Razrednik nam je bio Hrvoje Filipović. Bilo je to rujna 1977, krenuli smo u peti razred, otrgnuli se od učiteljice – kao psići koji se po drugi put odvajaju od majke – i došli pred njegovo lice. Bio je gruba lika, a pitoma pogleda, nije još navršio trideset i petu, u farmerkama, kariranoj košulji i prsluku s puno džepova, u koji su se mogli zataknuti olovke, kistovi i krede. Bio je neostvareni umjetnik, nije planirao da život provede s djecom, ispunjavajući tu najuzaludniju od svih pedegoških iluzija: da djecu nauči crtanju, probudi u njima maštu, a možda i otkrije u njima likovni genij. U ovo zadnje Hrvoje nije vjerovao, baš nimalo.

Djelovao je uplašeno pred tim velikim zadatkom da nam bude razrednik. Ali već tada sam, kao desetogodišnjak, primijetio nešto zanimljivo kod svog razrednika: zvao se Hrvoje, a govorio je najčistijom, finom ekavicom. Bit će da je bio odnekud iz Vojvodine, odakle li…

Dužan sam i tu jedno objašnjenje. Ova vrsta moje osviještenosti oko imena Hrvoje i ekavskoga izgovora nije bila u vezi ni s kućnim odgojem, ni s mojom, eventualnom, nadarenošću i inteligencijom, nego s nečim vrlo bolnim, o čemu, međutim, nikada nisam pisao, ni u knjizi priča “Mama Leone”, ni u novinskim tekstovima, sakrivajući to kao neku bolnu tajnu i muku, koja je stajala između mene i mjesta mog odrastanja.

Naime, prvi razred osmoljetke završio sam u Drveniku kod Makarske. Tamo sam se, kod učiteljice Nade K, naučio književnome jeziku i tadašnjemu zapadnom izričaju i pravopisu. U drugi sam razred krenuo u Sarajevu, u Osnovnu školu Silvije Strahimir Kranjčević, u II 2 razred, kod učiteljice Aide A. Iz srpskohrvatskoga jezika,  koji su mnogi, pa i ona, znali kolokvijalno nazvati – srpski, kod nje nikada nisam dobio peticu. A nekako mi je, već tada, do tog predmeta bilo najviše, ili jedino, stalo.  Razlog mojim tricama i četvorkama nije bio moj nečuveno ružan rukopis, nego je razlog bio – jezik. Paradajz, koji je u mojim bilježnicama postajao rajčica, uopšte, koje je u mojim domaćim radovima bilo uopće, jer sam tako naučio u Drveniku i jer nisam znao da bih se od toga trebao odučiti. Te “riječi” je učiteljica Aida A. podvlačila crvenom kemijskom olovkom, tojest penkalom, kako se govorilo, i zbog njih sam, eto, ostajao hendikepiran za višu ocjenu.

Majci je, kada je jednom došla na roditeljski sastanak, učiteljica Aida A. kazala da se nema zašto brinuti, da sam ja vrlo pametan, pažljiv i marljiv, ali da treba  shvatiti kako sam prvi razred završio – na selu. I onda to, je li tako, ostavlja neke posljedice.

Mojoj majci nije bilo ni na kraj pameti da se svađa s učiteljicom. Tih godina, što god se danas mislilo, Sarajevo nije bilo najbolje mjesto na svijetu da se pedagoškim radnicima objašnjava kako u Jugoslaviji, u našoj slobodnoj i bratski združenoj domovini različitih naroda i narodnosti, ono crveno i okruglo može biti paradajz, ali može biti i rajčica. Meni je, pak, objašnjeno da učiteljica nije u pravu, ali da nije ni kriva što moji radovi iz srpskohrvatskog (tojest srpskog, kako se govorilo) nisu baš za peticu. Iako se kući znalo da su za peticu, ali nije bilo načina da se to kaže.

Uglavnom, planirano je da me se, nakon završenog razreda, premjesti u neku drugu školu, kod neke učiteljice kojoj neće smetati riječi  što se rjeđe u Sarajevu koriste. Ili koja četvorku iz srpskohrvatskog neće objašnjavati time što sam naučio pisati i govoriti – na selu.

I onda se dogodilo da je učiteljica Aida A. otišla iz naše  škole. Prešla je negdje u Novo Sarajevo, u neku školu koja joj je bila bliža mjestu stanovanja. Nova učiteljica zvala se Sofija I. Kod nje iz srpskohrvatskoga jezika nikada nisam dobio četvorku.

O ovome nikada nisam pisao, jer je priča ružna i traumatična. Na onodobno Sarajevo baca neko drukčije svjetlo, koje meni nije drago, i grad prikazuje onakvim kakav nije bio ili kakvim ga ja ne želim vidjeti. Osim toga, ta priča, da je bila ispričana prije pet, deset ili dvadeset godina, potvrđivala bi ono što su o Sarajevu govorili kojekakvi i koječiji nacionalisti. Danas je, međutim svejedno.

Priča više nije važna, i biva ispričana samo da pokaže kako sam tada, zahvaljujući učiteljici Aidi A. već jako dobro znao razliku između paradajza i rajčice, a s njom i razliku između onih koji govore ekavski i onih koji govore ijekavski. Učila me je razlici između srpskoga i hrvatskog jezika, prije nego što su ti jezici službeno i postojali. Hrvatski je, u najboljem slučaju, bio za četiri plus. Ali nije za to bio kriv srpski, i to sam dobro shvatio, niti su bili krivi oni koji su srpskim jezikom govorili.

I tako, razrednik Hrvoje govorio je srpskom ekavicom.

Bio je to njegov prirodni govor, koji je prelazio u ijekavicu samo kada bi stvari postajale ozbiljne, kada bi se naljutio na nas ili bi morao objašnjavati nešto što ni njemu samom nije bilo jasno. Zapadna varijanta zajedničkoga jezika za njega je bila umjetna, ceremonijalna, pomalo tuđa, bila je jezik za prilike u kojima se morao ponašati kao netko drugi, za prilike u kojima to više ne bi bio on. Bilo je zabavno, ali i poučno slušati ga kako izmjenjuje govore, i prelazi iz jednoga u drugi, a zatim se vraća.

Tako funkcioniraju dvije varijante istog jezika, shvatio sam tada: samo jedna je čovjeku prirođena i prirodna, ali i drugu zna, i govori njome kada je napet, svečan ili ljut. Kao što razrednik Hrvoje ima svoju ekavicu, tako i mi imamo svoju ijekavicu. Jednom bi nam se moglo dogoditi da odemo u Novi Sad i da u Novom Sadu u trenucima velike ozbiljnosti propričamo – ekavski.

Zahvaljujući njemu, a da to nije ni znao, potisnuo sam muku i poniženje koje mi je priredila učiteljica Aida A. Jezik ne služi tome da bi se nekoga ponižavalo, niti u rječniku ima riječi koje bi se smjele podvlačiti crvenom kemijskom olovkom. Nema jezika koji je za četiri plus, kao što se ni riječi koje nam se čine predugim ne smiju kratiti. Recimo, eto, riječ srpskohrvatski ne bi se nikako smjela kratiti u – srpski.

Loše sam crtao, i bio sam vrlo neuredan. Pogotovo s vodenim bojicama, koje bi mi se razlijevale po papiru, pa bi rad koji sam na kraju sata predavao bio jedna velika mrlja.

Iz likovnog sam imao jedva četvorku.

Razrednik Hrvoje Filipović nije imao srca da mi da manju ocjenu. Ustvari, iz likovnog nitko u našem razredu nije ni imao manje od četiri. To je bilo neko pravilo. Ako dijete već nema talenta za crtanje, da ga se zbog toga ne kažnjava. Iako, nije moj problem toliko bio s talentom – dobro su mi išli radovi kada smo crtali olovkom ili ugljenom – koliko sam bio neuredan. To je Hrvoja užasno nerviralo, jer je mislio da urednost nije stvar talenta. Nitko se ne rađa uredan, ali su neki đaci naprosto uredniji od drugih. Nikada nećemo saznati što je to potrebno učiniti da se vodene bojice ne razlivaju po papiru, da nam bilježnice nemaju uši i da nam rukopis ne bude – švrakopis… Trudio sam se, ali nije išlo. A Hrvoje je bio uvjeren da se uopće ne trudim, i to ga je frustriralo.

Ali nikad mi nije dao manje od četvorke. Čvrste i nezaslužene.

Ponekad bi i on za vrijeme sata slikao. Divili smo se njegovim radovima, dok smo ih gledali onako iz daljine. Umjesto da radim, potajno sam gledao kako se prazna šperploča za jedan školski sat pretvori u sliku. To je bilo čudo.

Ne bih danas volio da vidim neku od njegovih slika, jer bih se sigurno razočarao. Razrednik Hrvoje bio je tada veliki slikar, dok su njegove slike bile gledane očima jedanaestogodišnjih dječaka i djevojčica. Tako treba i da ostane. Uostalom, tko kaže da su naše današnje oči pametnije nego što su bile tada. Ciničnije su, u njih se uvuklo neko zlo, jad neispunjenih želja i ambicija, uvukao se grdan niz životnih razočarenja, i ne bi bilo dobro da današnjim očima gledamo Hrvojeve slike. Ne bi više vidjele ono što su trebale na tim slikama vidjeti. Ne bi vidjele čudo.

Jednom je razrednik Hrvoje u kabinet donio tri stara, pokvarena televizora. Izvadio je iz njih sve dijelove, osim ekrana, od kojih je bio naumio načiniti akvarije za ribice. Ti su akvariji trebali ukrašavati naš likovni kabinet. Bili smo ponosni na njega, mislili smo tada da imamo najboljeg razrednika, a nećemo se predomisliti ni nakon što neslavno propadne ideja da od televizijskog ekrana načini akvarij za ribice. Pokazalo se da je to nemoguće, toliko nemoguće da odraslome čovjeku ne bi ni smjelo na um pasti da pokušava takvo što.

Bila je toliko šašava ta njegova ideja, da do danas ne mogu shvatiti kako mu je uopće pala na pamet. Je li bio sasvim pri sebi? Pa, taman da i natoči vodu u akvarij, i gurne unutra ribice, kako ih je mislio hraniti? Znao je da je ribicama potrebna i ona  neka akvarijumska flora, pa kamenčići, pa zagrijavanje na određenoj temperaturi… Kako je sve to mislio postići u ekranu pokvarenog televizora? Svih ovih godina nisam o tome prestao da mislim.

Ili je sve to učinio da nas navede da i sami pokušavamo takve, nemoguće, stvari? Gdje li je našao čak tri pokvarena televizora i kako mu se samo dalo da ih  nosi na drugi kat naše velike prostrane škole, koja je nekada služila kao ženski samostan?

Ako je sve to učinio da bi nas naučio da pokušavamo nemoguće, tada je bio veliki učitelj.

Iako, meni je draže da vjerujem kako je Hrvoje Filipović donio tri pokvarena televizora u likovni kabinet, te ih pred našim očima ispraznio od svih onih dijelova, govoreći da će da sagradi tri akvarija za ribice, samo zato da bismo ga se sjećali. Vjerojatno ni to nije istina, ali mi je stalo da u to vjerujem.

Jednom sam, već su to bile dvijehiljadite, po dolasku u Sarajevo kupio Oslobođenje i sjeo u Peticu, da pojedem ćevape. Dok sam čekao, na onim predzadnjim stranicama naišao sam na njegovo ime i sliku. U kariranoj košulji i prsluku, samo malo stariji, slikao se za ličnu kartu.

Bilo je prošlo podne. Prije nego što su mi došli ćevapi, na jednome od dva sarajevska groblja pokopali su već našega razrednika Hrvoja Filipovića.

Izpostavljena misel: Potem se je Evropa usedla na vlak in mi smo tekli za njim kot za vozom, se opotekali in spotikali, voz pa nam je uhajal po klancu navzdol. Ali morda navzgor? Kdo bi vedel.

*

Pred dvajsetimi leti, ko smo panično bežali s prekipevajočega Balkana, smo želeli le čim bolj stran. Nismo dobro vedeli, kam želimo pobegniti, a se s tem zapletenim vprašanjem nismo pretirano obremenjevali. Vedeli smo le to, da ne želimo več biti del sveta, v katerem reka življenja ne teče po izdolbeni strugi, marveč raje podivjana prestopa bregove in v najtrši kamen dolbe sebi nove poti, sveta, v katerem čustva zato vedno znova prevladajo nad razumom, nered nad redom in vojna nad mirom.

Ljudje, ki so radi brali Milana Kundero ali Thomasa Bernharda, uživali v zgodnjih filmih Miloša Formana in Andrzeja Wajde ter se navduševali nad madžarsko poezijo, so naš novi dom videli v Srednji Evropi, nas z vso silo vlekli tja in hkrati prepričevali, da smo vsi mi že od nekdaj Srednjeevropejci, da je zato naša prestolnica Dunaj, naše pristanišče Trst, Balaton naše edino morje, naš predsednik pa Vaclav Havel.

Dolgo časa smo jim celo verjeli, da ta mitična dežela Mitteleuropa resnično obstaja in v strumni četici smo korakali proti njej, prepričani, da bo naša nova domovina svoje izgubljene hčerke in sinove sprejela z odprtimi rokami. Ob poti smo eno za drugo odmetavali svoje balkanske navade, se jih sramovali in bili ponosni na to, da se jih sramujemo. Trudili smo si biti všeč v svoji novi preobleki, a nismo prav dobro vedeli, kaj je na nas tako zelo srednjeevropskega, da bi se nad tem spodobilo navduševati in vse pogosteje so nas morali naši voditelji zmedene tolažiti, da postati Srednjeevropejec ni tako preprosto in da človek v Srednjo Evropo ne more priti kar čez noč. Sploh če se vanjo odpravi s hribovitega Balkana, tega od Srednje Evrope najbolj oddaljenega kraja pod soncem.

