnim apetitom i mrmljanjem koje iznova izazivahu učiteljevo glasno ushićenje, trajala je do kasno u noć, iako je za Bonifacija sve to bilo nekako nestvarno nabijeno. Obojica, učitelj Alkibijades i čovečuljak Mauricijo, ispratili su Bonifacija do kućnog praga i zajedno mu poželeli “buona note”.

Koračajući tesnim gradskim ulicama ka roditeljskom domu, Bonifacijo ne mogaše da se oslobodi obespokojavajuće pomisli da za razliku od prošlih noći kada je posle dugih časova rada, odlazio kući umoran, ali spokojan, noćas nije smeo da ostavi učitelja samog. Samog, sa jednim opasnim, neumerenim bićem, koje mu je, iz časa u čas, sve više ličilo na onog pravog grofa Mauricija Benedetija, životinjski grubog u svojim napadima nekontroliranog besa. Ceo ritual sa homunkulusom i postmortem misterijom nadvijao se, u uznemirenim Bonifacijevim mislima, kao tamni preteći oblak iznad usamljenog učitelja. – Šta sad čekaš? Vraćaj se, odmah! – zapoveda sebi. I trčeći, zadihan i preplašen, ubrzo se nađe pred učiteljevom kućom.

Ulazna vrata su zjapila poluotvorena, a iz trpezarije se čulo stenjkanje. Među razbacanim sudovima, peharima i ostacima hrane, učitelj Alkibijades je ležao zgrčen na podu, sa bodežom, jednim od onih sa kojima su sekli pečenog zeca, zarivenim u grudi.

– On… Mauricijo… greška… nije bio prirodan… operacija… loša zamisao…

Bonifacijo zamisli grofa Đ. kako odlazi u noć, podcupkujući na jednoj nozi, tamnim uličicama sve do gradskih dveri, a zatim napolje, ko zna gde, ta zlobna kreatura, sposobna za svakakvo zlo.

– Ono ogromno… za čime sam čeznuo… da ga vratim… da preletim vreme… pustio sam da ode od mene… u noć…

– Sve će biti dobro, učitelju. Samo polako. Ne naprežite se, molim vas. Sve će se srediti.

– … da se vrati nazad Bogu… i svojoj staroj meri… čoveku nedostižno…vreme…

Postavljajući pažljivo svileno jastuče ranjenom učitelju pod glavu, Bonifacijo nije znao, a nije mogao ni da pretpostavi da će vekovima kasnije, jedan alhemičar u stihu, pod androgenim imenom Rajner Marija u nevidljivim, za neuko oko, lancima sinhronizacije, opevati, skoro istim rečima, učiteljevu poruku koja se njemu činila kao buncanje ranjenog:

Ono ogromno za čim je čeznuo
pustio je od sebe ove noći. I to se vrati
nazad, Bogu i svojoj staroj meri;
a on, buncajući kao pijan,
ležaše…

_______________________(Onima, koji su umjesto protiv crvenih mundira,
___________________________ratovali protiv pravih – pravcatih vojnika)

Izgubio sam se sa hiljadama drugih
između onog (što je prošlo)
i ovog (što neprestano prolazi)
vremena.
Izgubio sam se a da ni prstom nisam mako,
niti sam mislio da bih možda mogao maknuti
a kamoli da će neko u moje vlastito ime:
paliti, rušiti, ubijati, progoniti…

Ustvari se nisam izgubio, kao ni hiljade drugih
već su nas izgubili oni koji vjeruju da je nebitno
baca li se otpadak u korpu ili pored.
Izgubili su nas najviše što se može izgubiti-
kao igla u plastu sijena postali smo sinonim za nemoguće.

Ono što je prošlo jedva da pamtim
jer vremenu u čovjeku ne preostaje ništa
nego da kao mrlja blijedi.
Pa tako imam nekoliko za restauraciju sazrelih fotografija
na kojima se iza blijedo-bijelih mrlji krije lice naivnog djeteta.
U njegovoj okolini, u kadru tih fotografija
dominira masivni namještaj, u čijem se spokojstvu očituje njegova jedina funkcija:
čekanje.

Čekanje poput utvare
zalijeće se u avionu mlažnjaku;
kao da će sletiti na pistu fotografije.
Taman kada je hoće dotaknuti ponovo uzleti
i nestane ostavljajući iza sebe smijeh cinika.
Kao da se neko igra s nama.

Zatim se sjećam onih mladih
majčinih i očevih lica
kako nespretno pokušavaju uživati u blagostanju prosječne večere.
Na trenutke ta lica preplavljuje depresija
koju u jutru umivaju ispoštivanjem građanskih dužnosti.

