Doći će vrijeme kad više ništa nećeš moći napraviti s takvim stvarima. Jednostavno ćeš unaprijed znati kada će, poslije koliko kilometara, otići u kurac. (…) Naravno,postojat će bogatije i jeftinije verzije, za više i manje kilometara, ali uvijek za jednokratnu upotrebu. Baš kao i to kinesko govno, koje sada moraš svugdje kupovati jer nemaš drugog izbora. Raspada se poslije jednog tjedna ili mjeseca jer kosooki mora imati posao, milijarda kosookih mora šljakati, moraju nešto raditi kako se ne bi pobunili.

*

Da mi neko postavi – načelno suvišan, praktično idiotski – zadatak da izaberem jednog, ali samo jednog jedinog pisca čije bi delo bilo najbolja i najobuhvatnija paradigma istočne Evrope ogrezle u postkomunističku pometnju, nekoga ko najbolje “hvata” bluz slobode bez prosvećenosti i tržišta bez blagostanja, svega onoga što žedno i gladno lapće kapljice i mrvice okrajaka bogatog Zapada, mislim da se ne bih dugo premišljao pre nego što bih rekao: Andžej Stasjuk. Rođen (1960.) i odrastao u Varšavi, za vreme komunizma bežao od škole, vojske i ko zna još čega, što ga je koštalo i zatvora, Stasjuk već dugo, po svom atipičnom i naizgled ekscentričnom, ali vrlo promišljenom izboru, živi u seocetu Čarne, na potkarpatskom krajnjem jugoistoku Poljske, a taj podatak nije tek nekakva biografska marginalija, nego je jedan rasni “geopoetički” faktor koji na razne važne načine deluje na njegovo delo: Stasjuk je, naime, nekovrsni osmatrač i merač kucajućeg bila istočnoevropske periferije, svega onoga što obično promiče ispod radara nadobudnih prestoničkih “tranziciologa”, domaćih ili međunarodnih. To gde Stasjuk živi, naime, kilometarski je valjda manje udaljeno od Subotice negoli od Varšave, kamoli od Baltika, cela istočna Slovačka mu je u prvom komšiluku, Mađarska je kao na dlanu, zapadna Ukrajina je odmah iza ugla, ni Belorusija nije daleko, a do Češke, Srbije, Rumunije ili Hrvatske je tek koji sat vožnje. Zašto je to važno? Čitaocima Belog gavrana, Puta za Babadag ili Galicijskih priča to ne moram posebno da objašnjavam. Novi Stasjukov roman Taksim gotovo da je neka vrsta “sinteze” svega ranije objavljenog, piščev tour de force – a ne France… – vožen i gažen po sumornim vijugavim džadama zabačenog evroistoka.

Taksim je priča u čijem je fokusu Vladek, ali je pripoveda Pavel. Ko su, dođavola, Vladek i Pavel?! Oh, ta Niko i Ništa sa “istorijskog” stanovišta, tek samoproglašeni “kraljevi dronjaka”, putujući prodavci džidža-bidža, pre svega krpica za provincijske žene sa svih strana svih granica između onih večitih ištvanbiboovskih “bednih malih istočnoevropskih država”, vagabundi koji torbarenjem retkih preostalih ostataka nečega not-made-in-China ne samo da zarađuju za nešto nalik na život, nego su i medijumi kroz čije oči savršeno jasno vidimo svet kao veliku buvlju pijacu, a šta je ako ne buvlja pijaca najtačnije stanje stvari – a ne metafora, odavno je to prevazišlo metaforu! – tog Međusveta između tvrđave Zapada, ruskog carstva u dekadenciji i kineskog carstva u nadiranju… Naslov je knjiga, dakako, dobila po čuvenom stambolskom trgu, koji će se uistinu i pojaviti u razrešujućem finalu romana, ali sve do tada nećemo se micati izvan okvira onog Međusveta koji počinje na bečkom istočnom kolodvoru, a završava se negde u Ukrajini ili u Vlaškoj niziji. Nešto, dakle, poput Velikićeve Bonavie: naslovna se odrednica čini sasvim besmislenom sve do kraja, kada se pokazuje o čemu se radi. To čime se oni, naime Pavel i Vladek, bave nije “normalan posao”, ali zapravo nije ni kriminal; ne, to je –šverc. U njihovom/našem kraju sveta “normalnog posla” ili ponestaje, ili od njega nema vajde, a kriminal je nešto ili glamurozno zapadno, ili tmasto, socijalno i poludivlje jugoistočno, balkansko, kavkasko, rusko, šta li…

Naravno i dakako: Stasjuk nije ni istoričar ni sociolog nego pisac, i to od najfinije građe, doslovno je svaka od tristotinak strana ovog izvanrednog romana moćna, precizna, superiorna lekcija iz pisanja i pričanja, ovaj roman doslovno trucka i podrhtava na točkovima kamiona, i miriše, jako i nezaboravno, na mašinsko ulje, benzin, užegli sendvič, toplu kokakolu, uštavljenu kožu “šoferske” jakne, na znoj i krv i nešto malo sperme, na lipe i breze pored druma, na nervozne mafijaše zagasitih imena, na prosuto pivo i cvrčeće kobaje, na mađarski jezik i rumunske šuške, na palanačke žene, ocvale i zapuštene a opet neuništivo, vučije i mačije poželjne, na očajničku ljubav nimalo romantičnih gubitnika, na Karpate i Balkan, na Cigane i pijane ruske carinike… Ukratko, na naš svet, na nas. Tamo gde Andžej Stasjuk nije domaći pisac, tamo počinje pravo inostranstvo, ali to je negde daleko, čak tamo na onoj strani ulice gdje stanuju djevojčice kojima miriše koža, a te djevojčice nećeš videti blizu Pavelovog i Vladekovog kamiončića, jok more, a i da ih vidiš, džaba bi bilo, one su zalutale iz neke druge knjige, i tamo će se vratiti. Taksim je najbolji srpski roman u poslednjih mnogo godina. Srpski?! Pa da, naravno; doduše, i albanski, bugarski, rumunski, slovački, hrvatski, mađarski, rusinski, ukrajinski… pa čak i poljski, naravno.

Stiče se utisak da u trenutnoj raspravi o mestu i ulozi Gavrila Principa u početku Velikog rata nedostaje filozofska perspektiva. Ovaj tekst je nudi.

Istorija političkih ubistava, od Zevsovog svrgnuća oca mu Krona (prilično krvoločno i gadno ubistvo), Romulovog ubistva brata mu Rema, preko Brutovog uklanjanja Gaja Julija Cezara, do Gavrila Principa i Franca Ferdinanda, Zvezdana Jovanovića i Zorana Đinđića, ima istu konstantu: da li je ubica naprosto ubica, ili se njegov čin može opravdati u tolikoj meri da bude proglašen nacionalnim herojem? U svim političkim ubistvima na delu je žestoka borba za prvenstvo tumačenja, a “istinu” čina najčešće ispisuju pobednici. Tumačenje po kojem je Gavrilo Princip pozitivan lik živelo je, iz jugoslovenske – dakle pobedničke – perspektive i manje-više neupitno, nekih sedamdesetak godina. A onda se sadašnjost promenila. Dramatično. Sa promenom sadašnjosti stekli su se uslovi i za promenu prošlosti. Jer, prošlost nikada nije ono što se naprosto dogodilo: prošlost je ono što se uvek iznova, tumačenjem, stvara iz sadašnjosti. Zbog toga je prošlost jednako neizvesna kao i budućnost. Za prošlost se valja izboriti.

Komunistička borba za prošlost trajala je gotovo pola veka. Za potpisnika ovih redova, Titovog pionira koji se 1975. godine maltene nije ugušio u uskomešaloj ćuprijskoj gomili što se satima tiskala da bi otpozdravila zanjihanoj ruci druga Tita, toj mlitavoj ruci koja je izvirivala iz crnog mercedesa i više ličila na ruku lutke nego na ruku živog čoveka, bilo je potpuno nezamislivo da četnici ili ustaše mogu biti dobro momci. Kad, evo njih, četnika, u ulozi dobrih momaka i u udarnom terminu javnog servisa, manje od četredeset godina posle one ruke. Prošlost, i to ne tako davna, pokazala se neobično nestabilnom. Naravno da je događaj iz prošlosti jedinstven, definitivan i nepovratan, ali njegov smisao je uvek živ i podložan tumačenju. Ovde je o tome reč. Istina istorijskog događaja ne prethodi njegovoj interpretaciji.

Preovlađujuće tumačenje srpske strane u “sporu” o Gavrilu Principu, o tome, naime, da li je ubistvo austrougarskog prestolonaslednika opravdano, ili nije, svoju snagu crpe iz istorijske inercije (stotinak godina nudi nam se ta perspektiva) i političke potrebe trenutka (sadašnja vlast nalazi da bi bilo dobro očuvati sliku Principa kao nacionalnog heroja). Problem je, međutim, što takvo stanovište ne počiva ni na kakvom principu. Pitanje koje bi srpska javnost u svom najboljem interesu morala da postavi pre svih istoriografskih opsenjavanja prostote i političkih intervencija, nije da li je ubistvo austrougarskog prestolonaslednika bilo opravdano, već da li bi se političko ubistvo kao takvo moglo opravdati? Bilo koje drugo pitanje vraća se pitaču na način bumeranga, na primer da li je Zvezdan Jovanović, ubica Zorana Đinđića, nacionalni heroj ili ubica? Samo bi preispoljna budala bila iznenađena otkrićem da je Z. Jovanović u očima ne malog broja građana ove zemlje nacionalni heroj i spasitelj koji, na žalost, nije imao sreće. Barem bi dve političke stranke, od čega jedna parlamentarna, stale iza takvog tumačenja, a bojati se i dobar deo državnog vrha (samo kad bi imali hrabrosti). Dakle, razlike između Z. Jovanovića i G. Principa, principijelno gledano – nema. Obojica su počinila političko ubistva, obojica su uhvaćena i obojica osuđena. Što je Z. Jovanović bio brutalni ubica, a G. Princip student koji se, umesto da ide po bordelima i pije kao svaki normalan student (što sugeriše Kristofer Klark, Vreme 1192), družio sa mračnim udbašima, u bitnom ne čini razliku. Ovde je pitanje da li bi političko ubistvo moglo biti opravdano? Jer, ono može biti opravdano samo ako je vođeno principom, dakle samo ako se iskustvo ubistva da uopštiti i primeniti na x slučajeva. Recimo, princip samoodbrane može da opravda ubistvo. U suprotnom reč je o ubistvu koje se kažnjava najtežom propisanom kaznom.

Srpsko stanovište, međutim, koje staje iza tumačenja po kojem je Princip nacionalni heroj, počiva na posebnom, a ne opštem slučaju. Ni iz jednog se tumačenja koje se priklanja ovakvoj perspektivi ne vidi šta je to opšte u Principovom činu. Sloboda? Da, pa i Đinđićev je ubica pravdao svoj čin veoma opštim i uzvišenim ciljevima, no mu niko (dobro, ne baš niko) nije poverovao. I zašto je onda Princip nacionalni heroj, a Jovanović ubica? Zašto obojica ne bili nacionalni heroji, ili obojica ubice? Zato što je strana koja je stajala iza Principovog čina – pobedila. I to je to i to je sve. Ali to je moglo tako samo dok je odnos moći odgovarao Srbiji/Jugoslaviji. Jugoslavije, međutim, više nema, a Srbija je višestruko poražena. Njeno tumačenje više nema snagu pobednice. No, vdašnja se istoriografsko-politička elita ponaša kao da smo upravo iskoračili iz 1918. godine, što bi bilo samo (o)tužno da takvo držanje nije unapred osuđeno na poraz i to tihim, mučnim i bolnim davljenjem.: nema ovde ni intelektualnih, ni naučnih, ni političkih potencijala za odbranu stava po kojem je Princip nacionalni heroj. U tom smislu tekst koji potpisuje predsednik Republike u Politici od 11. novembra – a koji pokazuje da je predsednik prvu godinu svog mandata proveo baveći se dubinskim istoriografskim istraživanjima o Prvom svetskom ratu – dubok je promašaj i precizan pokazatelj šta ne smemo činiti. Ne samo što je reč o zbrkanoj mešavini svega i svačega, o salati sačinjenoj od proizvoljno izabranih epizoda i njihovog jednako proizvoljnog povezivanja, o epski dosadnom pokušaju da se amaterskom istoriografijom, dakle pukim gomilanjem podataka, po kojim rodoljubivim pokličem i besramnim mudrovanjem (šta je 20 godina u odnosu na večnost (!?!)), opčini prostota (predsednik kao da poruku upućuje svome neukom narodu koji je ionako sklon poverovati bilo u šta, sve nastojeći da ga homogenizuje na bazi patriotizma i nacionalizma, kao u dobra stara Miloševićeva vremena, umesto da u svoj govor pokuša da unese bilo šta što bi se temeljilo na nekakvom principu), već je ovaj tekst savršen pokazatelj kako istoriju shvataju rđavi profesori istorije: podaci govore sami po sebi, šta se tu imamo arčiti tumačenjima. Ubijajte, deco, političare koji vam se ne dopadaju, naročito ako nisu naši, to je u redu, otažbina će vam se odužiti, osim ako vam se ne oduži. U svakom slučaju Allah će vam sve oprostiti.

Da ne bude zabune: kada Francuska, Amerika ili Rusija guraju priču koja ne počiva na principu to nije lepo, nije ni fer, a uglavnom je svima drugima, računajući tu i dobar broj žitelja tih zemalja, odvratno. No se njima može. (Donekle, dodajmo. Tamo gde nikakav princip ne vodi političko delovanje, pokopana priča druge strane kad-tad izroni iz zemlje, kao naduti, odvratni leš.) Srbiji, međutim, sebi ne može da dopusti taj luksuz. Šansa srpske strane – oličene u intelektualnoj eliti, dakle istoričarima, filozofima, sociolozima, pravnicima – šansa koja će, u to nema nikakve sumnje, ostati neiskorišćena, jeste pokretanje principijelnog pitanja: da li bi se političko ubistvo kao takvo moglo opravdati? Tiranocid, recimo, počiva na principu izvedenom iz iskustva: tiranija je rđav politički poredak koji ugrožava živote svojih podanika, kao i zajednicu u celini. Da li bi iko osim Gebelsa prolio suzu za Hitlerom da ga je bomba grofa fon Štaufenberga ubila 1944? Ali Hitler je davno pre toga izašao iz bilo kakvog prihvatljivog poretka, on je bio sumanuta mašina za ubijanje koja se morala zaustaviti. Teško da su Franc Ferdinand i Zoran Đinđić pripadali toj kategoriji. Kada Makijaveli pokazuje razumevanje za Romulov fratrocid on uvodi princip po kojem je republika najviše dobro koje se ima braniti svim sredstvima, pa i ubistvom. Kada staje na stranu Bruta, on se poziva na isti princip: Gaj Julije Cezar je, naprosto, uzurpator koji ruši republiku. Može se raspravljati o principu, o tome da li je on dovoljan i dobar, ne dopušta li isuviše proizvoljnosti, šta ga još podržava, ali čak se i Makijaveli u svom republikanskom ruhu drži nekakvog principa.

Utoliko nas fotografija koju je objavilo Vreme (br. 1191) ni za jotu ne približava ključnom pitanju: da li bi se političko ubistvo moglo opravdati? Na toj fotografiji vidimo opasnog manijakalnog tipa koji je upravo ispunio jednu od svojih opsesija. Ali pravljenjem spiskova opsesija jednoga manijaka ni malo se ne približavamo odgovoru na pitanje da li bi političko ubistvo moglo biti opravdano? Hitlerova se opsednutost detaljem iz prošlosti nikako ne može tumačiti retroaktivno, kao objašnjenje događaja koji je manijakalnoj opsesiji prethodio. Uprkos sugestiji iz odličnog teksta Muharema Bazdulja (Vreme 1191), ova nam fotografija ne donosi ništa što nismo znali i pre nego što je otkrivena. Ona može biti još jedno đule u odbrani ovdašnjeg stanovišta – što je legitimno – ali je poduhvat osuđen na propast. Hoću reći, manijak poput Hitlera bio je opsednut svim i svačim, Vagnerovim operama i Ničeovim knjigama, na primer, što ni Vagnera ni Ničea ne čini nacistima (uprkos tužnim pokušajima da se to ipak dokaže). Na žalost, ni to što ga je Hitler mrzeo ne čini od Principa nacionalnog heroja.

Naravoučenije ovoga teksta – ako već ima nekoga ko to nije shvatio – bilo bi da svaki i svačiji politički govor mora počne sledećom rečenicom: sestre i braćo, ubistvo je zločin. I tačka. Nema dalje.