Potem pa smo nekega dne na tej dolgi, zaviti poti odkrili Evropo, ki nas je zapeljevala in vabila naj se ji pridružimo. Kaj nam bo Mitteleuropa, smo si rekli, če pa smo lahko del celotne, velike, vseobsegajoče Evrope, ki uraduje v Bruslju, razmišlja v Parizu, se zabava v Londonu, se oblači v Milanu, šopiri v Benetkah in se odloča v Berlinu, Evrope, ki tako zlahka prehaja nekoč neprehodne meje, Evrope, ki jo je ena sama drugačnost in enakopravnost in svoboda in bratstvo in enotnost in ki je videti tako, kot bi jo ustvarili le zato, da se lahko nekoč tudi mi naselimo v njej.

Tako smo dobili mi, nekaj let stara deželica v preddverju najbolj krasnega sveta izmed vseh svetov, nove tisočletne sanje in smo začeli množično sanjati o časih, ko bomo polnopravni del obljubljene dežele Evrope, ko bomo lahko sedli za njeno preobloženo mizo in se do sitega nahranili z njenimi vrednotami, se opili z njenimi zakoni in predpisi, o časih, ko bomo končno tudi mi postali Evropejci, razviti, napredni, odprti, kulturni, urejeni, bogati Evropejci, ponosni dediči Vincenta van Gogha, Thomasa Manna in Wolfganga Amadeusa Mozarta, ki se počutijo doma tako v Firencah kot v Amsterdamu, tako v Lizboni kot v Edinburgu.

Na njenem pragu smo se leta in leta diskretno vzpenjali na prste, ji sramežljivo mahali, se ji prijazno nasmihali, upajoč, da nas bo naša nova prijateljica Evropa opazila, da bo v nas prepoznala svoje ljudi in nas ljubeče stisnila k sebi. Imeli smo zares plemenit cilj, za katerega smo se, kot so nam povedali, že od nekdaj borili. Že ko smo se osamosvajali, smo se želeli osamosvojiti v Evropo, so nam povedali, in ko nam je to končno uspelo, smo bili zato za trenutek celo srečni in zadovoljni in smo vsi skupaj zaigrali Odo radosti. In ko smo z novim, evropskim denarjem plačevali svoje prve krvavice, prve štruklje in prvo potico, smo si mislili, da smo končno tam, kjer smo si že od pradavnine želeli biti.

A že v naslednjem trenutku, kakor nam sreča ne bi bila usojena, so naše sanje začele razpadati pred našimi očmi in se je naš novi dom razdelil na staro in na novo Evropo, na hitro in na počasno, na okrevajočo in na potapljajočo se Evropo, na takšno in na drugačno.

In mi smo bili znova na poti. Mi, ki smo želeli biti Evropa, severna in južna, leva in desna, starejša od najstarejših, a tudi najmlajša in najnovejša. Želeli smo marširati skupaj in vandrati po svoje, šli smo v Afganistan in v Irak, a šli smo tja v miru. Potem se je Evropa usedla na vlak in od kdo ve kod krenila kdo ve kam in mi smo morali biti na njem in smo tekli za njim kot za vozom, se opotekali in spotikali, vlak pa nam je uhajal po klancu navzdol. Ali morda navzgor? Kdo bi vedel.

In medtem ko je vlak izginjal nekje v daljavi, smo mi počasi začeli spoznavati, da smo enako izgubljeni kakor takrat, ko smo brezglavo bežali z Balkana, ko še nismo vedeli kje smo in kam gremo. Tako smo le še tavali in se iskali po brezštevilnih evropskih stranpoteh in naposled smo tako zelo zašli, da smo se nekega jutra zbudili obkroženi z najlepšimi državami sveta, z Grčijo, Italijo, Španijo in Portugalsko, zbudili smo se tam, kjer je Evropa doma. Na Mediteranu.

V zibelko Evrope nas je torej pripeljalo in naši tavajoči vodniki nam zdaj pripovedujejo, da smo si tu od nekdaj želeli biti. Prav sem, na obale najlepšega morja smo bili že od nekdaj namenjeni, govorijo in se medtem neopazno trkajo po prsih, ker so nas prav oni pripeljali, prav sem. In mi jim verjamemo in jim neučakani sledimo naprej. Kakor bi ne mogli dočakati, da vendar enkrat že splavamo po tej sredozemski vodi, ki se je kakor prepad razprostrla pred nami.

Šezdeset mi je godina. Pa dobro, šezdesetijedna.
Trudit ću se da budem precizna.
Neobično, ali ne preosta ni jedan
od tolikih osjećaja koje sam tražila (ili skoro),
tolike godine provedene sa samom sobom
da bi se nastavilo doživljavati se ozbiljno,
razumjeti se, razgovarati do iznemoglosti, prožimati se,
ušutkivati svakoga tko nam uskraćuje zrak.
Sama zato što ljubav se ne uči
ljubav nije nagovoriti se na podnošenje,
u igri primirja znam da varam
a vi dobro znate koga izbjegavati.
Neobično je biti sama u ovoj dobi
morate paziti što govorite
još uvijek zaljubljena u život
posljednja ljubav koju vidim da završava.

Mnoštvo jasnih djetinjih uspomena.
Seoski plesovi na cesti –
moj otac, njegov kuhinjski nož
koji me uhodi tom istom cestom –
božićna noć koja je meni
odrasloj u restoranu bila pustinja

na jednoj crno-bijeloj fotografiji, snijeg,
pastiri, Marija nagnuta nad desertom –
mrtvac kojega moj djed dostavlja
pogrebu s tri dana zakašnjenja…
Simboli ne nedostaju onome tko je rođen
pod zemaljskom pogrebnom plahtom, Gothard.
Otputovala sam. Svi ste poumirali
ili poludjeli ili ostarjeli, u svakom slučaju srce
koje sam zaručila drugdje ako ga premjestiš
ne odgovara a dolina želi neko ime.

Geografija opravdava šah.
Svaki potez podrazumijeva zamjenu
boje ili skok koji je prekid,
a svaka je država na mapi jedno srce.
Bilo koja godina života je doktor
koji promaši bolesni organ
ali u povjerenju ti označi gdje je
specijalist protekla godina.
Ljubila sam svom snagom,
nasmijavala te, obožavam slušati,
kad bih govorila o svršetku rekla bih “možda”.
Ne umijem više upotrebljavati “ti” u jednini.
No prostor i vrijeme stari su prijatelji,
rime koje ne umiju napustiti jedna drugu,
dok ti i ti i ti mi kažeš
da bio si spreman odgovarati a ja napadati.

Kad me zateknu licem prema zemlji
pročitaj na mojim usnama “Sad odlazim”,
potraži njihov trag budeš li kasnio,
više-manje tu, dobro znaš gdje sjedam.
Plamen će ti se ugasiti u grudima.
Ali na stranu to, imam novi gnoj
a skoro je puna i druga vrećica
sitnoga sjemena za tvoje rime –
no dobro znaš da bi ih ponekad mogao
upotrijebiti da pišeš i o najobičnijim
stvarima, manje gorkim,
zar je loše pisati o ružama?
Uostalom, učini kako želiš, ali sad briši
jer moram dovršiti gredicu,
kopati, ugasiti stari plamen
kalikantu, hajde, odlazi, bog maleni.

* Iz zbirke Il passo dell’ uomo, izd. Edizioni Casagrande, Bellinzona 2012., str. 16-17.

S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić

Šef ureda za tisak Svete Stolice otac Federico Lombardi potvrdio je i da je nedavno nad Benediktom XVI. održana mala, jako mala intervencija. Zamijenjene su baterije u pacemakeru koji je Papa imao već jako dugo.

Nedugo poslije toga čovjek je dao otkaz.

Iako su čovjeku zamijenili bateriju. Možda je netko zaboravio. Možda smo trebali zamijeniti bateriju… Bogu. Možda smo zaboravili. Sad mi se vjera u Boga opet rađa. On je živ. On diše… Samo mu srce ne radi. Sada je sve jasno. Sve je sjelo na svoje mjesto. I bili su u pravu. Sve je od početka samo naša krivnja. Netko nije odradio svoj posao. Zamijenio bateriju. Na Njegovom pacemakeru.

I bacam u kantu i Kanta i Nietzschea i Heideggera… I na kraju i Sartrea.

On je živ!

Nada se opet rađa. Samo da to uradimo. Sve će opet biti u redu. Samo da pronađemo bateriju. Još samo to.

Ljudi!!!… Svi vi! Tražite bateriju….

Ali…

Samo malo…

Što ako poslije promjene baterije Bog doživi prosvjećenje.

Kao što je doživio njegov namjesnik Benedikt. Koji je kao i onaj drugi rimski namjesnik prije dvije tisuće godina od nas oprao ruke.

I što ako Bog odluči promijeniti svoju egzistenciju.

Što ako nam svima poslije toga Bog uruči svoj otkaz? I od nas opere ruke. Što onda. Kako ćemo onda drugog pravog i jedinog Boga izabrati. I koje će boje dim biti kada će konačni odabir pasti.

I što će gorjeti?

I još gore, tko će gorjeti?

Jutros je Papa nakon dugih šest stoljeća služenja odlučio poći u mirovinu. Nitko se ne sjeća kada je to prošli put učinio: dogodilo se, navodno, da se tada, u petnaestom stoljeću, nije snašao na novom poslu, pa je odlučio ponovo da bude samo kardinal. Ali davno je to bilo, nitko se ne sjeća.

Večeras, ona se sjetila priče Papa, koju je čitala kao studentica, davnih osamdesetih. David Albahari priču je objavio u knjizi Jednostavnost. Otišao sam do biblioteke, i za pet minuta iskopao knjigu. Priču sam, kao u stara vremena, prepisao, samo ne uz pomoć pera i hartije, nego po dirkama kompjutera. Davida nisam pitao za dopuštenje. Negdje sam zagubio njegovu mail adresu. Ne bih ga pitao ni da mi je u inboxu. On je sigurno sada na nekom od svjetskih aerodroma, čeka presjedanje za prekooceanski let i nešto čita, pa ga ne bih uznemiravao. Ili je zatrpan pod snijegom, tamo u Kanadi, i sigurno mi se ne bi javio.

Nakon što sam priču Papa, prepisujući je, ponovo dobro pročitao, ponovo nakon dvadesetak godina, Albaharijev Papa podsjetio me na Maloga princa. Naivan i začuđen, najusamljeniji čovjek na Zemlji, on je, tamo u Vatikanu, kao na svome malom planetu. Možda ga je ta usamljenost nagnala da nakon šest dugih stoljeća ode u penziju. Sada više neće biti sam, jer će uz njega, u Vatikanu, biti i novi, mladi Papa. Bez obzira na to što će biti penzioner, hranit će golubove po Trgu svetoga Petra i dočekivati, svakoga prvog, poštara, s pripremljenom rakijicom i svojim apostolskim blagoslovom, on neće biti ništa manje Papa nego što je bio. Sveti Otac je Sveti Otac. Sada će njegovi vjernici imati dva Oca. Tako je to u poetici Albaharijeve priče. A ta je poetika svakako tačnija od onoga što govore na televiziji, dopisnici iz Vatikana, kao i sijedi hrvatski predsjednik, koji, za razliku od Pape, nikada nije sam. Čak ni kada se čini da je ostao sam u sobi.

Priču Papa David Albahari napisao je u pontifikatu Ivana Pavla Drugog, Karola Wojtyle. (m.jergović)

***

Papa

U trenutku kada se Mendosa, izlazeći iz igre, prekrsti pred televizijskom kamerom, Papa se uzbuđeno ispravi. Potom pogleda oko sebe, ali kardinali mirno spavaju u svojim udobnim foteljama. Mendosa iščezava iz kadra, Papa načas ponovo oseća teret samoće, ali tada se igra nastavlja i on se prepušta nemuštim navijačkim strastima.

——————-

Papa voli da razgovara s vojnicima. Oni mu pričaju o dalekim krajevima u kojima nije nikada bio. Voleo bih da sam vojnik, misli Papa dok se zaustavlja pred postrojenom četom. Četa je stigla iz daleka. Vojnici su prljavi, pokriveni znojem i skorelom krvlju. Neki jedva stoje na nogama, neki dremaju oslonjeni na koplja. “Vojniče”, obraća se Papa stasitom vojniku i primećuje mlade malje iznad njegove gornje usne, “reci mi kako izgleda Jerusalim?” Vojnik pokušava da se isprsi i Papa zapaža kako mu mišići drhte od naprezanja i iscrpljenosti. “Kada sam ja tamo stigao”, kaže vojnik, “video sam samo pepeo”.

——————-

U šetnji dugim hodnicima. Papa najpre uočava simetriju ponavljanja. Kada podigne glavu, vidi arabeske kojima ne može da otkrije smisao. “Zašto bi sve imalo smisao?” pita se Papa šapatom, a onda se brzo ugrize za jezik i osvrne na sve strane. Danas i zidovi imaju uši.