Zatim je neko došao da sve to promjeni.
Upalio je fitilj i čekao sa strane
da param-parčad raskravljene bombe
usmjeri u pravcu na čijem je kraju mogućnost stradanja manja.
A mi smo u tamno-vlažnim podrumima
trčali maratone u dubine mraka.
Poput shizofrenicara
od straha nas je spopadao visokofrekventni plač
u čijem tonu je stanovala još jedino krepala vrana.
Zaborav nas je tjerao u snove,
gdje smo naivno ubijali četnike i ustaše,
vjerujući kako sa sjevera dolazi vojska u bijelim uniformama.
Naši zločini su trebali biti nagrađeni,
a samo smo se budili u jutru punom vlage,
najčešće u vlastitoj mokraći.

U našim svjetovima,
Nikola Tesla je bio nikada rođeno dijete,
kao i mnogi drugi čije su biografije popunjavale svjetske enciklopedije.
Gaus je bio glup, Niče nebitan, Kami stranac,
Mi smo mogli i bez Fleminga.

Uz knjigu “Božanska dječica”

Roman “Božanska dječica” Tatjane Gromače nudi najmanje tri dojmljive odrednice koje čine razliku: jezik, autorsku perspektivu i zabilježen život.

Jezik je glavni junak ovog djela. Riječ junak ovdje ima doslovno značenje: onaj koji se odlikuje hrabrošću i smjelošću. Jezik je u ovoj knjizi iznio težinu priče na svojim plećima. Zbog njega teret svih bolesti koje su tema romana postaje izdrživ i snošljiv. Jezik je ovdje element – materija oblikovana perspektivom iz koje Tatjana Gromača ispisuje priču o bolesnoj majci, bolesnom društvu, bolesnom vremenu i okolnostima koje su na majčinu bolest dodatno utjecale. Rečenice od kojih je sazdan taj element izbrušene su po jedinstvenom uzorku čija je simetrija do te mjere dosljedna da uspostavlja ritam koji podsjeća na glazbu. Ritam melodije postignut je surečenicama koje su umetnute u rečenice ne bi li pojasnile neshvatljivo. One su poput odmorišta usred misli kod kojih treba emocionalno predahnuti kako bi se između dva zareza smisao dodatno razjasnio, usvojio i prihvatio bez dramatiziranja. Sintaksa u ovom romanu preuzima ulogu tumača koji je “angažiran” da emocionalnu težinu “izvornika” prevede u izgovorljivo i shvatljivo.

Ovakav jezik omogućen je perspektivom iz koje je priča ispričana. Naizgled djetinja – a zapravo više “posuđena” od velike djece (božanske dječice) koju povremeno zatvaraju u bolnicu ne bi li se prilagodila onome što se smatra normalnim – ta perspektiva autorici dopušta da se “čudi”, da iz pozicije nedužnosti pokuša objasniti što se to događa u svijetu u kojem majka nije kao druge majke, u kojem ljudi umiru samo zato što se zovu ovako ili onako, u kojem iza zidova umobolnice neke ljude, zato što su drukčiji, kljukaju tabletama da bi farmaceutska industrija mogla cvjetati. Nastojeći razjasniti taj i takav svijet, Tatjana Gromača izabrala je perspektivu tobožnje naivnosti iz koje priču o majci može ispričati bez “odrasle” gorčine, ili gorčine “normalnih” – koja bi je dijelom obvezala na osudu i zamjeranje i koja bi neizbježno morala nositi određenu dozu nepoželjne patetike.

Zato je ovo roman za odrasle koji bi željeli ostati mladi. Ostanu li “mladi”, kobajagi naivni, nezahvaćeni gorčinom zbog doživljaja nepravde, sačuvat će pravo na perspektivu iz koje se nikome ništa izravno ne zamjera nego se samo izvornom iskrenošću promatra svijet, bez uljepšavanja i iskrivljavanja stvarnosti. Iz te perspektive stvari se bez posljedica smiju nazvati pravim imenom. No izgovorena iz te nedužnosti, “lekcija” ima daleko veću težinu od one koja bi bila izgovorena iz pozicije izravnog zamjeranja i prozivanja. To je lekcija koja izaziva nelagodu zbog toga što na nepravde svijeta uglavnom neupitno pristajemo, ne pokušavajući ih ni shvatiti ni imenovati ni zabilježiti.

Kad se život zabilježi, on dobiva svoje mjesto u povijesti. Postaje spašen. Način na koji je Tatjana Gromača spasila majčin život navodi na utopijsku pomisao kako bi uz takve zapisničare, sudske tumače i pisare “Enciklopedija mrtvih” Danila Kiša dobila priliku zaživjeti u stvarnosti. U toj biblioteci ljudskih sudbina – naizgled beznačajnih sudbina koje nisu promijenile svijet – ovaj bi svezak bio ogledni primjer kako se bilježi život i kako se – još važnije – arhivira trauma koja je obilježila i taj život i život bližnjih. Jer ako priča ispričana u ovom romanu nije fikcija, onda se njezino ispisivanje može smatrati i autoričinom osobnom terapijom, koja joj je morala pomoći u tumačenju i prihvaćanju majčine bolesti.

Tatjana Gromača ovom nam je knjigom servirala jezičnu i literarnu poslasticu, ali na određen način i “jezikovu juhu” suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni.