Pogovor jednoj knjizi

Od svih knjiga Krležinih Izlet u Rusiju sam, vjerojatno, najintimnije doživio, premda u Rusiji još nisam bio, niti sam kada u životu imao sudbonosnih dilema u vezi komunizma i života u prvoj zemlji socijalizma, zakrivenoj sjeseni 1924. iza stotinu konzervativnih predrasuda, uvjetovanih prirodom parlamentarne demokracije i izazvanih šokantnim oktobarskim prevratom, kada je četvrtina poznatoga svijeta, koja se prostire između Lenjingrada i Vladivostoka, promijenila narav svojega postojanja. Nisam čak ni formalno bio član Saveza komunista Jugoslavije, i nisam imao baš nikakav razlog za putni, emocionalni i duhovni štrapac kojem se Krleža izložio listopada 1924. i koje će trajati do proljeća, u izmjenjivim etapama i s manjim prekidima uvjetovanim, dijelom, i konzularnim problemima, jer Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ne samo da nije imala diplomatskih odnosa sa Sovjetskim Savezom, nego je kralj Ujedinitelj gotovo paranoidno zazirao od komunizma, kako nije gotovo nijedan njegov suvremenik na prijestolu, pa Miroslavu Krleži – pritom članu zabranjene Komunističke partije Jugoslavije – do Moskve nije bilo nimalo lako doći. Ali on je putovao, putovao je dugo, krenuvši s namjerom da raskrinka laži i potvore zapadnih izvještača o slobodi i ljudskim pravima u Sovjetskom Savezu, da bi se, putujući tako, sve više i intenzivnije bavio pitanjima umjetnosti i književnosti, i da bi na koncu Rusiju i Moskvu posjetio kao pisac i reporter, a ne kao komunistički agitator i aktivist, kao političar koji će se uskoro razočarati sovjetskim putem u socijalizam, i neće to razočaranje predugo ni prešućivati pred Partijom. „Više od statistike, mene su na tom putu interesirali ljudi, ljudski odnosi, gibanja, pokreti, rasvjete, dinamika, klima. Ja sam gledao ruske crkve i – dopustite mi da budem sentimentalan – slušao šum vjetra u borovini i mislio o kulturnim problemima više, nego o statistikama.”

Ali što je onda toliko intimo u tom Izletu u Rusiju? Na neki način to je, izuzimajući Dnevnike, najosobnija Krležina knjiga, ličnija, svakako, od njegovih reminiscencija o agramerskome djetinjstvu, i možda je Izlet u Rusiju njegova nehotična autobiografija, ispričana u formi vrlo neortodoksnog putopisa ili književne reportaže. Nikada se tako i toliko Krleži nisu izmaknule žanrovske odrednice, nije mu se, mimo Izleta u Rusiju, događalo da naumi pisati jednu knjigu, počne je kao posve drugu i završi kao treću, koja će se devedesetak godina kasnije čitati kao četvrta knjiga, koja je upravo po svojoj žanrovskoj i formalnoj neodredivosti neočekivano moderna. Izlet u Rusiju danas nalikuje zagonetnim proznim masivima G. W. Sebalda, putopisima Brucea Chatwina, književnim reportažama Ryszarda Kapuścińskog, Putovanju u Babadag Andrzeja Stasiuka… Pisana, većim dijelom, za novine i časopise, kao izvještaj s putovanja u svijet do kojega se vrlo teško dolazilo, u opasan svijet, Izlet u Rusiju nema čvrstine i cjelovitosti, pa čak ni stilske dosljednosti. Krleža, koji se inače veoma brinuo oko uređivanja, redigiranja i sadržaja svojih knjiga, prema ovoj je znao biti aljkav, ostavljao ju je otvorenom, dopuštao je da se koješta u nju stavi – ili je sam stavljao – od domobranskih novela do publicističkih tekstova o revoluciji, ostajući, valjda, pri tome da bi Izlet u Rusiju trebao izvršiti nekakvu kulturološku, pa i propagandnu ulogu, a ne ostati kao jedno od njegovih važnijih dijela.

Na kraju, kao kanonsko izdanje knjige, očišćeno od svih pridodataka i naplavina vremena, uzima se ono prvo, objavljeno u Zagrebu 1926, u srpskoj ekavici, koja u Krležinoj izvedbi zvuči sočno i tačno, po prilici onako kako hrvatski jezik zvuči u proznim izvedbama Mirka Kovača.

To, možda, nije umjesno niti napominjati, ali recimo, ipak, radi atmosfere, zvuka i mirisa putovanja: Krleža je u Rusiju putovao vlakom. Trasa nije bila do kraja logična, barem sa stanovišta današnjih turističkih itinerera, i vodila je: Zagreb – Beč – Dresden – Berlin – Königsberg – Virbalis – Riga – Moskva. To je put koji Krleža opisuje u jednom pravcu. Ne znamo kako je išao i kamo je vodio povratak.

U tom nizu tekstova, koji samo dijelom poštuju kontinuitet putopisa, a dijelom su reminiscentni, ili Krleža u njima pripovijeda o onome o čemu je razmišljao usput, ili što bi se moglo pridodati temi putovanja, najdraža su mi ostala dva: „Razgovor sa senom Frana Supila” i „Ulazak u Moskvu”, drugi s podnaslovom „O tajnovitosti mirisa, boja i zvukova”. Razgovor sa Supilom ustvari je sjećanje, izazvano putopisnim zastajanjem u Beču, na jedan od prvih naših političkih procesa, vođenih pred habsburškim sudom, čiji je osnovni cilj, kao i u svih političkih procesa, vođenih pred našim sudovima ili u našim novinama, da se likvidira čovjek koji je logikom svoga mišljenja, ili tom logikom što je u Hrvatskoj uopće nešto i mislio, na kraju ostao u manjini. I nužno ga je bilo likvidirati, jer sa stanovišta onih koji sude nikada nije posve izvjesno što je manjina, a što većina, i kada će se manjina premetnuti u većinu. Likvidacija Supilova je, naravno, uspješno izvedena, iako će se to vidjeti puno kasnije, kada Konavljanin završi u nekakvoj engleskoj ludnici, tako da je Friedjungov proces u cijeloj stvari, i u „Razgovoru sa senom Frana Supila”, samo metafora, tačna i učestala hrvatska metafora. Umjesto velike prozne cjeline, romana o političaru čija ga je sudbina opsjedala, Krleža je ostavio samo nekoliko manjih dijelova, eseja s elementima fikcije, od kojih je ovaj najdojmljiviji. Završetak mu je takav da ga vrijedi udjenuti i u ovu priču, i još jednom pročitati: „I tako smo razgovarali o gradu o kome je Supilo napisao, da od glave riba smrdi. Kako se mnogo pije a malo misli u tom gradu, kako se pleše indiferentno, sito i nehajno, i kako nema u našim ljudima interesa za javne probleme. Supilo je govorio o teškoj samoći naših političara, koji bivaju ostavljeni u najkobniji momenat, i tako mi je izgledalo, kao da je tek stao da razlaže svoju misao i hteo da mi kaže nešto neobično važno i aktuelno, kada se nekud iz pivnice carskoga Burga javio petao i sene je nestalo. Bilo mi je kao Horaciju, kada u prvoj sceni Hamleta viče za prikazom upokojenog danskog veličanstva, ali se petao ponovo javio po drugi put i ja sam ostao sam u prljavom i neosvetljenom dvorištu Burga, pun mutnih slutnja. Bilo je kasno i bio sam teško umoran.”

A drugi tekst, taj „Ulazak u Moskvu”, stoji na suprotnoj strani Krležinih interesa i preokupacija. Namjesto lamenta nad hudom i mračnom sudbinom jednoga hrvatskog političara, hrabrog provincijalca, stradalog i sramoćenog „dok grad Agram živi svojim mirnim i nepromenjivim životom”, namjesto nenapisanog romana o jednoj od rijetkih hrvatskih političkih persona čiji se život uzdigao na nivo sudbine, Krleža piše putopis, vrlo čulan i ćutilan, u kojemu proniče u samu narav dojma koji imamo o mjestu koje prvi put posjećujemo – uplovljavajući u njega željeznicom – opisujući, istovremeno, i konkretan dolazak u Moskvu. „Od svih tajna životnih mirisi su najžalosnija tajna… Nema bede, koja bi se dala izraziti bez boje, jer boja i rasveta osnovni su elemenat bede kao i raskoši… Stajao sam tako pred jednom bednom trgovinom odela u predgrađu i posmatrao tu tajanstvenu igru boja i zvukova, u sumporastoj intenzivnoj rasveti februarskog proljećnog poslepodneva… Tako je moj prvi ulazak u Moskvu ispao žalostan. Još u prvi momenat što sam stupio na moskovsko tlo, odmah, u onu prvu sekundu, kad sam sa terase vindavskog kolodvora mahnuo izvoščiku, ja sam namirisao žalost. Vonjalo je po snegu, vrane su graktale sa zlatnih lukovica jedne ruske crkve i negde nedaleko kao da su se pripalile prnje: zrak je bio zasićen vlagom i oporim vonjem osmuđenog sukna… Konjak me je bio ugodno zagrejao i opet u normalnoj temperaturi, ja sam ustao i pošao do prozora i tako dugo ostao u šutnji, osećajući, kako dobre i simpatične boje pobuđuju u duši mračnost sviju mrlja i infernalnost zlih stvari. Na krovu jedne limom obite jednokatnice, videle se rastopljene krpe snega, drveni plotovi, jedan lagav sa smrznutom vodom, sve je bilo pokriveno mekanom belom bojom. Tiho je snežilo i ja sam dugo posmatrao onu belinu snega i osećao kako sa svakom pahuljom pada u mene sve veći mir i spokoj. Bilo je sve tiho i belo i čuo se klavir iz donjih spratova hotela. U harmoniji boja i zvukova sve je opet bilo dobro i dostojanstveno.”

Eto tako bi, u dramaturškom smislu, kao jednominutna novela i crtica, izgledao taj tihi, prustovski Krležin ulazak u Moskvu. Jednome komunistu, a Krleža je bio komunist, tada i doživotno, mora da je te prve zime nakon Lenjinove smrti, godine 1924. na 1925, ulazak u Moskvu bio što i vjerniku, bilo muhamedancu, kršćaninu ili mojsijevcu, ulazak u Jeruzalem. Ali ono što Miroslav Krleža vidi, ono što njuši, čuje i osjeća, istovremeno je i blasfemično, i veličanstveno u tom ceremonijalu kompozicije koja sve više usporava, dok ulazi u Moskvu. Veličanstveno je kao književni izraz, njegova istinitost i tačnost. A blasfemično je prema samom povodu putovanja i prema mjestu kojem se dolazi za posvećenje. Ali ne može se do podne biti pisac, a od podne vjernik svejedno koje vjere. Ili jedno ide s drugim, ili se biva samo vjernikom, ne i piscem. Pisci s manjkom dara izvanredni su vjernici. Vjernici koji imaju književnoga dara samo sretnim slučajem izbjegnu lomaču. Krleža je, međutim, gorio više puta u životu. Tko je već 1926. znao čitati „Ulazak u Moskvu”, znat će i zašto je gorio. Ono što ga je opčinilo kao pisca – ta čulnost i osjetilnost – nije dopušteno dobrome kršćaninu, muslimanu, židovu ili komunistu.

Često se, pri spomenu Miroslava Krleže, a naročito kada se govori o ovome piscu kao o oštećeniku u fami jedine južnoslavenske Nobelove nagrade – baš kao da je rečena nagrada dodijeljena Jugoslaviji ili srpskoj/bosanskoj/hrvatskoj književnosti, a ne jednom i jedinom Ivi Andriću – spomene i nedovoljna Krležina prevođenost na europske jezike. Kao da prevođenost nekoga pisca čini važnim i velikim, i kao da je neko djelo determinirano time što je prevedeno na strani jezik, budući je na hrvatskom, po usudu lingvističke nužnosti, nužno beznačajno. Je li Krleža prevođen ili je neprevođen, to je sa stanovišta onoga tko zna hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski ili još poneki isti jezik, savršeno irelevantna stvar. Važno je to za nekoga tko ove jezike ne zna. Ili nije ni za takvoga važno, budući te važnosti nije svjestan.

Ali Izlet u Rusiju je, pomalo, drukčiji slučaj. U vrijeme kada ga je Krleža objavio, sredinom dvadesetih, pa kroz tridesete i do prvih velikih staljinističkih procesa, putopisi, reportaže i dnevnici bili su neka vrsta socijalnog žanra europskih književnosti. I danas, kada se govori o Sovjetskom Savezu na prijelazu iz lenjinskoga u staljinsko doba, iz ruske umjetničke avangarde u etiku i estetiku Gulaga, prije svih historiografskih djela spomenu se literarna svjedočenja velikih, uglavnom lijevih, pisaca sa Zapada. Vrijednosne usporedbe rijetko su umjesne, obično su bespotrebne i ne govore ništa važno o literarnom djelu po sebi, ali teško je, ipak, ne primijetiti kako u tom putničkom i turističkom žanru jedva da ima knjige koja bi mogla izdržati usporedbu s Krležinim Izletom u Rusiju, u političkom, intelektualnom i što je najvažnije u estetskom smislu. To je razlog zbog kojega svaki europski prijevod Izleta u Rusiju više znači samoj Europi i njezinoj sovjetskoj temi, nego što bi bio važan za širu recepciju djela Miroslava Krleže.

Ipak, postoji knjiga koja stoji uz Izlet u Rusiju, na istoj polici kućne biblioteke i zove na usporedna i dijaloška čitanja. Riječ je o Moskovskome dnevniku, njemačkoga filozofa i jednoga od najizazovnijih europskih pisaca dvadesetog stoljeća Waltera Benjamina. Pjesnik i esejist po vrsti svoga dara, Benjamin je bio Židov i bio je komunist na način vrlo sličan Krleži. Bio je, dakle, komunistički renegat. U Moskvu je putovao krajem 1926, ostao je tamo duže od dva mjeseca, i vratio se zdvojan. S Krležom se zamalo mimoišao, da bi se zatim nastavili zamalo mimoilaziti sve do Benjaminove smrti, koja je nastupila heroinskim predoziranjem, nakon što ga, dok je bježao od nacista, nisu htjeli pustiti preko francusko-španjolske granice. Mimoilazili su se i nakon toga, jer Benjaminovo djelo nekako nije stizalo na Krležin radni stol, iako mu je po vrsti osobnoga tragizma, ali i lirskoga dara i filozofskih uvida, mogao biti zanimljiv.

Na naše jezike Moskovski dnevnik preveden je u cijelosti samo jednom: 1986, u izdanju sarajevskog nakladnika „Veselina Masleše”. Prevoditeljica Mira Đorđević.

Putujući od Rige prema Moskvi, Krleža se u spavaćim kolima našao s perzijskim ministrom i njegovom pratnjom. Bilo je to putovanje na vrlo visokom nivou, uza sve ceremonijalne dodatke, kojima je u zlatno doba željeznice bivala aranžirana liturgija prvoga razreda i pripadajućih mu spavaćih kola. U tom poglavlju Izleta u Rusiju, naslovljenom „U spavaćem vagonu Riga-Moskva” Krleža na vrlo duhovit način opisuje svakodnevicu željezničkih vagona, u vrijeme kada se danima putovalo s odredišta na odredište i kada je svijet još uvijek imao vremena, čime se otkriva još jedan, vrlo važan sloj ove knjige, onaj prema kojem ovaj čitatelj ima najintimniji odnos: Izlet u Rusiju je, naime, pohvala željeznici i njezinom dobu, valjda najbolji komad željezničke proze u povijesti naših književnosti. Krleža osim što je bio komunistički vjernik, znatiželjni novinar, literat koji je bujno fabulirao i svijet gledao kroz njegovu literarnu prispodobivost, bio je hedonist, i željeznici je pristupao sa strašću, koja nije bila samo putnička. U to vrijeme, prije nego što se svijet počeo okupljati po aerodromima, meditiralo se po kupeima i vagonima, ljudi su razgovarali i saznavali uglavnom koješta bespotrebno i beskorisno o drugim ljudima, ali u tome je bilo užitka. I taj je užitak bio povezan s vremenom kojeg je bilo više nego danas. Uostalom, Krležin izlet u Rusiju trajao je, na ovaj ili onaj način, skoro šest mjeseci. (Tri godine kasnije, u vrijeme atentata na Radića, pisac će prvi put putovati zrakoplovom, linijom između Beograda iz Zagreba, koja je tada postojala, a danas, u proljeće 2013, eto, ne postoji. Tome će, naravno, posvetiti jednu svoju nefikcionalnu prozu.)

Evo kako se gostilo u vlaku od Rige prema Moskvi: „Našli smo se dakle tako svi u vagon-restoranu i jeli kavijar, divljač i pudinge. Pili smo čaj i kavkasku mineralnu vodu ‘Esentuki’ i rakiju; dimili smo lagane ruske cigarete i slušali u fonografu Majakovskoga. To nisu više bile bordelske pjesme iz malenog priručnog putnog fonografa g. Ajerstanglera. To nije više bio ni šimi ni džezbend. To je bio Majakovski u dubokom baritonu nekog recitatora u ljevku ogromnog vagonrestoranskog fonografa, Majakovski, koji se kao Mefisto ruga buržuju.”