——————–

Papa se budi rano. Prozor je otvoren, vazduh svež, nebo plavo, itd. Papa ustaje, saplićući se o dugu noćnu košulju, i ugleda pticu na simsu. Papa se vraća do noćnog stočića, ali od sinoćnog sendviča nije ništa ostalo. “Ptičice”, kaže Papa ptici, “hoćeš li sačekati da nekoga pošaljem po malo hleba?” Ptica ne odgovara. “Ili bi možda više volela neko zrnevlje – pšenicu ili proso?” Ptica i dalje ćuti. Papa podiže slušalicu i traži glavni magacin. Sanjivi glas kaže: “Halo?” “Ima li prosa u magacinu?”, pita Papa. “Ko pita?”, kaže onaj glas, podjednako sanjiv. Tada ptica odleće. “Ko pita?”, ponavlja glas. “Nije važno”, kaže Papa i spušta slušalicu.

———————

Dugo uopšte nije znao da postoje ogledala, a onda ga jednog dana uvode u sobu u kojoj mu bezbrojne glatke površine vraćaju odraz njegovog lika. Papa za trenutak zamišlja svet prepun Papa i cokće jezikom od ushita. Onda zove majstore i kaže im da skinu sva ogledala. Zadržava samo jedno, u potkrovlju, za koje niko ne zna.

———————-

Ako nešto mrzi, onda su to jutra. Naime, svaki put kada se probudi, vidi da mu se noćna košulja zarozala sve do brade. “Želeo bih da spavam u pidžami”, kaže Papa i ljutito udara nogom. Kardinali se zgledaju. “I dosta mi je ove noćne kapice”, urla Papa i baca kapicu s glave. Kapica pada na postavljene svilene papuče, dar turskog ambasadora. “Propisi nam ne dozvoljavaju”, usuđuje se napokon da progovori jedan kardinal. Propisi, misli Papa, prokletstvo – trebalo je da ostanem običan seoski pop.

———————-

Papa piše pesme. Jedan novinar ga pita: “U vašem slučaju doista se mora govoriti o božanskom nadahnuću, zar ne?” Papa je čitao Fausta, zna on kuda to pitanje vodi. Stoga ćuti. “Ima li drugih pitanja?”, oglašava se kardinal koji je Papin ataše za štampu. Papa oseća znoj na čelu kao dodir nečije ledene ruke.

————————

Pre podne sednice, u podne službeni ručkovi, po podne pripreme za naredni dan, jedino uveče (pre i posle večernje molitve) Papa ima malo vremena za sebe. Sedi pored prozora i gleda u nebo. Od svega što tamo vidi, najviše mu se dopadaju oblaci. Svaki oblak ima drugi oblik. Neki liče na dobro poznate stvari, drugi na stvari koje će tek biti izmišljene, treći nagoveštavaju daleke svetove, četvrti se raspadaju pred Papinim pogledom. Koraci koji se čuju iz dubine palate pripadaju mladom kaluđeru koji Papi donosi noćnu posudu. Papa bi rado porazgovarao s mladim čovekom, ali kaluđer je sebi odsekao jezik kako bi sve svoje misli zaveštao bogu. Kakva glupost, misli Papa. Kaluđer ostavlja noćnu posudu iza vrata, prekriva je bogato izvezenom tkaninom, klanja se i odlazi.

——————

Papa je sam. Ništa ga ne zanima. Prelistao je Sveto pismo, ali nije uspeo da pronađe nijedno mesto koje ne zna napamet. Mogao bi nekome da telefonira: kome? Nekada se zabavljao tako što je nasumice okretao brojeve telefona i onda se kikotao u rukav dok bi unezvereni (muški ili ženski) glas vikao: “Halo! Halo? Ko je?” Ali Papa oseća da je prerastao takve male razonode. Sada radije zamišlja svet u kojem postoje bar dvojica Papa. Mogao bi s tim drugim da igra domine ili šah. A tek kad bi ih bilo trojica! Preferans! Papa zadovoljno trlja ruke. Možda bi to mogao da iznese kao predlog na sedećem koncilu? Papa odlazi do radnog stola, uključuje kompjuter i postavlja pitanje: Kada će se održati sedeći ekumenski koncil? Kompjuter odgovara: 2012. godine. Papa kuca: Ali ja tada neću biti živ! Ti nećeš, odgovara kompjuter, ali Papa hoće.

——————-

Da li je ovo moje pravo lice? misli Papa nagnut nad lavor. Teško je razabrati tačno stanje stvari na namreškanoj površini vode, ali Papa ipak misli da ima čupave obrve, dugačke trepavice i plave oči. Papa zahvata vodu i pljuska se po licu. Kada se voda primiri, i kada se ponovo zagleda u nju, uveren je da su mu oči crne.

—————–

Papa šeta dvorištem. Dvorište je ograđeno visokim zidom. Svaki put kada dođe do zida: Papa oslušne. Ništa se ne čuje. S druge strane ne dopire nikakav zvuk. Možda tamo nema ničega, misli Papa, možda sam ja sam na svetu? Iza njegovih leđa otpadaju jabuke i kruške: padaju zreli plodovi na podšišanu travu. “Ej”, viče Papa, “ima li nekog s druge strane?” Tišina, tišina, samo tišina.

——————

Jednom, usred propovedi, u spokoju svečane atmosfere, upravo kada Papa podiže prst da bi stavio naglasak na svoju sledeću rečenicu, ustaje jedan od vernika i jasnim glasom pita: “Kako može Papa da zna istinu o porodici? Ko ima žene i decu? On ili mi?” S obzirom da pitanje nije direktno upućeno Papi, Papa se – kao i svi ostali – osvrće oko sebe, ali niko ne pokušava da odgovori. Možda bih ja mogao da pružim neki odgovor, misli Papa, ali tada uočava svoj visoko podignuti kažiprst. Nikada još nije video svoj kažiprst u takvoj svetlosti! To je božji znak, misli Papa. S neskrivenim iščekivanjem krivi vrat i gleda u kupolu. Ali tamo je mračno, tamo je tako mračno, a Papa se boji mraka. On prinosi kažiprst licu, obazrivo kao da nosi buktinju, i onda pada u nesvest.

——————–

Papa je uveren da život nema početak i kraj. On samo menja obličja: danas smo ovo, sutra smo ono. Papa, naravno, ne ume da objasni kako se, i zašto, broj ljudi povećava. Da li je broj života ostao isti, s tim što se manifestuje u većem broju ljudskih jedinki? I da li to znači da ljudi postaju mnogobrojniji zahvaljujući tome što istrebljuju izvesne životinjske vrste? Možda sam ja nekada bio dodo? misli Papa. On vidi sebe na nekom od otočja u Indijskom okeanu, i vidi španske ili holandske osvajače kako mu prilaze s osmehom i isukanim mačem. Ne prilazite, upozorava ih on, ja sam Papa. Ali Španac je brz, iskusan: zna on, kao i Holandez, da je dodo glupa i nemoćna ptica, beskrajno naivna i poverljiva. Dođi, dodo, dođi, pevuše osvajači. A onda: sev mača, miris krvi, topla čorba, pečeni batak, i nepotreban drob, bačen iza palisada, koji čan ni psi neće da pomirišu.

———————

Papa kleči i razgovara sa šestogodišnjim dečakom. Nalaze se u sirotištu svete Katarine, ili Izabele, ili Dominik, ili Ženevjev. Toliko bezgrešnih žena, misli Papa, u ovom, najgorem od svih svetova: pa to je neverovatno! On čini poslednji napor da navede dečkića na razgovor, ali dečak je odlučan. Papa zna šta sledi: ili će dečak početi da plače, ili će mu pokazati jezik. Sladak, gladak, ružičast jezičak! Papa bi, naravno, više voleo jezičak, ali čovek nikada ne može da bude siguran s tim derištima. Papa ustaje, ovlaš se oslanja na dečakovo rame (tako je sitno, tako krhko) i koristi priliku da mu neprimetno opali čvrgu po zajapurenom uhu. Taj trik Papa je naučio još u mladosti, na ulicama u V. i B., pre nego što su ga strpali u bogosloviju. I tako, kada se udalji nekoliko koraka i začuje dečji urlik (koji ga setno podseća na inkviziciju), Papa se okreće i nemoćno širi ruke. Dok jedna od jedrih sestara pokušava da umiri dečaka rečima: “Ne plači, sine, Papa će ponovo doći.”

————————

Jesam li ja dobar čovek? misli Papa. On sedi u velikoj, praznoj sobi, u kojoj se svi zvukovi čudnovato pojačavaju. Kada pomeri nogu i kvrcne mu reumatično koleno, izgleda kao da se sveci strmoglavljuju sa zidova. Možda je dobrota povezana s mirovanjem? Papa povlači svileni gajtan: iako ništa ne čuje, zna da je u dubini Vatikana pokrenut mehanizam koji će se, trenutak kasnije, pojaviti na vratima u obliku mladog nemog kaluđera sa noćnom posudom u rukama. “Ovo je neka greška”, kaže Papa, “zvao sam kardinale, ne tebe.” Kaluđer sleže ramenima, smeši se i polazi prema izlazu. “Ali, nema veze”, kaže Papa, “dođi ‘vamo.” Kaluđer prilazi i Papa ga uzima za ruku. “Reci mi”, kaže Papa, “jesam li ja dobar čovek?” Kaluđer širi oči, traži pravi izraz lica, a onda otvara usta. Papa prvo vidi patrljak jezika, čudno debeo i kvrgav, potom čuje glas koji sažima sve glasove. Onda zidovi počinju da se ruše.

———————-

Papa sedi pored bunara. Hladno mu je, ali nikome ne pada na pamet da mu donese ogrtač. Prehladiću se ovde, misli Papa, i možda ću umreti. I dalje mu niko ne donosi ogrtač. Uskoro će kiše, zatim mraz, sneg. Bar imam dovoljno vode, misli Papa i oslanja čelo na kamenu ogradu. “Ako nemaš vatru, upotrebi led”: tako glasi poslovica koju je odavno pročitao u nekom rukopisu iz tajnog odeljenja vatikanske biblioteke. A druga: “Ne možeš se vratiti ako prvo ne odeš.” Jedna je sa Islanda, druga sa Polinezije. Svet je tako velik, misli Papa dok mu se kamene šare urezuju u negovanu kožu čela. Kada bi me neko video sa jako velike visine, misli dalje, bio bih samo ništavna mrlja u beskraju božje bašte: ali, ko može da gleda sa takve razdaljine? Trenutak kasnije prva kap kiše pada mu na vrat. Papa podiže glavu da osmotri dokle su stigli oblaci (možda će mu neko ipak doneti kišobran?), ali umesto oblaka vidi veliko oko na modroj kupoli neba.

———————

Papa ima 99 godina. Odavno je prestao da jede, spava i prima posetioce. Neprekidno pilji u somotsku zavesu iza koje, uveren je, prebiva bog. Ne zna odakle mu to: zbog čega povezuje somot s bogom: možda je u pitanju specifična rapava glatkost tkanine, ko zna? Papa bi najradije odmahnuo rukom, ali ne može da je pomeri. I dalje pilji u somotsku zavesu, priželjkujući bilo kakav drhtaj njenih nabora. Bog, međutim, ćuti, okleva. Papa se priseća trenutka koji je najviše voleo u životu: dok sedi za mermernim stočićem u poslastičarnici, još uvek dečak, prinose mu veliku porciju sladoleda. I kada se zavesa kasnije doista pokrene, Papa nije iznenađen što umesto boga vidi nasmejanu kelnericu u kratkoj suknji, s rupicama na obrazima. Ili možda bog tako izgleda? Više nije važno, zna Papa, zatvara oči, plazi jezik i prima poslednju pričest. Sa snenim ukusom vanile.

(poglavlje iz romana u nastajanju, hommage Krsti Papiću)

*

Nikad se nisam zadubio u to kako i velika prijateljstva naglo prođu. Sjećam se kad je moj otac o tomu govorio, a imao je mnogo prijatelja, “to je kao kad snijeg iskopni, nema ga više, ostane vlaga, pa se i ona osuši”. Razne očeve sentence bile su mi smiješne; ja nisam nikad pritrčao blizu njega da bih čuo što će izvaliti, zapravo sam se rugao mudrostima, ma tko ih izustio. Ali sada mi je zgodno ispalo kazati kako je snijeg između Torija i mene naglo iskopnio i kako od toga prijateljstva nije ostalo ništa. Već od sredine šezdesetih godina naši se putovi više nisu ukrštali, čak ni na onim mjestima na kojima smo nekad divanili i nazivali ih “univerzitetima života”, premda je bilo srdačnih susreta na nekim premijerama i festivalima, ali češće smo se mimoilazili, a u nekoliko navrata dogovorali smo susrete koji nisu uspjeli, kao da nam nije bilo suđeno da se vidimo. I tek nakon projekcije filma Žike Pavlovića Povratak, za koji je Tori napisao scenarij, sjedili smo sat-dva skupa, na zajedničkoj večeri, ćaskali o svemu, ponajviše o filmu, obojica smo hvalili scenu silovanja na igralištu pod snijegom, izustili smo nekoliko kvazi-intelektualnih dosjetki, kao da smo filmski kritičari. U filmu se pojavljuju i mladi slikari Šejka, Ljuba Popović, D. Lubarda, trče za žrtvom duž igrališta, da bi se cio taj čopor našao između vratnica u mreži gola; takvu scenu mogao je tada napraviti još samo Joseph Losey, inače uzor našem režiseru. Tori je na ruci nosio prsten nekoć namijenjen Zoji, sada ga je često vrtio na prstu, igrao se s njim, skidao ga i stavljao na stol, pa se više puta ta zlatna široka burma našla ispred mene, ali nisam je ni pogledao, a kamoli posegnuo da je uzmem i podsjetim se neuspjelih zaruka, niti sam ijednom spomenuo tu curu; neki su dijelovi prošlosti zauvijek pokopani. Mnogo godina kasnije taj sam prsten vidio na ruci Torijeve supruge, o njoj ništa nisam znao, a sreo sam je samo jednom.