U prvom redu dala je poučak o tome kako se nepretencioznim jezikom mogu ispisati važne knjige i kako je, bez obzira na sve dosad napisano, uvijek moguće osmisliti neku izvornu sintaksu, osobnu gramatiku koja o poznatim temama govori na dotad nepoznat način.

Drugo, ukazala je na moć autorske perspektive u izbjegavanju patetike i tona gubitništva kod tema za koje se čini da ih je nemoguće ispisati bez viška emocionalnosti.

Treće, podsjetila je na bitnost bilježenja života, na smislenost pretakanja osobnog iskustva u literaturu. Na svoj jedinstven, pomalo autsajderski način koji isključuje sva opća mjesta književnosti i ignorira žanrove, Tatjana Gromača uvjerljivo sugerira da je proživljeno uvijek najuvjerljivije i najdojmljivije.

A sve to učinila je s margine društvenih zbivanja, daleko od naslovnica i gostovanja u udarnim televizijskim terminima, onako kako dobri pisci i običavaju. Oni pišu po neodgodivom unutrašnjem nagovoru, samo onda kad doista imaju što reći i kad su sigurni da znaju kako.

_________________Posvećeno drugaricama Ivki Grgić i Pavici Laštro.
________________________ ___I svim ostalim Slobodnim ženama.

*

– Ali kad Vam kažem, ta ulica nije tu, i niti Trg Republike ne postoji u ovom gradu. Doduše tek sam se doselila u ovaj grad.

– Ali drugarice, to ne može biti. Pogledajte na papiriću, izrezala sam ga iz novina.

– Pitajte ovoga gospodina preko puta sa fotoaparatom.

– Zdravo druže. Tražim ovu adresu. Molim te…

Pogledao sam popis ulica u svom vodiču. Nema te ulice. Niti Trga Republike.

– Žao mi je drugarice. Tih adresa nema u ovom gradu.

Već dvadeset godina nisam izgovorio ovu riječ. Drugarice. Ali žena mi se obratila tim nazivom. Pa je bilo pristojno da joj se i ja obratim. Drugarice. Mada nije isto, ovo je ipak španjolski, a ne hrvatski… compañera… I ne budi sentimentalnost koju bi pobudilo izgovaranje naglas riječi… Druže… Drugarice… Mada kada izgovaram i u sebi čudno se osjećam. Jer je riječ potpuno nestala. Ako je bila politički protjerana, zašto je potpuno nestala? Zašto se ne smije pojaviti tu i tamo. Ona nije zabranjena. Ona je izbrisana. Postala je uvreda. Kao i dječja ideja iz vremena moga djetinjstva, da su svi ljudi braća, da su drugovi. I drugarice.

– Drugarice, žao mi je. Možda je greška. I ja sam stranac u ovom gradu. Pitajte nekoga domaćeg.

– Oooo. Vi ste stranac… Drago mi je upoznati nekog iz Internacionalne brigade. Odakle si druže?

– Iz Hrvatske.

– Oprostite, ne znam gdje je to. Moram ići… Smrt fašizmu…

I ode ona…

Smrt fašizmu?

I koliko dugo to nisam čuo? I šta je toj ženi? Odakle joj to sve? I počinjem premotavati traku unazad. Njena frizura, njena odjeća, njene cipele… i kovčeg…. i kovčeg… i on… Sve je kao iz muzeja. Kao da su iz početka prošlog stoljeća…

Sranje…

Njen papirić s adresom ostao mi je u ruci. Potrčao sam za njom, ali je već nestala iza ugla. Kako će sad naći svoju adresu? Nadam se da ju već zna napamet od zapitkivanja. Adresa je istrgnuta iz novina. I ispod adrese piše sitno ime novina. Mujeres libres. Slobodne žene. I piše datum. 2 mayo 1936.

1936?

Volim čitati stare novine. Daju ti pravi odmak od stvarnosti. Pokažu ti koliko je ono što je bitno danas, nebitno sutra. Ono što je bilo bitno jučer, nebitno je danas. I tako dalje, i tako dalje. I onda počinješ čitati jučerašnje novine kao netko tko ih čita poslije sto godina. Počinješ biti arheolog. I tražiš u novinama detalje koji govore istinu. Razmičeš hrpe slova koji varaju i odvode te na krivi put. Izjave ljudi koje mašu zastavama sa grbovima i u isto vrijeme zastavama sa svojim imenima. Tražiš detalje koji ti otkrivaju istinu o trenutku u kojem živiš. I počinješ gledati svijet kao autist, gledaš skrivene znakove i putokaze koje većina ne vidi. I polako se pretvaraš u autista. I jedini ti je cilj da te većina ne primijeti. Počinješ biti kao putnik kroz vrijeme koji se vratio unazad kroz vrijeme i jedino što pokušava je biti ne primijećen.