Већ 25 година
Не пишем поезију

Забележено подвучено
Прекрижено дописано
Опет прекрижено
Понеки стихић
Збрдаздола

25 година сам спискао
Не пишући поезију

Сам самцит
Упустио сам се
У непознато у неистражено
У неизвесно у неизрециво
У несазнајно

Без узора
Без светлих примера

Голорук
Без најосновнијих оруђа
Којима се већ 25 година
Не пише поезија

Без сазнања о постојању
Разумних бића
Која су игде икада
У људској историји предистoрији
Предањима ритуалима
Бајањима вештичарењима
Разним окултним радњама
Паранормалним појавама

И једанпут покушала
Или бар намеравала
Већ 25 година
Да не пишу поезију

Зашто баш ја
Већ 25 година
Не пишем поезију

Било је талентованијих
Познатијих признатијих
Награђиваних и хваљених
Оних који нису
У хроничној беспарици

Угледних академских грађана
Из утицајних
Добростојећих породица
Који су имали боље услове
Јаче разлоге
Снажније пориве
Већ 25 година
Да не пишу поезију

Зар је баш мени
Морало да се деси
У највећој немаштини
Већ 25 година
Да не пишем поезију

Можда је неко други
Са више дара
Могао боље
Неко ко је уливао наду
Зрачио оптимизмом
На кога се рачунало
Неко ко је одабран
Да нам са његове стране
Изгреје изведри обасја        

Можда је
Баш такав
Сасвим пристојно могао
Већ 25 година
Да не пише поезију

Како је
Баш мене нашло
Већ 25 година
Да не пишем поезију

Можда је неко
Далекосежан и одважан
Који је по први пут
Умео да започне нешто
Што нико пре њега
Није започињао
Који је умео
Да покрене и преокрене
Рашчује и омасови
За собом повуче
Стекне следбенике
Тумаче ходочаснике
Можда је тај
Могао емотивније
Промишљеније оригиналније
Тематски разноврсније
Далеко убедљивије
Већ 25 година
Да не пише поезију

Већ 25 година
Не пишем поезију

И нико није рекао
Сретан рад мајсторе
Јеси ли за кафу
И ракију мајсторе
Акамоли браво мајсторе
Тако се већ 25 година
Не пише поезија

Свака ти част
Коначно нешто ново
До сада још невиђено
Смело самосвојно осебујно
Спасоносно освежење

Речју
Светло на крају тунела
После оних
Који већ 25 година
Пишу поезију

И нико није рекао
Повукао си јединствен потез
Учинио велики искорак
У напредак у будућност
Погледај
Колико су иза тебе
Они који су 25 година
Писали поезију

А можда је ипак  
Неко рекао
Или је помислио
Лаку је њему
Он већ 25 година
Не пише поезију
Може му се
Намечио се згрнуо
У мутном наловио
Лопатом се наузимао
Пун је као брод
И његови унучићи моћи ће
25 година
Да не пишу поезију

А како ћемо ми
Почетак са крајем саставити
Шта ћемо за завет
Роду оставити
Са чиме ћемо
Пред Милоша

Већ 25 година
Не пишем поезију

Понекад
Самом себи кажем
Још си добар стари мој
Још се добро држиш
Још си чврст и затегнут
Младолик и лепо преплануо
А већ 25 година
Не пишеш поезију

Погледај
Како изгледају они
Који су 25 година
Писали поезију

Пре неки дан
Сретнем пријатеља
Дуго се нисмо видели

Ооо где си мој добри и поштени
Живи песниче
Каже ми
Шта има
Како си
Шта радиш човече
Радиш ли нешто своје
Ново

Радим кажем му
Већ 25 година
Не пишем поезију

                            Драгим пријатељима
                            За успомену и дуга сећања  
                            На боље дане и најбоље ноћи  
                            
                           Ваљево – Крушедол село, 2010 – 2018.

Kada sam bio dijete, čitala mi je slikovnice i bajke, u vrijeme kada se mrak lijepi uz prozore a kapci postaju teški. Uživao sam u njenom glasu, toplini i sreći što joj je isijavala iz očiju dok je čitajući oživljavala pred mojim očima čudesne i nove svjetove. Ubrzo sam i sam počeo čitati, sve one knjige koje čitaju milijuni dječaka, knjige o avanturama Tarzana i Old Shatterhanda, Toma Sawyera i D’Artagnana. Nisam mogao vjerovati da pokretom očiju preko sitnih, crnih slova mogu švrljati kroz džungle, doživjeti vrijeme kada su ljudi razmirice rješavali mačem ili ploviti Mississippijem u društvu odbjeglog roba. Knjige su bile zabavne kao nogomet ili sakupljanje sličica. Uvukle su se u svagdan i ubrzo nisam mogao bez njih.

Rastao sam i proždirao knjige, čitao lektiru i po nekoliko godina unaprijed, otkrivao plodove “truda i čuda” čiji su tvorci, rasuti u vremenu i prostoru, kreirali “stvarnost” koja je odjekivala mojim bićem. Čitajući udisao sam “finu prašinu atoma koji tvore jezik”. Sve se odvijalo u sjeni, sjeni bolesti pod čijim je malignim utjecajem njen duh blijedio i tijelo se raspadalo i u sjeni genocida pod čijim se krvavim tragom raspadala zemlja u kojoj se rodila.

A tada je umrla. Umrla od raka nakon šest godina metastaza, kemoterapija, straha i boli. Vrijeme dezintegracije njenog bića podudaralo se sa vremenom raspada Jugoslavije i ratovima što su uslijedili. Ratovima vođenim iz njenog rodnog grada – Beograda. Ugasila se među razvalinama svijeta koji je voljela.

Isprva mi se činilo kako sam ostao sam u ogromnom prostranstvu pisane riječi. Sam – bez vodiča. Trebalo je proći vrijeme da osjetim smrt i shvatim ono što sam intuitivno oduvijek znao – kako književnost nije monolog već razgovor između pisca i čitatelja. Susret koji isključuje ostatak čovječanstva. U trenutku u kojem se odvija, pisac je ravnopravan čitatelju, i čitatelj je ravnopravan piscu. Ravnopravnost koju spominjem, ravnopravnost je svijesti. Književnost je posljedica samoće. Samoće pisca i samoće čitatelja. Do trenutka kada se smrt u privatnom i društvenom obliku utisnula u moj život, s mamom sam dijelio samoću čitatelja, razgovarao i učio, uživao u trenucima prepoznavanja i dodira preko stiha, rečenice, motiva ili teme. Ja sam počinjao, ona – završavala. Zbog jedinstvenog odnosa koji smo čitajući stvorili, teško sam se mirio sa činjenicom kako sam zapravo uvijek bio samo u društvu piščeve svijesti utisnute u papir. Mama je, otrgnuvši od smrti nekoliko dragocjenih godina, odškrinula vrata i potaknula me da zakoračim u svijet literature.

Nastavio sam čitati, svakodnevno i manijakalno, vjerujući kako se ključ njezina života, života koji smo kratko dijelili, krije u knjigama koje su me okruživale, koje je voljela i koje je poput krušnih mrvica ostavila za sobom. Slutio sam kako je umjetnost “ili tjelesni svijet duha ili duhovni svijet tijela”. Naš je stan bio prepun polica ispunjenih knjigama, ali kraj kreveta u kojem je umrla stajale su, naslonjene jedna na drugu poput ljubavnika, knjige koje je kroz život najviše zavoljela i koje je u posljednjih nekoliko godina čitala. U tim sam knjigama tražio rasute fragmente njene svijesti čiji sam šapat čuo u šumu stranica i melodiji riječi. Vrijeme je prolazilo, moje znanje se širilo, sazrijevao sam i počeo osjećati kako polako oživljava i progovara. Otkrio sam kako moja mrtva mama i dalje živi u literaturi koju je voljela. A tih pedesetak naslova postalo je sjeme iz kojeg je izrastao svijet satkan od knjiga, svijet neraskidivo isprepleten s njenim, svijet koji kao svaki čitatelj strpljivo kroz život stvaram. Taj svijet suprotstavljen je, u mojem slučaju, društvenoj stvarnosti u kojoj živim.

Gurnut sam u svijet kao krvni miješanac kakav je bio moguć samo u k&k monarhiji, i prvih dvanaest godina nisam o tome razmišljao. No, kada je započela naša “mala” kataklizma, kada su zapaljene kuće, mrtve krave i ljudi što sa vrećicama u rukama posrću kroz blato postali slika vremena i kada je ono što te određuje postalo – prezime, i posljedično, nacionalnost, kada je razlika između života i smrti svedena na raspored slova koja si naslijedio od roditelja, kada je masama zavladala nacistička logika “krvi i tla” rađajući povijest iz nožem prerezanih grla – shvatio sam kako i ja nosim plastične vrećice i gacam po blatu dok se Babeljevo “narančasto sunce kotrlja po nebu, kao odrubljena glava”.

Uronio sam u književnost da učinim podnošljivim nepodnošljivo. Kada su se svi oko mene pretvorili u Hrvatine/Ustaše, počeo sam shvaćati raščerečenost vlastitog nacionalnog identiteta. Osim što sam dijete iz miješanog braka, iz obitelji u kojoj su se izmiješali i Hrvati i Srbi, Slovenci i Česi, Grci i Židovi, obje mramorne ploče gdje sahranjujem svoje mrtve nosile su i nose zvijezdu. Moj djed, katolički svećenik, skrivao je u orguljama Židove koje su htjeli ubiti jer su bili Židovi. Tri ga je puta Stepinac izvlačio iz ustaških zatvora prije nego što je ovaj, u kočiji, dojahao u partizane. Njegovoj ženi, mojoj baki, prvog su muža ubili u Jasenovcu. Ubili su ga jer je bio komunist. U malom podravskom selu ležala je u svinjcu s bombom u ruci, skrivajući se od ustaša, odlučna da se ne preda – živa. Preživjela je i u NOB-u provela čitav rat. Stariji brat moje druge bake, Stojan Stefanović-Bata, vodio je te iste četrdeset i prve u Prokuplju ilegalnu tiskaru kao član komunističke partije. Baka Magdalena često nam je pričala kako je kao dvanaestogodišnjakinja nosila Batine tekstove preko trga punog Nijemaca, onako kako joj je savjetovao: “Idi tamo gdje ih ima najviše i nemoj se skrivati.” Osamnaestogodišnji Bata uhvaćen je i odveden u Bergen-Belsen. Tamo je ubijen, a za grob mu se ne zna. Na kući gdje se nalazila tiskara, rodnoj kući moje bake u Prokuplju, od kraja Drugog svjetskog rata stajala je ploča s njegovim imenom i kratkim, formalnim tekstom u koji je upisana njegova sudbina. Stoji li i danas ta ploča – ne znam. Volio bih vjerovati da stoji. Magdalenin muž, moj djed Vilim, otišao je u partizane sa 16 godina i ratovao do 1948. Otpušten je sa činom majora i teškim slučajem PTSP-a.

Takva je bila moja obiteljska povijest kada je zavladala “ideologija kiča” i “licitarskog srca”, kada je nastupilo vrijeme ljudi što su u masi vidjeli samo tjeme onoga ispred sebe, kada su se brojala krvna zrnca i pozivalo na klanje. Zavrtjela se “inflacija nula”, kako je to divno dijagnosticirao Canetti, nacionalizam je prošao period inkubacije i eksplodirao mržnjom.

Moju mamu ubio je rak. Genetski nasljedna, ali i psihosomatska bolest, i ništa me ne može razuvjeriti kako su rat, mržnja, smrt, genocid i nacionalizam bili ključni katalizatori njene smrti. Voljela je Jugoslaviju iz svih važnih razloga: jer je bila multietničko društvo; jer je smatrala kako je druga Jugoslavija civilizacijski vrhunac u povijesti Južnih Slavena i ljudi s ovih prostora; jer je vjerovala u pravednu distribuciju bogatstva i solidarnost, u danas gotovo zaboravljene ideje kao što su društveno dobro i građanska odgovornost; jer je vjerovala u pokret “nesvrstanih”, u antifašizam i Krležu, u Andrića, Selimovića, Kiša, Kovača i Feral Tribune; jer je intuitivno znala da nam bolje od onoga kako je bilo, više nikada neće biti. Bila je idealno jugoslavensko dijete, iz etnički miješanog, antifašističkog braka. Muž isto. Djeca višestruko. Duboko je vjerovala u bratstvo i jedinstvo. Mislila je kako su zloćudne nacionalističke stihije obuzdane i kako je potrebna još jedna ili dvije generacije pa da povijest klanja išezne sa Balkana. Bila je naivna. Četnici i ustaše, bagra što je krajem osamdesetih i početkom devedestih provirila iz septičke jame povijesti i povezala se sa komunistima od karijere, dala joj je do znanja kako je 1941. doista “godina koja se vraća”. Kada su pripreme za pokolj počinjale, sjećam se kako sam sa devet godina, ne razumjevši što se točno događa, intuitivno osjetio strah i nelagodu svojih roditelja nakon Miloševićevog “Nitko ne smije da vas bije!” i dvije godine kasnije tijekom orgazmičkog obilježavanja šestogodišnjice jedne izgubljene bitke – kako to već često biva, porazi su izvori temeljnih nacionalnih mitova.

Roditelji su kod kuće čitali Feral ( još u doba kad je izlazio kao podlistak) i Novi list i bez obzira što su znakovi bili posvuda, još uvijek vjerovali kako je nemoguće da se može proliti krv a kamoli da ćemo ponavljati koncentracijske logore i genocid. No, nakon pobjede nacionalističkih stranaka i nacionalizma kao ideje, danas znam da je znala kako iz svega toga ne može izaći dobro, iako želim vjerovati kako se do prvih ubojstava nadala da će prevladati razum. Znam da je znala jer je čitala Konstantinovićevu “Filosofiju palanke”, Kiševu otmjenu i preciznu dekonstrukciju nacionalizma u “Homo poeticusu”, Eliasa Canettija i njegovu “Masu i moć”. A znam da je čitala jer su te knjige ili tekstovi ostali iza nje, na polici kraj kreveta ili na radnom stolu. I tako sam istovremeno gledao kako se ruši zemlja u kojoj sam se rodio i kako mi umire mama. Širi društveni kontekst i mala privatna tragedija isprepleli su se u jedinstvenu temu.

Bez obzira na tešku i sveprisutnu nacionalističku propagandu, bez obzira što sam živio u zemlji koja je napadnuta i onih se nekoliko puta skrivao u skloništu, gledao sam što se događa sa nevjericom i tugom, osjećajući kako je uvijek “bolje nalaziti se među progonjenima nego progoniteljima”.

Ulazio sam u pubertet i sazrijevao usporedo sa slikama razorenih gradova i krvlju poprskanih ulica, polako shvaćajući kako pripadam manjini što je bezumne pokolje smatrala bezumnim pokoljima a ne pobjedama ili porazima. Uostalom, sve što se događalo bilo je poraz. Poraz ljudskosti. Poraz svega što je drugu Jugoslaviju činilo važnom. Pripadao sam manjini, koja je postojala na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, i koja je prozrela dim nacionalne mitologije i mržnje prema “drugome”. “Drugome” po vjeri i/ili naciji, ali uvijek drugome.

Znam, kratko sam živio u Jugoslaviji, znam da je bila daleko od idile, znam da je od 1945. do Staljinove smrti vladala naša varijanta staljinizma, znam da su ubijeni ljudi bez suda, znam da su ljudi završavali na Golom otoku, znam da se partiji nije smjelo zamjeriti, znam za cenzuru i mnoge nesretne ljude, no kako mi je život maminom bolešću i smrću te krvavim raspadom Jugoslavije oštrom linijom razlomljen na prije i poslije, doživio sam da se ostvare sve Konstantinovićeve i Kiševe prognoze, da se većina onoga o čemu je pisao Feral Tribune pokaže kao istina – od pokolja do privatizacijske pljačke – i da se petnaest godina kasnije preživjelim ubojicama i pljačkašima počne suditi za zločine o čijem sam postojanju bio izvješten kada su se događali, u vrijeme dok su mase mahale zastavama i kalašnjikovima i kada se u “obrambenom ratu nije mogao počiniti zločin”. Znao sam imena i lica ubojica koji su bili heroji nacije u čijoj sam državi živio. Gledao sam ih kako se bogate i zauzimaju sve važnije pozicije. A znao sam da je Glavaš, uz Šuškovu pomoć, organizirao ubojstvo Reihl-Kira. Znao sam da su merčepovci ubili djevojčicu na Sljemenu. Znao sam za deložacije, “Paviljon 22”, Pakračku poljanu, “Loru” i Gospić u vrijeme Norca i Oreškovića. Nisam znao da ću te ljude još dvadesetak godina gledati kao stupove društva.

Danas znam kako mi je život podijeljen na prvih dvanaest godina i ostatak koji živim. Jer bez obzira koliko se stvari petnaestak godina kasnije naizgled razlikuju od ratnih vremena, moj život – za druge ne želim govoriti – razlomio se tijekom prve polovice devedesetih. U Jugoslaviji sam živio samo 12 godina. Ali tih je dvanaest godina danas moj najvredniji “kapital”, dok živimo u ovom nasmiješenom monstrumu tranzicijskog kapitalizma. Po starom balkanskom običaju ni ja neću umrijeti u zemlji u kojoj sam se rodio.

Danas od smrti očekujem ništavilo. No, istovremeno znam, da se u svakom životu krije djelić vječnosti, jer dovoljno je u noći bez oblaka podići pogled i promatrati zvijezde od kojih neke – već odavno ugasle – još uvijek sjaje. Svjetlost mrtve zvijezde prodire kroz prostor i vrijeme pronalazeći naše, začuđene i očarane oči. Tako i mrtvi sjaje, i njihova svjetlost titra svemirom i nastavlja živjeti u nama. “Zipka se ljulja nad ponorom i zdrav nam razum govori kako je naše postojanje tek kratka pukotina, bljesak svjetla između dvije vječnosti tame”, piše Nabokov na početku svoje autobiografije “Govori, sjećanje!”. Taj “bljesak svjetla” omeđen tamom, odraz je svakog pojedinačnog čovjeka što treperi svemirom. Po poziciji i daljini iz koje je naš planet promatran, možemo zamisliti ništavilo kako tetura kozmosom i svaki put kada posrne o zvjezdanu maglicu, uđe u novu ili izađe iz stare galaksije, broj se svjetlosnih godina mijenja i zemlja oscilira između doba ameba i Pangee, dinosaura, australopiteka i današnjeg čovjeka. Mali pomak u praznini što ispunjava svemir i iz te nove perspektive odjednom se igramo s plišancima u kolijevci ili smo starci na umoru ili nas više nema. Ili više nema naše planete. Sve je u oku promatrača. A promatrač je nesigurno i indiferentno ništavilo – praznina univerzuma.