Ne znam koliko je filmova Tori režirao, to bi se moglo lako provjeriti, ali čemu; nijedan njegov film nisam gledao, a sjećam se kad mi je dao posljednju verziju scenarija za svoj film-prvijenac Krvavu bajku, o strijeljanju đaka u Kragujevcu 1941., da je sve moje primjedbe glatko odbacio i rekao, “nisam ja reakcionar, volim Srbiju, volim svoj narod, i ne bih želio da se tragedija pretvori u grotesku”. Pogrešno me shvatio, ili je to bila taština i način da odbaci bilo kakve primjedbe, uvjeren u epsku snagu svog filma, dočim sam ja iskazao odbojnost prema masovnim egzekucijama rekavši da su scene strijeljanja dosadne i da gledatelji jedva čekaju da se što prije završi masakr i da vide još nešto u filmu, ako toga ima, a ja sam za to “još nešto”, rekao sam. Također sam rekao da ne treba gaziti na broju mrtvih; tko zna je li doista bilo sedam tisuća strijeljanih, jer mi volimo manipulirati žrtvama, a svaka brojka bit će jednom osporena, ovisno o zbivanjima na povijesnoj sceni. I tako je svršila naša suradnja, a i naše prijateljevanje. Tada sam bio pomalo nadmen i ohol, jer je film po mom scenariju, Mali vojnici Bate Čengića bio prikazan na festivalu u Cannesu i predložen za jednu od nagrada, ali festival su kao buržujsku instituciju rasturile studentske demonstracije 1968. godine.

I negdje baš u isto vrijeme kad je Tori pripremao svoj film, našao sam se u Beogradu s Krstom Papićem da bismo nastavili rad na scenariju za film Lisice; prva je verzija napisana na Pokljuki, u Sloveniji, ostale u Zagrebu, ali smo obojica bili svjesni da nam nedostaje neki jači i žešći obrat, jedna luđa scena koja bi toj svadbi dala više muke i surove orgije, a uza sve, morali smo misliti o tomu da nas tu, u našem gradu, čeka malj cenzure, u rukama je ljudi koje znamo i koji se neće libiti mlatnuti nas tim maljem po glavi. U Beogradu se nije moglo raditi, mirnog kutka nije bilo, vrvjelo je na ulicama i u auli Filozofskog fakulteta, studentska gibanja bila su u jeku, bijahu tada svi ljevičari, čak i oni koji to nikad nisu bili poput mog prijatelja B. Pekića, a ja sam taj bunt podupirao u Književnim novinama, u svojoj kolumni Noćnik, unatoč tomu što su njihove ideje bile u opreci s onim što sam ja mislio o revoluciji, imajući na umu onu De Maistreovu da su mediokriteti najbolji revolucionari. Ako smo željeli konačnu verziju scenarija, morali smo naći neko skrovište podalje od toga meteža i vreve, bilo je mirnih kutaka u okolici Beograda, ali su za nas ti pansioni bili skupi, scenarij smo radili gotovo volonterski, ili tek uz pomoć dnevnica Jadran-filma iz Zagreba.

A onda nas je moj prijatelj i kolega Sloba S., odvezao u svoj požarevački kraj, pa smo najprije obišli okolicu Požarevca, a on je uživao kao vodič, često je spominjao drevnu rimsku kulturu koja je ostavila pečat na taj kraj Istočne Srbije, a te lijepe građevine ne bi bile tako skladne da se duhom nisu oslanjale upravo na svoje praizvore. S. je bio obrazovan i načitan, a kao dramaturg kazališta na Crvenom krstu oplemenio je taj repertoar, tu sam gledao, još dok se nismo poznavali, slavne američke dramatičare T. Williamsa, A. Millera i još mnoge od njih, na neke sam predstave išao više puta, san mi je bio postati dramskim piscem, ali u tomu nisam uspio u mjeri u kojoj sam želio.

Sloba nam je pokazao zgodne kutke i pansione na brežuljcima, pomalo se dičio svojim krajem, a sve vrijeme držao se tako kao da je imao nešto za nas, ali nam to nije htio otkriti dok ne upijemo ljepotu tih krajeva i ne osjetimo dah mistike koja izbija na svakom koraku; dovoljno je negdje zastati, kod nekog nadgrobnika ili bunara, pa da se odmah otvori ponešto iz daleke prošlosti, često sablasne i pune krvi. Vozili smo se bijelom cestom ili hodali uređenim stazama kroz brezovu šumu koja je zasađena odmah poslije Drugog svjetskog rata u čast poginulih ruskih vojnika. Sloba je pričao da se sjeća kada su stizale kompozicije vagona s ruskom zemljom, jer ta sorta breza uspijeva samo u jednom kraju Rusije, samo na toj zemlji punoj hranljivih minerala koji pogoduju toj brezi. Mi smo dodirivali ta vitka stabla i milovali njihovu glatku lijepu koru, to je najženstvenije drvo, rekao je Sloba. A najljepši su opisi breza kod Turgenjeva, rekao je.

Manastiri oko Požarevca udaljeni su od grada između desetak i petnaest kilometara, neke od njih povezuje legenda o djevojci Jelici koju su braća, vlastelini Radići, rastrgala “konj’ma na repove”, jer su nasjela na priču žene vlastelina Pavla da je lijepa Jelica ugušila njihovo dijete u kolijevci, a kad su braća razotkrila da je to laž, podigla su manastire na onim mjestima gdje su nađeni ostaci rastrganog Jeličina tijela. Sloba je kao pravi znalac povijesti svog kraja govorio da građevine u Srbiji ne bi imale nikakvu cijenu bez legendi, jer sve što je ovdje podignuto i stvoreno, nastalo je na nekom grijehu, rekao je.

Kada smo skrenuli s glavne ceste na uski put kroz šumu, Sloba nam je napokon otkrio da nas je smjestio u Konaku manastira Zaova, kod popa Teodosija; to je kraj između Morave i Mlave, 15 km jugoistočno od Požarevca, između Toponice i Velikog sela, 1 km od glavnog puta, mir je grobni, tišina srednjovjekovna, rekao je. Crkva je u moravskom stilu, bez kubeta i s križem u osnovi, posvećena je arhistratizima Mihajlu i Gavrilu, u njoj je zazidan Jeličin grob, a iznad groba je freska na kojoj se prikazuje njezino rastrzanje s četiri bijela konja. Čim smo se smjestili i upoznali popa Teodosija, uputili smo se stazom do čudotvornog izvora, umili smo se i popili s dlana po gutljaj vode, a potom smo se vratili na zajednički objed, pridružio nam se i domaćin pop Teodosije. Bilo je još gostiju oko nas, nekoliko starih parova, te i jedan knjigovođa u općini Požarevac, mršavi dugajlija koji mi se odmah pohvalio da svakog jutra ispira oči na jednom od izvora ljekovite, čudotvorne vode, “ako patite od bilo kakve boljke očiju, niste mogli naći bolje mjesto”, rekao je, a potom mi je objasnio kako se dolazi do izvora na uzvisini iznad manastira, ima više staza, a samo je jedna za one koji “ištu iscjeljenje”, šira je i na više mjesta ima podzide i stepenice od drvenih oblica. Kod svih pravoslavnih manastira izvire ljekovita i čudotvorna voda, privlačna koliko i religija, a Crkva je vazda imala smisla za marketing.

Nakon objeda pozdravili smo se sa Slobom, morao je natrag u Beograd, s nama je ostao domaćin Teodosije, upisao nas je u knjigu gostiju, predočio nam cijenu pansiona koja je bila tako niska da sam se istrčao i uzviknuo, to je bagatela, a Krsto me ošinuo prijekornim i ljutitim pogledom. Teodosije je mirno uzvratio:

“Nije bagatela, ima mnogo našeg svijeta koji to ne može platiti. Mi smo zadovoljni i s ovom cijenom, a bićemo još zadovoljniji ako vi obavite ono zbog čega ste ovdje. Nije neki konfor, klozet je napolju, a ako vam se noću pripiša, imate lavor. U toj sobi, prije desetak godina, boravio je veliki srpski lirik Sima Pandurović, već je bio narušena zdravlja, ali nam je svake večeri, uz čašu vina, kazivao svoje divne stihove”, rekao je, a onda je dubokim glasom, kao glumac, izustio jednu strofu toga dragog mu pjesnika.

Danas je život samo ružna mrlja,
Danas je jesen; i kad vetar dune
I trulo, žuto lišće zakotrlja,
Mlaz mračne vere u sudbinu sune.

Predvečer sam se osamio i podulje hodao uokolo, nabasao sam na malo jezero i ondje se zadržao do prvog mraka. Sjedio sam u travi kada je iz šumarka izronio knjigovođa, već smo se bili upoznali, sada je na oku držao mokri oblog maloprije natopljen izvorskom vodom, može se i s ove strane do izvora, rekao je. Stajao je ispred mene, a ja sam i nadalje sjedio u travi, nisam bio raspoložen za razgovor, a činilo se da i on nema što reći, osvrtao se i gledao jezero i površinu vode koju insekti povremeno namreškaju, a onda mi je pružio ruku i rekao:

“Ujutro rano odlazim, nećemo se vidjeti, ali ako vam se nešto dogodi s okom, ili vas, ne daj Bože, ošine neka grana po oku, idite na gornji izvor i isprirajte oko u onom intervalu dok sunce izlazi, čim izađe prekinite ispirati i izustite bilo što pobožno, spustite se uskom stazom do groba u grmu makije, to je grob nekog hodočasnika, na ploči je latinički napis, tu ostanite sve dok se ne začuje bilo kakav glas, svejedno je li životinjski ili ljudski, ili samo pjev ptice, jer taj glas šalje Svevišnji da je liječenje uspjelo i da se tretman ne mora ponavljati. Dobro je taj ritual obaviti i u vrijeme zalaska sunca”, rekao je i brzo šmugnuo u šumarak iz koga je izronio. Mogao sam ga vidjeti dok poskakujući odmiče uskom stazom, s jedne i druge strane puteljka bili su gusti grmovi lijeske, a u dva-tri maha kresao je kosijerom grane koje bi se ispriječile ispred njega. Taj kosijer nisam maloprije vidio u njegovim rukama; možda je bio zadjenut na remenu, negdje otraga.

Dan-dva nakon odlaska knjigovođe potražio sam taj grob, ali ga nisam lako pronašao, morao sam se probijati kroz visoku paprat i provlačiti ispod gustog spleta grana, to se oteglo, tako da i nisam opazio kako se brzo smrklo, pa ipak sam uspio primaknuti se blizu i pročitati napis F. M. Taussig, urezan na kamenoj ploči. Teodosije mi je pričao da taj grob potječe s kraja 19 stoljeća, tuda su prolazile karavane prema istoku i od istoka prema zapadu, ostalo je iza njih na desetine grobova, raznih imena i znakova, riječi koje nikad nismo odgonetnuli. Dok sam bježao da me mrak ne uhvati, jedna suha grana dobro me ošinula po oku, dotrčao sam u manastir, bio sam zadihan i uplašen, svi su mi pomagali i tješili me, oko je već bilo podliveno krvlju, a pop Teodosije rekao je da se ne može oslijepiti tamo gdje se liječi vid. Dobio sam iste upute koje mi knjigovođa već bješe predočio.

Sljedećih dana rano sam ustajao i odlazio do izvora na brežuljku, tu sam čekao izalazak sunca, a čim bi se prva usijana kriška pojavila, počeo bih ispirati oko i pogledavati u sunce. I kad bi sunce potpuno izronilo, sišao bih do groba F. M. Taussiga; tu sam prvog dana čekao da se bilo što glasne iz šume, ili iz daljine, jedino sam dočekao crkvena zvona, poziv na jutrenje, iako ondje nije bilo vjernika čak ni među osobljem manastirskog Konaka. Navečer sam ponovio isti ritual, ali “glasovi Svevišnjeg”, kako je govorio knjigovođa, nisu me pohodili. Taj obred obavljao sam još nekoliko dana, oko sam isprirao ljekovitom vodom svakoga jutra dok sunce izlazi i svake večeri kad je sunce na zalasku, a s te uzvisine oba prizora, jutarnji i večernji, mogla su se vidjeti u svoj raskoši, jutarnji u pozlati cijelog krajolika, a večernji u grimiznom sjaju i vatri zalaska koja je, nakon što se ugasi, ostavljala ugodne i blage večeri. I dok sam jednog jutra čekao pokraj groba, tu blizu, u krošnji hrasta, počela je kreštati svraka, Bog mi se smilovao, a na povratku u Konak svi su prilazili i zagledali moje oko, sve je bilo čisto i kao rukom odnešeno, a popu Teodosiju sam rekao da sam od pobožnih tekstova najčešće izgovarao Očenaš, pa sam tu molitvu i pred njim izustio na crkvenoslavenskom.