I opet gledam njenu sliku na zaslonu fotoaparata. I proučavam njenu odjeću. I ova misao… o meni kao vremenskom putniku koji čita stare novine…

Nemoguće… da je ona… iz 1936? Kada je Barcelona bila pod vlašću komunista i anarhista. Kada je postojao u ovom gradu trg koji se zvao Trg Republike. Kada su se svi zvali compañero. Druže. I compañera. Drugarice. I kada je postojao anarhistički pokret Mujeres libres – Slobodne žene, koji se borio za slobodu žena. I koje su izdavale časopis koji se zvao… Mujeres libres.

Nemoguće…

Ponovo gledam na zaslonu fotoaparata njenu odjeću. Takvu haljinu sa sličnim uzorkom, imala je moja baka. I taj papirić na španjolskom u mojoj ruci… Iz iste godine je papirić koji mi je ta ista baka često pokazivala. Brat Jure joj javlja svoju novu adresu na koju mu može slati svoja pisma. Nova adresa u Španiji, u Barceloni. Došao se boriti. U Internacionalne brigade. Dosta mu je bilo rudnika Belgije. I piše joj u pismu o suncu Španije. Kao o prvom suncu od kojeg te bole oči kad izlaziš iz rudnika. I piše da se ne brine. I u tom pismu je prvi puta kroz šalu zove umjesto “Draga Pavice”, “Drugarice Pavice”. U svom zadnjem pismu.

I njene priče. Kako je pod prijetnjom smrću za vrijeme rata odbila isplesti rukavice njemačkom oficiru. I u isto vrijeme skrivala talijanskog dezertera u svojoj šupi. I kako me je učila pjevati ono što je nju taj dezerter naučio pjevati: “Avanti popolo, alla riscossa, bandiera rossa…”.

I sjetim se svoje druge bake. Njene haljine nisam nikada vidio. Jer je prije sedamdeset godina vojniku u krivoj uniformi rekla prkosno jednu riječ. Riječ koja je na ovom jeziku i prije sedamdeset godina bila uvreda. Smrtna uvreda. Rekla mu je:

“Druže…”

Legenda o Manuelu, Isidru i jednom pijetlu

Jedna od potresnijih legendi viškog arhipelaga jest ona o babi Jurki i teti Antoniji sa Štondrije, Svetog Andrije, pučinskog otoka dvadeset hiljada valova zapadno od Komiže, što ga službeni štokavski zemljopis zapisuje imenom Svetac, a Tin Ujević “posljednjim rubom Jadrana”.

Na danas pustom škoju jedini su tragovi čovjeka ilirska gradina Krajicini dvori, u kojoj je po legendi živjela kraljica Teuta, crkvica Svetog Andrije, te tri stare kamene kuće u uvali Slatina, jedinoj na otoku, u kojima je još do prije pola vijeka živjelo sedamdeset žitelja iz roda Zankijevih, i među njima teta Antonija i njena maćeha, baba Jurka.

Odlazili su Zankijevi sa svoga škoja jedan po jedan, tko na nebo, tko na more, a nitko se s neba i mora nije vratio: osamdesete godine prošlog vijeka Jurka i Antonija dočekale su kao posljednje stanovnice Štondrije. Cijele dugačke zime, koje bi olujnim burama i orkanskim južinama odsjekle škoj od planeta, provodile su same samcate, poput amazonki iz nekog feminističkog čitanja Robinsona i Petka. Bile su jedna drugoj jedino društvo, ali nikad se na njihovu otoku nije čula ljudska riječ: kao u kakvoj Pirandellovoj komediji, dvije žene, jedine na otoku Svecu, dakle jedine na svijetu – međusobno nisu razgovarale.

Nitko više nije pamtio kada su se i zašto Jurka i Antonija posvađale. Tek, godinama su u istoj kući živjele i spavale, istom se vatrom grijale, ali nikada više ni riječ nisu progovorile.

Valjda posljednje riječi izgovorene na nijemom otoku Štondriji zabilježio je tako legendarni komiški reporter Zoran Franičević, zapisujući događaj iz ratne zime 1991., kad je jugoslavenska mornarica blokirala Vis, a avijacija raketirala hvarski repetitor: “U minutama kad je i Višanima, prvi i jedini put, prijetila zračna opasnost, i kad se, svake sekunde, iz viškog Centra za obavješćivanje očekivao signal za paljenje svih otočnih sirena, a u komiškom Spomen domu pet stotina ljudi okupljenih na Zboru građana u grobnoj tišini čekalo što će biti, na otvorenu radio-vezu uletio je izbezumljeni ženski glas.”

– Nula-jedan, nula-jedan, ubit će mi pivca, ubit će mi pivca! – vikala je, bilježi Franičević, očajna žena. – Rec’te joj da mi ostavi pivca! Eno, eno je vanka, ćapala ga je, ćapala ga je!

– Nula-jedan ovdje, centar Vis, jeste to vi, teta Jurka?

– Je, je, Svetac ovod. Antonija mi oće ubit pivca!

– Jurka! – prekinuo ju je dežurni radist. – Avioni tuku Hvar, ne možete sad držat vezu radi jebenog pivca!