Ako zanemarimo svemirski aspekt našeg postojanja, ostaje nam ovdje i sada. Otrovna magla svagdana uvlači se u sve pore našeg postojanja. Život je smrtonosna bolest. A ljudsko biće kronično neprilagođeno na postojanje. Iz te neprilagođenosti nastaje umjetnost. Umjetnost ne nudi odgovore. Umjetnost postavlja pitanja i čini život podnošljivim.

Postoje ozbiljni argumenti kako je čitava ljudska civilizacija gonjena jezikom i njegovim vrhuncem, pisanom riječi. U povijesti naše vrste knjiga je u antropološkom smislu usporediva sa izumom kotača. Umjetnost je umijeće, možda ono posljednje, najnježnije, najneodoljivije ovozemaljsko iskušenje, onaj posljednji oblačić na posljednjem nebu. “Između neba duha i pakla rođenja, umjetnost je čistilište iz kojeg nitko neće u raj.”

Pišem zato što ne mogu da ne pišem. “Gurnuti glavu kroz omču konačnosti ili sjesti za pisaću mašinu i uroniti u vrtoglavi ponor mogućnosti”, pitao se Kiš. Rečenice koje poput sjekire razbijaju zaleđeno jezero uspomena, riječi što šušte u gustim i mračnim šumama sjećanja, svijet što se okreće nepristrano u tvom oku – sve su to izvori iz kojih teče ovo što čitaš. Spoznaja apsolutne samoće kreće se ljudskom sviješću prema rubu ambisa gdje jedini spas nalazi u riječima i rečenicama što se poput briljantnih galaksija i bezbrojnih zvijezda raspliću pod pokretima prstiju, fiksirajući trenutak u vremenu prije nego što se povuku u čistu, pucketajuću, plavetnilom najavljenu zoru.

Pišem uplašen taktilnom krhkošću svijeta koji pokušavam opisati, svijeta koji pokušavam stvoriti. Sve što napišem proizlazi iz “gorkog taloga iskustva” i žitke tmine podsvijesti. Kako bih drugačije mogao pisati? Nisam sklon izmišljanju. Potrebna mi je čvrsta, koherentna, proživljena priča s jedne strane, i drhtava, snena sjena sjećanja i uspomena s druge, da bih alkemijom riječi, srž svog iskustva i doživljaja svijeta, pokušao transmutirati u tekst koji čitaš. Iako ne znam tko si, ne znam što voliš i ne znam što prezireš, ipak ti pišem, u nadi kako će se moje jedinstveno osjećanje života putem riječi sudariti sa tvojim jedinstvenim osjećanjem i da će taj sudar, poput velikog praska, stvoriti naš zajednički svemir, beskraj mogućnosti gdje se susreću moja slabašna riječ i tvoja moćna mašta.

Svaka je riječ, sama na stranici, invalid koji čudesno ozdravlja u dodiru s ljudskom sviješću te se zatim, čitanjem, isprepliće s drugim riječima i puni značenjem. Bez tog susreta, knjiga je samo predmet, skup mrtvih simbola koji lazarovski ustaju čim se provuku kroz zjenicu tvog oka.

Zato želim da znaš kako i ja čitam, kako se i u meni rađaju blistave galaksije i mahnite stihije u zagrljaju s riječima. Želim da znaš kako pišem jer poznajem taj trenutak kada nastaje novi svijet kroz dodir svijesti pisca i čitatelja. Sve što moje riječi pokušavaju učiniti jest da se u drugom, nepoznatom, skrivenom biću pojavi isti osjećaj ushićenja, sreće, tuge ili straha – osjećaj prepoznavanja, dokaz kako nisam sam.

“Svijetu nije potrebna još jedna knjiga. Zašto umnažati samoću svijeta?” pita se pjesnik. No, ako knjiga pronađe svog čitatelja – dovoljan je i jedan jedini – tada ona na trenutak oživljava, ispunjena zadovoljstvom ostvarenog cilja.

Postoji divna i pomalo istrošena židovska izreka koja glasi: “Ako ubiješ jednog čovjeka, ubio si čitav svijet.” Mislim da se pri susretu knjige i čitatelja događa suprotno – čitav se novi svijet rađa – veličanstven i prepun mogućnosti. Tome se nada svaka riječ koju napišem, svaka riječ kojom cijepam indiferentnu bjelinu papira.

Nad svime što napišem lebdi duh moje mrtve mame jer njenu estetsku i etičku prosudbu uzimam u obzir – često sasvim nesvjesno. Dio života radila je kao bibliotekar, i kada, petnaestak godina kasnije, čitam kako Bolaño određuje knjižnicu kao mjesto “apsolutne velikodušnosti” i postavlja ga u direktnu opreku sa koncentracijskim logorom, iako nije mogla pročitati te riječi, znam kako bi osjećala kako su na stravičan i divan način duboko istinite.

Jedan od razloga zbog kojeg svoju tjeskobu, tugu i iskustvo samoće pokušavam pretočiti u riječi dolazi iz opsesivne želje da ispunim vakuum koji osjećam između sebe i svijeta. Da te padajući u mraku uhvatim za ruku, da se osjetimo i prepoznamo, da se, i dalje u slobodnom padu, rastanemo izmijenjeni iskustvom susreta. Da fiksiram na papiru vlastito odsutstvo, raščerečenost identiteta i “tragično osjećanje života”; da ostavim krvavi trag svoje ruke na glatkoj površini neke buduće Altamire. Da jednom ovaj tekst dođe pred tvoje oči i da čitajući, na trenutak, shvatiš kako nisi sam.

Vrijeme kada sam otkrio literaturu bit će zauvijek obilježeno iskustvom rata i majčinom smrću. Od tada doživljavam književnost kao mjesto gdje mogu rekonstruirati prošlost, gdje i dalje živi ono što je sa traumatičnim događajima naizgled iščezlo. Među stranicama knjiga povratio bih oduzeto, uskrsnuo, umrlo, pronašao izgubljeno i sjetio se zaboravljenog što vrišti dok sanjam. Dugo je literatura bila toliko intimno obilježena ovom traumom da sam skrivao sve što bih napisao. Trebalo je proći petnaestak godina pa da napokon poželim da ti moje riječi sjaje kao mjesec, da šušte kao raspadajuće jesenje lišće, da pršte kao gejzir, rasprskavaju se kao snježne pahulje i da paraju tamu vasione sjajem umiruće zvijezde.

Jer to je takvo more
što više ispiješ slani apsurd
to žeđ ti jača biva

Jer to je takav kamen
gde god da ga baciš
pogodiš svoju glavu

Jer to je takav grob
kako god te zakopaju
iznikne detelina sa četiri lista

Jer to je takva kuća
gde god da je izidaš
škrbi joj temelji, ćoravi prozori

Jer to je takva knjiga
koji god list da okreneš
na njemu piše okreni novi list

Knjigu Prevodilački čarobnjak neću završiti analizom prevoda koji je očito loš, kakvih u Kolje Mićevića ima lopatom da ih zgrćeš, ni prevoda koji je šaren, to jest i dobar i loš, kakvi se u njega počesto nađu, nego ću razmotriti najbolji od svih njegovih prevoda Bodlera koje sam uporedio sa originalima.

Za nepristranog suca tekme uzeo sam romanistkinju Sunitu Subašić-Thomas koja je pristala da napravi bukvalni prevod Bodlerove pjesme Blagoslov (Bénédiction). Navodiću a) original svake strofe, b) Sunitin bukvalni prevod, c) Vešovićev i d) Mićevićev prepjev.

a) Lorsque, par un décret des puissances suprêmes,
Le Poète apparaît en ce monde ennuyé,
Sa mere épouvantée et pleine de blasphèmes
Crispe ses poings vers Dieu, qui la prend en pitié:

b) Kad se, dekretom vrhovnih sila,
Pjesnik pojavi u tom dosadnom svijetu,
Njegova majka užasnuta i puna hula
Zgrči pesnice prema Bogu, koji joj se smiluje:

c) Kad, dekretom višnjih sila, Pjesnik u tom
Svijetu dosadnom javi se, njegova
Majka, puna hula, zgrči užasnuto
Pesnice ka Bogu, što joj se smilova:

d) Kada, po odluci božanstvenih sila,
Pesnik dođe na svet ovaj malaksali,
Majka preplašena i puna besnila
Steže ruke k Bogu što se tad sažali:

Musje Mićeviću! Ni u jednom od tvojih prevoda koje sam prostudirao, a njihov broj se popeo na 160 komada, nikad nisi napravio ni jednu strofu koja bi se, točnošću, ali i jezičkom snagom, mogla mjeriti sa mojim prepjevom ove strofe.

Znam da zalud pričam. Sa visina gdje borave najorlovskiji duhovi čovječanstva, da se izrazim ničeovski, svijetu si objavio istinu koja će morati da važi do kijametnoga dana: Vešovićevo prevođenje Bodlera je “prljavo”. I bila ti je posve izlišna analiza, jer za nju nisi sposoban, ali jesi se pridjeva “immense” uhvatio kao pjan plota i nalupetao svašta, stoga je tvoj pokušaj da pružiš bar jedan dokaz da je moje prevođenje “prljavo” ispao, najblaže rečeno, idiotskim, pa si i dobio po pljuci kako idioti zaslužuju.

I nisam očekivao da napišeš “dekret”, jer si lišen sluha i za jezik i za poeziju, i u leksemu “décret” ne čuješ ironiju na račun božjeg administriranja u kosmosu, ironiju koja divno pristaje pjesniku koji je napisao “Litanije Satani”. Ali još se sjećam da je jedan moj student, u pismenom radu, rekao: vrlo je znakovito to što je “dekret” prva imenica u prvom stihu prve pjesme prvog ciklusa “Cvijeća zla”. Taj je imao sluha i za poeziju i za jezik.

Iz prve strofe svog prevoda, čistog kao djeva Marija, izbacio si dosadu, jednu od temeljnih kategorija Bodlerovog književnog kosmosa, jer tebi, visokoslavnom prevodiocu – pridjev je Kočićev – rima često određuje šta ćeš reći: “svet” nije “dosadan”, nego je “malaksali” da se rimuje sa “sažali”. Sidran bi možda rekao: jebo rimljanina kome srok određuje šta će kazati, kako se svojedobno izrazio povodom jednog Noginog soneta.Ti zbilja nisi jezički cjepidlaka: “dosadni” ili “malaksali”, to je isti vrag, tu je razlika za konjski nokat, hajdebogati!

Majka, koja je u originalu “užasnuta i puna hula”, što je lako razumjeti: “užasnuta” je, kako potom saznajemo, “kržljavom nakazom” koju je rodila, a huli protiv autora te nakaze, u tvom prepjevu je drukčija, pa bih pitao: može li “preplašena” žena biti “puna besnila”? Meni se vidi, što rekao Desničin mudrac sa istoka, da može ako “besnilo” mora da se rimuje sa “silom”.

Tvoj prvi tekst iz Vesti je “pun besnila”, ne zato što sam te uplašio analizama tvog prevodilačkog fušeraja, jer nema motke koja će te razuvjeriti da si genije, već zato što si podlegao napadu histerije i sa Triglava pitao: ko je taj Vešović da tvoje nedostižne prevode seče kao repu? Radi se o zavisti. Kako da ti ne zavidim na božanskoj lakoći sa kojom praviš mutave prepjeve?

I ne vidiš koliko si oslabio jednu jaku sliku: u originalu majka ka Bogu “grči pesnice”, a ne “steže ruke”, kao u tvom prepjevu, ali te razmijem: “pesnice” nisu mogle da stanu u metar, mada me čudi, i nek moje čuđenje uđe u zapisnik, zašto nisi napisao: “zgrči šake k Bogu”? Odgovor je vrlo prost: imaš tvrde uši za srpski jezik, pored ostalog i zato što si nepjesnik.

a) – «Ah! que n’ai-je mis bas tout un noeud de vipères,
Plutôt que de nourrir cette dérision!
Maudite soit la nuit aux plaisirs éphémères
Oû mon ventre a conçu mon expiation!

b) – «Ah! Što nisam klupko otrovnica okotila,
Radije nego da hranim ovu porugu!
Prokleta bila noć kratkotrajnih zadovoljstava
U kojoj mi je utroba začela moju pokoru!

c) – «Ah! klupko riđovki da sam okotila,
Bolje, no da hranim to ruglo, bilo bi!
Kratkotrajnih slasti noć prokleta bila
Kad svoju pokoru začeh u utrobi!

d) «Ah! što ne izrodih pre klupko od zmija
Nego da sad hranim lik ove rugobe!
Nek prokleta bude noć kratkih orgija
Kad pokoru svoju začeh sred utrobe!

Musje Kolja! U tvom prevodu začeću pjesnika su prethodile seksualne orgije, unatoč tomu što ta žena, ničim prisiljena, u sljedećoj strofi priznaje da je “gađenje tužnom svome mužu”, a na ovom “dosadnom svijetu” nije čest pojav da “tužni muž” orgija sa gaborom koji mu se gadi, pa ipak ne bih dovodio u pitanje tvoju tvrdnju da je pjesnik začet u orgiji, jer u tvojim prevodima, velevlažni gospodine – pridjev je opet Kočićev – ima i onog čega nije bilo ni u torbama Ciganki iz mog djetinjstva, torbama toliko velikim da je u njih mogao stati cio kozmos.

Ova “orgija”, koja je tu da se rimuje sa “zmija”, dokazuje da si ne prvi nego sto devedeset i prvi put bio nedužna žrtva sroka, kao što je i nategnuti spreg “lik ove rugobe”, umjesto “ovu rugobu”, napravljen da dobiješ rimu sa “utrobe”. I “klupko od zmija”, umjesto “klupko zmija”, u kojem “od” popunjava metar, govori o tvojim stihotvoračkim mukama kojih se nikad nisi ratosiljao. Vaistinu udivljuje činjenica da je osoba kojoj su nepoznate temeljne tajne pravljenja valjanih vezanih stihova objavila više od sto knjiga prevoda, pretežno rimovanih pjesama. Ti, očito, nemaš sposobnost da učiš prevodeći.

a) Puisque tu m’as choisie entre toutes les femmes
Pour être le dégoût de mon triste mari,
Et que je ne puis pas rejeter dans les flammes,
Comme un billet d’amour, ce monstre rabougri,

b) Jer si me izabrao između svih žena
Da budem odvratnost svome tužnom mužu,
I pošto ne mogu baciti u plamen,
Kao ljubavno pismo, ovo kržljavo čudovište,

c) Jer između sviju žena izabra me
Da odvratnost tužnom mužu moram biti,
I jer tu kržljavu nakazu u plamen,
Ko ljubavno pismo, ne mogu baciti,

d) Kad već mene nađe između svih žena
da gađenje budem tužnom mome mužu,
i kad već ne mogu bacit sred plamena,
kao list ljubavni, ovu neman ružnu,

Musje Čarobnjače! I spreg “neman ružnu” napravio si zbog rime sa “mužu”, ali zašto nisi napisao “svome mužu tužnu”, pa bi rima “tužnu”-“ružnu” bila mnogo bolja? Očito, žurilo ti se. Činjenica da si preveo više od sto knjiga izaziva pomisao da se, kad prevodiš, takmičiš sa brzinom japanskih vozova.

Ali to uzgred, a ima nešto mnogo gore: često si me uvjerio da pjesmu koju prevodiš ne umiješ čitati kao cjelinu, što dokazuje i muževljeva seksualna orgija sa ženom koja mu je odvratna, zato i ne slutiš da je pridjev “ružan” greška kojom si uništio, ko zna koji put, jedan fin dokaz majstorstva.

U tvojim prevodima nema napora da iz originala preneseš nijanse, jer ih ne osjećaš. Bodler je jedan od najfinijih majstora moderne poezije, a Miodrag Pavlović kaže da je radije dorađivao stare nego pisao nove pjesme, čega se često sjetim kad čitam “Cvijeće zla” i divim se finoći izrade tih pjesama.

Jer “rabougri”, po rječniku Le Petit Robert, “kaže se o biljci koja je slabo razvijena”, i znači “kržljav, zakržljao, slab, zgrčen”, kako veli Poljančev rječnik. Pridjevom “kržljav” motivirana je poredba pjesnika sa “jadnim drvetom” (“arbre miserable”) u sljedećoj strofi: ta slika nije pala s neba, nije plod iznenadnog nadahnuća, epitet “kržljav” dokaz je da pjesnikov “kritički duh” (Bodlerove riječi) kontrolira rad imaginacije, zato se iz jedne strofe prirodno rađa druga, zato ono što je nagovijestio u trećoj strofi razrađuje u četvrtoj, zato se snažno osjeća cjelovitost njegovih pjesama koju si ti, često, u svojim prevodima divljački uništavao.