Krsto je znao reći da je Teodosije filmski lik, te da bi se o njemu mogao napraviti kratki igrani film ili dokumentarac. Iako je bio pastir bez stada, on je redovito služio svete liturgije, otaljao bi to kao dio rutinskog posla, a onda bi se pretvarao u umjetnika, oblačio je i mijenjao razne odježde i sam u crkvi pjevao operske arije, mahom one ruskih skladatelja. Imao je lijep glas i dobro je pjevao, pa smo Krsto i ja, svakiput kad ga čujemo, ulazili u crkvu i ondje stajali kao njegovi vjerni i jedini slušatelji. On je hodao na uzdignutom podiju ispred oltara okrenut prema nama, zatim bi nestao iza carskih dveri i ponovno izašao s nekim novim dijelom odjeće koja je ostala kao crkveni fundus još iz vremena kada se u tome hramu za velikih blagdana i pred punom crkvom bogoslužilo. Prema tri stupnja crkvene hijerarhije, te su se halje dijelile na đakonske, svećeničke i episkopske, a sada ih je Teodosije odijevao ovisno o tomu koju nam numeru iz opere izvodi, pa bi se tako na njemu našla odježda počev od one u koju se oblače niži činovi sve do arhijerejske mitre. Najčešće bi ogrnuo plašt, tzv. felon, da bi ga pokatkad u dramskoj sceni zbacio i otkrio blještavu odjeću i obavezni epitrahilj bez koga se bogosluženje ne može obaviti. I mi bismo svakiput kad završi i nakloni se, dugo pljeskali, a on je odlazio iza oltara i ponovno se vraćao duboko se klanjajući. I ja sam jednom obukao svećeničko ruho, Teodosije me zaogrnuo u bijeli stihar da bih s amvona kazivao Disove stihove; znao sam naizust dvije pjesme toga srpskog Tina, Nirvanu i Tamnicu. Dobro su u crkvi zvučali stihovi iz Nirvane:

Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Teodosije je bio jedan od rijetkih pravoslavnih svećenika koji je hvalio komuniste, je li bio iskren ili je nešto kalkulirao misleći da smo nas dvojica komunisti, to je bilo teško ustvrditi, a naše katkad oštre i zajedljive opaske na račun vlasti, očito je primao kao provokaciju, pa bi, dok nas to prođe, zašutio. Bio je odličan sugovornik, često je isticao da je rođak umjetnika i da je njegov talent zapretan u pepelu vlastitog života koji je sagorio u služenju Bogu. Više puta išao sam sa svećenikom na izvor, nosili smo kanistre, a kad natočimo vodu sjedali smo na zidić pokraj česme da Teodosije zapali cigaretu i popuši je na miru. Tada sam mu pričao o nama, najprije sam govorio o stalnom Papićevu trvenju s vlastima, prijatelj mi je, znam što misli, čak i meni zamjera da sam u svojim tekstovima veći ljevičar od onih iz studentske bune. I da bih svećenika što više pridobio, i njegove sumnje, ako ih je imao u nas dvojicu, raspršio, rekao sam da mi se čini kako moj prijatelj sve više naginje religiji, a onda sam se malo hvalio da u svojim tekstovima u Književnim novinama “cepam” vlastodršce i crvenu buržoaziju. On je pušio i slušao, potom je rekao da njegova familija živi u Požarevcu, dvojica sinova studiraju na Pravnom fakultetu u Beogradu, jedan od njih je partijski sekretar i ljuti protivnik pomodara koji kopiraju Zapad u stilu one “vidjela žaba da se konji kuju”, rekao je. Bila mi je posve jasna njegova naklonost prema komunistima. Često su u Beogradu četnički sinovi bili “veći katolici od Pape”, vjerojatno su i svećenikovi sinovi utjecali na oca; o tomu sam ga priupitao, “Pa, jesu li?”

“Mislim da je obrnuto”, rekao je. “Nisam učio svoju djecu da se prodaju, da puze pred bilo kime, ali sam govorio, dok su još bili gimnazijalci, da je komunizam intelektualni san o boljem i pravednijem društvu”, rekao je.

“San se izjalovio”, rekao sam. “Ta je ideologija deformirano kršćanstvo.”

“Komunisti su vjernici i to cijenim. Vjeruju u ono svoje, kao mi u svoje. Demokrati su ništa. Oni vjeruju samo u novac”, rekao je. “I zapamti što ti kaže jedan pop iz srpske zabiti, prije ili kasnije komunisti će se pomiriti s Bogom. Ja ne znam kako će se to odvijati, ali njima su bliske dogme. Oni će se u dalekoj budućnosti naći na istoj strani s hrišćanima. Mi u Crkvi još robujemo starom režimu i kralju. Komunisti nam daju više para u jednoj godini za obnovu manastira, nego što je kralj davao za pet godina. Mi nismo imali ništa od toga što nam je kraljevska vlast tepala da smo religijski hram, da smo čuvari srpstva, dočim komunisti ne priznaju religiju, ali kažu da je ovo spomenik kulture i odriješe kesu kad god nam zatreba. Pa i ovaj Konak je na dotacijama Turističke organizacije Srbije.”

Mi smo po cio dan radili na scenariju, ali pričali smo i o drugim stvarima, o filmovima ili ženama, a u nekim intervalima razdavajali smo se kako bi svatko od nas ostao sam sa sobom i bez upliva drugog provjerio i raščistio sve ono što smo dotad nabacili kao građu. Mi nismo štedili jedan drugog, padale su i teške riječi; ja sam, primjerice, zadugo odbijao ubojstvo glavne junakinje, dok je Krsto vikao, “treba je ubiti, treba je ubiti”, čak sam pomislio da se nešto osvećuje nekoj ženi iz stvarnog života. Posvađali smo se oko te scene i nismo govorili cio dan, a na moje optužbe Krsto je razumno i argumentirano uzvratio:

“To je patrijarhalna sredina, žena je kriva i kad je siluju.”

Imali smo dva stola ispod krošnje oraha, za jednim smo objedovali, a drugi je bio radni; ja sam tipkao na pisaćem stroju i to s indigom, u dva primjerka. Katkad smo šetajući vikali i galamili, a kad smo htjeli bučno i glasno raspravljati, odlazili smo u šumu, tamo smo našli malu brvnaru, stol i klupu, pa smo tu ostajali i po nekoliko sati, dok ne ogladnimo, a i neki strahovi bjehu se u nas uvukli, nismo znali otkuda dolaze; u više navrata ja sam osjećao jaku drhtavicu u trbuhu. Tu je sve imalo neku sablasnu dimenziju; možete zamisliti kad me ondje uplašilo jedno janje koje me slijedilo i trčkaralo za mnom, pa sam počeo bježati, a na svakom drugom mjestu to bih janje prigrlio i zavolio. Možda je upravo taj metafizički prostor djelovao kao čudotvorni napitak, kao ljekovita voda za oči – tko zna, možda je to hranilo naše ideje i mračne slike koje su frcale da smo ih jedva obuzdavali. Mi smo znali dokasno u noć smišljati scene i dijaloge, ali nismo galamili, štoviše, šaputali smo; bili smo obzirni prema gostima pansiona. Bili smo glasni samo jednom kad smo došli do scene silovanja na svadbi, čak smo se uplašili te scene, pa smo rekli da se to mora prespavati.

I negdje pred kraj našeg boravka u Zaovi pristigoše novi gosti, mahom stariji bračni parovi, te i jedan samac, vozio je fiat 1300, čovjek onižeg rasta, krivonog i širokih pleća, očito jak, u trenirki, nije skidao s lica očale za sunce. Teodosije nam je rekao da je to njihov česti gost, ostane najviše pet-šest dana, bio je udbaš, ali ga je vrag odnio s Rankovićem, voli u sve zabadati nos, mrzi cio svijet, a sebe ponajviše, rekao je svećenik. Odvraća ljude koji idu na izvor, govori da nema ljekovite vode, to su popovske laži. I nama je bio odvratan. Prisluškivao je naše razgovore, gledao nas prezirno, samo se čekalo kad će napraviti neki kastig, ali nije trebalo dugo čekati, prišao je našem stolu, “O kakvom zločinu govorite i plašite ovaj narod koji se ovdje odmara. Vi nećete nikoga ubiti, nemate muda, samo lajete i zagorčavate odmor ovim ljudima. Ovdje ima žena i djece, a vi psujete kao kočijaši.” I dok smo se mi cerekali, on je sve više bjesnio, a onda je Teodosije morao odvući napasnika, sjeo je s njim za stol i vjerojatno mu objasnio tko smo i što smo, ali on je i nadalje vikao, “Kakvi umjetnici, kakvi filmski radnici, to su barabe!” Taj incident nije nas otjerao, ostali smo još dan-dva, izbjegavali smo susrete s njim, jer Krsto je dobro rekao da su propali udbaši gori od aktivnih, ogorčeni su, kivni na cio svijet, ne mogu više nekažnjeno gaziti ljude. Znao je taj udbaš što je scenarij i kako nastaje film, ali to mu je ispalo zgodno da iskali mržnju i nesnošljivost prema nama.

Film Lisice za koji smo konačnu verziju scenarija napisali u manastiru Zaova, danas je klasika, odlična su pera domaća i svjetska pisala o filmu i kontroverzama oko njega, visoko je na ljestvici najboljih hrvatskih filmova, a ako bismo se upuštali u podulju povijest hrvatsko-srpskih trvenja, onda su i Lisice bile jedan kamenčić spoticanja u tim trvenjima. I dok su beogradski ideolozi zabranili prikazivanje filma u Srbiji, a njihovi filmski izmećari pisali da je to “primitivno i prizemno tumačenje istorije”, u Zagrebu su Lisice dočekane s aklamacijama, premda nisam vjerovao da je zagrebački kulturni milieu bio baš tako oduševljen ludim ruralnim svijetom Dalmatinske zagore, ali su u toj drami vidjeli prste srpske Udbe i tako film svrstali u političku provokaciju dva suprotstavljena svijeta, iako to nije bila naša autorska nakana, nas su zanimale sudbine, tragedija, odnos pojedinca i rulje, teror vlasti, animalnost u liku Andrije, zlo kao takvo, krivnja koju moramo svi dijeliti htjeli mi to ili ne, jer se odnosi na svakog čovjeka kao i grijeh. Nije bilo jednostavno da sve to prođe u društvu bez slobode, a čim ideolozi nanjuše da se nešto krijumčari u nekom djelu, eto ih brzo da banaliziraju umjetnost i svedu je na vlastitu razinu, na političku banalnost. Pa ipak su Lisice na Filmskom festivalu u Puli, 1970. godine, dobile Veliku zlatnu arenu za najbolji film, a redatelj Krsto Papić dobio je Zlatnu arenu za režiju. Tadašnji šef Canneskog festivala Favre Le Bré želio je Lisice na svom festivalu, ali komisija u Beogradu nije odobrila da taj film zastupa Jugoslaviju, pa je prikazan u sekciji Quinzaine des Réalisateurs, tu upliva više nisu imale državne komisije, autor je zastupao samoga sebe, a film je bio hvaljen.

Nisam bio na festivalu u Puli, niti sam doživio trijumf filma Lisice, a uza sve pohvale i pokude, dobio je i nagradu Septima koju dodjeljuje Društvo filmskih i tv kritičara i publicista Hrvatske, što je za mene bilo gotovo neshvatljivo i to sam tumačio samo kao odgovor srpskim cenzorima, jer hrvatski su kritičari zazirali od filmova koji uznemiravaju i bave se stvarnošću. I moj drugar Tori J. dobio je Srebrnu arenu za režiju filma Krvava bajka, a tjedan dana kasnije sreo sam ga na terasi Gradske kavane u Beogradu, prišao sam mu i kao prijatelju čestitao, a on je na moju čestitku ogorčeno uzvratio, “Pokrala su me braća Hrvati.”

Stajao sam pokraj njegova stola, nije mi ponudio da sjednem, niti se obradovao našem susretu; ranije bi to bio radostan događaj, pa sam u ime sretnih vremena položio ruku na njegovo rame, htio sam vratiti nešto od one intime, ali on se pomaknuo, pa je moja ruka ostala bez oslonca, kao i naše prijateljstvo.

“Gledao sam Lisice, to je reakcionaran film, hrvatska varijanta crnog talasa”, rekao je. “Bolji je moj film. Mnogo bolji.”

“Nisam gledao, ne mogu ništa reći.”

“Tebe to ne bi zanimalo. Film govori o patnji mog naroda”, rekao je.

“Govoriš kao da sam ja bio u žiriju”, rekao sam.

“Očajan sam, prijatelju. Imam pravo na to.”

“Srebrna arena veliki je uspjeh”, rekao sam.

Tori se, baš ono jetko, osmjehnuo, a ja sam osjećao kako se između nas već prostire neprohodno polje, to je velika razdaljina koju više nikad nećemo savladati. Čak i da nije bilo počelo truljenje našeg prijateljstva, sada bi se naprečac raspalo. I kada je samo za sebe naručio piće, što njegov običaj nije bio, ja sam otišao bez riječi, nisam izustio ni zbogom, pa ni ono neobvezujuće, vidjet ćemo se. Hodao sam brzo i dugo, kao da sam bježao iz pustog grada, nisam uopće bio svjestan kamo idem, pa sam se u jednom trenutku zapitao, bježim li to od bliskog prijatelja, raskidam li na ovaj način prijateljstvo, ili pravim simboličku razdaljinu, ali takvo što, apstraktno i dramatično nije moj stil. Vjerojatno sam išao nekomu s periferije, sada se više ne mogu sjetiti ni toga dijela grada gdje sam se našao, niti razloga zbog koga sam ondje dospio. Mogla me namamiti neka putena cura, kao onog Andrićeva profesora iz priče Šetnja, ali nikoga nije bilo ispred mene, nitko se nije osvrtao pratim li ga, sjećam se samo da sam se obreo među potleušicama i prljavom dječurlijom koja su se međusobno, uz vrisku i smijeh, polijevala vodom iz šlaufa. Ako je u kolovozu centar grada bio pust, periferija se doimala življom, unatoč tomu što su muškarci izgledali kao živi mrtvaci, posvuda su ležali, uz male naherene tarabe, u sjeni kakve krošnje ili zidića, a tamnopute i razgolićene žene bile su erotične, pušile su i zijevale, a pokraj njih dahtali su psi. Vrata nekih potleušica bila su otvorena, na jednim se pojavio razbarušen čovjek, polugol, mahao mi je i uzviknuo, “Upadaj”, ali ja sam se oglušio na njegov poziv i pohitao puteljkom koji je vodio preko sparušene, suhe ledine; brzo sam izbio na asfaltnu cestu. Sada nema svrhe objašnjavati mnoge svoje odluke i postupke, često nerazumne, svatko ih je imao, svatko se od nas našao u nekom zakutku života iz koga se nekako i na jedvite jade iskobeljao.