Pijetao je na koncu završio u loncu, babu Jurku su krajem te ratne zime smjestili u starački dom u Visu, a Antonija, “posljednja Teuta posljednjeg ruba Jadrana”, umrla je desetak godina kasnije. Tako je zauvijek zamrla ljudska riječ na pučini pred Komižom.

Na legendu o babi Jurki i teti Antoniji podsjetila me priča iz londonskog Guardiana, čija je meksička dopisnica Jo Tuckman ovih dana otišla u selo Ayapa, u saveznoj državi Tabasco, i pronašla Manuela Segoviju i Isidra Velazqueza, starce koji još pamte i govore Ayapaneco, odnosno – kako je upozorio profešur Ivo Žanić – ajapski jezik. Ajapski je jedan od sedamdesetak drevnih meksičkih jezika, gotovo iskorijenjenih svojedobnim izgonom iz svih škola i institucija, te zavođenjem španjolskog kao službenog i jedinog. Od svih sedamdeset, ajapski je najugroženiji: senor Manuel i senor Isidro njegova su posljednja dva živa govornika, posljednja usta Nuumte Oote, Istinitog Glasa, kako glasi izvorni naziv tog jezika.

Cijelo dugačko dvadeseto stoljeće, još od kraja garidizma, vladavine Tomása Garrida Canabala, zloglasnog guvernera Tabasca koji je zabranio narodnu tradiciju, pučke fešte, katoličku crkvu, alkohol i Ayapaneco jezik – junaka slavnog romana Grahama Greenea “Moć i slava” – i svih sedamdeset godina vječne Nacionalne revolucionarne partije, Manuel i Isidro proveli su u istoj maloj Ayapi, u kućama udaljenim svega par stotina metara, ali nikad se u selu nije čula riječ ajapskog: dva posljednja čovjeka na kugli zemaljskoj koja govore Nuumte Oote, dva starca sama u svom jeziku, dakle sama na svijetu – međusobno, naime, ne razgovaraju.

Nitko više ne pamti kada su se i zašto Manuel i Isidro posvađali, i jesu li se uopće posvađali, ili se samo iz nekog razloga ne podnose. Tek, u istom selu žive, u istom dućanu kupuju, u istoj gostionici piju, a gledaju se poput dva pijetla ispod Popocatepetla, i nikada ni riječ ne progovore.

Njihov će jezik, međutim, ipak ostati zabilježen: američki profesor Daniel Suslak, lingvistički antropolog sa sveučilišta Indiana, zajedno sa stručnjacima iz meksičkog Nacionalnog instituta za autohtone jezike, obilazi Manuela i Isidra, snima ih i uredno zapisuje riječ po riječ. Profesor Suslak radi na projektu izrade rječnika Ayapaneca, da ga sačuva za povijest u kojoj više neće biti nikoga niti da šuti Istinitim Glasom svojih predaka.

Priča o senor Manuelu i senor Isidru, kao i ona o babi Jurki i teti Antoniji, dvije priče o jezicima i riječima što izumiru prije ljudi, poučne su ljudske priče za one koji još čitaju priče s poukama. Ima jedna takva priča, o jezicima što pišu priče i ljudima što ne čitaju pouke, priča o Hrvatima i Srbima, neobičnim narodima s pučinskog poluškoja dvadeset planina istočno od zapada, “posljednjeg ruba Europe” što ga službeni zemljopis zapisuje imenom Balkan, a Emil Cioran “bordelom u plamenu”.

Dvadeset dugačkih godina Hrvati i Srbi žive kao prvi susjedi, državu do države, ali nikad se na poluotoku ne čuje ljudska riječ: kao u kakvoj Pirandellovoj komediji, Hrvati i Srbi, dva naroda sama u svom jeziku, dakle sama na svijetu – međusobno ne razgovaraju.

Domalo, malo tko će više i pamtiti kada su se i zašto Hrvati i Srbi posvađali, i jesu li se uopće posvađali, ili se samo iz nekog razloga ne podnose. Tek, na istoj zemlji žive i spavaju, istim se Cioranovim plamenom griju, ali nikada ni riječ ne progovore.

Jezik njihov umire tako tiho i sporo zarobljen u nijemim ustima, pričaju Hrvati i Srbi sami sa sobom na svojim neobičnim jezicima, prestravljeni od izvjesne mogućnosti da razumiju onog drugog ili, još gore, sami sebi kažu nešto na njegovom jeziku. Jer njihovi jezici nisu isti, oni tako samo izgledaju, zato što se na hrvatskom jednako šuti kao na srpskom, i jer u toj šutnji razumiju svaku neizgovorenu riječ. Pa se dovijaju Hrvati i Srbi, sami sa sobom pa među sobom, domisliti nekakve razlike, sve ne bi li se na gluhom Balkanu jedna šutnja razlikovala od druge.

Divna je podudarnost te priče s onom iz meksičkog sela Ayapa, gdje se profesor Daniel Suslak, radeći s Manuelom i Isidrom na rječniku njihova umirućeg jezika, susreo s novim, posve nevjerojatnim problemom: senor Manuel i senor Isidro međusobno, naime, ne razgovaraju na dvije različite verzije, ili, što bismo mi rekli – dva standarda ajapskog jezika!