Znam da zaludu pričam. Jer ćeš i ovu analizu proglasiti dokazom da su “autistični” i moja osoba i moja poetika. Ti koji u prevodima i tekstovima o svom prevođenju trguješ mrakom i maglom na veliko i na malo, ti čija prevodilačka rješenja nekad ne bi, udruženi, dešifrirali najveći stručnjaci KOS-a i srpske policije, sa visina svoje nadute ispraznosti kažeš da smo i ja moja poetika “autistični”, jebo te onaj ko te vajmoco!

Ljubezni čitatelji, ovaj glagol je davno ušao u moj trajni jezički prtljag. Banjalučanin Gavrilo Grahovac, kad smo bili studenti, pričao je o svom ocu Vidu koji se često služio psovkom “Jebo te onaj ko te vajmoco”, to jest onaj koji je govorio “va imja oca i sina” kad si kršten. Ko bi rekao da u psovci može biti poezije?

a) Je ferai rejaillir ta haine qui m’accable
Sur l’instrument maudit de tes méchancetés,
Et je tordrai si bien cet arbre misérable,
Qu’il ne pourra pousser ses boutons empestés!»

b) Preliću tvoju mržnju pod kojom podliježem
Na prokleto oruđe tvojih zloća
I saviću tako dobro to jadno drvo,
Da iz njega neće moći niknuti kužni pupoljci!”

c) Tvoju mržnju, koja slama me, preliću
Na prokleto sredstvo tvojih zloća sviju,
I to jadno drvo tako dobro sviću
Da pupoljci kužni nikad ne izbiju!”

d) Sliću tvoju mržnju kojom si me shrvo
na proklet instrument tvojega zločinstva,
i tako ću dobro svit to bedno drvo
da mu kužna krošnja nikad ne prolista!”

Musje Kolja! Ovu strofu si preveo solidno, mada “slit” “shrvo” pute ka vrlo uočljivoj mani tvog jezika: suviše često krnjiš riječi kako bi mogle stati u metar, ali ovaj put neću biti cjepidlaka. Čak i “kužnu krošnju” umjesto “kužnih pupoljaka”, ubrojiću u prevodilačke slobode koje nisu naudile originalu, što se u tvojim prevodima često dešava, ali svak će vidjeti da je moj prepjev napravljen boljim jezikom i da je točniji.

I jedna stvarčica puti ka teškom defektu u mnogim tvojim prevodima. Tebi “méchancetés” nisu “zloće” no “zločinstva”, a u sljedećoj strofi “crimes maternels” nisu ti “majčinski zločini”, kao u originalu, već “gresi”, pa ću ponoviti ono što sam o tebi već rekao: ovo Milan Kašanin naziva “samovoljom amatera”!

Rima te nagnala da “zloće” pretvoriš u “zločinstva”, kao što te metar prisilio da “majčinske zločine” pretvorih u “grehe”, jer leksem “zločini” ima slog više. Možda bi doživio lom živaca kad bi versifikaciju u svojim prevodima mojim očima pogledao, očima profesora poezije koji je, kao pjesnik i prevodilac, majstor u pravljenju vezanih stihova.

a) Elle ravale ainsi l’écume de sa haine,
Et, ne comprenant pas les desseins éternels,
Elle-même prépare au fond de la Géhenne
Les bűchers consacrés aux crimes maternels.

b) Tako ona guta pjenu svoje mržnje,
I, ne shvatajući vječne namjere,
Sama priprema u dnu Pakla
Lomače posvećene/namijenjene majčinskim zločinima.

c) Tako ona guta svoje mržnje pjene,
I vječne namjere jer ne shvata, sprema
Sama sve lomače što su posvećene
Zločinima majki, na dnu Džehenema.

d) Tako su joj usne mržnjom zapjenjene;
i ne shvatajući odredbe starinske,
sama sebi sprema usred dna Gehene
lomaču dignutu za grehe majčinske.

Musje Mađioničaru! Kad se “Gehena” prevede na srpski, dobije se “Džehenem”. Ne zezam se. Jer Le Petit Robert kaže da “Gehene” dođe od latinskog “gehenna”, što je u vezi sa hebrejskim “ge-hinom, dolina Hinomova”, blizu Jerusalima. A u Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika Petar Skok kaže da je džehenem “balkanski turcizam arapskog podrijetla (ar. gehenem < hebrejska složenica gē ben Hinom, ‘vrt sina Hinomova’, naziv mjesta gdje su se prinosile žrtve Molohu, koje je ukinuo Joazis)”.

Ali ti si suviše dobar Srbin da bi se otimao za turcizme, pa si ostavio francusku riječ, dok meni, Alijinom janjičaru, riječ “džehenem” miluje uho, ali i ja umijem biti dobar Srbin, a čim se “Srbin u meni nadme i napiri”, kako bi rekao Kočićev David, umijem napraviti, kao od šale, prepjev bolji do tvoga:

Tako ona guta svoje mržnje pjene
I, bez poimanja vječitih namjera,
Lomače priprema sama, sred Gehene,
Što su posvećene zločinstvu matera.

“Vječne namjere” (“les desseins éternels”) pretvorio si u “odredbe starinske”, čime si zaslužio nogu u krsta, ali ću radije ponoviti: ovako se ne prevode veliki pjesnici, ovako se jede ono ispod sebe. Ali nisi krivac ti već despot zvani Srok: nisi našao ništa bolje od pridjeva “starinske” da se rimuje sa “majčinske”, konju koji vandalski uništavaš veliku poeziju! Ti koji si od velikog Bodlerovog stiha: “Bu sans soif et mangé sans faim” (“Pili smo bez žeđi, a bez gladi jeli”) napravio bogalja iz staračkog doma: “jedino za žeđ znah i za glad”, ti kenjaš o mom “prljavom prevođenju” Bodlera, stoko neslana!

Tiranija sroka te nagnala da vječnost pretvoriš u davnu prošlost, da je turiš u pluskvamperfekat, pa bi ti trebalo reći ono što Andrićev Fočak rekao Đerezelezu kad se trkao za đevojku: “Aferim, kenjčino!”, ali mi je više po ukusu da ti kažem kao Andrićevi Višegrađani kad se učtivo ibrete: “Ih jarabi, jarabi”.

A jedninom “lomača” banaliziraš original gdje su “lomače” izvor velike poezije, doduše vrlo suptilne, a da se ona osjeti treba imati finije čulo za poeziju od onog kojim ti raspolažeš. Oba moja prepjeva sačuvali su množinu, a tvoj nije, jer je pogrešan: “elle-même prépare” znači “sama (ili, bukvalno, ona sama) sprema”, a ne “sama sebi sprema”, kako si ti, nenadjebivi znalac francuskog jezika, blagoizvolio prevesti, zato si morao ukloniti množinu: ne mogu se samom sebi spremati lomače!

Bedan je prepjev koji kaže da će, zbog mržnje i neshvatanja “vječnih namjera”, ta žena gorjeti na lomači u paklu, čime si, moj buzdo, rekli bi ti Novakovi Dalmatinci, velikog pretvorio u osrednjeg pjesnika koji morališe ko zadnja popeskara! Jer ovom prizoru lomače daju snagu u kojoj ima nečeg nadrealističkog, i nije slučajno što se Andre Breton kleo u Bodlera.

Pada mi pamet misao da će ta žena gorjeti na svim lomačama u paklu, a ovo čitanje se ne može sasvim odbaciti: ovo je rana Bodlerova pjesma i možda se radi o romantičarskoj hiperboli. U svakom slučaju, nezaboravne su te lomače koje u paklu priprema jedna žena što mrzi rođeno dijete i ne shvaća “vječne namjere” koje Bodler ne zove božjim, valjda i zato što se nije isticao u njegovanju dobrosusjedskih odnosa sa “starim krvnikom”, a da o njemu nema najpohvalnije mišljenje sugeriše i epitet “consacrés” koji znači “posvećen” i “namijenjen”, a ostavio sam prvo značenje, jer konsekracija lomača zvuči crnohumorno: sve što je stvorio taj “tiranin presit i mesa i vina”, kako ga Bodler zove u drugoj pjesmi, čak i lomače, mora biti posvećeno.

Pada mi na pamet i ona kur’anska: “ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio sve ljude”, te ako i nema veze sa Bodlerom, ta izreka mi je pomogla da pojmim ovu viziju: predajući se mržnji prema sinu, jedna žena koja ne shvata “vječne namjere” priprema lomače na kojima se gori zbog “majčinskih zločina”, što je suludo i genijalno. Ničeg od ovoga, ni u slutnji, nema u tvom prevodu, čistom ko abuzemze, gdje su “majčinski zločini” postali “gresi”, lomača je jedna, uz to je i “dignuta”, a zbog ovakvi prepjeva, koji su i dokaz da si truba za poeziju, zaslužuješ šamar, ali nogom, i ne u lice, rekao bi Matoš.

a) Pourtant, sous la tutelle invisible d’un Ange,
L’Enfant déshérité s’enivre de soleil
Et dans tout ce qu’il boit et dans tout ce qu’il mange
Retrouve l’ambroisie et le nectar vermeil.

b) Ipak, pod nevidljivim starateljstvom jednog Anđela,
Razbaštinjeno dijete opija se suncem
I u svemu što pije i u svemu što jede
Pronalazi ambroziju i rumeni nektar.

c) No, uz skrb anđelsku što vidljiva nije,
Razbaštinjeno se čedo suncem pjani
I rumeni nektar s ambrozijom krije
Sve ono što pije i sve čim se hrani.

d) Al’, pod nevidljivim okriljem Anđela,
odbačeno dete srče sunčev grumen,
i sred svoga pića i sred svoga jela
nađe ambroziju ili nektar rumen.

Musje Mićeviću! I ovu strofu, izuzev drugi stih, solidno si preveo, ali je moj prepjev bolji, jer je sročen boljim jezikom i nema u njemu grešaka, mada si moje prepjeve Bodlera nazvao “prljavim prevođenjem” ti koji u njegovim pjesmama nekad znaš počiniti više zijana nego buljuk govedi u mladu kukuruzu.

“Sunčev grumen” koji “dete srče” spada u tvoje modernizacije pjesništva od kojih se prištim, jer često uništavaju ili sjeftinjuju istinsku poeziju, a ova slika, priznajem, nije takva. Ali dijete u originalu nije “odbačeno” već “razbaštinjeno”, a pošto taj leksem nije mogao stati u metar, loš versifikator je bez grižnje savjesti iz pjesme uklonio možda najvažniji pridjev u njoj, jer o francuskim pjesnicima koji su se osjećali razbaštinjeni mogao bi se napisati esej, a prvi koga se sjećamo jeste, naravno, Žerar de Nerval i njegov sonet naslovljen španskom riječju “El Descichado” što znači razbaštinjeni, koji počinje stihovima: “Tmičnik sam, – Udovac, – Neutješnik sada, / Akvitanski princ sred kule oburvane”: Nerval je sebe smatrao potomkom jednog od vitezova njemačkog cara Otona poznatih pod imenom Labrunie ili Brunyer de la Brunie, čije su kule u drevnoj Akvitaniji davno srušene. I Bodlerova “kržljva nakaza” je razabaštinjeni plemić! Ali spreg “razbaštinjeno čedo”, u sklopu cjelokupnog pjesničkog djela Šarla Bodlera, prvog velikog modernog pjesnika, ne možemo ne čitati i kao raskid sa književnom baštinom. Ove konotacije pridjeva “razbaštinjen” šutnuo si iz pjesme – čuo sam da si bio dobar nogometaš – a sintagma “odbačeno dete” zvuči kao raspilavljeni poziv da čitaoci imaju sućuti za njega.

a) II joue avec le vent, cause avec le nuage,
Et s’enivre en chantant du chemin de la croix;
Et l’Esprit qui le suit dans son pèlerinage
Pleure de le voir gai comme un oiseau des bois.

b) Igra se sa vjetrom, priča sa oblakom,
Opija se pjevajući o križnom putu;
I Duh koji ga prati na njegovom hodočašću
Plače što ga vidi veselog kao ptica u šumi.

c) Igra se sa vjetrom, sa oblakom priča,
Pjevanjem o križnom putu se opije;
Videć ga veselog kao šumska ptica
Duh što proštenje mu prati suze lije.

d) Igra se sa vetrom, priča sa oblakom,
i opija pesmom u stradalnoj tmici;
a duh što ga sledi za svakim korakom
plače videći ga sličnog vedroj ptici.

Musje Vraču! Moje prepjeve Bodlera zoveš “prljavim”, a u drugom stihu nudiš falsifikat čist kao pričesno vino, ali vrlo bezobrazan: umjesto pjesnika koji se opija pjesmom o križnom putu, što je velika poezija, tvoj pjesnik se opija pjesmom u “stradalnoj tmici”, pa ću te pitati: okle ti ovaj raskurcani prevod? Ovo je djelo najfanatičnijeg, među prevodiocima, Malarmeovog sljedbenika naške provenijencije koji prevode puni balkanskim tmušama đe bi i vrag nogu slomio.

No “stradalna tmica” je i djelo čarobnjaka koji riječi-princeze pretvara u žabe, pa bih pitao: kakva je ovo tmica koja strada? Đe ti je bila pamet kad si ovo sročio? U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika uz pridjev “stradalni” kaže se “koji je mnogo stradao” i navodi se Isidora Sekulić: “Pevao je… sa onom bojom (glasa) koji tako dira ljude melanholične, stradalne”. I ti kažeš da su moji prepjevi Bodlera “prljavi”, slijepče koji ne vidiš da si morao napisati: “u stradanja tmici”.

Nasilja koja si činio nad srpskohrvatskim jezikom priča su za sebe. Evo još jedan primjer. Bodler u pjesmi Balkon (Le Balcon) kaže: “Les soirs, illuminés par l’ardeur du charbon”, što znači: “Večeri obasjane vrelinom uglja”, što si preveo ovako: “Noći obasjane ugljem koji zrca”! Ma šta zrca, ćaća te ćaćin, kako ugalj, bravu jedan, može da zrca? Zrcati znači isto što i zrcaliti, i evo primjer iz rečnika SANU: “Priroda se uviek prima / Našeg srca / U njem zrca / Jasnost svoju i svoj mrak” (Preradović). I ti, prevodilačka blesa koja kaže da ugalj ogleda, moje prepjeve Bodlera nazvao si “prljavim prevođenjem”!

U originalu, pjesnikov hod po svijetu je hodočašće, pa se pitam: je li ga iko ovoliko uzvisio? Ni hodočašća nema u tvom prevodu “čistom kao svijeća koja pred časnim krstom gori”, što rekao Jejts, ali ga ima u mom, vrlo prljavom: zamaskirano je hrvatskom riječju proštenje, jer, jezički, ja sam i Crnogorac i Srbin i Hrvat i Bošnjak.

U tvom prevodu nema ni pridjeva “šumski”, jer ti je metar bio pretijesan, a ne treba ni reći da je njegovo odsustvo osiromašilo smisao tog stiha, ali ću dodati: i narod zna da ptica ne smije ostati bez pridjeva, zato veli: “čio ka tica u gori”.

I opet bi tebi, koga je Bog dekretom obdario sljepilom za jezičke nijanse, zalud bilo objašnjavati da nije isto kad se kaže: “videći ga sličnog vedroj ptici”, i kad se kaže: “videći ga vedrog poput ptice”, što si lako mogao ispraviti uz malu izmjenu u drugom stihu: “opija se pesmom sred stradalne tmice”.

Od velike strofe, gdje se hod po mukama pretvara u hodočašće, u tvom prepjevu ostalo je duplo golo, jer si čarobnjak koji zlato pretvara u govno i histerično vreči da je prljavo moje prevođenje Bodlera.

a ) Tous ceux qu’il veut aimer l’observent avec crainte,
Ou bien, s’enhardissant de sa tranquillité,
Cherchent à qui saura lui tirer une plainte,
Et font sur lui l’essai de leur férocité.

b) Svi oni koje želi da voli posmatraju ga sa strahom,
Ili, ohrabreni njegovom mirnoćom,
Traže ko će moći da mu izvuče jauk
I nad njim isprobavaju svoju krvoločnost.

c) S plašnjom svi ga motre koje bi da voli,
Ili, ohrabreni njegovim spokojem,
Traže ko će da mu izvuče glas boli,
I nad njim probaju okrutnosti svoje,

d) Svak kom ljubav nudi sa strepnjom ga gleda,
ili pak koristeć njegovu smirenost,
traži način da mu zada još ozleda,
i na njemu kuša svu svoju svirepost.

Musje Kolja! Nikad se Bodlerov pjesnik ne bi spustio toliko nisko da ikom “nudi ljubav”, jer je plemić, doduše razbaštinjen, ali plemić neporečno. Iz sličnih razloga je grdno promašio i tvoj prepjev “traži način da mu zada još ozleda”, ne samo zato što je netačan, već i stoga što je bit trećeg stiha u tom što njegovi bližnji hoće da čuju kako pati, ali plemiću neće “izvući jauk”, kako kaže original, to jest “glas boli” kako je Marko Darinkin preveo, a nad tvojim prepjevom: “traži način da mu zada još ozljeda” dođe mi da se isplačem.