Prošlo je osam godina od susreta s Torijem na terasi Gradske kavane, a za to vrijeme sreli smo se samo jednom kada mi je predstavio svoju suprugu, “Ova je lijepa žena majka moje djece”, rekao je. Ja sam uzeo njezinu ruku i pogledao Zojin prsten, ona je svoju ruku hitro istrgnula iz moje i nervozno počela rovati po taški. Bili smo na nekom prijemu, Tori je svaki čas skakutao od jednog do drugog uzvanika, a nas dvoje ostajali smo sami, pa mi je ona rekla kako je toliko puta skidala i bacala taj prsten, jer je Tori znao reći da ga ne zaslužuje, te da je bio namijenjen njegovoj velikoj ljubavi.

“Bio si blizak s njim, je li mu ta Zoja zaista bila velika ljubav?” upitala je.

“To je bila njegova fikcija”, rekao sam. “Sve su njegove žene bile nestvarne.”

“Katkad mislim da i ja postojim samo kao hrana njegovim luđačkim ljubomorama, a to će nas oboje ubiti”, rekla je.

Jednog popodneva, negdje na izmaku srpnja 1978. godine, sjedio sam s prijateljima, mahom glumcima, na terasi hotela Argentina u Dubrovniku, pilo se, kako to već biva u umjetničkom svijetu, uz galamu i prepirke oko sporednih stvari, čak nam je ljubavnica jednog glumca koja je sjedila s nama, inače svjetska dama, rekla da smo sitničavi i da izbjegavamo prave teme, “lakše je tračati nego se suprotstaviti lešinarima”, rekla je. I kad smo se još malo podnapili, počeli smo ozbiljno o kazalištu i filmu, postali smo još bučniji, nitko se ni s kim nije slagao, pa je ono opušteno i fino zezanje preraslo u uvrede, gotovo da je došlo do šakanja između jednog glumca i kritičara. Ja sam se obrecnuo na damu i rekao da nas ne podučava dijalogu; ovdje je bilo divno i zabavno sve dok nije počela diskusija o umjetnosti. Tu galamu, malne svađu, prekinuo je veliki i slavni glumac Ljuba Tadić, dolazio je iz vrta, polako je išao prema nama, svatko ga je želio u svom društvu, pa smo mu odmah ponudili da sjedne, ali on je zastao pokraj našeg stola, nije bio bučan, niti onaj veseljak na kakvoga smo navikli, rekao je da mora na probu i položio ruku upravo na moje rame, znao je zašto to čini.

“Sad sam čuo vijesti, ubio se Tori, moja kragujevačka budala, zar je to smio napraviti svojoj djeci”, rekao je. “Znam da ste bili nerazdvojni”, obratio mi se stojeći iza mene, sada su obje njegove ruke bile na mojim ramenima, potom se sagnuo i poljubio me u čelo. Zavladao je muk, a ja sam skočio od stola i sišao stepenicama do stijena na kojima smo se preko dana sunčali. Sada mi je Tori bio blizak, bliži nego ikad. Iako je prošlo osam godina otkako smo se udaljili, činilo mi se to razdoblje kratkim, a od svega onoga što smo zajedno prošli dijelio me mali korak. Uvijek je ta nasilna smrt nad samim sobom izazivala nelagodu i težak osjećaj, nešto mučno i tjeskobno. Stajao sam na stijeni, a suze su se same slijevale niz lice; dugačka usijana brazda od zalazećeg sunca sjekla je površinu mora, kao da je tuda maločas zaorao vapor i nestao u vatri. Taj sjaj zadržao se sve dok sunce nije utonulo, a ja sam se vratio svom društvu, šutjeli smo kratko, onda smo pili za pokoj duše Torijeve, prosipali smo piće oko stola, kao to je bio neki običaj. Ubrzo smo nastavili tamo gdje smo stali prije Ljubina dolaska, samo još luđe i raskalašnije, zadugo se orio smijeh, a onda smo nekako odbauljali do svojih soba.

Sutradan sam rano ustao i plivao svoju jutarnju dionicu; netko je dobro rekao da je more najbolji lijek protiv mamurluka, a ne metak kako je Kiš pisao. Dobro sam se osjećao nakon toga tretmana, pa sam otrčao i kupio novine. Na povratku u hotel sišao sam do kafića i male terase iznad teniskog igrališta, naručio sam kavu i sjeo u pletenu stolicu, brzo sam listao novine kako bih pronašao vijest o Torijevoj smrti, ali još ništa ne bješe objavljeno, možda je bilo rano, ovo su provincijska izdanja.

Osim dvoje-troje spavača iz našeg društva, već su silazili u kafić mamurni glumci, još su se protezali i zijevajući naručivali kave, “ima li što u novinama o Toriju, zna li se zbog čega se ubio?”, pitao je jedan od tih bunovnih glumaca, ali to je pitao tek-tako, nije bio voljan saslušati bilo što, jer je već gledao igrače na teniskom terenu i zapljeskao slikaru Veličkoviću na sjajnom dvoručnom bekhendu. Nisam nikoga pozivao za stol, štoviše, bio sam neljubazan i odbojan, a kad je Ljuba Tadić privukao stolicu i sjeo za moj stol, osjećao sam se počašćenim, volio sam sjediti s njim i slušati ga, imao je duha i lijepo je pričao, a sada smo nešto dulje šutjeli; Torijeva smrt tomu je dala pečat. Tada nam se pridružila ljubavnica našeg prijatelja, ona svjetska dama prema kojoj sam pokatkad bio zločest, bila je brbljava, u sve se miješala i o svemu je imala neko svoje učeno mišljenje. Ljuba je rekao da mu se jutros javio brat iz Beograda, “Tori je zario viljušku u vene jedne ruke, potom je zabo u drugu ruku, a da bi bio siguran još je i skočio sa šestog sprata”, rekao je. Dama nije znala tko je Tori, ali nam je sve rastumačila, tako samouvjereno kao da je znanstvenica, “To probadanje, to bušenje vena jest destruktivni osjećaj usmjeren protiv vanjskog svijeta, a kad se taj osjećaj okrene prema sebi, onda je to samouništenje”, rekla je. Osorno sam je pitao je li ona psiholog ili samo ljubavnica poznatih glumaca.

“Tori je bio ljubitelj smrti”, rekao je Ljuba Tadić.

I kad sve sagledam, kad prolistam raspored zvijezda, onda nema boljega mjesta od ovoga gdje sam se nekim čudom obreo, kao da sam pomilovan, kao da sam vraćen iz nekog drugog života. Da bih stavio točku na ovo poglavlje, na ovu pripovijest, još sam pomalo kopkao po starim tekama i fasciklima, nisam tražio ništa određeno, niti sam znao što se sve skriva u tim fasciklima i među požutjelim papirićima i isječcima iz novina, a nabasao sam na Torijevu pjesmu iz ranih šezdesetih, jednu od onih što sam ih spasio i oteo iz pjesnikovih ruku.

Kada sam jutros ustao
i prišao do otvorenog prozora
svoje sobe na jedanaestom spratu solitera
pogledao sam svoju braću-blizance
kako slatko spavaju
pomislio sam da bi najbolje bilo
izaći kroz prozor
sa jedanaestog sprata na trotoar
jer vrata spavaće sobe škripe
mogao bih probuditi braću.

Šteta, jedino, što Slavko Pervan, baletan i baletni koreograf, nije načinio karijeru u Demokratskoj Republici Njemačkoj, Čehoslovačkoj ili Poljskoj, jer bi se tada po njegovom životopisu snimali filmovi epohe i kritički dokumentarci, o njemu bi u televizijskim talk show spektaklima raspravljali filozofi i etičari, Žižek bi svakako o njemu imao što da kaže, a u Jutarnjem bi listu Tvrtko Jakovina svojim vječito smirujućim i objektivnim prikazom pokušavao da hrvatskoj javnosti objasni europski “fenomen Pervan”. Ovako, od svega toga ništa: taj Bošnjo, rođen 1936. u Jajcu, kojega su kao dijete selili u Sarajevo, prirođeni Slavonac, Osječanin, koji se zatim vraćao u Sarajevo, pa onda išao u Zagreb, da bi se konačno ukotvio u glavnome bosanskom gradu, od 1977. do 1982. bio je kreativni autor i koreograf sletova za Dan mladosti, 1984. radio je slet za otvaranje i zatvaranje četrnaestih Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a 1992, u opkoljenom gradu, postavio je i režirao predstavu “Kosa, Sarajevo – Anno Domini 1992.”, jedan od nekolicine ključnih artefakata sarajevske opsade, predstavu koju je gledalo malo ljudi, ali je za nju znao cijeli svijet. I kako nije imao sreću da takvu karijeru napravi u DDR-u, priča o Slavku Pervanu u najvećoj će mjeri ostati privatna, svedena na anegdote iz kazališnih foajea, na pabirke slučajnih svjedoka i sačuvane uspomene nekog prošlog, raseljenog, uništenog i zaboravljenog Sarajeva. Nitko po njegovom životu neće snimiti film – koji će biti nominiran za Oskara, ali će nužno izgubiti od Hanekea, Zvjaginceva ili Jafara Panahija – niti će neki mladi i ambiciozni zagrebački povjesničar, pod Jakovininim mentorstvom, napisati povijest epohe, kroz biografiju Slavka Pervana. Kao što to biva u zabačenim provincijama velikoga carstva, sva naša memorija ostat će usmena. I napisana u epskim desetercima, da bi se što lakše pamtila.

Lani je načinjen, ipak, jedan sitan, ali kulturno važan i neobičan izuzetak. U izdanju Narodnog pozorišta iz Sarajeva, profesor fotografije i dizajner Mehmed A. Akšamija sagradio je od temelja jednu lijepu knjigu, u koju su stali kratki Pervanovi memoari, njegova umjetnička biografija s listom predstava, kroki povijesti baleta u Sarajevu te sjećanja suvremenika. Ali kako je čak i ovo privatna, a ne društvena gesta, Akšamija si je u oblikovanju knjige dao totalnu slobodu, pa je, uz tekst, kreirao svoj niz vizualnih sjećanja, kolaža, slika i dizajnerskih ekshibicija, koje sjajno izgledaju, i knjizi pridaju jedan pomalo neknjiški dojam. Listajući je, pa i čitajući, čovjek više stječe dojam da se našao na svečanosti otvorenja izložbe, ili je kasni sat, nakon neke davne baletne premijere, u Sarajevu, krajem osamdesetih.

Slavko Pervan postao je član baletnog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku 1. rujna 1951. Bio je, dakle, petnaestogodišnjak – tada se u balet i ulazi – vremena su bila gladna i siromašna, Staljin je još uvijek bio živ, Jugoslavija se nalazila u sovjetskoj blokadi, Tršćanska kriza još uvijek nije bila okončana, Tito je još uvijek bio sumnjičen i na Zapadu. Naš svijet se, sve u svemu, nalazio na ivici katastrofe. Odredivši, u tom trenutku i u tim godinama, svoj životni poziv, Pervan je i sam bio bliži propasti, nego uspjehu. O kako su tužno skončavali ostarjeli baletani po našim provincijama, mladići koji bi krivo doskočili i lomili nožni zglob, ili bi se prekasno pokazalo da su oskudnoga talenta, ili bi se zaljubili u život a ne u igru, ili bi im prenizak bio prag bola, fizičkoga i duševnog, da bi ostali na pozornici… Toliko je bilo mogućnosti i obrazaca Slavkove propasti, da je posve nevjerojatno to da je, na kraju, ipak uspio. Vjerojatno je imao dara, sigurno je bio čudovišno marljiv (takvog ga i sam pamtim), ali nekako mi se čini, možda sam sasvim u krivu, gospođa Divna će to znati, da ga je na površinu iznijela njegova prirođena vedrina i optimizam, koji se tako lijepo slagao s vremenom socijalističke euforije, kada se moglo sve i svakim je novim danom čovječanstvo bilo bliže ostvarenju humanističkih ideala, ravnopravnosti, bratstva i slobode.

Istina, u Osijeku se Pervan još dvoumio između nogometa i kazališta. Pokušao je u pionirskome timu Proletera, u koji ga je uveo poznati poslijeratni trener, a njegov rođak, Florijan Matekalo. Fiskulturu mu je u gimnaziji predavao slavni predratni nogometaš i jugoslavenski reprezentativac Gustav Lehner, a trener seniorske momčadi Proletera bio je Blagoje Moša Marjanović, jedan od najvećih nogometaša u našoj povijesti, član reprezentacije koja je 1930. osvojila treće mjesto na prvome Svjetskom prvenstvu u Urugvaju, čija je legenda prepričana i nadopjevana u filmu i televizijskoj seriji “Montevideo, bog te video”.