Tako valjda izgleda noćna mora lingvističkog antropologa: pronađe u nekom zabitom selu na rubu poznatog svijeta posljednja dva živa govornika nekog izumrlog jezika, pa otkrije da govore dva različita narječja! Ipak, Manuel i Isidro dobro razumiju i znaju što znače riječi koje profesoru Suslaku kazuje onaj drugi, samo dodaju s vremena na vrijeme i verziju na “svom” standardu. Završit će stoga dobro, ako za živ jezik uopće ima dobrog završetka: rječnik Ayapaneca, Nuumte Oote, koji bi trebao biti dovršen ove godine, sadržavat će obje verzije izumrlog, hm, manuelskog ili isidorskog jezika. Ili isidorsko-manuelskog, s koje strane sela se već gleda.

Dva su starca iz sela Ayapa posljednji živi ljudi koji govore taj jezik, ali ima ih još mnogo živih koji ga razumiju: valjda nitko na svijetu ne razumije stare, čangrizave Meksikance Isidra i Manuela kad jezikoslovcima objašnjavaju razlike između svoja dva umiruća jezika, kao što ih razumiju čangrizavi Hrvat i Srbin, Izidor i Manojlo što se gledaju kao dva pijetla i objašnjavaju zbunjenom nekom profesoru razliku između Popocatepetla ili Popocatepijetla.

Posljednje riječi izgovorene na nijemom poluotoku Balkanu zabilježit će tako lingvistički antropolog s nekog američkog sveučilišta, što će sa stručnjacima iz instituta za autohtone jezike bilježiti čudne, kvrgave riječi toga gotovo izumrlog jezika. Popisivat će profesor toga dana sve u selu, pa zapisivati neobične izraze i goleme razlike između hrvatskog i srpskog Ayapaneca, između “junca” i “juneta”, ili “janjeta” i “jagnjeta”. Lovit će po dvorištu domaće životinje da ih domoroci imenuju svojim standardom, pa radio-vezom provjeravati razlike između “kokoši” i “kokoške”, i “pilića” i “pileta”.

Tih dramatičnih dana, očekujući da svakog dana umru i posljednji govornici balkanskog Ayapaneca, taman kad profesor u kokošinjcu dođe do “pijetla”, a stručnjaci iz instituta u grobnoj tišini budu čekali što će reći oni drugi, na otvorenu radio-vezu uletjet će izbezumljeni muški glas.

– Nula-jedan, nula-jedan, ubit će me, ubit će me! – vikat će očajan muškarac. – Recite mu da me ne gađa! Eno, eno ga vanka, tuče mi repetitor, bombardira me iz aviona!

– Nula-jedan ovdje, jeste li to vi, gospodine Isidro?

– Je, je, Isidro ovod. Manuel me oće ubit iz aviona!

– Isidro! – prekinut će ga profesor. – Ćapali smo pivca, ne možete sad držat vezu radi jebenog aviona!

black carpet

i uopće
sav sam prerijedak ovo jutro
previše je vode u mom betonu
fali mi oplata
fali mi kalup
neka posuda
da mi posudi bilo koji oblik
dovoljno je i na kratko,
samo na trenutak
da se konačno

slegnem.

Tog dana moja je žena ušla u dnevnu sobu i rekla: “Naš stari susjed spava.”

“Pusti ga neka spava”, rekao sam.

Ali on nije spavao. Bio je mrtav.

Sjedio je u mojoj fotelji, a poluotvorene oči kao da su mu još gledale u jednom pravcu: ka maloj rupi na štofu fotelje, rupi koju je napravila nedogorjela cigareta ispavši mu iz ruke. Ni u tom starčevom pogledu, ni na njegovom licu, nije se vidio predsmrtni grč, kao ni užas od svijesti da je kucnuo posljednji trenutak. Naprotiv, imao sam dojam da su se na tom licu mogli pročitati samo spokojstvo, pomirenost, mada i stanovita iznenađenost, čiji je uzrok vjerojatno bila rupa na mojoj fotelji, ukoliko ju je opazio. Ali zacijelo je shvatio da je to posljednja neprilika koja mu se događa. Otuda izraz spokojstva – spokojstva zbog trenutne spoznaje da je stigao kraj sivog i tegobnog staračkog trajanja.

Sa svojom obitelji – kćerkom, zetom i njihovo dvoje djece – on se doselio u moje susjedstvo prije nekoliko mjeseci. Kad sam ih prvi put sreo na stubištu, lica su im, prigodom pozdravljanja i upoznavanja, blistala od radosti, svima osim starcu. On je izgledao kao da su mu sve lađe potonule. To je toliko upadalo u oči da sam upitao ženu: “Da li vam je otac možda bolestan?” I lecnuo sam se pomislivši da je to pitanje neumjesno, jer kako bi žena i njen muž mogli biti tako dobro raspoloženi ako im je stari bolestan? “Ne”, odgovorila je ona, “moj će otac svisnuti od tuge zbog stana koji smo napustili, a u kojemu je on proživio cio dosadašnji život. Ovdje mu ništa nije potaman, pogotovo novi namještaj, jer stari nismo htjeli da prenesemo već smo ga ostavili u starom stanu, njegovom novom vlasniku. Mom ocu je tako nešto neshvatljivo, pa neprestano gunđa. A mi smo radosni jer smo dugo čekali ovaj stan. Stari nam je postao pretijesan, pogotovo kad smo dobili drugo dijete.”