A kad nepristrasan čitatelj moj “prljavi” jezik i stil uporedi sa tvojima, bespijekorno čistim, biće mu očito da je Bodler mnogo veći pjesnik u mom nego u tvom prevodu: ti obožavaš snižavati vrijednost stihova, jer ne znaš šta je poezija. I mada je moj prevod tačniji, tvoj je čistiji, što je očito iz spregova “ljubav nudi”, “koristeć smirenost” “traži način da mu zada”. Ne jednom sam se uvjerio da tvoji prevodi osciliraju između jeftinog poetizovanja i banalizovanja jezika orginala.

a) Dans le pain et le vin destinés à sa bouche
Ils mêlent de la cendre avec d’impurs crachats;
Avec hypocrisie ils jettent ce qu’il touche,
Et s’accusent d’avoir mis leurs pieds dans ses pas.

b) U hljeb i vino namijenjeno njegovim ustima
Miješaju pepeo s nečistim ispljuvcima;
S dvoličnošću bacaju sve što dodirne,
I optužuju se što su išli njegovim putem.

c) U hljeb i u vino što ih njemu pruže
Pepeo s nečistim hračcima umute;
Što takne, s dvoličjem bace i optuže
Sebe što njegovim hodili su putem.

d) U hleb i u vino za njegov sto pusti
mešaju crn pepel i ispljuvak gorak;
s dvoličnošću bace sve gde ruku spusti
a optuže svakog ko mu sledi korak.

Musje Mićevću! Uprkos ne malim umnim naprezanjima, nije mi uspjelo da se dosjetim čemu služi, u drugom stihu, pridjev “crn” kojeg u originalu nema, i šta bi mogao da znači, da i ne govorim o tome kako si, zbog njega, napravio faul nad riječju “pepeo”! Proučavajući tvoje prevode, nerijetko sam sebi zborio: kad geniju iz Banjaluke dođu mušice, od njega očekuj svašta, čak i da poeziju pretvori u “pepel”. To nije sve.

Ko pomnije razmotri završetke stihova u tvom prevodu ove strofe, biće mu očito da si opet jadan versifikator: izmislio si “sto njegov pusti” da se rimuje sa “spusti”; ispljuvak nije, kao u originalu, “nečist” već “gorak” da se rimuje sa “korak”; umjesto “sve što takne” kažeš “sve gde ruku spusti”, a pošto nemaš jezičkog sluha, ne čuješ da se “gde” ne može baciti, stoga je trebalo da kažeš: “dvolično” ili “s dvoličjem sve bace na ŠTA ruku spusti”, i, najzad, umjesto “ide njegovim putem”, napravio si poetizaciju “sledi njegov korak”, a sve ove izmišljotine, ove netačnosti, ova češanja desnom rukom iza vrata po lijevom uhu, ova prenemaganja, svemu tome je uzrok žalosna činjenica da ne znaš praviti dobre vezane stihove.

a) Sa femme va criant sur les places publiques:
“Puisqu’il me trouve assez belle pour m’adorer,
Je ferai le métier des idoles antiques,
Et comme elles je veux me faire redorer;

b) Njegova žena ide vičući po javnim trgovima:
“Kako on nalazi da sam dovoljno lijepa da me obožava,
Obavljaću zanat starodrevnih idola,
I kao i oni daću da me pozlate;

c) “Jer sam mu ” – žena mu viče s mjesta javnih –
“Dovoljno lijepa za obožavati,
Obavljaću zanat idola pradavnih,
I ko oni daću da me se pozlati;

d) Žena mu svud viče na mestima javnim:
“Kad mu je lepota moja božanstvena,
Vladaću se nalik idolima davnim,
I stog želim da sam cela pozlaćena.

Musje Kolja! Ovo je dobro prevedeno, ali moj prevod je bolji, jer se u njemu vidi ono čega u tvom nema, ili se dovoljno ne osjeća, preciznost pjesničke gradnje i čvrsta veza među slikama: pošto pjesnik od mene, zbog ljepote, pravi idola, upražnjavaću njihov zanat, a pošto idole pozlaćuju, hoću da me se obuče u zlato! Poezija se ovdje temelji na sarkastičnom silogizmu, a iz tvog prevoda ne vidi se silogistički precizno mišljenje.

To jest, moj prevod je sačuvao ono što ti nisi mogao: u tebe, žena se “vlada nalik idolima”, a u mene “obavlja zanat idola”, kao u originalu, što je ne samo neuporedivo bolje, jer sam sačuvao resku ironiju koju si ti uništio, nego je i omogućilo da prenesem nijanse značenja kojih u tvom prevodu nema: jedno je kad žena želi da je cijela pozlaćena, a nešto drugo, i bolje, kad žena kaže, kao u originalu, da će, po uzoru na idole, dati da je se pozlati. I jedno je kad je pjesniku ljepota te žene “božanstvena”, a nešto drugo je, i bolje, kada ta žena kaže, kao u originalu, da je dovoljna lijepa da je obožava, to jest da je pretvori u idola. Ukratko: tvoj prevod je siromašniji smislom.

Često u tvojim prepjevima original ne da je osiromašen nego je očerupan. U pjesmi Čitaocu (Au Lecteur) Bodler kaže:

Ainsi qu’un débauché pauvre qui baise et mange
Le sein martyrisé d’une antique catin,
Nous volons au passage un plaisir clandestin
Que nous pressons bien fort comme une vieille orange.

Kao siromašni razvratnik što ljubi i grize
Izmučene grudi drevne kurve,
Krademo usput užitak nedozvoljeni
Cijedeći ga snažno, kao staru narandžu.

Vešović:

Kao drevnoj kurvi razvratnik bez pare
Što ljubi i grize grud svu izmučenu,
Krademo usputno slast nedozvoljenu,
Cedeći je snažno, ko narandže stare.

Mićević:
Kao ubog bludnik koji spušta kandže
Na presahla prsa kakve kurve drevne,
Potkradamo svaku slast što tajno sevne,
Cedeći je poput stare pomorandže.

Musje Mićeviću! Iz Bodlerove strofe ništa nisam ispustio, niti joj išta dodao, a ti, u svom prepjevu, em si lagao, jer u originalu nema kandži, ni presahlih grudi, em si očerupao Bodlera: izbacio si glagole “ljubi i grize”, prilog “usutno” i pridjev “snažno” – opet si napravio jedan od onih prepjeva koji se “čitaju pri sranju”, što rekao Juvenal, pa ipak nisu tvoji prevodi Bodlera prljavi nego moji, pička ti materina!

a) Et je me soûlerai de nard, d’encens, de myrrhe,
De génuflexions, de viandes et de vins,
Pour savoir si je puis dans un coeur qui m’admire
Usurper en riant les hommages divins!

b) Opiću se mirisavim uljem, tamjanom i mirtom,
Klečanjem, mesom i vinima,
Da saznam mogu li u srcu koje mi se divi
Preoteti, smijući se, božanske počasti.

c) Opiću se nardom, tamjanom, klečanjem,
Mirhom, mesom, vinom, jer bih znati htjela
Bih li, smijući se, božansko štovanje
U tom zadivljenom srcu preotela.

c) Opiću se uljem, tamjanom, izmirnom,
obožavanjima, od mesa, od slasti,
da vidim mogu li tom srcu izbirnom
iznudit uz osmeh božanske počasti.

Musje Vraču! Tebi se nikad nije omakao ovakav prepjev gdje sam sačuvao čak i uzurpaciju božanskog štovanja. A u tvom prevodu, u prvom stihu, uz imenicu ulje, nedostaje pridjev “mirisav”, stoga opijanje uljem, riječ koja u savremenom srpskom jeziku znači zejtin, izaziva nedoumicu. U mom prevodu stoji “nard”, što znači mirisavo ulje, ali ti ne voliš, kao Marko Darinkin, da zaviruješ u rječnike, gdje piše da je nard biljka “od koje se neke vrste (Iz Indije, sa Cejlona, Jave) gaje za dobijanje mirisnog nardovog ulja”, i naši pjesnici odavno rabe tu riječ, a nisam odolio kušnji da citiram jednu svoju satiričnu strofu:

“Sarajevo se više ne sjeća Šimona Parda / od koga mogao je i turski ondašnji car da / nauči štošta. A kad umre mi još jedan kardaš, / tužan sam, jer onamo, znam, ne čeka ga čarda / đe se derneči, ali tješi me što mogu bar da / uzviknem: đevojačka duša ti poput narda / miriše, a čojstvo ti je glasnije no lubarda, / o, vječni Kilibarda!”

U tvom prevodu, pjesnikova žena će se opiti “obožavanjem”, a ne, kao u originalu, pjesnikovim klečanjem pred idolom, ali ti ne vidiš koliko je, u poredbi sa klečanjem koje žene opija, tvoje “obožavanje” praznjikavo, banalano.

U tvom prevodu naš jezik je, ko zna koji put, nagrabusio, jer šta ti znači “od mesa, od slasti”? Mogao si da kažeš: “Opiću se od ulja, tamjana, izmirne, od obožavanja, od mesa, od slasti”, ili da kažeš: “Opiću se uljem, tamjanom, izmirnom, obožavanjima, mesom, slašću”, a ti si od dvije ispravne konstrukcije napravio križanca hromog kao Vuk Karadžić: “opiću se uljem, tamjanom… od mesa, od slasti”, jer ti treba rima sa “počasti”. I ti, šmokljane, kažeš da su moji prevodi Bodlera “prljavi”!

Pjesnikova će se žena, u originalu, opiti “mesom i vinom”, a u tvom prevodu nema vina: izbacio si ga ne samo pod prisilom rime već i zato što ne haješ za činjenicu da je Cvijeće zla jedna od tri najcjelovitije knjige evropske lirike, kako je rekao Hugo Fridrih, a to jedinstvo se ogleda i u mikro-detaljima: i Bodlerov Jehova je “ko tiranin presit i mesa i vina”. Bozi u njegovoj poeziji, svejedno radi li se o ženama pretvorenim u kumire ili o savaotima, obožavaju meso i vino.

To nije sve. “Srce koje mi se divi” pretvorio si u “srce izbirno”, stoga ću kliknuti: bravo, konju banjalučki! Ovakva prevodilačka rješenja su dokaz da i Dodik konja za trku ima. Zbog efektne rime, okrećeš naglavce ne samo svijet već i jezik.

Jesi li sebi čestitao na toj “kovanici” koja je još jedan dokaz da si bez jezičkog sluha. U našem jeziku postoji pridjev “izbirljiv” i znači probirač, probirljiv, ali postoji i pridjev “ïzbīrnī” koji u sportskom jeziku znači “eliminacioni”: radi se o takmičenjima kojim se dobija odbir ekipa ili pojedinaca. Vjeruješ, jer ne znaš svoj jezik, da si napravio novu riječ koja znači što i izbirljiv, ali ta je riječ postojala prije tvoje “kovanice” i samo bedaci mogu izmišljati riječi koje već postoje. Ti ne znaš srpski jezik.

a) Et, quand je m’ennuierai de ces farces impies,
Je poserai sur lui ma frêle et forte main;
Et mes ongles, pareils aux ongles des harpies,
Sauront jusqu’à son coeur se frayer un chemin.

b) I kad mi dosade sve te bezbožne lakrdije,
Staviću na njega svoju lomnu i jaku ruku;
I moji nokti, isti kao nokti harpija,
Znaće do njegovog srca prokrčiti si put.

c) Prva verzija: I, sita bezbožnih svih tih lakrdija,
Lomnu i jaku ću ruku na nj da stavim,
A ona noktima, ko nokti harpija,
Put svoj do srca mu znaće da napravi.

c) Druga verzija: I kada bezbožne sve te lakdrije
Dosade mi, lomna i jaka će ova
Ruka da noktima, ko nokti harpije,
Put sebi prokrči do srca njegova.

d) A kad mi se smuči od tih lakrdija,
spustiću na njega krhku jaku ruku;
i nokti mi, nalik noktima harpija,
do srca će njemu skroz da se zavuku.

Musje Mićeviću! Ovo ti je dosad najbolje prevedena strofa, mada moram dodati da nije teška za prevođenje, jer jedna rima već postoji, a slike u njoj su jednostavne, ali bi ljepše bilo da nisi izbacio “i” koje vezuje dva pridjeva, što nije bilo teško postići: “krhku i jaku ću na nj spustiti ruku”.

Ovaj put biću ličan, a nek čitatelji procijene jesam li u pravu, i kazaću da su od tvoga bolje obje verzije mog prepjeva, mada još ne znam koja je vrednija. Važna mi je bila fraza napraviti put do srca jer priziva osvajanje nečije ljubavi, ali sljedeća strofa djeluje kao surovo skidanje maske, nakon čega taj put do srca bljesne crnim humorom kojeg nema u tvom stihu “do srca će njemu skroz da se zavuku”.

U drugoj verziji prevoda izbacio sam riječi “staviću na njega”, bez kojih ova strofa ne samo da može, nego djeluje tvrđe i zbijenije, a frazom prokrčiti put do nečijeg srca pojačan je crnohumorni naboj u ovoj strofi. U prevodilačkom poslu često se zna dogoditi da dobiješ na ćupriji ono što izgubiš na mostu.

a) Comme un tout jeune oiseau qui tremble et qui palpite,
J’arracherai ce coeur tout rouge de son sein,
Et, pour rassasier ma bête favorite
Je le lui jetterai par terre avec dédain!

b) Kao mladu pticu koja drhti i treperi,
Iščupaću to potpuno crveno srce iz njegovih grudi,
I, da zasitim svoju omiljenu životinju
Baciću joj ga na zemlju s prezirom!

b) Nalik treperavom i drhtavom ptiću,
Iščupaću ovo srce, skroz crveno,
I, da je zasitim, s prezirom baciću
Na zemlju ga svojoj zvjerki omiljenoj.

c) Kao mladu pticu što mre i treperi,
čupaću mu srce crveno iz grudi,
i, da glad zasitim namijlije zveri,
baciću ga na tle njoj uz prezir ludi.

Musje Vraču! I ovu strofu preveo si solidno, ali nije da joj se nema ništa zamjeriti: ptica u originalu “drhti”, ali ju je metar prisilio da “mre”; umjesto svršenog glagola “iščupaću” stavio si trajni “čupaću”, kako bi u stih stala zamjenica “mu”, mada je iskaz jasan i bez nje: “išćupaću srce crveno iz grudi”; izostavio si “tout”, a ja ga sačuvao (“skroz crveno”) i, najzad, zbog rime si dopisao pridjev “ludi”. Sam izvuci zaključak ko je bolje obavio posao. Uzgred: pošto se zna da je srce u grudima, smatrao sam da bez njih moj prepjev može.

a) Vers le Ciel, oû son oeil voit un trône splendide
Le Poète serein lève ses bras pieux
Et les vastes éclairs de son esprit lucide
Lui dérobent l’aspect des peuples furieux:

b) Prema Nebu, gdje njegovo oko vidi predivno prijestolje,
Spokojni Pjesnik diže svoje pobožne ruke
I široke munje iz njegovog jasnog duha
Skrivaju mu pogled bijesnih naroda:

c) Ka nebu, gdje vidi prestolje prekrasno,
Pobožne si ruke diže mirni pjesnik
I široke munje iz duha mu jasnog
Skrivaju mu pogled naroda bijesnih:

d) K nebu, gde sjaj vidi prestola ogromnog,
pesnik blažen diže svoje ruke smerne,
a snažni oblesci duha mu prodornog
sklanjaju lik gnevni svetine bezmerne:

Musje Čarobnjače! Kad uporedim ova dva prepjeva, očito je da se tvoj temelji na poetici idimi-dođimi. Tebi koji odlično znaš francuski, ali hramlješ iz srpskog, zato tvoji prevodi često imaju splačinast okus, moram objasniti da idimi-dođimi znači aljkavo, zbrzano, a moj prepjev je takav da moram kazati: ovakvu strofu, kao u bakru graviranu, nikad nisam zamijetio ni u jednom tvom prepjevu francuskih pjesnika koji sam prostudirao.

Znam da si zbog rime s pridjevom “prodornog” uz “prestolje” dopisao pridjev “ogromno”, pa ipak ću dodati: tako božji tron zamišlja mali Đokica. K tome, u originalu pjesnik nije “blažen”, već je spokojan, miran pred svjetinom. Original kaže “peupeles furieux” (bijesni narodi), ali, na tren, prihvatiću riječ “svjetina” i reći: romantičari su voljeli pjevati o susretu gomile i pjesnika koji su se iznad njenog bijesa često uzvisivali spokojem, a ne “blaženstvom” koje treba prepustiti dušama u raju. Uza sve, tvoj pjesnik em je blažen, em su mu ruke smerne, fali mu još mantija! U čas kad ih diže ka božjem prestolju, kad s Bogom opšti u duhu, pjesnikove ruke su pobožne, tako mi kaže jezički sluh koji tebi nije jača stana.

U tebe nema “širokih munja iz duha mu jasnog”: u času jasnog sagledavanja stvari pjesnikov duh ne baca munje već “snažne obleske duha mu prodornog”, jer ti je taj iskaz poetičniji, a od tvojih poetizacija često strada poezija.Uklanjajući munje, ukinuo si mogućnost da se u čitaočevu duhu realizuje bilo koje od mnogih značenja koja su munje nakupile u svjetskoj i evropskoj tradiciji, od Biblije i Grka do Bodlerovog doba.