Ali bez obzira na sve te likove, i na magičnu privlačnost nogometa, Slavko Pervan je završio u kazalištu, što, vjerojatno, ponešto govori ne samo o privatnim afinitetima, nego i o duhu vremena. Bez obzira na oskudicu i sirotinjstvo, bez obzira i na još uvijek tvrdi socijalizam, u kulturnom i svjetonazorskom smislu Osijek i Jugoslavija bili su tada bliži Europi i europskom sustavu vrijednosti, Parizu, Varšavi ili Beču, nego što je danas. Uostalom, pokušajte zamisliti klinca koji se u Osijeku ili bilo kojem drugom hrvatskom gradu, danas, 2013. dvoumi između baleta i nogometa? Jednaka dvoumica kao između seksualnog odgoja i fašizma.

Dvije su godine Pervanu trebale da mu postane preusko na osječkoj baletnoj pozornici. Krenuo je u veći grad, u grad svoga djetinjstva, u sarajevsko Narodno pozorište, da se prijavi na audiciju. “U Sarajevo sam se vratio prvim razredom, jer je pruga Šamac-Sarajevo bila već davno završena. Jednako je bilo i saznanje o velikim, čak ogromnim pozitivnim promjenama u državi. Takva je i radna akcija izgradnje auto-puta Bratstvo-jedinstvo (Zagreb-Beograd), na kojoj sam kao brigadir učestvovao sa svega 14 godina. Veliki entuzijazam i radni elan omladine bio je sveprisutan. Bili smo u posebnom radnom zanosu. Radovali se i najmanjem uspjehu, bili skromni i zadovoljni jednostavnim odijevanjem, pa i slabom ishranom. Vjerojatno i zato što smo osjećali i vidjeli kako život svaki dan postaje sve bolji. Vjera u budućnost je bila ogromna, a rad i druge društvene aktivnosti, praćeni su smijehom, veseljem i optimizmom mladog društva u obećavajućem historijskom razvoju.” I tako se Slavko vratio u Sarajevo putem kojim je i otišao, samo što je sad sve bilo ljepše, veće i zanesenije. A i Josif Visarjonovič Staljin bio je mrtav.

Karijera mu odmah kreće uzlaznim tokom, surađuje s doajenima i utemeljiteljicama sarajevskog baleta, s prvom poslijeratnom šeficom Baletnog ansambla Jitkom Iveljom, s Ubavkom Milanković i Helenom Uhlik Horvat, a 1954, s dolaskom Franje Horvata na čelo baleta, Pervan je zaigrao u “Labuđem jezeru”, vrlo brzo i kao solist. Ali sve bi to ostalo šećerna vodica, ili stidna umjetnost usred jednoga patrijarhalnog i ciničnog grada, da se početkom rujna 1955. nije dogodilo nešto što će odrediti život, a vjerojatno i karijeru, Slavka Pervana.

Upravo se bio vratio s godišnjeg odmora, i došao na Bentbašu, tada poznato gradsko kupalište na Miljacki, koje se nalazi pred ulazom u Sarajevo, koje će, nizvodno, ovu ubavu planinsku rječicu pretvoriti u otvorenu otvorenu kanalizacijsku cijev, gdje su se, u to vrijeme, okupljali svi oni koji su držali do sebe i do svojih tijela, a usput su se još htjeli i pokazati. Na Bentbašu se išlo ponajmanje radi kupanja – jer je to, valjda, bilo jedno od najmanjih gradskih kupališta u našemu svijetu – ali se išlo radi ašikovanja, zaljubljivanja ili, obranimo se tom starom ciničnom frazom, išlo se u “lov na trebe”. Tu je Slavko Pervan osmotrio Divnu, koja je bila plivačica u lokalnom klubu, upoznali su se, a ona je poželjela da ga upozna sa svojim klupskim drugovima. Kako? Tako što će i on sa skakaonice skočiti u bazen. Nevoljko se odšetao do skakaonice, ali kada je vidio što je to, nije skočio, nego se pješice vratio natrag.

Ovo je, znamo, sramota i u američkim tinejdžerskim komedijama, pa ni na Jarunu, valjda, dvadesetogodišnjaci ne bi ostajali ravnodušni prema baletanu koji se boji skočiti na glavu, ali je teško, ustvari nemoguće, opisati kakva je to socijalna katastrofa u Sarajevu, kakav udarac svakoj muškosti. Sa stanovišta osobnoga integriteta i nastavka života u tom gradu, preporučljivije bi uvijek bilo skočiti na glavu u plićak i slomiti vrat, nego odustati i ostati zdrav i čitav. Dobro to znam, jer sam koješta u svom životu učinio krivoga, samo da netko slučajno ne pomisli da se plašim ili da se ne usuđujem. Sarajevo je u ona doba dječake odgajalo tako da i pogineš ako te netko gleda, samo da ne ispadneš slabić. Kako je danas, ne znam.

Ali umjesto da prezre šonju koji se nije odvažio skočiti, mlada plivačica ga je svim srcem prigrlila. Ili, Slavkovim riječima, “između Divne i mene stvorila se prisnost – koja i danas traje.”

Gospođu Divnu upoznao sam prije već dvadeset i osam godina, kada sam kao devetnaestogodišnjak dolutao u redakciju kulture dnevnog lista Oslobođenje, nudeći, otprilike, ono što novinama nudim i danas. Uz tu razliku što sam bio neobuzdaniji, nepristojniji i – u svakom pogledu – politički nekorektniji, tako da današnji ja, posve sigurno, ne bih otrpio tadašnjeg ja, nego bih od njega, tojest od sebe, bježao glavom bez obzira i sakrivao bih se po veceu, dok divlji klinac ne napusti redakciju. Divna Pervanova nije se, međutim, od mene sakrivala, nego je s radošću i entuzijazmom, kakvoga danas nema u našem novinarstvu, prihvatila mladog kolegu i zagovarala njegove članke, hvalila mu pamet, obrazovanje i dar, gdje god je to bilo potrebno, i gdje nije bilo potrebno. U to vrijeme, ona nije bila urednica kulture, ali je bila ona vrsta autoriteta kakva su, u ozbiljnim i odgovornim novinama oduvijek bili, i danas jesu, iskusni kazališni, likovni i književni kritičari i kroničari. Oni su, unutar svake redakcije, arbitri ukusa, čija se riječ sluša, čak i kada nisu u pravu, čak i kada hvale neodgovorne i neobuzdane balavce.

Gospođa Divna iz stare je sarajevske porodice Hrisafovića. Legende o starim sarajevskim porodicama, kao i u zagrebačkom slučaju, podrazumijevaju i mnoga pretjerivanja, šovinizme sitnih duša, pa i čiste lagarije, ali u mojoj mladosti i u djetinjstvu, djeca iz starih sarajevskih porodica bila su, u pravilu, dobri drugovi, bolji i tolerantniji od većine, slobodni od duha vremena i od terora koji je duhom vremena bivao provođen. To se odnosilo i na stare muslimanske, i na stare katoličke, i na stare pravoslavne porodice, pa onda više nije ni važno napominjati iz koje je etno-nacionalne starine Divna Hrisafović. Neka to znaju samo oni koji znaju čemu takvo znanje služi. Za druge nas, ionako, nije briga, drugi su nas, ionako, pobijedili.

Preko Divne Pervanove upoznao sam, malo pred rat, i Slavka Pervana, ali nikada mi – što mogu – Divna nije postala Pervanova žena, nego mi je, zauvijek, Slavko ostao Divnin muž. Važna ličnost u kulturnoj povijesti jedne iščezle zemlje, ali, eto, meni je gospođa Divna ostala važnija.

U rujnu 1956. Slavko Pervan odlazi u vojsku, u Zagreb, da bi nakon obavezne obuke – vjerojatno nakon prvih šest mjeseci – bio pozvan u ansambl baleta zagrebačkog HNK. Do kraja vojnog roka bio je i vojnik, i plesač, nakon čega je ostao u HNK. U sljedećih pet godina odigrao je dvanaest uloga na zagrebačkoj pozornici, bio je solist u Šulekovom “Koriolanu”, u Bizetovoj “Karmen”, i u Smetaninoj “Prodanoj nevjesti”, ali se, što je, možda, i važnije u to vrijeme upoznao s televizijom, koja će ga pomalo i omađijati, možda i odvesti na put prema sletovima i velikim spektaklima. Pervan je surađivao u zabavnim i dramskim programima Televizije Zagreb, u vrijeme njezina rađanja. Nastupio je u prvoj, u nas ikad snimljenoj, televizijskoj drami, koju je režirao Daniel Marušić, a sa Đurđicom Ludvig je, u koreografiji Sonje Kastl, nastupio u solističkome baletnom paru, u jednoj, valjda pomalo edukativnoj, televizijskoj emisiji. Kako je Slavko, bez obzira na svu lakoću i neobaveznost, prilično odgovoran prema vlastitoj dokumentaciji, taj je duo sačuvan na jednoj ljupkoj crno-bijeloj fotografiji. Nije, možda, primjereno, ali teško je ne primijetiti: na toj se slici vidi u što se, u kakvu figuru i lik, zaljubila na Bentbaši mlada plivačica.

Nakon što su se 13. travnja 1960. vjenčali, iz kojeg će se braka izroditi dvoje djece, Slavko i Divna Pervan kratko su živjeli u Zagrebu, kao podstanari. Ali u Sarajevu su mu ponudili stan, samo neka se vrati kući: “Teška sam srca napustio Zagreb, grad pun muzike, teatra, filma i televizije, otvorenog komuniciranja sa inozemstvom. Uopće, prelijep grad, bogat i umjetničkim dešavanjima, koja su tih godina dobivala neke nove zamahe. Ipak, susret sa starim znancima i sa Sarajevom, gradom mojih prvih simpatija i ljubavi, otvarao je nove mogućnosti djelovanja… Prvo, u Narodnom pozorištu je čekao neumorni Franjo Horvat. On je u to vrijeme stvarao vrijedan ansambl i respektabilan repertoar, u kojem je za mene bilo mnogo posla – uloga koje sam volio, a neke i priželjkivao. Sve se to tokom vremena i ostvarilo. Sjećam se niza izuzetnih gostovanja u zemlji i inozemstvu. Po gruboj računici, do kraja moje plesačke karijere, koju sam završio u punoj formi 1972. godine, otplesao sam oko 2.000 predstava i koncerata, TV emisija i nastupa na filmu. Više od 40 različitih uloga u baletima. Koliki je to fizički napor i angažman u toku 21 godine plesnog staža, ilustrirat ću jednim primjerom. Bugarski koreograf Bogdan Kovačev postavio je 1963. balet ‘Na plavom Dunavu’, na muziku Johana Štrausa. Koliko god je ta muzika stvorena za ples, isto je zahtjevna za izvođače. U predstavi je, osim plesnih koraka, bilo i 200 ‘podrški’. To znači da sam balerinu u zraku, na rukama, imao 200 puta. Ako partnerica u prosjeku ima pedeset kilograma, to iznosi 10.000 kg u samo jednoj predstavi, što je ravno teretu koji prevozi jedan vagon! Srećom, to nije čest slučaj, jer standardna klasična predstava u četiri čina ima prosječno 70 podrški.”

U Sarajevu, Slavko Pervan je napravio veliku koreografsku, kazališnu i općekulturnu karijeru. Bilo je to vrijeme kada su u gradu bili još uvijek neobično aktivni glazbenici, profesori i kazališni ljudi, koji su nakon 1945. pristigli iz Zagreba, a već se rađala moćna generacija pisaca, glumaca, plesača i skladatelja, koja će se osamdesetih preliti po cijeloj Jugoslaviji i po Svijetu. Taj će naraštaj zauvijek ostati najplodniji u kulturnoj i društvenoj povijesti Sarajeva, a svoje će vrhunce doživjeti s Olimpijskih igrama 1984, prvim filmovima Emira Kusturice, predstavama Mladena Materića… U tom je vremenu Slavko Pervan imao važnu, veliku ulogu.

Nisam rad, a ni čest, posjetitelj baletnih predstava. Nisam to bio ni nekad, u Sarajevu. Čak sam i propustio ponešto on onoga što bi mi danas bilo dragocjeno imati u sjećanju, ali me je, kao gimnazijalca i nadobudnog čitatelja privukla jedna baletna predstava. Zoran Hristić – čije mi je ime tad bilo sporedno, a danas mi je važno – beogradski kompozitor, napisao je glazbu za balet “Adam i Eva”, čiji je libreto, po motivima Krležinog teksta, napisao sarajevski pisac i povjesničar kazališta Josip Lešić. Slavko Pervan bio je koreograf i redatelj predstave, koju sam još dvaput gledao, i bio sam oduševljen. To je, zapravo, bila prva prava i potpuna transformacija književnoga teksta, u nešto što je sasvim udaljeno od književnosti, kojoj sam u životu prisustvovao. Dugo ću, uzaludno, pa i u Zagrebu, pohoditi kojekakve koreodrame, dramske igrarije, scenska priviđenja i komade suvremenog plesa, kad god bi se autori naslovom i predloškom pozivali na književni ili dramski tekst, sve dok na kraju nisam odustao, shvativši kako je, obično, riječ samo o posudbi brenda ili o sitnoj podvali kojom se publika preko naracije vabi na nešto što je, već po prirodi žanra, oslobođeno od svake naracije. Frustriran sam i zamrzio sve te kazališne eksperimente, u kojima se od pisca i teksta uzima samo ime, e da bi se izvođači, glumci ili plesači, slobodno i bez ikakvih ograničenja valjali po sceni ili nešto nesuvislo blebetali. Kriv je Slavko Pervan, a pomalo su krivci i Hristić, i Lešić, jer su oni napravili balet koji je, doista, bio – Miroslav Krleža. Predstava je u Sarajevu dugo igrala, ne pamtim s kakvim je kritikama ispraćena, ne čujem da je se danas još netko – osim Slavka Pervana – i sjeća.