Sljedećih dana također smo sretali starca kad bi izlazio u šetnju, i uvijek nam je izgledao jednako žalostan. Sve do onog dana kad nam je pozvonio na vratima: “Možete li mi pozajmiti malo šećera za kafu”, upitao je, “ponestao nam je, a nedjelja je, prodavnice su zatvorene”. “Rado”, rekao sam, i uveo ga u dnevnu sobu. Čim je u nju ušao, lice mu se ozarilo kao od iznenadne radosti. Gledao je našu staru, dobro očuvanu fotelju, u kojoj sam volio da sjedim gledajući televiziju, a ponekad sam se u nju smještao i kad bih s nekim od svojih prijatelja igrao šah. “Veoma lijepa fotelja”, rekao je stari, “hoćete li mi dozvoliti da malo prisjednem u nju, osjećam slabost u nogama”. “Samo izvolite”, odgovorio sam.

Kad je sjeo, zagledao se u televizor koji je bio uključen. “Gle, serija koju volim, a tamo kod nas ne mogu je pogledati. Ono moje derište od unuka smjestilo se pred televizor da gleda crtaće.”

“Nema problema, pogledajte je kod nas”, rekao sam. A šta sam drugo mogao? Bilo je skoro očigledno da stari očekuje takvu ponudu.

Iz istog razloga – da vidi seriju – dolazio nam je i sljedećih dana. Kad je čuo da rado igram šah, ponudio se da mi bude partner, pa je dolazio i kad TV serija nije bila na programu. Bezbrojnim partijama popunjavao je skoro cijelo moje slobodno vrijeme, i pritom je uvijek sjedao u moju fotelju. Vidio sam da mu je do toga stalo i nisam pokušavao da ga premjestim. Čak mi se činilo da ponekad, prije nego što će sjesti, rukom blago miluje naslon sjedala koje je očigledno osjećao “svojim”. Malo-pomalo, on je u mom stanu postao stalan gost, maltene član domaćinstva.

To njegovo ponašanje objasnila mi je njegova kći kad ga je prvi put, ušavši kod nas, vidjela ustoličenog na njegovom prisvojenom prijestolju. I ona je bila iznenađena kad je ugledala fotelju.

“Gle!” rekla je. “Sasvim je ista kao i ona koju smo imali u starom stanu i koju je moj otac volio; nikoga drugog nije puštao da u njoj sjedi. Isti oblik, ista cvjetna šara. Toliko je vremena provodio u njoj da nam se činilo da će s njom srasti.”

Na mom se licu zacijelo pojavio izraz nedoumice, jer je brzo dodala:

“Ne brinite, reći ćemo mu da vam ne smeta. Nije u redu da provodi toliko vremena kod vas.”

“Ne, ne, sve je u redu”, uzvratio sam, zbunjen. “Neka on dolazi, nema problema, bit će nam drago ako mu to čini toliko zadovoljstvo. A i dobar je partner u šahu.”

Susjeda je ipak pokušavala nagovoriti oca da odustane od svojih tako čestih i dugotrajnih posjeta, ali joj to nije uspijevalo. Privlačna moć voljenog sjedala bila je jača. Pomišljao sam i da fotelju premjestim u njihov stan, da im je ponudim kao poklon, ali shvativši da bi to izgledalo kao očit pokušaj da se oslobodim starčeve svakodnevne nazočnosti, odustao sam.

I primao sam njegove posjete sve do tog posljednjeg dana kad sam ga gledao kako naizgled spava, poluzatvorenog pogleda usmjerenog ka rupi na štofu moje fotelje. Ta rupa, koju je cigaretom neoprezno napravio, vjerojatno mu je donijela i ono konačno uzbuđenje koje je prekinulo njegovu tanku životnu nit.

A meni je sad teško da u moju staru fotelju ponovno sjednem. Jer tada se osjećam kao da sam nekome čiji duh još uvijek tu negdje lebdi oduzeo nešto što mu pripada.

(riječ oproštaja od Matjaža Kocbeka)

*

Dragi Matjaž,

berem Ti to pismo, drugačno, bolj zapeto in togo in bolj plosko od toka občutij in misli, ki Ti jih neubesedene pošiljam Te dni, kar si se poslovil.

Težko govorim o čem drugem kot o spominih; saj sva se po naravi teka let ob srečanjih zadnje čase vselej spominjala; nekoliko samotna pač skupnih delovnih načrtov kot pred desetletji nisva imela in tudi na kakšno popotovanje se nisva odpravljala, čeprav bi nemara znala lepo potegniti kakšen južni popoldan v mlado noč.