I zašto kažeš “odbljesci” kad to mogu biti samo “bljesci”? Na internetu, u “Riznici francuskog jezika” ne može se naći ni jedan primjer da riječ “bljesak” (éclair) konotira odbljesak (reflet), njeno značenje vrti se oko mača, intuicije i slično, pa zašto nisi rekao “snažni bljesci”, umjesto “snažni odbljesci”? Zato što prva riječ ima dva sloga, a tebi trebaju tri! I ti blebećeš o mom “prljavom prevođenju” Bodlera!

Četvrti stih “Lui dérobent l’aspect des peuples furieux” (“Skrivaju mu pogled bijesnih naroda”) u tvom prevodu se proveo ko Manja na Šiški, kako bi rekla Darinka: od “bijesnih naroda” napravio si “svetinu bezmernu” kako bi se rimovala sa pjesnikovim “rukama smernim”, što je dokaz da je tvoj prevod čist kao suza, dok je moj prevod: “Skrivaju mu pogled naroda bijesnih” neporečan dokaz “prljavog pevođenja”.

I jedino se možemo sporiti oko značenja imenice “l’aspect”: sa Sunitom Subašić-Thomas vjerujem da pjesniku munje “skrivaju pogled bijesnih naroda”, jer Le Petit Robert kaže da je osnovno značenje te riječi “vue”, to jest pogled, bijesni pogled ustremljen ka pjesniku.

Riječ “l’aspect” može značiti i prizor (Igo kaže: “L’aspect du sang n’est doux qu’au regrad des méchants”, to jest: “Prizor krvi ugodan je samo pogledu nevaljalaca”), i nije isključeno da je trebalo reći: “skrivaju mu prizor naroda bijesnih”, ali ta bi slika bila manje dramatična, jer u njoj nema izravne veze između pjesnika i pobješnjelih naroda.

No “l’aspect” može značiti i “face” (lice) što dopušta mogućnost da te munje “skrivaju lik”, ali to čitanje je najmanje inteligentno, jer teško da ta biblijska gungula naroda može imati lik, a glagol “sklanjaju”, umjesto “skrivaju”, spada u tvoja jezička prenemaganja od kojih dobijam koprivnjaču.

a) “Soyez béni, mon Dieu, qui donnez la souffrance
Comme un divin remède à nos impuretés
Et comme la meilleure et la plus pure essence
Qui prépare les forts aux saintes voluptés!

b) “Blagoslovljen budi, Bože moj, koji dajete patnju
Kao božanski lijek naših nečistoća
I kao najbolje i najčišće eterično ulje
Što pripema jake na svete sladostrasti!

c) “Blagoslov vam, Bože, jer, božanski lijek
Naših nečistoća – patnju nam dajete:
Nabolje etersko ulje, najčistije,
Što jake pripravlja na naslade svete.

d) Blažen budi, Bože, što daješ mučninu
kao lek božanstven za naše beščasti
i kao najbolju i čistu suštinu
što priprema jake za presvete slasti.

Ljubezni čitatelji! Ko ima oči, vidi da sam iz originala prenio u naš jezik sve što je bilo moguće, a Mićević je u originalu polupao, kao slon u porcelanskoj radnji, sve što se moglo. U njegovu prevodu Bog je postao “blažen”, zato što – pogodili ste – pridjev “blagosloven” ima četiri sloga, dok “mučnina”, koju je stavio umjesto “patnje” da se – opet ste pogodili – rimuje sa “suština”, ima tri sloga. “Mučninom” je od Bodlera napravio Sartrovog savremenika, i to samo zato što je imenicu “essence” pogrešno pročitao kao suštinu, a ne eterično ulje. Od dva superlativa iz originala: “najbolji i najčistiji”, u Mićevića je preživio prvi, a drugi se pretvorio u pozitiv, ali je za uzvrat pridjev “svete” avanzovao u “presvete”. Ovaj budak moje prepjeve Bodlera zove “prljavim”.

a) Je sais que vous gardez une place au Poète
Dans les rangs bienheureux des saintes Légions,
Et que vous l’invitez à l’éternelle fête
Des Trônes, des Vertus, des Dominations.

b) Znam da čuvate mjesto za Pjesnika
U redovima blaženih svetih Legija,
I da ga pozivate na vječnu svečanost
Prijestolja, Vrlina i Vlasti.

c) Znam, u redovima svetih Legiona
Blaženih, da mjesto Pjesniku čuvate
I da na vječitu svetkovinu Tronā,
Vrlina i Vlasti njega pozivate.

e) Znam da čuvaš jedno mesto za Pesnika
sred redova srećnih svojih svetih Četa,
i da pozivaš ga na slavlja velika
prestolja, Vrlina, Vladavina Sveta.

Musje Mađioničaru! U ovoj strofi Bodler nas vodi na nebesa i “bienheureux” nisu “srećni” već “blaženi”, ali taj leksem, na žalost, ima slog viška i nije mogao stati u metar, a tebi su naredbe metra isto što i rejsove fetve ummetu. K tome, na nebesima ima Legiona, a ne “Četa” koje si turio da se rimuju sa “Sveta”, i napisao “slavlja velika”, mada u originalu nema možine ni pridjeva “velika”, jer tamo postoji jedna vječita svetkovina, pa ću te pitati: ko si ti da reformišeš Raj?

I Kolja, dušo moja, a Kočić bi dodao: medeno si ljeto moje, zar nije do tebe došla agencijska vijest da su anđeli van svijeta? Možda jeste, ali u posljednjem stihu riječ “Prestolja” si napisao malim slovom i k tomu rekao “Vladavine Sveta”, što su dokazi da si šupak koji ne zna da su Prestolja, Vrline i Vlasti imena anđeoskih redova! A da si uključio mozak, kao što nisi, valjda bi skužio da se na nebesima ne može prirediti nikavo “slavlje”, ni “veliko” ni malo, “Vladavina Sveta”.

a) Je sais que la douleur est la noblesse unique
Oû ne mordront jamais la terre et les enfers,
Et qu’il faut pour tresser ma couronne mystique
Imposer tous les temps et tous les univers.

b) Znam da bol jedino je plemstvo
U koje neće nikada zagristi zemlja ni pakao,
I da treba za pletenje moje mistične krune
Uložiti sva vremena i sve svjetove.

c) Znam da bol je plemstvo jedino u koje
Nikada zagristi zemlja ni ad neće;
Da mističnu krunu spletem si, nužno je
Da sva doba i sve svjetove umećem.

d) Ja znam da je patnja znak prvi i dični
Koji neće načet ni zemlja ni ponor,
I da moram pletuć svoj venac mistični
Pokrenuti sva vremena i sav prostor.

Musje Amateru! Moj prepjev ove strofe takav je da ćeš, kad ga pročitaš, od zavisti pozelenjeti, ali ovakvi prevodi zarađuju se cijelim životom, a moje objavljene knjige, o kojim ti nemaš blagoga ponjatija, vele da sam opskrbljen svime što je nužno da budem uspješan prevodilac poezije, dok tvoji prevodi nude obilje dokaza da često ideš bez čúne u svatove. Samo takav svat je, umjesto “jedino plemstvo”, mogao reći “znak prvi i dični”, a čitalac će da iz harzeti-Fatiminoga graha jal pogodi jal ne pogodi šta ovo znači, pa ipak si u Vestima zavro, kao junac u plast, da dokažeš da nisu prljavi tvoji prepjevi Bodlera već moji!

Ja kažem: “Znam da bol je plemstvo jedino u koje / Nikada zagristi zemlja ni ad neće”, što je u bobu točno prevedeno, a ovo “zagristi” je blistavo: sugeriše čeljusti i dobacuje do biblijskog zagrizanja u jabuku, a ti, mutavče, kažeš: “Ja znam da je patnja znak prvi i dični koji neće načet ni zemlja ni ponor”, a bulazniš o mojim “prljavim” prevodima, jer vidiš trun u oku bližnjeg, a u svom ne vidiš brvno, kako je rečeno na mjerodavnom mjestu.

Ali zašto, umjesto “načet”, nisi kazao “zagrist”? Zato što ti prva riječ zvuči poetično, a druga nedopustivo prozaično. Kolja, srculence moje, kad ti čitam ovakve prepjeve, postajem žrtva dojma da su do tebe doprle jedino glasine o poeziji.

I umjesto “pakao”, kažeš “ponor”, da se rimuje sa “prostor”, što, valaj, i nije neka osobita rima, ali me ne čudi, jer mi je iz tvog drugog teksta u Vestima jasno da o rimi ne znaš stvari koje su moji studenti morali znati za šesticu, a tvoje belajisanje sa srokovima mora da je i Bogu dojadilo, ali glagol “pokrenuti” nisi napisao pod prisilom rime: to je dokaz da posljednja dva stiha originala nisi razumio: pjesnik ne “pokreće” ništa, nego u svoju krunu, splićući je, umeće sva doba i sve svjetove. Kužiš?

a) Mais les bijoux perdus de l’antique Palmyre,
Les métaux inconnus, les perles de la mer,
Par votre main montés ne pourraient suffire
A ce beau diadème éblouissant et clair;

b) Ali izgubljeni nakit drevne Palmire,
Nepoznati metali, biserje iz mora,
Uglavljeni (umetnuti) vašom rukom, neće biti dovoljni
Za tu lijepu dijademu, blistavu i svijetlu;

c) No drevne Palmire sav nakit nestali,
Neznani metali, morski biser, koje
Ruka vam uglavi, ne bi dostajali
Za lijep dijadem taj, blist i sjaj što je.

d) Al’ izgubljen nakit pradavne Palmire,
Neznani metali, biseri s dna mora,
Koje ti sve čuvaš, ne mogu da smire
Ovu krasnu krunu sjajnu kao zora.

Musje Kolja! Kad si sročio iskaz: “Koje ti sve čuvaš, ne mogu da smire / ovu krasnu krunu” jesi li pamet poslao na godišnji odmor, ili na kakovu beogradsku izložbu đe su Srbi mogli da joj se natenane dive, ili šta? Dozlogrio si mi stihovima koji se ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep, pa ću ti reći u povjerenju, i nek to ostane među nama: srećan sam, ne nego blažen, što sam knjigu o Vašem Preosveštenom Visokoprevashodstvu ovim tekstom završio i što se više neću baviti tvojim žvrljotinama.

a) Car il ne sera fait que de pure lumière,
Puisée au foyer saint des rayons primitifs,
Et dont les yeux mortels, dans leur splendeur entière,
Ne sont que des miroirs obscurcis et plaintifs!”

b) Jer ona će biti tek od čistog svjetla,
Crpljenog na svetom ognjištu iskonskih zraka,
I za njega su ljudske oči, u svem njihovom sjaju,
Samo potamnjela i turobna ogledala1″

c) Prva verzija: Jer biće od čiste svjetlosti, crpljene
Na svetom ognjištu zraka od iskona,
I za njeg, u svem svom sjaju ljudske zjene
Samo su zrcala turobna i tmona!

c) Druga verzija: Jer biće od čistog svjetla, crpljenoga
Na svetom ognjištu zraka odiskona,
I za nj ljudske oči, u svem sjaju, stoga,
Samo su zrcala turobna i tmona!”

d) Jer sazdana biće od čiste svetlosti
Crpljene na svetom vrelu prvih zraka,
I gde smrtne oči, u svojoj smelosti,
Tek ogledala su stamnjena i mlaka!”

Musje Vraču! Ponudio sam čitateljima dvije verzije da pokažem kako s lakoćom rješavam probleme koji su tebi nerješivi. A divan pridjev “tmoni” pamtim iz jedne priče u kojoj Veljko Petrović kaže “tmona mjesečina”, što je ljepše nego “tamna”, jer znači više. Ja sam profesor srpskohrvatskog koji sam učio cijeli život iz knjiga i od živih ljudi, a ti si romanista, zato se u svojim prevodima često služiš bogaljastim srpskim. Koji znam deset puta bolje nego ti, uzorni Dodikov Srbine.

I nije “vrelo” već “ognjište” koje, na žalost, nije moglo stati u metar: ovakvi dokazi tvoje versifikatorske nevještine meni su dosmrđeli. A “smjelost”, u ovoj strofi besmislenu – čitatelj koji u njoj nađe trun poetski relevantnog značenja dobiće od mene na poklon moju nedavno izišlu knjigu pjesama Kalemar – dopisao si da se rimuje sa “svjetlost”, kao što ti i ogledala moraju biti “mlaka”, a ne tužna, kao u originalu, jer su obavezna rimovati sa “zraka”. Kao prevodilac, toliko si genijalan da često ne umiješ ni ono što možeš. Ili bolje: ne možeš ni ono što umiješ.

Ponoviću: odabrao sam najbolji od tvojih prevoda Bodlera koje sam uporedio sa originalom, i analizom pokazao da sam svaku strofu preveo bolje nego ti, ali i da u mom prepjevu nema magareština koje ti praviš sa užitkom, jer si živio od prevođenja i pretvorio se u prevodilački stoj, a ja sam bio univerzitetski nastavnik koji je sprva prevodio za studente, ali se tom rabotom zarazio i pravio prepjeve za svoju dušu, i u anonimnosti, zato imaju dušu.

Znam, bio sam dužan da te ne ometam u tvojoj genijalnosti, a pošto o meni ne znaš ništa, pokorno ti javljam da sam, prije rata, knjigom razvalio laž zvanu Miomir Vukobratović, a iza rata laž zvanu Rajko Nogo, laž zvanu Muhamed Filipović, laž zvanu Jevrem Brković, a sa Šekijem Radončićem laž zvanu Miodrag Perović, i najzad je došla na red laž zvana Kolja Mićević.

Ljubezni čitatelji! Dvojica genija iz Šumske, bioenergetičar David Dabić i čarobnjak Kolja Mićević, od mene su dobili preko njuške, a svak će slagati ko će reći da je to malo. Ali se nikad neću nakajati što, od svojih brojnih tekstova, o prvom nisam, vo vremja ono, napravio knjigu, a danas je kasno, pa čak i da nije, više mi ne bi bilo slatko. Zato nisam ustajao iza kompjutera dok nisam završio spjev o Dodikovom vunderkindu, a zatim rekao: Mićeviću, više me ne zanimaš! Radi šta ti je ćejf. Možeš skakati na goveda, što rekla Darinka. Možeš u pročetničkim Vestima nastaviti da jedeš ono ispod sebe – neću ti odgovarati. A ti iz moje knjige, pisane za ljude koji znaju šta je poezija i šta su prevodi, nećeš pobjeći: u njoj si uhvaćen kao muha u ćilibaru.

I mogao bi da mi se osvetiš samo knjigom gdje bi razmotrio moje prevode sa francuskog, kad bi imao sposobnost za analizu, ali je nemaš: ono što si objavio u Vestima obična su brbljanja, a ja sam tebe razbucao kao Danilo Kiš Branu Šćepanovića u Času anatomije, stoga vjerujem da će, u očima ljudi kojim se ne mogu prodavati ublehe, otići pod led i Kolja Mićević, još jedna laž koju je prije rata stvorila beogradska književna čaršija.

putopis Ulicom Jugoslavenska narodne armije (1)

Isto mi se događa kada se duboko zamislim dok po gradu vozim auto, i kada sanjam neki od onih dugih i brzih snova, sa čestim promjenama gradskih eksterijera, koji, obično započnu kao neka mirna i stišana priča, oko kupovine kuha i mlijeka ili odlaska u školu, a završavaju nekom furioznom potjerom, kao u filmovima Francuska veza jedan i dva. Pokušavam skrenuti lijevo na Zelenom valu, i u posljednjem trenutku primijetim znak zabrane. Naravno, lijevo se u Preradovićevu ne može, i nikada se nije moglo, ali za mene to u trenutku nije bila Preradovićeva, niti je bio Zagreb, nego neka druga ulica i drugi grad. U mojoj su glavi dok vozim auto, ili dok sanjam, jedna preko druge, kao dva dijapozitiva ili kao dvostruka ekspozicija, uvijek dva plana grada, dvije složene mreže gradskih ulica, koje se međusobno preklapaju, i upravo na tim se mjestima preklapanja, ili prevelike sličnosti, događa da pokušavam s krive strane skrenuti u zagrebačku Preradovićevu, jer se upravo s te strane skreće u Ulicu Šaloma Albaharija u Sarajevu, u koju, kad god skrenem autom ili pješke, sjetim se da je tu, jednom davno, bila Pčelarska centrala, gdje me je Nono vodio kada sam imao dvije, tri, četiri godine. Pa iako već dvadeset i jednu godinu nisam skrenuo autom u Ulicu Šaloma Albaharija, a oko Preradovićeve se provezem nekoliko puta tjedno, meni su te dvije ulice zapravo iste. Isti je grad u mojoj imaginaciji, načinjen od dva grada, i isto je moje sarajevsko i zagrebačko vrijeme.

Da mogu birati, ne bih danas izabrao ni Zagreb ni Sarajevo da u njemu živim. Sarajevo mi se jednom upisalo u biografiju i u dubinsku memoriju, volio sam taj grad (znam i kad sam ga volio: od ljeta 1991. do pod kraj dvadesetog vijeka, a onda se to mjesto počelo udaljavati, sve dok se nije pretvorilo u scenografiju mojih snova i sjećanja, s kojom stvarni grad više nema veze). U Zagrebu sam se slučajno zadržao, zatim sam se prije šest-sedam godina odselio na selo, ali niti sam Zagreb doživio svojim, niti sam se privikao na njega. U Zagrebu sam uvježbao osjećaj tuđinstva, naučio sam kako je to biti a ne biti, na čemu sam Zagrebu zahvalan, jer je riječ o snažnom emocionalnom iskustvu, važnom za život i za književnost. Da mi nije ovoga grada, ne bih nikada shvatio kako se može biti tuđin. A od tuđinstva u gradovima boljega nema. Za razliku od sela, gradovi i postoje da bi čovjek u njima mogao biti tuđin.