Neposredno pred rat Slavko Pervan započeo je suradnju s tada mladim i nevjerojatno probitačnim kazališnim kritičarem i piscem Darkom Lukićem. Lukić je napisao libreto za posljednji njegov predratni balet “Miris kiše na Balkanu”, sarajevsku židovsku priču, po bestseler romanu Gordane Kuić, po kojem će, prije nekoliko godina, u Beogradu biti snimljena i televizijska serija. Glazbu za ovu glasno najavljivanu i prilično raskošnu produkciju napisao je Igor Kuljerić. Predstava je davana sve do početka rata, sjećam se crvenih plakata za “Miris kiše na Balkanu” u porazbijanim kazališnim izlozima bombardiranog Sarajeva. Roman, pa onda i balet, bili su dijelom posvećeni Rikici Levi, učenici zagrebačke baletne škole, koja je u Sarajevu prvi put nastupila 1920. godine, i bila je prva Sarajka, profesionalna balerina. Simbolično, s njom je započela i svršila jedna povijest.

Ali ne spominjem samo zato Darka Lukića. Ovaj današnji profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, dramaturg i libretist, te prilično samozatajna osoba zagrebačkog kulturnog života, u ono vrijeme u Sarajevu bio je sve, samo ne samozatajan. S Pervanom se lako sprijateljio, bez obzira na razliku u godinama (Lukić je 1962. godište), s njime će surađivati i u riječkome HNK, na baletu “Per Gint”, po adaptiranoj glazbi Edvarda Griega, te su i u Pervanovoj monografiji razmijenili naklone i međusobne, obostrano vrlo šarmantne i prikladne pohvale, no Darka Lukića, čovjeka iz tihog finala Pervanove karijere ne spominjem samo zato.

Osim što je bio važna, ali i vrlo ilustrativna osoba za priču o onom posljednjem predratnom Sarajevu, nikoga se tako često, pa zašto i to ne kazati – sa stanovitom zavišću, ne sjetim kao Darka Lukića, kada me spopadne duševna i intelektualna dijareja zbog svih tih mojih bespotrebnih, neplodnih, pa i egzistencijalno vrlo neugodnih nesporazuma sa zagrebačkom sredinom ili nekim njezinim akterima. Lukić je, naime, četiri godine od mene stariji. Otprilike se toliko prije mene pojavio na sarajevskoj kulturnoj i književnoj sceni, najprije kao kazališni kritičar. Kada je Oslobođenju zatrebao baletni kritičar, Darko je vrlo brzo savladao i taj posao, i obavljao ga vrlo odmjereno i kompetentno. Pisao je zanimljive kazališne kritike, uvijek dobronamjerne, ali s jasnim iskazivanjem vlastitih poetičkih i profesionalnih preferencija. Godine 1987. (čini mi se) objavio je zapaženu knjigu priča, preuzetnog naslova “Gonetanje zrcala”. Tri godine kasnije i roman u najelitnijoj izdavačkoj ediciji Svjetlosti, koja se zvala Savremeni Yu roman, naslov: “Noći punog mjeseca”. Ako me sjećanje ne vara, 1991, posljednje zajedničke godine, Darkov roman ušao je u uži izbor za Ninovu nagradu. Imao je jedva dvadeset osam godina, kada je izabran za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, a trideset i jednu kada je postao ministar vjera u Vladi Bosne i Hercegovine. Bio je glasan i aktivan, bio je prisutan, sve dok nije 1993. došao u Zagreb. Od tada je vrlo diskretan, skoro pa odsutan, kad god je pametnije biti odsutan. Eto, na tome mu zavidim.

Jednom sam, jedne ružne večeri, dok sam još znao nazočiti zagrebačkim kulturnim priredbama, slučajno naletio na tadašnjeg ministra kulture Antuna Vujića. Kako sam se u to vrijeme još pravio da ga prepoznajem, Vujić je držao umjesnim da mi se obrati: “Vidiš njega”, reče mi tada, sve tapšući Darka po ramenu, “na njemu se ni ne vidi da je došao iz Sarajeva, a ti tako!” Kiselo sam mu se kikotnuo, oćutio kosmičku nelagodu, koja mi neće do jutra dati da zaspem, gorko zažalivši što me Bog u onome Sarajevu nije stvorio takvim da gospon ministra na licu mjesta stjeram u materinu. Ali ispravnije bi, ipak, bilo, mnogo ispravnije i po život bolje da vujićima i inima nikada nisam dao povoda da mi se obrate, ili da sam se u samome sebi mogao sakriti, kao što se sakrio moj stari drug, Pervanov prijatelj, Darko Lukić.

I tako me je ovaj ekskurs nekako logično doveo do onoga po čemu bi Slavko Pervan bio slavan, eh da je slučajno živio u DDR-u ili Čehoslovačkoj, do sletova za Dan mladosti i otvorenja Olimpijade. Krivo bi bilo pretpostaviti da je on bio čovjek od partijskog povjerenja ili režimski umjetnik. Ama kakvi, ni govora. On je samo bio užasno marljiv, vedar i kooperativan čovjek, pritom od onih Bosanaca koje je moguće nagovoriti i na neizvedive stvari, naprimjer na masovnu koreografiju u kojoj će surađivati tisuće plesača. Počelo je tako što ga je u vrijeme priprema za Dan mladosti 1977. bosanski centralni komitet partije poslao u Beograd, na sastanak u Savez socijalističke omladine Jugoslavije. Sastankom je predsjedavao tadašnji predsjednik savezne omladine Azem Vlasi. Svi su nešto govorili, jedino je Pervan mudro šutio, sve dok ga predsjedavajući nije prozvao: “Hajde da čujemo šta nam drug iz Bosne ima da kaže!” Ispalo je kako je doveden pred svršen čin i kako je unaprijed odlučeno da će on raditi slet, bez obzira na to što nikada nije radio ništa slično.

Pervan se, bit će, uplašio kao nitko njegov, pa je učinio nešto što ga je moglo skupo koštati među kolegama: predložio je da u sletskoj priredbi ne sudjeluju samo amateri, nego i profesionalni članovi svih jugoslavenskih baletnih ansambala, kao i najpoznatija folklorna društva. A naravno, koliko god je velika većina građana, pa i velika većina balerina i baletana, te 1977. još uvijek voljela druga Tita i Jugoslaviju, nisu baš bili ludi za tim da sudjeluju na sletu i hopšu po travi Stadiona JNA, i da tako gube vrijeme i riskiraju da, u najmanju ruku, u čast Titova rođendana, istegnu ligamente ili iščaše gležanj. Na kraju, sve je sretno prošlo, Slavko je upoznao druga Tita, a zatim je još godinama radio sletove.

Trideset godina kasnije, kada je mudro i oportuno biti na drugoj strani, naročito ako si bio samo umjetnik i baletan, nikakav zaslužni drug, Slavno Pervan ovako piše: “Smrt predsjednika zatekla me je naredne 1980. godine. Bio sam u automobilu, negdje blizu Varaždina, gdje sam išao da obiđem omladinu koja se pripremala za proslavu Dana mladosti. Priznajem da me je ta tužna radio vijest tako iznenadila da ne znam kako sam stigao u Varaždin. Svi su bili na okupu, i svi smo održali probu, i svi smo plakali. Još sam sudjelovao na priredbi i 25. maja 1981. godine, poslije čega sam odustao jer sam vidio da pušu neki drugi vjetrovi, a u tome nisam želio sudjelovati. Nikada nisam zaboravio i neću zaboraviti radost koju je omladina iskazivala prilikom priprema tih manifestacija. Oni su zaista bili radosni, ja također. Za mene je to, prije svega, bila jedna civilizacijska tekovina, vrijedna svake pažnje i poštovanja, isto kao što je i balet civilizacijska tekovina potrebna kvalitetnom društvu.”

Poslije je bilo i nekako logično da mu povjere i rad na Zimskim olimpijskim igrama. Taj posao je obavio sjajno. Jedan mali slet za cijeli svijet. Kasnije je, u opsađenom Sarajevu, radio tu fascinantnu “Kosu”. Bilo je to vrijeme kada stranci još nisu navalili u grad, vrijeme prije Susan Sontag. Tu je predstavu radio samo za sebe i za nas. Bio sam tada na premijeri, iako je bio oblačan dan. Iz oblaka su padale mine i granate. Bilo mi je važno, dok sam se spremao u kazalište, da se živ vratim kući. Taj rizik bio je upisan u umjetnički doživljaj. Slavkovo vedro i čisto mučeništvo imponiralo je publici, i štitilo nas je trenutno od smrti i od poniženja. Nikada on nije napravo važniju predstavu, a u povijesti europskoga dvadesetog stoljeća malo je onih koji bi se s tom sarajevskom “Kosom” mogli mjeriti. Možda poneko u Staljingradu, Lenjingradu, Varšavi, Terezinu… U tom mi je trenutku, na čas ili na jedan dan, gospođa Divna bila samo žena Slavka Pervana.

Slavko Pervan je blagodarna duša. Svugdje ima prijatelje i mnogima je bio u životu dobar. Kada su 1993. zbog Divnine bolesti morali van iz Sarajeva, u Splitu mu se našao pri ruci njegov baletan Tonči Marinić, koji je u tamošnjem HNK bio direktor baleta. I odmah ga je uposlio. Još jedan obostrani naklon, razmjena dragosti i ljudskosti. Godinama je, kasnije, Slavko radio po Hrvatskoj, viđali smo se u Zagrebu, sretao sam njega i gospođu Divnu ispred Charlieja, a onda su se konačno vratili u Sarajevo. Koji lijep par, kakva ljubavna priča… On se, jadan, pred svim onim sarajevskim cinicima, nije odvažio skočiti s visine u bazen. I tako se ona zaljubila.

Danas mi je pomalo i žao što sam, uglavnom, propustio sve sarajevske baletne predstave, osim onih na koje sam, Noninom odlukom, morao ići da bih se obrazovao. Tada sam, kao jedanaestogodišnjak, recimo vidio i balet po glazbi Vojina Komadine i po motivima Hasanaginice, koji je, također, radio Slavko Pervan. Ali kasnije nisam vidio gotovo ništa, osim Hristićevih “Adama i Eve”. Nije mi, međutim, žao umjetnosti, nego mi je žao jedne propuštene povijesti, koja je danas, eto, postala važna. I to, uglavnom, zato što više nikome nije važna.

No, za kraj, evo i najvažnije epizode iz moje povijesti sarajevskog baleta. Slavko Pervan surađivao je i kao plesač i kao koreograf s Katarinom Kockom, Slovenkom iz Maribora, i vjerojatno najslavnijom sarajevskom poslijeratnom balerinom. Gledao sam je, čini mi se, u onom “Labuđem jezeru” na koje sam, kao osmogodišnjak, morao po zadatku ići. Katarina Kocka stanovala je preko puta nas. Kroz prozor naše spavaće sobe, kao i s naše terase, vidjeli su njezini prozori. Između je bila naša bašča. Svake druge nedjelje Katarina Kocka je prala prozore. Jaka i gipka izvijala se van, iznad ambisa, stajala na simsu, i novinama trljala staklo. Bila bi u farmerkama i nekoj staroj majci, maramom povezane kose, onakva kakve su u to vrijeme bile i druge sarajevske žene, kada bi prale prozore. Ali drukčije je bilo gledati nju. Nona bi došla, stala kraj mene, i rekla: “To je Katarina Kocka!” A onda: “Skloni se, prestani da gledaš, šta će žena misliti o nama!”

Nikad nisam pisao baletni libreto. Vjerojatno i neću. Ali u mom bi baletu plesačica u ulozi Katarine Kocke odigrala to pranje prozora nad ambisom.

_________________Da nema vjetra, pauci bi nebo premrežili
________________________________—-_______narodna

spasi se od promaje
čuvaj se od promaje
jer od promaje ćeš po difoltu nagrabusiti
izbavi se od promaje
oslobodi se veštice na metli od vetra
izvuci se iz njenog ljubavnog naručja
kao hladi te a ustvari ubija
sačuvaj živu glavu
izmakni se
znaš da pametniji popušta
iskobeljaj se iz vetrenih puteva
iščupaj se iz fijuka promaje
zle babe sa licem devojčice
izvrdaj je po svaku cenu
izmigolji joj se ispod nogu

izmajmuniši nešto da je nasmeješ
da ne može skupljenih usta da duva
ispetljaj se iz njenih raščupanih kosa
kojima te škaklja po krstima
izmanevriši da se nikako
ne nađeš na vetrometini
izbasaj iz zlog promajnog mesta
kurtališi se slatkorečive aždaje
iskoprcaj se iz kandži karakondžule
sklanjaj se pred razluđenom goropadnicom
sakrij se od ćarlijave licemerke
otresi se šaputave monstrumice
kako znaš
otarasi se bede
spasi se nevolje

zatvori prozor smesta