Prej kot sem te imel srečo spoznati, sem slišal zate: da obvladuješ sosesko in junaško ustrahuješ menda celo bližnje sedeže političnih teles. Čez čas pa sem, v nekakšni polformalni iniciaciji v svet pesništva, srečal neučakanega, strastnega mladeniča, prav nič nevarnega, malone dobrodušnega, ki so ga pri govorjenju misli in zamisli prehitevale in ne on ne drugi nismo vedeli, če mu sploh sledimo. Predvsem pa me je osupil Tvoj sijajni, ostri humor: reagiral si v trenutku, domislica je lovila domislico, in če je bila puščica, ni bila strupena; humor je bil zate atletika, kdo dlje, kdo više, ne rokoborba, kdo bo koga. Prišli so časi skupnega nastopanja, skupnih branj; čas ko smo, kot se spodobi samo mladosti, z vso bitjo in slehernim stihom kričali: »Tu smo«, časi, ko smo, če se je le dalo, provocirali in splošni okus in oblast in avtoritete in tradicijo, ali pa si to vsaj utvarjali. Živeli smo polno in divje in svobodno, nemara včasih nekoliko objestno, in vendar znotraj najgloblje zapovedi izročil naše omike, da namreč nikomur ne prizadenimo hudega. Prišel je čas uporniških študentovskih let in čas mlade odraslosti in zrelote in tudi čas, ko se sence podaljšajo in je takoj večer.

Nič ni pogasilo nemira v Tebi. Prebijal je iz Tvojih pesmi; tudi iz lepih podob, kakršne si znal vešče uslikati, »oblo leglo glagola«, je zahrskalo nekaj ostrega. Ni bilo gladke lepote sveta, pa ne kot obolos modernemu v pesništvu, marveč kot najgloblja, nezmagljiva resnica Tvoje navzočnosti v življenju, Tvoja usoda. Tvoja malček anarhična natura se je izrekla tudi v tvojem gledališkem edincu, in če smem, še manj poklican kot za del pesmi, mislim, da se ta ostrorobost izkazuje nemara še bolj v slikarstvu, h kateremu si se vrnil v zadnjih letih, in ki Te je, če ni pomote, vendarle srečno in polno zaposlovalo.

Matjažu, beseda v slovo

Bil si samosvoj mož, ki je o svojem prav malo govoril, a ga je živel in izpolnjeval. Sam sem bil ob vsaj dveh mučnih preizkušnjah deležen Tvoje prijateljske opore; Ti sam pa, ki Ti je bilo gotovo tudi kdaj neznosno, nisi poklical, da Ti bi stal ob strani. Zmogel si z čvrstim, pogumnim molkom.

Vedeli smo tvojo pripadnost staršem, pa o tem nisi govoril, vedeli in videli tvoje prijazno tovarištvo do sestre in prizadetost ob njenem tako zgodnjem odhodu, videli Tvojo prebodenost ob slovesu od očeta in potem mame; te spremljali pobitega, ko je odšel, tako prezgodaj, tudi brat; tvoja bolečina se je videla, četudi o tem nisi maral govoriti, tako kot se je vedel ponos – pa tudi skrb – tvojega trojnega očetovstva, ali kakor smo bolj slutili kot vedeli poti Tvojega srca. Bil si mož, ki ni ničesar skrival, vendar tudi ničesar razglašal in ničesar razkazoval.

In ko sva se zadnja leta srečevala iz svojih zapečkov in se s pokroviteljsko prizanesljivostjo spominjala onih nekdanjih mladeničev, onih veseljačenj in potovanj iz časov gledaliških poskusov, onega snemanja, one poti na rokovski koncert, onih morskih plovb s Tvojim prvim plovilcem, one kvarnerske nevihte …, si vselej premogel vedrino in blagodejno dobro voljo.

Da bi modroval ali naglas mislil, se ne spominjam; če si se o čem izrekel, je bilo nič rado, obotavljivo, skopo, bolj kot mimogrede, a vendar natančno zadeto, ker si očitno pri sebi marsikaj pretuhtal. O ljudeh si rekel kaj kratkega, če si imel povedati dobro, če ne, pa si povedal z zadržanim molkom.

Saj se Te te dni prijatelji spominjamo vsak drugače; v vsakem si se uzrcalil malo drugače, pa ne zato, ker bi imel toliko obrazov, marveč ker smo pač različna motna stekla. A v enem smo si edini: ni bilo mogoče, da te ne bi imeli radi, in ta dan ni mogoče, da ne bi bili žalostni, in prihodnje čase, da Te ne bi pogrešali.

Matjaž, če si zamišljamo smrt zgolj kot portal, prehod iz vrta v vrt, bomo tudi mi, ki vas, prijatelji, ki Te, prijatelj, kot danes pospremljamo, z lažjo mislijo odšli za vami. Saj nas vsakega tam že čaka velik kos srca.