Ali da mogu birati, živio bih u Puli, Trstu, Krakovu, Wroclawu, živio bih, možda, i u gradu u kojemu nikada nisam bio, radije nego u Sarajevu ili Zagrebu. Ipak, mapa moga jedinog imaginarnog grada, koji postoji u snovima i u vožnji automobilom, grada koji bi trebalo opisati, dvostruka je ekspozicija Sarajeva i Zagreba.

Ulica Jugoslavenske narodne armije teče paralelno s glavnom ulicom u gradu, koja se do Vječne vatre prostire kao Titova, a onda nastavlja desno, pješačkom zonom, kao Ulica Vase Miskina. Ulica JNA je Zeleni val, a Titova i Vase Miskina su Ilica. Kad god pješačim gradom, a ne želim sretati ljude, idem Zelenim valom, kao što sam u prošlome životu išao JNA ulicom, ako sam neprimijećen htio stići do Baščaršije. Puno češće sanjam tu ulicu, nego Titovu. Zato što sam željan mira, i htio bih izbjeći poznate ljude, ili zato što sam u JNA živio do svoje treće godine, i mnogo razloga ima da se u toj ulici osjećam kao u nekom svom prazavičaju? Privatno Sarajevo – koje su Nono i Nona doživljavali samo kao muku i napor, i gdje su u istoj sobi, u razmaku od tačno četrdeset godina umirali moja majka i njezin otac – bilo je na Sepetarevcu, i ispod, na mejtaškome platou. Ali porodično Sarajevo – u kojemu su se Nono, Nona i moja majka osjećali puno prirodnije – postojalo je oko zgrade gospođe Heim, u Ulici Jugoslavenske narodne armije. Kada govorim o Sepetarevcu, uglavnom govorim o sebi, a govoreći o JNA ulici, govorim o mojoj nestaloj porodici.

Izvorno, JNA ulica spajala je Titovu s Obalom vojvode Stepe. Započinjala je na onom semaforu, preko puta Parkuše, ulijevo savijala kod kafane hotela Istra, nastavljala kroz austrijski dio grada, i čas prije nego što će izbiti na Kundurdžiluk, i u svoju toplu i sigurnu osmansku podsvijest, okretala kod apoteke Prvi maj (zvaše li se tako), prema Obali i Principovom mostu. Nijedna ulica svog putnika, pješaka, ne provede kroz Sarajevo i kroz vrijeme, kao ova.

Na njezinome početku, očima ćeš se susresti s gostima kafane koja je postala slavna u šezdesetima, tako da će generacije emigranata, rođenih u četrdesetima i pedesetim, umirati po svojim kanadama i amerikama, dok će im Parkuša biti posljednji upisani znak identiteta, prije nego što ih smrt, konačno, ne pretvori u Amerikance i u ništa. Ti si došao kasnije, nije te za tu kafanu bilo briga, ni za te ljude i njihov ustajali humor, dobroćudan i dosadan kao muzika Shadowsa. Okrećeš od njih glavu, pali se zeleno na semaforu – koji je postavljen sredinom sedamdesetih – i dok prelaziš Titovu, osjećaš kako ti po bubrezima pirka sjeverac, koji se spušta niz Veliki park, između drveća i preko mezara, stesanih od kamena mekog kao vlašićki sir. Sretan si što je ljeto, a opet te malo brine da se tako oznojen ne prehladiš. Ljudi se ovdje plaše propuha, iako je grad u kotlini, i niotkuda ne može pošteno ni zapuhati. U tom vječnom strahu od promaje ima nečega od podsvjesne čežnje za vjetrom, za širinom i za velikom rijekom. Čežnje za onim što je suprotno i našemu strahu od propuha, i Sarajevu. Sarajevo se, obično, voljelo tako što se čeznulo za nekim drugim, dalekim, širim i ljepšim mjestom, gdje se čovjek ne plaši za svoja oznojena leđa, jer je navikao da sa svih strana puše, i jer je zdravo ono što na toj meraji i širini puše. Od te čežnje za daljinom i za morem, nezlobive i čiste, načinjen je lik Hasana u romanu “Derviš i smrt”, tvoj trajno najdraži književni lik. Meša Selimović je, po odlasku u Beograd, gdje se nadao pronaći svoj mir, a našao je samo naciju i poštovanje kod glavara nacionalne kulture – zaista, ima li išta prirodnije nego da pisac odabere da pripada onoj nacionalnoj kulturi čiji mu glavari iskažu elementarno ljudsko poštovanje, njegove knjige doživjevši kao svoje vlastite? – planirao napisati roman o Hasanu. Najavljivao ga je po novinskim intervjuima, ali započeo ga nije nikad. Osim što je već bio star i umoran, i što je bio užasno povrijeđen, Hasan se mogao napisati samo u Sarajevu. Ili o Sarajevu. Jer Hasan u Beogradu, kao ni u Zagrebu, ne bi imao smisla, jer tamo je nerazumljiva njegova čežnja za morem. Da si pisac, ti koji prelaziš ulicu na semaforu kod Parkuše, ili da onaj koji o tebi govori nije izgubio svoju sarajevsku nit, napisao bi roman o Hasanu, i on bi se događao u Sarajevu, ljeta i jeseni 1991. Hasan bi imao godina koliko ih je imao i u Dervišu. Roman bi završavao u noći nove 1992. godine, kada Hasan odlazi, i govori im da bi i oni trebali ići. Kažu mu: doći ćeš ti opet. On im odgovara: Neću, nikad više. Ako i dođem, neću vas zateći žive.

Taj dio ulice, do kafane Istra i okretanja prema istoku, od nekog vremena nosi Radićevo ime. Ranije je Radićeva bila samo od studentskog doma pa prema Obali, a onda se netko dosjetio da je, sve do Titove, to isti pravac, i amputirao komadić Ulice Jugoslavenske narodne armije. Time je iznevjerena povijest ove duge, lijepe ulice – koje je postojala još u petnaestom stoljeću – iznevjeren je njezin smisao u spajanju glavne gradske ulice s obalom, nakon što tiho i u sjeni paralelno prođe cijelim gradom, a Radićeva je postala nakaza iz dva dijela.

Ali tebi to nije važno, ti svojim putem ideš izvan kalendarskoga vremena, mimo mjeseci i godina, u nastojanju da obiđeš Sarajevo, i da onome koji o tebi piše svojom hodnjom pokušaš objasniti zašto sanja gradove u kojima ne bi po vlastitome izboru živio, i zašto u Zagrebu skreće autom u zabranjenom smjeru, jer mu se učini da je u Sarajevu. Za tebe Ulica JNA započinje sa semaforom ispred Parkuše, i prolazi kroz grad, i kroz vrijeme, kroz vrijeme iz sjećanja i povijesno vrijeme, sve do kraja, do kojeg će, možda, doći malo prije podne, u nedjelju 28. lipnja 1914, kada se nađeš uz svoga gimnazijskog druga Gavrila Principa, koji se sprema da iz svoga ružnog samokresa zapuca na princa. Ti ćeš tu dobro razmisliti hoćeš li ga uhvatiti za ruku – Gavro, bolan, jesi li normalan, znaš li šta će poslije od nas biti? – a onda ćeš, ipak, odustati, i pustiti ga neka puca, jer da si ga zadržao, morao bi ispričati kako je, bez Principa, protekao dvadeseti vijek, te zatim i što je bilo s Principom, bez Sarajevskog atentata. Bio bi to prevelik posao za tebe, s vrlo neizvjesnim ishodom, jer ti ne želiš ništa drugo nego da prošetaš ovim ulicama i da mi pomogneš da ih opišem. Zato ćeš, kada stigneš do kraja Ulice JNA, i nađeš se u svečanoj gužvi, pustiti Gavrila Principa da ubije princa, groficu i njihovo nerođeno dijete. Od stvarne povijesti, one koja se zbilja dogodila, strašnija je povijest koja se mogla dogoditi i koju zamišljaju hodač i njegov pisac. Zato je bolje da Princip ubije koga ubiti mora. A za tebe, još uvijek, dok ova šetnja ne završi, postoji nada da na kraj JNA ulice nećeš izbiti baš u nedjelju, 28. lipnja 1914.

Kako će biti, saznat ćemo u nastavku priče, jer ti još nisi prešao ni Titovu ulicu…

Moja tragedija trajala je predugo, vrhunac raspleta
odavno je prošao, a završetak je otrcan i jadan…
Oscar WILDE

*

Irski pjesnik, prozaik, dramatičar, orator, erudit, larpurlartist, dekadent, hedonist, ekscentrik, boem, šminker, pigist, bonvivan, dendy, šarmer, kicoš, zavodnik svih spolova i još mnogo, mnogo toga, punim imenima i prezimenom Oscar Fingall O’Flahertie Wills Wilde rođen je 16. listopada 1854. (često se predstavljao dvije godine mlađim, pa nerijetko nailazimo, čak i u ozbiljnijim leksikonima, književnim priručnicima i pogovorima, i na netočnu 1856. godinu) u Dublinu, Westland Row 21, kao drugi zakoniti sin dr. Williama Wildea (1815-1876), poznatog oftalmologa i otologa (ali i arheologa i etnologa amatera), kasnije Sir Williama, i spisateljice Jane Francesce Agnes Elgee (1821-1896), koja do udaje piše domoljubne revolucionarne poeme i tekstove protiv engleskih vlastodržaca pod pseudonimom Sperenza, kasnije Ledy Wilde. Stariji Oscarov brat William ‘Willie’ Charles Kingsbury (1852-1899) bio je novinar, mlađa mu je sestra Isola Francesca Emily (1857-1867) u desetoj godini izdahnula od meningitisa, a po raskalašenom ocu, neobuzdanom ženskaru (pacijentice ga sumnjiče da ih iskorištava pod narkozom) i revnosnom pijanici, imao je još i dvije polusestre, Emily (1847-1871) i Mery (1849-1871), zajedno su preminule u požaru, i polubrata Henry Wilsona (1838-1877), liječnika poput njegova oca koji je potpomagao godinu dana obitelj Wilde kad je ovaj umro, do vlastite iznenadne smrti. Ekstravagantna i pomodna majka Francesca očekujući nakon prvoga sina kćer, odijevala je svoga ljubimca Oscara do treće godine u ženske opravice (kada prestaje porodivši Isolu) a obraćala mu se i oslovljavala ga isključivo u ženskom rodu…

Mogao bih nastaviti s Wildeovom biografijom, ali u današnjim međumrežnim uvjetima (preciznije, posvemašnjem internetskom teroru) uistinu je izlišno, krajnje nepotrebno i dozlaboga uzaludno zapisivanje bilo kakva oblika životopisa planetarno znamenite osobe, jer svaki ma kolikogod originalni, neuobičajeni ili bizarni pristup izabrali već postoji originalniji, neuobičajeniji i bizarniji od onoga kojeg smo zamislili ispod pomaka kažiprsta na mišu, na nekom portalu, internetskoj stranici, pa svaka kreativnost pisanja (naučena workshopovska ili iskonski darovita, svejedno) postaje nesvrhovita, gubi smisao, nestaje u kopipejstiranju. Životni i književni slučaj Oscara Wildea to najbolje pokazuje i dokazuje. Upisavši u tražilicu “Oscar Wilde” dobije se rezultat: 7.960.000, dakle gotovo osam milijuna linkova (danas, listopada 2013, tri i pol godine nakon pisanja ovoga osvrtića, rezultat se povećao za dva i pol puta, na 17.200.000 web-pogodaka, op. a.), portala i ostalih poveznica od kojih su pojedine doista fascinantne, impresivne kako obimom svakovrsna materijala tako i najsitnijim pojedinostima iz života, književna i svakoga drugog opusa Oscara Wildea. Bezmalo, nema pitanja o Wildeu bez odgovora: raznovrsni životopisi (uzgred, objavljeno je dosad dvjestotinjak Wildeovih životopisa, u nas izvanredni Kralj života Jana Parandowskog), studije, književni ogledi, znanstveni radovi, liječničke rasprave, queer analize, psihoanalize, kulturološki pregledi, svekoliki utjecaji, filmovi, glazba, fotografije, portreti, igre, anegdote…

Apsolutno sve što je Wilde objavio (dakako u izvorniku) za života i nakon njega: roman (Slika Doriana Graya), drame (Vera ili nihilist, Lepeza lady Windermere, Žena bez važnosti, Idealan muž, Saloma, Važno je zvati se Ernest, Vojvotkinja od Padove, Fjorentinska tragedija), zbirke pjesme (Pjesme, Balada o tamnici u Readingu), eseje (Duša čovjeka u socijalizmu, Pero, kist i otrov, Ocvat laganja, Kritičar kao umjetnik, Istina maski), bajke (Sretni princ, Sebični div, Odani prijatelj, Mladi kralj, Neobična raketa, Ribar i njegova duša), priče (Zločin lorda Artura Sevila, Duh iz Cantervillea), pjesme u prozi, kritike, zapise, novinske napise, reportaže, Wildeova pisma (De profundis) i pisma Wildeu…, apsolutno sve se u potpunosti može predočnikom (zaslonom, ekranom) predočiti. Iscrpne kronologije potanko prate životni put najintrigantnijeg i najkontroverznijeg književnika druge polovice devetnaestoga stoljeća, doslovce iz dana u dan, iz noći u noć: djetinjstvo u dublinskome Merrion Squerwe 1 (gdje majka u svome salonu ugošćava raznorodne umjetnike), briljantno školovanje (Portora Royal School u Enniskillenu, Trinity College u Dublinu, Magdalen College u Oxfordu), omiljene profesore (John Pentland Mahaffy, Walter Pater, John Ruskin), putovanja u Italiju i Grčku, preseljenje s majkom u London (duhovit, naočit, razmažen, duga kosa i ekstravagantno elegantan s ljiljanom ili suncokretom u zapučku izaziva pozornost, postaje popularan), predavanja po Americi i Kanadi (sedamdesetak gradova), boravak u Parizu (upoznaje Hugoa, Verlainea, Mallarméa, Degasa, Pissaroa, Zolu…), predavanja (esteticizam) po Engleskoj, zaruke i vjenčanje s imućnom Constance Mery Lloyd (dva sina, Cyril i Vyvyan, 1885. i 1886), urednik časopisa Women’s World, prvi i jedini roman (američki nakladnik Lippincott na večeri s Waildom i mladim liječnikom Conan Doylom začeo je Doriana Graya i Sheerlocka Holmesa), poznanstvo s kobnim ljubavnikom Lordom Alfred Douglasom (iz milja Bosie), 22. veljače 1893. Salaoma na francuskome objavljena u Parizu (kako je i izvorno pisana), iduće godine u engleskom prijevodu ljubavnika i ilustracijama Audriana Beardsleya, uspjeh dramskih izvedba (Idealan muž, Važno je zvati se Ernest), putovanje u Alžir (upoznaje Andréa Gidea), javna uvreda Bosieova oca (Wilde reagira tužbom ali se od tužitelja pretvara u tuženika), dva sudska procesa (rezultat: dvije godine teške tamnice zbog povrede javnog ćudoređa i protuprirodnog bluda: nedoličnih čina s drugim muškim osobama), bankrot zbog sudskih naknada, Constance Wilde mijenja svoje i prezimena sinova u Holland, u veljači 1896. glumica Lugné-Poë postavlja Salomé u pariškome Theatre de l’oeuvre, 19. svibnja 1987. izlazi iz zatvora i brodom plovi na francusku obalu, u Dieppe, putuje u Pariz, Napulj, na Siciliju, Capri (s Bosieom), umire mu supruga, seli u Napuole (kraj Cannesa), vraća se u Pariz, pa u Palermo i Rim, vraća se ponovno u Pariz teško bolestan (upala uha, meningitis, sifilis), 29. rujna krštenjem prelazi na katoličanstvo i umire 30. studenog 1900. u hotelu d’Alsace u Parizu.

Ne samo nabrojeno (izdvojeno u funkciji predstojeće nam premijere Salome) već daleko više što se pojmiti može znamo o Wildeu (nazivi restorana i barova gdje se alkoholizirao, s kim se susretao, što jeo i pio, s kim je i gdje spavao, koje bordele posjećivao, koje krojače obožavao, što je i kada čitao…), više negoli je sam Oscar bio svjestan sebe i sam o sebi znao. Poput Salomina rođendanskoga hira, iznuđenog dara od strica (i očuha) Heroda, svježe odsječene Jokanaanove glave (glave Ivana Krstitelja) na srebrnom pladnju i Wildeova je svekolika intima poslužena na planetarnom predočniku (zaslonu, ekranu), predočena je i podastrijeta svijetu na bestidno, bestijalno uživanje. Istovremeno samo (s naglaskom na samo) dijelom korisno i brutalno užasavajuće, koliko ponekad (kao recimo sada) potrebno, još više, daleko više od toga i dozlaboga nepotrebno. Intima je dokinuta, svijet zaboravljen!

*

Oscar Wilde: “Saloma” (prema motivima Wildeove drame
preradili Željka Udovičić i Damir Zlatar Frey), Istarsko narodno
kazalište – Gradsko kazalište Pula, veljača 2010., str. 69-70.